Pripremajući se za izbore 1970. godine stranke čileanske ljevice odlučile su oformiti koaliciju kako bi uvećale mogućnost izborne pobjede. Nakon postizanja dogovora koalicijski je sporazum potpisan 26. prosinca 1969. u Santiagu, a potpisali su ga predstavnici Komunističke partije, Socijalističke partije, Radikalne stranke, Socijaldemokratske stranke, Pokreta akcija narodnog jedinstva (MAPU) i Nezavisne narodne akcije. Koalicija je nazvana Narodno jedinstvo ( španj. Popular Unidad), a na njezino je čelo stao liječnik, psihijatar po struci, i član Socijalističke stranke Salvador Guillermo Allende Gossens ili kraće Salvador Allende. On nije bio novo lice na čileanskoj političkoj sceni - u vladi Narodne fronte bio je ministar zdravstva (1938. - 1941.), ali i zastupnik u Kongresu te dopredsjednik i predsjednik Senata. Predsjednik Čilea pokušavao je postati u čak tri navrata (1952., 1958. i 1964.) ali svaki bez uspjeha. No, na posljednjim predsjedničkim izborima zamalo je pobijedio i nadao se kako će ovaj puta postići svoj cilj. Koalicija koju je sada predvodio zalagala se za stvaranje tzv. narodne države. U suglasju s tim među glavnim naglascima izborne strategije bili su provedba agrarne reforme, reorganizacija nacionalnog gospodarstva, povećanje prava radnika i nacionalizacija industrije koja je bila u većinskom vlasništvu stranaca i vrijednost koje je procijenjena na 150 milijuna dolara. Pristaše Narodnog jedinstva nazivale su tu politiku "čileanskim putem u socijalizam" koji je, poštujući demokratski proces i ustavne okvire trebao primijeniti socijalističke ideje u čileanskom društvu. Međutim, bilo je i onih koji su se odlučili suprotstaviti provedbi ovih ideja i to pod svaku cijenu. Prije svega riječ je bila o stranim ulagačima, primjerice o privatnoj američkoj tvrtki ITT koja je posjedovala čileansku industriju bakra te imala 70 % udjela u vlasništvu monopolističke telefonske tvrtke Chitelco. Kapital samo američkih privatnih tvrtki u Čileu, koje su bile najbrojnije, iznosio je 4 milijarde dolara. Nestanak tih prihoda za američke privatne investitore bio je ravan katastrofi. S druge strane cilj koalicije Narodnog jedinstva bio je dijametralno suprotan - koalicija je željela promijeniti odnos vlasništva i učiniti da većina tvrtki bude u državnom vlasništvu. Poglavito se to odnosilo na sektore koji su donosili značajan profit. Njihovim dolaskom na vlast nacionalizacija pojedinih privatnih poduzeća bila je neminovnost. Uz to u preostalom privatnom sektoru koalicija Narodnog jedinstva zalagala se za zakonsko jamčenje prava radnika na pristojne plaće i odgovarajuće uvjete rada.
Uplašen kako bi oporbena koalicija mogla preuzeti vlast predsjednik ITT-a Harold Geneen obratio se za pomoć savjetniku za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Henry Kissingeru, a isto je učinio i predsjednik Pepsija Donald Kendall. Peter Kornbluh, autor knjige The Pinochet File: A Declassified Dossier on Atrocity and Accountability navodi kako su predstavnici ITT-a na vlastitu inicijativu održali više od četrdeset sastanaka s američkim veleposlanikom u Čileu te predstavnicima CIA i te su sastanke snimali. Cilj tih sastanaka bilo je utjecanje američku vanjsku politiku glede Čilea. No, i američka službena politika dijelom je dijelila njihovu zabrinutost za razvoj političke situacije u ovoj latinoameričkoj državi. Bivši Kissingerov suradnik general Alexander Haig Junior opisat će kasnije kako su najavljene reforme oporbe izgledale iz američke perspektive: "Problem s Allendeovim promjenama u Čileu bio je to što su bile prokomunističke." Američka je politika bila uvjerena kako bi Allendeova pobjeda značila prelazak Čilea iz američke sfere utjecaja u sovjetsku sferu što bi u jeku Hladnog rata bio ne samo gospodarski već i politički šamar za Sjedinjene Države. Potpora koju je koalicija Narodnog jedinstva dobivala bila je sve veća i činilo se kako je pobjeda ljevice sve manje upitna. Svjestan takvog razvoja situacije američki veleposlanik u Čileu Edward Korry počeo je u Washington slati brzojave pune bijesa u kojima opisuje posljednje dane predizborne kampanje u Čileu. U njima se služi neuobičajenim rječnikom i iznosi nediplomatska mišljenja razjaren mogućnošću da ljevica osvoji vlast. Da se klatno na političkoj sceni Čilea pomiče ulijevo uvidio je i čileanskoj desnici sklon list El Mercurio koji je u jednom od predizbornih tekstova objavio "marksistička ljevica ušla je u kampanju s važnim inovacijama u usporedbi s njihovim bivšim taktikama". Kako bi se spriječila pobjeda Narodnog jedinstva u izbornu kampanju uključila se posredno i CIA financirajući propagande aktivnosti (objave novinskih članaka, tiskanje plakata i letaka) kako bi se širio strah od nadolazeće "komunističke opasnosti". Cilj je bio mobilizirati građane da glasaju protiv lijeve koalicije. Pokušavalo se unijeti i razdor u oporbenu koaliciju tako što se uvjeravalo vodstvo Radikalne stranke da njihova stranka napusti koaliciju, ali ti napori nisu urodili plodom.
Neruda i Allende
Za kandidata oporbe prvotno je nominiran pjesnik Pablo Neruda (kasnije dobitnik Nobelove nagrade), ali je on odustao od kandidature i dao potporu Salvadoru Allendeu. Nakon pobjede na izborima Allende će Nerudu imenovati veleposlanikom u Francuskoj.
Na izborima u rujnu 1970. godine Allende odnosi tijesnu pobjedu s dobivenih 36,61 % glasova. Drugoplasirani kandidat Alessandri, koji je uživao potporu Narodne stranke, dobio je 35,27 % glasova. Treći je bio kandidat Kršćanske demokratske stranke Radomiro Tomic s osvojenih 28,11 % glasova. Kako se predsjednik republike birao po većinskom sustavu kandidat je trebao dobiti više od 50 % glasova da bi mogao postati zasjesti u predsjednički stolac. Ukoliko niti jedan kandidat ne dobije dovoljan broj glasova na neposrednim izborima oba doma Kongresa (Congreso Nacional de Chile) zajedničkim su glasovanjem trebali odlučiti tko je od dva kandidata koji su dobili najviše glasova postao predsjednik Čilea. Prema nepisanom pravilu Kongres je uvijek glasovao u korist kandidata koji je dobio veći broj glasova na neposrednim izborima. No, kako je politička situacija već bila prilično napeta ishod glasovanja ovaj je puta bio neizvjestan. Uza sve to u izborni proces pokušavale su se umiješati i Sjedinjene Države. Razočaran Allendeovom pobjedom američki veleposlanik Korry u jednom od brzojava koje je slao u Washington napisao je: "Doživjeli smo težak poraz". Naredna tri jedna on će obasipati Washington izvješćima u kojima govori o komunističkom preuzimanju vlasti i opisuje Čile kao groblje koje zaudara na smrt demokracije. Upaljeno je crveno svjetlo alarma i pokrenuta je operacija koja je za cilj imala onemogućiti Allendeovo preuzimanje vlasti. S tom svrhom CIA je doznačila listu El Mercurio 1.500.000 američkih dolara. Procjenjuje se kako su za svrgavanje Allendea Sjedinjene Države ukupno utrošile čak 7 milijuna dolara. Dio kampanje koja je za cilj imala onemogućiti Allendeovo preuzimanje vlasti bilo je i širenje glasina kako vojska sprema državni udar ako Kongres potvrdi Allendea za predsjednika. Ubrzo su te glasine došle do načelnika Glavnog stožera čileanske vojske generala René Schneidera. Legalist, koji je smatrao kako je primarna zadaća vojske obrana suvereniteta domovine, a ne miješanje u politiku javno se oglasio izjavivši kako će poštivati odluku Kongresa ma kakva ona bila. Tom izjavom Schneider je isključio vojsku iz političkih previranja, a onima koji su željeli spriječiti Allendeov dolazak na vlast tako rasplinule su se nade da bi vojska mogla intervenirati na bilo koji način, uključujući i državni udar. Kako bi puč postao moguć general Schneider je morao biti uklonjen. Akcija je izvedena dva dana prije glasovanja u Kongresu o izboru novog predsjednika. General Schneider toga je dana napustio svoj dom oko 8 h u automobilu kojim je upravljao desetnik Leopoldo Maura. Na križanju ulica Zamora i Americo Vespucio nekoliko vozila presrelo je generalov Mercedes Benz i blokiralo ga. Ono što se potom dogodilo opisao je jedan od očevidaca: "Sve se odigralo veoma brzo. Vidio sam dva dobro odjevena, crnokosa, čovjeka koji su izašli iz Peugeota. Jedan od njih počeo je razbijati stakla na vozilu čekićem, dok je drugi pucao u automobil". Naoružani napadač ispraznio je svoj revolver u generala tri puta ga pogodivši. Desetnik Mauro pokušao je obraniti generala Schneidera, a napadači su se potom dali u bijeg. Zatim je vozač generala prevezao u bolnicu gdje je ustanovljeno da je pogođen u pluća i da mu je oštećena jetra.
