Sicilija je najveći sredozemni otok i predstavlja svojevrsnu sponu između sjeverne Afrike i južne Europe. Zbog takvog položaja ovaj je otok od samih početaka civilizacije bio meta raznih osvajača. Prvi stanovnici otoka bili su Sikani koji na Siciliju dolaze s Iberijskog poluotoka. Nakon njih otok naseljavaju Elimljani da bi se potom naselili i Sikuli. Nakon što su uvidjeli važnost otoka i stari Grci započinju s kolonizacijom Sicilije. Oni će na otoku utemeljiti nekoliko kolonija od kojih će najvažnija biti Sirakuza. Istovremeno na zapadu otoka Kartažani osnivaju svoje kolonije. No, i jedne i druge porazit će Rim i staviti Siciliju pod svoju vlast. Poslije pada Rimskog Carstva otok će zaposjesti Vandali koje će zamijeniti Goti, a njih će pak s otoka potisnuti Bizant. Međutim, to neće biti kraj neprestanim promjenama vlasti - otokom će još vladati Arapi, Normani, Španjolci i Burboni. Na koncu Sicilija će postati dio suvremene Italije. Osvajači će dolaziti i odlaziti, ali Sicilija će ostati specifično tradicionalno i zatvoreno društvo nesklono otvaranju novim utjecajima. To će u konačnici dovesti do toga da stanovnici svoje probleme rješavaju bez miješanja državnog aparata, a čast i obitelj postat će najvažnije poluge društvenog života. Uvriježit će se pravilo da se na svaku uvredu uzvraća po načelu "oko za oko, zub za zub", a osveta (vendetta) za nanesenu uvredu postat će pravilo i dužnost.
Takav društveni razvoj dovesti će do nastanka tajnovite kriminalne organizacija nazvane Cosa nostra (Naša stvar). U društvenom životu otoka ona će postati toliko značajna da će na spomen Sicilije, a potom i Italije, najčešće prva asocijacija biti upravo Cosa nostra tj. mafija. Dugo će u javnosti, ali i u stručnim krugovima, prevladavati mit da mafija vuče korijene iz vremena kad se stanovništvo Sicilije odupirali raznim okupacijskim vlastima, a takvu romantiziranu sliku o nastanku mafije rado će prezentirati i sama mafija. Cilj takvog pristupa je prikazivanje mafije kao povijesnog borca za slobodu Sicilije. U takvim tumačenjima zanemarivat će se činjenica da mafija nastaje tek u 19. stoljeću. Svoju dugovječnost ova će organizacija dobrim dijelom moći zahvaliti i tome što je od samih početaka blisko surađivala s državnim aparatom (policijom, sucima i političarima). Od takve suradnje obje strane imat će značajne koristi.
Mafija
Sam pojam mafija dolazi iz arapskog jezika, ali nejasno je od koje arapske riječi vuče korijene. Moguće je da potječe od riječi maha (pećina), mu'afa (sigurnost, zaštita), marfud (odbačeni) ili mahyas (hvalisanje). U svakom slučaju genezu sicilijanske mafije teško je pratiti jer je riječ o organizaciji koja nerado ostavlja tragove o svom postojanju i djelovanju.
Do sredine 19. stoljeća feudalizam na Siciliji polako nestaje, ali većina zemlje i dalje je u posjedu feudalnih vladara koji svoje posjede štite tako što obrazuju privatne vojske. Taj sustav funkcionira do 1860. godine kada Italija pripaja Siciliju. Potom dolazi do velike preraspodjele zemlje u kojoj će se broj zemljoposjednika u samo godinu dana povećati s dvije tisuće na 20 tisuća. Tad su prvi puta u povijesti seljaci na Siciliji mogli posjedovati vlastitu zemlju, umjesto da teško rade na posjedima bogatih zemljoposjednika koji su taj rad slabo plaćali. Mrvljenjem zemljišnih posjeda i povećanjem broja zemljoposjednika došlo je i do povećane potrebe za ljudima koji bi tu zemlju štitili od upada razbojnika. Usporedo s tim došlo je do povećanja cijene hrane te se posljedično povećala stopa razbojstava i krađa. Malen broj policajaca na otoku (njih oko 350) nije mogao učinkovito sprječavati krađe i tragati za počiniteljima. I kako nije bilo jake središnje vlasti mjesne su elite počele stvarati oružane skupine koje su imale zadaću loviti razbojnike i vraćati ukradeno. Vlasti su na ovu pojavu gledale gotovo blagonaklono jer se činilo kako će to riješiti probleme - smanjit će se kriminal, a to državu neće ništa koštati. Međutim to je za posljedicu imalo stvaranje lokalnih moćnika koji su u nastalom bezakonju provodili vlastitu pravdu i zakone. Ti moćnici nosili su titulu capo famiglia (glava obitelji), a u javnosti su zvani poštovanim čovjekom ili časnim čovjekom. Njihova će moć ubrzo toliko narasti da će nadzirati sav ekonomski, kulturni pa čak i vjerski život na otoku.
Privatne vojske
Na zapadnom dijelu otoka, posebice oko grada Palerma, rascjepkanost zemljišta bila je veća nego u drugim dijelovima tako da su pripadnici privatnih vojski zaštitu pružali istovremeno većem broju zemljoposjednika. Zbog velikog broja posjeda i malog broja privatnih vojski te su oružane skupine same mogle određivati cijene svojih usluga. To je neizbježno vodilo k tome da se s vremenom te cijene počnu sve više uvećavati. Ako zemljoposjednici ne bi pristali na povećanje cijena privatna bi se vojska okrenula protiv svojih poslodavaca - uništavajući imanja koja su trebali čuvati. Posebice se to odnosilo na voćnjake limuna koje je bilo lako uništiti. Kako bi izbjegli neželjenu štetu zemljoposjednici su u pravilu pristajali na takve ucjene. Kada su dovoljno ojačale privatne su vojske počele ucjenjivati i stočare, tako da su i oni počeli plaćati "zaštitu" privatnim vojskama.
