Francuski političar i vojnik rođen je u mjestu Lille 22. studenog 1890. godine u siromašnoj plemićkoj obitelji Henrija i Jeanne (rođ. Maillot) de Gaulle kao treće od petero djece. Kako su bili plemićkog podrijetla i uvjereni katolici DeGaullovi nikako nisu mogli prežaliti propast monahrije. Na mladog Charelsa, kao i na njegova tri brata i sestru, obiteljska su shvaćanja ostavila dubok i neizbrisiv dojam. Očeva uloga bila je odlučujuća za Charlesovu karijeru. Henri de Gaulle, profesor povijesti i književnosti koji jeradio kao učitelj i ravnatelj u privatnim školama, usadio je u svoju djecu ljubav prema francuskom jeziku, književnosti i povijesti. Glava obitelji Henri poticao je među djecom raspravu o tim temama. Mladi Charels je već tada pokazao kako ima izvrsno pamćenje. Osim oca na mladog je Charlesa utjecao i njegov stric, također se zvao Charles de Gaulle, koji je poput brata bio povjesničar ali i strastveni keltist koji je zagovarao jedinstvo Velšana, Škota, Iraca i Bretonaca smatrajući ih jedinstvenim narodom. Stoga i ne čudi što je već u dobi od deset godina de Gaulle čitao knjige temom srednjovjekovne povijesti. No, osim povijesti pisao je pjesme, ali i čitao djela filozofa kao što su Nietzsche, Kant i Goethe te Platona. Premda se jedno vrijeme zanosio mišlju da se posveti tehničkim studijima ili proučavanju povijesti na koncu se odlučio za vojničku karijeru te se upisao na uglednu vojnu akademiju Saint-Cyr. Odlučio se za pješaštvo, a ne za konjicu koja je bila svojevrsna perjanica francuske vojske, smatrajući kako je polje djelatnosti puno šire. Vojnu je akademiju završio 1912. godine kao 13 od 212 diplomaca u svojoj klasi. Vojničku je karijeru započeo kao mladi časnik 33. pješačke pukovnije u Arrasu koja je smatrana za jednu od najboljih postrojba francuske vojske.
S početkom Prvog svjetskog rata u kolovozu 1914. de Gaullova postrojba dobila je zadaću zastaviti njemačko napredovanje kod Dinanta (Belgija). Tijekom ovih borbi de Gaulle je prvi puta ranjen dobivši metak u koljeno. Tijekom boravka u bolnici shvaća kako francuska vojska ima zastarjelu vojnu taktiku koja počiva na načinu ratovanja koji pripada 19. stoljeću i potpuno je neučinkovta protiv njemačkog topništva. U svoj će dnevnik zapisati: "Ta umjetna mirnoća časnika koji su odlazili u smrt, juriši bajunetama nekih upornih postrojba, trube što su pozivale u napad, sjajni pothvati heroja-pojedinaca - sve to nije vodilo ničemu. Čovjek u tim trenutcima shvati kako sva hrabrost ovoga svijeta nije ništa prema mitraljeskoj vatri." Svojoj postrojbi pridružuje se ponvono u listopadu kao zapvojednik 7. satnije. Njegova će postrojba uskoro dobiti priznanje zbog vještog prikradanja koje je omogućilo francuskim vojncima da prisluškuju razgovore njemačkih vojnika u njihovim rovovima te su na taj način Francuzi dolazili do vrijednih informacija. sam de Gaulle je 18. siječnja 1915. godine zbog tih podviga primio odlikovanje Ratnog križa (Croix de Guerre), a 10. veljače iste godine promaknut je u čin satnika. Mjesec dan kasnije tijekom borbi u Champagni ponovno je ranjen, ovaj puta u ruku. Rana se u početku nije činila odveć ozbiljnom, ali nakon što se inficirala postala je ozbiljna i de Gaulle je četiri mjeseca bio izvan aktivne vojne službe. Tijekom Verdunske bitke 2. ožujka 1916. godine dok je pokušavao svoju postrojbu izvući iz obruča u kojem se našla zadobio je ranu od bajuneta nakon čega je zarobljen. Potom je kao ratni zarobljenik prebačen u Njemačku gdje u prvo vrijeme boravi u raznim logorima da bi konačno bio smješten u zarobljenički logor Fort IX kod Inglostadta. U zarobljeništvu se posvećuje učenju i čitanju. S obzirom da je tijekom školovanja dobro naučio njemački jezik bez većih teškoća čita njemačke novine. ali i s drugim zarobljenicima razgovarao o tijeku rata. U zarobljeništvu će upoznati i budućeg maršala i zapovjedika Crvene armije Mihaila Tuhačevskog koji promiče teorije o brzoj i mehaniziranoj vojsci, što je bila tema koja je zanimala i de Gaullea. O temi prvih tenkova koji su se pojavili na europskom ratištu piše i svoju prvu knjigu Razdor u protivničkom logoru (La Discorde Chez Ja Ennemi) u kojoj se osim toga bavi i analizom njemačke vojne i gospodarske snage. Knjiga će biti objavljena tek 1924. godine.
