Britanska političarka Margaret Thatcher rođena je 13. listopada 1925. kao Margaret Hilda Roberts i bila je druga kćerka u braku Alfreda i Beatrice Roberts. Kada je Margaret rođena starija sestra Muriel imala je četiri godine, a majka Beatrice imala je 37 godina. Obitelj Roberts živjela je u malom trgovačkom središtu Grantham na istoku Engleske. Bračni part Roberts posjedovao je malu trgovinu mješovitom robom koja je služila i kao poštanski ured, a u prostorijama iznad trgovine živjela je cijela obitelj. U knjizi The Path to Power Margaret Thatcher opisala je kako je izgledao život obitelji u to vrijeme: "Ljudi su kucali na vrata u bilo koje doba dana ili noći pa i vikendom kada bi im ponestalo šunke, šećera, maslaca ili jaja. Svi su znali da živimo od toga da služimo kupce, bilo je besmisleno žaliti se na to - i nitko se nije ni žalio." Tijekom Drugog svjetskog rata Alfred Roberts zapovijedao je gradskom civilnom zaštitom, a sam grad je bio izložen njemačkim zračnim napadima jer se u njemu nalazila tvornica streljiva. Grantham su njemački bombarderi u vrijeme rata napali 21 put što je dovelo do smrti 78 stanovnika ovog grada.
Obje su sestre pohađale i mjesnu državnu školu Kesteven and Grantham Girl's School da bi se potom upisala na Somerville College gdje je načinila svoje prve političke korake pridruživši se konzervativnoj političkoj udruzi Oxford Union Conservative Association. Tijekom školovanja na ovom koledžu mentorica joj je bila Dorothy Hodgkin, pionirka u kristalografiji X zraka koja će za svoj rad 1964. dobiti i Nobelovu nagradu. Školovanje na Somerville Collegeu završila je 1947. godine i ubrzo dobila posao u tvrtki BX Plastics. Sljedeće godine pokušala se zaposliti u tvrtki Imperial Chemical Industries (ICI), ali je odbijena nakon što ju je kadrovska služba ocijenila "tvrdoglavom, samovoljnom i opasno samouvjerenom". Promišljajući o svojoj budućnosti Margaret je kemiju sve više stavljala u drugi plan. Ono što ju je doista zanimalo bila je politika. Njezin otac bio je aktivni član Konzervativne stranke u Granthamu (od 1945. i gradonačelnik toga grada) što je nepovratno utjecalo na njezinu odluku da politika bude njen životni poziv. Na političkoj sceni prvi se puta pojavila kada je postala kandidatkinja Konzervativne stranke za vijeće općine Dartfordu gdje je Laburistička stranka imala snažno uporište. Na izborima 1950. (kao i godinu dana kasnije) izgubila je od laburističkog kandidata Normana Doddsa, ali je ostala zamijećena po dobroj pripremljenosti za debatu, hrabrim istupima i oštrim govorima. Ujedno je privlačila pozornost medija kao najmlađi kandidat na izborima u Velikoj Britaniji ikad te ujedno i kao jedina kandidatkinja. Sve to nije joj pomoglo odnijeti pobjedu, ali je uspjela umanjiti uvjerljivo većinsku potporu laburistima. Prvi puta (1950.) laburisti su dobili 6000 glasova manje, a na drugim izborima (1951.) pošlo joj je za rukom smanjiti potporu Laburističkoj stranci u Dartfordu za još 1000 glasova. Takvo što nije prošlo nezapaženo u njezinoj stranci. Ujedno je u tom periodu upoznala i deset godina starijeg lokalnog poslovnog čovjeka Denisa Thatchera za kojeg će udati 13. prosinca 1951. godine. U to vrijeme Margaret je započinjala studij prava, a 1953. (koji mjesec prije poroda kada će roditi blizanca - sina Marka i kćerku Carol) Margaret će postati pravnica specijalizirana za poreznu problematiku.
Na parlamentarnim izborima 1955. nije se kandidirala, ali je to učinila 1959. u okrugu Finchley u sjevernom Londonu i uspjela postati zastupnica u britanskom parlamentu. Tijekom svog prvog zastupničkog mandata ostala je zapažena po oštrim istupima, ali je sve manje-više ostalo na tome. Na parlamentarnim izborima 1964. Konzervativna stranka izgubila je vlast, ali je Margaret Thatcher uspjela zadržati mjesto zastupnice u parlamentu. Tijekom mandata provedenog u oporbi bila je dio tzv. vlade u sjeni koja je imala zadaću pripremiti stranku za ponovni dolazak na vlast. U to vrijeme sudjeluje u programu International Visitor Leadership Program u okviru kojeg putuje na šest tjedana u SAD gdje se susreće s važnim političkim i gospodarskim osobama u Sjedinjenim Državama. U okviru tog programa posjećivala je institucije kao što je Međunarodni monetarni fond, a susrela se s utjecajnim osobama kao što su Paul Samuelson, Walt Rostow, Pierre-Paul Schweitzer i Nelson Rockefeller. Ujedno održava kontakte s Institutom ekonomskih poslova (Institute of Economic Affairs) koji se oštro protivi gospodarskoj politici kejnzijanca i zagovara što manju umiješanost vlasti u gospodarstvo, niže poreze i veću slobodu za gospodarsku djelatnost i kupce. U to vrijeme počele su se širiti glasine kako bi upravo Margaret Thatcher mogla biti buduća premijerka, a što je ona 7. ožujka 1973. demantirala riječima: "Mislim kako za moga života žena neće postati premijerka - muškarci imaju previše predrasuda." (Dominic Sandbrook, Viewpoint: What If Margaret Thatcher had never been?)