Dolazak na vlast
Nakon što je general Schneider prevezen u bolnicu o napadu je informiran njegov zamjenik divizijski general Carlos Prats. Istog trena Prats shvaća ozbiljnost situacije i zapovijeda stavljanje vojske u stanje pripravnosti. Kako je sada bio najviši u zapovjednom lancu Prats je ubrzo pozvan na hitan sastanak vojnog vrha kojim je predsjedao ministar obrane Sergio Ossa Pretot u odlazećoj vladi predsjednika Eduarda Freija. Nakon završenog sastanka objavljena je zajednička izjava kojom se osuđuje pokušaj destabiliziranja demokracije u Čileu, kako je okarakteriziran ovaj napad. Nekoliko dana kasnije (26. listopada 1970.) general Schneider će preminuti zbog zastoja srca. Sumnje u umiješanost vlade Sjedinjenih Država u ove događaje bile su velike ne samo u čileanskoj javnosti nego i u samim Sjedinjenim Državama. Sumnje su rezultirale time da je savjetnik američkog predsjednika Henry Kissinger pozvan na saslušanje pred istražni odbor. Posve očekivano, tijekom saslušanja Kissinger je odbacio svaku umiješanost u Schneiderovo ubojstvo. Međutim pukovnik Paul Wimer, zaposlenik američkog veleposlanstva u Čileu, ustvrdit će kasnije kako je američke umiješanosti ipak bilo: "CIA mi je dala 250.000 dolara kako bi se riješili Schneidera". Čileanske vlasti uskoro su identificirale umirovljenog generala Roberta Viauxa kao glavnog krivca. Naime, on je pučističke sklonosti pokazao još u listopadu 1969. godine kada je predvodio neuspjelu vojnu pobunu protiv aktualnog predsjednika Eduarda Freija. Nakon sloma te pobune general Viaux je umirovljen, ali nije ostao bez utjecaja u čileanskoj vojsci. Osim eliminacije prepreke koja je stajala na putu državnom udaru pokretači atentata nadali su se kako bi napad na Schneidera mogao čileanskoj vojsci dati povod i opravdanje za intervenciju i preuzimanje vlasti. Međutim, učinak je bio posve suprotan jer je nakon ove tragedije Allendeu porasla popularnost u domovini. Istovremeno vodila se i neprestana politička borba. Alessandrijeve pristaše neprestano su ponavljale kako "izborni proces nije završio", ustrajavajući na tvrdnji kako je većina čileanskog naroda pokazala da "ne želi živjeti u marksizmu već u slobodi". Time su aludirali na glasove koje je dobio kandidat kršćanskih demokrata Radomiro Tomic. Zbroj glasova koje su dobili kandidat narodnjaka Alessandri i kršćanskih demokrata Tomic zajedno je prelazio 50 % biračkog tijela. Želeći se distancirati od takvih izjava najviše tijelo Kršćanske demokratske stranke Nacionalni odbor izjavilo je kako je Allende "pobijedio na jasan i neupitan način". Tim su potezom dali jasnu potporu kandidatu ljevice, premda su je uvjetovali time da Allende zajamči kako će poštivati individualna i socijalna prava građana te provesti određene reforme. Kada je Allende pristao na tražene uvjete Kršćanska demokratska stranka naložila je svojim zastupnicima (u tom sazivu bilo ih je 75) da glasaju za Allendeov izbor.
Oba doma Kongresa brojala su 200 zastupnika, a od toga broja na dan glasovanja (4. rujna 1970.) njih 195 nazočilo je sjednici na kojoj se odlučivalo tko će postati novi predsjednik Čilea. Allende je odnio uvjerljivu pobjedu dobivši 78,46 % glasova (153 glasa), dok je Alessandri osvojio 17,95 % (35 glasova). Samo 3,59 % (7 glasova) bilo je suzdržano. Dogodilo se nešto do tada nezamislivo - marksistička ljevica pobijedila je na demokratskim izborima. Američki predsjednik Richard Nixon ubrzo potom naredio je ravnatelju CIA-e Richardu Helmsu da počne s provedbom plana svrgavanja Allendea. To je označilo početak priprema za provedbu državnog udara. Jedan od prvih koraka ka puču bilo je stvaranje atmosfere beznađa i straha. Protivnici nove vlade organizirali su štrajkove i nemire koji su za cilj imali destabilizaciju nove vlasti. List El Mercurio primao je izdašne financijske dotacije kako bi stvarao takvu atmosferu. Zbog američkog pritiska došlo je do prestanka stranih investicija, kreditne linije su obustavljene ili značajno ograničene, a velik dio novca povučen je iz banaka u stranom vlasništvu. Obustavljena je prodaja zrakoplova tipa Boing čileanskom civilnom zrakoplovstvu baš kao i isporuke traktora i poljoprivrednih strojeva. Općenito, osjetio se velik odljev kapitala iz Čilea nakon promjene vlasti. Dodatne tenzije izazvao je dolazak Fidela Castra u četverotjedni posjet Čileu krajem 1971. godine. Oponenti nove vlasti smatrali su taj posjet najavom politike koju vlada namjerava provoditi i nisu željeli biti pasivni promatrači u budućem razvoju događaja. S prestankom dotoka novca i dobara rasla je i nezaposlenost što je prisililo vladu na razmišljanje kako potaknuti rast gospodarstva ili barem spriječiti pad. Među prvim mjerama koje su poduzete bilo je podizanje plaća i zamrzavanje cijena. Najniža zajamčena plaća, koju je do 1969. primalo 35 % čileanskih radnika, podignuta je što je vodilo povećanju potrošnje. Među onima koji su osjetili to povećanje bili su u znatnom broju i pripadnici oružanih snaga gdje je nezadovoljstvo novom vladom bila najizraženije. Još jedan od vladinih poteza bilo je oslobađanje poreznih nameta preko 330.000 malih poduzetnika. Osim toga vlada je u partnerstvu s pojedinim privatnim tvrtkama povećala obujam javnih radova što je dovelo do dodatnog smanjenja nezaposlenosti. Povećane su i mirovine za oko 300.000 umirovljenika, a slijedio je niz pogodnosti za male i srednje poduzetnike. Mjera koja je donijela široku potporu vladi bilo je održavanje predizbornog obećanja da će sva školska djeca imati pravo na besplatnu čašu mlijeka jednom dnevno. Time će samo u roku od godine dana doći do smanjenja stope smrtnosti djece za 20 %. Još jedna mjera koja je dobila veoma široku potporu javnosti bila je nacionalizacija najveće čileanske industrije - industrije bakra. Na sjednici parlamenta 11. srpnja 1971. godine jednoglasno je izglasan Zakon o nacionalizaciji. Od 200 zastupnika sjednici je nazočilo njih 158 i bio je potreban 101 glas za usvajanje zakona. Svih 158 zastupnika, kako članova vladajuće koalicije tako i oporbe, jednoglasno su podržali ovaj zakon. Bio je to korak koji su mnogi, ne samo na ljevici, smatrali dobrodošlim. Smanjena je i nezaposlenost za 50 % i time je dosegla najnižu razinu u povijesti Čilea. Želeći što snažnije potaknuti rast gospodarstva Allende je zamolio industrijske radnike da podrže rad vlade, na što su oni odgovorili povećanjem proizvodnje za 14 % u prvoj godini vlasti koalicije Narodnog jedinstva. Sve pobrojano dovelo je do smanjenja stope nezaposlenosti s 8,4 % (rujan 1970.) na 4,8 % (rujan 1971.).
Nakon godinu dana na vlasti u studenome 1971. godine vlada je više od 70 monopolističkih ili nacionalno strateški važnih poduzeća izvlastila, nacionalizirala ili na drugi način stavila pod nadzor države. Prije svega radilo se o nacionalizaciji na području industrije bakra, željeza, ugljena, nitrata i čelika. Bilo su to vrlo tražene i skupocjene rude na svjetskom tržištu. Provedba agrarne reforme dovela je izvlaštenja više od 3000 zemljoposjednika i time je 2,4 milijuna hektara zemlje (što je predstavljalo 49 % obradive površine u Čileu) prešlo u ruke onih koji su radili na njoj, a riječ je bila prvenstveno o autohtonim stanovnicima Čilea. Za njih to je bilo više od socijalne pravde. Uvedeno je besplatno školovanje i besplatna zdravstvena skrb, nacionalizirane su privatne banke kao i svi rudnici, što je osim kao borba protiv siromaštva tumačeno i kao čin uspostave nacionalnog suvereniteta. Čileanska industrija bakra bila je od ogromnog značaja za sam Čile kao i za cijeli svijet jer je proizvodila jednu trećinu svjetske proizvodnje bakra. Velika novina bilo je i usvajanje modela radničkog upravljanja u brojnim poduzećima. Zahvaljujući tim potezima na parlamentarnim izborima u ožujku 1972. godine koalicija Narodnog jedinstva osvojila je većinu od 42,3 % glasova. No, uspjeh je bio prividan jer su se zalihe trgovaca, kao rezultat povećane potrošnje, počele smanjivati. Do novih zaliha bilo je teško doći jer mnogi su proizvođači zaustavili ili usporili proizvodnju smatrajući kako im politika zamrzavanja cijena ne ide na ruku. Posljedično došlo je i do prvih nestašica, prije svega u poljoprivrednom sektoru. Potreba za uvozom hrane je porasla, a za kupovinu hrane na svjetskom tržištu bila je potrebna strana valuta. Do dolaska koalicije Narodnog jedinstva na vlast Čile je 70 % tih deviza zarađivao prodajom bakra kojemu se cijena određivala na međunarodnom tržištu. Međutim nakon promjene vlasti u Čileu Sjedinjene su Države radile na rušenju cijene bakra na međunarodnom tržištu kako bi se čileanski prihod što više smanjio. Time se pogoršavala gospodarska situacija u zemlji što je vladu dovodilo u nove probleme. Osvrćući se u jednom članku na političku i gospodarsku situaciju koja je tada vladala u Čileu francuski Le Monde piše: "Kapitalistički monopoli guše Čile i režim koji je narod slobodno izabrao, služeći se svim raspoloživim sredstvima, počev od financijske blokade kojom su ukinuti svi kratkoročni i dugoročni krediti, unutarnje sabotaže, zelenaška kupovanja robe do subverzivnih zavjera..." Teškoj gospodarskoj situaciji pridonijelo je i ranije spominjano povećanje plaća. Novac za takvo što mogao se dobiti jedino dodatnim tiskanjem nacionalne valute (escudo) za što se zalagao ministar gospodarstva Pedro Vuskovic. U konačnici to je vodilo ka devalvaciji escuda i rezultiralo povećanjem inflacije za 140 %. Posljedično povećana inflacija uzrokovala je širenje sive ekonomije koju je vlada pokušavala obuzdati organiziranom distribucijom osnovnih proizvoda, ali to nije davalo zadovoljavajuće rezultate. Situacija je za vladu i građane postajala sve teža.
