Zanimanje za Vijetnam Francuska je počela pokazivati tijekom 17. stoljeća kada je francuski isusovac Alexandre de Rhodes došao u Vijetnam širiti katolicizam. Inteligentni i sposobni Rhodes vrlo je brzo naučio vijetnamski jezik i od lokalnih pristalica stvorio skupine katehista koji su dobro poznavali Vijetnam. Uz to govorili su lokalna narječja, a od Rhodesa su stekli i neka praktična medicinska znanja koja su bila korisna u kontaktima s mjesnim seoskim stanovništvom. Osim širenja katolicizma Rhodes je osmislio i način kako vijetnamski jezik pisati latiničnim pismom. Tako je svojoj vjerskoj misiji pridodao novu vrijednost. Njegovi napori urodit će plodom i do 1658. godine u Vijetnamu će biti 300.000 katolika. U to vrijeme francuske kolonijalne krugove zapravo je najviše zanimala Kina u koju je bilo vrlo teško prodrijeti. Stoga je zaključeno kako bi baza u Indokini mogla biti odlična odskočna daska za prodor u susjednu Kinu. S obzirom na to da širenje utjecaja na Kinu neće dati željene rezultate, a ujedno se i Vijetnam pokazao kao izvrsno područje za eksploataciju francuski fokus došao je na kineskog južnog susjeda. Vijetnam je Francuzima bio posebice zanimljiv zbog bogatih poljoprivrednih područja uz velike rijeke. I upravo su te rijeke i obale bile najveće vijetnamsko bogatstvo. Naime, Vijetnam ima obalu dugačku 2500 km s brojnim zaljevima, plažama, deltama te odlično pozicioniranim lukama (npr. Hai Phong, Danand). U skladu s time cvali su poljoprivreda, ribarstvo i pomorska trgovina i oni su bili gospodarska kičma Vijetnama. Poljoprivredne površine koje su se nalazile uz delte velikih rijeka mogle su prehraniti na desetke milijuna ljudi što je otvaralo velike perspektive za budućnost. Prometnice su bile slaba točka zemlje jer su bile malobrojne i uglavnom ne u odveć dobrom stanju, ali one su se uglavnom nalazile uz obalu tako da je postojala i solidna kopnena prometna povezanost obalnih područja
I upravo je to bogatstvo vijetnamske obale i ušća početkom 19. stoljeća privuklo francuske doseljenike koji se naseljavaju na ušću Crvene rijeke (Songkoi) te na ušću Mekonga. U to vrijeme Vijetnam je u političkom i gospodarskom opadanju i ne može se učinkovito oduprijeti sve većem francuskom prodoru. Francuski car Napoleon III uočava tu slabost i započinje jaku ekspanziju na ovom području. Pod krinkom zaštite francuskih misionara Francuska se sve više vojno i gospodarski upliće u lokalne prilike. Na koncu pribjeći će i gruboj sili kako bi ostvarila učvrstila svoju vlast i zaštitila svoje kolonijalne interese. S tim ciljem, a pod izgovorom zaštite francuskih katoličkih doseljenika, francuska vojska 1858. godine zauzima grad Danang u središnjem dijelu zemlje, a potom i Sangoj na jugu zemlje s okolicom. U veljači 1861. godine Francuska će napraviti korak više i 70 brodova zauzeti će gradove na obali kako bi uspostavili svoju vlast. U to vrijeme u zemlji bijesni ustanak protiv cara Tu Duka. Kada je car uvidio da polako gubi vlast u zemlji 1862. godine s Francuskom je potpisao sporazum o suradnji i pomoći nadajući se kako će tako obraniti i učvrstiti svoju vlast. Međutim, takva je pomoć imala cijenu - car je morao zauzvrat Francuzima prepustiti južni dio Vijetnama koji su Vijetnamci zvali Nam Phan, a Francuzi će ga zvati Conchinchina. Deset godina kasnije (1872.) francuski trgovac Jean Dupuis u Hanoiu dao je uhititi nekolicinu mjesnih činovnika i tako je stvorena krizna situacija. Car Tu Duk ponovno je u pomoć pozvao Francuze, a kolonijalni guverner Conchinchine u pomoć je poslao postrojbe pod zapovjedništvom generala Francisa Garniera kako bi smirio nastalu krizu. Kolonijalne su vlasti uspjele smiriti situaciju, ali sada kada su bile na sjeveru zemlje više nisu imale namjeru otići. Na taj način francuske su vlasti počele širiti svoj utjecaj i na taj dio zemlje. Nakon smrti cara Ta Duka (1883.) potpisan je sporazum prema kojem će cijeli Vijetnam postati francuski protektorat.
Francuzi, koji su sada vodili glavnu riječ u Vijetnamu i tvrdili kako su došle donijeti slobodu ljudima koji su okovani neznanjem i despotizmom zemlju domaćina podijelili su na tri dijela - sjeverni, središnji i južni. Dok je južni dio činila kolonija Conchinchinu u središnjem dijelu zemlju uspostavljena je Carevina Anam koju su Vijetnamci zvali Trung Pha. Na sjeveru je oformljen protektorat Tonkin, područje koje su Vijetnamci nazivali Bac Phan. Tako će započeti sedamdeset godina političkog ugnjetavanja i nesmiljenog gospodarskog iskorištavanja Vijetnama koje je za cilj imalo izvlačenje što veće gospodarske dobiti za kolonijalne vlasti i njihove vjerne suradnike. Razumljivo, takav će pristup kod lokalnog stanovništva potaknuti želju za slobodom i nezavisnošću što će dovesti do niza pobuna i oružanog otpora. Prvi značajniji i organizirani pokušaj pobune dogodio se 1916. kada je u Annamu kralj Duy Tan počeo organizirati pobunjenike. Planirano je da se pobunjeni vojnici okupe u glavnom gradu i 3. svibnja 1916. godine dignu ustanka. No, netko je planove za ustanak otkrio Francuzima i dan prije početak ustanka Francuzi su razoružali većinu vijetnamskih vojnika, a kralja poslali u izgnanstvo na otok Reunion. Dvojicu najistaknutijih vođa pobune Thai Phien i Tran Cao Van osuđeni su na smrtnu kaznu.
Godinu dana kasnije, 31. kolovoza 1917. godine u vojnom garnizonu u gradu Thai Nguyen pobunjeni vojnici pod vodstvom narednika Trinh Van Cana ubili su svoj francuskog zapovjednika te zaplijenili veliku količinu oružja i streljiva. Osim toga oslobodili su političke zarobljenike koji su se potom pridružili pobuni. Od prvotne zamisli da se napusti grad i započne gerilska borba pobunjenici su odustali i odlučili su braniti svoje položaje u gradu. Francuzi su vrlo brzo krenuli povratiti grad i 4. rujna 1917. ponovo su zauzeli Thai Ngyuen. Pobunjeni vojnici povukli su se potom u planinskog područje iznad grada gdje su nastavili borbu protiv kolonijalnih snaga narednih šest mjeseci. Skoro dvije godine kasnije, 6. siječnja 1919., 150 naoružanih pobunjenika napalo je vojni garnizon u Phu Thotu u pokušaju da ga zauzmu i pokrenu pobunu, ali i ovaj pokušaj dizanja ustanka je propao. Glavni razlog neuspjeha svih pobuna ležao je u tome što u Vijetnamu nije postojala jedinstvena nacionalna organizacija koja bi pružila organizirani otpor kolonizatorima već je u pravilu bilo riječ o izoliranim slučajevima koji su imali male izglede za uspjeh. No, s vremenom vijetnamski domoljubi shvatit će gdje leži njihova snaga.
Formalna nezavisnost
Gospodarski napredak koji je ostvaren na uštrb većine lokalnog stanovništva u Vijetnam je donio i suvremene tehnike sustavnog navodnjavanja kojim su se do 1930. godine učetverostručile površine na kojima se uzgajala riža. Međutim, većina stanovništva od toga nije imala koristi jer su te površine bile u vlasništvu kolaboracionista, špekulanata ili bogatih veleposjednika. Na taj je način stvorena malobrojna klasa koja nije činila 3 % od ukupnog broja stanovništva, a imala je u svojim rukama 45 % obradivih površina. Tu su zemlju seljaci mogli dobiti u najam, ali su za njezino korištenje morali veleposjednicima isplaćivati 60 % ukupnog uroda s obrađivanih površina. Proizvode koje bi na taj način dobili veleposjednici su prodavali na međunarodnoj tržnici u Sajgonu te na razlici u cijenu zarađivali velike profite. Osim velikog postotka uroda koji su seljaci morali predavati veleposjednicima tu su bili i visoki porezi te državni monopol koji je prisiljavao stanovništvo da kupuje isključivo francusku robu prodavanu po vrlo visokim cijenama. Politika visokih poreznih opterećenja omogućavala je kolonijalnim vlastima da financiraju ambiciozno zamišljen projekt javnih radova u kojima je lokalno stanovništvo bilo prisiljeno sudjelovati. No, od takvih radova najviše koristi imale su kolonijalne vlasti i veleposjednici. Na sve to dolazili su loši radni uvjeti, nedostatak zdravstvene skrbi te male plaće radnika u tvornicama, rudnicima ugljena i plantažama gume. O navedenom stanju slikovito govore i statistički podaci samih francuskih vlasti. Prema njima 1939. godine tek je 15 % djece školske dobi pohađalo neku od škola dok je 80 % stanovništva bila nepismeno. U to vrijeme Vijetnam je imao 20 milijuna stanovnika i samo jedno sveučilište s manje od 700 studenata. Zdravstvena je skrb bila ustrojena samo u gradovima i to gotovo isključivo za Francuze, a na 100.000 Vijetnamca dolazila su tek 2 liječnika. Primjerice, u isto vrijeme u Japanu je na isti broj stanovnika dolazilo 76 liječnika, a na Filipinima 25 liječnika.