Ministrica obrazovanja
Kada je 1970. Konzervativna stranka ponovno pobijedila na izborima premijer Edward Heath imenovao je Margaret Thatcher ministricom obrazovanja. Vrlo brzo došla je u žarište zanimanja javnosti kada je odlučila u osnovnim školama djeci od 7 do 11 godina ukinuti pravo na besplatnu čašu mlijeka jednom dnevno. Potez je opravdavala potrebom smanjenja troškova, a ministra Thatcher dodatno je tvrdila kako takva mjera neće imati utjecaja na zdravlje djece. No, osim toga i školski obroci koji su do tada bili besplatni sada su se morali plaćati baš kao i posuđivanje knjiga iz školskih knjižica koje se sada također počelo naplaćivati. I na koncu povišene su i cijene školarina. Takve odluke dovele su do žestoke kritike oporbe i medija. Uskoro se pojavila i rugalica: Margaret Thatcher, Milk Snatcher (u slobodnom prijevodu: Margaret Thatcher, otimačica mlijeka). No, unatoč oštrim i brojnim prosvjedima ministrica Thatcher nije promijenila svoju odluku.
Nije to bio jedini nepopularan potez koji će kao ministrica povući (npr. smanjit će broj srednjoškolskih ustanova, ući će u sukob sa studentima koji će je javno izviždati), ali je zasigurno upravo ovaj potez bio taj koji je obilježio njezinu ministarsku karijeru i utjecao na pad popularnosti konzervativne vlade Edwarda Heatha koja je sve lošije stajala među glasačima. Zahvaljujući takvim nepopularnim potezima britanska je politička scena sve više skretala ulijevo. Završni udarac Heathovoj vladi bio je naftni embargo i sindikalni zahtjevi za povećanje plaća 1973. godine, netom prije parlamentarnih izbora. U nemogućnosti da učinkovito odgovori na sve brojnije poteškoće Konzervativna je stranka u veljači 1974. izgubila izbore. Laburisti su ponovno preuzeli vlast i u donedavno vladajućoj Konzervativnoj stranci sazrijevalo je mišljenje kako su nužne promjene unutar same stranke. Uslijedili su unutarstranački izbori na kojima se kandidirala i dojučerašnja bliska Heathova suradnica Margaret Thatcher. U prvom krugu nitko nije dobio apsolutnu većinu te je Heath nakon toga odustao od drugog kruga. U drugom krugu Thatcher je uspjela pobijediti favoriziranog Williama Whitelawa i tako je 11. veljače 1975. postala prva predsjednica Konzervativne stranke i prva žena vođa britanske oporbe. Zamisao o prvoj britanskoj premijerki više nije bila tako daleka, a u tome će joj pomoć i sve složenije gospodarska situacija s kojom se laburistička vlada sve teže nosila.
Iste godine kada se usprotivila uspostavi škotskog parlamenta (1976.) održala je i govor naslovljen Britain Awake u kojem je osudila Sovjetski Savez jer teži "svjetskoj dominaciji". U službenom glasilu sovjetske Crvene armije Krasnaya Zvezda satnik Juri Gavrilov u članku "Čelična lady širi strah" osvrnuo se na taj njezin govor. Izraz Čelična lady bio je aluzija na Bismarcka i njegov nadimak Čelični kancelar. Sljedećeg dana britanski The Sunday Times prenio je taj članak, a spletom okolnosti tek tjedana dana kasnije govoreći pred konzervativcima iz svoje izborne jedinice Finchley usporedila je sebe s vojvodom Wellingtonom koji je imao nadimak Čelični vojvoda. Nije trebalo dugo čekati i nadimak Čelična Lady postat će sinonim za Margaret Thatcher i njezinu politiku. Zvučni nadimak i sve veće posrtanje laburističke vlade utirali su joj put ka vlast. Kada je ministar vanjskih poslova u laburističkoj vladi James Callaghan svoje kolege upozorio da postoji mogućnost "sloma demokracije" te zaključio svoju tvrdnju rečenicom: "Da sam mladić emigrirao bih", bilo je jasno da laburiste od izbornog poraza može spasiti samo čudo. Krajem 1978. i početkom 1979. umjesto čuda zemlju je zahvatio val štrajkova koji je postao poznat pod nazivom Zima nezadovoljstva (Winter of Discontent).
Kao vođa oporbe Thatcher je koristila svaku priliku kako bi povećala napetosti u britanskom društvu. Govoreći za TV emisiju World in Action u siječnju 1978. ustvrdila je kako je "britanski karakter" učinio mnogo za uspostavu demokracije i zakona u svijetu te da će se ljudi "u trenutku kada manjina prijeti da postane većina" uplašiti i "neprijateljski reagirati". Naime, britanska je politika nakon svršetka Drugog svjetskog rata glavnom je blagonaklono gledala na doseljavanje imigranata iz zemalja Commonwealtha, a sve s ciljem što brže obnove poslijeratne Britanije. Nakon ratnih strahota zemlja je sanirala ratne rane i razvijala National Health Service (NHS) tj. program jednako dostupne zdravstvene skrbi za sve slojeve stanovništva. U okviru toga programa bilo je potrebno povećati broj medicinskog osoblja te su imigranti koji govore engleski bili dobrodošli. No, ekonomska kriza i visoka nezaposlenost među radničkom klasom posljedično su doveli do stvaranja pojednostavljenje slike o tome tko je kriv za nastalu situaciju. To su pokušavale iskoristiti ekstremno desne stranke poput Nacionalne fronte koje su za cilj imale istjerivanje imigranata iz zemlje, ali svoj dio političkog kolača odlučila je uzeti i Margaret Thatcher. U interviewu za Granada TV 1978. rekla je: "Povjerenstvo koje je proučilo situaciju ustvrdilo je da će, ako nastavimo ovako, do kraja stoljeća ovdje biti četiri milijuna ljudi iz Commonwealtha ili Pakistana. To je jako velika brojka i mislim kako se ljudi doista boje da bi ovu zemlju mogli preplaviti ljudi različitim kultura i, kao što znate, britanski karakter je učinio mnogo za demokraciju, za zakonodavstvo i dao je toliko toga tijekom rata da ako postoji bilo kakav strah da bi mogli biti preplavljeni oni će reagirati i biti neprijateljski raspoloženi prema onima koji dolaze." Time je pokušala k sebi privući ekstremno desne birače što joj je u konačnici i uspjelo jer ekstremno desna Nacionalna fronta na izborima 1979. nije uspjela ući u parlament. Umjesto toga nakon na vlast je došla Konzervativna stranka, a Margaret Thatcher postala je prva premijerka u povijesti Velike Britanije.
