U pohodu njemačkih nacionalsocijalista na vlast značajnu je ulogu imala paramilitarna organizacija Sturmabteilung (SA) na čelu koje je stajao Ernst Röhm. Ovaj je Bavarac za životni poziv odabrao vojnu karijeru. Tijekom Prvog svjetskog rata iskazao se hrabrošću, a na bojištu kod Verduna je i ranjen. Za svoje ratne zasluge odlikovan je Željeznim križem. Nakon njemačke kapitulacije vratio se u rodni München i počeo raditi za vojnu obavještajnu službu, ali je i pomagao u naoružavanju ekstremno desnih paravojnih postrojba Freikorpsa. Upravo će te postrojbe imati odlučujuću ulogu u slamanju komunističkog ustanka u Bavarskoj (1918. - 1919.). Dvije godine nakon okončanja Prvog svjetskog rata vojne će mu vlasti naložiti da se infiltrira u malu radikalno desnu Njemačku radničku stranku (DAP). U počecima svog djelovanja u stranci upoznaje se s političkom zvijezdom stranke u usponu - Adolfom Hitlerom. Slušajući njegove govore Röhm postaje uvjeren kako Hitler artikulira njegove stavove da su u vrijeme rata političari iznevjerili vojnike na fronti i tako doveli do njemačkog kolapsa. S vremenom njih dvojica postaju blisku suradnici i prijatelji te mu Hitler povjerava ustroj stranačkih paravojnih postrojba nazvanih Sturmabteilung (Jurišni odredi). Svrha ovih postrojba bilo je osiguranje nacističkih skupova, ali i za ometanje, zastrašivanje i fizičko sukobljavanje s političkim suparnicima. Uskoro će SA odredi postali poznati po uličnim borbama, a napadat će svakog tko bi pokušao - ili su oni mislili da bi mogao to učiniti - Hitleru stati na put. Koliko su te borbe bile žestoke govori podatak da je u lipnju 1932. godine zabilježeno više od 400 uličnih borbi u kojima je poginulo 82 osobe. Taj podatak i ne čudi toliko ako se ima u vidu da su Röhmovi jurišnici bili najvatreniji članovi nacističke stranke. Najistaknutija osoba SA odreda Röhm bio je i jedan od sudionika u münchenskom Pivničkom puču 1923. godine kada su se nacisti silom pokušali domoći vlasti. Puč je slomljen, a neki od aktera puča ubijeni dok su drugi osuđeni na zatvorske kazne. Röhm je nakon izlaska na slobodu želio preustrojiti SA i ponovno pokušati nasilno preuzeti vlast. No, Hitler je odustao od nasilnih metoda i odlučio na vlast doći na legitiman način. Tako je uloga SA postala dvojbena. Budući vođa Njemačke smatrao je kako SA trebaju imati ulogu stranačke milicije dok je Röhm želio svoje jurišnike pretvoriti u regularne vojne snage. Na koncu je došlo do razmimoilaženja u gledištima između ove dvojice koje je 1925. doseglo svoj vrhunac. Spor je razriješen tako što je Röhm smijenjen s dužnosti.
Razočarani Röhm otišao je u Boliviju gdje je radio kao vojni savjetnik. Za to vrijeme Hitler se posvetio osvajanju vlasti na parlamentarnim izborima. U tom naumu pomogla mu je i recesija koja je stvorila na tisuće razočaranih i nezaposlenih ljudi koji su pristupali SA odredima. Tako su nacističke paravojne postrojbe postale utočište mnogih koji su vjerovali u socijalističko obećanje nacionalsocijalizma tj. da će nakon dolaska na vlast aristokracija biti razvlaštena te da će ogromne količine obradive zemlje koju je ona posjedovala biti podijeljene narodu. Jedan od onih koji su čvrsto vjerovali u to bio je i vođa SA odreda u Berlinu Walter Stennes koji je (u rujnu 1930. i u proljeće 1931.) pokrenuo dvije pobune protiv Hitlera optužujući ga da je izdao nacistički revolucionarni cilj. Obje pobune su ugušene, ali bio je to signal Hitleru da SA odredi počinju izmicati nadzoru. Vođa nacističke stranke shvatio je kako mu je potreban čovjek koji će znati učinkovito uvesti stegu, i izbor je opet pao na Röhma koji je pozvan da se vrati u domovinu. On je odmah pristao, ali i dalje ga nije napuštala zamisao da SA pretvori u moćnu oružanu silu. No, sada su osim SA odreda tu bile i Himmlerove SS postrojbe, doduše formalno pod zapovjedništvom SA ali s velikom željom da postanu samostalna formacija. Kako su nacisti bili sve bliže vlasti rasle su i ambicije pojedinih nacističkih vođa (Himmler, Göring) koji su bili spremni na sve kako bi se riješili suparnika koji je uživao velik ugled u Führerovim očima, Ernsta Röhma.
"Herr Adolf Hitler, njemački kancelar, spasio je svoju zemlju. Brzo i neumoljivo spasio je Njemačku od ljudi koji su postali opasni za jedinstvo njemačkog naroda i države. Brzinom munje uklonio ih je iz vlasti, dao uhititi i pogubiti. Imena ljudi koji su strijeljani prema njegovim zapovijedima već su poznata. Hitlerova ljubav prema Njemačkoj trijumfirala je nad privatnim prijateljstvima i vjernosti prema prijateljima koji su stajali s njim rame uz rame u borbi za njemačku budućnost."
Daily Mail, britanski list 2. srpnja 1934.
Dolaskom nacista na vlast brojnost SA odreda počela je uznemiravati i regularnu vojsku (Reichswehr). Generalima se nikako nije dopadalo što su SA odredi pet puta brojnijih od njihovih postrojba. Dodatno su ih uznemiravale Röhmove izjave kako SA želi učiniti pravim "braniteljima Njemačke" i "narodnom vojskom" koja bi u konačnici trebala zamijeniti Reichswehr. Kako su antikapitalistički osjećaji uvelike prevladavali među pripadnicima SA odreda to je izazvalo zabrinutost i među industrijalcima (Albert Voegler, Gustav Krupp, Alfired Krupp, Fritz Thyssen, Emile Kirdofr) koji su osigurali novčana sredstva za nacističku pobjedu na izborima. Njihovu potporu Hitler je zadobio obećanjem da će obuzdati nemirne sindikate i marksističke agitatore. Dano je obećanje ispunio, ali sada su se iz nacističkih SA odreda čule kritike koje su zvučale kao da ih izgovaraju marksisti. To i nije bilo za čuditi jer su mnogi pripadnici SA odreda bili iz redova radničke klase i istinski su vjerovali u ono što su oni smatrali socijalističkom komponentnom nacionalsocijalizma. Stoga su držali da treba "dovršiti" nacističku revoluciju kako bi oni uživali u žuđenom blagostanju, ako treba i silom. Uostalom, Röhm nikada nije krio kako želi da njegovi jurišnici postanu revolucionarna snaga koja za cilj ima svrgavanje postojeće društvene elite. No, kako je Hitler postajao sve bliže vlasti sve se više udaljavao od takvih stajališta. Bio je to razlog zašto su pripadnici SA smatrali kako njihova "revolucija" nije dovršena. U jednom članku objavljenom u lipnju 1933. Röhm piše: "SA i SS, koji zajedno imaju veliku zaslugu za pokretanje njemačke revolucije, neće dopustiti da ih izdaju na pola puta. Ako buržoazija misli da nacionalna revolucija već dugo traje, mi ćemo nastaviti borbu s njom ili bez nje. Za narodnu revoluciju nastupio je trenutak da ide do kraja i postane nacionalsocijalistička revolucija." Ni tradicionalni konzervativni političari nisu s odobravanjem gledali na pripadnike SA odreda koji su i nakon dolaska na vlast nastavili divljati po ulicama njemačkih gradova. Kako su suparničke političke stranke bile zabranjene stranački jurišnici više nisu mogli napadati političke neistomišljenike. To je dovelo do toga da su započeli s napadima na slučajne prolaznike, ali i policiju. Bilo je i slučajeva kada su jurišnici iznuđivali novac od vlasnika trgovina. Čak su zabilježeni i napadi na strane diplomate, a takvo što nije moglo proći bez odjeka. Malo po malo Röhmove postrojbe postajale su sve veći problem i stjecale su sve više neprijatelja.
