Talijanski diktator, državnik i političar Benito Amilcare Andrea Mussolini rođen 29. je srpnja 1883. godine u malenom selu Varano di Costa (okrug Predappio) u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagni. Ime je dobio po meksičkom političaru i reformisti Benitu Juárezu koji je Meksiko učinio sekularnom državom i bio prvi predsjednik neke latinoameričke države indijanskog podrijetla. U vrijeme rođenja Benita Mussolinija Romagna je bila jedan od najsiromašnijih talijanskih krajeva te je obitelj Mussolini, kao i većina stanovništva toga kraja, živjela skromno. Majka Rosa (rođ. Malteni) bila je vrlo ugledna učiteljica u lokalnoj osnovnoj školi dok je otac Allesandro bio kovač i predani socijalist koji je čak i maloljetnog sina vodio na partijske sastanke. S obzirom na to da je kasno naučio pričati roditelji su se jedno vrijeme brinulo da se Benito rodio gluhonijem, ali zahvaljujući majčinoj brizi i trudu Benito je ipak naučio pričati. Rosa i Allesandro osim Benita imali su još dvoje djece - kćerku Edvigu i sina Armalda, ali niti jedno od njih nije dugo poživjelo. U dobi od osam godina roditelji su ga poslali u katolički internat u Fanezi gdje je bio povučeni dječak koji nije puno pričao, rijetko se smijao i nikada nije plakao. Nije bio ni druželjubiv, radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Uživao je u poeziji i glazbi, a posebice je volio violinu. Prisjećajući se svoga djetinjstva reći će: "Seljačkog sam podrijetla. Moj otac je bio kovač - dao mi je snagu, a moja majka je bila slatka i osjetljiva učiteljica, ljubiteljica poezije, bojala se moje temperamente prirode, ali voljela me je. I ja sam volio nju."
Poput oca Allesandra i Benito je bio nagle naravi što ga je zarana dovodilo u probleme. Kada mu je bilo deset godina Benito se prvi puta javno pobunio i to zbog loše hrane u internatu koji je pohađao. Godinu dana kasnije džepnim je nožem izbo školskog kolegu zbog čega je izbačen iz internata, a roditelji su sinu morali potražiti drugu školu. Buntovni Benito ipak uspijeva na koncu upisati se na Višu učiteljsku školu gdje će steći zvanje nastavnika. U veljači 1902. kao učitelj zaposlio se u susjednom selu gdje će, opet zbog svog buntovnog duha, vrlo brzo doći u sukob s ravnateljem. Mladi Mussolini smatrao je kako su udžbenici loši i da je zbog toga teško učenike zainteresirati za školu. Smatrajući kako se to ženama sviđa počinje se odjevati isključivo u crnu odjeću te nositi šešir širokog oboda i dugačak plašt. U to vrijeme ima i burnu ljubavnu vezu s jednom udanom ženom koju je tijekom svađe ubo nožem u ruku. Svađe s ravnateljem i temperamenti ispadi rezultirali su time da mu nakon završetka školske godine nije produžen ugovor o radu. Želeći izbjeći vojnu obvezu 1902. godine bježi u Švicarsku gdje živi kao lutalica, spava ispod mostova i preživljava od nadničarskih poslova. Istovremeno proučava ideje Friedricha Nietzschea, sociologa Vilfreda Pareta i sindikalista Georgea Sorela koji se zalaže za dokidanje liberalne demokracije i kapitalizma silom. Nakon povezivanja sa švicarskim socijalistima potpada pod utjecaj ideja francuskog filozofa Charlesa Péguya koji istovremeno propagira ideje socijalizma i nacionalizma te ideja francuskog revolucionarnog sindikaliste Huberta Lagardellea. Kasnije će se pokazati kako će utjecaji ove dvojice biti presudni za Mussolinija, posebice ideje Charlesa Péguya, koji će u njihovim idejama pronaći osnovu za stvaranje fašizma. Boraveći u Švicarskoj zateći će se 1904. godine u Lausanni na 33. obljetnici Pariške komune. Tijekom obilježavanja obljetnice govor će održati Anđelika Balabanova, ukrajinska plemkinja i komunistica koja će zapaziti Mussolinija i ustvrditi: "Prvi sam put vidjela ljudsko biće tako bijedna izgleda. Kaže da je socijalist, ali čini mi se kako o socijalizmu ne zna mnogo".