Premijerka
S obzirom na to da je neskriveno bila pod utjecajem ekonomskog svjetonazora koji su zagovorali Milton Friedman i Alan Waters na mjestu premijerke odlučno je implementirala njihove ideje stavljajući u prvi plan deregulaciju tržišta, privatizaciju državne imovine i ukidanje socijalne države. U skladu s takvim svjetonazorom smanjila je izravne poreze na dohodak, a povećala neizravne poreze. Kako bi obuzdala inflaciju povećala je kamatne stope pokušavajući tako usporiti rast ponude novca. Inflaciju je uspjela s 18 % smanjiti na 8.6 %, ali je nezaposlenost i dalje rasla te je dosegla brojku od 3 milijuna nezaposlenih što je bio broj koji nije zabilježen još od velike ekonomske krize tridesetih godina 20. stoljeća. Na svom vrhuncu nezaposlenost će doseći brojku od 3,3 milijuna. Premijerka je ograničila i javnu potrošnju te smanjila troškove socijalnih usluga, ponajviše pokušavajući uštedjeti na obrazovanju i stanovanju. Posve očekivano takva je politika nailazila je na otpore, a među prvima znakovit je otpor pružila sveučilište Oxford. Naime, ovo je sveučilište uvijek osobi koja je završila neki od studija na Oxfordu, a koja bi postala britanski premijer, uručivala počasni doktorat. No, zbog Thatcheričine politike štednje u školstvu sveučilište Oxford po prvi puta u svojoj dugoj povijesti odlučilo je prekinuti ovu tradiciji i ne uručiti joj počasni doktorat. Javnost je percipirala kako njezina politika pogoduje samo bogatom sloju Britanaca te stvara sve veći jaz u britanskom društvo, a to je neminovno vodilo ka tome da premijerka i njezina politika budu sve nepopularniji. U ispitivanju javnog mnijenja u prosincu 1980. samo 23 % građana odobravalo je politiku prve britanske premijerke. Bio je to najniži postotak potpore premijeru ikad zabilježen u britanskoj povijesti. Nezadovoljstvo među građanima sve je više raslo, a prvi glasovi negodovanja počeli su dolazili i iz same Konzervativne stranke.
Broj prosvjeda, u kojima je često nazivna i najpogrdnijim imenima, sve više je rastao. Činilo se kako će prvi mandat britanske premijerke ujedno biti i njezin posljednji mandat. No, onda se 2. travnja 1982. dogodilo nešto što će vladi Margaret Thatcher donijeti spas u zadnji čas - argentinska je vojska pokrenula operaciju Rosario koja je za cilj imala okupaciju Falklanda, otočja na samom jugu Južne Amerike. Britanske snage koje su branile otočje (Falkland Islands Defence Forces, FIDF) pokazale su se nedovoljnima da zaustave agresiju za što je upravo Thatcher bila gotovo pa izravno odgovorna. Naime, u okviru svoje politike rezanja svega i svačega bez dubljeg promišljanja o posljedicama Thatcher je srezala subvencije za ovo otočje i najavila oštro rezanje troškova britanske vojne mornarice koja je bila ključan čimbenik u obrani otočja. Prema nalogu vlade mornarica je smanjila broj brodovlja koje je čuvalo Falklande. John Campbell u knjizi Margaret Thatcher: The Iron Lady nazvao je ovakvo rezanje troškova "otvorenim pozivom na invaziju". Suočena sa situacijom da pored loše gospodarske situacije ima i izgubljeni rat učinila je sve što je bilo u njenoj moći kako bi osigurala što bržu pobjedu. I već 6. travnja britanske su trupe krenule put Falklanda. Laburistički zastupnik Tony Benn nastalu je situaciju opisao riječima: "Sve se više čini kako je na kocki reputacija gospođe Thatcher, a ne Falklandsko otočje". Ni konzervativni list Financial Times nije bio ništa manje blag ustvrdivši: "Prijezira je vrijedna činjenica da se cijeli problem sve više miješa s britanskim unutarnjim političkim razlikama u potpunosti nepovezanima sa samim problemom. U pitanju nije samo bahatost argentinske vlade. Jednako tako u pitanju je rejting, a moguće i goli opstanak torijevske vlade u Britaniji."
"Bilo koja žena koja razumije probleme vođenja kućanstva razumije i probleme vođenja zemlje."
Margaret Thatcher, 1979.
