Do Oktobarske revolucije Finska je bila dio Rusije, ali kada su boljševici proklamirali načelo da svaki narod ima pravo na samoodređenje Finci odlučuju iskoristiti priliku i proglašavaju samostalnu državu. Toj odluci boljševici se nisu protivili pod uvjetom da se Finska ne miješa u ruski građanski rat. Finska je službeno proglasila neutralnost, ali je ipak dopustila britanskoj floti i ruskim carističkim snagama (tzv. bijeli) da s finske obale pokreću napade na boljševičke položaje na Baltiku. Uz to finske dobrovoljačke snage u dva su navrata (1918. i 1919.) prodrle u Rusiju i okupirale istočnu Kareliju. Spor je okončan 1920. godine Sporazumom iz Tartua u kojem je Finska odustala od zahtjeva da joj se pripoji cijela Karelija te se povukla iz istočnokarelijskih područja Repola i Porajärvi. Zauzvrat Rusija je Finskoj prepustila područje Petsama koje je ruski car Aleksandar II još 1854. godine obećao Finskoj u zamjenu za dio Karelijske prevlake. Sporazumom je dogovoreno da Sovjeti jamče slobodnu plovidbu finskim trgovačkim brodovima na jezeru Ladoga, u Finskom zaljevu i na rijeci Nevi. Zauzvrat Finska je jamčila slobodan tranzit Sovjetima preko područja Petsama do Norveške. Sukladno sporazumu Finska je demilitarizirala otoke u Finskom zaljevu te napustila obalnu utvrdu Ino smještenu u blizini sovjetskog grada Kronstadta na otoku Kotlin. Činilo se kako je mir na sovjetsko-finskoj granici osiguran i da će odnosi dvije zemlje u budućnosti biti bolji. Ali događaji će krenuti drugim tijekom. U gotovo neprestanom strahu od strane vojne intervencije boljševici pozorno prate sva događanja u svom susjedstvu strahujući za svoju sigurnost. U skladu s tim pojava pronacističkog Lapuanskog pokreta (kasnije: Domoljubni narodni pokret) u Finskoj izaziva sovjetsku zabrinutost. U stvarnosti riječ je bila o marginalnom političkom pokretu, ali nakon što njegove pristalice pokušaju državni udar sovjetske boljševike nitko više neće moći uvjeriti da opasnost za Sovjetski Savez ne postoji. Tada se na političkom nebu Finske pojavila i studentska udruga Karelijsko akademsko društvo (Akateeminen Karjala-Seura) koja je bila izrazito nacionalistička organizacija te se otvoreno zalagala za stvaranje snažne Velike Finske kojoj bi pripala cijela Karelija. A kada je u posjet Finskoj došlo njemačko vojno izaslanstvo bojazan da bi ekstremisti u Finskoj mogli preuzeti vlast i povezati se s njemačkim nacistima samo je uvećavala bojazan kod sovjetske strane.
Ako bi se situacija razvijala u pravcu jačanja finskog desnog ekstremizma to bi značilo kako bi u eventualnom sukobu Sovjetske Rusije i nacističke Njemačke Finska postala važna uporišna točka za Nijemce. Takav scenarij Sovjeti su željeli izbjeći po svaku cijenu i odlučili su pokušati diplomatskim putem isposlovati dobivanje sigurnosnih jamstava i promjenu granične crte kojom bi se dodatno osigurala obrana Lenjingrada. Borisu Jarcevu, službeniku u sovjetskom veleposlanstvu u Helsinkiju naloženo je da stupi u kontakt s finskim ministrom vanjskih poslova Rudolfom Hostijem. U travnju 1938. godine Jarcev stupa u kontakt s Hostijem i poručuje mu kako je u finskom interesu započeti pregovore sa Sovjetskom Rusijom. Kao razlog početka pregovora navodi mogućnost da Finska dopusti smještaj njemačkih trupa na svom tlu. Ako bi Finska to učinila, naglasio je Jarcev, Crvena armija smjesta bi je napala. Suočena s ovako izravnom prijetnjom Finska pristaje na pregovore. Tijekom pregovora Sovjeti traže jamstva da Finska neće dopustiti upotrebu svog teritorija za napad na Sovjetski Savez, a uz to zahtijevaju postavljanje sovjetske vojne baze na otoku Sur-Sari u Finskom zaljevu. Zauzvrat Finska će primiti vojnu pomoć, sovjetsko jamstvo nezavisnosti i povoljan trgovinski sporazum. No, finska je vlada smatrala kako bi prihvaćanje ponuđenih uvjeta bio kraj ne samo finske neutralnosti već i kraj finske nezavisnosti. No, prije konačne odluke i službenog odgovora od general Haralda Öhquista zatražena je procjena sovjetskih zahtjeva s vojne točke gledišta. Njegov odgovor je glasio: "Nijedan časnik s kakvim-takvim obrazovanjem ne može uzeti za ozbiljno vojničke razloge kojima oni obrazlažu zahtjeve koje su stavili pred nas. Vrlo je vjerojatno da je ono što traže od nas samo pripremanje terena za druge, još veće zahtjeve." Nakon ovoga finska je vlada odbila pristati na ponuđene uvjete, a to je bio odgovor koji sovjetsko vodstvo nipošto nije željelo čuti. No, Sovjeti su imali posve drugi pogled, a kako je sovjetska strana tada sagledavala vojno-političku situaciju piše američki povjesničar William Trotter u knjizi Smrznuti pakao: Rusko-finski Zimski rat 1939. - 1940. (A Frozen Hell: The Russo-Finnish Winter War of 1939-1940): "Za sovjetskog stratega koji je sjedio u proljeće 1939. u sobi sa zemljovidima u Kremlju stanje na svim stranama svijeta bilo je obeshrabrujuće, ali moguća opasnost nigdje nije bila veća od one koja je vrebala u pravcu Lenjingrada. Ne samo da je Lenjingrad bio glavno industrijsko središte, on je bio duhovno i kulturno srce komunističke države, kolijevka revolucije. Taj grad je postao moćan simbol. Njegov gubitak u ratu s nacističkom Njemačkom nanio bi Rusiji veći udarac od gubitka milijun pješaka."