Povratak u Italiju
U domovinu će se vratiti nakon što ga švicarske vlasti uhite i zbog skitnje protjeraju nazad u Italiju. Poslije povratka u domovinu piše za list Lotta di Classe (hrv. Borba klasa) u kojem propagira socijalističke ideje. U svojim tekstovima kritizira tadašnje društvo i poziva na promjene, a u jednom od tekstova napisat će kako kraljeve valja svrgnuti. Njegovi tekstovi uvijek su bombastični i uvijek usmjereni k tome da privuku pozornost. Kako bi povećao čitanost ponekad bi pisao članke o stvarima koje se uopće nisu dogodile. Naime, otkrio je kako ljudi relativno brzo zaborave što su pročitali što mu je omogućavalo da piše što i kako želi. Svoj će glas dignuti i protiv Rimokatoličke crkve smatrajući kako svećenici i biskupi stoje na putu pravde i reformi. Osim političkim i novinarskim radom bavi se i književnošću te u gradu Trentu 1908. godine piše novelu Kardinalova ljubavnica. No, to je bio samo kratki predah od potpunog posvećivanja političkom djelovanju jer dvije godine kasnije (1910.) postaje sekretar mjesne Socijalističke stranke u Froliju. U tom periodu pokušava zavesti malodobnu konobaricu Rachele Guidi koja će mu kasnije postati supruga i s njom će imati petero djece. Kako je mlada Rachele bila neodlučna Benito joj prijeti: "Ako me ne želiš bacit ću se pod tramvaj!" Vezi sa starijim muškarcem protivila se Rachelina majka koja je prilikom jednog Benitova posjeta zaprijetila da će ga prijaviti policiji ako ne prekine vezu s njezinom kćerkom. Uvrijeđeni Mussolini nakon toga napustio je dom Guidijevih, ali se ubrzo vratio s pištoljem vičući: "Sada je moj red da ja vas upozorim. Vidite li ovaj pištolj gospođo Guidi? U njemu ima šest metaka. Ako me Rachele odbije jedan je metak namijenjen njoj, a pet meni." Nakon te prijetnje gospođa Guidi se predomislila i dopustila zaruke. Premda se silno trudio zadobiti njezinu naklonost poslije će tvrditi kako uopće nije volio Rachele: "Za nju gotovo nikad nisam imao ljubavi. Samo tjelesnu privlačnost. Bila je lijepa djevojka, sočna, dobro građena i, kako se ono veli, fin komad žene. Nikad među nama nije bilo ni razumijevanja ni komunikacije." U vrijeme dok je pokušavao zavesti Rachele Mussolini je imao i kratko vezu s Austrijankom Idom Dalser. Koliko je Ida voljela Benita svjedoči i to što se jednom prilikom bacila na Mussolinija kako bi ga zaštitila od napada nožem militantnog socijaliste. Kada Mussolini bude osnivao list Il Popolo d'Italia neće imati dovoljno novca kako bi taj pothvat dovršio i tu će mu opet pomoći Ida koja će prodati sav nakit kako bi namaknula novčana sredstva koja su nedostajala. No, Benito je na koncu odabrao Rachele Guidi s kojom se vjenčao 16. prosinca 1915. godine u vojnoj bolnici, gdje je bio na liječenju, u Trevigliju. Međutim, Ida nije odustajala jer je u međuvremenu rodila sina Benita Albina i zahtijevala od Mussolinija da ga prizna. Cijeli je slučaj završio na sudu gdje je Mussolini izgubio spor i morao plaćati mjesečnu alimentaciju od 200 lira. Ipak kada bude postao vođa Italije Mussolini neće zaboraviti taj sudski spor i uspijeva isposlovati da se Ida proglasi umobolnom te potom bude 'zbrinuta' u venecijanski hospicij. Tu će 1937. godine Ida skončati, a nakon što je preminula na zidu njezine sobe ostat će urezano ime njezina bivšeg ljubavnika.
Kada je 1911. godine Italija objavila rat Turskoj Mussolini aktivno agitira protiv rata ujedno opisujući sebe kao "antidomoljubna". Zbog njegova ustrajavanja na miru vlasti su ga ubrzo zatvorile zbog pacifističke propagande. Boravak u zatvoru donosi su veći ugled u Socijalističkoj stranci, čiji je član, te je u srpnju 1912. godine izabran za direktora te stranke, a u prosincu iste godine preuzima mjesto urednika u partijskom glasilu Avanti! (hrv. Naprijed!) i tako postaje jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalističkog pokreta sa samo 29 godina života. U to doba propagira ideju da se proletarijat mora ujediniti u "jedan moćan snop (tal. fascio) koji će biti spreman zgrabiti vlast". S početkom Prvog svjetskog rata unutar talijanskog socijalističkog pokreta dolazi do razmimoilaženja oko pitanja treba li Italija ući u rat. Dok glavnina socijalista ne podržava ulazak u rat sekcija revolucionarnih sindikalista zastupa suprotno stajalište i u listopadu formiraju skupinu nazvanu Fascio rivoluzionario d'azione internazionalista. Oko mjesec dana kasnije Mussolini počinje tiskati novi list nazvan Il Popolo d'Italia (hrv. Talijanski narod). Tijekom tog perioda upoznati će Venecijanku Margheritu Sarfatti koja će uskoro postati njegova ljubavnica koja će na njegove ljubavne avanture uvijek zažmiriti na jedno oko. Jedna od tih avantura bila je i s Fernandom Oss koja će roditi sina Benita Rebela kojeg (baš kao i Benita Albina kojeg je imao s Austrijankom Idom) otac neće htjeti priznati. Kada dijete nakon dvije godine umre Mussolini je Margheriti Sarfatti rekao: "Ovo mi je veliko olakšanje". Premda u početku neće podržavati ulazak Italije u Prvi svjetski rat Mussolini ipak polako mijenja mišljenje u korist potpore ratu. Vođe revolucionarnih sindikalista Massimo Rocca i Tulio Masotti tada traže od Mussolinija da se izjasni koju od frakcija podržava smatrajući nespojivim da podržava ulazak Italije u rat, a istovremeno je urednik službenog glasila Socijalističke stranke Avanti! koja se oštro protivi ratu. Dva tjedna kasnije Mussolini napušta položaj urednika u stranačkom glasilu smatrajući kako je važno ući u rat jer bi se time ojačala talijanska nacija koja je tek u drugoj polovici 19. stoljeća dobila jedinstvenu državu. Ratobornom Mussolini sada aktivno pomaže osebujnom talijanskom pjesniku i političaru Gabriele D'Annunziju u njegovoj kampanji za pripajanje hrvatskog grada Rijeke Italiji. Takva promjena stava dovela je do Mussolinijeva izbacivanja iz Socijalističke stranke. U svibnju 1915. godine Italija ulazi u rat na strani Sila Antante, a u rujnu iste godine Benito Mussolini je unovačen i poslan u rovove na talijansko-austrijskoj fronti. Na ratištu u Alpama boravi 17 mjeseci, a kada je u veljači 1917. godine eksplodirao minobacač koji se pregrijao i pri tome je poginulo nekoliko vojnika, a Mussolini biva ranjen. Mussolinijeve ozljede nisu bile ozbiljne, ali ih je on smatrao korisnim jer ih je kasnije mogao ugraditi u mit o velikom vođi. Na koncu tu eksploziju nazvao je "najljepšim trenutkom u mom životu". Nakon što je otpušten iz bolnice vraća se na mjesto urednika lista Il Popolo d'Italia.