Tijekom ožujka 1972. godine doći će do skandala koji će vladi stvoriti nove probleme. Zrakoplov kubanske zrakoplovne tvrtke Cubana de Aviacióna sletio je 11. ožujka u zračnu luku Pudahuel. Odmah po slijetanju zrakoplov su opkolila policijska vozila, a potom je iz prtljažnog prostora istovareno 11 velikih i teških paketa koji su prebačeni u policijska vozila. No, carinski službenici zaustavili su automobile želeći pregledati teret. Ravnatelj civilne policije Eduardo Paredes koji je istim zrakoplovom došao s Kube odbio je zahtjev carinika tvrdeći kako je riječ o njegovu osobnom teretu te zatražio da carinici odstupe. Oni su to odbili učiniti i došlo je do pat pozicije. Nakon toga ministra unutarnjih poslova Hernán del Canta telefonirao je u zračnu luku i zapovjedio carinicima da smjesta propuste Paredesa i policijski konvoj. Vijest o incidentu ubrzo je došla do medija koji su neprestano radili pritisak na vladu uporno pišući o ovom slučaju. U naredna dva tjedna došlo je do niza kontradiktornih izjava predstavnika vlasti o sadržaju paketa. Prvotno je rečeno kako se u paketima nalaze knjige, zatim hrana pa cigarete i na koncu da je riječ o slikama. No, sve to nije moglo objasniti nazočnost ministra unutarnjih poslova na tom letu. Stoga je smišljeno novo obrazloženje - da je riječ o policijskoj opremi. Međutim, mediji i javnost i dalje su bili sumnjičavi. Uslijedila su nova obrazloženja od kojih je najsmješnije bilo ono da se u paketima nalazio sladoled od manga koji je Fidel Castro kao poklon poslao Allendeu. Na koncu je Allende osobno odlučio stati na kraj špekulacijama i političkom pritisku. Dao je intervju u kojem je rekao kako je riječ o darovima koje je Fidel Castro poslao njemu i drugim čileanskim dužnosnicima. Međutim tom prilikom nije objasnio o kakvim je darovima konkretno bila riječ. Kasnije će se ispostaviti kako se radilo o uhodanom ilegalnom uvozu oružja s Kube. Na taj je način Vladi Narodnog jedinstva isporučeno je 3000 do 4000 pušaka AK-47. Na koncu će afera je dovela do smjene ravnatelja civilne policije Eduarda Paredesa, ali Allende će iz afere izaći politički neokrznut. Tek u Deklaraciji o slomu čileanske demokracije, koja će uslijediti nešto kasnije, ovaj će primjer biti naveden kao očigledan dokaz ilegalnih poslova Alledneove vlade. S vremenom nezadovoljstvo vladom sve je više raslo, što će dovesti će do burnih događaja u zemlji. Uslijedile su i optužbe na račun Allendea kako ne poštuje zakone jer ga umjesto policije čuva njegova vlastita zaštitarska služba tzv. GAP (Grupo de Amigos Personales tj. Grupa osobnih prijatelja). Braneći se od tih optužbi predsjednik odgovara: "Mene čuva jedna skupina prijatelja, jer se zaista, iako sam predsjednik Čilea, ne mogu se pouzdati u političku policiju koju je osnovala buržoazija. Znao sam da šef istražne službe, na primjer, neće učiniti ništa kako bi otkrio odgovorne za seriju atentata! Siguran sam da ljudi iz resora za unutarnje poslove poznaju neke od organizatora. Eto, to je razlog zašto sam angažirao mlade drugove, oprobane u revolucionalnoj borbi, da štite moj život!" Zamjerano mu je i što je obnovio diplomatske odnose s Kubom unatoč odluci Organizacije američkih država (OAS) da se prekidu veze s Kubom. Naravno, taj se potez nikako nije svidio ni Sjedinjenim Državama koje su u Kubi vidjele velikog protivnika.
Tenkovski puč
Na sjednici Ujedinjenih naroda, 4. prosinca 1972. godine, Allende je javno optužio američku tvrtku ITT kako pokušava isprovocirati građanski rat u njegovoj zemlji: "Oni predlažu ekonomsko gušenje, diplomatske sabotaže, socijalne nemire kako bi izazvali paniku u narodu i omogućili vojsci da zbaci demokraciju i uvede diktaturu." U emotivnom govoru naglasio je odlučnost da Čile krene putem veće nacionalne suverenosti: "Svi ljudi južno od Rio Brava ustaju govoreći - dosta! Dosta je zavisnosti! Dosta je ugnjetavanja! Dosta je intervencije! Kada sam otišao stotine i tisuće Čileanaca ispratili su me sa zanosom i dali mi poruku koju donosim na ovaj skup. To je naša vjera u nas same koja uvećava našu vjeru u velike vrijednosti humanosti i sigurnost da će te vrijednosti prevladati i da one ne mogu biti uništene." Nakon govora ispraćen je burnim pljeskom nazočnih. No, emotivni govori nisu uspjeli spriječiti loše gospodarske pokazatelje niti zaustavili vladine protivnike. Pomoć za zemlju koja je polako sve dublje klizila u krizu Allende je potražio u Sovjetskom Savezu. No, Sovjeti nisu vjerovali da će se čileanska ljevica dugo održati na vlasti i stoga im nisu željeli pružiti značajniju potporu. O tome svjedoči izjava Nikolaja Leonova, šefa analitičke službe KGB-a: "Došli smo do zaključka da će taj režim uskoro biti zbačen jer pokušava na veoma demokratske načine, bez uporabe sile i oružja, slomiti otpor jačih oporbenih snaga." Uza sve to vlada se sukobila s najvećim oporbenim dnevnim listom El Mercurio optuživši upravu lista za utaju poreza što je u konačnici dovelo do uhićenja čelništva ovog lista. Zemljom se širio val štrajkova koje su u pravilu organizirali vladi neskloni sindikati, mali poduzetnici i dio studenata. Jedan od značajnih štrajkova bilo je štrajk rudara iz rudnika El Teniente koji su 15. travnja 1973. godine obustavili rad zahtijevajući povećanje plaća. Štrajk će potrajati 76 dana i uzrokovati priličan gubitak prihoda za čileanski državni proračun.Krajem srpnja iste godine 40.000 vozača kamiona pokrenulo je štrajk zbog rasta troškova i kontrole cijena što je dovelo do kolapsa prijevozničkog sektora u cijeloj zemlji. Štrajk je trajao 37 dana i izazvao dnevni gubitak od 6 milijuna američkih dolara. Dva tjedna ranije zbog rasta troškova i sve veće nestašice hrane prosvjedovale su žene udarajući posudama i poklopcima. Prosvjed je razbila policija bacivši suzavac na prosvjednice. Zbog nestašice roba zatvorene su mnoge trgovine, problemi su se umnažali, a rješenja nije bilo na vidiku.
Na koncu vladi je pošlo za rukom okončati val štrajkova i primiriti napetu situaciju kada je, na nagovor kršćanskih demokrata, vojska dobila udio u izvršnoj vlasti. Načelnik Glavnog stožera general Carlos Prates imenovan je ministrom unutarnjih poslova, a članovi vlade postali su i admiral Raul Montero Cornejo te general Cesar Ruis. Time je vojska uvedena u izvršnu vlast. Veći dio stranaka iz vladajuće koalicije smatrao je ovaj čin uvođenja najviših vojnih časnika u vladu "legalizacijom državnog udara". I prije njihova imenovanja koalicijski partneri oštro su se protivili tom potezu, primjerice lider Socijalističke stranke Carlos Altamirano. Kako bi ublažio upliv vojske Allende je pozvao neke od uglednih javnih osoba čileanskog društva (npr. rektora Katoličkog sveučilišta u Santiagu Fernanda Castilla koji je bio ujedno i član Kršćanske demokratske stranke te Felipea Herrera, predsjednika Interameričke razvojne banke) da se pridruže vladi, ali svi redom taj su poziv odbili. Premda situacija više nije bila krajnje napeta bilo je to samo privremeno smirivanje jer su brojni časnici oružanih snaga bili neprijateljski raspoloženi prema vladajućoj koaliciji. Bilo je samo pitanje vremena kada će netko od njih pokušati svrgnuti Allendea s vlasti, a prvi pokušaj dogodio se u 29. lipnja 1973. godine. Zapovjednik vojnog garnizona u Santiagu general Mario Sepúlveda Squella obavijestio je svoje nadređene i ministra obrane kako ima informacije o pripremi puča u njegovu garnizonu. Ministar obrane José Tohá s tim je informacijama izašao u javnost i tijekom poslijepodnevnih sati 28. lipnja uhićeno je 9 ljudi koji su pripremali državni udar. Vlada je mislila kako je problem time riješen, ali rano idućeg jutra uslijedila je akcija pučista. Iz vojarne Druge oklopne bojne u Santiagu izašlo je 16 oklopnih vozila, među kojima su bili i tenkovi. Oklopna kolona kretala se ka predsjedničkoj palači La Monedi i zgradi Ministarstva obrane koje su se nalazile na Trgu Ustava. Pučiste je predvodio pukovnik Roberto Souper, ujedno pripadnik ekstremno desne skupine Domovina i sloboda (Patria y Libertad), a koji se također nalazio među osumnjičenim zavjerenicima međutim nije prethodno uhićen. Oko 9 h pučisti su zapucali na La Monedu i zgradu Ministarstva obrane, a u pucnjavi do koje je došlo ranjeno je 16 osoba, od toga četiri teže. Tom prilikom poginuo je i tridesettrogodišnji snimatelj Leonardo Hendrichson dok je s kolegom novinarom Sandquistom snimao vojnike kako pokušavaju osvojiti La Monedu. Na Hendrichsona je pucao desetnik Héctor Bustamante Gómez. Kako bi prikrio ubojstvo Bustamante je iz video kamere izvadio snimku ubojstva, ali nije znao da kamera posjeduje još jednu komoru gdje se tijekom snimanja pohranjuje sigurnosna kopija snimljenog materijala. Kasnije će Sandquist šokantnu snimku pustiti u javnost kako bi razotkrio ubojicu svog kolege.