Britanska vlada nije ni pokušala situaciju riješiti mirnim putem, bilo izravnim pregovorima, bilo preko neke od međunarodnih institucija kao što su Ujedinjeni narodi. Britanska je vojska promptno 6. travnja krenula put Falklanda kako bi u operaciji kodnog imena Corporation već 14. travnja porazila argentinsku vojsku na Falkland ima. Premijerka je sada imala svoj prvi veliki uspjeh - brzu vojnu pobjedu i to je odlučila iskoristi čim više na domaćem političkom terenu kako bi spasila vlastitu političku budućnost. Premijerka je u javnosti slavila "falklandski duh" promovirajući sebe kao heroinu, a nadimak Čelična Lady koji je do sada bio ponajprije uvreda pretvorio se u kompliment. U anketama koje su ispitivanje raspoloženje javnosti njezina popularnost koja je dosezala 25 % na početku ratnog pohoda sada je penjala na 59 % što joj je otvorilo vrata pobjedi na izborima sljedeće godine.
Veliki štrajk
Drugi mandat Margaret Thatcher obilježit će njezin sukob s rudarskim sindikatima. Upravo u njihovo slamanje uložit će ogromnu količinu energije smatrajući kako joj ponajviše oni stoje na putu ostvarenja ciljeva koje si je zacrtala. Prvi korak je bio izglasavanje niza zakona koji su ograničavali moć sindikata i smanjivali radnička prava. Posljedično sindikati su negodovali, a nezadovoljstvo je preraslo u štrajk u ožujku 1984. kada je Nacionalno vijeće za ugljen (National Coal Board, NCB) - kojim je predsjedao konzervativni tvrdolinijaš Ian MacGregor, a kojeg je upravo premijerka Thatcher postavila na to mjesto - predložilo zatvaranje 20 od 174 rudnika u državnom vlasništvu. To je značilo otkaze za 20.000 radnika u ovom sektoru. Najveći rudarski sindikat Nacionalna unija rudara (National Union of Mineworkers, NUM), predvođen Arthurom Scargillom pokrenuo je štrajk kako bi spriječio zatvaranje rudnika. No, kako je prema sindikalnim pravilima prije pokretanja štrajka trebalo održati glasovanje među sindikalnim članstvom podupiru li štrajk - što ovaj puta nije učinjeno - vlasti su štrajk proglasile nelegalnim. Vlada i rudari u štrajk ušli su u otvoren sukob.
Sukob je došao do točke kada je premijerka u jednom od svojih govora štrajkaše proglasila državnim neprijateljima: "Morali smo se boriti protiv neprijatelja bez Falklanda. Uvijek moramo biti svjesni unutarnjeg neprijatelja, s kojim se puno teže i opasnije boriti za slobodu." (Michael Gelter, "Dockers' Union Agrees to Settle Strike in Britain", Washington Post, 21. srpnja 1984.) Bio je to do tada nezabilježen slučaj u demokratskom svijetu da se radnici nazivaju neprijateljima države. No, premijerka se pomno pripremila za sukob i prije nego što je on otpočeo. Pripreme mjere uključivale su osiguravanje odgovarajućih zaliha ugljena prije početka štrajka kako ne bi došlo do nestašice ovog resursa. Ujedno policija je dobila novu opremu koja je služila suzbijanju uličnih nereda, a prošla je i odgovarajuću obuku. Da je vlada ozbiljno shvatila štrajk govori i podatak da je samo tijekom slamanja jednog štrajka na radnike poslano 8000 policajaca naoružanih palicama od kojih su mnogi bili i na kojima. No, nije se stalo samo na tome jer je premijerka angažirala i sigurnosne službe koje su među štrajkaše ubacivali agente i doušnike. Sindikalnim čelnicima prisluškivani su telefoni te nadzirani domovi i mjesta koja su često posjećivali. O akcijama koje je britanska tajna služba poduzimala protiv štrajkača pisala je ravnateljica te službe Stella Rimington u svojoj autobiografiji Open Secret 2001. godine.
Baš kao i u vrijeme rata za Falklande ni ovaj puta vlada nije imala otvorenu opciju pregovora. Rezanje državnih troškova, što je do tada bila premijerkina mantra, nije bilo tema kada se govorilo o slamanju štrajka. Aktivirano je 3000 pričuvnih policajaca što je samo značilo uvećavanje državnih troškova - kao i prethodno kupljena policijska oprema. Među unovačenim pričuvnim policajcima našao se i narednik Colin Naylor koji će za TV serijal Turning Points of History reći kako je cijeli sukob njemu nalikovao na "građanski rat". Nigel Lawson, koji je u to vrijeme bio ministar financija kasnije će poteze vlade pravdati ovim riječima: "Isto kao što se naoružavalo zbog Hitlerovih prijetnji u tridesetima, morali smo se pripremiti." (Seumas Milne, "MI5's Secret War", New Statesman & Society, 25. studenog 1994.) Na koncu Thatcherova je uspjela prekinuti štrajk služeći se svim raspoloživim sredstvima. Nakon slamanja štrajka zatvaranje rudnika bilo je samo pitanje formalnosti. Do 1985. godine zatvoreno je 25 rudnika koji su proglašeni neprofitabilnim (premda je bilo i onih koji su tvrdili kako prezentirani podaci o neprofitabilnosti nisu točni), a do 1992. ukupan broj zatvorenih rudnika popeo se na 150, a zaposlenici su dobili otkaze. Oni rudnici koji su nastavili s radom privatizirani su 1994. i tako je okončan proces započet desetljeće ranije.