Osim visokih poreza i loših životnih uvjeta koji su otežavali život lokalnom stanovništvu nisu postojale gotovo nikakve građanske slobode. Usporedo s time vijetnamsko je gospodarstvo najvećim dijelom bilo u rukama Francuza i dijelom Kineza koji su svoj interes našli u trgovačkom sektoru (lokalna trgovina i velike izvozno-uvozne tvrtke). Premda je kapitalizam bio proklamirano društveno uređenje u zemlji se nije uspio stvoriti značajni sloj srednje klase koje bi činili Vijetnamci. Sve pobrojano dovodilo je do brojnih pobuna lokalnog stanovništva koje će kolonijalne vlasti gušiti bez većih poteškoća. No, u svibnju 1941. na nagovor vođe vijetnamskih komunista Ho Chi Minha komunistička partija formira širok nacionalistički savez nazvan Liga za nezavisnost Vijetnama, koja će postati poznatija pod imenom Viet Minh. To će biti snaga koja će u konačnici dokinuti francusku dominaciju u Vijetnamu. Ho Chi Minh će pokušati pomoć za ostavranje nezavisnosti svoje zemlje potražiti kod kineskih nacionalista, ali oni će umjesto da mu pruže pomoć uhiti ga. No, kada je pušten na slobodu vraća se u domovinu i surađuje sa zapadnim saveznicima pružajući im informacije o kretanju i snazi japanskih snaga u Indokini.
Problem puteva
Glavni način transporta u Vijetnamu bile su rijeke. Postojalo je svega nekoliko kopnenih puteva koji su morali neprestano biti održavani jer bi ih u suprotnom 'progutala' džungla. Riječ je bila o uskim putevima na kojima se promet nije mogao nesmetano odvijati. Kretati se moglo jedino u uskoj koloni što je pogodovalo gerilcima koji su tako lakše postavljali zasjede. Postojala je samo je jedna željeznička pruga od Sajgona do granice s Kinom, a helikoptera (koji su se pojavili nakon Drugog svjetskog rata) nije bilo dovoljno da bi ih se moglo koristiti u ofenzivne svrhe.
Nakon što je Francuska kapitulirala pred nacistima upravu nad Indokinom preuzima kvislinška vlada u Vichyu koja za guvernera imenuje Jeana Decouta. On će pak 22. rujna 1940. godine zaključiti sporazum s japanskom vladom prema kojem je Japanu dopušteno u Indokini držati 30.000 vojnika koji su imali pravo koristiti se svim glavnim vijetnamskim zračnim i pomorskim lukama. Ovako sročen sporazum učinio je od francuske Indokine najvažnije japansko polazište za vojne operacije u jugoistočnoj Aziji. Suradnja francuske administracije i japanskih okupacijskih vlasti tekla je bez poteškoća sve do 9. ožujka 1945. godine kada su Japanci odlučili staviti Vijetnam pod svoju potpunu kontrolu. Naime, Japanci su bili u strahu da bi se francuske snage mogle okrenuti protiv njih s obzirom na to da su savezničke postrojbe u Aziji napredovale na svim bojišnicama. Tako su svi francuski vojnici koji su bili smješteni na tom području - njih 15.000 - zarobljeni i smješteni u logore ili ubijeni. Sada kada je francuska vlast bila uklonjena novi gospodari Vijetnama postali su Japanci. No, oni su bili svjesni kako ne mogu učinkovito kontrolirati cijelu zemlju bez saveznika te su posljednjem vijetnamskom caru Bao Daiju ponudili da preuzme vlast ne samo u Anamu već u cijelom Vijetnamu. Uvjet je bio samo jedan - trebao je proglasiti nezavisnost Vijetnama. Bao Dai je pristao na ponudu i 11. ožujka 1945. u gradu Hueu proglasio je nezavisnost Vijetnama i imenovao svoju vladu. No, riječ je bila tek o formalnoj nezavisnost jer je stvarnu vlast u zemlji imala japanska vojska. Međutim, Drugi se svjetski rat bližio kraju i bilo je jasno kako će se Japanci prije ili kasnije povući te se Bao Dai nadao ostvariti stvarnu vlast u zemlji. No, nakon što su se japanske snage predale u kolovozu 1945. komunističko krilo Viet Minha diže ustanak na sjeveru zemlje, razoružava dio japanskih postrojba i uspostavlja vlast u tom dijelu zemlje. U tim događajima, nazvanim Kolovoška revolucija 29. kolovoza 1945. Viet Minh proglašava Demokratsku Republiku Vijetnam. Nekoliko dana kasnije car Bao Dai abdicira i javno izjavljuje vjernost novoproglašenoj državi. No, Francuska koja se našla na strani zemalja pobjednica odlučna je ponovno uspostaviti kolonijalnu vlast i s tim ciljem u Indokinu šalje ekspedicijski korpus s 35.000 vojnika.
Zadaću da zapovijeda ovim korpusom dobio je general Jean Leclerc i to nije bio niti malo lak zadatak jer je sastav ove postrojbe bio veoma šarolik i politički značajno podijeljen među sobom. Naime, korpus su činili časnici i vojnici koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili na strani kvislinške vlade generala Pétaina, ali i oni koji su se borili na strani prosavezničkih Slobodnih Francuza predvođenih generalom Charlesom de Gaulleom. U postrojbi su bili i pripadnici makija tj. francuske gerile. Osim toga oprema i naoružanje također su bili neujednačeni te su vojnici imali kinesko, američko, britansko, japansko i francusko naoružanje i opremu. S tako opremljenom i podijeljenom postrojbom Lecrec se iskrcao u Sajgonu sa zadaćom preuzimanja nadzora nad što je moguće većim dijelom zemlje. Unatoč svim pobrojanim poteškoćama do veljače 1946. godine francuske su trupe uspjele ovladati vijetnamskim teritorijem sve do 16. paralele. Ujedno to je bilo područje na kojem je živjela većina Europljana i profrancuski orijentiranog domaćeg stanovništva. Bilo je predviđeno da francuske snage uđu i u sjeverni dio zemlje, ali zbog opasnost od oružanog konflikta s Viet Minhom napredovanje je zaustavljeno i započeti su pregovori kako bi se došlo do političkog rješenja. Nedugo potom, 6. ožujka 1946. godine postignut je dogovor prema kojem bi sjeverni dio Vijetnama dobio nezavisnost u okviru Francuske unije. Ta autonomija uključivala je pravo Sjevernog Vijetnama da sam odabere svoj unutarnji ustroj, da posjeduje vlastitu vojsku te da samostalno vodi financijsku politiku. Zauzvrat Francuske je dobila pravo rasporediti 15.000 vojnika na tom teritoriju na razdoblje od pet godina. Prema sporazumu sudbinu južnog dijela Vijetnama trebalo je odrediti na referendumu.
Incident u Haiphongu
Sporazum je postignut relativno brzo i bez većih poteškoća što je navodilo na pomisao kako će i njegova primjena teći bez odveć problema. No, vrlo brzo situacija se počela komplicirati i ubrzo je eskalirala u oružane sukobe. Prijelomni trenutak dogodio se 22. studenog 1946. godine u Haiphongu, priobalnom gradu na sjeveru zemlje. U priobalnim vodama oko Haiphonga francuski ophodni brod zaustavio je kinesku džunku radi pretresa. Tijekom pretrage na brodici je pronađeno ilegalno oružje, a džunka s teretom potom je zaplijenjena i u pratnju ophodnog broda krenula put luke u Haiphongu. Vojnici Viet Minha koji su se nalazili na obali shvatili su što se događa i zapucali su na francuski ophodni brod. Vrlo brzo to je dovelo do oružanog sukoba između Francuza i Vijetnamaca na samom kopnu. Sukobi su relativno brzo smireni da bi francuske lokalne vlasti dva dana kasnije (22. studenog) izjavile kako će poštovati vijetnamski suverenitet u Haiphongu. Kada je vijest o incidentu došla do francuskog admirala d'Argenlieua u Pariz on je poslao brzojav zapovjedniku francuskih snaga u Indokini generalu Jean Étienne Valluyu. Brzojav koji će Vaulluy primiti, i u kojem će mu biti naređeno da iskoristi grubu silu protiv vijetnamskih snaga, označit će početak krvavog rata: "Čini se očitim da smo suočeni s pomno osmišljenom agresijom vijetnamske regularne vojske. (...) Došao je trenutak da očitamo lekciju onima koji su nas podmuklo napali. Iskoristite sva sredstva koja vam stoje na raspolaganju kako bi postali apsolutni gospodar Haiphonga." Vaulluy je zapovijed proslijedio pukovniku Pierre-Louis Debésu koji je bio zapovjednik francuskih snaga u Haiphongu. Sukladno naređenju Debés je zatražio od Viet Minha da se povuče iz francuskog i kineskog dijela grada te same luke. Viet Minh je imao dva sata za odgovor, a ukoliko Francuzi ne dobiju odgovor ili se Vijetnamci odbiju povući pukovnik Debés zaprijetio je napadom. Viet Minh je započeo s povlačenjem, ali o tome nije obavijestio Francuze, a kako nakon dva sata francuske vlasti o tome nisu obaviještene Debés je izdao zapovijed za napad.