Prefekt Palerma, u svom dopisu vladi u Rimu 1856. godine prvi će puta službeno upotrijebiti termin mafija za sicilijansku kriminalnu organizaciju. Koliko je utjecaj mafije bio velik govori i podatak da je ni deset godina kasnije (1864.) zapovjednik Nacionalne garde u Palermu Niccolò Turrisi Colonna napisao da diljem Sicilije operira "sekta lopova". Prema Colonni "sektu" čine čuvari polja u okrugu Palerma i velik broj krijumčara te kradljivaca stoke. U tom izvješću on naglašava da "sekta" naplaćuje zaštitu i određenom broju trgovaca te da svoj posao radi "s malo ili bez straha od javnih tijela, jer njezini članovi vjeruju da lako mogu izbjeći kaznu". Colonna uočava i da pripadnici "sekte" imaju posebne znakove prema kojima se raspoznaju te da, kad su uhvaćeni, ne surađuju s policijom jer imaju svoj kodeks koji im to ne dopušta. U tom izvješću Colonna upozorava talijansku vladu da njezini pokušaji rješavanja problema samo još više pogoršavaju situaciju.
Dvije godine kasnije (1866.) na otoku dolazi do oružane pobune u kojoj će sudjelovati oko 40.000 ljudi. Talijanska je vlada odlučila oružjem ugušiti pobunu i na Siciliju je upućen general Raffaele Cadorna. On je prvo mornaricom 2. rujna 1866. napao Palermo koji se nakon žestokog bombardiranja predao. Kako bi što učinkovitije uveo reda Cadorna je uveo izvanredno stanje i započeo s masovnim uhićenjima i pogubljenjima. Da bi opravdao okrutne postupke svojih postrojba talijanskoj je vladi dostavio popis navodnih užasa koji su pobunjenici počinili. Na njemu su pobrojani razne strahote od spaljivanje živog policajca, razapinjanje vojnika na križ do prodaje mesa ubijenog karabinjera. Kasnije će se general Cadorna ograditi od ovog popisa izjavivši kako je ipak riječ o neprovjerenim pričama. No, bilo je kasno jer vlada je popis javno objavila, a ministar unutarnjih poslova u svom javnom istupu optužio je tajnovitu organizaciju najodgovornijom za pobunu. Situacije je eskalirala do te točke da je čak i talijanski parlament raspravljao o postojanju i utjecaju mafije na Siciliji. Lokalni sicilijanski dužnosnici u pravilu su poricali postojanje mafije i tvrdili kako je riječ o izmišljotinama. No, policijska izvješća s otoka govorit će drukčije.
U seriji izvješća u periodu od 1898. do 1900. godine načelnik policije u Palermu Ermanno Sangiorgi identificirao je 670 mafijaša koji su podijeljeni u osam klanova, a koji su prolazili kroz različite faze suradnje i sukoba. Sangiorgi u izvješćima spominje i rituale inicijacije, kodekse ponašanja te kriminalne aktivnosti koje su obuhvaćale krivotvorenje, otmice, pljačke, ubojstva i zastrašivanja svjedoka. Otkrio je također kako mafija ima fondove preko kojih se pomaže obiteljima čiji su članovi uhićeni, te preko tih fondova plaća odvjetnike koji zastupaju uhićenike na sudu. Rasprostranjenost organiziranog kriminala na Siciliji bila je tolika da je ovo otkriće bilo posve šokantno za talijanske vlasti. U to vrijeme Cosa nostra je toliko ojačala da je gotovo posve korumpirala politički život otoka. Takva razina korupcije dovodila je do toga da su u nekim mjestima na otoku dužnost gradonačelnika obnašali upravo mafijaški šefovi. Do 1890. godine ti mafijaši-političari u najvećom otočnom gradu Palermu upustit će se u malverzacije s dionicama banaka te krađu novca iz gradskog fonda za obnovu. Istovremeno mafija će nadzirati šverc kavom i prodaju sladoleda na Siciliji.
Mafijaška paralelna vlast bila je toliko duboko u porama sicilijanskog društva da je rješavala i svakodnevne probleme otočana kojima se inače policija i državni organi nisu bavili. Primjerice, ako bi neka djevojka ostala u drugom stanju i mladić je nije htio oženiti njezina se obitelj mogla obratiti mafijaškom glavešini za pomoć. On je pak mogao mladiću naložiti da oženi djevojku, a ako bi mladić to odbio bio bi ubijen. Pravilo je bilo jednostavno - kada mafija nešto odluči toj se odluci ne suprotstavlja jer se u suprotnome snose drastične posljedice. U pravilu značilo smrt za onoga tko se odlučio ne povinovati odluci.