Tijekom zarobljeništva de Gaulle je pet puta pokušao pobjeći iz zarobljeništva. Pokušavao je pobjeći skrivajući se u košari za pranje rublje, kopajući tunel, bušeći rupu u zidu, a jednom prilikom preodjenuo se i u medicinsku sestru. To ga je dovelo do toga je da u nekoliko navrata bio smješten u samicu, a ukinute su mu i povlastice kao što je čitanje novina i pušenje. U pismima koje je slao roditeljima neprestano je pisao o svojoj frustriranost zbog toga što je zarobljen i ne sudjeluje u vojnim operacijama nazivajući svoju situaciju "sramotnom nesrećom". U zatočeništvu je ostao sve do potpisivanja primrja koje je označilo kraj rata 1. prosinca 1918. godine. Tri tjedna kasnije vratio se u domovinu i nastavio vojnu karijeru. Početkom 1919. godine kao vojni instruktor i član francuske vojne misije odlazi u Poljsku gdje obučava poljsko pješaštvo tijekom poljskog rata s komunističkom Rusijom. Sudjeluje i u borbama te se tijekom borbi kod rijeke Zburcz ističe i dobiva najviše poljsko vojno odlikovanje Virturi Militari. Kada se vratio u Francusku (1920.) predaje povijest na vojnoj akademiji Saint-Cry. Zatim od studenog 1922. do listopada 1924. godine studira na Ratnoj školi (École de Guerre), ustanovi za obrazovanje stožernih časnika, gdje ulazi u verbalni sukob s pukovnikom Moyrandom. Naime, de Gaulle je zastupao stav kako taktika mora ovisiti o okolnostima, a ne o doktrini rata. Na koncu školovanja de Gaulle je imao solidne, ali ne i sjajne ocjene. Međutim, pukovnik Moyrand ga je u svom završnom izvješću pohvalio zaključivši kako je riječ o "inteligentom, kulturnom i ozbiljnom časniku koji ima sjajan talent", ali je i nagalsio kako ima "prekomjerno samopouzdanje". Od ukupno 129 polaznika de Gaulle je bio na koncu 52 s ocjenom "dovoljno dobar" koja nije širom otvarala vrata mogućnostima napredovanja u francuskoj vojsci. No, tada je ugledni francuski časnik maršal Henri Pétain urgirao da se ocjena izmjeni u "dobar" što je de Gaulleu davalo veće šanse za kasnije napredovanje. Od 1. srpnja 1925. godine de Gaulle postaje član osoblja maršala Pétaina u Ratnoj školi i radi u njegovu kabinetu. Premda mu je Pétain pomogao spasiti vojnu karijeru to nije de Gaullea spriječavalo da ga kritizira. Tako, primjerice, nije odobravao maršalovu odluku da preuzme zapovjedništvo nad trupama u Maroku smatrajući kako je ovaj to učinio samo zbog želje da mu se javnost divi. Kasnije će na tu temu zapisati: "Maršal Pétain bio je velik čovjek, umro je 1925. godine, ali on to nije znao". Krajem te godine (1. prosinca 1925.) de Gaulle objavljuje esej na temu "Povijesna uloga francuskih tvrđava". U to vrijeme bila je riječ o popularnoj temi zbog planiranja izgradnje Maginotove linije. U tom eseju de Gaulle iznosi tvrdnju kako je cilj utvrde oslabiti neprijatelja, a ne ekonomizirati obranu. Uskoro će doći i od trzavica između de Gaullea i maršala Pétaina kada je de Gaulla pisao djelo Le Soldat, povijest francuskog vojnika, koje je pisao u Pétainovo ime, ali ga je želio supotpisati. Maršal se tome usprotivio i pored toga želio dodati jedno poglavlje vlastitih misli. Došlo je do prekida suradnje između njih dvojice, a de Gaulle je iz maršalova ureda u Ratnoj školi prešao u stožer Rajnske armije u listopadu 1926. godine. Nakon svađe s maršalom Pétainom de Gaulle se, sukladno svom temperamentu, zakleo kako se više nikada kročiti u Ratnoj školu. Iste godine vjenačo se s Yvonne Vendroux, djevojkom iz ugledne obitelji koja je potjecala iz sjeverne Francuske. U travnju 1927. godine na Pétainov poziv ipak pristaje na Ratnoj školi održati seriju od tri predavanja naslovljena Vodstvo u vrijeme rata, Karakter i Prestiž. Znatan broj časnika koji je sluša ta predavanja bili su stariji časnici koji su samo nekoliko godina ranije poučavali upravo de Gaullea. Ta tri predavanja kasnije su činili temelj de Gaullove knjige Oštrica mača.
"Patriotizam je kada je ljubav prema vlastitom narodu na prvom mjestu, a nacionalizam je kada je mržnja prema onima koji ne pripadaju tvome narodu na prvome mjestu."
Charles de Gaulle u razgovoru za časopis Life, 9. svibnja 1969.