Nakon slamanja najjačeg britanskog sindikata otpuštanja u drugim državnim tvrtkama kao i njihova privatizacija tekli su mnogo lakše. Sve se odvijalo pod izgovorom da će tako povećati proizvodnost tvrtki koje se privatiziraju, ali su se prešućivali primjeri državnih tvrtki (npr. British Steel Corporation) koje su uspijevale poslovati pozitivno unatoč tome što su bile u državnom vlasništvu. U privatizacijskom valu koji je zahvatio zemlju privatizirane su tvrtke koje su se bavile proizvodnjom i distribucijom plina, vode i električna energije kao i mnoge druge (British Gas, British Telecom, British Airways, British Airport Authority, British Steel Corporation, British Petroleum). Kada je na red došla privatizacija britanskog proizvođača helikoptera tvrtke Westland počele su ozbiljne trzavice unutar vlade. Premijerka je oštro bila protiv toga da Westland preuzme talijanska tvrtka Agusta lobirajući da novi vlasnik postane američka tvrtka Sikorsky Aircraft Corporation. Thatcher se na koncu uspjela izboriti da Amerikanci preuzmu Westland, ali ministar obrane Michael Heseltine u znak prosvjeda podnio je ostavku.
Danas nismo imali sreće, ali...
Premda je Sjeverna Irska bila bolna točka gotovo svake britanske vlade za vrijeme premijerskog mandata Margaret Thatcher situacija se još više zakomplicirala. Kada je 1981. deset zatvorenika, koji su bili pripadnici IRA-e, stupilo u štrajk glađu zahtijevajući tako da im se prizna status političkih zatvorenika premijerka Thatcher odbijala je ove zahtjeve tvrdeći kako je riječ o kriminalcima. No, ove je zahtjeve na javnim prosvjedima podržala desetak tisuća ljudi. Unatoč tome premijerka je ostala nepokolebljiva, a nakon što su predvodnik štrajka Boby Sands i još nekolicina zatvorenika umrli tijekom štrajka Thatcher je ustvrdila kako su si "sami oduzeli svoje živote". No, IRA je odlučila osvetiti se, a prilika za osvetu ukazala se u listopadu 1984. kada je Konzervativna stranka održavala svoj godišnji sabor. U priobalnom gradu Brightonu, na jugu Engleske gdje su konzervativci imali veliku izbornu bazu, u Grand hotelu odsjedali su uglednici Konzervativne stranke, a među njima i Margaret Thatcher sa suprugom. Znajući za to IRA je postavila u jednu od hotelskih soba bombu tešku 9 kg. Oko 3 sata ujutro 12. listopada hotel je zatresla snažna eksplozija koja je nanijela veliku materijalnu štetu i pri tome usmrtila pet i ranila 34 osobe. Eksplozija je uništila kupatilo sobe u kojoj se nalazila premijerka, ali dnevna i spavaća soba ostale su neoštećene. Shvativši što se dogodilo premijerka je u pratnji supruga napustila hotel i uputila se u lokalnu policijsku postaju. Nešto kasnije dala je interview za BBC u kojem je, bez konzultacija sa stranačkim vodstvom, samouvjereno izjavila kako će stranačka konferencija unatoč bombaškom napadu biti održana. Kolege su je pokušavale odgovoriti od toga, ali ona nije željela odstupiti od svoga stava. Shvativši kako nije uspjela postići željeni cilj IRA se oglasila kratkom porukom: "Gospođa Thatcher sada će shvatiti da Britanija ne može okupirati našu zemlju, mučiti zatočene, pucati na ljude na ulicama i ne snositi posljedice. Danas nismo imali sreće, ali upamtite nama se treba posrećiti samo jednom, a vama svaki put. Dajte Irskoj mir i više neće biti rata."
Atentat nije naišao na odobravanje u britanskoj javnosti i nakon njega premijerkin je rejting samo još dodatno porastao. I premda to u javnosti nije tako prikazivala Thatcher je odlučila povući korake koji bi pomogli koliko-toliko smiriti napetu situaciju. S irskim premijerom Garretom FitzGeraldom ustanovila je Anglo-irski međuvladin savjet koji je postao okvir unutar kojeg su dvije vlade počele surađivati. To je dovelo do potpisivanja tzv. Sporazuma iz Hillsborougha (15. studenoga 1985.). Tim je sporazumom Republika Irska dobila savjetodavnu ulogu u britanskom upravljanju Sjevernom Irskom. Bio je to takav presedan da je 100.000 britanskih unionista u Belfastu organiziralo prosvjedni skup, a svi unionisti koji su obnašali dužnosti u vladinim tijelima podnijeli su ostavke na svoje dužnosti. Situacija se iznova zaoštravala i vodila u nove krvave sukobe između IRA-e s jedne strane te vladinih snaga i paravojnih postrojba koje je organizirala i financirala britanska obavještajna služba s druge strane. Na ulicama Sjeverne Irske ginuli su najčešće nevini građani, a simbol okrutnosti tih borbi bilo je ubojstvo Pata Finucanea, odvjetnika iz Belfasta, koji je u veljači 1989. ubijen s 12 metaka u glavu pred očima svoje supruge i djece.
"Ona ima oči Kaligule, ali i usta Marilyn Monroe."