U proljeće 1876. godine Leopoldo Franchetti, budući političar sa sjevera Italije, krenuo je s prijateljem Sidneyem Sonninom na Siciliju. Oni su obilazili otok i u dva zasebna izvješća iznijeli svoja opažanja. Između ostalog i o mafiji koju će Franchetti označiti kao "industriju nasilja" i "klasu nasilnih kriminalca". U svom će izvješću Franchetti naglasiti da je mafija duboko utkana u sicilijansko društvo te da su za postojanje mafije podjednako krivi i policajci, zemljoposjednici, državni činovnici te seljaci. Takva isprepletenost je u praksi otežavala borbu protiv mafije. Franchetti će to slikovito i opisati: "Kada kap ulja padne na mramornu površinu ona ostane nepromijenjena i lako se može obrisati. Ali ako padne na komad papira počinje se upijati i širiti i postaje jedno s materijalom na koji je pala i nerazdvojiva je od njega." Smatrajući da na Siciliji ne postoji snaga koja se može učinkovito boriti protiv mafije predlagao je da Sicilija postane nezavisna država.
Iako je terorizirala otočane Cosa nostra je, s druge strane, praktično eliminirala sitni kriminal na Siciliji. Razlog je bio sasvim jednostavan - na onome što smatra svojim teritorijem mafija ne trpi nikakvu konkurenciju. Ako bi se pak dogodilo da netko koga mafija "štiti" (tj. plaća pizzo) bude napadnut ili opljačkan mogao je biti siguran da će mu sve biti vraćeno. Čak i u slučajevima kad bi policija bila nemoćna. Štoviše, posljedice po počinitelje zločina mogle su biti kobne. Smrt je počiniteljima bila zajamčena ako bi napali nekog od članova mafijaške obitelji. Primjerice, šef mafije u Cataniji Nitto Santapaolo naredio je ubojstvo četiri maloljetnika jer su opljačkali njegovu majku.
Jedan od onih koji su se u mafijaškoj hijerarhiji izdigli početkom prvog desetljeća 20. stoljeća bio je Vito Cascio Ferro (znan kao Don Vito). On je moć i novac stekao tzv. reketom (pizzo) nad trgovinom stokom. Pristup kojim se služio bio je krajnje jednostavan i surov - onaj tko bi odbio plaćati pizzo bio bi ubijen. Tako je poslana jasna poruka - tko ne plaća reket umire. Ista sudbina čekala je i eventualne svjedoke koje bi se usudili bilo što reći policiji. Zahvaljujući tom strahu mafija je ostala obavijena velom tajnovitosti koja joj je omogućavala da nastavlja kriminalne aktivnosti bez bojazni od zakonskih kazni. Zbog toga se mafija osjećala sigurno na Siciliji, a to je opet dovelo do toga da ubojstva na otoku postanu gotovo uobičajena pojava. U konačnici do 1910. godine stopa zločina na Siciliji bila deset puta veća od one u ostatku Italije.
Obitelj i omertà
Važan element u uspjehu mafije bio je kodeks šutnje nazvan omertà. Taj kodeks podrazumijeva da se nakon počinjenog zločina vlastima ne odaju nikakve informacije. Prema shvaćanju mafije riječ je o "obiteljskom problemu" koji se treba riješiti "unutar obitelji" bez miješanja države. Onaj tko prekrši omertu, bio on mafijaš ili ne, postajao je mafijaška meta i svaki bi mafijaš imao zadaću takvu osobu ubiti. Pored ovog kodeksa u mafiji je bilo uvriježeno već ranije spomenuto načelo "oko za oko, zub za zub" što je značilo da se za svaku nanesenu uvredu uvrijeđeni ima pravo osvetiti. Ako je riječ o suparničkom klanu uvrijeđeni na to polaže pravo sve dok je živ i jedan muški član obitelji onoga tko je nanio uvredu. U takvom sustavu vrijednosti gdje se zahtjeva bespogovorna poslušnost i pokornost osobni interesi pojedinca moraju se uvijek podložiti interesima obitelji ili klana. Usporedo s time unutar mafije stvoren je i snažan osjećaj samopoštovanja, dužnosti i časti na način na koji je prilagođen kako bi bio prihvatljiv kriminalnom miljeu.
Prema svjedočenju pentita (mafijaškog pokajnika) dr Melchiora Allegre struktura mafijaške organizacije sastoji se od tzv. obitelji (cosca). Obitelj ili klan, na čijem je čelu capo famiglia, čine ljudi iz susjednih mjesta povezani rodbinskim i statusnim vezama. Capofamiglia je neovisni vladar svog područja koji surađuje s ostalim "glavama obitelji" i s se njima pokoravao jednom izabranom poglavaru koji je nosio titlu capo dei capi. Ovom prilikom valja imati na umu da su mafijaški pojam obitelji i pojam obitelji po krvnom srodstvu dva različita pojma. Pripadnik mafijaške obitelji ili klana mogla je postati i osoba koja nije u krvnom srodstvu s pripadnicima određenog klana. Takvu bi osobu, prije nego bi postala punopravni član mafije, mafijaši pomno nadzirali i stavljali na kušnju. Za vrijeme tih priprema mafijaški bi novak bio podsjećan da je on "ništa pomiješano s nulom" te kako će on postati "čovjek" tek kad pristupi Cosa nostri. U pravilu ubojstvo je bio gotovo osnovni preduvjet za pristupanje mafiji ili u najmanju ruku odlična preporuka.