"Naš program je jednostavan: želimo vladati Italijom. Pitaju nas za programe ali njih već ima previše. Nisu programi ti koji će spasiti Italiju već ljudi i snaga volje."
govor Benita Mussolinija u Udinama, 20. rujna 1922. godine
Nakon svršetka Prvog svjetskog rata Italija polako, ali sigurno, tone u kaos. Činilo se kako je građanski rat na vratima Italije. Nezaposlenost sve više raste, a štrajkovi postaju sve češća pojava. Zbog sve većih socijalnih nemira raste i strah od toga da će komunisti preuzeti vlast u Italiji baš kao što su to učinili i u Rusiji. Mussolini uočava što se događa i odlučuje iskoristiti strah obećavajući kako će smanjiti broj nezaposlenih, ponovno uspostaviti vladavinu zakona i dovesti zemlju u red te iskorijeniti komuniste. Stoga u suradnji s drugim ratnim veteranima 23. veljače 1919. godine osniva skupinu Fasci de Combattimento (Borbeni fašistički odredi) čime fašizam postaje organizirani politički pokret. Novoosnovani politički pokret ime je dobio po snopu (tal. fasce), simbolu discipline iz vremena Rimskog carstva i bit će to zametak buduće fašističke stranke. Od samih začetka pokret je orijentiran nacionalistički, antiliberalno i antisocijalistički, a najveću potporu dobiva iz donjih slojeva srednje klase. S agresivne verbalne retorike pristalice pokreta vrlo brzo prelaze na fizičke obračune s anarhistima, socijalistima i komunistima. U travnju 1919. godine napadaju socijaliste u Milanu na njihovom stranačkom skupu, a zbog tog napada i posjedovanja ilegalnog oružja policija će uhititi Mussolinija, a s njim još stotinjak njegovih pristaša. No, boravak u zatvoru bio je vrlo kratak jer su već naredni dan svi pušteni na slobodu. Ohrabreni ovakvim razvoje situacije fašisti započinju sa serijskom izgreda nalik ovome u Milanu. Jedina razlika u odnosu na prvi ispad bit će ta što se vlasti više neće miješati u sukobe koje fašisti izazovu. Shvativši kako snage reda neće ništa poduzeti kako bi spriječile njihovo divljanje fašisti idu korak dalje i osnivaju fašističku miliciju nazvanu squarristi (također nazivanu i "crnokošuljaši") koja, baš poput legalnih redarstvenih snaga, posjeduje i oružje. Zadaća ovih postrojba, koje su u počecima pretežno činili ratni veterani, bila je - isprovocirati nove sukobe s neistomišljenicima. Samo u periodu od 1920. do 1922. crnokošuljaši su ubili 2000 političkih protivnika u ovakvim sukobima. One koje nisu ubili ili pretukli mučili su, a omiljena metoda mučenja bila je prisiljavanje žrtve da pije ricinusovo ulje.U zamjenu za potporu skupine industrijalaca i zemljoposjednika Mussolini daje svoje odobrenje da njegovi crnokošuljaši slamaju radničke štrajkove. To je ujedno označilo i napuštanje revolucionarne agitacije. Ipak, Musolini se još uvijek ne odriče demokratskog načina dolaska na vlast te na izborima 1919. godine pokušava postati zastupnik u državnom parlamentu. Taj prvi pokušaj parlamentarne borbe bit će bezuspješan, ali dvije godine kasnije (1921.) to će mu poći za rukom. Doduše, rezultat će biti razočaravajući jer će fašisti osvojiti samo dva zastupnička mjesta - što znači da je svoj glas fašistima dalo manje od 1 % birača. Nakon toga Mussolini je shvatio kako demokratskim metodama neće moći doći na vlast i odlučio se sačekati priliku. Nakon što liberalne vlade nisu uspjele ništa učiniti kako bi gospodarski pokrenule zemlju niti spriječile širenja kaosa Mussolini vidi svoju priliku i 24. listopada 1922. godine na kongresu fašističke stanke u Napulju prijeti da će preuzeti vlast. Talijanski premijer Luigi Facta, koji je od ranije bio upućen u ove planove fašista, nije poduzeo ništa smisleno kako bi to spriječio. Četiri dana kasnije, 28. listopada 1922., fašisti kreću u Marš an Rim tijekom kojeg 30.000 njihovih pristaša kreće put glavnog grada. Tek tada Facta i njegovi ministri savjetuju kralja da proglasi izvanredno stanje i tako zaustavi pokušaj fašista da dođu na vlast. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji kralj Vittorio Emanuele III odbija potpisati odluku o uvođenju izvanrednog stanja nakon čega Facta podnosi ostavku. Naime, kralj je vjerovao kako će uvođenje izvanrednog stanja dovesti do građanskog rata. Ako bi u tom ratu pobijedili fašisti tada bi on mogao izgubiti krunu, a umjesto njega fašisti bi mogli za kralja proglasiti njegova rođaka vojvodu od Aoste koji je bio otvoreni fašistički simpatizer. Stoga je kralj odlučio izbjeći sukob i Mussoliniju povjeriti mandat za sastav nove vlade 31. listopada 1922. godine. Mussolini tako s 39 godina postaje najmlađi predsjednik vlade u povijesti Italije. Samo pet godina prije toga Mussolini je bio desetnik u talijanskoj vojsci.
