Španjolski političar i diktator Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo rođen je 4. prosinca 1892. godine u priobalnom mjestu El Ferrol u sjeverozapadnoj španjolskoj pokrajini Galiciji u braku Marije (María del Pilar Bahamonde y Pardo de Andrade) i Nicholasa (Nicholas Franco y Salgado Araújo). Najmlađi član obitelji Franco ime Francisco dobio je po djedu dok je drugo ime Paulino dobio po krsnom kumu. Treće ime Hermenegildo dobio je po baki s majčine strane i kumi dok je četvrto ime Teódulo dobio po svecu koji se slavio na dan njegova rođenja. Franco je imao još dva brata (Nicolása i Ramón) i dvije sestre, obje nazvane María po majci (jedna je umrla u dobi od četiri godine). Francov otac bio je mornarički časnik andaluzijskog podrijetla. Nakon što se obitelj Franco preselila iz Andaluzije u Galiciju obitelj je šest generacija za redom davale časnike za španjolsku mornaricu. Francova majka podrijetlom je bila iz rimokatoličke obitelji srednje klase. Do svoje 12 godine Franco je pohađao privatnu školu koju je vodio katolički svećenik, a potom je sukladno obiteljskoj tradiciji pohađao srednju pomorsku školu. Nakon završetka srednjoškolskog školovanja trebao se upisati na Mornaričku akademiju. Međutim, kako je Španjolska nakon Španjolsko-američkog rata izgubila veći dio mornarice i velik dio kolonija nije više postojala potreba za većim brojem mornaričkih časnika te Mornarička akademija od 1903. do 1913. nije upisivala nove pitomce. Stoga se na očev nagovor 1907. godine upisuje na Vojnu akademiju u Toledu gdje su obučavani pješački časnici. Diplomirao je u srpnju 1910. godine u činu poručnika s ne baš dobrim ocjenama. Poslije završenog vojničkog školovanja dragovoljno se javlja za službu u španjolskim kolonijama, a 1912. premješten je u Španjolski Maroko. U to vrijeme (1909. - 1927.) Španjolska nastoji uspostaviti svoju vlast u Maroku što dovodi do rata u domicilnim stanovništvom. U krvavim sukobima gine velik broj španjolskih vojnika i časnika što nudi priliku mladim časnicima za napredovanje.
Ubrzo nakon dolaska u Maroko postaje zapovjednik u elitnoj kolonijalnoj vojsci koju popunjava marokansko domicilno stanovništvo dok zapovjedni kadar čine Španjolci te dobiva čin satnika. Kada 1916. godine njegova postrojba upadne u zasjedu kod El Biutza Franco je tijekom borbe biva ranjen u trbuh, a dijelom su mu oštećena i jetra. Liječnici su kasnije utvrdili kako crijeva nisu pretrpjela znatnija oštećenja, ali je svejedno predložen za najviše španjolsko odlikovanje Cruz Laureada de San Fernando, ali je umjesto toga primio nešto manje značajno odlikovanje Križ Marije Kristine prvog reda. S odlikovanjem je stiglo i promaknuće u čin bojnika što ga je u dobi od 23 godine učinilo najmlađim bojnikom u španjolskoj vojsci. Osim toga dobio je premještaj iz Maroka u Španjolsku. Nakon što pukovnik José Millán Astray utemelji španjolsku verziju Legije stranaca Franco postaje njezin dozapovjednik i ponovno odlazi u Afriku. Nakon što španjolska vojska pretrpi težak poraz u okršaju s marokanskim ustanicima u pokušaju da spasi španjolsku eklavu Melilla (1921.) u pomoć stiže Franco sa svojim postrojbama. Poslije trodnevnog usiljenog marša postrojbe pod njegovim zapovjedništvom ulaze u borbu i spašavaju enklavu. Uskoro je ponovno promaknut (1923.), ovaj puta u čin poručnika te potom postaje i zapovjednik Legije stranaca. Iste se godine ženi s Maríjom del Carmen Polo y Martínez-Valdes. U Maroku Franco ostaje sve do 1938. i uspješno sudjeluje u borbama s ustaničkim plemenima što mu 3. veljače 1926. godine donosi novo promaknuće, ovaj puta u čin brigadnog generala. To ga je učinilo najmlađim generalom (ima 33 godine) ne samo u Španjolskoj već i u Europi. Iste godine Franco će dobiti kćer koja će nositi majčino ime María del Carmen. Od 1928. do 1931. godine zapovjednik je Vojne akademije u Zaragozi, novoutemeljene obrazovne ustanove za sve vojne rodove koja zamijenjuje sve prijašnje odjeljenje institucije za obrazovanje časničkog kadra.