U napadu na Viet Minh osim pješaštva sudjelovalo je i teško topništvo te bombarderi, a s mora grad je napadala krstarica Suffren. Tako snažan napad rezultiralo je velikim razaranjima u napadnutom dijelu grada, a procjenjuje se kako je tom prilikom poginulo i oko 6000 vijetnamskih civila. Snage Viet Minha sada su svoje utočište našle u planinskom području Tan Trao. Francuske su vlasti nakon uspjeha u Haiphongu pokušale taj događaj iskoristiti kako bi stekle što veći nadzor nad sjeverom zemlje te je 19. prosinca 1946. general Morlière zapovjedio postrojbama Viet Minha u Hanoju da predaju oružje. Ovaj puta Viet Minh nije čekao već je istu noć napao francuske snage svime što mu je stajalo na raspolaganju - od pješačkog oružja preko minobacača do topova. No, tijekom sukoba nisu ginuli samo vojnici već i na tisuće civila na obje sukobljene strane. Već sljedeći dan Francuzi su odgovorili silovitim napadom koji je prisilio vijetnamsku vladu na povlačenje iz grada. Dan kasnije, 21. prosinca 1946. Ho Chi Minh je preko radija pozvao narod na ustanak: "Poziv cijelom narodu, sunarodnjacima u cijeloj zemlji. Željeli smo mir i pristali smo na ustupke. Što smo više ustupaka napravili to su dalje francuski kolonijalisti išli jer su bili odlučni ponovno osvojiti našu zemlju. Ne! Prije ćemo svi umrijeti nego predati našu zemlju. Odlučni smo ne biti ponovno porobljeni. Sunarodnjaci, ustanite! Muškarci i žene, stari i mladi bez obzira na političko opredjeljenje ili nacionalnost. Svi Vijetnamci, svi moraju ustati i boriti se protiv francuskih kolonijalista kako bi se spasila domovina. Oni koji imaju puške borit će se puškama, oni koji imaju mačeve borit će se mačevima, oni koji nemaju mačeve borit će se lopatama, motikama i štapovima." Bio je to početak sukoba koji će u povijesti ostati upamćen kao Prvi indokineski rat.
Tako je započeo rat iscrpljivanja na koji Francuska, tek izašla iz Drugog svjetskog rata, nije bila spremna. Vijetnamsko vodstvo toga je bilo svjesno i nastojalo je što više produljiti tijek rata kako bi tako čim više iscrpilo francuske snage. S druge strane Francuzi su tražili način kako što prije okončati takav rat. Vijetnamska gerila vodila je niz malih bitaka na velikom prostor izbjegavajući odlučujuću bitku sve dok gerilska vojska ne postane dovoljno jaka i zrela za izvođenje velikih vojnih operacija. Strpljivo čekajući da snaga neprijatelja okopni Viet Minh nije osvajao veće gradove i utvrde već se posvetio osvajanju manjih mjesta gdje se velika pozornost posvećivala političkom radu s lokalnim stanovništvom. Na području koje su nadzirale njegove snage popularizaciji Viet Minha uvelike je pridonijela Ho Chi Minhova odluka da provede masovnu nacionalizaciju i podjeli zemlju seljacima. Način borbe kako ju je zamislila Liga za nezavisnost Vijetnama bio bi neizvediv ako ne bi imala široku narodnu potporu. Koncepciju Viet Minhova načina ratovanja sažeo je njegov glavni vojni strateg general Vo Nguyen Giap: "Mi raspršujemo naše snage kako bi umorili neprijatelja, ali mi i koncentriramo naše snage u pogodnim trenucima kako bi imali premoć pri odlučnim napadima kada se neprijatelja mora uništiti. Uspjesi u mnogo malih okršaja polako umaraju neprijatelja, smanjuju njegovo brojno stanje, a istodobno postupno jačaju naše snage. Glavni cilj borbe mora biti uništavanje neprijateljske žive sile. Naše ljudstvo ne smije se trošiti u pokušajima da zadrži osvojeno zemljište."
Otvoreni rat
Sukob je sada prerastao u otvoreni rat u čijoj su prvoj fazi francuske snage ostvarile značajan napredak zauzevši gradove Haiphong, Hanoj, Lang Son, Cao Bang te veći dio Tonkina. Teritorij koji je kontrolirao Viet Minh sada je sveden na relativno maleno području uz kinesku granicu. Kako bi njegove snage došle do borbenog predaha Ho Chi Minh pokušava tijekom travnja 1947. dogovoriti primirje, ali Francuzi tijekom pregovora zahtijevaju njegovu predaju jer im se pozicija vijetnamskih snaga čini bezizlaznom. Na koncu, 26. travnja Ho Chi Minh odbija zahtjev Francuza i borbe se nastavljaju. Francuska vojska zahvaljujući svojoj vatrenoj nadmoći i jakoj zračnoj potpori ostvaruje gotovo uspjeh za uspjehom. Želeći Viet Minhu zadati konačan udarac tijekom proljeća i ljeta napadaju baze Viet Minha u Tonkinu, ali ne uspijevaju neprijatelja uvući u otvoreni oružani sukob. Tako je postalo razvidno da taktika manjih napada neće donijeti pobjedu u ovom ratu. No, kada su Francuzi od svoje obavještajne službe dobili informaciju da je stožer Viet Minha lociran u gradu Bac Kanu u blizini kineske granice odlučuju pokrenuti operaciju širih razmjera kako bi zarobili Ho Chi Minha i njegov stožer te uništili glavninu neprijateljskih snaga. Time bi bio zadan odlučujući udarac vijetnamskim snagama i praktično odlučen ishod ratnog sukoba. Francusko vojno vodstvo tako je osmislio operaciju kodnog imena Léa koja je pokrenuta 7. listopada 1947. godine. Prema tom planu kolonijalne bi snage preuzele nadzor nad glavninom komunikacijskih puteva u sjevernom Vijetnamu i duž granice s Kinom. Na taj način eliminirala bi se mogućnost opskrbe Viet Minha iz Kine.
Operacija je započela tako što se prvog dana 1100 francuskih padobranca spustilo u Bac Kan. Neočekivani i iznenadni napad omogućio je padobrancima da brzo preuzmu kontrolu nad ovim gradom. No, nije im pošlo za rukom zarobiti Ho Chi Minha ili nekog od drugih vođa Viet Minha. Međutim, francuski su se padobranci potom našli usred neočekivane bitke jer su se snage Viet Minha nakon povlačenja iz grada pregrupirale, opkolile grad i krenule u protunapad. Istovremeno oko 15.000 francuskih vojnika pokušavalo je stvoriti obruč oko područja na kojem je još nadzor imao Viet Minh i doći u dodir s opkoljenim padobrancima u Bac Kanu. No, zbog cesta koje su bile u lošem stanju, minskih polja te zasjeda ove su se snage kretale neplanirano sporo. Tek 13. listopada francuske su snage uspjele doći do Bac Kana te nakon tri dana borbi probiti obruč i spasiti okružene padobrance. Na koncu niti jedan od ciljeva nije postignut - vođe Viet Minha nisu eliminirale, a velika većina od 40.000 gerilaca uspjela se izvući iz francuskog obruča. Operacija Léa službeno je opozvana 8. studenog 1947. godine. Francuzi su nakon završetka operacije tvrdili kako su imali 9000 poginulih tijekom borbi u ovoj operaciji. Poslije ovog neuspjeha francusko je vrhovno zapovjedništvo odlučilo promijeniti taktiku. Kako Francuska nije mogla u Indokinu poslati veći broj vojnika trebalo je osmisliti način na koji bi se trebala očuvati kolonijalna prevlast na ovom području. Odlučeno je da se na glavnim cestovnim pravcima, prije svega na Route Coloniale 3 i Route Coloniale 4 izgrade vojne ispostave koje bi trebale nadzirati pokrete gerilaca i sprječvati ih u njihovu djelovanju. Međutim, pokazat će se kako tako zamišljen način borbe protiv Viet Minha neće stvarati znatnije teškoće gerilcima. Nakon što u kineskom građanskom ratu 1949. godine pobjede komunisti Viet Minh će od siječnja 1950. početi dobivati pomoć u ratnom materijalu i vojnim savjetnicima iz Kine. Ujedno je pobjeda kineskih komunista osigurala je snagama Viet Minha zaleđe te stvorila preduvjete za transformaciju gerilske borbe u konvencionalni rat. Posljedično Viet Minh počinje s ustrojavanjem prvih većih postrojba te dolazi do pokretanja prvih ozbiljnih ratnih operacija.