Dolazak na vlast
Prva vlada kojoj je Mussolini bio na čelu bila je koalicijska i u nju su ušli predstavnici konzervativca, liberala i narodnjaka. Uz njihovu pomoć parlament je u lipnju 1923. godine usvojio novi izborni zakon koji je baziran na većinskom sustavu. Tako skrojeni izborni zakon omogućavao je stranci koja dobije najmanje 25 % glasova da ima dvije trećine zastupnika u parlamentu. Već naredne godine na parlamentarnim izborima 6. travnja 1924. prvi je puta primijenjen novi zakoni koji je, u kombinaciji prijetnja i nasilja političkim protivnicima, omogućio pobjedu na izborima. Godinu kada je došao na vlast Mussolini naziva "Prvom godinom novog doba" te najavljuje civilizacijski napredak, "fašističku revoluciju" i stvaranje "Trećeg Rima". No, zbog vala nasilja i izbornih prijevara socijalistički zastupnik u parlamentu Giacomo Matteotti žestoko kritizira nove vlastodršce i traži ponavljanje izbora. Svoje suprotstavljanje fašistima platio je životom 10. lipnja 1924. godine. Nakon toga izbila je kriza koja je potrajala sve do 3. siječnja 1925. godine kada je Mussolini održao govor u kojem je na sebe preuzeo odgovornost za nasilja crnokošuljaša (ali niti slovom nije spomenuo ubojstvo Matteottija) te je ustvari od tog dana zemlju uveo u diktaturu potpuno identificirajući fašističku stranku s državom. Grof Galeazzo Ciano, Mussolinijev zet opisao je kasnije skupinu ljudi kojim se Mussolini na vlasti okružio kao "skupinu starih prostitutki". Suočen s problemom s kojim se suočava svaki diktator - kako ostati na vlasti - Mussolini iste godine uvodi zakonsku obvezu da svi novinari moraju biti pripadnici fašističkog pokreta. Nadzor nad novinarima, ali i nad obrazovnim sustavom, omogućavao je Mussoliniju stvaranje kulta Ducea (tal. vođa), čovjeka koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i gospodarske probleme. Kada je 1926. godine ukinuta parlamentarna demokracija i uvedena jednostranačka diktatura taj proces doživljava svoj vrhunac. U skladu s takvim pristupom Mussolini je u više navrata preuzimao vođenje raznih ministarstava (unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, korporacija, oružanih službi i javnih radova). Ponekad je istodobno vodio sedam ministarstava te usporedo s time obnašao i premijersku dužnost. Kako je sada postao dio vladajućeg establišmenta Mussolini posjećuje brojna društvena događanja, obilazi muzeje, odlazi na kazališne predstave i sl. S njim se tada u javnosti sve češće pojavljuje ranije spomenuta Margherita Sarfatti koja sve više figurira kao njegova službena pratilja dok je njegova supruga Rachele još uvijek u Milanu. Kakav je status uživala Sarfatti govori i to da ju je kraljica Elena imenovala dvorskom damom. Do prekida ove ljubavne veze doći će kada se Mussolini počne čvršće povezivati s Hitlerovom Njemačkom koja je provodila politiku progona i istrebljenja Židova i stoga nije bilo politički oportuno da Židovka Margherita Sarfatti bude Mussolinijeva priležnica. Sarfatti je potom 1938. godine otišla u Južnu Ameriku, a u Italiju se vratila tek nakon svršetka Drugog svjetskog rata.