Omertà
Izraz omertà najvjerojatnije dolazi od latinske riječi humilitas (muškost) koji potom postaje umirtà, da bi se na južnotalijanskim dijalektima pretvorio u omertà
Mafija i njezine obitelji (cosca) imaju i svoju jasno određenu strukturu. Najnižu razinu čine vojnici u skupinama od po desetak vojnika. Takvom jednom skupinom zapovijeda capodecina (glava desetorice). Iznad capodecine nalazi se glava "obitelji" koji ima tri zamjenika i jednog ili više consiglierea (savjetnika). Tri obitelji čiji teritoriji imaju zajedničku granicu čine mandamento (okrug). Zapovjednik svakog okruga član je Povjerenstva (naziva se još i Cupola), neke vrste mafijaškog upravnog odbora. Kao najviše tijelo Povjerenstvo ili Cupola odlučuju o stvarnima važnim za cijelu sicilijansku mafiju. Ono donosi konačne odluke kod sporova između raznih mafijaških obitelji. O važnosti Cupole govori podatak da jedino ona može odobriti ubojstva istaknutih i važnih osoba (policajaca, sudaca, političara ili drugih mafijaša).
Željezni prefekt
Do početka 20. stoljeća najveći dio Sicilije bio je pod vlašću mafije, a njezina je moć bila toliko velika da se činilo kako je svemoćna. Ta će se percepcija početi mijenjati nakon što 1925. godine Siciliju posjeti Benito Mussolini. Tom prilikom fašistički je diktator posjetio brojna sicilijanska mjesta i gradove. Jedno od mjesta je bilo i Piana dei Greci gdje je gradonačelničku dužnost obnašao lokalni mafijaš Francesco Cuccia. Vidjevši brojnu Mussolinijevu oružanu pratnju Cuccia je rekao Duceu: "Vi ste sa mnom. Vi ste pod mojom zaštitom. Zbog čega vam trebaju svi ti policajci?" Ali Mussolini je odbio raspustiti svoje zaštitare i to je uvrijedilo Cucciju. Uvrijeđeni je mafijaš odlučio uzvratiti - naložio je građanima da ne dođu na skup na kojem je trebao govoriti Duce. I doista na skupu se nije pojavio nitko, tek nekoliko bogalja i prosjaka. Tašti je Mussolini shvatio poruku i odlučio okončati vladavinu mafije na Siciliji. Po povratku u Rim imenovao je rimskog šefa policije Cesare Morija prefektom Palerma i dao mu zadaću da uništiti mafiju. Pri tome mu je dao odriješene ruke da upotrijebi "sva sredstva" kako bi ostvario zadani cilj.
Na koncu Mori se odlučio protiv mafije boriti mafijaškom metodom - nasiljem. S tom svrhom stvorio je malu vojsku policajaca i karabinjera koja je krstarila otokom i opsjedala domove osumnjičenih. Kada osumnjičene ne bi zatekli u njihovim domovima uzimali bi njihove obitelji (žene i djecu) za taoce. Tek kad bi se mafijaš predao njegova bi obitelj bila puštena na slobodu. Imovina koja bi prilikom pretresa bila zatečena vlasti bi konfiscirale i potom prodavale. Ako bi obitelj mafijaša u posjedu imala stoku ona bi bila javno smaknuta. Takav okrutan način borbe pokazao se učinkovitim - u samo prva dva mjeseca antimafijaške kampanje uhićeno je preko 500 mafijaša. Do do 1928. godine rezultat će biti još bolji jer će biti uhićeno preko 11 tisuća osumnjičenika. Nakon uhićenja za mafijaše bi slijedilo ono najgore jer bi sustavno bili izloženi teškim mučenjima kako bi se od njih iznudilo željezno priznanje. Strah od mučenja, ali i mogućnost dobivanja manje kazne, naveo je neke od mafijaša da prekrše kodeks omerte i surađuju s tužiteljima. No, u nekim slučajevima mafijašima nije pomagala čak ni suradnja jer bi svejedno bili osuđivani na teške kazne ili bi jednostavno bez suđenja bili poslani u koncentracijske logore. Zbog tako okrutnih, ali učinkovitih postupaka, kojima je postigao velik uspjeh u suzbijanju mafije Ceare Mori dobio je nadimak Željezni prefekt.
Ipak u Morijevoj antimafijaškoj kampanji stradali su uglavnom niže i srednje rangirani pripadnici mafije. Vrh mafije ostao je gotovo neokrnjen. Neke su se mafijaške glavešine izvukle zahvaljujući svojim političkim vezama, a drugi su - uvidjevši da im zbivanja ne idu na ruku - pristupili fašističkim crnokošuljašima i tako se spasili. Ipak bilo je jasno da je mafija podcijenila Mussolinijevu odlučnost i moć. U lipnju 1929. godine Mussolini je opozvati Morija u Rim, a fašistička će propaganda tada ponosno objaviti kako je mafija "izbrisana s lica zemlje". Točno je bilo to da je stopa kriminala na Siciliji nakon Morijevih akcija značajno opala, ali dio mafijaša uspio je pobjeći u Sjedinjene Države. Među njima su bili Carlo Gambino i Joseph Bonanno koji će postati moćni mafijaši u Americi. Fašisti jesu mafiji zadali težak udarac, ali ona ipak nije uništena. Naprotiv, njezini najbolji dani tek su dolazili.
Mafija na strani Saveznika
Mnogi Sicilijanci nisu mogli podnijeti život u neprestanom strahu te je početkom 20. stoljeća Siciliju zahvatio veliki val iseljenja. S otoka se iselilo preko milijun stanovnika, a većina je novi život potražila u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim doseljenici su imali dvije velike prepreke za napredovanje u novoj okolini - u pravilu su bili neobrazovani i nisu govorili engleski jezik. Stoga su mogli raditi samo teške fizičke poslove, uglavnom kao radnici na lučkim dokovima. Međutim, uskoro se pojavila i mafija koja je u američkim lukama talijanskim radnicima naplaćivala pizzo za utovareni ili istovareni teret. Baš kao što je to činila i na Siciliji. Za razliku od Sicilije u Sjedinjenim Državama mafija će se početi baviti organiziranjem ilegalnih kockarnica, prostitucijom te preprodajom i krijumčarenjem droge. Ubrzo će u američkom društvu novi ogranak mafije (koji će razviti u zasebnu mafijašku organizaciju) steći značajan utjecaj. U okolnostima svjetskog rat to će dovesti do suradnje mafije i američke države.