Röhm želi preuzeti vojsku
Ispred 80.000 jurišnika okupljenih na berlinskom Tempelhofu 6. kolovoza 1933. godine Röhm Hitleru otvoreno poručuje kako mnogi članovi SA smatraju da je on u rukama industrijalac, bankara i reakcionarnih vojnika. I onda prelazeći s konstatacije na prijetnje kaže: "Tko misli da je zadaća jurišnih odreda završena, morat će se pomiriti s činjenicom da smo mi uvijek na bedemu i da ćemo tu i ostati, što god se dogodilo." Kriza nakon tako izrečenih prijetnji postaje sve dublja i sukob postaje sve neizbježniji. Cijelo to vrijeme SA odredi i dalje povećavaju brojnost. Pristupaju im ljudi svih političkih opcija, čak i neki bivši socijalisti i komunisti. Zbog toga se čuju i spočitavanja, ali Röhm na to uzvraća kako ima "odličnih vojnika među komunistima". Hermann Göring odgovara da su to ipak i dalje boljševici, ali sada u smeđoj košulji. Na što Röhm ne ostaje dužan tvrdeći da su SA jurišnici smeđi izvana, a crveni iznutra.
Sad kada su se nacisti dokopali vlasti Röhm konačno želi svoje jurišnike pretvoriti u regularne vojne postrojbe. To ujedno znači da Reichswehr treba izgubiti ulogu redovne vojske ili možda čak biti i ukinut, što bi značilo da bi neki visoki vojni časnici mogli ostati bez posla. Među pripadnicima SA odreda rašireno je uvjerenje da moć Reichswehra treba dokinuti. O tome rječito govori izjava vođe SA odreda u Rummelsburgu Maxa Heydebrecka: "Neki od vojnih časnika su svinje. Većina časnika je prestara i moraju biti zamijenjeni mlađima. Sačekat ćemo da 'papa' Hindenburg umre, a onda će SA ustati protiv vojske." Takve izjave nisu nailazile na odobravanje među generalima koji su u pravilu novačeni iz redova pruskog plemstva i predstavljali su zasebnu povlaštenu kastu. Za njih su SA odredi bili rulja koja prijeti ugledu i moći Reichswehra. Vojnom vrhu posebno je smetala brojnost SA odreda. Naime, do početka 1934. SA odredi su brojali oko tri milijuna pripadnika dok je Reichswehr istovremeno imao 100.000 vojnika. Taj je broj bio maksimalno dopušten njemačkoj vojsci Versajskim ugovorom. Konačno, početkom 1934. godine Röhm se osjetio dovoljno moćnim da ministru obrane generalu Werneru von Blombergu predstavi memorandum u kojem traži da regularna kopnena vojska bude integrirana u SA odrede. Umjesto profesionalne vojske trebala je biti stvorena "narodna vojska". Bila je to kap koja je prelila čašu i generali Reichswehra požalili su se kancelaru Adolfu Hitleru koji je 28. veljače 1934. organizirao sastanak kojem je nazočilo vojno vodstvo Reichswehra te čelnici SS i SA postrojba.
Tijekom sastanka general-bojnik Walther von Reichenau predložio je da se SA odredi udruže s udrugom vojnih veterana Stahlhelm kako bi tako postali milicija pod nadzorom Reichswehra. Hitler je podržao zamisao i, činilo se, uvjerio Röhma da pristane na takav dogovor iako je to bilo posve oprečno Röhmovim željama. Nakon završetka sastanka Hitler i većina vojnih časnika napustila je mjesto susreta, a Röhm je tada neoprezno izjavio: "To što taj smiješni kaplar govori nama ništa ne znači!" Kasnije, tijekom jedne večere s vodstvom SA Röhm u pijanom stanju daje kobnu izjavu: "Nemam ni najmanju namjeru držati se tog dogovora. Hitler je izdajica i najmanje što mora je otići. Ako ne možemo svoj cilj ostvariti s njim, ostvarit ćemo ga bez njega." Večeri je nazočio i vođa SA odreda iz Hannovera Victor Lutze koji je bio osupnut ovim riječima. Nije dugo dvojio i uputio se u Hitlerovu privatnu rezidenciju Berghof kako bi ga izvijestio o sceni kojoj je svjedočio. Ovaj ga je saslušao, ali nije još želio djelovati protiv dugogodišnjeg prijatelja i suradnika. Kratko je uzvratio: "Moramo pustiti da ta stvar sazre." Za to vrijeme tri visoka nacistička dužnosnika (Hermann Göring, Heinrich Himmler i Reinhard Heydrich) odlučni su uništiti Röhma jer ih je plašila moć koju je on imao sa svojih tri milijuna smeđekošuljaša. Takav protivnik u borbi za vlast uvijek je opasan. Stoga pokušavaju pribaviti dokaze o uroti protiv Hitlera, ali njihov trud ne daje plodove. Kako dokaza nije bilo trebalo ih je izmisliti. Zavjernici su počeli stvarati mješavinu lažnih glasina i poluistina o Röhmu te ih servirati Hitleru. No, to ne znači da Röhm doista nije imao namjeru i nešto poduzeti. Tvrdoglava, borbena, ohola i cinična osoba kakav je bio vođa smeđekošuljaša budućnost Reicha vidio je u nekoj vrsti države kojom će posredno ili neposredno vladati SA. Njegovom svjetonazoru nisu odgovarale mistične komponente nacizma, raskošne odore, diplomatski prijami i stroga hijerarhija. Reich koji je nastajao i vizija Reicha kakvu su imali SA odredi bile su dvije posve oprečne stvari.
Burevjesnici
U to vrijeme Hitler još dvoji što učiniti, ne osjeća se dovoljno moćan i traži oslonac koji bi mu pomogao učvrstiti vlast. Ako želi zadržati svoju poziciju treba potporu Glavnog stožera Reichswehra koji ga sa svojih 10.000 vojnika može ukloniti s vlasti kada to poželi. Prvi korak ka tome da zadrži vlast poduzeo je 10. travnja 1934. godine prilikom posjeta priobalnom gradu Wilhelmshavenu. Kao službeni razlog posjeta navedena je nazočnost na vojnoj vježbi. No, tijekom boravka u gradu obilazi borbeni brod Deutschland, gdje se potajice sastaje sa zapovjednikom kopnene vojske generalom Wernerom von Fritschom i zapovjednikom ratne mornarice admiralom Erichom Raederom. Na sastanku je postignut dogovor prema kojem je Hitler pristao obuzdati Röhma, u zamjenu za potporu vojske njegovoj namjeri da postane predsjednik Njemačke poslije Hindenburgove smrti. Usprkos svemu Hitler se i dalje nadao da će sve uspjeti riješiti bez uprabe sile. S tom nakanom 4. lipnja 1934. godine u berlinskom Uredu Reicha pet sati razgovara s Röhmom pokušavajući ga uvjeriti da obuzda divljanje SA odreda te odustane od izjava i postupaka koji uznemiravaju vojni vrh. Dogovoreno je da Röhm i čelništvo SA postrojba odu na odmor u hotel Hanselbauer u mjestu Bad Wiesse na jugu Bavarske, dok će svi pripadnici SA odreda dobiti će jednomjesečni dopust. Na koncu Röhm je pristao na Hitlerove zahtjeve i činilo se kako se situacija konačno smiruje. Ali bilo je to tek zatišje pred oluju.
Četiri dana nakon tog sastanka, 8. lipnja 1934., Röhm se predomislio i odlučio izigrati dogovor koji je uglavio s Hitlerom. U tisku se pojavljuje izjava u kojoj kaže: "Neprijatelji SA dobit će u pogodno vrijeme odgovor koji zaslužuju. Naši se neprijatelji varaju ako misle da se SA neće vratiti s dopusta jer one jesu i bit će čuvari sudbine Njemačke." Bila je to voda na mlin Himmlerove i Göringove zavjereničke skupine. Počinje se plesti spletka koja će omogućiti da se Röhm i njegovi SA odredi eliminiraju kao važan politički faktor. Prigoda da se Führera navede na zamisao o eliminaciji Röhma ukazala se tijekom njegova posjeta Veneciji 16. lipnja 1934. godine. Predstojnik ureda njemačkog predsjednika Otto Meissner i ministar vanjskih poslova Konstantin von Neurath kontaktirali su njemačkog veleposlanika u Italiji Urlicha von Hassela. Dali su mu instrukcije neka zamoli Benita Mussolinija da pripomene Hitleru kako SA odredi ocrnkuju Njemačku. Talijanski je diktator uslišao zamolbu te prigovorio Hitleru da tolerira nasilje, huliganizam i homoseksualnost SA odreda ustvrdivši da oni narušavaju dobar ugled Hitlera i Njemačke u cijelom svijetu. Talijanski diktator tada savjetuje njemačkog kancelara: "Počnite malo čistiti svoje redove i otresite se agitatora koji kompromitiraju nacionalsocijalistički režim u očima međunarodnog javnog mnijenja." Savjetujući ga uz to da ljudima iz svoje okoline ne dopusti da postanu odveć moćni te da bi češće morao smjenjivati ljude s položaja.