Nakon što je dvanaest godina imao čin satnika de Gaulle je promaknut 25. rujna 1927. godine. U studenome 1927. dobio je zapovjedništvo nad 19. bojnom lakog pješaštva koja je bila smještena u gradu Trieru u Porajnju. Riječ je bila o njemačkoj pokrajini koju su francuske snage nakon sklapanja mira u Versaillesu okupirale. De Gaulle je svoje vojnike želio obučavati u najtežim mogućim uvjetima što nadređeni često nisu odobravali. Primjerice, nadređeni zapovjednik zabranio je izvođenje vježbe tijekom koje je de Gaulle planirao da njegovi vojnici noću prijeđu zaleđenu rijeku. U drugom slučaju de Gaulle je vojnika koji se obratio svom zastupniku u francuskom parlamentu kako bi dobio premještaj u drugu postrojbu dao zatvoriti. Zbog svega toga de Gaulleu je prijetilo pokretanje stegovnog postupka ali maršal Pétain ga je opet uzeo u zaštitu. Nakon što je završila saveznička okupacija Porajnja de Gaulleova postrojba se povukla u Francusku. Potom je raspoređen na dvogodišnju dužnost u Libanonu i Siriji gdje je je mu je general Louis Paul Gaston de Bigault du Granrut napisao iznimno kvalitetnu referencu kojom ga je preporučuje za buduće napredovanje. U studenome 1931. zapošljava se u Ministarstvu obrane kao "časnik za izradu nacrta", a u prosincu 1932. godine promaknut je u čin pukovnika i imenovan zapovjednikom Trećeg odjela, što mu je donijelo iskustvo rada i suradnje između vojske i vlade. Premda ga je i dalje štitio ugledni maršal Pétain, koji je i dalje na njega značajno utjecao te je bio i kum njegovu sinu, de Gaulleova budućnost još je bila neizvjesna. U vojsci je bio na lošem glasu kao ekscentrik, nekomformist i pobornik novih i nekonvencionalnih ideja. Ni tjelesni izgled nije mu išao u prilog. Bio je izrazito visok (u Sanit-Cyru dobio je nadimak motka). Uz to često je bio zlovoljan, nezgrapan i trom. Uza sve to bio je loš jahač. Imao je dugačko i krupno lice s malom bradom i malenim, punim usnama. Pa ipak, mladi se potpukovnik u radu odlikovao žarom, uzvišenošću svojih zamisli, širokom kulturom i znanjem, sjajnim pamćenjem i izrazitom sposobnošću da sintetizira sve elemente nekog problema i pronađe mu rješenje. Kao nastavnik povijesti u Saint-Cryu svoje je učenike podvrgao željeznoj disciplini. Poput većine svojih kolega i on je osjetio potrebu pisati, osim već spomenute Oštrice mača napisao je i Vojsku budućnosti te Francuska i njezina vojska. Sve tri knjige odlikuju se autorovom učenošću i dobrim stilom. Pri pisanju bio je ponesen klasičnom inspiracijom, sve je bilo puno citata, a i u ponekad 'teškim' rečenicama bilo je izuzetno sjajnih mjesta. Za razliku od maršala Pétaina i većine francuskih visokih časnika de Gaulle je vjerovao u upotrebu tenkova i brze manevra, a nauštrb rovovskog načina ratovanja. Slijedio je misao umirovljenog francuskog pukovnika i vojnog mislioca Emile Mayera (1851. - 1925.) koji je smatrao kako novo doba donosi i mehanizirani način ratovanja. Mayer nije skrivao ni svoje loše mišljenje o francuskim generalima, a bio je i krtičan prema Maginotovoj liniji.
U skladu s takvim stavovima de Gaulle je 1934. godine napisao djelo Prema strukovnoj vojsci (Vers l'Armée de Métier) u kojem je predložio mehanizaciju pješašstva i stvaranje elitnih vojnih postrojba od 100.000 ljudi i 3000 tenkova. S tako zamišljenom vojnom organizacijom francuska bi vojska mogla nadoknaditi nedostatak vojno sposobnog stanovništva te bi ujedno Francuska imala učinkovitu vojnu silu kojom bi mogla osigurati provedbu odredbi ugovora iz Versaillesa koji je Njemačkoj branio novo naoružavanje. Upravo je de Gaulle bio jedan od rijetkih visokih časnika koji su otvorenih očiju predviđali opseg katastrofe koja se nadvila nad Europom s pojavom nacizma. U vrijeme remilitarizacije Rajnske oblasti 1936. godine ustvrdio je: "Trebalo smo ih iznenaditi, brutalno i brzo... To je katastrofalna greška, bez sumnje nepopravljiva... Da smo imali profesionalnu vojsku i moje tenkove... mi bi napredovali, a Nijemci bi se povlačili... i mir bi bio osiguran." Izuzev Paula Reynarda, jednog od čelnika Demokratskog republikanskog saveza, stranke desnog centra, nitko od političara ili visokih vojnih časnika nije odobravao de Gaullove stavove. Zbog tih stavova 1936. godine preskočen je pri redovnom procesu promaknuća iako je zadovoljavao sve uvjete. Službeno objašnjenje bilo je kako karakteristike u njegovu dosjeu nisu "dovoljno dobre". No, onda se de Gaulle obratio političaru Paulu Reynardu koji se preko ministra rata Edouarda Daladiera pobrinuo da pri sljedećem redovnom promaknuću (1937.) i de Gaulle bude promaknut u čin pukovnika. Ponekad su ga kolege posprdno nazivale i "pukovnik Motor", ali povijest je kasnije pokazala koliko je de Gaulle bio u pravu. No, osim svojih stavova o modernizaciji i mehanizaciji vojske de Gaulleov problem bila je i njegova narav. Imao je izrazito nizak plan tolerancije i lako je ulazio u svađe, a bio je i sklon toem da vrijeđa druge. U društvu se nikada nije prepuštao užicima, a skoro i da nije imao prijatelja. To nije bilo nešto zbog čega se de Gaulle odveć opterećivao. Od djetinstva ga je pratilo uvjerenje kako će jednom doći dan kad će biti pozvan da Francusku zaduži svojim pozivom. Misli su mu često zaokupljali Aleksandar Veliki, Fridrich II i Napoleon, ljudi koji su znali kako vojno umijeće sjediniti s umijećem vladanja. Njegovi politički stavovi nisu bili poznati javnosti, a i danas je teško dobiti uvid u njih. Iz pisama koje je upućivao majci možemo dobiti tek fragmente njegova političkog stava. U jednom od njih upozorava kako je ratni sukob s Njemačkom neizbježan te podržava pakt Pierre Lavala sa SSSR-om (1935.) za koji smatra da je to najbolje što se može učiniti.