Nakon što je početkom 1942. godine u njujorškoj luci potopljen američki ratni brod USS Lafayette (AP-53), sumnjalo se na sabotažu. Sumnja je pala na Anthonya Anastasija, lokalnog mafijaša koji je kontrolirao sindikat lučkih radnika u New Yorku. Sumnje nisu dokazane, ali su se vlasti odlučile obratiti za pomoć mafijaškom glavešini Lucky Lucianu. On je služio tridesetogodišnju zatvorsku kaznu zbog organiziranja prostitucije, ali i je dalje bio moćan mafijaški šef. Luciano je pristao na suradnju i na savezničkim brodovima u Sjedinjenim Državama nakon toga više nije bilo sabotaža jer je svaki takav pokušaj spriječila mafija. Kako se Luciano pokazao pouzdanim suradnikom američke su se vlasti pri planiranju invazije na Siciliju opet obratile Lucianu za pomoć. I tada je postignuta nagodba - ako im Luciano pomogne osvojiti Siciliju po svršetku rata bit će pušten na slobodu i deportiran u Italiju. Američke su vlasti pristale i potom je prema Lucianovim uputama jedan saveznički zrakoplov trebao uspostaviti vezu s Don Calogero Vizzinijem koji je u to vrijeme bio šef svih mafijaških klanova na Siciliji. Saveznički je zrakoplov u dvorište Vizzinijeva rodnog doma u Villalbi bacio paketić zamotan u žutu svilenu maramu na kojoj je bilo izvezeno slovo L - što je značilo da poruku šalje osobno Lucky Luciano. Sukladno Lucianovom zahtjevu Vizzini je zapovjedio lokalnim mafijašima da organiziraju opstrukciju obrane otoka. Kako bi bile sigurne da će invazija uspjeti američke su vlasti iz svojih zatvora na slobodu pustile mafijaše sa Sicilije i unovačile ih. Njihova je zadaća bila američkim vojnicima pružiti logističku potporu prilikom osvajanja Sicilije. Rezultat ove neobične suradnje bio je da je dvije trećine talijanskih vojnika na početku invazije dezertiralo i omogućilo američkim postrojbama da okupiraju otok s puno manje napora i žrtava. Štoviše, za suradnju raspoložena Cosa nostra uhitila je zapovjednika talijanskih postrojba na Siciliji i predala ga američkoj vojsci. Bio je to jedinstven primjer u povijest da zločinačka organizacija pomaže stranoj vojnoj sili da okupira teritorij vlastite zemlje. Na koncu mafija je na otoku organizirala oduševljen doček američkim vojnicima koji su dočekani kao osloboditelji, a ne kao okupacijska vojska.
Američke okupacijske vlasti bile su zahvalne na ovakvoj pomoći pa su, kao čovjeka od povjerenja, za gradonačelnika Villalbe postavili ranije spomenutog Vinizzija. Na njegovu preporuku Amerikanci su na ključna politička mjesta postavili i druge mafijaše za koje je Vinizzi jamčio da su antifašisti (npr. Giuseppe Genco Russo). Američkim su se vlastima mafijaši predstavljali kao politički disidenti u vrijeme fašističke diktature, a uz to su naglašavali i svoj antikomunizam. Okupacijskim vlastima oni su se stoga činili gotovo idealnim suradnicima i tako je došlo do toga da su tri četvrtine novoimenovanih gradonačelnika bili mafijaši. Takva vrsta suradnje dovest će do ponovnog jačanja mafije koji će voditi ka njenom novom usponu.
Portella della Ginestra
Sa svršetkom rata i ponovnom uspostavom višestranačkog političkog života oživljavaju i talijanske političke stranke. Glavnu snagu talijanske desnice u to vrijeme predstavlja Kršćanska demokracija (tal. Democrazia Cristiana), stranka koja će dugi niz godina vladati Italijom. Kako bi osigurali dolazak na vlast i spriječili pobjedu ljevičarskih stranaka, prije svega komunista, kršćanski se demokrati odlučuju na suradnju s mafijom uviđajući kako je ona ključ izbornog uspjeha na Siciliji. Predstavnici kršćanskih demokrata obraćaju se upravo Vinizziju sa zamolbom da im pomogne u ostvarenju njihova cilja. Suradnja je dogovorena i ubrzo potom Vinizzi javno obznanjuje kako on osobno favorizira kršćanske demokrate. Poslije njega i drugi sicilijanski mafijaši daju slične izjave. To je bio jasan signal Sicilijancima kome trebaju dati svoj glas na izborima. No, stanovnici mjesta Portella della Ginestra nisu poslušali preporuku i u tom je mjestu na lokalnim izborima 1947. godine pobjedu uvjerljivo odnijela ljevičarska Narodna fronta. Mafijaški šefovi bili su ljuti i odlučili su kazniti za primjer stanovnike.