Dolazak nove vlasti
Do tog trenutka Francova vojna karijera kreće se samo uzlaznom putanjom, ali to će se promijeniti nakon općih izbora održanih u travnju 1931. godine koji će voditi ka svrgavanju kralja Alfonsa XIII. Do tada kralj se održavao na vlasti vojnom diktaturom, a koju je sada zamijenila umjerena demokratska vlada koja će provoditi politiku smanjenja vojnog utjecaja i moći u španjolskom javnom životu. Promjene će Franco osjetiti na vlastitoj koži u lipnju 1931. godine kada ministar rata Manuel Azaña u okviru plana racionalizacije vojske odlučuje zatvoriti Vojnu akademiju kojom zapovijeda Franco. Time se zaustavlja njegova strelovita vojna karijera i Franco ne samo da je smijenjen s jedne dužnosti već praktično ostaje bez ikakve vojne dužnosti što doživljava prilično emotivno. U oproštajnom govoru prilikom zatvaranja akademije drži govor kadetima u kojima se kritički osvrće na ministra i njegovu odluku. Ipak 5. veljače 1932. godine imenovan je zapovjednikom vojnih postrojba u gradu Coruñi na zapadu Španjolske. Premda je bio nezadovoljan odnosom ministra Azañe prema vojsci njegovo nezadovoljstvo nije doseglo kritičnu točku te se odbija pridružiti pobuni generala José Sanjurjoa 10. kolovoza 1932. godine koju vlada uspijeva ubrzo ugušiti. Štoviše, Franco je generalu Sanjurjou čak napisao ljutito pismo u kojem iskazuje svoje neslaganje s pobunom. Neslaganje s pokušajem rušenja legalno izabrane vlasti neće mu pomoći da se uspe na vojnoj ljestvici, naprotiv 17. veljače 1933. vlada će mu dodijeliti zapovjedništvo nad Balearima, otočjem u Sredozemlju, što će Franco smatrati položajem nedostojnim njegova statusa. Franco je želio značajniju i ugledniju poziciju u vojnoj hijerarhiji. Stvari će se ponešto promijeniti nakon parlamentarnih izbora u listopadu 1933. godine kada desni centar osvoji većinu i sastavi vladu. Godinu dana kasnije (5. listopada 1934.) u zemlji dolazi do pobune koju predvode komunisti i anarhisti koju vojska brzo slama u većem dijelu zemlje jer ona ne nailazi na širu potporu. Ipak u zapadnoj pokrajini Asturiji rudarski sindikati pružili su potporu pobuni koju redovne vojne snage ne uspijevaju lako slomiti. Kako je riječ o području za koje je vojno nadležan Franco od poziva u pomoć postrojbe španjolske Legije stranaca i Afričke armije koju čini marokansko domicilno stanovništvo koje nakon dva tjedna teških borbi slamaju pobunu. Poslije gušenja pobune Franco u glavnom gradu pokrajine Oviedu kazuje novinarima kako ovdje nije bila riječ samo o pobuni već o ratu socijalista i komunista koju napadaju "civilizaciju kako bi je zamijenili barbarstvom" dok desničarski tisak austrijske pobunjenike opisuje kao strane židovsko-boljševičke zavjerenike. Sve to samo dovodi do sve zaoštrenijih odnosa desnice i ljevice.