suđen zbog izdaje
Pred izbijanje Drugog svjetskog rata raspoređen je u zapovjedništvo Pete armije. U stvarnosti bilo je riječ o nekoliko bojni opremljenim lakim tenkovima tipa R35. Kada je Francuska napadnuta 10. svibnja 1940. godine de Gaulle je imao 49 godina i bio je najmlađi general u francuskoj vojsci. Nakon njemačkog prodora kod Sedana 15. svbinja de Gaulle je dobio zadaću zaustaviti prodor kako bi se Šesta armija general Roberta Touchona stilga prebaciti s Maginotove linije na rijeku Aisne. General Alphonse Georges, koji je bio zapovjednik kopnene vojske, rekao je de Gaulleu kako mu se sada ukazuje prilika da svoje ideje provede u djelo. De Gaulle je neprijatelja prvi put napao 17. svibnja oko 4:30 h, ali nakon što je jedna trećina njegovih snaga uništena povukao se. Nakon što su mu pristgla pojačanja ponovno je napao 19. svibnja, ali i ovaj puta je poražen. Nakon toga general Georeges zapovijedio mu je povlačenje ali je de Gaulle ignorirao tu zapovijed i zatražio još pojačanja. Zahtjev je odbijen i 20. svibnja de Gaulle se povukao. Premda su oba napada bila neuspješna de Gaulle je uspio zaustaviti neprijateljsko napredovanje što je bio jedan od rijetkih uspjeha u trenucima kada su francuske snage trpile poraze diljem bojišnice. Zbog toga 23. svibnja promaknut je u čin brigadnog generala i taj će čin imati do kraja vojne karijere. S obzirom da se situacija na vojnom polju sve više pogoršavala 9. lipnja 1940. godine odlazi na susret s britanskim premijerom Winstonom Churchilom kako bi dvije zemlje dogovorile koordinaciju ratnih napora. Nakon povratka u domovinu zatiće izrazito lošu političku situaciju - vlada je napustila Pariz, a ministri nisu bili voljni voditi rat iz Velike Britanije i sjeverne Afrike. Ponovo odlazi na sastanak s Churchillom, a nakon što se ponvono vratio u zemlju 16. lipnja doznaje kako je premijer Reynaud podnio ostavku, a na njegovo mjesto došao je de Gaulleov prijatelj i kum maršal Henri Pétain. Francuski junak iz Prvog svjetskog rata maršal Pétain zalagao se za sklapanje mira s Njemačkom dok se de Gaulle tome oštro protivio zahtijevajući nastavak rada do oslobođenja zemlje. Došlo je do žustre rasprave tijekom koje se staro prijateljstvo i kumstvo raspalo. De Gaulle je 17. lipnja otišao iz Pariza u London gdje će raditi na organiziranju snaga pokreta otpora Slobodnih Francuza (France Libres). Dan kasnije 18. lipnja maršal Pétain će od nacističkih okupatora zatražiti primirje i 22. lipnja njegovom će zahtijevu biti udovoljeno. Sjever Francuske biti će pod izravnom njemačkom okupacijom, izdvojen od francuske jurisdikcije dok će južni dio zemlje postati marionetska tvorevina tzv. Vichyevska Francuska. U pokušaju da maršalu Pétainu ospori legitimet među Saveznicima de Gaulle 26. lipnja upućuje pismo Winstonu Churchillu u kojem traži da Slobodni Francuzi, organizacija kojom on upravlja, bude priznata kao jedini legitimini predstavnik Francuske. No, u to trenutku de Gaulleovi sljedbenici su malobrojni, čine ih njegov tajnik, tri pukovnika, desetak satnika, jedan pravnik i tri bojne legionara koji su pristali ostati u Velikoj Britaniji i boriti se pod njegovim vodstvom. Novi Herbidi, otočje u Tihom oceanu, jedina su francuska kolonija koja podupire de Gaullea. Predstavnici Velike Britanije pokušavaju stupiti u kontakt s predstavnicima vlade koje su izbjegli u sjevernu Afriku, ali ne uspijevaju i 28. lipnja 1940. godine priznaju de Gaullove Slobodne Francuze kao legitimne predstavnike Francuske. Dva dana kasnije, 30. lipnja, admiral Émile Henry Muselier pridružio se Slobodnim Francuzima.
Bilo je to izuzetno teško razdoblje za de Gaullea. Prisjećajući se jednom prilikom tih trenutaka rekao je: "Počeo sam od nule. U Francuskoj nisam imao dobru reputaciju, a ni u inozemstvu nisam bolje stojao. Ali ta vrlo loša situacija ukazala mi je u kojem smjeru moram djelovati. Bio je to beskompromisan smjer nacionalnog oporavka jer sam jedino tako mogao steći autoritet. U ovom trenutku, najgorem u francuskoj povijesti, morao sam preuzeti taj teret." Od prvog dana u izgnanstvo započeo je s radom na organizaciji pokreta otpora te formiranju izbjegličke vlade i vojnih snaga. U radijskom obraćanju iz Londona svojim je sunarodnjacima poručio: "Čast, zdrav razum i interes naroda nalažu svim slobodnim Francuzima, muškarcima i ženama, da nastave borbu, gdje god i kakve god bile njihove mogućnosti." Zbog odlučnosti da nastavi borbu za oslobođenje Francuske i suprostavi se okupatoru vojni sud vichyevske Francuske je 4. srpnja 1940. osudio de Gaullea na četiri godine zatvora. No, to nije pokolepalo de Gaullea u njegovoj borbi. Na francuski nacionalni praznik Dan Bastille 14. srpnja 1940. godine predvodio je grupu mornara koji su položili vijenac ispred londonskog spomenika Ferdinandu Fochu, francuskom generalu koji je slavu stekao tijekom Prvog svjetskog rata. Dva dana kasnije (16. srpnja) na grob de Gaullove majke građani su položili bezbroj cvjetova, što je sugeriralo kako de Gaulle nije bez simpatizera u Francuskoj. Nedugo potom organizirano je novo suđenje na kojem je 2. kolovoza 1940. godine