Pola sata nakon početka puča Allende se putem radija obratio javnosti izjavljujući kako je odlučan braniti legitimno izabranu vlast. Pozvao je radnike Santiaga da zauzmu tvornice i "budu spremni u slučaju da bude potrebno boriti se zajedno s vojnicima Čilea". Odlučan brzo djelovati, ali nesiguran u razmjere zavjere general Prats osobno obilazi vojne postrojbe u Santiagu tražeći potporu za gušenje pobune. Potporu dobiva svuda osim u Školi za visoke časnike gdje dolazi do kolebanja jer se časnici izgovaraju kako ne žele uperiti oružje na svoje kolege. Međutim, nakon Pratsova oštra verbalnog istupa časnici mu daju potporu i time on potpuno izolira pobunjenike. I dalje nesiguran u razmjere pobune Prats odlučuje promptno djelovati odlučnim nastupom i autoritetom načelnika Glavnog stožera kako bi što prije slomio pobunu te kreće osobnim automobilom ka mjestu pobune. Na križanju Avenije O'Higgins i 18. ulice, gdje se okupio velik broj ljudi koji su promatrali što se događa, Prats izlazi iz vozila noseći sa sobom strojnicu marke Thompson. Ubrzo zatim iz Škole za visoke časnike stiže pukovnik Julio Canessa s dijelovima teškog topništva. Prats odlučuje razgovarati s pobunjenim vojnicima kako bi ih uvjerio da odustanu od borbe i tako spriječio šire sukobe te moguće krvoproliće. Pratsu su se pridružili potpukovnik Osvald Hernández, satnik Rogero Vergaro i vodnik prve klase Omar Vergaro. Prije samog polaska vojni kapelan Villaroel dao im je posljednju pomast. Na uglu ulica Alameda i Teatinos general Prats i njegova pratnja susreli su se s tenkom koji je uperio cijev u njih. General Prats pozvao je zapovjednika tenka da istupi, predstavi se i pokori njegovim zapovjedima. Prema svjedočenju novinara koji se zatekao na licu mjesta "vojnik je mirno izašao, stao u stavu pozor ispred generala i salutirao. Taj tenk toga jutra više nije pucao na Ministarstvo obrane ili La Monedu". Isti pristup general Prats je primijenio i na ostale posade oklopnih vozila koji su bili locirani južno od predsjedničke palače. No, tada je došao do tenka iz kojeg je vojnik vikao: "Neću se predati generale!" te usmjerio je strojnicu ka Pratsu i njegovoj pratnji. Međutim, bojnik Osvaldo Zabala prikrao se vojniku s leđa i prislonivši pištolj na njegovu sljepoočnicu prisilio ga na predaju. Jedan dio vozila pobjegao je s mjesta događaja, ali njih je presrela Prva pješačka pukovnija pod zapovjedništvom generala Augusta Pinocheta. On je pak zapovjedio svojim vojnicima da upere svoje cijevi ka pučistima i tako ih prisilio na predaju. Posljednja skupina pobunjenika bila je smještena sjeverno od predsjedničke palače i u njoj se nalazio vođa pobune pukovnik Roberto Souper. Ova skupina uspjela je pobjeći i naći utočište u vojarni Druge tenkovske bojne gdje će se nešto kasnije i predati. Do kasnih poslijepodnevnih sati bilo je jasno da je državni udar slomljen. Do večeri građani su izašli na masovni skup potpore vladi gdje im se obratio Allende zaključivši skup riječima: "Idite kući i poljubite svoje supruge i djecu u ime Čilea."
Pod pritiskom loših gospodarskih pokazatelja i štrajkova te galopirajuće inflacije Allende je tijekom srpnja 1973. godine tražio nastavak dijaloga s Kršćanskom demokratskom strankom. No, u svibnju 1973. godine Renan Fuente-Alba smijenjen je s mjesta predsjednika Kršćanske demokratske stranke, a na njegovo mjesto došao je Patricio Aylwin. Kako je Fuente-Alba predstavljao lijevu frakciju kršćanskih demokrata i zagovarao zbližavanje s Allendeovom vladom, a Aylwin je bio predstavnik desne frakcije koja se zalagao za jače povezivanje s oporbenom Narodnom strankom to je odredilo i promjenu stranačke politike. Tako su kršćanski demokrati prešli iz tabora koalicije Narodnog jedinstva na stranu oporbe. Unatoč vladinu pokušaju nastavka dijaloga uspjeha nije bilo. Aylwin je uporno odbijao postići dogovor dajući oštre protuvladine izjave, poput primjerice: "Nemam povjerenja u demokratsku lojalnost marksističkih stranaka jer one ne vjeruju u demokraciju. One imaju inherentnu totalitarnu koncepciju. Uvjereni smo da demokratski put neće riješiti gospodarske probleme." Aylwin se nije libio javno pozivati na puč govoreći kako je diktatura "manje od dva zla". Ujedno je došlo do razjedinjavanja ljevice. Dok je Komunistička partija stala uz Allendea dio Socijalističke partije, kojoj je pripadao i sam Allende, te stranka MAPU (Movimiento de Acción Popular Unitaria) koju je predvodio Oscar Garreton iskazivali su svoje nepovjerenje u "buržoasku legalnost" i ustavni proces. Time su se pomakli više u lijevo, bliže radikalnom MIR-u koji je održavao bliske veze s kubanskim revolucionarnim skupinama te s bolivijskim i urugvajskim Tupamarosima. Ujedno MAPU je bio u procesu formiranja tzv. Urbanih akcijskih skupina (Grupos de Acción Urbana) koje su imale zadaću pripremiti mase na oružani otpor u slučaju državnog udara. Unatoč svemu, nakon sprječavanja državnog udara, Čile je mogao odahnuti, a vlada je bila uvjerena kako je opasnost državnog udara otklonjena. Oduševljen time što je veći dio vojske stao na stranu demokratski izabrane vlasti Allende kazuje: "Ovo nije pobjeda jednog čovjeka, ovo je pobjeda naroda. Bila je to uzorna lojalnost oružanih snaga moje domovine, profesionalnih snaga koje poštuju volju naroda koja je oborila drske imperijaliste i čileanske reakcionare."
Uvod u državni udar
Činilo se kako će se napetosti polako smirivati, ali onda je 22. kolovoza 1973. godine Kongresa objavio Deklaraciju o raspadu čileanske demokracije u kojem poziva "predsjednika Republike, državne ministre te pripadnike vojnih i policijskih snaga" da "smjesta okončaju" ono što su nazvali "povredom Ustava", a "s ciljem preusmjeravanja vladinih aktivnosti ka putu zakona i osiguravanju ustavnog poretka naše nacije i bitnim temeljima demokratske koegzistencije među Čileancima". Za usvajanje deklaracije glasovale su isključivo oporbene stranke - demokršćani, Narodna stranka i PIR (Partido de Izquierda Radica tj. Stranka radikalne ljevice). U tekstu deklaracije stoji da Allendeova vlada želi "ostvari apsolutnu vlast s ciljem podvrgavanja svih građana najstrožoj političkoj i gospodarskoj državnoj kontroli (...) s ciljem uspostave totalitarnog sustava", ustvrdivši kako je došlo do kršenja Ustava. U suštini većina optužbi na račun vlade bilo je na račun nepoštivanja diobe vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. U deklaraciji se osim toga osuđuje stvaranje i razvoj oružanih skupina za zaštitu vlade jer to "vodi ka sukobu s oružanim snagama". Istovremeno nastojanje vlade da reorganizira vojsku i policiju okarakterizirano je kao "notorni pokušaj da se koriste vojne i policijske snage za partizanske potrebe, da se uništava njihova institucionalna hijerarhija i politički infiltrira u njihove redove". U konačnici deklaracija poziva oružane snage na zbacivanje Allendea konstatirajući kako pripadnici vojnih i policijskih oružanih snaga "imaju dužnost odmah stati na kraj svim situacijama ovdje pobrojanim vezano uz kršenje Ustava i zakona zemlje s ciljem preusmjeravanja vladinih aktivnosti prema putu zakona". Deklaraciju je podržao 81 zastupnik u Zastupničkom domu, dok je njih 47 bilo protiv. Dva dana kasnije (24. kolovoza 1973.) Allende je odgovori na ovu deklaraciju opisavši je kao "namjeru da se našteti ugledu zemlje u svijetu i stvori unutarnja konfuzija, s ciljem olakšavanja namjere određenim snagama". Pri tome je istaknuo kako ona nije dobila potrebnu dvotrećinsku većinu što je Ustavnom propisano kako bi se predsjednik mogao optužiti za zloporabu položaja. Osim toga, ustvrdio je da deklaracija poziva na državni udar ili građanski rat čime je ujedno povrijeđeno desetak članaka Ustava. Nadalje, optužio je ovo zakonodavno tijelo da je uzurpiralo izvršnu vlast koju ima vlada. U svom odgovoru rekao je i ovo: "Čileansku demokraciju ustanovio je cijeli narod. To nije posao niti je dar klase izrabljivača, i branit će je oni koji su gomilali svoje žrtve generacijama (...) Tvrdim kako Čile nikada nije imao demokratskiju vladu kojom imam čast predsjedati (...) Svečano ponavljam svoju namjeru da razvijam demokraciju i pravnu državu sa svim krajnjim posljedicama (...) Parlament je sam sebe učinio bastionom koji se protivi promjenama (...) i učinio je sve što je u njegovoj moći kako bi poremetio funkcioniranje financija i institucija, onemogućavajući sve kreativne inicijative." Napetost je gotovo svakodnevno rasla u sve podjeljenijem Čileu. Primjerice, na Pravnom fakultetu u Santiagu podjela među studentima bila je tako jaka da studeni ljevičari i studenti desničari nisu zajedno, bez incidenata, mogli objedovati u studentskoj kantini. Situaciju je pogoršavalo i to što su ekstremističke grupe poput ekstremno desne skupine Domovina i sloboda organizirale upade na sindikalne skupove i otmice. O nasilju koje su pripadnici ove organizacije provodili slikovito govori podatak da su njezini članovi napadali svoje neistomišljenike s letvama na kojima su bili zabijeni čavli nanoseći im pri tome teške tjelesne ozljede. Otimali su lojalne vojne časnike i likvidirali ih, a bavili su se i otmicama djece. Financijskom direktoru rudnika bakra u Chuquicamati Haroldu Cabreri dva puta su otimali djecu i ostavljali ih u pustinji. Kako bi dodatno pogoršali situaciju pripadnici ekstremne desnice izvodili su napade na plinovode, minirali mostove i električne situacije. Na trenutke činilo se kako je Čile potonuo u potpuni kaos. Roberto Thieme, čelnik pokreta Domovina i sloboda, tvrdio je kako je ova organizacija imala 10.000 vojno obučenih članova i da su od njih formirane elitne borbene postrojbe s ciljem borbe protiv ljevice.