Taj susret ostavio je traga u Hitlerovim razmišljanjima, ali ga još nije uvjerio da poduzme odlučne korake protiv Röhma. Međutim, 17. lipnja 1934. Führer će biti izložen novom pritisku. Na sveučilištu u Marburgu vicekancelar Franz von Papen, bliski suradnik i sumišljenik predsjednika Hindenburga, održao je govor u kojem je oštro upozorio na opasnost od SA odreda uzvikujući pred nazočnima: "Jesmo li imali antimarksističku revoluciju kako bi preko nje proveli marksistički program?" Referira se na kršćanske vrijednosti i monarhiju te optužuje naciste da dopuštaju razmnožavanje "fanatika koji žele izazvati drugu revoluciju". Okomio se također i na "sve što pod firmom njemačke revolucije krije u sebi goli egoizam i gramzivost". Nije krio ni svoje negativno mišljenje o "brkanju muževnosti s brutalnošću" među pripadnicima NSDAP-a. Na kraju je osudio "terorističke metode kojima se služe i pravosuđe i policija". Publika na govor uzvraća pljeskom i uzvicima odobravanja. Taj je govor bio prava verbalna bomba koja je povećala napetost između nacista i konzervativaca te između Reichswehra i vodstva SA odreda. Osim toga govor je dodatno poljuljao Hitlerov položaj. Istog dana, pun bijesa, na sastanku s visokorangiranim nacistima osvrćući se na taj govor kazuje: "Svi ti patuljčići koji misle da imaju nešto reći, bit će pometeni snagom naših ideja. Uza sve svoje kritike, koje smatraju da mogu izricati, oni zaboravljaju jedno a to je: gdje će naći, gdje im je to 'bolje' čime će zamijeniti ono što danas postoji? Taj mali crv koji želi zaustaviti tako snažnu narodnu obnovu apsolutno je smiješan!"
Posljednje pripreme
I druge nacističke vođe reagiraju na Papenov govor, ali se i neizravno referiraju na Röhma. Alfred Rosenberger u službenom stranačkom listu Völkischer Beobachter od 20. lipnja 1934. Isto čini i Joseph Göbbels u svom berlinskom govoru od 21. lipnja 1934. godine upozoravajući na neprijatelje režima kaže "varaju ako se nadaju da neće biti kažnjeni". Nekoliko dana kasnije, 25. lipnja 1934., Rudolf Hess u govoru na kölnskom radiju zahtjeva bezuvjetnu vjernost Hitleru i izjavljuje: "Jao onome tko misli da može služiti revoluciji organizirajući pobune! (...) Adolf Hitler je veliki strateg revolucije. (...) Jao onome tko se nada stići prije njega jer će se time pokazati kao neprijatelj revolucije čak iako je dobronamjeran." Dan kasnije, 26. lipnja, Hermann Göring u svom govoru u Hamburgu također prijeti: "Tko nema povjerenja u Hitlera, taj je veleizdajnik! Tko uništava to povjerenje, uništava Njemačku i mora strjepiti za život." Kako bi primirio uzburkanu političku scenu Hitler je posjetio predsjednika države Paula von Hindenburga na njegovo imanju u Neudecku 21. lipnja 1934. godine. Prije nego li će ga Hindenburg primiti, Führeru je pristupio general von Blomberg upućujući mu oštre riječi zbog toleriranja Röhmova ponašanja. Osim toga napomenuo kako je predsjednik voljan proglasiti izvanredno stanje u državi i predati vlast Reichswehru ako uskoro ne budu poduzeti oštri koraci protiv SA odreda. Konačno, na sastanku s Hindenburgom Hitler biva zatečen jer čim bi pokušao nešto reći predsjednik Njemačke ga ušutkuje prigovarajući mu da je "dopustio nekim mladim ljudima da pomisle na mogućnost druge revolucije." Ne dajući mu da dođe do riječi otpustio ga je uz zaključak kako je "vrijeme da napravi malo reda"!
Nakon ovog sastanka Hitler je shvatio da ako želi ostati na vlasti nema izbora - mora djelovati protiv Röhma. Svoju odluku izložio je Heinrichu Himmleru i Hermannu Göringu koji su se odmah složili jer su obojica u takvom razvoju događaja vidjeli korist za sebe. Himmler je težio ka tome da SS izdvoji iz SA odreda i učini samostalnom silom, a Göring je gorio od želje da postane vojni zapovjednik i obojica su u Röhmu vidjela opasnog suparnika. Tako je Röhm postao žrtva koja se morala podnijeti kako bi nacisti ostali na vlasti. Za to vrijeme Himmler se sastao s članovima Glavnog stožera Reichswehra i uglavio tajni sporazum kojim je osigurana suradnja vojske i SS-a. Prema sporazumu vojska će osigurati oružje i prijevoz snagama SS-a, ali će ostati u vojarnama tijekom čistke i prepustiti SS-u da se obračuna sa SA odredima. Dan 25. lipnja 1934. godine postrojbe Reichswehra stavljene su u stanje pripravnosti. Svi pokreti vojnih snaga su otkazani tako da je, sukladno postignutom dogovoru, vojska u vojarnama čekala rasplet događaja.
Pripreme za čistku ušle su u završnu fazu. Heinrich Himmler i njegov pomoćnik SS-Obergruppenführer Reinhard Heydrich, koji je bio na čelu stranačke službe sigurnosti, prikupili su krivotvorenu dokumentaciju koja je "dokazivala" da je Röhm platio 12 milijuna maraka francuskim vlastima da zbace Hitlera s vlasti. Usporedo s time sastavljena je lista ljudi koji su trebali biti likvidirani na dan obračuna. O tim listama Himmlerov dugogodišnji bliski suradnik i SS-Obergruppenführer Karl Wolff kasnije će reći: "Te liste su uglavnom kolale između Himmlera i Göringa. Göring je odobrio sva imena. Göring je bio zadužen za cijelu operaciju. Operaciju Kolibri." U zavjeru su se upleli i generali von Blomberg i Walter von Reichenau koji su se prvo pobrinuli da Röhm bude izbačen iz Udruge njemačkih časnika (Bund Deutscher Offiziere), a potom je u glasilu NSDAP-a Völkischer Beobachter objavljena izjava generala von Blomberga u kojem se tvrdilo kako Reichswehr odlučno podupire Hitlerovu politiku. Tako su odrađene i posljednje pripreme, čekalo se samo na Führerovo odobrenje za početak akcije. No, odobrenje još ne stiže. Umjesto toga Hitler i Göring putuju u Essen na vjenčanje Gauleitera Westfalije Josepha Terbovena i Ilse Stahl. Tijekom ceremonije Hitlera je nazvao Heinrich Himmler tvrdeći da postoji neposredna prijetnja državnim udarom te da je moguć revolt konzervativaca koji žele da Hindenburg proglasi izvanredno stanje. Pomislivši kako je u opasnosti da izgubi vlast Hitler šalje Göringa nazad u Berlin kako bi započeo s planiranjem akcija za slamanje SA odreda i konzervativaca. Jedan od prvih koraka bilo je stavljanje postrojbi SS-a u stanje pune borbene pripravnosti.
Nakon ceremonije Führer odlazi u hotel Dreesen u mjestu Bad Godesberg (u okolici Bonna) na obali rijeke Rajne. Tijekom večeri u hotel su pristizali visokopozicionirani nacisti kako bi raspravili koje korake valja poduzeti u novonastaloj situaciju. Kako bi još više zaoštrio ionako napeto stanje nešto nakon ponoći Heinrich Himmler je iz Berlina nazvao Hitlera i priopćio mu da je Karl Ernst izdao zapovijed za opću mobilizaciju SA postrojba u Berlinu. No, to je bila smišljena laž jer berlinske ulice bile su mirne i tihe, a većina pripadnika SA otišla je na odmor. Potom je uslijedio i drugi poziv. Ovaj puta nazvao je bavarski ministar unutarnjih poslova Adolf Wagner koji je Führera uvjeravao da su pripadnici SA odreda izašli na minhenske ulice i prosvjedovali protiv njega. Uvjeravao ga je da su ti prosvjednici pjevali buntovnu pjesmu znakovita pripjeva: Naoštrite svoje duge noževe na rubovima pločnika! No, bila je to još jedna dobro smišljena laž. Führerov pobočnik Wilhelm Brückner neprestano je ulazio u prostoriju i donosio nove poruke. U jednom trenutku pojavio se i motociklist koji je donio poruku ministra Reicha Hermanna Göringa. Poruku je preuzeo Brückner i predao je Hitleru koju ju je pročitao i bez riječi pružio Göbbelsu. U poruci je pisalo da je SA-Obergruppenführer Karl Ernst, koji pod svojim zapovjedništvom ima 250.000 smeđekošuljaša, u petak popodne (29. lipnja 1934.) izdao zapovijed kojom je digao svoje vojnike u najviši stupanj pripravnosti. Göringova je informacija tako potvrđivala Himmlerovu. No, Karl Ernst zapravo uopće nije bio u Berlinu već na putu za Bremen kako bi se ukrcao na brod koji će ga odvesti na bračno putovanje na Tenerife. Naime, Ernst se nedavno vjenčao i planirao je poći na medeni mjesec. Izložen Göbbelsovu pritisku Hitler postaje sve uvjereniji da su SA postrojbe doista odlučile izvesti državni udar. Na koncu telefonira Röhmu u Bad Wiesse poručivši mu da što prije treba riješiti sukob između SA i Reichswehra te zahtijeva da 30. lipnja u 11 h okupi sve SA-Gruppenführere i inspektore kako bi održali zajednički sastanak. U to vrijeme zapovjednik Waffen SS postrojba Oberst-Gruppenführer Joseph 'Sepp' Dietrich dobiva zapovijed da odleti u München i preuzme zapovjedništvo nad tamošnjim postrojbama SS-a. Sudbina SA odreda time je bila zapečaćena.