Francois Mitterrand, predsjednik Francuske
Jedan od ključnih poteza njezine politike smatra se i politika nazvana Right to Buy (Pravo na kupovinu) s čijom je provedbom započela 1980 godine. Margaret Thatcher je smatrala kako je vlasništvo nad nekretninom u kojoj ljudi žive njihovo pravo. Stoga je lokalnim vlastima omogućeno da prodaju stanove građanima i to po cijeni koja je mogla biti umanjena i do 70 % od stvarne vrijednosti nekretnine. Preko milijun Britanaca iskoristilo je priliku i otkupilo je državne stanove u kojima su živjeli. Osim toga vlada je poticala građane da ulažu u mirovinske fondove, kupuju dionice i na slične načine stječu udio u raznim oblicima privatnog vlasništva. Kada je prijenos vlasništva nad nekretninama iz državnog prešao u privatno premijerka je odlučila ukinuti poreze koje je do tada ubirala lokalna samouprava i zamijenila ih jedinstvenim porezom koji se temeljio na nominalnoj cijeni najma nekretnine. S obzirom na to da je nakon privatizacije nekretnina došlo do rasta cijena nekretnina ovakva porezna promjena značila je ustvari veći porezni namet građanima koji su netom prije morali uložiti vlastita sredstva u kupnju nekretnina. Samo na otkupu nekretnina u državni se proračun slilo 18 milijarda funti, a sada su građani trebali na sve plaćati porez koji je u konačnici bio veći nego prije. Taj je potez doveo do prosvjeda koji su na svom vrhuncu okupili i oko 200.000 prosvjednika samo na jednom skupu. Nakon što je Thatcher otišla s vlasti njezin nasljednik, konzervativni premijer John Major, ukinuo je ovaj nepopularni porez. Zanimljivo, kasnije će se ispostaviti da porez koji je sama uvela premijerka nikada nije plaćala premda je posjedovala vlastitu nekretninu i sukladno tome bila porezna obveznica.
Nogomet
Masovna otpuštanja radnika i velik porast nezaposlenosti koji je išao pod ruku s time odrazili su se na najgori mogući način i na britanski sport. Ponajviše na engleski nogomet. Nezadovoljstvo i očaj koji je duboko prožeo radništvo snažno su se reflektirali na nogometnim utakmica koje su radnici u velikom broju posjećivali te su upravo ovdje mogli iskazati svoje nezadovoljstvo. Sa sve težom gospodarskom situacijom incidenti su se sve više množili. Prvi doista veliki problem dogodio se 13. ožujka 1985. na kup utakmici između londonskog Millwall FC-a i Luton Towna kada su navijači Millwalla izazvali nerede. Tijekom tih nereda došlo je do rušenja jedne od stadionskih tribina, ali tada nije stradao samo stadion već su se neredi prošili na cijeli grad tako su uništeni brojni automobili pa i kuće. Predsjednik engleskog nogometnog saveza Bert Millichop ove je događaje prokomentirao riječima: "Scene u Lutonu bile su najogavnije koje sam ikad vidio - a vidio sam ih puno." Nešto kasnije, 11. svibnja iste godine izbio je požar na drvenoj tribini Bradford Cityja i tom prilikom je poginulo 56 ljudi. Istog dana poginuo je 15-godišnji navijač Birmingham Cityja kada se na njega srušio zid tijekom sukoba s navijačima Leedsa. Vrhunac je dosegnut nekoliko dana kasnije (29. svibnja 1985.) na stadionu Heysel u Bruxellesu tijekom finalne utakmice Kupa pobjednika kupa između Juventusa i Liverpoola. Skupina navijača Liverpoola preskočila je zaštitnu ogradu i krenula prema navijačima Juventusa. Vidjevši kako im se navijači protivničkog kluba trkom približavaju Juventusovi su navijači krenuli bježati ka vanjskim zidu stadiona koji se pod njihovom težinom srušio. Tada je poginulo 39 ljudi, a više od 600 bilo je ozlijeđeno.
Margaret Thatcher bila je ljuta: "Izgleda kako nogomet privlači najgore nasilnike u zemlji. Skupine navijača masovno putuju u druge gradove i pod utjecajem alkohola prave kaos i užasne scene po ulicama, napadajući ljude i imovinu. Sramimo se zbog takvog ponašanja. Moramo izbrisati tu mrlju s obraza nacije." Dan poslije engleski nogometni savez objavio je da povlači svoje klubove iz europskih natjecanja na godinu dana. Tri dana kasnije oglasila se i UEFA koja je objavila kako engleskim klubovima do daljnjeg nije dopušteno nastupati u europskim natjecanjima. Na koncu zabrana nastupa za sve engleske klubove potrajala je 5 godina, a zabrana nastupa za Liverpool FC trajala je šest godina. Povrh svega, Engleska koja se u to vrijeme kandidirala za domaćinstvo Europskog prvenstva u nogometu 1988. izgubila je kandidaturu i domaćin je postala Zapadna Njemačka. No, tragedijama još nije bio kraj. Dana 15. travnja 1989. godine na stadionu Hillsborough tijekom polufinalne utakmice FA kupa između Liverpool FC i Nottinghama Forrest FC-a poginulo je 96 gledatelja jer su bili zgnječeni uz ogradu kojom su tribine bile ograđene. Policija Južnog Yorkshirea objavila je izvješće u kojem je sa sebe skinula odgovornost za ovaj događaj. Međutim, tek 2013. godine u javnosti se pojavio dokumenti koji će potvrditi sumnje da su za ovu tragediju ipak bili najviše odgovorni organizatori i policija te da je premijerka u suradnji s lokalnim policijskim čelnicima radila na tome da se istina zataška. Kolumnist lista Independent Owen Jones ustvrdio je: "Tačerizam je izgradio policijski mentalitet koji je rezultirao tragedijom na Hillsboroughu".
Thatcher je u javnosti grmjela protiv huliganizma, ali mu nije uspijevala učinkovito stati na kraj. To će učiniti tek njezin nasljednik John Mayor koji će sukladno preporukama tzv. Taylorova izvješća odrediti da stadioni trebaju imati isključivo sjedeća mjesta (što je smanjivalo broj posjetitelja), ukinuti prodaju alkohola na stadionima te ukloniti zidove, mreže i ograde, a policija i sudstvo dobili su veće ovlasti. Premda je u izvješću preporučeno da cijene ulaznica ne treba značajno povećavati prodajom prava TV prijenosa medijskom mogulu Rupertu Murdochu i cijene ulaznica su porasle. Tako je od zabave za radništvo nogomet postao elitistički sport u kojem se počeo okretati veliki novac na TV pravima, sponzorstvima i trgovini igračima. Na koncu ovakav pristup je dao rezultate i neredi na stadionima postali su stvar prošlosti.