Sve te akcije imale su za cilj stvaranje atmosfere koja bi uvjerila stanovništvo kako je potrebna "čvrsta ruka" ne bi li se situacija u čileanskom društvu stabilizirala. Ta čvrsta ruka trebala je biti vojska koja je na vlast mogla doći jedino državnim udarom. No, to nije bilo moguće dok je general Carlos Prats bio načelnik Glavnog stožera i ministar u vladi. Poput svog prethodnika generala Schneidera Prats se snažno zalagao za demokratske principe i nemiješanje vojske u politiku. Stoga je iz same vojske krenuo pritisak na Allendea da zatraži Pratsovu ostavku i umirovljenje kako bi se time uklonila posljednja brana koja je priječila pučiste da sruše legalnu vlast. Na koncu Allende je popustio i 23. kolovoza 1973. godine general Prats je podnio ostavku na ministarsku dužnost i mjesto načelnika Glavnog stožera izjavivši kako ne želi "poslužiti kao izgovor onima koji žele srušiti legalnu vladu". Istoga dana na mjesto načelnika Glavnog stožera imenovan je general Pinochet koji je uživao Allendeovo povjerenje jer je aktivno sudjelovao u gušenju vojne pobune koji mjesec ranije. Narednog dana, 24. kolovoza 1973., na mjesto zapovjednika ratnog zrakoplovstva imenovan je general Leigh koji je bio deklarirani protivnik aktualne vlade. Četiri dana kasnije, 28. kolovoza 1973., Pinochet je pozvao 24 generala na tajni sastanak. Svrha sastanka kao i njegova tema nikada nisu javno objavljeni. No, prema svemu onom što je uskoro uslijedilo može se pretpostaviti kako je glavna tema sastanka vjerojatno bilo završno planiranje vojnog udara. S promjenom u vojnom vrhu glasine o tome kako se sprema novi državni udar postajale su ponovno sve učestalije te su došle do samog Allendea koji 29. kolovoza 1973. godine izjavljuje: "Uvjereni smo da naše oružane snage nisu spremne biti instrument obnove privilegija financijske i industrijske elite te zemljovlasničke aristokracije. Uvjereni smo da će, ako uspije desničarski državni udar, Čile postati novi Vijetnam." Uskoro su se oglasili i čelnici Narodne stranke i Kršćanske demokratske stranke ponovivši teze kako Allende vlada protuzakonito i protuustavno. Visoki dužnosnik Narodne stranke Sergio Onofre Jarpa govoreći o stanju zemlji tada kaže: "Nakon pada marksizma Čile će se ponovo roditi!" I najavljuje kako neće odustati od toga da zbace aktualnu vlast: "Mi ćemo nastaviti našu borbu sve dok ne izbacimo iz ureda one koji nisu ispunili svoje obveze."
Odlučan spriječiti novi državni udar Allende je suradnicima najavio kako će raspisati referendum na kojem će se građani izjasniti daju li potporu vladu. Dodajući kako će, ako vlada ne dobije potporu građana, podnijeti ostavku i tako dovesti do novih izbora. Kako bi se bolje upoznao s raspoloženjem u vojsci i doznao koliko je postrojbi lojalno vladi Allende je 8. rujna 1973. godine održao sastanak sa sada već smijenjenim generalom Pratsom. Dan kasnije, 9. rujna 1973., sastao se i s generalima Pinochetom i Urbinom vezano na istu temu te pri tome kazao kako sutradan, 10. rujna 1973., namjerava objaviti odluku o održavanju referenduma na kojem će se odlučivati o povjerenju vladi. Iznenađeni ovom najavom, ali i uplašeni mogućnošću da Allendeova vlada dobije potporu na referendumu Pinochet i Urbino nagovaraju predsjednika da pomjeri datum objave odluke na 12. rujna 1973. Predsjednik će popustiti nagovorima generala i pristati popmjeriti datum objave. No, taj 12. rujna 1973. godine Salvador Allende nikada neće doživjeti. Pučisti su sada trebali brzo djelovati premda im je na ruku išlo to što su pripreme za puč već bile u poodmakloj fazi. U okviru tih priprema tijekom kolovoza vojne su snage pokrenule niz nasilnih pretraga i uhićenja usmjerenih protiv svih za koje se sumnjalo da bi se mogli oružano djelovati na strani vlade u slučaju vojnog udara. Izgovor za ove akcije pružao im je Zakon o kontroli naoružavanja. Prema njemu vojne su snage imale ovlasti provoditi kontrolu oružja i ove akcije predstavljanje su javnosti kao takve. U okviru jedne od tih akcija 7. kolovoza 1973. godine vojska je objavila da je otkrivena "subverzivna ljevičarska skupina" u ratnoj mornarici, a koju je navodno organizirala ekstremno lijeva organizacija MIR (Movimiento de Izquierda Revolucionaria tj. Revolucionarni lijevi pokret). U stvarnosti cilj je bio ukloniti vladine simpatizere u ratnoj mornarici i omogućiti pučistima da preko brodova ratne mornarice, koje nitko izvan vojske nije nadzirao, doprema u Čile sve što može pomoći zavjerenicima u pripremi i provedbi državnog udara.
Vojni udar
Premda su zavjerenici bili prisiljeni brzo djelovati novi pokušaj puča bio je bolje organiziran od prethodnog. U Allendeovom rodnom gradu Valaparaísu oko 6 h 11. rujna 1973. dvije postrojbe ratne mornarice pod svoju su kontrolu stavile stratešku pomorsku luku u tom središnjem dijelu zemlje. Istovremeno obustavljeno je emitiranje radio i TV postaja. Informacije o tim događajima vladi je prenio lokalni župan nakon čega je Allende sa skupinom svojih tjelohranitelja odlučio otići u La Monedu kako bi od tamo rukovodio daljnjim akcijama. Allendeov vozač Isidro García prisjeća se toga jutra i kako je slutilo da se nešto događa: "Obično u to vrijeme svi idu na posao i ulice su pune automobila i ljudi. Međutim, nije bilo nikoga, činilo se da se vozimo kroz grad duhova." Glasine koje su se širile govorile su da se šest kamiona ratne mornarice kreće ka predsjedničkoj palači. To nije bilo točno, ali je bilo dovoljno da izazove strah. O svemu je obaviješten i ministar obrane Orlando Letelier koji se uputio u zgradu Ministarstva obrane. No, Letelier nije znao da su pučisti tu zgradu već stavili pod svoj nadzor te je odmah po ulasku u nju uhićen. Praćen karabinjerima i tjelohraniteljima Allende u La Monedu stiže oko 7:30 h nakon čega pokušava stupiti u telefonski kontakt s nekim od generala iz vojnog vrha kako bi dobio bilo kakve dodatne informacije o tome što se događa. Ali nitko iz vojnog vrha nije odgovarao na njegove pozive. Urotnici su uspjeli izolirati vladi lojalnog zapovjednika ratne mornarice viceadmirala Raúla Montero Corneja tako što su presjekli njegovu telefonsku liniju, a njegov automobil sabotiran je prije početka državnog udara. Zavjerenici su željeli biti sigurni kako admiral Montera neće moći poduzeti nikakve korake koji bi mogli spriječiti puč. Umjesto njega zapovjedništvo nad ratnom mornaricom preuzeo je pučistički admiral José Toribio Merino. Na predsjednikove pozive odgovorili su jedino ravnatelj karabinjera (uniformirane policije) José María Sepúlvede Galindo i zapovjednik Istražne policije (policija u civilu) Alfredo Joignant i po obavljenom telefonskom razgovoru odmah se uputili u predsjedničku palaču. Nakon što se državni vrh okupio u La Monedi Allende, još uvijek nesiguran u razmjere puča, putem radija obraća se sugrađanima i vojsci: "Potvrđena izvješća ukazuju da se mornarica pobunila i zauzima Valparaíso. U Santiagu je situacija normalna i vojnici su u vojarnama. Ja ovdje branim vladu i predstavljam volju naroda. Budite pažljivi i oprezni. (...) Čekam da vojnici Čilea pozitivno odgovore i brane zakone i Ustav. Radnici moraju otići na svoja radna mjesta i čekati daljnje upute."