de Gaulle u odsutnosti osuđen na smrt zbog izdaje. Ni to nije pokolebalo de Gaullea koji je pet dana kasnije s Churchillom postigao dogovor kako će Velika Britanija financirati Slobodne Francuze, a račun će biti namiren nakon okončanja rata. Oko mjesec dana kasnije guverner Francuske Indokine general Georges Catroux javno je dao potporu de Gaulle nakon čega je vichyevski režim smijenio s položaja guvernera te se se Catroux pridružio de Gaulleu. Bio je to najviši francuski vojni časnik koji je tijekom rata prebjegao na stranu Slobodnih Francuza. Uporno i stprljivo de Gaulle je nastavio raditi na formiranjue sve većih vojnih snaga koje će se boriti protiv njemačke okupacije i marionetskog režima. U rujnu 1941. godine u Londonu je formirao Nacionalno vijeće Slobodnih Francuza kojem je on stajao na čelu. Riječ je bila o širokoj koaliciji snaga pokreta optora koja su s jedne strane činili konzervativni katolici, a s druge komunisti. Temeljeći svoju politiku na širokim osnovana dobivao je sve veću potporu i među Francuzima te je tako tijekom 1942. godine uspio na svoju stranu pridobiti francuske vlasti u Siriji i Libanonu koji su otkazali svoju poslušnost režimu u Vichyu. Zbog ustrajnog nastojanja da mu Saveznici daju što više slobode u planovima za oslobađanje Francuske bio je u stalnom sukobu sa savezničkim vođama. Clementine Churchill, koja mu se divila, jednom ga je upozorila: "Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego svoje neprijatelje", na što je on odgovorio: "Francuska nema prijatelja, ona ima samo interese." Za razliku od Amerikanaca i Britanaca nije imao odveć rezerviran stav prema Sovjetskom Savezu te je tijekom 1942. godine dao zapovijed da se regimenta pilota Slobodnih Francuza, nazvana eskadrila Normandie-Nieme, uputi u Sovjetski Savez gdje se kao jedina zapadnjačka formacija do kraja Drugog svjetskog rata borila na istočnoj bojišnici.
Dok se s druge strane maršal Pétain prikazivao kao onaj koji sebe žrtvuje za dobrobit Francuske gotovo uvijek nastupajući s uzvišenim tonom polusveznajućeg koji poznate istine o svijetu koje ostali Francuzi nisu znali de Gaulle je imao posve drukčiji pristup. U svojim govorima nikada se nije pozivao na kvazivjerske slike i kada je govorio o Pétainu uvijek ga je poimence spominjao dok Pétain nikada de Gaullea nije spominjao poimence već se referirao na njega koa na "lažnog prijatelja". Osim toga Pétain je u svojim nastupima oslobađao francusku vojsku od odgovornosti za vojni poraz iz 1940. godine. Za njega glavni krivac za taj poraz bio je moralni pad francuskog društva zbog čega je bilo potrebno provesti "narodnu revoluciju". S druge strane de Gaulle je za poraz krivio francusko vojno vodstvo, a ne društvo. Pétain je tvrdio da je Francuska na britanski nagovor "glupo" objavila rat Njemačkoj 1939. godine dok je de Gaulle govorio o cijeloj ratnoj eri. On je govorio o "tridesetogodišnjem ratu" ustrajavajući na tome kako su Prvi i Drugi svjetski rat zapravo jedan te isti rat koji je samo privremeno zaustavljen dugim primirjem. Vraćajući se u francusku povijest Pétain se pozivao jedino na Ivanu Orleansku kao model samožrtvujućeg francuskog domoljubja u "vječnoj borbi" protiv Engleske dok se njegov suparnik pozivao na sve najvažnije francuske povijesne figure od drevnih Gala do suvremenog doba. Upravo ta de Gaulleova spremnost da se poziva na povijesne figure prije i poslije 1789. godine trebala je sugerirati kako u njegovoj viziji Francuske ima mjesta i za lijeve i za desne za razliku Pétainovih zahtjeva za nacionalnim jedinstvom koje je isključivao drukčije misleće. Dok su maršalovi govori naglašavali potrebu da se Francuske povuče iz neprijateljskog i prijetećeg svijeta de Gaulle je hvalio veličinu Francuske koja nije bila ksenofobična već demokratska i inkluzivna. Osim toga borbu za slobodu Francuske prikazivao je kao dio šire svjetske borbe za slobodu i svijet u kojem će Francuska biti sidro novog demokratskog poretka. Osim govora za de Gaullea bile su naravno bitne i bitke koje su njegove postrojbe vodile i učinile od njega čelnog čovjeka Francuske. Sav njegov trud isplatio se 14. lipnja 1944. godine kada je trijumfalno ušao u francusku prijestolnicu. Odmah po ulasku u Pariz njegove su najodanije pristače počele organizirati politički život zemlje i konsolidirati paramilitarne grupe i pokrete pod izgovorom obrane od komunizma. Započela je borba za vlast u poslijeratnoj Francuskoj i u toj borbi nisu se odveć birale metode. To nije imalo dobrog odjeka među zapadnim Saveznicima i uslijedio je prvi politički udarac Saveznika na de Gaullea - nije pozvan na mirovnu konferenciju na Jalti. On je na to uzvratio u prosincu 1944. godine tako što je potpisao francusko-sovjetski pakt čime su Zapadni Saveznici bili neugodno iznenađeni. Kako bi ga koliko-toliko udobrovoljili i skrenuli ga s puta tiješnje suradnje s komunističkim Sovjetskim Savezom udovoljili su njegovom zahtjevu da se Francuskoj daju određene ovlasti nad Berlinom. To je rezultiralo time da je Berlin podijeljen na četiri upravne zone: francusku, britansku, američku i sovjetsku.