Narednog dana, 30. lipnja 19334. u 1 h Hitler je napustio hotel i krenuo ka zračnoj luci. Kako je izgledao put do zračne luke opisao je kasnije Walter Schellenberg: "Bilo je oko jedan sat ujutro kad mi se približio poručnik Brückner, zahtijevajući od mene da osiguram put do zračne luke Bonn-Angerar, 15-ak km od Bad Godesberga, jer je Führer odlučio odmah otputovati. Ja sam smjesta prenio tu zapovijed svom šefu, dok je Hitler izlazio sa svojom pratnjom. Pri oproštaju Hitler je stegao ruku vlasniku hotela Antonu Dreesenu koji mu je bio stari drug iz ratnih rovova. Zatim je s Göbbelsom ušao u Mercedes, koji ga je čekao u podnožju stubišta, a Brückner je sjeo iza vozača. Iza njih, kao pratnja, išli su kamioni. Svi smo se u njih ukrcali, pa smo otpratili Führerovo vozilo do zračne luke Bonn-Angerar, gdje ga je čekao njegov osobni pilot s tromotornim Ju-52. Čim je vidio skupinu s Hitlerom i šestoricom koji su ga pratili pilot je uskočio u kabinu i upalio motore. S Hitlerom su putovali Joseph Göbbels; Otto Dietrich, šef ureda za tisak; Viktor Lutze i tri osobna čuvara (Brückner, Schaub i Schreck). Kad su se svi popeli veliki se zrakoplov teško odlijepio od tla i usmjerio let prema Münchenu. Bilo je dva sata ujutro." Kako je protekao let posvjedočio je Hitlerov prisan prijatelj Otto Dietrich: "Adolf Hitler je sjedio naprijed kod pilota. Ništa nije govorio i pilot je poštovao šutnju svoga vođe. Napeta i podbula lica zbog nespavanja, s pramenom kose što mu je neuredno padao na čelo, Hitler je gledao u šešir na svom koljenu. Kapci su mu bili poluzatvoreni. Utonuo u svoje misli, bio je tajanstven i dalek više nego ikad, dok je avion svojim snažnim motorima letio prema Bavarskoj. Na nebu pred nama malo-pomalo je svitalo najavljujući zoru 30. lipnja. U četiri sata ujutro spustili smo se na münchenski aerodrom." Za to vrijeme Himmler i Heydrich po posljednji put prelaze preko liste ljudi koje će uskoro pogubiti. Čekaju znak za početak akcije. U 3:45 h u Himmlerovu uredu zvoni telefon. Gauleiter Adolf Wagner javlja iz Münchena da Hitler uskoro slijeće. Himmler obavještava Heydricha o razvoju situacije uz komentar: "U redu. Naš Führer bit će poslužen i bolje no što se nada!" Za to su vrijeme Himmler i Heydrich obaviješteni da je Hitler krenuo put Münchena i nalaze se u stožeru Gestapa u Prinz Albrechtstrasse.
Gauleiter
Vođa regionalnog ogranka stranke.
Zrakoplov je u 4 h sletio u München. Brzim korakom Hitler iz zrakoplova kreće ka automobilu. Nikoga nije pozdravio, vidljiva je nervoza na njegovu licu i u ponašanju. Opazio je vojni kamion u blizini automobila, to su bili vojnici Reichswehra koji imaju zadaću štititi kancelara Reicha. Prilazi mu zapovjednik odreda i pozdravlja ga, a on uzvraća: "Prenesite moju zahvalnost generalu Adamu za pruženu vojnu pomoć, ali recite mu da Reichswehr mora apsolutno ostati po strani i ne smije se miješati u ono što će se dogoditi. Zahtijevam da vojska ostane izvan događaja." Zatim je tiho prokomentirao: "Ovo je najgori dan mog života. Ali, vjerujte mi, znat ću pravedno presuditi. Idem u Bad Wiesse malo se pozabaviti onim svinjama!" Prije samog ulaska u vozilo zastane i ponovno se obrati zapovjedniku postrojbe: "Odmah obavijestite generala Adama o mojim namjerama!" Potom automobil kreće ka zgradi bavarskog ministarstva vanjskih poslova. Tu ga dočekuje Gualeiter Bavarske Adolf Wagner i objašnjava Führeru situaciju tvrdeći da se za sada ne treba bojati nikakvog puča. Jurišnike koji su prosvjedovali rastjerala je policija i sada su gradske ulice mirne. Potom zajedno kreću ka Wagnerovu uredu na drugom katu zgrade bavarskog Ministarstva unutarnjih poslova gdje u predsoblju ureda na stolici drijema SA-Obergruppenführer Ludwig Schneidhuber. On je htio ustati kada je opazio Hitlera, ali ovaj ga odmah napada: "Izdajniče! Uhitite ga!" Nakon te scene ulazi u Wagnerov ured. U uredu se sastavlja lista ljudi koje treba uhititi. Izbor pada i na SA-Grupenführera Wilhelma Schmidta kojeg Wagner telefonski poziva da dođe u zgradu ministarstva. Nakon što se pojavio još uvijek bijesni Hitler napada ga ne dajući mu da dođe do riječi: "Izdjaniče! Bit ćete uhićeni i strijeljani!" Zatim mu strgne oznake s odore. Dok su ga odvodili Hitler i dalje za njim viče: "Bit ćete strijeljani! Bit ćete strijeljani!"
Bad Wiesse
Potom se kancelar Reicha uputio u Bad Wiesse kako bi se osobno obračunao s vrhom SA. Okupljena je velika skupina pripadnika SS-a i temeljne policije kojoj su se pridružili neki od Hitlerovih najstarijih i najbliskijih suradnika. Među njima su bili njegovi bivši tjelohranitelji Emil Maurice i Julius Schreck. Tu je bio i njegov osobni vozač Erich Kempka koji je ujedno bio i jedan od pripadnika SS-Begleitkommando. U pratnji su bili još Victor Lutze i Joseph Göbbels. Kolona je krenula ka hotelu Hanselbauer gdje je vrhovništvo SA mirno spavalo ne sluteći što se događa. Tijekom vožnje Hitler se obratio svome vozaču: "Kempka, vozite pažljivo kada dođete do hotela Hanselbauer. Morate voziti tako da ne pravite buku. Ako vidite SA stražara ispred hotela ne čekajte da mi podnese prijavak; nastavite voziti i zaustavite se na ulazu u hotel." I onda je nakon nekoliko trenutaka ponovno progovorio: "Röhm želi izvesti državni udar." Kempka na to nije ništa odgovorio, ali prisjećajući se tog događaja reći će: "Ledena jeza potekla je niz moja leđa. Mogao sam povjeravati u svašta, ali ne u to da će Röhm izvesti državni udar."
SS Begleitkommando
Elitna tjelohraniteljska postrojba koja je osnovana s ciljem zaštite visokih članova NSDAP-a. Utemeljena je 1932. godine. Manja postrojba sačinjena od osam ljudi i nazivana SS-Begleitkommando des Führers bila je zadužena za Hitlerovu zaštitu. SS Begleitkommando je 1. kolovoza 1934. zamijenjen s Führerschutzkommando postrojbama koje su bile dio Službe sigurnosti Reicha (Reichssicherheitsdienst).