Nakon što se koalicija desnog centra raspala zbog korupcijskog skandala zakazani su novi izbori za 16. veljače 1936. godine. Pred izbore formirale su se dvije široke koalicije. Ljevica se okupila oko Narodne fronte dok se desnica okupila oko koalicije nazvane Nacionala fronta. Tijesnu pobjedu odnijela je lijeva koalicija i ponovno je došlo do smjene vlasti. Već 23. veljače iste godine Franco je raspoređen na mjesto vojnog zapovjednika na udaljenim Kanarskim otocima na Atlantiku što je on doživio kao svojevrsno progonstvo. Ovakvim razvojem situacije nije bio nezadovoljan samo Franco već i neki drugi generali koji su počeli kovati urotu. U lipnju 1936. urotnički generali kontaktirali su Franca i pozvali ga na tajni sastanak u šumu La Esperenaza na Tenerifima gdje se razmatrala mogućnost državnog udara. Tijekom sastanka Franco je neodlučan i ne želi se jasno izjasniti podržava li državni udar ili ne. Umjesto toga nekoliko dana kasnije, 23. lipnja 1936. godine, napisao je pismo premijeru Cesaresu Quirogi u kojem se nudi kao osoba koja će ugasiti nezadovoljstvo vojske. Premijer Quiroga nikada nije odgovorio na ovo pismo. Urotnici za to vrijeme nastavljaju sa svojim planom bez obzira želio im se Franco pridružiti ili ne te utvrđuju datum početak pobune za nešto manje od mjesec dana - 18. srpnja. Za vođu pobune određen je general José Sanjurjo kojem se koju godinu ranije Franco nije želio priključiti u pobuni. Pred početak pobune jedan od urotnika general Emilio Mola obratio se Francu rekavši su kako je državni udar neizbježan i da mora odabrati stranu. Nakon stavljanja pred neizbježan izbor Franco se ipak odlučuje priključiti urotnicima te dobiva zadaću zapovijedati Afričkom armijom nakon izbijanja pobune. S unajmljenim britanskim zrakoplovima Franco je potajice trebao biti prebačen s Kanarskog otočja u Maroko. Dan ranije nego je planirano (17. srpnja 1936.) urotnici u Afričkoj armiji zatočili su svoje zapovjednike koji nisu podržavali urotu, a dan kasnije u Maroko dolazi Franco i preuzima zapovjedništvo nad pobunjeničkim snagama u Africi. Bio je to velik uspjeh pobunjenika, ali nedovoljan jer pokušaj državnog udara u Madridu je spriječen, ali u jednoj trećini zemlje zapovjedništvo nad vojskom uspjeli su preuzeti urotnici. Bila je to pozicija koja je vodila u građanski rat. Uskoro glavni urotnik general José Sanjurjo nenadano gine u zrakoplovnoj nesreći i stjecajem sretnih okolnosti donedavno neodlučni Francisco Franco postaje vođa pobunjenika. Nedugo nakon početka pobune nacistička Njemačka i fašistička Italija pružaju počinju pružati potporu pobunjenim vojnim formacijama i to isprva tako što su pomogle premještanju pobunjeničkih snaga iz Maroka u Španjolsku. Naime, mornarica je uglavnom ostala lojalna demokratski izabranoj vlasti i stoga nije postojala mogućnost da vojna mornarica prebacuje pobunjenike iz Afrike u Europu. Nadajući se brzoj pobjedi nacionalističke su snage 1. listopada 1936. javno obznanile imena vođa pobune koji su imali zaposjesti vlast nakon što pobunjenici zauzmu španjolsku prijestolnicu Madrid. No, kada su snage lojalne demokratski izabranoj vlasti odbacile pobunjenički napad na Madrid vojni se puč pretvorio u građanski rat.
Nakon što u listopadu 1936. godine pobunjenici, koji će seba sada nazivati nacionalistima Franca imenuju državnim poglavarom tj. vrhovnim vojnim zapovjednikom njihova će propaganda započeti sa stvaranjem kulta ličnosti oko novog vođe. Franco će biti prikazivan kao moderni katolički križar koji se bori protiv Židova, slobodnih zidra, komunista i ostalih ljevičara koji navodno teže uništenju kršćanske Europe i u tom nastojanju glavna im je prepreka upravo Španjolska. Godinu dana kasnije Franco će zabraniti sve političke stranke izuzev profašističke stranke Falanga Espanola Tradicionalista (skr. Falanga) kojoj sada on stoji na čelu. Stranka je nastala okupljanjem profašističkih i monarhističkih stranaka u jedinstvenu političku stranku. Po uzoru na Hitlera i Mussolinija 1937 godine