Apartheid, Crveni Kmeri i diktatori
Na polju vanjske politike potezi koje će vući prva britanska premijerka neprestano će izazivati sporove i često biti suprotstavljeni sa stavovima većine demokratskih zemalja, a izazivat će i osude u samoj Velikoj Britaniji. Primjerice, kao kada u travnju 1986. dopusti američkim ratnim zrakoplovima upotrebu britanskih vojnih baza za zračne napade na Libiju. Povod za napade bila je navodna libijska umiješanost u bombaški napad u jednoj od berlinskih diskoteka koju su posjećivali američki vojnici. Prema anketama manje od jedne trećine britanskih građana podržavalo je ovu odluku premijerke. No, Thatcherica se ionako nije odveć zamarala mišljenjem javnosti o njezinu radu. To je razvidno bilo i u slučaju Južne Afrike i rasističkog režima apartheida kojem su gospodarske i političke sankcije uvele zemlje Commonwealtha i Europske zajednice dok je britanska premijerka uporno pokušavala izbjeći provedbu tih sankcija. Štoviše, javno je pokazivala svoju naklonost južnoafričkom režimu pozivajući premijera Južne Afrike Willema Botha da posjeti Veliku Britaniju, ujedno opisujući sebe kao "prijateljicu premijera Botha". Stoga ne čudi što je oporbeni Afrički nacionalni kongres (ANC), kojeg je predvodio kasniji nobelovac Mandela, opisivala kao "tipičnu terorističku organizaciju".
U srpnju 1977. proislamistički general Zia ul-Haq državnim je udarom došao na vlast u Pakistanu svrgavajući tako demokratski izabranog premijera Zulfikara Ali Bhutta. Državni udar ujedno je označio kraj demokracije te početak vojne diktature koja će sustavno potpomagati stvaranje oružanih skupina islamskih radikala. Četiri godine kasnije u listopadu 1981. Thatcher je posjetila Pakistan i održala zdravicu u čast svog domaćina tijekom koje je pohvalila "hrabrost i vještinu" generala Zia ul-Haqa te poželjela "zdravlje i sreću Njegovoj Ekselenciji". Demokracija i slobodni izbori nisu se spominjali tom prilikom. U travnju 1985. posjetila je Saudijsku Arabiju kako bi uglavila sporazum o prodaji britanskih borbenih zrakoplova ovoj zemlji i pri tome se izražavala veoma biranim riječima o saudijskim režimu. Isto je učinila 1993. godine na konferenciji u Chatham Houseu kada je konstatirala: "Velika sam obožavateljica Saudijske Arabije". Tom prilikom nije imala potrebe ništa reći o uskraćenom pravu glasa ženama ili uskraćenom pravu da voze automobile u Saudijskoj Arabiji. Ni slova nije rekla o slobodi i demokratskim izborima. Priupitana zašto nije rekla niti izrekla ni najmanju kritiku diktatorskom režimu uzvratila je rečenicom: "Nemam se namjeru miješati u unutarnje poslove te zemlje".
Indonezijskog generala Suharta, koji je također na vlast došao državnim udarom, i nakon toga dao ubiti na stotine tisuća ljudi pod sumnjom da su komunisti opisivala je kao "jednog od naših najboljih i najvrjednijih prijatelja". Među prijatelje režima vjerojatno se ubrajao i Saddam Hussein kojemu je njezina vlada prodavala vojnu opremu koja je u službenim dokumentima specificirana kao "nesmrtonosna oprema" premda je riječ bila o pričuvnim dijelovima za tenkove i borbene zrakoplove. Suradnja je nastavljena i nakon što je irački diktator izveo napad kemijskim oružjem na kurdski grad Halabja tj. kada je bilo posve očigledno da se radi o groznom zločinu. Unatoč tome Thatcher je u Bagdad poslala svog ministra trgovine Tonya Newtona koji je iračkim vlastima ponudio kredit u iznosu od 340 milijuna britanskih funti. Sklonost ka pomaganju diktatorskim režimima koji često na vlast dolaze upravo rušenjem demokratski izabrane vlasti pokazala je odmah po dolasku na vlast 1980. kada je ukinula embargo na prodaju oružja režimu Augusta Pinocheta. On joj se pak odužio dvije godine kasnije (1982.) kada je Čile Britancima odavao obavještajne podatke o Argentini tijekom Falklandskog rata. Svoju naklonost Pinochetu pokazivat će i nakon što je prestala biti premijerkom. Tijekom posjeta generalu koji je boravio u kućnom pritvoru u Engleskoj dok je vodio pravu bitku da ne bude izručen Španjolskoj zbog zločina počinjenih tijekom njegove diktature Thatcher je zahvalila što je "donio demokraciju u Čile".