Oko 6:30 h kolona je stigla u Bad Wiesse, a kako oko hotela nije bila postavljena straža Führerova pratnja je bez poteškoća opkolila zgradu. Pripadnici SS-a s revolverima u rukama potrčali su prema zgradi. Praćen Wilhelmom Brücknerom i Emilom Mauriceom Hitler se uputio ka glavnom ulazu. Na njegov znak provaljena su ulazna vrata udarcem noge. Pripadnici SS-a prvo su ušli u sobu gdje je spavao SA-Stanartenführera grof Spreti koji, sav u čudu, nije stigao ni ustati iz kreveta. Napadači su ga bacili s kreveta na tlo i odvukli u hodnik istovremeno sipajući uvrede. Za to vrijeme Emil Maurice i Wilhelm Brückner provalili su vrata susjedne sobe. Tu su zatekli vođu SA odreda iz Breslaua Edmunda Heinsa (inače sudionika u Pivničkom puču) u krevetu sa službenim vozačem Erichom Schiewekom. Heines je pokušao brzo dohvatiti revolver na noćnom ormariću, ali je Maurice pucao i ranio ga. Potom su obojica vezani i izbačeni iz sobe te odvedeni u dvorište. Kakva je bila Hitlerova reakcija na prizor dva muškarca u krevetu posvjedočio je zaposlenik hotela Hans Hauser: "Hitler je vikao kao luđak: "Svinje! Treba vas ubiti!'" Prema njegovu nalogu obojica su ubijena hicem u sljepoočnicu u dvorištu hotela. Preostali pripadnici SA zatvoreni su u dvorani hotela.
Ubrzo je red došao i na Röhma. Hitler je pokucao na vrata njegove sobe i uzviknuo: "Otvori!" Potom se čuo Röhmov glas: "Tko je?" Führer je uzvratio: "Ja sam, Adolf, otvori!" Ne sluteći ništa Röhm je uzvratio: "Ti? Već si tu? Očekivao sam te u podne." Otključao je i otvorio vrata pojavivši se golih prsa, podbuhla i crvena lica. U taj mah kancelar Reicha počeo je izvikivati gomilu psovki i uvreda dok ih je Röhm slušao zapanjeno i bez riječi. Pokušavao je doći do riječi, ali nacistički je vođa na to samo još više bijesnio da bi ga na koncu ugurao u sobu i zatvorio vrata. Ostali su sami u sobi. Hitlerov glas iza zatvorenih vrata postao je tiši te se nije moglo razbrati što govori i uspijeva li Röhm doći do riječi. Tako je zauvijek ostalo nepoznato što su jedan drugom rekli u svom posljednjem susretu. Potom se čuo Röhmov glas koji je, čini se, uspio doći sebi od iznenađenja. To je samo još više razljuitlo Hitlera koji je otvorio vrata sobe i uzviknuo: "Ova me svinja ne poštuje! Odmah ga uhitite!" Tada su Röhma, koji je još bio u donjem dijelu pidžame, zgrabila dvojica SS-ovaca i odvela u hotelsku dvoranu. Pred sam kraj racije oko 7:45 h u Bad Wiesse je stigao jurišni odred SA koji je Röhm ranije pozvao kako bi odao počast Hitleru i vođama SA koji su trebali nazočiti konferenciji. Kada ih je ugledao Hitler ih je zaustavio i oštro naredi zapovjedniku odreda neka se vrati u München. Tako je izbjegnut mogući oružani sukob. Nakon uspješno obavljene racije Hitler se vraća u München zajedno s uhićenicima. Na povratku susreće automobile koji voze najviše dužnosnike SA postrojba na sastanak. Kako je koje vozilo nailazilo Hitler bi ih dao zaustaviti i redom ih je ispitivao. Ukoliko bi na upit "Jeste li uz Röhma?" odgovorili potvrdno bili bi uhićeni, u suprotnom pozvao bi ih da mu se pridruže.
Za to vrijeme Wagner, Lutze i Rudolf Hess pripremili su stupicu na münchenskom željezničkom kolodvoru. Kako je koji vlak pristizao na kolodvor pripadnici SS-a tragali su za vođama SA koji su dolazili iz raznih dijelova Njemačke. Nakon što bi ih pronašli jurišnike odveli bi ih u zatvor Stadelheim. Poslije povratka u München Hitler se odvezao do kolodvora gdje je saslušao Wagnerov prijavak o tijeku akcije uhićenja. Zadovoljan onim što je čuo odlučuje otići u središte gradskih SA odreda u Brennerstrasse, koje se nalazilo stotinjak metara od željezničkog kolodvora. Bilo je točno 10 h kada je ušao u zgradu koju su već čuvali pripadnici SS-a. Tu se obratio okupljenima i obuzet bijesom govorio je o "najgorem izdajstvu u povijesti svijeta" te o "nediscipliniranim i neposlušnim likovima i asocijalnim i bolesnim elementima" za koje je obećao da će biti uništeni. Okupljena gomila (svi su bili pripadnici nacističke stranke) oduševljeno je pozdravila ovaj govor. U zapaljivoj atmosferi Rudolf Hess dobrovoljno se javio da sam poubija "izdajnike". Kako je sve teklo prema planu Göring, koji je cijelo vrijeme bio uz Hitlera, telefonski naziva Himmlera i izgovara kodnu riječ Kolibri. Bio je to signal kojim su pokrenuti odredi smrti s ciljem uhićenja preostalih žrtava diljem Njemačke. Himmler i Heydrich pokrenuli su akciju u Berlinu, a jedan od ključnih ljudi u izvedbi te operacije u njemačkoj prijestolnici bio je Karl Wolff. O samoj akciji kasnije će reći: "Dignut sam pod uzbunu tijekom noći 1. srpnja i zapovjeđeno mi je da spakiram najnužnije osobne stvari (toaletu, čistu košulju) te da se javim u Göringovu privatnu rezidenciju. Svakom od nas dana je soba i posebna telefonska linija. Proveo sam naredna tri dana, do 4. srpnja, obavljajući telefonske razgovore. Mislim da smo obavili oko 7000 poziva." Pripadnici SS-a preplavili su Berlin kako bi uhitili navodne neprijatelje i doveli ih u berlinsko sjedište SS-a. U naredna 24 sata dovođeni su zbunjeni ljudi i zatvarani u ćelije ili ubijani. Mnogi od njih još uvijek su uzvikivali Heil Hitler! ne mogavši vjerovati da ih se tretira kao izdajice. Za vrijeme čistke nisu uhićivani samo pripadnici SA odreda već gotovo svi oni koji su smatrani "nepouzdanima", od socijaldemokrata i komunista do konzervativaca.
Krvava ubojstva
Jedna od prvih žrtava čistke u Berlinu bio je general Kurt von Schleicher. Kobnog 30. lipnja 1934. godine u 11:30 h dva pripadnika SS-a posjetila su generala na njegovu imanju. Pripušteni su radnu sobu gdje je general već boravio, ali čim su ušli u prostoriju zapucali su na Schleichera i ubili ga na licu mjesta. Nakon što je čula pucnjeve u sobu je utrčala i njegova supruga Elisabeth, a ubojice su ubile i nju. Schleicher se našao na crnoj listi jer su nacisti sumnjali da s bivšim uglednim nacistom Gregorom Strasserom kuje urotu koja za cilj ima svrgavanje Hitlera s vlasti. U vrijeme dok je bio član stranke Strasser se nije ustručavao iznositi svoje mišljenje - a koje nije bilo baš lijepo - o Göringu, Göbbelsu, Hessu i Himmleru pred samim Hitlerom. No, Führer nije uvažavao te primjedbe i na koncu je Strasser 1932. godine napustio stranku. Spomenuta četvorica nikada nisu zaboravili njegove primjedbe i zato je Strasser doživio istu sudbinu kao i Schleicher. Uhićen je dok je ručao sa suprugom i sinovima blizancima kojima je sam Hitler bio kum. Osam inspektora Gestapa poslano je da uhite Strassera. Bez ikakva objašnjenja stavili su mu lisičine na ruke i odveli ga u zatvor gdje je proboravio nekoliko sati bez da mu se itko obratio. Onda je u jednom trenutku kroz prozor na vratima ćelije odjeknuo hitac, ali je metak promašio metu. No, drugi hitac ga je pogodio i Strasser pada na krevet. Zatim su ga pogodila još dva hica u trbuh i bedro. No, Strasser je i dalje bio živ. Reinhard Heydrich koji je, prema izjavi svjedoka, bio jedan od ubojica ušao je u ćeliju i rekao: "Pustite tog prasca neka iskrvari!" Kako je ostao živ do večeri u ćeliju je ušao jedan SS-ovac i pucao mu u tjeme ne bi li mu skratio muke.