Franco uzima titulu vođe (španj. El Caudillo), a 1938. godine oformljuje vladu u kojoj zauzima mjesto premijera. U siječnju 1939. godine republikanska vlast u Barceloni pada, a dva mjeseca kasnije (1. travnja 1939.) osvojen je i Madrid nakon čega je postalo jasno tko je konačni pobjednik. Za vrijeme trogodišnjeg građanskog rata Franco će se pokazati kao nemaštovit ali uspješan vođa čije trupe napreduju polako ali sigurno i kome je od brzine osvajanja nekog teritorija važnije da neprijatelja potpuno slomi. Stoga i ne čudi da je su tijekom rata, ali i nakon njegova okončanja, njegove postrojbe izvršile na desetke tisuća egzekucija kojima će zajamčiti stabilnost svoje vladavine u poslijeratnom periodu. Barbarsko ponašanje njegovih vojnika tijekom građanskog rata toliko je zgrozilo talijanskog vojnog savjetnika Cantalupa da je on svom nadređenom grofu Cianu poslalo izvješće u kome tvrdi kako će iživljavanje Francovih vojnika (npr. masovno streljanje kod Milaga) samo nepotrebno produljiti rat. Kada je grof Ciano na sastanku s Francom iznio dokaze o zločinima on se odrekao bilo kakve osobne odgovornosti tvrdeći kako je teško kontrolirati situaciju na terenu. Ustrajavajući u tvrdnji kako su svi masakri zaustavljeni, osim nad onim osobama koje su označene kao "nekontrolirani elementi". No, to je bila laž jer Francovi su vojnici sustavno činili zlodjela s kojima je on bio upoznat. Prvi zločini dogodili su se još za vrijeme borbi u Maroku kada su njegovi vojnici zarobljavali stanovnike marokanskih sela i potom im odsjecali glave koje bi zatim izlagali na javnim mjestima. Da su Francove postrojbe prakticirale i ranije takva zlodjela posvjedočila je filantropkinja Duquesa da la Victoria, koja je organizirala skupinu medicinskih sestara dobrovoljki, rekavši kako je 1922. godine dobila na poklon od Legije stranaca (kojom je zapovijedao Franco) - košaru ruža usred koje su bile odsječene glave dvojice Marokanaca. O ovakvim postupcima svjedoči i iskustvo generala Prime de Rivera koji je posjetio 1926. posjetio Maroko kako bi izvršio inspekciju postojećih vojnih snaga. Prilikom inspekcije jedne od bojni Legije stranaca dočekan je s odsječenim glavama domorodaca nataknutim na bajunete pušaka. Postoje brojna svjedočanstva da su u borbama na tlu Afrike, kao i kasnije u samoj Španjolskoj, Francovi vojnici prakticirali mučenja i ubijanje zarobljenika. Zbog takvih zločina Franca se smatra odgovornim za smrt dva milijuna ljudi tijekom Španjolskog građanskom rata, kao i za vrijeme njegove vladavine nakon svršetka građanskog rata.
Raza
Tijekom Drugog svjetskog rata Franco je napisao poluautobiografski roman "Raza" prema kojem će kasnije biti snimljen film. Djelo je napisao pod pseudonimom Jaime de Andrade. U romanu je prikazana obitelj nalik Francovoj koja daje heroja koji se hrabro bori protiv okrutnih snaga republikanca u Španjolskom građanskom ratu.
Neutralni saveznik
Premda je pregovarao s Benitom Mussolinijem i Adolfom Hitlerom oko stvaranja zajedničkog vojno-političkog saveza Franco se ipak nije pridružio Silama Osovine. Španjolskog je diktatora šokirala njemačka invazija na katoličku Poljsku kao i ničim isprovociran napad na Italije na Grčku. Stoga je odlučio Španjolsku održati neutralnom, a kada je Njemačka zaratila sa Sovjetskim Savezom poslao je Njemačkoj službenu ponudu za pomoć u ljudstvu. Nakon što je Hitler odobrio tu pomoć pokrenuta je promidžbena kampanja i organizirani su sabirni centri gdje su se dragovoljci mogli prijaviti. Tako je oformljena tzv. Plava divizija (španj. División Azul) ili kako je službeno nazvana - Divizija španjolskih dragovoljaca (División Española de Voluntarios). Pri tome Franco je postavio samo jedan uvjet - španjolski se dragovoljci smiju boriti samo na Istočnoj fronti i nipošto ne smiju ulaziti u sukobe s vojskama zapadnih Saveznika. Plavoj je diviziji pridodano i oko 1000 pripadnika Portugalske legije čiji su pripadnici od ranije imali borbenog iskustva jer su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu na strani pobunjenika. Oko 50 % sastava divizije činili su profesionalni vojnici od kojih su velika većina bili iskusni veterani Španjolskog građanskog rata. Velik dio njih bili su pripadnici španjolske fašističke stranke Falange. Dio dragovoljaca pridružio se Plavoj diviziji iz pragmatičnih razloga - kako bi spasili obitelji od zatvora i mučenja ili smaknuća koje bi ih tamo čekalo, jer su u vrijeme građanskog rata bili na strani lojalističkih snaga. Sve u svemu oko 50.000 španjolskih dragovoljaca borilo se na Istočnoj fronti na strani Sila Osovine. Istovremeno otvorio je španjolske luke za njemačke brodove i podmornice gdje su se mogle opskrbiti, popraviti nastala oštećenja, a ljudstvo odmoriti. Savezničko brodovlje nije imalo takvu povlasticu. Službeno neutralnost u Drugom svjetskom ratu Franco je proglasio tek tijekom 1943. godine kada se ratna sreća počela okretati u korist Saveznika, ali je i dalje pomagao ili barem surađivao s nacističkom Njemačkom. Nakon sloma Sila Osovine jedan dio njemačkih nacista i kvislinga iz raznih podaničkih zemalja pronašao je utočište u Francovoj Španjolskoj, dok je drugima Španjolska poslužila kao tranzitno mjesto ka Južnoj Americi gdje su potražili sigurno utočište. Zbog svega Francov režim bio je izoliran u međunarodnoj zajednici sve do 1953. godine kada sklapa pakt o vojnoj pomoći sa Sjedinjenim Državama i tako se profašistička Španjolska vraća na međunarodnu scenu. Zauzvrat Franco je morao učiniti neke političke ustupke, prije svega smanjiti stisak totalitarnog režima koji je do tada svoje građane držao pod čvrstim nadzorom, a jedina legalna politička stranka Falanga maknuta je iz središta političkog života i dobila je novo ime - Nacionali pokret. Time je utjecaj profašističke stranke donekle oslabljen i Franco se umjesto na stranku sve više počeo oslanjati na nekoliko gospodarski i politički snažnih obitelji koje su se u svojim svjetonazorima kretale od desnog centra do krajnje desnice. Kako bi opstao na vlasti neprestano je morao balansirati između nekoliko političkih grupacija osiguravajući sebi mjesto suca u njihovim međusobnim razmiricama. Takva mu je uloga omogućavala da glavninu vlasti neprestano drži u svojim rukama.
Pokušavajući osigurati kontinuitet svoje vladavine organizirao je 1947. godine referendum koji je Španjolsku učinio monarhijom, a Franco je zauzvrat dobio status doživotnog regenta. Zbog pritiska Zapada 1967. godine dopustio je izravne izbore za manji dio zastupnika u državnom parlamentu. Dvije godine kasnije (1969.) za svog službenog nasljednika proglasio je tada 32 godine starog princa Juana Carlosa, najstarijeg sina španjolskog prijestolja. Franco se nadao kako će princ Juan Carlos, nakon što preuzme vlasti, zadržati barem temeljnu strukturu njegova režima i tako spriječiti uspostavu demokracije koju je Franco smatrao tako pogubnom za Španjolsku. Ostavku na mjesto premijera Franco je podnio 1973. godine, ali je zadržao funkciju šefa države, zapovjednika oružanih snaga i mjesto vođe falangističke stranke, jedine dopuštene političke organizacije u zemlji. Pred kraj života španjolski je diktator obolio od Parkinsonove bolesti, a 20. studenog 1975. godine preminuo je. Sahranjen je u spomen području Dolina palih koje je trebalo biti spomenik svim poginulima u građanskom ratu. No, zbog činjenice da su na izgradnju tog područja radili građani osuđeni na prisilni rad te na diktatorski karakter Francova režima koji je uz to vojnim putem srušio demokratski izabranu vlast Dolina palih je do danas ostala predmet spora. Dva dana nakon Francove smrti princ Juan Carlos imenovan je kraljem i novim vladarom Španjolske. Nedugo nakon ustoličenja Juan Carlos je, suprotno očekivanjima njegova prethodnika, započeo rad na razgrađivanju diktatorova djela - poticao je oživljavanje demokratskih institucija i oživljvanje demokracije. Na koncu umjesto monarhističke diktature Španjolska je postala suvremena demokratska ustavna monarhija.
Objavljeno: 2. 1. 2020.