Izmišljanje legitimiteta
Pokušavajući opravdati državni udar Pinochet se 11. rujna 1973. godine obraća javnosti:"Akcije danas pokrenute od strane vojske motivirane su jedino domoljubljem kako bi se spriječio kaos u zemlji u koji nas je gurnula marksistička vlada Salvadora Allendea."
U to vrijeme Allende je uvjeren kako se pobunila samo ratna mornarica i da su drugi rodovi vojske ostali lojalni vladi. U još uvijek kaotičnoj situaciji karabinjeri zauzimaju pozicije unutar i oko predsjedničke palače kako bi je branili u slučaju napada. Do 8 h vojska uspijeva obustaviti emitiranje većeg dijela provladinih TV i radijskih postaja. Allende još uvijek nije svjestan širine pobune i uvjeren je kako su neke postrojbe ipak ostale lojalne vladi. Jednom od novinskih izvjestitelja koji se zatekao u La Monedi izjavljuje kako je uvjeren da su general Pinocheta zarobili pučisti. S obzirom na to da je aktivno sudjelovao u slamanju Tenkovskog puča Allende je bio uvjeren kako je Pinochet legalist i time odan njegovoj vladi. Oko 8:40 h konačno postaje suočen sa stvarnošću kada vojna hunta preko Poljoprivrednog radija emitira svoju prvu poruku kojom optužuje vladu za lošu gospodarsku situaciju, socijalnu i moralnu krizu te nesposobnost i vođenje zemlje ka građanskom ratu. Shodno tome poziva predsjednika Republike da odmah podnese ostavku. Kao potpisnici proglasa navedeni su načelnik Glavnog stožera Augusto Pinochet; vrhovni zapovjednik ratne mornarice José Toribio Merino; vrhovni zapovjednik ratnog zrakoplovstva Gustavo Leigh i ravnatelj karabinjera César Mendoza Durán. U tome proglasu José Toribio Merino sam sebe imenuje vrhovnim zapovjednikom ratne mornarice (umjesto lojaliste viceadmirala Raúla Montero Corneja), a isto je učinio i César Mendoza koji je uzurpirao dužnost ravnatelja karabinjera koju je obnašao lojalist José María Sepúlvede Galindo. Kako bilo, sada su i javnost i vlada znali tko su vođe državnog udara. Nakon što je čuo ultimatum vojne hunte, prema izjavama svjedoka, Allende je tada rekao svojim suradnicima kako će predsjedničku palaču napustiti samo mrtav. Oko 9 h karabinjeri napuštaju predsjedničku palaču koju od tada brane samo predsjednikovi tjelohranitelji. Do tada gotovo cijeli Čile je pod kontrolom vojne hunte osim samog središta Santiaga.
Nakon huntinog priopćenja za javnost u uredu predsjednika Republike zazvonio je telefon. Pučisti su nudili Allendeu zrakoplov kojim će s obitelji biti prevezen izvan zemlje. No, predsjednik je to kategorički odbio ustvrdivši kako predsjednik Čilea ne bježi iz svoje zemlje. Potom se preko Magallanes radija, jedine preostale aktivne provladine radio postaje, posljednji put obratio javnosti: "Ovo je vjerojatno posljednja prilika za mene da vam se obratim. Zračne snage bombardirale su Radio Portales i Radio Corporación. Sigurno će na meti imati i Radio Magallanes. Tiha snaga moga glasa neće još dugo dosezati do vas. No, to nije važno. (...) Na koncu, ostat ću upamćen kao dostojanstven čovjek koji je bio lojalan zavjetu koji je dao svojim radnicima. U epohi povijesnih promjena platit ću svojim životom lojalnost narodu koji me je podržao. Kažem vam kako sam siguran da sjeme koje smo posijali u svijesti i dostojanstvo tisuća i tisuća Čileanaca ne može biti izbrisano. Morate nastaviti sa saznanjem da će se prije ili kasnije, otvoriti naši veliki bulevari kojima će ljudi moći slobodno hodati kako bi stvorili bolje društvo. Živio Čile! Živio narod! Živjeli radnici!" Nedugo nakon toga pred predsjedničkom palačom pojavili su se prvi tenkovi tipa Sherman koje je predvodio general Javier Palacios, a iznad palače pojavili su se zrakoplovi ratnog zrakoplovstva i helikopteri kopnene vojske. Vrlo brzo postalo je jasno kako pučisti imaju apsolutnu vojnu nadmoć u usporedbi sa snagama koje su branile predsjedničku palaču. Branitelji su brojali oko 100 ljudi, uglavnom civila koji su bili naoružani lakim oružjem. Osim snaga u palači vladu su branili i brojni snajperisti koji su bili raspoređeni oko palače. Prema svjedočenju pučističkog generala Sergija Arellana Starka snajperisti su bili koncentrirani "na krovovima zgrade Entel, Državne banke, lista Clarin, zgrade España i Međunarodnog kazališta." Sukob se sve više razbuktavao dok su pučisti bezuspješno pokušavali prodrijeti u La Monedu, ali su zato više uspjeha imali u eliminiraju snajperista. Želeći što prije slomiti otpor branitelja palače zapovjednik ratnog zrakoplovstva general Leigh najavio je kako će zračne snage bombardirati predsjedničku palaču. Allende je zatim sazvao sastanak svog osoblja i okupljene zamolio da napuste zgradu rekavši kako ne želi mrtve junake. Ujedno je zatražio da sve žene, uključujući njegove dvije kćeri, napuste zgradu. Iako su isprva odbijale pomisao da napuste zgradu nakon duljeg nagovaranja žene su ipak pristale napustiti La Monedu. Allendeova kćerka Isabel prisjećajući se tih trenutaka kaže: "On nije želio da žene budu tamo. Barem što se tiče nas, njegovih kćerki i naše majke koja je bila trudna. Zato nas je zamolio da odemo jednom pa drugi put. Naravno, naša prvotna reakcija je bila odbijanje. Na koncu smo shvatile da ga to jako ljuti i odučile smo da nećemo pogoršavati ionako lošu situaciju. I na kraju je moja sestra rekla: Mislim da moramo poći." Glas preko pučističkog razglasa pozivao je žene iz predsjedničke palače da je napuste: " Žene iz La Monede imaju tri minute da napuste palaču prije nego je bombardiraju zračne snage. Izvan zgrade za tri minute točno. Trideset sekundi je prošlo." Nekoliko sekundi prije isteka roka sve su žene napustile palaču kroz stražnji izlaz. Prisjećajući se trenutka rastanka Isabel Allende kazuje: "Došao je s nama do vrata. Htio je biti s nama do kraja i tu smo se zagrlili i poljubili, ali ja nikad nisam pomislila da će to biti posljednji put."
Bombardiranje je trebalo započeti u 11 h, ali zrakoplovi se nisu pojavljivali. Pučistički vrh bio je podijeljen oko toga treba li bombardirati predsjedničku palaču dok su američko veleposlanstvo i hotel s druge strane trga puni stranaca. Riječ je bila o velikom riziku jer neka od bombi mogla je pogoditi veleposlanstvo ili hotel i tako izazvati međunarodni incident. Dok su se pučisti pokušavali odlučiti što učiniti provladin Magallanes radio pozvao je građane Santiaga da marširaju ka La Monedi kako bi spasili predsjednika. Bio je to trenutak kada se moralo djelovati. Ako građani krenu ka trgu bombardiranje ili kakav drugi napad većih razmjera neće biti mogući jer bi tada scenarij s velikim brojem žrtava bio posve izvjestan. Dana je zapovijed da zrakoplovi polete i točno u podne započelo je bombardiranje palače. Poruka je bila jasna - vojne snage su ujedinjene i spremne odlučno djelovati kako bi ostvarile svoj cilj. Iz palače su se ubrzo ukazali dim i plamen. Plameni jezici uzdizali su se nekoliko metara u vis. Oscar Sota, Allendeov liječnik, sjećajući se tog napada kaže kako su zrakoplovi ispalili rakete koje su imale "piskav šum nalik zviždaljki (...) Nakon nekoliko sekundi uslijedila je intenzivna eksplozija, (...) činilo se kao da je potres i prozorska stakla su pucala (...) Kao rezultat udarnog vala vrata i prozori na zgradi nasilno su se otvarala (...) Kada je bombardiranje prestalo, središnji dio palače je gorio i bio uništen. Osjetili smo pucketanje plamena i prodoran crni dim svuda se širio. Nedugo potom helikopteri su letjeli iznad naših glava i bacili suzavac unutar zgrade. Nismo mogli disati." U tom napadu na La Monedu je bačeno najmanje 20 bomba od kojih se dio palače zapalio, a vatra je zahvatila i zgrade u okolnim ulicama. Tijekom bombardiranja nitko od branitelja nije ozlijeđen, ali gusti dim i vatra otežavali su obranu. Nakon prestanka zračnih napada tenkovi su otvorili vatru na predsjedničku palaču. Tijekom te paljbe skupina od dvadesetak vojnika uspjela je ući u palaču iz ulice Morandé i na samom ulazu sukobila se s nekolicinom branitelja. Nakon žestoke razmjene vatre vojska je uspjela zauzeti prizemlje zgrade. Doznavši kako je vojska prodrla u palaču i shvativši da je samo pitanje vremena kada će vojnici osvojiti cijelu zgradu Allende je svima zapovjedio neka se riješe svega što bi ih moglo kompromitirati i napuste zgradu jedan po jedan. Branitelji su poslušali predsjednikove riječi i počeli napuštati palaču predajući se pučističkim snagama. Nakon što je i posljednji branitelj napustio zgradu Allende je ušao u Dvoranu nezavisnosti, sjeo u naslonjač i postavio cijev svoga Kalašnjikova ispod brade i počinio samoubojstvo. Osim njega samoubojstvo je počinio i poznati latinoamerički novinar i bliski Allendeov suradnik i prijatelj Augusto Olivares. Ubrzo potom u dvoranu je ušao general Palacios sa svojim vojnicima. Vidjevši da je predsjednik mrtav zabranio je ulaz u prostoriju svima osim forenzičarima. Potom je poslao poruku u Ministarstvo obrane koje su od početka vojnog udara kontrolirali pučisti: "Misija izvršena. La Moneda zauzeta. Predsjednik mrtav." Ta poruka označila je kraj demokracije u Čileu i početak vlasti vojne hunte. Nakon 41 godine neprekinute demokracije ovom latinoameričkom zemljom zavladala je diktatura.