Za izvršitelja kazne odabran je Salvatore Giuliano, razbojnik koji nije bio član mafije. Izbor je pao na njega jer ako bi bio uhićen nije ga se moglo izravno povezati s mafijom. U cijelu priču dobro se uklapao detalj da je bilo riječ o čovjeku koji je podupirao sicilijanski separatistički pokret i nakon svršetka Drugog svjetskog rata bio među onima koji su pozivali SAD da anketiraju Siciliju. Mafijaški su šefovi Giulianu i njegovim suradnicima obećali siguran odlazak u Brazil ako "obuzda crvene". Guilano je pristao i sa svojom je pandom 1. svibnja 1947. godine, tijekom prvosvibanjske proslave napao Portellu della Ginestru. U tom je napadu poginulo 11 stanovnika, a njih 55 je ranjeno. Poruka je bila jasna i shvaćena - na sljedećim su izborima pobijedili kršćanski demokrati. No, situacije se zakomplicira jer su se mafijaški šefovi predomislili i nisu željeli održati svoj dio pogodbe. Sada je postojala opasnost da Salvatore Giuliano odluči svjedočiti protiv njih, a u tom slučaju riječ bi bila o vrlo opasnom svjedoku. Stoga je odlučeno da se neugodni svjedok ubije, ali pokazalo se kako to nije niti malo lak zadatak. Moćnoj mafiji trebalo je tri godine da ostvari svoj naum. To im je pošlo za rukom tek u srpnju 1950. godine kada je uspjela na svoju stranu pridobiti njegovog rođaka i pomoćnika Pisciotta koji ga je osobno smaknuo. Nakon ubojstva Pisciotta je uhitila policija, a on je na suđenju odlučio progovoriti o suradnji vlasti, mafije i Giulianove bande. U svom će svjedočenju Pisciotta, između ostalog, reći: "Bili smo kao jedno tijelo - vlada, mafija i banditi."
Pisciottijevo svjedočenje nije prekinuli niti narušilo suradnju mafije s političarima, a time i s državom. Suradnja će sve više jačati, a mafija će kroz nju postati toliko moćna da će osim na namještanje izbora svoj utjecaj i moć širiti i na gospodarstvo. To će joj pak dati novu razinu moći i njezinim šefovima donijeti ugled u široj društvenoj zajednici, posebice među moćnim i bogatim ljudima. Bilo je to ono čemu su stariji mafijaši silno težili, ali ujedno stariji mafijaši polako su nestajali sa životne scene. Vinizzi koji je bio gospodar sicilijanske mafije do 1954. godine kada je preminuo prirodnom smrću u 76 godini života. Njegova smrt označila je i početak smjene generacija u mafijaškoj organizaciji, a nova generacija mafijaša nije marila za stara pravila. Mafijaši stare generacije svoju su moć gradili na tlačenju zemljoradnika i stočara dok se nova generacija okrenula urbanim sredinama vođena većim ambicijama i spremna na sve kako bi se domogla moći. Najznačajniji predstavnik novog vala mafijaša bio je Luciano Liggio iz sela Corleone kojeg je odlikovala velika grubost. Još u tinejdžerskoj dobi počinio je prvo ubojstvo i nastavio graditi ugled nesmiljenog ubojice. Do sredine 1950. godine imidž okrutnog ubojice donio mu je ugled i poštovanje unutar mafije.
Smjena generacija i novi izvori prihoda
Nakon Drugog svjetskog rata vlada u Rimu trošila je velike količine novca kako bi pomogla u obnovi Sicilije. Pomoć je bila obilna jer je tijekom savezničkog bombardiranja otoka bez domova ostalo oko 14.000 ljudi. Potreba za stanovima u urbanim središtima rasla je i zbog povećanog priljeva seoskog stanovništva. Zato je bilo potrebno izgraditi nove stanove, prvenstveno u Palermu kao glavnom gradu. Najveći dio te gradnje subvencioniran je državnim novcem i tu je mafija vidjela priliku za odličnu zaradu. Prvi korak bio je preuzimanje nadzora nad Uredom za javne radove u Palermu koji je bio zadužen za izdavanje građevinskih dozvola. Kada je mafija svoje ljude postavila u taj ured nitko nije mogao graditi ako prije toga nije platio pizzo. Urbanizacija i modernizacija otoka dovela je do stvaranja mogućnosti za nove prihode, ali i do sukoba starih i mladih generacija mafijaša. Jedan od prvih povoda za sukob bila je gradnja brane na rijeci nedaleko mjesta Corleone. Michele Navarra, predstavnik starog naraštaja, protivio se gradnji brane strahujući da će se navodnjavanjem polja poboljšati životni standard seljaka i tako ih učiniti manje ovisnim o mafiji. Stariji mafijaši i inače su na svaku promjenu gledali kao na nešto loše. No, mlađi naraštaj mafijaša iz Corleonea u svakoj je promjeni gledao priliku za novu zaradu. Tako je bilo i s gradnjom brane. Kao što je ranije rečeno novi naraštaj mafijaša nije odveć držao do ustaljenog mafijaškog sustava vrijednosti i pravila ponašanja. Za razliku od prethodnih generacija mladi naraštaj nije se libili protivnike ubijati usred bijela dana pred svjedocima i bez upozorenja. To je bilo nešto posve novo u djelovanju sicilijanske mafije.