Osim premijerske dužnosti i povremeno preuzimanja funkcija ministara Mussolini je vođa svemoćne Fašističke stranke i njihovih oružanih milicija. Koncentrirajući svu moć i poluge vlasti u svojim rukama sprječava pojavu bilo kakve oporbe ili suparnika. Režim pomno nadzire radijske emisije, obrazovni sustav i filmsku industriju s ciljem stvaranja dojma kako je upravo fašizam taj koji ima u 20. stoljeću zamijeniti liberalizam i demokraciju. Čvrsto uvjeren u budućnost fašizma kuje slogan "Non si torna indietro" (hrv. nema povratka) ne bi li tako najavio budućnost koja ima uslijediti. Kako bi se ojačala veza države i odgojno-obrazovnog procesa svi školski učitelji i sveučilišni profesori morali su prisegnuti kako će braniti fašistički režim. Kako se gotovo ništa nije prepuštalo slučaju sve novinske urednike imenovao je osobno Mussolini i tako osiguravao svoj utjecaj na talijansku javnost. Konačna je namjera bila, ali ona nikada nije provedena do kraja, sve Talijane učlaniti u različite profesionalne organizacije koje će nadzirati vlada. Time bi se osigurao trajan nadzor i utjecaj na građane i spriječilo jačanje oporbe. Kako bi umanjio skepsu talijanskih katolika koji su još uvijek bili kritički raspoloženi prema njemu Mussolini se 1927. krstio u Rimokatoličkoj crkvi. Premda nikada neće postati praktični katolik Mussolinija to neće priječiti da od talijanskih katolik traži potporu za svoju politiku. Kako bi osigurao potporu Rimokatoličke crkve radi na rješavanju tzv. rimskog pitanja. Riječ je bila o sporu između Vatikana i Italije koji se međusobno nisu priznavali. Ipak fašisti uspijevaju postići dogovor s Vatikanom i 11. veljače 1929. godine potpisani su Lateranski ugovori kojima se rješava to pitanje. Time je Italija priznala suverenost Svete stolice na području Vatikanskog grada koji postaje suverena država. Osim toga sklopljen je konkordat kojim je rimokatolička vjera proglašena jedinom državnom religijom u Italiji uz obvezu toleriranja drugih religija. I kao treći element Lateranskog ugovora dogovorena je i financijska odšteta koju je Italija trebala platiti Vatikanu zbog gubitka imovine i državnog područja. Oduševljen velikodušnošću fašističkog režima koji mu je učetverostručio godišnji prihod papa Pio XI ustvrdio je kako je Mussolinija poslala "božanska providnost". U to vrijeme Mussolini ima 29 godina mlađu ljubavnicu Claru Petacci, kćerku liječnika pape Pija XI. Kao i sve prijašnje veze talijanskog diktatora i ova će biti burna. Clara je bila toliko zaljubljena da je spavala s Benitovom slikom pod jastukom i slala mu pismu puna ljubavi. Kako nije isprva nailazila na njegovo odobravanje 27. lipnja 1934. udala sa za svog zaručnika Ricarda Federccija u crkvi sv. Marka koja se nalazi nasuprot Duceove palače. No, brak nije dugo potrajao, a i Mussolini više nije mogao obuzdavati svoj ljubavni ego. Na koncu Clara je dobila na raspolaganje apartman Cybo u palači Venezia gdje je stolovao Mussolini. Ali to nije sprječavalo Ducea da stupa u intimne odnose i s Clarinom sestrom Myriam.
"Građanin u fašističkoj državi nije više sebična individua koja ima antisocijalno pravo pobuniti se protiv zakona i kolektivnosti."
Benito Mussolini, Moja autobiografija (str. 280, 1928. god.)
Kada je svjetska gospodarska kriza tridesetih godina prošlog stoljeća zahvatila i Italiju Mussolini je pokušao na nju odgovoriti programom javnih radova. No, kako oni nisu davali željene rezultate jer su građani i dalje živjeli loše Mussolini je odlučio preusmjeriti pozornost javnost s gospodarskih problema govoreći o "Talijanskom carstvu" te je 1935. godine krenuo u ratnu avanturu u Etiopiji koja je trebala poslužiti tome cilju. Ali taj pothvat neće ići onako glatko kako je bilo zamišljeno. Nakon toga uputit će talijanske vojne postrojbe na bojišta u Španjolsku gdje je započeo građanski rat (1936. - 1939.). Tu su talijanske snage ratovale na strani generala Francisca Franca. Taj potez doveo je do pogoršavanja odnosa Italije s Francuskom i Velikom Britanijom koje su stale na stranu demokratski izabrane vlasti. No, potporu Mussoliniju daje Njemačka koja je također u Španjolsku poslala svoje postrojbe kako bi pomogle pučističkim snagama i time se polako rađa savezništvo Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. U travnju 1939. pokreće invaziju na Albaniju, unatoč tome što je talijanski kralj Vittorio Emanuele III taj pothvat smatrao nepotrebnim rizikom. No, ovaj Mussolinijev potez bio je u skladu s fašističkom idejom koja je promovirana kroz slogan mare nostrum (tal. naše more). Riječ je bila o tome što su talijanski fašisti, pozivajući se na Rimsko carstvo, smatrali kako Italija ima neprikosnoveno pravo biti gospodarica Sredozemlja. Stoga je talijanska kontrola ulaza u Jadransko more, do čega je došlo nakon invazije na Albaniju, jedna od ključnih točaka te ideje. U skladu s njom fašisti su nastojali što veći dio hrvatske obale pripojiti Italiji ili je staviti pod svoju kontrolu. Tijekom svoje vladavine Mussolini je pokrenuo nekoliko javnih programa koji su za cilj imali izvući Italiju iz ekonomske zaostalosti i smanjiti broj nezaposlenih. Jedan od tih programa, pod nazivom Bitka za žito predviđao je osnivanje na tisuće novih gospodarstava i pet tzv. poljoprivrednih