Röhmova homoseksualnost
Röhm je bio homoseksualac što je mnogima u vladajućoj vrhušci smetalo. Da stvar bude gora mnoge od svojih gay prijatelja postavio je na visoke položaje u SA, a zatim su SA postale po zlu čuveni po svom skandaloznom seksualnom ponašanju. Hitler nije imao jasno definiran stav o homoseksualizmu i ignorirao je ponašanje Röhma i njegovih kolega. Govorio je da SA nije moralna institucija za odgajanje mladih dama već udruga boraca. Ali česti seksualni skandali nisu naišli na odobravanje drugih, mnogo više čistunski raspoloženih, članova nacističke stranke. Heinrich Himmler, podređen Röhmu i čelnik SS-a, smatrao je homoseksualizam degeneracijom i želio ga je iskorijeniti. To mu je dalo izliku da djeluje protiv Röhma. Njegov pomoćnik Karl Wolff kasnije će se prisjetiti: "Ekscesi su se uvijek događali i uvijek će se događati. Ono što je odlučujuće je kako će vodstvo reagirati u svakom danom trenutku kako bi zaustavilo te ekscese. Mi u SS-u uvijek smo ustrajavali na tome da se mora reagirati."
Na crnoj listi bili je i vicekancelar von Papen i njegovi bliski suradnici. U njegov berlinski ured upali su naoružani pripadnici SS-a i Gestapa te pucali u njegova tajnika Herberta von Bosea. Uhićen je i pogubljen autor Papenova govora u Marburgu Edgar Jung. Njegovo tijelo pronađeno je u jarku. Ubijen je i vođa Katoličke akcije, blizak Papenov suradnik i Hitlerov kritičar, Erich Klausener. Uhićenju nije izmakao ni Papen unatoč zakonskim odredbama prema kojima vicekancelar ne može biti uhićen. Za razliku od svojih bliskih suradnika on će imati sreće jer će Hitler nekoliko dana kasnije dati nalog da se Papen pusti na slobodu. Život je izgubio i 73-godišnji bivši državni povjerenik za Bavarsku Gustav Ritter von Kahr koji je slomio nacistički puč u Münchenu. Njegovo je tijelo pronađeno u šumi nedaleko Dachaua doslovno raskomadano u komadiće. Zadaću da ubije bivšeg svećenika Bernharda Stempflea, osobu koja je bila urednik knjige Mein Kampf i koja je navodno znala previše detalja o Hitlerovoj tragičnoj vezi s Geli Raubal, dobio je bivši Hitlerov tjelohranitelj Emil Maurice. Stempfleovo tijelo pronađeno je s tri ulazne rane od metka u predjelu srca i slomljene kralježnice. Nakon ovog ubojstva Hitler mu je oprostio što se pokušao upustiti u ljubavnu vezu s Geli. No, Maurice nije bio jedini nacist koji se trebao iskupiti za svoje grijehe ubojstvom. Među njih se ubrajao i Kurt Gildisch, još jedan od Hitlerovih tjelohranitelja. Mjesec dana prije ove čistke on je izbačen iz postrojbe SS-Begleitkommando zbog problema s alkoholom. Upravo je on dobio nalog smaknuti ranije spomenutog Ericha Klausenera, ali i vođu berlinskih SA odreda Karla Ernsta.
Na listi žrtava našli su se još i Otto Ballerstedt, bivši vođa bavarske secesionističke političke skupine Bayerbund. Njega je Hitler fizički napao na jednom političkom skupu nakon čega ga je Ballerstedt tužio. Hitler je na sudu proglašen krivim i osuđen je na mjesec dana zatvora. Führer to nikad nije Ballerstedtu zaboravio i oprostio. Ubijen je i Anton von Hohberg und Buchwald, jedini aktivni pripadnik SS-a. Bila je to posljedica sukoba s okrutnim i moćnim SS-Obergruppenführerom Erichom von dem Bach-Zelewskim. O kakvoj osobi se radilo dovoljno je reći da je tijekom invazije na Sovjetski Savez Bach-Zelewski predvodio zloglasnu Einsatzgruppe B, a u kolovozu 1944. godine krvavo je ugušio Varšavski ustanak. Likvidiran je i bivši SS general i zastupnik u Reichstagu Emil Sembach. On je ranije izbačen iz SS-a zbog svojih homoseksualnih sklonosti. Uhićen je po zapovijedi svog rivala Ude von Woyrscha, a dan nakon uhićenja SS-Hauptsturmführer Paul Exner Sembach odveo ga je u planine kod mjesta Oels i ubio ga. Bez milosti je ubijen liječnik, novinar i političar Karl-Günther Heimsoth. On je prvotno bio član NSDAP-a, ali je nakon političkih borbi unutar NSDAP-a napustio stranku i postao član Komunističke partije Njemačke. U nizu likvidacija na koncu je ubijen i Röhmov vozač.
Među najglasovitije žrtve čistke ubraja se vođa berlinskih SA odreda SA-Obergruppenführer Karl Ernst. Nakon vjenčanja Ernst se spremao poći na medeni mjesec, ali je uhićen u Bremenu i u Berlin dopremljen zrakoplovom. Prema svjedočenju Hansa Giseivusa po izlasku iz zrakoplova nije ni slutio što ga čeka: "Ernst je izgledao raspoložen. Smiješio se desno i lijevo kao da je svima želio pokazati da ne uzima za ozbiljno svoje uhićenje." Do zadnjeg trenutka Ernst neće znati što se događa, pred streljačkim vodom će uzviknuti Heil Hitler! umirući u uvjerenju kako pada kao žrtva nekakve antihitlerovske urote. Njegovu sudbinu podijelila su i trojica pripadnika SA odreda koji su bili umiješani u paljenje Reichstaga 1933. godine. Tako se nacistička vrhuška ujedno riješila i nezgodnih svjedoka. Uhićene časnike SA odreda koji su bili zatočeni u münchenskom zatvoru strijeljali su pripadnici SS-a pod zapovjedništvom Josepha 'Seppa' Dietricha. Svakog od osuđenih časnika Dietrich je obavijestio: "Führer vas je osudio na smrt zbog veleizdaje. Heil Hitler!" Drugi odred SS-a djelovao je u berlinskoj vojarni Lichterfelde gdje je i bilo sjedište Leibstandarte Adolf Hitler. Prema unaprijed razrađenom planu pucnjevi su odjekivali svakih 20 minuta. Žrtve su stavljene pred zid, nakon čega bi se začula zapovijed za strijeljanje. Posljednja strijeljana izvršena su navečer 1. srpnja 1934. godine. U to vrijeme Hitler je zakazao domjenak za ministre, zastupnike u Reichstagu, diplomate, ugledne osobe iz stranke i SS-a te njihove obitelji kako bi se pokazalo da ništa ne remeti kolotečinu. Premda se trudio prikazati da je sve normalno nije uspio skriti svoju nervozu. Hans Gisevisu koji je izbliza promatrao Hitlera reći će: "U tom sam trenutku uočio koliko je Hitler nervozan i kako se trudi svladati unutarnji nemir, zauzimajući pozu koja je od tada postalo njegovo najdjelotvornije oružje." I dok su u vrtu Ureda Reicha jedni uživali u vrtnoj zabavi u vojarni Lichterfelde drugi su proživljavali posljednje trenutke života.
Neke od žrtava čistke:
· Fritz Beck, direktor Münchenskog studentskog dobrotvornog fonda;
· Georg von Detten, pripadnik SA i zastupnik u Riechstagu;
· Hans Joachim von Falkenhausen, časnik SA;
· Fritz Gerlich, novinar koji kritizirao Hitlera i član Katoličke akcije;
· Hans Hayn, vođa SA u Saskoj i zastupnik u Reichstagu;
· Oskar Heines, mlađi brat Edmunda Heinsa;
· Peter von Heydebreck, pripadnik SA i zastupnik u Reichstagu;
· Eugen von Kessel, bivši policijski časnik;
· Erich Klausener, šef policijskog odjela u pruskom ministarstvu unutarnjih poslova i član Katoličke akcije;
· Hans Karl Koch, vođa SA odreda u Westmarku i zastupnik u Reichstagu;
· Fritz von Krausser, zastupnik u Reichstagu;
· Adalbert Probst, vođa sportskog saveza mladih Reicha (Deutsche Jugendkraft-Sportverbands);
· Hans Ramshorn, zastupnik u Reichstagu i SA general;
· Paul Röhrbein, SA satnik i prvi vođa SA odreda u Berlinu;
· odvjetnici Alfons Sack i Gerd Voss;
· Ludwig Schmitt, vođa SA odreda u Hochlandu i šef press službe u ministarstvu unutarnjih poslova Bavarske;
· August Schneidhuber, zastupnik u Reichstagu i šef policije u Münchenu;
· Johann Konrad Schragmüller, zastupnik u Reichstagu i šef policije u Magdeburgu;
· Ernestine Zoref, kućanica i ljubavnica simpatizera SA baruna Paula Edmunda von Hahna.