Spaljivanje knjiga
Vojna hunta javno je spaljivala knjige koje je smatrala subverzivnima. Taj čin nazivan je "odstranjivanjem marksističkog raka". Nisu spaljivanje samo knjige, novine i časopisi marksističkog svjetonazora već i one koje su se bavile sociološkim društvenim pitanjima. Spaljivane su i knjige nekih poznatih pisaca kao što je primjerice Gabriel García Márquez.
Otpor preostalih grupica koje su na ulicama Santiaga pružale otpor vojska je postupno slamala. S tim ciljem gradskim ulicama krstarile su bezbrojne vojne ophodnje. Kako bi otpor učinili što slabijim odašiljana je i radijska objava koja je glasila: "Za svakog člana oružanih snaga koji padne kao žrtva napada odmah ćemo strijeljati petoricu marksista koje držimo u zatočeništvu." Iole ozbiljniji oružani otpor pučistima je izostao, ali to nije priječilo vojnu huntu da odašilje dramatične poruke putem radiju u kojima se govorilo o 50.000 naoružanih ekstremista diljem Čilea koji se spremaju započeti građanski rat. Time su ustvari samo pokušavali opravdati svoj čin i produljiti stanje napetosti. I nakon slamanja otpora, kada je postalo jasno da vlast čvrsto u svojim rukama drži vojna hunta, Pinochet je posve smiren lagalo čileanskoj javnosti: "Marksistički otpor nije okončan. Postoje još neki ekstremisti i moram reći kako je u ovom trenutku Čile u stanju unutarnjeg rata." Istog dana vojna hunta proglasila je Zakon o Ustavu kojim je ustanovljena vlada vojne hunte te suspendiran Ustav i Kongres. Istim je aktom uvedena stroga cenzura i policijski sat. Sindikatima i civilnim sudovima zabranjeno je djelovanje, a zabranjene su i sve stranke koje su činile koaliciju Narodnog jedinstva kao i sve političke aktivnosti. Istog dana uslijedile su radijske objave tijekom koje su poimence pozivale ljude da se predaju vojnim vlastima. Forma u kojoj je objava bila sastavljena glasila je: "Sljedeće osobe moraju se dragovoljno predati danas do [vrijeme] u Ministarstvu obrane... [imena] ... Za one osobe koje se ne pojave smatrat će se da krše volju vojne hunte i trpjet će ozbiljne posljedice." Policijski sat, vojne i policijske ophodnje, uhićenja, mučenja i logori nisu bili sve što je šokiralo naciju. Novi gospodarski program bio je još jedan šok za građane Čilea. Svega nekoliko tjedana nakon preuzimanja vlasti vojna je hunta opozvala brojne odluke Allendeove vlade. Ukinuta je kontrola cijena, poništena je nacionalizacija privatnih tvrtki i omogućen je nesmetani uvoz dobara. Sve mjere Allendeove vlade su poništene, čak i besplatna čaša mlijeka na dan za školsku djecu. Jedna od stvari koje su izravno pogodile stanovništvo bilo je dizanje cijene kruha s 11 na 40 escuda, a ništa drukčije nije bilo ni s mlijekom. Time je doslovno preko noći drastično povećana cijena jednom od osnovnih prehrambenih artikala. Cijene su rasle, ali plaće nisu, a sve pod izgovorom ekonomske stabilnosti i odbijanja inflatornih pritisaka. Međutim, samo godinu dana nakon početka provedbe nove ekonomske politike inflacija je dosegla stopu od 375 % i nastavila rasti. U tom trenutku bila je to najviša inflacija u svijetu. Za samo godinu dana standard 85 % čileanskog stanovništva spustio se ispod donje granice siromaštva. U periodu od 1974. do 1979. godine troškovi vojske i policije porasli su za 120 % dok su troškovi u javnom sektoru rezani. To je vodilo ka smanjenju plaća u javnom sektoru, ali i otkazima za tisuće radnika iz tog sektora. Novčana sredstva namijenjena za obrazovanje, zdravstvo i stanovanje u prosjeku su smanjena za 20 %. Ovakva ekonomska politika vodila je i ka rastu nezaposlenost koja je na koncu dosegla stopu od 30 %. Bio je to gospodarski šok koji je bolno djelovao na cijelu zemlju. Primjena gospodarskog modela koji je osmislila skupina američkih ekonomista sa sveučilišta u Chicagu (tzv. Chicago Boys) i koji su imali svoje zagovornike u Čileu nije davao rezultate. No, umjesto da prizna slom gospodarske politike koju je provodio Pinochet je za sve poteškoće optužio marksiste.
Vojna je hunta brzo promijenila i čileansku vanjsku politiku. Prije svega prekinula je diplomatske veze s Kubom koje je uspostavila Allendeova vlada. Uslijedio je i odgovor s druge strane, zbog nasilnog rušenja Allendeove vlasti nekoliko komunističkih zemalja (SSSR, Sjeverna Koreja, Sjeverni Vijetnam, Njemačka DR, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Bugarska i Jugoslavija) prekinulo je diplomatske veze s Čileom. No, unatoč svojoj komunističkoj orijentaciji Rumunjska i Kina nastavile su održavati diplomatske veze s Pinochetovom vladom. U listopadu 1973. godine vojna je hunta obnovila diplomatske odnose s Južnom Korejom te s Južnim Vijetnamom u ožujku 1974. godine. Nešto ranije, u siječnju 1974. prekinula je veze s Kambodžom. Bliske veze vojna hunta je održavala i sa Španjolskom kojom je vladao diktator Francisco Francom. Nakon njegove smrti krajem 1975. godine Pinochet je posjetio Španjolsku kako bi nazočio Francovoj sahrani. Vjerna saveznica Pinochetova režima bila je i konzervativna britanska premijerka Margaret Thatcher koja je dolaskom na vlast 1979. godine obnovila gospodarske odnose s Čileom, a koje je prethodna vlada prekinula. U okviru te suradnje Thatcher je čileanskoj vojnoj hunti prodavala potrebno naoružanje: ratne brodove, projektile, zrakoplove, komunikacijsku opremu, pištolje, puške, strojnice i streljivo. Za izvješća koja su optuživala vojnu huntu da krši ljudska prava govorila je kako je riječ o "organiziranoj međunarodnoj ljevici koja se želi osvetiti". S ciljem progona političkih neistomišljenika već u studenome 1973. godine utemeljena je Nacionalna obavještajna agencija (Dirección de Inteligencia Nacional) koja je postala poznatija pod skraćenicom DINA. Premda se to nije spominjalo u utemeljiteljskom aktu agenti DINA-e imali su odriješene ruke u primjeni metoda torture nad zatočenicima, ali i u ubojstvima političkih neistomišljenika kako u Čileu tako i izvan njega. Kasnija svjedočenja zatočenika koji će preživjeti koncentracijske logore tajne policije opisivat će neke od najgroznijih oblika sadističkih mučenja.
Koncentracijski logori
Gotovo preko noći Čile se iz demokratske zemlje preobrazio u vojnu diktaturu. Tisuće ljudi uhićeno je bez ikakve optužbe ili obrazloženja i bez prava na pravnu pomoć, a koncentracijski logori nicali su diljem zemlje. Najpoznatiji među njima bio je nacionalni nogometni stadion Estadio Chile gdje je u prvim danima vojne hunte držano zatočeno više od 40.000 ljudi. Neki od zatočenika tu su bili mučeni, silovani pa i ubijani. U listopadu 1973. godine na ovom stadionu ubijen je, između ostalih, poznati čileanski pjesnik Victor Jara. Nakon ponovnog dolaska demokracije ovaj će stadion ponijeti ime Victora Jare, čovjekom koji će postati simbolom nevino stradalih tijekom državnog udara. Među zatočenicima na stadionu našao se i student medicine Roberto Navarrete koji je u svom svjedočenju ustvrdio kako su ih vojnici svakodnevno mučili udarajući ih gumenim pendrekom na posebno bolna mjesta - ponajviše po genitalijama, stopalima i zglobovima. Među stratištima gdje su brojni zatočenici mučeni bila je i Villa Grimaldi (službeni naziv bio je Cuartel Terranova) u predgrađu Santiaga. Procjenjuje se da je u vili bilo zatočeno 4500 osoba, a sudbina njih 226 ostala je nepoznata. Prema svjedočanstvima preživjelih zatočenika iz Ville Grimaldi jedan od najčešćih načina na koji su ljudi mučeni bilo je vezivanje za metalni krevet - kolokvijalno zvan la parilla (roštilj) - kroz koji bi se puštala struja, poglavito na osjetljive dijelove tijela kao što su usta ili genitalije. Primjenjivane su i druge metode mučenja kao što su vješanja, podvodna gušenja, premlaćivanja, verbalna zlostavljanja i opća degradacija. Zabilježeni su i slučajevi kada su zatvorenici bili drogirani ili podvrgnuti hipnozi. Posebno je potresno svjedočanstvo studentice Sare De Witt: "Tukli su i udarali me, stiskali moje bradavice, govorili su mi da sam kurva. Skinuli su mi odjeću i vezali me. I onda su me mučili strujom. Strujne kablove stavili su u moju vaginu, na moje grudi i onda bi pustili da struja teče kroz moje tijelo, kroz noge i ruke. I kada su to činili postavljati bi mi pitanja, svugdje bi me dirali, vikali bi na mene i zlostavljali me." I Carmen Rojas, koja je također bila zatočena u Villi Grimaldi, u svom je svjedočenju iznijela jezive primjere zlostavljanja nad zatočenim ženama. Seksualna zlostavljanja uključivala su umetanje glodavaca u vaginu te ono što je suzdržano opisano u izvješću Nacionalnog povjerenstvo za istinu i pomirenje kao "neprirodne radnje vezane za pse". Svjedočanstva o surovim mučenjima spominju slučajeve kada bi agenti DINA-e zatočenike polegli na parking vile i potom automobilom ili kamionom prelazili preko njihovih nogu. Svjedoci spominju i slučaj jedne mlade žene koja je pretučena lancima i ostavljena da polako umre od zadobivenih rana.