Sklonost ka nedemokratskim režimima, bez obzira na ideološki predznak, pokazala je i potajno potpomažući ekstremno lijeve prokineske Crvene Kmere u Kambodži. Prve informacije o tome da britanska vlada potpomaže Crvene Kmere koje su počinili neke od najgroznijih zločina u povijesti čovječanstva pojavile su se još tijekom njezine vladavine. Britanska je premijerka takve tvrdnje odbacila, ali na koncu 25. lipnja 1991. vlada će priznati da su optužbe bile istinite. Pripadnici SAS-a, britanskih specijalnih postrojba, između 1985. i 1989. u kampovi smještenim u Tajlandu u blizini kambodžanske granice kao i u samoj Kambodži obučavali su pripadnike Crvenih Kmera kako se izrađuje i postavlja eksploziv te kako se postavljaju zasjede. Ta Mok, jedan od Pol Potovih najkrvoločnijih sljedbenika, nakon što je izveden na sud također je potvrdio istinitost ovih navoda. Razlog zbog kojeg se Thatcher odlučila na pomoć Crvenim Kmera bio je taj što je smatrala da tako slabi sovjetski utjecaj u jugoistočnoj Aziji. I opet je potpuno zanemarujuće bilo pitanje demokracije, slobode i ljudskih prava na koje se britanska premijerka toliko voljela pozivati.
"Ta prokleta žena"
Kada je u Europi pokrenuto pitanje ujedinjenja dvije Njemačke Thatcher se takvom razvoju događaja oštro protivila. Ujedinjenu Njemačku smatrala je gospodarski presnažnom za ostatak Europe, ali i da kao takva predstavlja političku prijetnju cijelom kontinentu te da slabi tadašnji Sovjetski Savez. Zapadnonjemački premijer Helmut Kohl potvrdio je kako je Thatcher na sastanku u Parizu, razgovarajući s njim na temu ujedinjenja, bila izrazito bijesna i lupala nogom o pod tijekom razgovora. Spletom okolnosti proces ujedinjenja Njemačke poklopio se s previranjima u britanskoj Konzervativnoj stranci. To je dovelo do toga da se Margaret Thatcher 28. studenog 1990. sa suzama u očima obratila britanskoj javnosti priopćivši da podnosi ostavku. Nakon skoro 12 godina vlasti na premijerskom stolcu zamijenio ju je John Major. Premda je sišla s aktivne političke scene njezin oštri neoliberalni smjer kojim je usmjerila britansko gospodarstvo nadživio je njezinu političku karijeru. Čak su i laburističke vođe Tony Blair i Gordon Brown snažno bili pod njezinim utjecajem. Stoga i ne čudi da je laburistički vođa Blair, nakon što je postao premijer, u prvi službeni prvi posjet pozvao upravo Margaret Thatcher. Isto je učinio i njegov nasljednik Gordon Brown. Tako je nastavljena njezina politika rezanja programa socijalne pomoći, deregulacija financijskog kapitala, smanjenje moći sindikata i privatzaciji industrije. U konačnici takva je politika bogate činila još bogatijim, a siromašne siromašnijim.
Margaret Thatcher osobito je bilo nepopularna među nogometnom navijačkom populacijom u Engleskoj. Toliko da se službeni spiker na Old Traffordu 8. travnja 2013. nije usudio pozvati publiku na minutu šutnje povodom njezine smrti. Posve opravdano pretpostavljalo se kako bi se poziv na minutu šutnje pretvorio u glasno javno negodovanje i uzvikivanje raznih uvreda. Rizik da stvari pođu krivim smjerom bio je prevelik i radije se odustalo od ustaljene prakse nego da neugodna slika obiđe svijet. Mnoge je iznenadila kada je u interviewu za britanski list Women's Own (31. listopada 1987.) izjavila kako je je "prošlo vrijeme u kojem je previše ljudi mislilo da je posao vlade rješavati njihove probleme" pravdajući svoj stav rečenicom koja će kasnije često biti citirana: "Ne postoji društvo kao takvo. Postoje pojedinci, muškarci i žene i postoje obitelji." Od britanske premijerke takva se izjava ponajmanje očekivala.
Prvi britansku premijerku karakterizirali su i oštri istupi te netrpeljivost prema drukčijem mišljenju. Njezin prethodnik na premijerskom stolcu Edward Heath zbog toga ju je nazvao "tom prokletom ženom". Njezin protivnici označavali su je kao netolerantnu militaristicu koja rado pribjegava demagogiji i nasilju bez velike brige oko toga kakve će posljedice imati njezini potezi jer je sve bilo podređeno postizanju zadanog cilja. Njezine gospodarske reforme ponajviše su pogađale radno stanovništvo koje je na najgori mogući način suočilo s rastom cijena i nezaposlenošću, a to je sve pak vodilo ka osiromašenju i još većoj društvenoj nejednakosti. Na uštrb društvene pravednosti profitirao je privatni dobitak. Sve to i ne čudi ako se zna da je njezin gospodarski savjetnik bio američki ekonomist Milton Friedman čije je ideje smjerno provodila u praksi. U konačnici takva je politika snažno podijelila britansko društvo kako onda tako i dan danas, a politika koju je provodila nazvana je tačerizam.
U vrijeme kada je već bila u političkoj mirovini u rujnu 1998. posjetila je Zagreb te je proglašena počasnom građankom hrvatske prijestolnice, a hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ju je s jednim od najviših hrvatskih odlikovanja - Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom. Tom prilikom uručen joj i počasni doktorat zagrebačkog Sveučilišta za "izvanredan doprinos društvenim znanostima na polju pravnih i političkih znanosti, napose međunarodnih odnosa, te za državničko, diplomatsko i drugo javno djelovanje kojim je uvelike pridonijela prepoznavanju hrvatske znanosti i kulture u suvremenom međunarodnom okružju te razvoju suradnje između Republike Hrvatske i Velike Britanije". Preminula je 8. travnja 2013. godine u londonskom hotelu Ritz od srčanog udara. Sahranjena je sa svim vojnim počastima.
Objavljeno: 2. 1. 2020.