Röhmova sudbina
Uskoro se nametnulo neizbježno pitanje - što učiniti s Röhmom? Nakon što se vratio u Berlin Hitler je smatrao da je "pobuna" ugušena i da stoga Röhma ne treba ubiti. No, Himmler i Göring dobro su znali da im život visi o koncu sve dok je Röhm živ. On im nikada ne bi oprostio ovu spletku i zato je morao umrijeti. Cijelo jutro 1. srpnja 1934. ovaj se dvojac svesrdno trudio nagovoriti Hitlera da odobri ubojstvo. Führer je oklijevao, ali nakon neprekidnog nagovaranja u 13 h napokon je pristao. Telefonirao je u Ministarstvo unutarnjih poslova u Münchenu i dao zapovijed SS-Oberführeru Theodoru Eickeu (kasnije zapovjedniku koncentracijskog logora Dachau) da likvidira Röhma. No, ujedno sugerira kako bi bilo bolje kada bi on počinio samoubojstvo. U pratnji SS-Sturmbannführera Michaela Lipperta i SS-Gruppenführera Ernst-Heinricha Schmausera Eicke dolazi u münchenski zatvor Stadelheim u 14:30 h. U ćeliji 474 Röhm čeka svoju sudbinu.
Eicke ulazi u ćeliju i na stolu ostavlja tek tiskani primjerak stranačkog lista Völkischer Beobachtera koji na naslovnici ima veliki naslov koji govori da je Röhm smijenjen i uhićen. Uz novine ostavio mu je i nabijeni pištolj marke Browing govoreći: "Führer nije zaboravio svog starog druga i zato vam pruža mogućnost da sami stvorite sad već neizbježan zaključak. Imate deset minuta vremena." Röhm uzvraća: "Ako želi da budem ubijen, Adolf će to morati učiniti sam." Esesovci napuštaju ćeliju i nakon što u predviđenom vremenu nisu čuli hitac vraćaju se. Oko 18 h Lippert i Eicke ulaze u ćeliju, a Schmauser s revolverom u ruci stoji u hodniku. Eicke je povikao: "Röhm, spremite se!" Vođa SA u ćeliji stoji gol do pasa, a Lippertu koji ga je naciljao ruka dršće od uzbuđenja. Ispaljuje dva hica i Röhm pada na pod između kreveta i stola te mucajući govori: "Mein Führer!... Mein Führer!" Eicke odgovara: "Trebao si na to misliti ranije! Sada je prekasno!" Zatim ispaljuje treći hitac u grudi i ubija ga. Za to vrijeme u Berlinu Adolf Hitler promatra svečani mimohod berlinske policije. Kada je čistka okončana Hitler je bio istovremeno deprimiran i ushićen. Prvo osjećanje prožimalo ga je zbog ubojstva dugogodišnjih vjernih članova stranke, a drugo jer je ovom čistkom učvrstio svoju vlast. Predsjednik Hindenburg i vojska također su bili zadovoljni jer je ovom čistkom nestalo opasnosti zvane Sturmabteilung. Razloga za zadovoljstvo imali su i Himmler i Göring jer su uspješno uklonili važnog suparnika koji se nije htio olako odreći udjela u vlasti. Uz to Himmlerov SS sada se odvojio od SA i postao važan čimbenik u nacističkoj vlasti. Odahnuli su i brojni građani jer je nestalo opasnosti od uličnog nasilja SA odreda.
Willi Schmid
U bjesomučnom pohodu bilo je i posve slučajnih žrtava. Jedna od njih bio je ugledni glazbeni kritičar Willi Schmid. Zamijenivši ga za osobu istog imena i prezimena, četiri pripadnika SS-a pozvonila su na ulazna vrata njegova doma. Nakon što je Schmid otvorio vrata nasilno su ga odveli ostavljajući u nevjerici njegovu suprugu i troje maloljetne djece. Kada je uočen "propust" tijelo je vraćeno obitelji u zatvorenom lijesu s nalogom Gestapa da se lijes ne smije otvarati.
Ozakonjenje zločina
Kako su u čistki stradali mnogi ugledni Nijemci ovaj krvavi pir nije dugo mogao ostati tajna. Osim toga, neke obitelji ubijenih dobile su pisma u kojima je stajalo da su članovi njihove obitelji osuđeni kao izdajice i smaknuti. U pokušaju da koliko-toliko spriječi širenje informacija o Noći dugih noževa, kako je nazvan ovaj pokolj, Hermann Göring je uputio policijskim stanicama dopis u kojem zahtijeva spaljivanje "svih dokumenata koji se odnose na djelovanje u protekla dva dana". Svoj udio u zataškivanju imao je i Joseph Göbbels koji je pokušavao spriječiti objavu popisa ubijenih osoba u novinama. Kako bi amortizirao negativne učinke 2. srpnja 1934. Göbbels daje radijsku izjavu u kojoj opisuje kako je Hitler spriječio Röhma i Schleichera da svrgnu vladu i gurnu Njemačku u nove sukobe. Konačno, 13. srpnja 1934. Hitler se u operi Kroll na zasjedanju Reichstaga osvrnuo na ove događaje. U dvosatnom govoru koji je bio nabijen emocijama kaže: "U ovom času bio sam odgovoran za sudbinu njemačkog naroda, a time sam postao vrhovni sudac njemačkog naroda. Izdao sam zapovijed da se puca u kolovođe izdaje, a i ubuduće ću davati zapovijed da se sasiječe čir koji truje bunare našeg domaćeg života. Neka narod zna da njegovo postojanje - koje ovisi o unutarnjem redu i sigurnosti - ne može ugroziti nitko a da ne prođe nekažnjeno! I neka se zna za sva vremena da onoga tko podigne ruku kako bi udario na državu, čeka sigurna smrt." Time je poslao jasnu poruku kako on jedini ima moć odlučiti tko će živjeti, a tko umrijeti.
Prema službenim nacističkim podacima 77 ljudi je ubijeno na temelju optužbi za izdaju, a neslužbene procjene variraju od 200 do tisuću ili čak više ubijenih. U svom govoru na zasjedanju Reichstaga Hitler je ustvrdio da je 61 osoba ubijena "u akciji" dok je 13 osoba umrlo opirući se uhićenju, a njih troje je počinilo samoubojstvo. Tijekom govora poimence je spomenuo samo 11 žrtava: Ferdinanda von Bredowa, Georga von Dettena, Karla Ernsta, Hansa Hayna, Edmunda Heinesa, Hansa Petera von Heydebrecka, Ernsta Röhma, Kurta von Schleichera, Gregora Strassera i Juliusa Uhla. Tijekom govora priznao je da su se dogodili i neki ekscesi (tj. neodobrena ubojstva) te je ustvrdio kako će poduzeti korake protiv osoba koje su ih počinile. Jedan od takvih slučajeva bilo je i ubojstvo gradskog činovnika Kune Kamphausena koji je ubijen po nalogu časnika SS-a kojemu se Kamphausen zamjerio tako što je odbio dati građevinsku dozvolu njegovu bratu. No, od progona počinitelja nije na koncu bilo ništa jer je u rujnu 1934. Himmler uvjerio Hitlera da odustane od sudskog progona. Imena ubijenih naknadno su dodana na službenu listu osoba čije je ubojstvo prethodno odobreno i time je službeni broj ubijenih porastao sa 77 na 83 osobe. Službena lista napravljena je u nekoliko primjeraka koji su zatim pohranjeni pod ključem u Ministarstvu pravde i stožeru Gestapa. Lista je u cijelosti javno objavljena tek 1964. godine kada ju je u svojoj knjizi Die Reichswehr und der "Röhm-Putsch" (Reichswehr i Röhmov puč) obznanio zamjenik predsjednika Reichstaga Heinrich Bennecke.
Legaliziranje zločina
Kako bi masakr retroaktivno pokazao legalnim Hitler je naložio vladi da donese zakon kojim se utvrđuje da su "Mjere poduzete 30. lipnja, 1. srpnja i 2. srpnja potisnule izdajničke napade i predstavljaju čin samoobrane države". Ministar pravosuđa Franz Günter stavio je svoj potpis na ovaj zakon koji je nazvan Zakonom o samoobrani države (Gesetz über Maßnahmen der Staatsnotwehr). Time su postavljeni pravni temelji počinjenih ubojstava.