Sve žešći sukobi doveli su do toga da je prosječno ubijano troje ljudi tjedno. U vrijeme tih sukoba na Siciliju se vraća (1957.) mafijaški šef Joseph Bonanno koji je do tada boravio na Kubi. No, nakon što je vlast na Kubi prigrabio Fidel Castro Bonanno više nije mogao koristiti Kubu kao središte iz kojeg će krijumčariti drogu (prvenstveno heroin) u Sjedinjene Države. Stoga je odlučio novu bazu pronaći na rodnoj Siciliji. Tako je sicilijanska mafija našla novi izvor zarade - međunarodnu trgovinu drogom. Iz Irana i Afganistana dopreman je opijum koji je u laboratorijima na Siciliji prerađivan u heroin te potom preprodavan u Sjedinjenim Državama. Na taj je način Cosa nostra ostvarivala ogromne profite. Nadzor nad trgovinom drogom preuzeo je Gaetano Badalamenti, zvani Don Tano, čelnik mafijaše obitelji Cinisi. Teritorij koji je nadzirao obuhvaćao je zapadni dio Palerma i međunarodnu zračnu luku u čijoj je okolici bilo smješteno nekoliko laboratorija za proizvodnju heroina. Velika zarada od heroina uskoro je počela privlačiti i druge mafijaške šefove što je dovelo do toga da je 1963. izbio sukob oko toga tko će nadzirati heroinske rute. Posljedica tih sukoba bilo je to da su ubojstva postala svakodnevna. Takav porast ubojstava izazvao je reakciju državnih vlasti i pokrenuta je akcija tijekom koje je uhićeno oko 900 ljudi.
Za trajanja te akcije uhićeni su i mnogi vodeći sicilijanski mafijaši. Među njima se 1974. našao i Luciano Luggi koji je na koncu proglašen krivim za 945 ubojstava. Među ostalima i za ubojstvo mafijaškog šefa Michelea Navarre, nakon čega je Leggio postao šef mafije u Corleoneu. Ubojstvo je izvedeno tako da su 2. kolovoza 1958. godine Leggijevi mafijaši na otvorenoj cesti presreli automobil u kojem se vozio Navarra sa svojim prijateljem i izrešetali ga strojnicama. Nakon Leggijeva uhićenja vodeća ličnost mafije postaje okrutni, arogantni, ali i istovremeno i veoma inteligenti, Salvatore Totò Riina. Premda je mafija iz Corleonea tada već nadzirala dio heroinskih puteva iz Azije Riina je htio nadzirati sve puteve jer je posao s heroinom donosio višemilijunsku zaradu, a profit je sve više rastao. Izazov je bio prevelik i Riina mu nije mogao odoljeti. No, svoj su dio kolača htjeli i drugi mafijaši što je 1975. godine dovelo do novog unutar mafijaškog sukoba. Kao najveći trgovac drogom i samim time opasan suparnik Gaetano Badalamenti prvi je bio na meti Rinne. Međutim, Badalamenti je doznao da ga Riina namjerava likvidirati i pobjegao je sa Sicilije. Premda mu je suparnik izmakao Riina nije odustao od toga da mu "pošalje poruku" te je dao ubiti na desetke njegovih rođaka. Nakon toga okomio se na mafijaškog šefa iz Palerma Stefana Bontadea koji je nadzirao kanale kojima se droga dopremala u Sjedinjene Države. Ovaj puta Riina je imao više sreće - 23. travnja 1981. dok je Bondateov automobil stajao na semaforu otvorena je vatra iz kalašnjikova, a Bondateu je razneseno pola glave. Kako bi se spriječila mogućnost osvete poslije Bondateova ubojstva ubijeno je na stotine pripadnika njegova klana. Žrtve su pronalažene ustrijeljene, zadavljene, zapaljene, pretučene, bačene u beton ili more, a ponekad i raskomadane. Zabilježeni su i slučajevi kada su mafijaši tijelima svojih žrtava hranili svinje. U tim okršajima za manje od dvije godine ubijeno je više od tisuću ljudi. Nisu ubijani samo pripadnici mafije već i političari, suci i policajci koji su se zamjerili kalnu Corleone. U tim okršajima stradavali su i slučajni prolaznici, a sve se pretvorilo u najkrvaviji mafijaši obračun u povijesti. Velik broj tih ubojstava događao se u tzv. sobama smrti - napuštenim kućama u predgrađima Palerma. Često bi se događalo da nakon ubojstava tijela žrtava budu polivena kiselinom. Ponekad je to činjeno kako bi se tijela žrtava mogla što teže identificirati, ali česti su bili i slučajevi kada je to napravljeno jer su počinitelji jednostavno uživali u takvim okrutnostima.
Tommaso Buscetta
Nasilje je sve više uzimalo maha i država je trebala reagirati kako bi to spriječila. Stoga je 1. svibnja 1982. godine na mjesto prefekta Palerma postavljen je general karabinjera Carlo Alberto Dalla Chiesa. Očekivanja su bila velika jer upravo je on bio među najzaslužnijima za slamanje terorističke organizacije Crvene brigada. Ova je teroristička organizacija godinama sijala strah diljem Italije i bila je toliko opasna da ih se bojala čak i mafija. Iz tog je razloga mafija i pomogla državi u slamanju ove terorističke organizacije. Nakon preuzimanja dužnosti Dalla Chiesa je počeo istraživati smrt novinara Maura de Maura, koji je pak istraživao ubojstvo čelnika talijanske naftne tvrke Agip Enrica Matteija. Maura je opravdano sumnjao kako je u to ubojstvo umiješana mafija. Cosa nostra je ubrzo shvatila da će trag Dalla Chiesu dovesti do mafije. Stoga je vođa mafijaškog klana iz Corleonea Totò Riina odlučio brzo djelovati. U noći 3. rujna 1982. godine Dalla Chiesa je napustio svoj ured sa suprugom Emmanuelom i tajnim agentom Domenicom Russoom odvezavši se u automobilu Lanciji A112. Na ulazu u ulicu Isidoro Carini prišla su ima dvojica muškaraca na motociklu i otvorila vatru iz kalašnjikova na vozilo. Sve troje putnika je ubijeno. Već narednog dana bračni par Della Chiesa je sahranjen, a posljednjem ispraćaju su nazočili i članovi talijanske vlade. Ljudi okupljeni na sahrani bacali su novčiće na ministre želeći im tako poručiti da su korumpirani.