Francuska vojska
Francuski vojni kontingent u Indokini činilo je oko 445.000 vojnika, od čega su više od polovice bili Vijetnamci, a oko 50.000 vojnici iz francuskih afričkih kolonija.
Na međunarodnoj sceni pobjeda kineskih komunista na uštrb nacionalističkih snaga bila je veliki udarac za Sjedinjene Američke Države koje su bile u sve napetijim odnosima s također komunističkim Sovjetskim Savezom. Mogućnost da vlast u Indokini također preuzmu komunisti ili netko blizak njima užasavala je američko vodstvo. Do 1950. godine u okviru Marshallova plana Sjedinjene su Države dale 522 milijuna dolara pomoći Indokini. No, poslije svibnja 1950. osim sve obilnije financijske pomoći Sjedinjene Države počinju i vojno pomagati francuske snage u Indokini. Procjenjuje se da su SAD financijski pokrile oko 80 % francuskih ratnih troškova tijekom sukoba u Indokini. Unatoč obilnoj pomoći do kraja 1950. francuske će snage biti potisnute na područje između Hanoja i mora, a gerilska aktivnost umjesto da se smanji proširit će se i na Anam te Cochinchinu. Situacija će se donekle popraviti kada general Jean de Lattre de Tassingy duž delte Crvene rijeke (Tonkinška delta) sagradi sustav fortifikacija nazvan De Lattreova linija. Taj je sustav trebao spriječiti svaki pokušaj ubacivanja većih neprijateljskih postrojba na teritorij koji su kontrolirali Francuzi. Unutar tog sustava izgrađena je mreža puteva preko kojih su kolonijalne snage učinkovito mogle dolaziti do ugroženih točaka i odbiti napad. U dva navrata, tijekom siječnja i lipnja, Viet Minh će neuspješno pokušavati probiti De Lattereovu liniju što će rezultirati velikim gubicima za napadače. Ništa bolje Viet Minh neće proći pri pokušaju ovladavanja garnizonima u Vinh Yenu (okolica Hanoja) i Mao Kheu u okolici Haiphonga. Unatoč neuspješnim napadima Viet Minh će sve više širiti područje na kojem će se voditi borbe. U jednom trenutku borbena djelovanja prelit će se i na susjedni Laos što će dovesti do sve većeg razvlačenja francuskih snaga.
Uskoro će se pokazati kako francuska vojska, naučena na konvencionalni rat, nije bila spremna za sukob s lako pokretljivim gerilskim snagama. Osobito je to bilo uočljivo na sjeveru zemlje gdje su položaji kolonijalne vojske bili raspršeni. Viet Minh je prakticirao napade s koncentriranim snagama na francuske položaje i tako uništavati položaj po položaj. U slučaju kada bi napadnutim snagama bila poslana pomoć Viet Minh bi najčešće to vrlo brzo to doznao te bi u najvećem broju slučajeva uspijevao postaviti zasjedu u kojoj bi znalo poginuti na tisuće kolonijalnih vojnika. U listopadu 1950. godine samo u jednoj takvoj zasjedi poginulo je 6000 kolonijalnih vojnika. Situacija je bila ponešto drukčija s elitnim francuskim postrojbama poput padobranaca i Legije stranaca kojih su se vojnici Viet Minha bojali, a poseban strah izazivali su francuski napadi napalm bombama. Francuski novinar Bernard Fall u knjizi Ulica bez radosti donosi izvadak iz dnevnika jednog zarobljenog časnika Viet Minha u kojem je opisan napad napalmom: "Naša divizija napada od jutra. Okupili smo skupinu od deset elitnih bojni koje bi do jutra trebale zauzeti Viet Tri. Francuske trupe strašno odgovaraju. Čekamo cijelo jutro, s ovog mjesta možemo vidjeti tijek bitke ali moja satnija nažalost ne sudjeluje u njoj. Zapovjednici vodova donose mi zamolbe mojih ljudi - to je uvijek izvor velike utjehe za mene prije svake velike akcije, taj osjećaj jedinstva ljudi i kadrova koji vlada u cijeloj narodnoj vojsci. Prihvaćam sve zamolbe. Svaki vod traži čast da bude određen za najtežu i najopasniju misiju. Odjednom iz neba se čuje nekakav čudan zvuk i pojavljuju se čudne ptice koje postaju sve veće i veće. Zrakoplovi! Zapovijedam svojim ljudima da se sklone od bombi i metaka, ali odjednom se pred mojim očima otvara pakao. On dolazi u obliku velikog jajolikog kontejnera koji je ispušten iz prvog zrakoplova. Nakon njega zrakoplovi ispuštaju druga jaja. Ogromni plameni jezici veliki i po nekoliko stotina metara padaju na moje ljude. To je napalm. Vatra koja pada s neba. Iza nas napada francusko pješaštvo, možemo čuti njihove krike. Zaustavljam se pored zapovjednika voda: 'Pokušaj zaustaviti Francuze koliko možeš. Pokušat ću okupiti svoje ljude iza brda.' Njegove su oči pune užasa: 'Što je to bilo? Atomska bomba?' -'Ne, to je napalm.' Ljudi bježe na sve strane i mogu vidjeti političkog komesara kako s pištoljem u ruci pokušava zaustaviti ljude. Sada jasno mogu čuti krikove neprijatelja koji nas progoni."
Neuspjeh kod Na Sana
Kako bi spriječila takve napade Viet Minh je pribjegavao sabotažama, a jedan od češćih oblika sabotaža bilo je upadanje u francuske zrakoplovne baze pod okriljem noći. Cilj je bio onesposobiti što veći broj zrakoplova bilo da se izvade ili unište neki od ključni dijelova zrakoplova ili postavljanjem eksploziva. Takav način ratovanja iscrpljivao je francuske snage jer bi gerilci nakon prvog napada u nekoj bazi uskoro taj napad ponovili za nekoliko dana. Na taj način francuska je vojska morala dovoditi pojačanja kako bi napadnuta baza bila što bolje štićena. No, kada bi baza bila ojačana Viet Minh bi napao neku drugu bazu koja je bila slabije osigurana. Bila je to igra mačke i miša. Veliku važnost za kolonijalne snage imale su i ceste koje su omogućavale brže kretanje. Zbog toga su postrojbe Viet Minha oštećivale ceste, a često bi na mjestima gdje bi izazvali zastoj postavili i zasjedu. Izvan naseljenih mjesta Viet Minh je često postavljao raznovrsne zamke. Najčešće je bila riječ o zaoštrenim komadima bambusa ili metalnim šipkama koje bi postavljali u prikrivene jame koje bi potom zagadili izmetom. Takvi šiljci postavljali bi se na dnu jame, ali i bočno tako da bi prilikom pada u jamu čovjek bio posve sigurno ozlijeđen. Izvlačenje ranjenika iz tako postavljenje zamke, a bez izazivanja još težih ozljeda, bilo je veoma teško. U nezdravoj vijetnamskoj klimi rane bi se često gnojile i ranjenik bi bio nesposoban za vojnu službu još mjesecima. Na taj način malo po malo slabljenja je francuska vojna moć. Borci Viet Minha nisu prezali ni od fizičkih likvidacija francuskih doseljenika i Vijetnamaca koji su surađivali s kolonijalnim vlastima. Teroristički napadi na restorane, civilne objekte i objekte kolonijalnih vlasti također nisu bili neuobičajeni.
Gubici do Dien Bien Phua
Do početka bitke kod Dien Bien Phua poginula su tri francuska generala; 8 pukovnika; 18 potpukovnika; 69 bojnika, 341 satnik, 1140 poručnika i potporučnika; 2683 dočasnika; 6008 francuskih vojnika; 12.019 pripadnika Legije stranaca i vojnika iz afričkih kolonija; te 14.093 pripadnika kvislinških formacija. Nestalo je 20.000 vojnika, a oko 100.000 ih je ranjeno i vraćeno u domovinu.
U siječnju 1952. godine novi zapovjednik francuskih snaga u Indokini postaje general Raoul Salan koji pokreće operaciju Lorraine kojom pokušava uništiti snage Viet Minha na području sjeverno od delte Crvene rijeke. Salanova je zamisao bila privući što je moguće veći broj neprijateljskih snaga i onda snažno udariti po njima nadajući se kako će francuska tehnička premoć odlučiti pobjednika u toj bici. U listopadu iste godine Salan angažira 30.000 vojnika za provedbu operacije Lorraine. Međutim, već od samih početaka događaji ne idu planiranim tijekom jer francuske snage napreduju izrazito sporo zbog žestokog otpora neprijatelja. Tek sredinom studenog kolonijalne snage uspijevaju duboko prodrijeti na teritorij koji nadzire Viet Minh i zauzeti veliko skladište oružja kod Phú Thoa. Međutim to je bilo najviše što su kolonijalne snage uspjele postići jer postrojbe Viet Minha svjesne nadmoći neprijatelja izbjegavaju bitke velikih razmjera. General Giap angažira svoje dvije elitne pukovnije koje napadaju francuske snage napadima slabog intenziteta računajući kako Francuzi nemaju dovoljno ljudstva i odgovarajuću logističku potporu koja bi im omogućila izvedbu ovako zamišljene operacije na dulji rok. Na koncu Giapova taktika je donijela rezultate i Sallanova je operacija propala. Za to vrijeme Sovjetski Savez velikodušno opskrbljuje Giapovu vojsku tehničkim sredstvima kako bi snage Viet Minha što prije prerasle u klasičnu vojsku što će omogućiti borcima Viet Minha da pokreću i veće ofenzivne akcije.