Kasnija povijesna istraživanja pokazala su da postoje osobe koje ubijene, ali njihova imena nisu navedena na listi. Njemački povjesničar Hans Günther Richardi u svojoj studiji o koncentracijskom logoru Dacahu dodao je imena četiri zatvorenika koncentracijskoga logora Dachau (Julius Adler, Erich Gans, Walter Häbich i Adam Hereth) tvrdeći da ih je ubio SS tijekom čistke. Drugi njemački povjesničar Otto Gritschneder je 1993. dodao još jednu osobu na listu - Karla Günthera Heimsotha, koji je bio Röhmova liječnik i suradnik. Britanski povjesničar Richard J. Evans iznio je tvrdnju da je ubijeno najmanje 85 ljudi, a da je više od tisuću uhićeno. Drugi ugledni britanski povjesničar Ian Kershaw također navodi brojku od 85 ubijenih, ali ističe da se procjene ubijenih kreću između 150 i 200 osoba. Američki povjesničar William L. Shirer u djelu Rise and Fall of the Third Reich (Uspon i pad Trećeg Reicha) navodi da je u knjizi Bijela knjiga čistke navedeni broj od 401 ubijene osobe premda je poimenično pobrojano samo 115 osoba. Na suđenju nacističkim ratnim zločincima u Münchenu sud se koristio brojem "više od tisuću" kada bi govorio o stradalima tijekom Noći dugih noževa.
Svi su na dobitku
Na kraju činilo se kako su svi zadovoljni pogromom. Reichswehr je gotovo jednoglasno pozdravio krvavu čistku premda su među žrtvama bila i dva generala (Kurt von Schleicher i Ferdinand von Bredow). Predsjednik Hindenburg uputio je Adolfu Hitleru brzojav u kojem mu čestita na poduzetoj akciji: "Obavijestili su me da ste Vi, svojom osobnom intervencijom, energično i hrabro spriječili spletke i pokušaj izdajstva. Spasili ste njemački narod. Stoga Vam upućujem svoju duboku zahvalnost i iskreno poštovanje." Hitlerovu tvrdnju da su Röhm i Schleicher planirali urotu koju je podupirala Francuska javno je podržao i general Walter von Reichenau dok su njemački radio i novine pozdravile ubojstva kao opravdanu reakciju na pripremanje državnog udara. Pokrenut je i Göbbelsov propagandi stroj kako bi se čistka prikazala kao nastojanje da se uklone izdajnici koji su planirali svrgnuti legalnu vlast. U pokušajima opravdavanja brojnih ubojstava isticana je Röhmova homoseksualnost premda je ona bila poznata i ranije. Pojavile su se tvrdnje da se Röhm okružio homoseksualcima kako bi potkopao moral unutar nacističkog pokreta i tako ugrozio nacionalnu sigurnost. Iako sam Führer nikada nije kritizirao ili komentirao Röhmovu homoseksualnost ipak njegova je seksualna orijentacija poslužila kao dobar izgovor za pojačani progon homoseksualaca.
Među rijetkima koji su se javno usudili progovoriti protiv čistke bili su general Kurt von Hammerstein - Equord i feldmaršal August von Mackensen. Blizak Schleicherov prijatelj Hammerstein - Equrod bio je veoma uvrijeđen kada mu pripadnici SS-a nisu dopustili na prijateljev grob položiti vijence i odati počast. Zgroženi ubojstvima dvojice generala uputili su 18. srpnja 1934. godine dopis predsjedniku Hindenburgu u kojem iznose detalje o ubojstvima te traže da predsjednik kazni odgovorne. Također zahtijevaju da se kazni generala Wernera von Blomberga zbog njegove potpore ubojstvima. Na kraju dopisa zalažu se za reorganizaciju vlade i dopis završavaju riječima: "Ekselencijo, ozbiljnost trenutka primorava nas da apeliramo na Vas kao našeg vrhovnog zapovjednika. Sudbina naše zemlje je na kocki. Vaša je ekselencija već tri puta spašavala Njemačku od potonuća, kod Tannenberga, na kraju rata i u trenutku Vašeg izbora za predsjednika Reicha. Ekselencijo, spasite Njemačku po četvrti puta! Potpisani generali i visoki časnici zaklinju se da će do posljednjeg biti lojalni Vama i domovini." Odgovor nikada nisu dobili. Moguće je da Hindenburg dopis nikada i nije pročitao jer se predstojnik njegova ureda Otto Meissner još ranije odlučio prikloniti nacistima te je možda prešutio postojanje dopisa. Krajem 1934. godine generali Werner von Fritsch i Werner von Blomberg pridružili su se skupini vojnih časnika koji su zahtijevali od Hitlera rehabilitaciju Schleichera i Bredowa. Na koncu 5. siječnja 1935. godine u berlinskoj državnoj operi Kroll na zasjedanju Reichstaga Hitler je izjavio kako su dvojica visokih časnika ubijeni greškom, na temelju lažnih podataka. Taj govor nije objavljen u njemačkom tisku, ali cilj je postignut jer su nezadovoljnici u vojnom vrhu smireni.
Umjesto neposlušnog Röhma na mjesto načelnika Glavnog stožera SA odreda postavljen je Viktor Lutze. Već 3. srpnja 1934. godine on se obraća pripadnicima SA priopćenjem u kojem im daje jednomjesečni dopust i naređuje da sa sječiva svojih noževa izbrišu Röhmovo ime. Lutzea je Hitler zadužio da stane na kraj homoseksualizmu, pijanstvu i bahaćenju smeđekošuljaša. Kako SA odredi nisu više uživali ugled kao prije Noći dugih noževa, a Lutze nije bio u stanju dati novi zamah SA postrojbama broj jurišnika pao je s 2.900.000 (kolovoz 1934.) na 1.200.000 (travanj 1938.). Time je ova organizacija polako gubila svoju moć i ugled. Ironično, slabljenje snage nekadašnjih nacističkih jurišnika ojačalo je Hitlerovu poziciju. Kao što je rečeno ranije nakon čistke Hitler je sam sebe proglasio "vrhovnim sucem njemačkog naroda" čime se stavio iznad zakona. Tako je pod krinkom poštovanja zakona uvedeno bezakonje. Slabašni pokušaji da se pravno sankcioniraju počinitelji zločina zatrti su u samim začecima. Ujedno je javnosti poslana jasna poruka da nacisti neće prezati ne samo od uhićenja već i od toga da počine i najokrutnije zločine ako smatraju da postoji prijetnja njihovu opstanku na vlasti. Sada je između Hitlera i apsolutne vlasti stajao samo jedan čovjek - ostarjeli Paul von Hindenburg. I dok su svi strepili što će se dogoditi kada 87-godišnji Hindenburg premine i kakva će biti budućnost Njemačke Hitler je mirno čekao da biološki sat odradi svoj posao.
SA osvetnici
U nekoliko narednih godina ubojice iz redova SA odreda koji su se nazvali Röhmovim osvetnicima ubili su preko 150 pripadnika SS-a.
Nakon čistke SS - znan i pod nazivom Crni red - stekao je reputaciju organizacije koje su se svi plašili, a učinkovitost kojom je SS provodio njegove naloge dojmila se i samog Hitlera. Kao nagradu za vjernost on je 20. srpnja 1934. godine SS učinio neovisnim od SA odreda. Time je Heinrich Himmler dobio izravan pristup Hitleru, a SS-u je omogućilo da lakše ostvari kontrolu nad policijom. U drugoj polovici iste godine SS je preuzeo nadzor nad centraliziranim policijskim snagama i sustavom koncentracijskih logora. Do kraja 1937. godine Himmler će uspjeti osigurati da SS potpuno kontrolira policiju te da djeluje bez bilo kakvog pravnog ili sudskog nadzora. Eliminacija Röhma i vodstva SA imala je nekoliko dugoročnih posljedica i na odnos Hitlera i vojske. Ovime je činom ojačan njihov savez i ta će veza ostati čvrsta sve do samog kraja Drugog svjetskog rata. Svoj dio pogodbe vojska je ispunila 20. kolovoza 1934. godine, dan nakon što se Hitler proglasio Führerom Reicha. Tada je vojni vrh dao prisegu vjernosti njemu, a ne - kao što je do tada bio običaj - domovini. Na koncu događaji u Noći dugih noževa predstavljali su važnu prekretnicu u ponašanju nacističkog režima, koji je pokazao kako je spreman izaći iz okvira zakona i normi civiliziranog ponašanja ako to smatra potrebitim. Takvo će ponašanje tijekom Drugog svjetskog rata dovesti do tada neviđenih stradanja ne samo u Njemačkog već u gotovo cijeloj Europi.
Objavljeno: 14. 9. 2013.