Alžir
U rujnu 1944. godine de Gaulle je postao predsjednik privremene vlade i na toj dužnosti je ostao do 20. siječnja 1946. godine. Tada je podnio ostavku zbog sve većeg sukoba između političkih stranaka te zbog prijedloga ustava Četvrte Republike za koji je držao kako daje previše ovlasti parlamentu. Taj period obilježio je i progon kolaboracionista koji je doveo do toga da je samo u Parizu u jednom trenutku bilo zatočeno više od 150.000 ljudi zbog sumnje da je surađivalo s okupatorom. De Gaulle je odlučio taj proces podvrgnuti sudskoj kontroli te je dao nalog ministru pravde François de Menthonu da provede tzv. Pravnu čistku (Épuration légale) koja bi za cilj imala kažnjavanje izdajnika. Istovremeno de Gaulle je zadržao diskrecijsko pravo da preinačuje sudske presude u slučaju da netko bude osuđen na smrtnu kaznu. Na koncu de Gaulle je preinačio 998 smrtnih kazni u kazne zatvora, oduzeto im je pravo glasa ili druge povlastice. To je rezultiralo time da su se neki od čelnika vichyevskog režima spasili od smrtne kazne. Primjerice, maršal maršal Pétain i Maxime Weygand pod izgovorom da su ratni heroji iz vremena Prvog svjetskog rata koji su ujedno u poznim godinama izbjegli su smrtnu kaznu koja im je kao čelnim ljudima kolaboracionističkog režima bila neminovna. De Gaulle je Pétainu kaznu preinačio u doživotni zatvor, a Weygand je 1948. godine pušten na slobodu. Svega tri istaknuta čelnika Vichya su pogubljena - Joseph Darnand, Fernand de Brinon i Pierre Laval. U travnju 1947. godine de Gaulle osniva vlastitu političku stranku Pokret francuskog naroda (Rassemblement du Peuple Français) koja nakon početnoog uspjeha ne ostvaruje veći politički uspjeh. Stoga se u svibnju 1953. godine de Gaulle povlači iz aktivne politike i posvećuje se pisanju knjiga. Nekoliko godina kasnije, u svibnju 1958. godine, Četvrta Republika doživljava vrhunac političke nestabilnosti. To će rezultirati time da u Alžiru, kojeg su Francuzi smatrali ne kolonijom već sastavnim dijelom Francuske, vojska preuzima vlast. Zemlja je dovedena na rub građanskog rata i bilo je pitanje što učiniti da se takav razvoj događa spriječi. U pokušaju da to spriječi general Raoul Salan 15. svibnja iste godine na balkonu zgrade vlade uzvikuje - Živio de Gaulle!. Bio je to poziv upućen de Gaulleu s nadom kako će on uspijeti smiriti uzburkane strasti i okončati opasnu krizu. Dva dana kasnije de Gaulle odgovora kako je spreman "preuzeti ovlasti Republike". No, umjesto smirivanja kriza je još više produbljuje kada paravojne trupe iz Alžira zauzimaju Korziku i počinju planirati zauzimanje Pariza. Predsjednik Francuske René Coty 29. svibnja 1958. godine tada je zamolio "najčuvenijeg među Francuzima" da preuzme premijerski stolac. De Gaulle pristaje pod dva osnovna uvjeta - da mu se na šest mjeseci daju sve ovlasti te da ima pravo predložiti novi ustav.
U očajničkom pokušaju spašavanja zemlje od građanskog rata udovoljeno je de Gaulleovim zahtjevima i 1. lipnja on postaje premijer. Napetosti se polako smiruju i 28. rujna 1958. godine proveden je referendum prema kojem je 79,2 % s glasova usvojen novi ustav i utemeljena Peta Republika. Istovremeno kolonije su dobile izbor između trenutačne nezavisnosti i donošenja novog ustava. U studenome 1958. godine političke snage okupljene oko de Gaullea dobile su većinu na parlamentarnim izborima, a u prosincu iste godine de Gaulle je s 78,5 % glasova izabran za predsjednika republike. Došavši na vlast provodi gospodarske reforme, a na međunarodnom planuz gradi samostalniju ulogu Francuske. Snažno podržavao ideju Slobodne Europe čvrsto vjerujući kako će zajednica europskih država biti temelj bolje europske budućnosti. U svom govoru u Strasbourgu 23. studenog 1959. kazuje: "Da, to je Europa, od Atlantika do Urala, to je Europa, to je cijela Europa, to će odrediti sudbinu svijeta." U sklopu toga radi na učvršćivanju francusko-njemačke suradnje, smatrajući je temeljem buduće dobre europske suradnje. Slijedom te politike posjetio je i SR Njemačku postavši tako prvi francuski lider koji je posjedio Njemačku još od vremena Napoleona. S druge strane situacija u Alžiru postaje sve teža i razvija se asimetrični rat između francuskih snaga i lokalnog pokreta otpora. Dok se jedni zalažu za što veću vojno-policijsku pristunost Francuske u ovoj koloniji, drugi teže tome da se Alžiru omogući samostalnost. Želeći rasplesti ovaj politički čvor i iznaći najpravednije rješenje de Gaulle odlučuje održati referendum o samostalnosti Alžira 1. srpnja 1962. godine. S uvjerljivih 99,72 % stanovnici Alžira odlučili su se za neovisnost i dva dana kasnije Francuska je priznala to pravo Alžiru. Zbog toga se de Gaulle našao na meti francuske terorističke organizacije OAS (Organisation armée secrète) koja ga je u nekoliko navrata pokušala ubiti. Najpoznatiji je pokušaj od 22. kolovoza 1962. godine kada je Citroën DS u kojem su se vozili de Gaulle i supruga Yvonne pukom srećom izbjegao kišu metaka. Početkom 1963. godine policija je uspjela uhititi pukovnika Jean Bastien-Thirya koji je bio organizator atentata. Na suđenju je Bastien-Thiry s još dvojicom suradnika osuđen na smrtnu kaznu. Unatoč apelu Bastien-Thiryevog oca da preinači smrtnu kaznu de Gaulle je odbio pomilovati atentatora. Premda je ovo bio najznačajniji atentat na de Gaulle nije bio i jedini. Ukupno ih je bilo preko 30, ali niti jedan nije bio uspješan.