Prva takva veća ofenzivna akcija bio je napad na izolirano uporište Na San koje su branile brojne i dobro utvrđene kolonijalne snage. Uporište je izgrađeno u obliku dvostrukog prstena oko zrakoplovne piste i opasano teškim strojnicama. Obrana je dodatno ojačana bodljikavom žicom i minskim poljima, a u samom uporištu ukopani su teški minobacači i haubice. Uporište su branili francuski padobranci, pripadnici Legije stranaca, tajlandski strijelci te pripadnici marokanskih i vijetnamskih postrojba. Na tako branjeno uporište Giap je 23. studenog 1952. poslao elitnu 308. diviziju dok je 312. divizija ostavljena u pričuvi. Kako je započeo napad na ovo uporište opisao je francuski novinar Bernard Fall u knjizi Ulica bez radosti: "Napad je počeo nakon vatre iz teških minobacača. Poslije četrdesetminutnog bombardiranja, negdje oko 22:10 h, čuli su se krici 'Tjen-len!' (Naprijed!), od kojih su se ledile kosti. S tim jezivim kricima Viet Minhovo pješaštvo bacilo se na bodljikavu žicu i minsko polje ne vodeći računa o svojim gubicima. Gubici su zbog koncentrirane francuske vatre bili strašni. Jedan za drugim ljudski valovi razbijali su se na bodljikavoj žici. Zbog nagomilanih ljudskih tijela bodljikava žica više nije predstavljala nikakvu prepreku. Tenkovi oklopnog voda spustili su cijevi na minimalnu evaluaciju kako bi mogle pucati na gomile koje su nadirale preko prepreka. Tenkovi su se polako kretali lomeći glave, udove i prsa pješaka koji su nadirali prema njima. Napredovali su sporo poput slonova, oko njih je bilo sve manje slobodnog prostora. Na kraju i oni su se utopili u tom ljudskom valu. Deseci Viet Minhovih vojnika penjali su se na tenkove pokušavajući otvoriti otvore i u njih ubaciti zapaljive granate. U svaki otvor gurali su cijevi strojnica i pucali. Konačno su uspjeli uništiti neke tenkove pucajući iz neposredne blizine u njih iz bazuka. U zrak se polako počeo uzdizati slatkasti miris spaljenog mesa." Unatoč snažnim napadima koji su trajali sve do 3. prosinca, kada su se zbog velikih gubitaka snage Viet Minha morale povući, Na San se uspio obraniti.
Operacija Castor
Baš kako je i planiralo sjevernovijetnamsko vodstvo ovakva vrsta rata sve je više iscrpljivalo francuske snage koje su postale svjesne da ih takav način vođenja rata vodi u poraz. U samoj Francuskoj sve su bili glasniji oni koji su zahtijevali okončanje rata i sklapanje mira. Vojno vodstvo hitno je trebalo veliku pobjedu, a zadaću da je ostvario dobio je general Henri Navarre koji je u lipnju 1953. postao zapovjednik kolonijalnih snaga u Indokini. Premijer Francuske René Mayer naložio mu je da stvori uvjete koji će voditi ka "časnom političkom rješenju". Nakon što je preuzeo dužnost Navarre je bio šokiran onime što je zatekao. Borbene operacije poduzimane su samo kao odgovor na neprijateljske poteze ili prijetnje. Ništa nije rađeno planski i sustavno, a spremnost i oprema kolonijalne vojske i bila je na posve nezadovoljavajućoj razini. Promijeniti takvo stanje bio je glavni preduvjet za uspjeh Navarrove zadaće. Za potpuni uspjeh, prema generalovu mišljenju, trebalo je prekinuti komunikacijske i opskrbne puteve između sjevernog Vijetnama i Laosa. Promišljajući kako to ostvariti odlučio se za taktiku tzv. uljnih mrlja koje je osmislio pukovnik Louis Berteli, glavni francuski planer u Indokini. Prema toj zamisli u unutrašnjosti zemlje stvorila bi se jaka vojna uporišta koja bi se zatim zračnim putem povezala s glavninom francuskih snaga. Potom bi iz tih uporišta kolonijalne snage kretale u ofenzivne akcije. U okviru toga plana na sjeverozapadu Vijetnama utemeljena je snažna vojna baza koja je trebala omogućiti kolonijalnim snagama da učinkovito nadziru to područje i prema potrebi prodiru na sjever zemlje. Područje na kojem je trebala biti izgrađena baza brdovito je, šumovito i teško prohodno. Također prometnih čvorišta koji bi omogućavali brzu komunikaciju bilo je veoma malo. Jedno od tih čvorišta, u blizini Laosa i Kine, bila je kotlina duga 17 km i široka 5 km u obliku lista kroz koju teče duga rijeka, a s obronaka se slijevaju potoci. U samoj kotlini nalazilo se oko stotinjak sela i zaselaka s oko 10.000 stanovnika koji su živjeli uglavnom od uzgoja riže i stoke. Ime doline bilo je Dien Bien Phu (Dien - velika; Bien - granica; Phu - kotarsko mjesto tj. Veliko pogranično kotarsko mjesto).
Svoju je zamisao Navarre iznio svojim podređenima, ali neki od njih usprotivili su takvom planu smatrajući ga opasnim. Zapovjednik francuskih snaga u Tonkinu smatrao je kako će time francuske snage upasti u klopku, a zapovjednik ratnog transportnog zrakoplovstva pukovnik Jean-Louis Nicot ustvrdio je kako francuske zračne snage ne mogu učinkovito opskrbljivati i štiti tako udaljenu i izoliranu bazu. Navarre je odbacio te primjedbe pozvavši se na primjer izoliranog francuskog garnizona kod Na Sana koji se u kolovozu 1953. godine uspješno odupirao Viet Minhu zahvaljujući učinkovitom zračnom mostu. Prema procjeni francuskih stratega Dien Bien Phu se nalazio odveć daleko od baza Viet Minha da bi se njihove veće snage mogle dulje zadržavati na ovom području i stoga je bio dobro mjesto za izgradnju uporišta. Tu je bila i stara zrakoplovna pista koju su izgradili Japanci u Drugom svjetskom ratu. Načinjen je i proračun transportnih potreba Viet Minha prema kojem je Giapova vojska morala raspolagati s 50.000 kulija koji bi svojim vojnicima dostavljali hranu i druge potrepštine. Navarre je sumnjao da njegov protivnik raspolaže s tolikim brojem ljudi i to je bila točna pretpostavka. No, taj nedostatak nadoknađen je povećanjem učinkovitosti. Kao spasonosno rješenje pokazao se bicikl jer se njime moglo prevesti i do deset puta više hrane nego što je to mogao uraditi sam čovjek. Uz to bicikli su prerađeni za potrebne transporta te su im s drvenim dodacima pojačani okviri i time povećana težina koju mogu prevesti. Tako će ponešto modificirani bicikli odigrati važnu ulogu u predstojećoj bici za Dien Bien Phu. Pripremajući se za bitku Viet Minh je tiskao i propagande letke u kojima je pozivao neprijateljske vojnike na predaju. Pri tome je najviše ciljano na vojnike iz francuskih kolonija smatrajući kako će upravo oni imati najviše razumijevanja za antikolonijalne argumente. Svima koji bi dezertirali ili bi okrenuli oružje protiv francuskih postrojba Viet Minh je obećao da će im poštedjeti živote.
Uvjeren u ispravnost svoje zamisli Navarre je za 17. studenog 1953. godine sazvao sastanak zapovjedništva francuske vojske u Indokini gdje se posljednji puta razmatrao njegov plan. Neki od zapovjednika ponovno su izrazili svoje dvojbe oko valjanosti plana. Tijekom sastanka posebno je naglašeno kako su nekoliko dana ranije tri bojne 148. pukovnije Viet Minha zauzele Dien Bien Phu. Međutim, taj podatak Navarre je smatrao odveć važnim i nije ga uzeo u razmatranje. Odluka je donesena unatoč protivljenjima i 20. studenog 1953. godine započela je operacija Castro koja je za cilj imala uspostavu francuske baze u dolini Dien Bien Phua. Tog prvog dana operacije u 5 h iz vojne zrakoplovne baze u Hanoju uzletio je zrakoplov tipa C-47 u kojem su tri francuska generala - zamjenik zapovjednika francuskih snaga u Indokini Pierre Bodet, zapovjednik zrakoplovnih snaga u sjevernoj Indokini Jean Dechaux i zapovjednik padobranskih postrojba Jean Gilles. Njih trojica trebaju odlučiti jesu li vremenske prilike nad Dien Bien Phuom pogodno za padobranski desant. U 7:20 h general Dechaux radio vezom javlja generalu Cognyu kako je vrijeme pogodno i time započinje operacija Castor.