gradova na područjima koja su dobivena isušivanjem močvara. Na tako dobivenim obradivim površinama trebalo se proizvoditi žito. U taj su projekt uložene velike količine novca, ali velike neučinkovitosti i duga koji je napravljen nije bilo drugih rezultata te je projekt neslavno propao. Drugi program, nazvan Bitka za zemlju imala je nešto bolji uspjeh - dio nezaposlenih je pronašao posao, a veliki zemljovlasnici od države su dobile obilne subvencije. Na koncu 1940. godine, kada je projekt napušten, 90 % talijanskih poljoprivrednika posjedovalo je svega 13 % poljoprivrednih površina. Još jedna od akcija koje su za cilj imale oporavak talijanskog gospodarstva bila je ona nazvana Zlato za domovinu gdje su fašisti poticali građane da dobrovoljno predaju zlatni nakit, ogrlice i vjenčano prstenje državi. Zauzvrat su dobivali čelične pojaseve na kojima je pisalo Zlato za domovinu. Tako sakupljeno zlato trebalo se rastopiti i pretvoriti u šipke koje su zatim trebale biti pohranjenje u nacionalnoj banci. I ovaj puta sve je neslavno završilo jer nikada nije utvrđeno zašto zlato nije rastopljeno i gdje je završilo. Unatoč grandiozno zamišljenim projektima i velikim riječima gospodarska struktura Italije ostala je gotovo netaknuta. Malom sloju bogataša koji je u rukama držao poluge talijanskog gospodarstva sada su se pridružile i fašističke glavešine koji su željele uživati blagodati novog režima na uštrb životnog standarda talijanskih građana koji su živjeli sve lošije. Dnevna potrošnja kalorija po stanovniku u Italiji pala je na gotovo samo europsko dno. Što i ne čudi jer je prosječan dohodak talijanskog radnika iznosio polovicu dohotka radnika u Francuskoj i tek četvrtinu dohotka američkog radnika. Slatkorječivi nacionalni vođa nije nudio analize, a kamoli rješenja, talijanskih gospodarskih problema. Umjesto toga on je više preferirao zvučne slogane koje može ponuditi propagandni stroj uporno zanemarujući činjenice. "Novi poredak" koji je fašizam nudio bio je samo izvanjska maska dok je srž problema ostala netaknuta.
Svrgavanje s vlasti
Premda je godinama pripremao Italiju za rat talijanske oružane snage posve su nepripremljene dočekale izbijanje Drugog svjetskog rata, dijelom iz zbog toga što je rat za Mussolinija počeo posve neočekivano jer je on početak rata planirao najranije za 1943. godinu. Za njemački napad na Poljsku Mussolini će doznati tek tjedan dana prije njegova početka. Iznenađen takvim razvojem događaja Duce miruje čak i kada Njemačka u lipnju 1940. napadne Francusku. Tek kada je bio siguran da će Francuska biti poražena on šalje talijanske trupe da zaposjednu francuski teritorij. Smatrajući kako Italija ne smije zaostajati za nacističkom Njemačkom u listopadu 1940. pokreće invaziju na Grčku. Za talijansku vojnu akciju Hitler će doznati na željezničkom kolodvoru u Bologni, u prolazio na putu ka Firenzu gdje se trebao susresti s talijanskim vođom. Prepad na Grčku pokazat će kako je talijanska vojska bila daleko od učinkovitog vojnog stroja kojem su fašisti težili jer su talijanskim snagama na koncu morale priskočiti u pomoć njemačke postrojbe kako bi grčki otpor bio slomljen. Kako je njemački general Franz Guderian u svojoj knjizi Panzer Leader zapisao ovaj nenadani Mussolinijev potez iznenadio je i španjolskog diktatora Franca Francisa koji se potom odlučio povući iz pregovora koji su trebali rezultirati pridruživanjem Španjolske Silama Osovine. Franco jednostavno nije želio surađivati s nepredvidivim partnerima. Unatoč svemu skoro do konca 1942. godine rat se za Sile Osovine odvijao povoljno. No, nakon što su zaredale prve pobjede Saveznika u studenome 1942. godine Mussolini je pokušavao nagovoriti svog njemačkog saveznika na sklapanje mira sa Sovjetskim Savezom te nastavak rata samo protiv angloameričkih snaga. Međutim, Hitler je odbio povući takav potez vjerujući kako je povoljan ishod rata za naciste neupitan. Sve učestali talijanski porazi na svim bojišnicama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju (1943.), koje je pokazalo kako će Italija izgubiti rat, okrenuli su većinu Mussolinijevih sumišljenika protiv njega. Nezadovoljstvo Duceom kulminiralo je na sastanku fašističkog Velikog vijeća tijekom večeri 24. srpnja i jutra 25. srpnja 1943. godine. Vijeće se sastalo kako bi razmotrilo neposrednu budućnost koja u tom trenutku nije bila blistava. Većina članova Velikog vijeća tijekom sastanka pokazivala je izraženu nervozu zbog planiranog suprotstavljanje do tada neupitnom Duceu. Posljedice suprorstavljanja mogle su biti kobne, ali Mussolini je na sastanak došao vidno umoran i iscrpljen. Dino Grandi, jedan od najuglednijih fašista u svom je govoru ustvrdio kako je diktatura Italiju dovela do ruba vojne katastrofe i stoga je predložio da se sva vlast prenese na kralja te pozvao nazočne da glasaju o tom prijedlogu. Većinom glasova prijedlog je usvojen, a manji dio članova vijeća pobunio se protiv takve odluke i pozvao Musolinija da uhiti Grandija i sumišljenike. Mussolini je međutim ostao neodlučan što učiniti te se nakon glasovanja uputio na rutinski sastanak s kraljem. Tijekom sastanka kralj je izvijestio Ducea kako će maršala Pietro Badoglio preuzeti ovlasti premijera i da je Italija izgubila rat.