Unatoč svemu de Gaulle je nastavljao povlačiti političke poteze u skladu sa svojim zamislima. Primjerice, 1963. godine stavio je veto na ulazak Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), preteču Europske unije, smatrajući kako Britanci nemaju političke volje za ulazak u europske integracije. Zbog toga je bio izložen brojnim kritikama, ali nije popustio. Kada su četiri godine kasnije (1967.) Britanci ponovno pokušali ući u EEZ opet je stavio veto na ulazak. U međuvremeno zamjerio se i Sjedinjenim Državama kada je u siječnju 1964. godine priznao komunističku Kinu unatoč izričitom američkom protivljenju. Na predsjedničkim izborima u prosincu 1965. uspio je dobiti još jedan sedmogodišnji predsjednički mandat s 55,2 % osvojenih glasova. Protukandidat bio mu je kandidat socijalista François Mitterrand. I u novom mandatu ostao je vjeran svom stavu o čvrstom zastupanju francuskih interesa. Tako već u veljači 1966. povlači francuske časnike iz zajedničkog zapovjedništva NATO saveza premda je Francuska i dalje ostala članica te organizacije. U rujnu iste godine ponovno se zamjerio Amerikancima tijekom svog govora u kambodžanskom glavnom gradu Phnom Penhu kada izražava svoje nezadovoljstvo zbog američkog upliva u rat u Vijetnamu. De Gaulle je tom prilikom ustvrdio kako je jedini način za postizanje mira američko povlačenje iz tog sukoba. Sljedeće godine (1967.) radi zaokret u francuskoj politici prema Izraelu kojemu je do tada Francuska pružala potporu. Javno osuđuje Izrael zbog okupacije Gaze i početka Šetodnevnog rata: "Izrael organizira, na teritorijima koje je oduzeo, okupaciju koja ne može funkcionirati bez opresije, represije i protjerivanja - a ako se tome suprostavi otpor, taj čin zvati će se 'terorizam'". U srpnju iste godine u posjeti je Kanadi gdje govori na balkonu gradske vijećnice u Montrelu pred okupljenim građanima. Pri kraju govora uzvikuje Živio Québec!, a odmah zatim i Živio slobodni Québec! što dovodi do žestokih reakcija. Kanadski premijer Lester B. Pearson uzvraća: "Kanađane ne treba oslobađati!" Dan poslije de Gaulle samovoljno odlučuje prekinuti posjet premda je već imao dogovoren posjet Ottawi. Odnosi između dvije zemlje nakon ovog incidenta postali su ozbiljno zategnuti, a de Gaulleov nastup u Kanadi je podržao samo Pokret za suvereni Québec.
Potom je početkom rujna 1967. godine otišao u posjet Poljskoj gdje je boravio tjedan dana i posjetio Varšavu, Gdanjsk, Krakov te nacistički logor smrti Auschwitz-Birkenau. Susretao se s građanima na ulici i na poljskom uzvikivao: Živjela Poljska! Naša draga, plemenita i hrabra Poljska! Tom prilikom je bez ikakvog ranijeg savjetovanja sa suradnicima ili bilo kim najavio kako će Francuska priznati zapadnu poljsku granicu uspostavljenu 1945. godine. No, njegova popularnost u domovini bivala je sve manja i sve češće je bio izložen kritikama. Prije svega ne meti je bio njegov osebujni i samovoljni način vladanja. S 1968. godinom i Francusku je zahtavio val radničkih i studentskih prosvjeda koji su dovodili u pitanje legitimitet predsjednika države. U strahu da je zemlja pred revolucijom ili ratom 29. svibnja 1968. bez da je ikog obavijestio o tome napušta Francusku i odlazi u njemački grad Baden-Baden gdje se sastaje s generalom Jacques Massuom. Tom prilikom njih dvojica razgovaraju o mogućnosti da vojska intervenira protiv prosvjednika. U zamjenu za potporu vojske de Gaulle pristaje amnestirati sudionike u pokušaju državnog udara iz 1961. godine i pripadnike OAS-a. Potom se sastaje i s predstavnicima prosvjednika koji traže veće sudjelovanje u vlasti i reforme. Pristaje prihvatiti neke od zahtjeva te izražava spremnost raspisati referendum kojim će dobiti potporu za svoje poteze. Ubrzo nakon što sastanak završio promijeniti će mišljenje, raspustiti će parlament i raspisati nove izbore. Novi su izbori održani u lipnju iste godine i značili su velik uspjeh za degoliste i njihove saveznike koji su tijekom kampanje neprestano strašili građane revolucijom i građanskim ratom. Nova-stara vlast igrala je kartu straha građana od novih oružanih sukoba i taj je pristup urodio plodom jer su od 487 zastupnička mjesta osvojena čak 352. Ali ova pobjeda nije pomogla de Gaulle koji je i dalje ostao nepopularna osoba. istraživanje koje je provedeno odmah nakon okončanja krize pokazalo je kako je on u očima javnosti prestar, preautoritaran, prekonzervativan i previše antiamerički raspoložen.