Uslijedio je zračni desant tijekom kojeg iz 65 transportnih zrakoplova C-47 iskače 300 francuskih padobranaca. Oni zauzimaju položaje u tri sektora: Natasha (sjeverozapadno); Octavie (jugozapadno) i Simone (jugoistočno od Dien Bien Phua). Naravno, dolazak francuskih padobranaca nije ostao nezamijećen i odmah je uzbunjena elitna 148. samostalna pješačka pukovnija Viet Minha koja je bila smještena u Dien Bien Phuu. No, toga dana u Dien Bien Phuu boravila je samo jedna od četiri bojne ove pukovnije što je smanjivalo borbenu moć ove postrojbe. Do prvog oružanog sukoba došlo je kada je dio padobranaca doskočio u neposrednoj blizini satnije Viet Minha koja je izvodila obuku. Prva francuska žrtva bio je satnik Jean Raymond, kojemu je ovo ujedno bio i prvi skok padobranom. U naredna tri dana na područje Dien Bien Phua prebačeno je oko 9000 vojnika koji započinju gradnju obrambenih položaja. Odlučeno je da se središnja utvrda izgradi uz zrakoplovnu pistu te da se obrambena crta postavi u polumjeru od 5 km od središnje točke. Za obranu tako postavljanih obrambenih položaja kolonijalnim je snagama trebalo 36 bojni, ali u danom trenutku na raspolaganju je bilo samo pet bojni. Taj će se broj kasnije uvećati ponešto uvećati, ali nikada neće doseći brojku od potrebitih 36 bojni. Problem nije bio samo brojnost postrojba već i građevinski materijal. Za gradnju obrambenih trebalo je 36.000 tona građevinskog materijala, a na raspolaganju je bilo svega 2000 tona. Suočeno sa surovom realnošću francusko zapovjedništvo odlučuje ne graditi snažne fortifikacije kao što je prvobitno osmišljeno. Takva odluka pravdana je time da će uporište prije svega služiti za ofenzivne akcije. Prvobitna zamisao tako je napuštena, a umjesto toga izgrađeno je 10 uporišnih točaka od kojih će svaka nositi neko francusko žensko ime koja počinju s devet prvih slova abecede (Anna Marie, Beatrice, Claudine, Dominique, Ellaine, Francoise, Gabrielle, Huguette i Isabelle). Utvrđen stožer smješten je u središtu kompleksa s pozicijama na zapadu (Huguette), jugu (Claudine) i sjeveroistoku (Dominique). Na sjeverozapadu je smješteno uporište Anne-Marie, na sjeveroistoku Beatrice, dok je na sjeveru bila Gabrielle. uporište Isabelle se nalazilo na jugu obuhvaćalo je i zrakoplovnu pistu.
Mobilni bordeli
S francuskim snagama u Dien Bien Phu došla su i dva mobilna bordela u kojima su bile žene iz Alžira i Vijetnama. Nakon francuskog poraza te su žene zarobljene i poslane na "ponovno obrazovanje".
Glavni Viet Minhov strateg general Giap očekivao je ovakav potez ali nije bio siguran kada i gdje će se kolonijalne snage pojaviti. Sada kada je bio siguran gdje će se francuske trupe grupirati Giap je zapovjedio da se sve raspoložive snage koncentriraju oko Dien Bien Phua. Tako je započeo veliki pokret Viet Minhovih postrojba koje se kreću sporednim putevima kroz prašumu kako bi bile što manje uočljive. Pokreti se odvijaju pretežno noću, a vojnici prelaze i do 50 km u jednoj noći. Nakon svakog sata marša kolona se zaustavlja na 10 minuta radi odmora. Većina tih vojnika nije ni imala cipele već sandale od automobilske gume. Na koncu Viet Minh će oko Dien Bien Phua dovesti 27 pješačkih bojni, 20 topova kalibra 105 mm, 18 topova kalibra 75 mm, 80 topova kalibra 37 mm te stotinu protuzrakoplovnih strojnica. Ukupna količina streljiva koja je dopremljena nije poznata, ali se zna da je Viet Minh na poprište bitke dopremio čak 15.000 granata kalibra 105 mm. Samo je između 8. i 15. ožujka 1954. godine dopremljeno 200 tona streljiva. General Giap izveo je još jedan potez kojim je dodatno oslabio obranu Dien Bien Phua - pojedine postrojbe je pomjerao vrlo uočljivo ka Dien Bien Phuu što je navelo generala Cognya da zapovijedi trupama iz Lai Chaua da krenu put Dien Bien Phua kao pojačanje. To je bilo ono što je general Giap i želio postići francuske su snage upale u zasjedu i od 2100 vojnika koji su trebali stići kao pojačanje u Dien Bien Phu je došlo samo njih 185. Prvi izravan napad na Dien Bien Phu pokrenut je 24. studenog kada je zapovjeđeno 308., 312. i 351. diviziji da iz pravca Viet Baca krenu na francusko uporište. Takvi napadi nisu odlučivali tijek bitke, ali su ometali Francuze u njihovim planovima. U odlučujućoj bitci na strani kolonijalne vojske sudjelovat će redovne francuske trupe (elitne padobranske postrojbe i topništvo), pripadnici Legije stranaca te pješačke postrojbe alžirskih, marokanskih i indokineskih kolonijalnih vojnika. Njima će se suprotstaviti pet divizija Viet Minha.
Bitka
Nakon dva mjeseca unutar obrambenog perimetra izgrađena je mreža puteva, mostova, utvrda i skloništa koja je trebala osigurati čvrstu obranu kolonijalnih snaga. Obrambeni položaji ojačani su sa šest bitnica haubica kalibra 105 mm, jednom bitnicom haubica kalibra 155 mm te s tri satnije teških minobacača. Zamisao je bila da se u Dien Bien Phu pošalju još jače topničke snage, ali je zapovjednik topništva kod Dien Bien Phua pukovnik Charles Piroth to odbio smatrajući postojeće snage sasvim dostatnim. General Navarre osobno je obišao francuske položaje kod Dien Bien Phua kako bi se uvjerio u stanje na terenu. Nakon obilaska bio je zabrinut jer su neka od isturenih uporišta izgrađena tako da ih je okruživala džungla u kojoj su se pak bez poteškoća mogle sakriti jake neprijateljske snage. Kao najslabiju točku obrane označio je uporište Beatrice smatrajući i procijenio da bi njegovim padom cijela dolina mogla biti izložena neprijateljskim topničkim napadima. Time bi učinkovita obrana cijelog kompleksa bila dovedena u pitanje. Na sastanku koje je uslijedio general Navarre svoja je zapažanja iznio okupljenim časnicima. No, pukovnik Piroth odbacio je bojazni nadređenog generala riječima: "Prvo, Viet Minh neće uspjeti ovdje dovesti svoje topništvo. Drugo, ako ga uspije dovesti uništit ćemo ga. Treće, čak i ako uspiju zapucati iz svojih topova neće ih moći opskrbljivati s dovoljno granata da bi nam nanijeli neku ozbiljnu štetu. Uz to, moj generale, nijedan top Viet Minha neće moći ispaliti tri hica, a da ga ne uništi moje topništvo." Zapovjednik obrane Dien Bien Phua pukovnik Christian de Castries povjerovao je u riječi svog podređenog.
Gubici prije završne bitke
Do početka općeg Viet Minova napada u sporadičnim borbama kod Dien Bien Phua francuske su snage imale 151 mrtvog i 700 ranjenih vojnika.
Poslije posjeta generala Navarrea francuske postrojbe kod Dien Bien Phua obišao je, 26. siječnja 1954. godine, i državni tajnik za pridružene države Mark Jacques. Kao bivšeg časnika ratnog zrakoplovstva Jacquesa je brinula mogućnost da Viet Minh dopremi protuzrakoplovne topove na okolna brda. Stoga je rekao pukovniku Pirothu: "Pukovniče, znam da oko Hanoja ima na stotine neupotrebljenih topničkih cijevi. Iskoristite činjenicu da je kod vas član francuske vlade i nabavite si još topova." Samouvjereni Piroth državnom je tajniku rekao kako ima i previše topova. Unatoč protivljenju pukovnika Priotha njegovim je snagama na raspolaganje stavljeno dodatnih 10 lakih tenkova M24. Tijekom bitke pokazat će se kako su upravo ti tenkovi bili jedina francuska mobilna obrana. Pet dana kasnije, 31. siječnja, snage Viet Minha otvaraju topničku vatru na francuske položaje koje tada brani oko 16.5000 vojnika. Njih je okružilo 5 vijetnamskih divizija koje su brojale 55.000 vojnika. Kolonijalne snage raspolagale su s 80 topova velikog kalibra dok je Viet Minh imao 288 takvih topova koje je prikrio u planinama koje su okruživale dolinu. U okviru priprema za konačni napad početkom veljače pripadnici 57. pukovnije 312. divizije Viet Minha masovno zauzimaju vrhove brežuljaka koji su okruživali francuske položaje. Poslije toga na sastanku sa svojim suradnicima general Giap situaciju kod Dien Bien Phua usporedio je sa zdjelom riže gdje su njegovi vojnici zauzeli vrhove dok su francuske snage bile na dnu posude.