"Demokracija je lijepa u teoriji, u praksi to je zabluda. Vi u Americi uvjerit ćete se u to jednog dana."
Mussolini u razgovoru s novinarom New York Times-a Edwinom L. Jamesom
Nakon odlaska sa sastanka s kraljem Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićen i interniran u hotel Campo Imperatore na planini Gran Sasso d'Italia. U jesen, 12. rujna 1943., njemački padobranci u operaciji Eiche oslobađaju Mussolinija iz pritvora i prebacuju ga u sjevernu Italiju koju još uvijek kontroliraju njemačke snage. Tri dana nakon oslobađanja Mussolini je prebačen u Njemačku gdje se u Rastenburgu susreo s Hitlerom. Tijekom sastanka Mussolini je izrazio želju da se povuče iz politike, ali Hitler je ustrajavao na tome da se vrati u Italiju i uspostavi novu fašističku državu. Kako Duce nije odustajao od svoje odluke Hitler je ustvrdio kako će u tom slučaju morati uništiti Milano, Genovu i Torinu koji su još bili u njemačkim rukama. Nakon takve konstatacije Mussolini je pristao nastaviti suradnju. Tako je na području sjeverne Italije uz pomoć njemačke vojne sile proglašena Talijanska Socijalna Republika (tal. Republica Sociale Italiana) kojoj je šef države i premijer bio Benito Mussolini. Premda je službenim glavnim gradom smatran Rim u stvarnosti to je bio gradić Salò na obalama jezera Garda koji se nalazio na pola puta između Milana i Venecije. U toj tvorevini Mussolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Govoreći o novonastaloj tvorevini kazuje: "Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnom provedbom svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta." Za svoje prijašnje političke neuspjehe okrivio je kralja Vittoria Emanuelea III koji je "zaustavio revoluciju" te konstatira kako "nije režim taj koji je izdao monarhiju, već je monarhija izdala režim". Također odbacuje monarhistički ustroj nove države riječima: "Kada monarhija ne ispunjava svoje dužnosti gubi svaki razlog svog postojanja". Premda deklarativno neovisna ustvari Talijanska Socijalna Republika je marionetska država u kojoj Mussolini nema pravu moć jer glavnu riječ u njoj vodi njemačka okupacijska vlast, a kako država nije imala organiziranu ekonomiju njezino financiranje u potpunosti ovisi o Hitlerovoj dobroj volji. Izuzev Njemačke novu je državu priznao još samo Japan. To nije učinila čak ni profašistička Španjolska kojoj je na čelu Francisco Franco.
Nova je država organizirala i suđenje za 19 članova Velikog vijeća koji su glasovali za svrgavanje Mussolinija s vlasti. Suđenju je nazočilo njih šest (Giovanni Marinelli, Carlo Pareschi, Luciano Gottardi, Tullio Cianetti, Emilio De Bono i Mussolinijev zet Galeazzo Ciano) dok su ostali bili izvan dosega vlasti Talijanske Socijalne Republike. No, suđeno je svima i osim Tullia Cianettija koji je dobio kaznu doživotnog zatvora svi su osuđeni na smrtnu kaznu. Osuđenici su pogubljeni 11. siječnja 1944. godine u veronskoj tvrđavi San Procolo. No, kako se godina bližila kraju sve bliže je bio i kraj nove države i Hitlerove Njemačke. Povlačeći se pred savezničkim snagama u travnju 1945. njemačke trupe napuštaju Italiju. Time i Mussolini ostaje bez mogućnosti održati se na vlasti se odlučuje na bijeg. U rano jutro 27. travnja 1945. godine s nekolicinom fašističkih prvaka u blindiranom vozilu u pratnji njemačkih postrojba napušta vojarnu u mjestu Menaggia. Mussolinijev je cilj doći do neutralne Švicarske odakle bi zrakoplovom odletio u Francovu Španjolsku gdje se nadao naći utočište. Nakon dva sata provedena na putu u mjestu Musso kolonu dočekuju talijanski partizani koji su po cesti prosuli čavle i tako izbušili gume vozilima na početku kolone. Vođa kolone njemački poručnik Fallmeyer uvjerava partizane kako nema namjeru boriti se već samo žele slobodan prolaz kako bi se povukli na njemački teritorij. Zapovjednik partizanski postrojba koje su zaustavile kolonu Davide Barbieri uzvraća kako su voljni propustiti njemačke vojnike da prođu pod uvjetom da im se talijanski vojnici iz kolone predaju. Partizani tada još ne znaju da je i Mussolini u zaustavljenoj koloni. Partizanski zahtjev Nijemci su prenijeli Mussoliniju koji se odbija predati uzvraćajući riječima: "To je dijabolično! Ali ja im se neću predati. Moram se izvući pod svaku cijenu." Pokušavajući na brzinu spasiti Mussolinija od zarobljavanja Nijemci ga preodijevaju u odoru njemačkog vojnika.