Umirovljenje
S mjesta predsjednika republike odstupio je 28. travnja 1969. godine nakon što na referendumu nije prošao njegov prijedlog o pretvaranju Senata u savjetničko tijelo te davanja većih ovlasti regionalnim vijećima. Dva dana prije referenduma u dvadesetominutnom televizijskom govoru upozorio je kako će, ako njegov prijedlog ne prođe, podnijeti ostavku. Ovaj ultimatum uvjerio je mnoge kako je ovo prilika da se s vlasti makne de Gaulle koji je sada ima 78 godina. Nakon ostavke povukao se na svoje imanje La Boisserie u mjestu Colombey-les-Deux-Églises udaljeno oko stotinu kilometara jugozapadno od Pariza. Premda je imao pravo na mirovinu kao umirovljeni general i predsjednik republike de Gaulle je to odbio te je prihvatio samo onu mirovinu na koju imaju pravo pukovnici. Zbog toga je u mirovni živio vrlo skromno. U mirovini je počeo pisati memoare koje je želio objaviti pod naslovom Memoari nade. Prvi dio tih memoara, nazvan Obnova postao je najbrže prodavana knjiga u francuskoj povijesti. Preminuo je iznenada 9. studenog 1970. godine, dva tjedna prije svog 80 rođendana. Kobne večeri sjedio je u naslonjaču i nakon što je pogledao večernje vijesti rekao je supruzi "Ovdje me nešto boli" i pri tome pokazao na svoj vrat. Nekoliko sekundi nakon toga pao je u nesvijest, a supruga Yvonne pozvala je liječnika i svećenika, ali Charles je u roku nekoliko minuta preminuo od prsnuća krvne žile. Yvonne je zatražila da joj se dopusti obavijestiti obitelj prije nego javnost bude obaviještena o smrti njezina supruga. Nakon što je obitelj obaviještena predsjednik Republike Georges Pompidou obavijestio je francusku javnost u televizijskom obraćanju jednostavno rekavši: "General de Gaulle je mrtav, Francuska je udovica" (Le général de Gaulle est mort; la France est veuve). Prema vlastitioj želji de Gaulle je pokopan u Colombey-les-Deux-Églisesu, a njegovom posljednjem ispraćaju 12. studenog nije smio nazočiti niti jedan političar veća samo njegovi suborci. Do grobnog mjesta prevežen je u oklopnom vozilu.
Unuk antidegolist
Jedan od de Gaulleovih unuka nazvan je Charles po slavnom djedu i poput djeda bavio se politikom, bio je i zastupnik u Europskom parlamentu (1994. - 2004.). U posljednjem mandatu izabran je na listi antidegolističke Nacionalne fronte. Njegov prelazak u ovu stranku osudili su brojni članovi obitelji u novinskim intervjuima i otvorenim pismima. "Bilo je to kao da je papa prešao na islam", rekao je jedan članova obitelji.
Unatoč njegovoj želji da pokop bude skorman mnogi su strani predstavnici željel odasti posljednju počast de Gaulleu te je predsjednik Pompidou bio prisiljen organizirati zasebnu memorijalnu službu u pariškoj katedrali Notre-Dame koja se održavala istovremeno s generalovim pogrebom. Jedini istaknuti svjetski političar koji nije nazočio toj ceremoniji bio je kanadski premijer Pierre Trudeau. Pretpostavlja se kako je i dalje bio ljut na de Gaullea zbog njegova uzvika Živio slobodni Quebec! tijekom posjeta Kanadi. Tijekom ceremnije u katedarli predsjednik Pompidou je rekao "de Gaulle je Francuskoj dao vladajuće ustanove, njezinu neovisnost i mjesto u svijetu". Također prema vlastitoj želji de Gaulle je pokopan pored svoje kćerke Anne, koja je bolovala od mongolizma i umrla vrlo mlada u dobi od 20 godina (1948.) u jednostavnom hrastovom lijesu. Dok je njegovoj lijes spuštan u zemlju zazvonila su zvona na katedrali Notre-Dame i potom se zvonjava proširila na sve crkve u Francuskoj koje su time odale posljednju počast Charlesu de Gaulleu. Na njegovu nadgrobnom spomeniku stoji samo jednostavan natpis s imenom te godinom rođenja i smrti - "Charles de Gaulle, 1890. - 1970." De Gaulleova obitelj pretovrila je rezidencij na imanje La Boisserie u zakladu gdje se danas nalazi Muzej Charlesa de Gaullea. Jacques Chirac, predsjednik Francuske (1995. - 2007.) govoreći o de Gaulleu reći će za časopis Time: "On je bio čovjek koji je iz Londona 18. lipnja 1940. pozvao Francuze da odbiju sramno primirje s nacističkom Njemačkom. On je bio čovjek koji je rekao ne kolaboraciji. On je bio čovjek koji je spasio čast Francuske. (...) Malo ljudi predstavlja vječne vrijednosti Francuske kao on. Zato ga i danas većina Francuza smatra simbolom i primjerom." Premda su ga tijekom političke karijere pratile kontroverze de Gaulle i danas uživa velik ugled u Francuskoj, ali i diljem svijeta. Tijekom njegova predsjedničkog mandata Francuska je ostvarila političku i gospodarsku stabilnost, a politika suradnje s Njemačkom koju je snažno promovirao i danas je jedna od glavnih značajki francuske vanjske politike. Spomenici u čast de Gaulleu podignuti su ne samo u Francuskoj već i u Varšavi, Moskvi, Bukureštu i Quebecu. Prvi predsjednik Alžira Ahmed Ben Bella rekao je kako je de Gaulle bio "vojni čelnik koji je zadao najteže udarce" Alžiru prije njegove neovisnosti, ali je "vidio dalje" od drugih političara i imao je "univerzalnu dimenziju koja prečesto nedostaje sadašnjim vođama". Léopold Sédar Senghor, prvi predsjednik Senegala, rekao je kako se malo zapadnih čelnika može pohvaliti time da je riskiralo svoje živte da kolonijama podari nezavisnost.
Objavljeno: 2. 1. 2020.