Kada je Viet Minh započeo s evakuacijom civila iz područja Dien Bien Phua svima je postalo jasno kako će ubrzo uslijediti napad. Na napad se nije moralo dugo čekati jer on je počeo 13. ožujka kada je topništvo Viet Minha pet minuta prije zalaska sunca otvorilo iznimno snažnu paljbu na uporišta Beatrice (sjeveroistok) i Gabrille (sjever). Vrijeme napada nije slučajno odabralo jer se tako sprječavalo francusko zrakoplovstvo da napadne topničke položaje Viet Minha. Bitka je tek počinjala, a francuske su snage ostale bez zapovjednika sjevernog sektora pukovnika Julesa Gauchera koji je poginuo zajedno s četiri časnika kada je pogođen izravnim topničkim pogotkom. Samo tijekom prve noći napada Viet Minh je na uporište Beatrice ispalio 9000 granata, a situaciju u uporištu dodatno je otežavalo i to što je toga dana u njemu boravilo 450 umjesto predviđenih 517 vojnika. Poslije topničke vatre u napad na uporište Beatrice krenuli su valovi vojnika iz 312. divizije Viet Minha. Došlo je do borbe prsa u prsa koja je bez prestanka trajala dva sata. Potom je napad nakratko prestao, a nakon sat i pol vremena uslijedio je novi pješački napad koji je također potrajao nekoliko sati. Na koncu napadači su uspjeli svladati branitelje koji su gotovo svi izginuli. Na strani napadača brojke nisu bile ništa manje strašne jer je poginulo oko 600 vojnika, a oko 1200 ih je bilo ranjeno. Tijekom jutra francuske su postrojbe krenule u protunapad kako bi ponovno zaposjele Beatrice, ali je napad odbijen nakon žestoke paljbe topništva Viet Minha. Bitka je tek počela, pukovnik Piroth koji je do tada odbacivao sve sugestije postao je svjestan kako je podcijenio protivnika. Povjerio se pukovniku Trancardu: "Potpuno sam obeščašćen! Jamčio sam de Castriesu da nas neprijateljsko topništvo neće moći niti dotaknuti. Sad ćemo izgubiti bitku. Odlazim." Potom se uputio ka svom bunkeru gdje je počinio samoubojstvo ručnom bombom legavši na nju. Pirothova smrt čuvana je u tajnosti kako ne bi opao moral francuskih vojnika.
Sljedećeg dana (14. ožujka) pri napadu na uporište Gabrielle, koje je branila elitna alžirska bojna, napadači su ponovili scenarij od prethodnog dana. Nakon snažne topničke pripreme uslijedio je jak pješački udar u 20:00 h. Sutrana u ranim jutarnjim satima, u 2:30 h, napadači su zauzeli dio uporišta na sjeveroistočnoj padini. Dva i pol sata kasnije, u 5:00 h, Viet Minh je pregazio položaje branitelja koji su većinom poginuli tijekom bitke. Nešto kasnije istog jutra francuske snage pokušale su izvesti protunapad, ali pukovnik Pierre Langlais koji je predvodio napad odlučio se osloniti na 5. vijetnamsku padobransku bojnu koja je iskočila dan ranije i bila vidno iscrpljena. To je pomoglo Viet Minhu da taj taj protunapad uspješno odbije. Tako je u roku od samo dva dana Viet Minh zauzeo dva važna uporišta. No, takav uspjeh imao je i visoku cijenu jer je poginulo 2000 njegovih vojnika dok je na francuskoj strani broj mrtvih bio upola manji. Zbog velikih gubitaka u ljudstvu došlo je do nezadovoljstva među vojnicima Viet Minha i prijetila je opasnost od izbijanja pobune. Kako bi se spriječio takav razvoj događaja angažirani su politički komesari i posebne postrojbe koje su uvodile strogu stegu. Međutim, ni situacija na strani kolonijalnih trupa nije bila puno bolja. Dva dana nakon što je uporište Gabrielle došlo u ruke napadača pod okriljem magle većina pripadnika 3. tajlandske bojne napustila je svoje položaje na uporištu Anne-Marie. Uporište su ostali braniti samo vojnici iz Francuske i manji broj Tajlanđana, ali kako su bili malobrojni i oni su se morali povući.
Anđeo iz Dien Bien Phua
Neki od zrakoplova francuskog ratnog zrakoplovstva kod Dien Bien Phua kao članove posade imali su medicinske sestra. Ukupno ih je bilo 15, a jedna od njih - Geneviève de Galard - ostala je u Dien Bien Phuu nakon što je njezin zrakoplov oštećen u topničkoj vatri. Do same predaje Geneviève de Galard je pružala zdravstvenu skrb ranjenicima zbog čega je postala poznata kao Anđeo iz Dien Bien Phua.
Nakon ovakvog razvoja događaja zapovjedništvo u Hanoju zaključilo je kako vojno vodstvo u Dien Bien Phuu nije sposobno organizirati obranu. Takav zaključak nagano je generala Cognya da odleti ka Dien Bien Phuu kako bi preuzeo zapovjedništvo, ali jaka topnička vatra Viet Minha nije njegovom zrakoplovu dopustila slijetanje. Cogny je potom razmatrao mogućnost da padobranom iskoči iznad okruženog područja, ali su ga suradnici odgovorili od takve zamisli. Za to vrijeme de Castries pokušava ohrabriti svoje vojnike: "Ovdje u Dien Bien Phuu sudjelujemo u bitki koja će odlučiti sudbinu rata u Indokini. Primili smo nekoliko teških udaraca i izgubili smo mnogo ljudi, ali oni su odmah zamijenjeni s dvije padobranske bojne. Još pet čeka na iskakanje. Naše je topništvo netaknuto i spremno za zaštitnu vatru. Naši topovi i topnici spremaju se spustiti padobranima. Pojačanja koja nam dolaze nadoknadit će naše gubitke, Vijetnamci to ne mogu reći. Vjerojatno ste iznenađeni što ne vidite naše bombardere ali morate razumjeti da vrijeme ne dopušta takve misije. Čim se nebo i malo razvedri sva naša zračna moć bit će iznad Dien Bien Phua. Sve ovisi o nama. Još nekoliko dana i pobijedit ćemo, i žrtve koje su pale neće biti uzaludne."
Zbog loših vremenskih uvjeta i neprijateljske topničke vatre opskrba francuskih položaja bila je sve lošija. Teretni zrakoplovi izbacivali su palete opreme teške po jednu tonu. No, kada bi takav teret - koji bi sadržavao streljivo i eksploziv - promašio cilj i pao u minsko polje eksplodirao bi. To ne bi samo uništilo teret nego bi i očistilo minsko polje čime bi se otvorio put vojnicima Viet Minha do francuskih položaja. Događalo se i da teret padne u francuski rov ili bunker što je bilo gotovo jednako pogubno za branitelje kao da ih je pogodila topnička granata. Kako bi se spriječile takve situacije težina pošiljki ograničena je na maksimalno 100 kilograma. Zapovjednik transportnog zrakoplovstva u Hanoju Nicot zapovjedio je da se teret izbacuje s minimalne visine od 2000 metara kako bi se smanjio rizik od gubljenja prevelikog broja zrakoplova koje je Viet Minh uspješno obarao ili oštećivao. Konačno, 2. travnja branitelji su stigla pojačanja, a četiri dana kasnije Viet Minh zbog velikih gubitaka smanjuje intenzitet napada. U vremenskom razdoblju od 9. do 11. travnja 4. padobranska bojna i 2. bojna Legije stranaca uspijevaju iskočiti u zonu sukoba. Ova pojačanja omogućila su braniteljima da krenu u protunapad na istočnom dijelu bojišta. Na kratko činilo se kako se ratna sreća okreće i da će branitelji uspjeti obraniti svoje položaje. No, potom se krajem travnja pojavio monsun i rovovi branitelja napunili su se vodom, a bunkeri su se počeli urušavati. Napadači su uvidjeli novu priliku koju su im dali teški vremenski uvjeti i započeli su granatiranje francuskih položaja. Osim što je granatiranje izazvalo nove ljudske žrtve stvaralo je i velike količine blata koje su otežavale kretanje branitelja i tako se slabila obrambena moć. Krajem travnja opkoljenim kolonijalnim snagama iz susjednog Laosa upućene su u pomoć dodatne postrojbe,ali one su se izgubile u indokineskim džunglama i nisu se uspjele na vrijeme uključiti u borbu. Posljednja pojačanja braniteljima stigla su 5. svibnja (388 vojnika iz 1. kolonijalne padobranske bojne), ali ona više nisu mogla nadoknaditi nastale gubitke. Dan kasnije, 6. svibnja, nebo iznad bojišta razvedrilo se što je omogućilo francuskom zrakoplovstvu da krene u masivne zračne napade u kojima je sudjelovalo 47 bombardera B-26, 18 Corsairsa, 26 Bearcatsa, 16 Helldiversa i 5 Privateersa. Uzvraćanje na zrakoplovni napad otkrilo bi položaje topništva Viet Minha tako da njihove snage nisu uzvraćale vatru. No, nakon što su zračni napadi završili započeo je topnički napad visokog intenziteta na francuske položaje, a tijekom noći u napad je krenulo i Viet Minhovo pješaštvo.