Koliko su mafijaški obračuni i smaknuća bili krvavi rječito govori to što je tijekom pet godina samo u Palermu klan Salvatorea Tote Riine ubio gradonačelnika, guvernera, čelnika oporbe, dva javna tužitelja i načelnika karabinjera. Taj teror trajao je do 1983. godine kada je Riina konačno uspio zavladati sicilijanskom mafijom i steći nadzor nad heroinskim rutama i proizvodnjom heroina. Činilo se kako klan Corleone više ništa ne može više ugroziti, ali u listopadu 1983. stvari su se počele mijenjati. Tada je u Brazilu uhićen Tommaso Buscetta pod optužbom za organiziranje ilegalne trgovine drogom, a talijanski državni tužitelj Giovanni Falcone uspio je uglaviti da Buscetta bude izručen Italiji. Poslije izručena Buscetta je pokušao samoubojstvo progutavši tabletu strihnina, ali život mu je ipak spašen. Nakon oporavka odlučio je surađivati s državnim istražiteljima i mjesec dana je istražiteljima svjedočio o sicilijanskoj mafiji i njezinim poslovima. Tako je postao pentito (tal. prebjeg). Koliko su njegova svjedočanstva bila značajna slikovito je opisao sam Falcone: "Za nas je on bio poput profesora stranog jezika koji vam omogućava da odete u Tursku, a da se ne morate sporazumijevati mašući rukama." Buscetta je u suradnji vidio i način da se osveti klanu Corleone jer su upravo Riinini mafijaši u mafijaškim obračunima ubili njegova dva sina, brata, nećaka, šurjaka i zeta.
Zahvaljujući njegovom svjedočenju optužnica je sadržavala 8607 stranica dokaza koji su predočeni javnosti na tzv. Maxi suđenju (započelo 10. veljače 1986.). Za potrebe tog suđenja preuređen je sud u Palermu i pretvoren u divovski bunker koji je štitilo 200 karabinjera, a svjedoci, pokajnici i osoblje suda bili su pod stalnim nadzorom. Nakon skoro dvije godine trajanja sudskog postupka 342 mafijaša proglašeno je krivima i osuđeno ukupno na preko 2665 godina zatvora. Među njima je bilo i 19 visokopozicioniranih mafijaških šefova. Kada je u siječnju 1992. talijanski Vrhovni sud potvrdio sve presude to je šokiralo sicilijansku mafiju. Bio je to najveći sudski poraz koji je ona pretrpjela i mafija je smatrala kako mora uzvratiti udarac. Odlučeno je da se ubije sudac Giovanni Falcone koji je prepoznat kao glavna opasnost. Nekoliko mjeseci kasnije, 23. svibnja 1992., sudac Falcone vozio se iz zračne luke u pravcu Palerma. U koloni od tri automobila pored Falconea su bili njegova supruga i trojica tjelohranitelja. Na dijelu autoceste, nedaleko mjesta Capacija, kojom je kolona vozila trebala proći u odvodnu cijev postavljeno je oko 400 kg eksploziva. Eksplozija je bila toliko snažna da je uništeno nekoliko desetina metara ceste. Svi putnici su poginuli. Tako se mafija riješila svog najopasnijeg neprijatelja te javno demonstrirala svoju moć pokazujući kako i dalje može zadavati opasne udarce. Štoviše, za manje od dva mjeseca ispred kuće svoje majke ubijen je Falconeov blisku suradnik i prijatelj iz djetinjstva Paolo Borsellino s pet tjelohranitelja. Poruka je bila jasna - nismo slomljeni i kada želimo možemo zadati opasan udarac.
U svim porama društva
S obzirom na to da je organizirani kriminal postao visokoprofitni posao - prema procjenama samo u Italiji on ostvari promet od oko 130 milijardi € (oko 7 % bruto domaćeg proizvoda Italije) - i ne čudi što je odgovor mafije bio brutalan. Od privatnih vojski koje teroriziraju zemljoposjednike i stočare Cosa nostra je izrasla u organizaciju koja zarađuje na načine koji su bili nezamislivi u njezinim počecima: odlaganje toksičnog otpada te krijumčarenje ljudi i droga. Svoju djelatnost mafija je proširila i na djelatnosti kao što su trgovina ribom, mlijekom, kavom i kruhom. Organizirani je kriminal našao načina da nadzire i poslovanja velikih poduzeća, ponajviše onih građevinskih. Čak i veliki građevinski poduzetnici radije surađuju s mafijom nego što prijavljuju pokušaje ucjena i zatim trpe posljedice.
Iako se može činiti da se mafija kroz povijest mijenjala ona je u srži uvijek ostajala ista ili kako je to primijetio John Dickie u knjizi Cosa Nostra: A History of the Sicilian Mafia: "Nikada nije postojala dobra mafija koja je u nekom trenutku postala pokvarena i nasilna. Nikada nije postojala tradicionalna mafija koja je onda postala moderna, organizirana i poslovno orijentirana. Svijet se promijenio, ali se sicilijanska mafija samo prilagodila; ona je danas isto ono što je bila kad je rođena: tajno društvo pod zakletvom koje zanimaju samo moć i novac i to ostvaruje tako što ubija ljude i ne odgovara za to pred zakonom."
Objavljeno: 16. 11. 2011.