Nogometna utakmica
Ni mjesec dana nakon državnog udara (21. studenog 1973.) međunarodna nogometna federacija FIFA dopustila je reprezentaciji Čilea da odigra kvalifikacijsku utakmicu na nacionalnom nogometnom stadionu u Santiagu. Protivnik Čilea bio je Sovjetski Savez, a u znak pijeteta prema žrtvama koje su mučene i ubijene na ovom stadionu sovjetski igrači odbili su odigrati utakmicu na ovom stadionu. Stoga su reprezentativci Čilea šutirali loptu na prazan protivnički gol i tako se plasirali na Svjetsko prvenstvo u nogometu 1974. godine koje se imalo održati u SR Njemačkoj.
Na zlu glasu bili su i pripadnici odreda smrti zvanih Karavana smrti (Caravana de la Muerte) koji su u periodu od 30. rujna do 22. listopada 1973., uglavnom helikopterima tipa SA 330 Puma, letjeli s jednog na drugi kraj Čilea i zapovjedili ili sami počinili brojna ubojstva. Prema podacima organizacije Memorya y Justicia (Sjećanje i pravda) ovi odredi ubili su najmanje 75 osoba. Zapovjednik tih postrojba bio je brigadni general Sergio Arellano Stark kojeg je na to mjesto imenovao vođa hunte Pinochet. Koliko su pripadnici ovih odreda bili bezočni govori i svjedočanstvo pučističkog generala Joaquina Lagosa koji je tvrdio da su u nekim slučajevima zatvorenici sasječeni mačetama prije nego što su ubijeni. Govoreći o slučaju 14 zatvorenika koji su pokopani u neoznačenim grobovima Lagos kaže: "Bio sam postiđen onog što sam vidio. Tijela su bila raskomada. (...) Oči su bile iskopane iz očnih duplji noževima, čeljusti su im bile slomljene, noge polomljene. (...) Zatvorenici su mučeni tako da umiru polako. U žrtve je ponekad pucano tako da umiru polako. Prvo u noge, zatim u genitalije i potom u srce." Časnike koji nisu bili "dovoljno oštri" prema zatvorenicima general Sergio Arellano Stark dao je kazniti. Neki su smijenjeni, a drugi su i sami završili u zatočeništvu i mučeni su jer "nisu ispunili vojničku dužnost". Zloglasna je bila i Villa Baveria (zvana još i Colonia Dignidad) u izoliranom dijelu središnjeg Čilea koju je 1961. godine utemeljio zapadnonjemački državljanin Paul Schäfer koji je zbog optužbi za zlostavljana djece pobjegao iz Zapadne Njemačke. On je bio neprikosnoveni vođa kolonije koji nije dopuštao uporabu televizije, telefona i kalendara. Stanovnici kolonije morali su nositi bavarsku narodnu nošnju i pjevati njemačke narodne pjesma. Uz to kolonija je imala nevjerojatno jako osiguranje i bila je okružena bodljikavom žicom, ogradama, reflektorima te stražarskim tornjevima. Pristup koloniji čuvali su naoružani stražari, a kolonija je posjedovala i vlastiti tenk! Postoje podaci, koje je iznio Simon Wiesenthal, da je u koloniji boravio i Josef Mengele. Tijekom Pinochetove vladavine ova je kolonija imala ujedno i ulogu koncentracijskog logora. Čileansko Nacionalno povjerenstvo za istinu i pomirenje, utemeljeno nakon ponovne uspostave demokracije, ustvrdilo je "da je određen broj ljudi uhićen od strane DINA-e i odveden u Colonia Dignidad, gdje su jedno vrijeme držani zatočenici, i da su neki od njih bili izloženi torturi te da su osim agenata DINA-e i neki od stanovnika bili uključeni u te akcije." U svom izvješću iz ožujka 1977. godine Villu Baveriju spominje i Amnesty International. U siječnju 2005. godine agent DINA-e i CIA-e Michael Townley - koji je sudjelovao u ubojstvu generala Carlosa Pratsa 1974. godine i ubojstvu ministra Orlanda Leteliera - priznao je da su agenti DINA-e bili povezani s ovom kolonijom. Štoviše, ustvrdio je da je u koloniji postojalo i vojni laboratorij za bakteriološko ratovanje. Šest mjeseci poslije čileanska je policija napravila pretres u koloniji te pronašla velike količine oružja i streljiva ustvrdivši kako je riječ o najvećem arsenalu oružja ikada pronađenom u Čileu.
Kao mjesto gdje su mučeni politički protivnici vojne hunte i svi koji su smatrani sumnjivima treba spomenuti i vojni brod Esmeralda. Izvješća Amnesty Internationala, američkog Senata i čileanskog Nacionalnog povjerenstva za istinu i pomirenje opisuju ovaj brod kao plutajući zatvor na kojem su mučeni politički protivnici Pinochetova režima. Prema tim izvješćima na brodu je bila zatočeno preko 100 ljudi i svi su bili izloženi strahovitim mučenjima. Među zatočenima je bio i britanski svećenik Michael Wodward koji je kasnije preminuo od posljedica zlostavljanja. No, nisu to bili jedini koncentracijski logori Pinochetova režima. Nacionalno povjerenstvo za istinu i pomirenje utvrdilo je postojanje još nekoliko njih - Pisauga, Chacabuco, Melinka, Ritoque, Valparaiso (brod zatvor), Tejas Verdes, Santiago, Punta Arenas, logor u zaljevu Catatlina te logore na otocima Quiriquina i Dawson. Osim muškaraca i žena u zatvore su slana i djeca. Dvogodišnji sin socijaliste Harolda Carbrera, financijskog direktora rudnika bakra u Chuquicamati, bio je jedno od zatočene djece. Vojna hunta ubila je njegovog oca, a majku zatočila. Samo u prve tri godine vlasti vojne hunte uhićeno je 130.000 ljudi. Prema izvješćima službene državne komisije, utemeljene nakon povratka demokracije u Čile, za vrijeme hunte ubijeno je najmanje 3000 ljudi iako se ne može tvrditi kako je riječ o konačnom broju. Dio ljudi je prognan iz Čilea, uglavnom u Argentinu. Među njima je bio i general Prats kojeg će čileanska tajna policija DINA nedugo potom likvidirati. Tijekom cijelog perioda vladavine vojne hunte zemljom će se širiti strah i nesigurnost kako bi se suzbio svaki pokušaj oporbe. O kakvim je zločinima riječ govori primjer iz 1985. godine kada su uz jednu od cesta otkrivena tijela trojice komunista kojima su prerezani grkljani. Počinitelji su bili pripadnici tajne policije.
Nakon 17 godina, 5. listopada 1988. godina bit će dan koji će označiti konačni kraj vojne diktature. Toga dana građani su glasovali na referendumu koji je trebao produljiti Pinochetovu vlast na još osam godina ili dovesti do postupnog uvođenja demokracije u Čile. Za održavanje postojećeg stanja svoj glas je dalo 43 % glasača, a njih 55 % glasovalo je za ponovnu uspostavu demokracije. Prije samog referenduma, sukladno odluci Ustavnog suda, održana je predizborna kampanja prema pravilima koja važe za parlamentarne izbore. Dok su pristalice vojne hunte svoju kampanju usredotočile na to kako bi dolazak demokracije značio povratak na prilike koje su vladale u vrijeme vlade Narodnog jedinstva suprotna je strana prije svega nastojala ujediniti različite političke opcije i dokinuti strah koji je vladao među građanima. Ljudi koji su javno istupali tijekom kampanje zalažući se za povratak demokracije praćeni su, upućivane su im prijetnje ili su bili pretučeni. Glazbenici koji bi nastupali na oporbenim okupljanima više ne bi imali prilike javno nastupiti na radiju ili televiziji. Nerijetko bi ljudi dobivali otkaze na poslu zbog svog angažmana u tzv. Ne kampanji ili bi primali telefonske prijetnje kako će biti ubijeni. Često nije sve ostajalo samo na prijetnjama. Sve to nije omelo protivnike vojne hunte, kao primjerice Ricarda Lagosa da u jednom od TV nastupa uperi svoj kažiprst prema kameri i direktno prozove Pinocheta kao krivca za " nestale" osobe. Zastrašivanja ipak nisu pomogla i vojna hunta je pretrpjela poraz na referendumu, a demokratski predsjednički izbori održani su u prosincu 1989. godine, a na njima je pobjedu odnio kršćanski demokrat Patricio Aylwin. Isti onaj Patricio Aylwin koji je 17 godina ranije podržavao intervenciju vojnih snaga, ali je sada postao njihov protivnik. Naredne godine (11. ožujka 1990.) Pinochet je predao predsjedničku dužnost Aylwinu, međutim prema tranzicijskim odredbama zadržao mjesto načelnika Glavnog stožera sve do ožujka 1998. godine.
Objavljeno: 21. 2. 2014.