Neka bitka umre
Situacija je za branitelje postajala sve teža. Gilles Roy u knjizi Dien Bien Phu opisao je teške uvjete na francuskoj strani bojišnice: "Na ulazu u stanicu za prvu pomoć nagomilane su hrpe gnojnih zavoja. Oprema leži između čizama, cipela za džunglu i prevrnutih kaciga. Neki se ranjenici vuku sve do bolnice centralnog položaja zamišljajući da će tamo pronaći spas. Borci moljakaju za mjesto u podzemnim prostorijama kirurškog odjela gdje se ljudi guše. Gaze po svilenim padobranima koji se sada upotrebljavaju kao plahte, zavoji i mrtvački pokrovi. Sa slabo učvršćenih ležajeva dopiru jadikovanja. Plazma teče kap po kap u vene. Pored srušene prostorije za radio dva kirurga golih grudi zaštićenih gumenom pregačom s rukavicama na rukama, bez maske, otvaraju trbušne šupljine, paraju bedra da iz njih izvade krhotine granata ili kugle. Nesnosni miris krvi guši. Bolničari puše da ne bi povraćali. Kirurg mora dati 50 transfuzija, a ima 2 litre krvi. Mora dati 300.000 jedinica penicilina, a ima 50. Muče ga slomljene vilice, probodene oči, iščupane noge, rasječena ramena, stenjanje."
Zapovjedništvo u Hanoju shvaća ozbiljnost situacije i počinje izrađivati planove za spašavanje preostalih snaga. Jedna od zamisli bila je bacanje napalma iz transportnih zrakoplova C-119, ali kako je bila kišna sezona džungla je bila puna vlage i vegetacija nije gorila. Suočena s teškim porazom Francuska traži pomoć Sjedinjenih Država. Načinjen je plan koji je predviđao masovna dnevna bombardiranja položaja Viet Minha oko Dien Bien Phua. Međutim ubrzo se zaključilo da bi i nakon toga šanse za pobjedu bile male te se odustalo od ove zamisli. Na koncu američki državni tajnik John Foster Dulles ponudio je francuskom ministru vanjskih poslova Georges Bidaultu dvije atomske bombe kako bi ih Francuzi bacili na Dien Bien Phu. No, francuski su predstavnici to odbili. Sada je konačni poraz bio je samo pitanje dana. Viet Minh je 1. svibnja 1954. godine pokrenuo posljednji veliki napad. Tjedan dana kasnije 7. svibnja 1954., kada je 308. diviziji Viet Minha naloženo da "zagrli neprijatelja" bio je dan konačnog poraza. Francuski položaji zasuti su topničkom i minobacačkom vatrom nakon čega su uslijedili napadi pješaštva u valovima. U 17 h zapovjednik uporišta Isabelle general de Castries poslao je poruku stožeru u Hanoju: "Potopljeni smo. Pala su naša tri istočna uporišta. Ne znam gdje su sve ranjenici i zapovjednici mojih postrojbi, pitaju me što ćemo dalje učiniti. Sada smo pod vatrom Staljinovih orgulja. Moji su ljudi automati koji se raspadaju od nedostatka sna." S druge strane uslijedio je odgovor: "Neka bitka umre. Dajte dopuštenje vojnicima da se probiju ako mogu. Nećemo vas napustiti. Hvala vam na lijepoj obrani."
Branitelji uporišta Isabelle dobili su zapovijed da u 17:30 h prestanu pružati otpor. No, prije predaje vojnici su počeli uništavati opremu - cijevi pušaka i strojnica zabadali su u zemlju i povlačili okidače. Topnici su razbijali optičke uređaje za ciljanje, topovske zatvarače bacali su u blato, a u cijevi su stavljali granate od bijelog fosfora. Eksplozija takve granate uništila bi žljebove u topničkoj cijevi i tako je učinila neupotrebljivom. Iz motora vozila i nekoliko tenkova ispušteno je ulje i onda je dodavan gas kako bi motori zaribali. Dok su njegovi vojnici uništavali opremu general Christian de Castries i njegovi najbliži suradnici pukovnik Pierre Langlai i bojnik Marcel Bigeard pozdravili su se i otišli spaliti svoje osobne papire. Kako su izgledali ti posljednji trenuci bitke opisao je Bernard Fall u knjizi Pakao na vrlo malom mjestu (Hell in a Very Small Place: The Siege of Dien Bien Phu): "Kako se utišavala pucnjava oko glavnog položaja tako se moglo čuti bubnjanje nogu u sandalama koje su trčale preko krovova koji su natkrivali rovove uporišta Isabelle. Nakon nekoliko sekundi kroz vrata bunkera provirila bi azijska glava pokrivena plitkom kacigom u koju je zataknuto busenje trave ili granje drveća. Mladi Azijac, često visok jedva 1,60 m i naizgled star tek 15-ak godina (a zapravo je imao vjerojatno dvostruko više godina) zamahao je ruskom strojnicom koja je imala zakrivljen okvir za streljivo i povikao: 'Di Di Mau Len!' (Idemo, idemo brzo!) ili bi jednostavno povikao na grubom francuskom 'Sorté!' (Izlazite!). I iz bunkera bi izlazili Francuzi, legionari, sjevernoafrikanci i Vijetnamci i tako započeli svoj staž kao zatvorenici Viet Minha."
Ukupni gubici
Za vrijeme trajanja pregovora, potkraj lipnja francuska je vojska pretrpjela još jedan težak poraz kada je tijekom evakuacije garnizona An Khe iz zasjede napadnut vojni konvoj i ubijeno 500 vojnika. U konačnici za osam godina rata u Vijetnamu poginuti će ili nestati 75.000 francuskih vojnika. Civilne i vojne žrtve na suprotnoj strani porcjenjuju na više od 200.000 ljudi.
Tako je završila bitka kod Dien Bien Phua tijekom koje je poginulo 1800 francuskih vojnika, a 11.721 ih je zarobljeno dok je dezertiralo njih oko tisuću. Bio je to najveći broj zarobljenika koje je Viet Minh ikada zarobio tijekom cijelog rata. Zarobljenici su podijeljeni u dvije skupine. Radno sposobni prisiljeni su marširati više od 400 km u zarobljeničke logore na sjeveru i istoku Vijetnama. Drugoj skupini zarobljenika, koju su činili ranjenici, pružena je osnovna zdravstvena skrb, a najteže ranjene je evakuirao Crveni križ. Na koncu je u zarobljeništvu ostalo 10.863 kolonijalnih vojnika. Nakon četiri mjeseca zarobljeništva oslobođeno je 3290 francuskih vojnika dok je njih nekoliko stotina umrlo tijekom zarobljeništva. Vijetnamci koji su se borili na francuskoj strani (njih 3013) nisu pušteni na slobodu i o njihovoj daljnjoj sudbini može se samo nagađati. Viet Minhovi gubici u borbama kod Dien Bien Phua procjenjuju se na između 10.000 i 30.000 ubijenih. Na kraju, ono što su Francuzi smatrali jednom od svojih prednosti - zračna moć - zakazala je i utjecala na ishod bitke. No, osim toga tu je bila i očita prevelika udaljenost između Hanoja i Dien Bien Phua (350 km) te nepovoljni vremenski uvjeti. Uz to brdovit teren i gusta vegetacija pružali su borcima Viet Minha odličan prirodni zaklon čuvajući ih od učinkovitih francuskih topničkih i zračnih napada. I za same zrakoplove prelet iznad takvog područja predstavljao je opasnost jer nitko sa sigurnošću nije mogao znati što točno i gdje krije takav teren. A ono što se skrivalo bila je učinkovita protuzrakoplovna obrana i topovi koji su bili skriveni u sigurnim i nepristupačnim špiljama u strmim vapnenačkim stijenama.
Dan nakon francuskog poraza u Ženevi je započela, ranije dogovorena, mirovna konferencija na kojoj se odlučivalo o sudbini Indokine. Na toj konferenciji sudjelovali su predstavnici Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država, Kine, Francuske, Velika Britanije te predstavnici francuskih kolonija Laosa, Kambodže te Sjevernog i Južnog Vijetnama. Francuska se vlada nadala kako će povoljan ishod bitke kod Dien Bien Phua omogućiti njihovim predstavnicima bolje pozicije u pregovorima, ali dogodilo se upravo suprotno. Konferencija je okončana 21. srpnja 1954. i na njoj je dogovoren prekid vatre između zaraćenih strana, povlačenje francuskih trupa, davanje nezavisnosti francuskim kolonijama i podjela Vijetnama po 17. paraleli. Podjelu je pratila i velika evakuacija civilnog stanovništva sa sjevera tijekom koje je francuskim i američkim brodovima na jug Vijetnama prebačeno 400.000 ljudi dok je na sjever emigrirao znatno manji broj civila. Kako bi se izbjegla trajna podjela zemlje dogovoreno je da se u srpnju 1956. godine održe opći izbori u oba Vijetnama na kojima je trebala biti izabrana zajednička vlada što je trebao biti prvi korak ka budućem ujedinjenju. No, do izbora nikada nije došlo. Umjesto toga na pomolu je bio novi rat.
Objavljeno: 3. 11. 2012.