Uhićenje
Ključnu ulogu u prepoznavanju Mussolinija imat će župnik Enea Mainetti iz mjesta Musso kojemu je pritrčao dječak Fiorenzo Rampoldi rekavši: "Pogledajte ovog njemačkog vojnika. Ne čini li vam se da je to Mussolini?" Župnik se zagledao u Mussolinija i kada se uvjerio kako je osoba odjevena u odoru njemačkog vojnika doista Mussolini o svjooj je spoznaji obavijestio zapovjednika partizanske brigade grofa Pier Luigi Bellini delle Stellea. Zapovjednik je odmah naredio da se Mussolini uhiti. Trenutak uhićenja opisao je njemački poručnik Kisnatt koji je nazočio tom događaju: "Onog popodneva dok su u Dongu na trgu pregledavali kamione, uspio sam se približiti kamionu u kojem je bio Mussolini. Bio je miran, glavu je držao pognutu dok je automatsku pušku držao na koljenima grčevito je stišćući s obje ruke. Istodobno sam gledao čovjeka na biciklu koji je dolazio iz pravca Mussa. Bio je jadno odjeven i u njemu sam prepoznao svećenika Mainettija, a za njim su išla dva partizana s otkočenim puškama. Došli su do kamiona u kojem se nalazio Mussolini, a Mainetti im je prstom pokazao na njega. Jedan od partizana otvorio je vrata, povukao Mussolinija za ruku, a on je samo nijemo gledao potpuno odsutan duhom i blijeda lica. Posljednje što sam od njega čuo upućeno meni bilo je: 'Zar ovako, bez ikakve borbe?!'" Zadatak da izvrši smaknuće dobio je pukovnik Valerio (pravim imenom Walter Audisio). S pratnjom je izveo je Mussolinija i njegovu ljubavnicu Claru na glavnu cestu i pred vilom Belmonte postavio streljački vod. Dok su ih vodili na stratiše Clara je neprestano plakala dok je Mussolini, pomiren sa sudbinom, bio posve apatičan. Prije nego što će streljački vod zapucati Clara ga je zapitala: "Jesi li sretan što sam te slijedila do kraja?" No, to je pitanje ostalo bez odgovora. Pukovnik Walter Audisio kasnije će streljanje opisati ovim riječima: "Ispalio sam u njega pet metaka, još nije bio mrtav, a Claru je zahvatio četvrti metak. Peti metak mu je presjekao aortu." Dan kasnije oboje su obješeni naglavačke na gradskom trgu. Nakon posthumnog vješanja Benito Mussolini pokopan je anonimno na groblju Musocco u Milanu.
Vlada Republike Italije dopustila je tek 1957. godine da se njegovi posmrtni ostaci predaju obitelji kako bi bili sahranjeni u obiteljskoj grobnici u rodnom mjestu. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinovima - Vittoriom i Romanom i kćerkom Eddom, udovicom grofa Ciana. Treći sin Bruno poginuo je u zrakoplovnoj nesreći. Romano Mussolini, četvrti i najmlađi Benitov sin, postao je poznati talijanski jazz glazbenik, slikar i producent. On će se 1962. godine vjenčati s Anna Maria Villani Scicolone, sestrom Sophie Loren. U tom braku rodit će se dvije kćerke - Alessandra i Elisabetta. U drugom braku, ovaj puta s glumicom Carla Maria Puccini dobit će i treću kćerku Rachele koja će ime dobiti po njegovoj majci. Najstarija kćerka Alessandra okušat će se u glumačkim i pjevačkim vodama, ali bez zapaženog uspjeha. Njezina politička karijera koju je započela u stranci Alternativa Sociale (hrv. Socijalna alternativa), za koju će njezin otac skladati stranačku himnu Ponosan sam što sam Talijan, bit će uspješnija. Alessandra će promijeniti nekoliko političkih stranaka, između ostalih bit će članica i profašističkog Talijanskog socijalnog pokreta (tal. Movimento Sociale Italiano) na čijoj će listi 1992. godine biti izabrana u talijanski parlament. Kasnije će postati članica stranke Forza Italia (hrv. Naprijed Italija) Silvia Berlusconija. Od 2014. godine zastupnica je u Europskom parlamentu. Unatoč njezinim otvorenim simpatijama za djeda i fašistički režim zastupnici konzervativne desnice smatraju je "socijalistkinjom" i "ljevičarkom" zbog njezina upornog zalaganja za pravo na abortus, umjetnu oplodnju, prava gay osoba i prava na sindikalno organiziranje.
Objavljeno: 3. 11. 2019.