Vrijeme je da vojnici kažu nešto
""Ne možemo ništa učiniti kada je riječ o zemljopisu. S obzirom na to da ne možemo premjestiti Lenjingrad morat ćemo premjestiti granicu.""
Staljin, vođa Sovjetskog Saveza
Uplašen rastućom njemačkom vojnom moći Staljin odlučuje postići mirovni sporazum s Hitlerom i tako na neko vrijeme osigurati svoju zemlju od sve očiglednije opasnosti. Rezultat tih nastojanja bilo je potpisivanje sporazuma Molotov - Ribbentrop (23. kolovoza 1939.) kojim su sovjetski i njemački vođa podijelili istočnu Europu na zone interesa. Prema tom sporazumu u sovjetsku zonu interesa ušle su tri pribaltičke republike (Estonija, Latvija i Litva), istočna Poljska i Finska. Samo tjedan dana nakon potpisivanja tog sporazuma Njemačka je napala Poljsku i tako započela Drugi svjetski rat. Tom napadu pridružila se 17. rujna i Crvena armija, a nakon toga Poljska je izbrisana sa zemljovida Europe. Pet dana kasnije, 22. rujna 1939. godine, estonski ministar vanjskih poslova pozvan je u Moskvu na razgovore. Tjedan dana kasnije Estonija, uplašena da bi mogla doživjeti sudbine Poljske, pristala je da se postrojbe Crvene armije stacioniraju na njezinu teritoriju. Početkom listopada iste godine poziv za razgovore upućen je ministrima vanjskih poslova Latvije i Litve. Ni dva tjedna kasnije obje su države pristale Sovjetima dati pravo stacioniranja vojnih snaga na njihovu teritoriju. Poslije pribaltičkih zemalja na redu je bila Finska kojoj je 5. listopada 1939. godine upućen poziv za razgovore. Iako je službeno bila neutralna Staljin je smatrao kako se Finska mora odlučiti za stranu u ratnom sukobu koji se sve više nadvijao nad Europom. I pri tome nije mu bilo svejedno za koju stranu će se odlučiti.
Otkriće velikih naslaga nikla na području Petsama davalo je tome dijelu Europe dodatnu stratešku važnost, a prva na eksploataciju nikla Finska je dala Velikoj Britaniji. Na sjeveru susjedne Švedske, uz finsku granicu, bili su također rudnici nikla koje je eksploatirala sve agresivnija Njemačka. Dvije europske sile kojih se Staljin najviše pribojavao sve su više širile svoj utjecaj na taj dio svijeta, a to je u njegovim očima predstavljalo ozbiljnu opasnost za sovjetsku sigurnost i prodor u sovjetsku sferu interesa. Stoga je upućen poziv Finskoj u kojem je pisalo kako finsko izaslanstvo treba doći u Moskvu radi rasprave o konkretnim političkim pitanjima. Naslućujući kako se iza te formulacije krije nešto više od obične rasprave finske vlasti su već narednog dana, 6. listopada 1939. godine, uputile mobilizacijske pozive svojim vojnim obveznicima, a finsko izaslanstvo otputovalo je na pregovore u Moskvu. Za razliku od pregovora od prije nekoliko mjeseci ovaj puta Sovjeti su uvećali svoje zahtjeve tražili su ustupanje otoka u Finskom zaljevu, pomorsku bazu Hankö te dio Karelijske prevlake u dubinu od 25 kilometara kako bi bolje zaštitili Lenjingrad. Ili kako je poziciju Lenjingrada definirao Staljin: "Ne možemo ništa učiniti kada je u pitanju zemljopis. S obzirom na to da ne možemo premjestiti Lenjingrad morat ćemo premjestiti granicu." U zamjenu Sovjeti su ponudili oko 8800 četvornih km istočne Karelije uz samu granicu što je bilo dvostruko više od područja koje su tražili da im Finska ustupi. No, finska je vlada odbijala pristati na izmjenu granice na Karelijskoj prevlaci u okolica Lenjingrada. Finske vlasti smatrale su kako bi tada Sovjeti došli u posjed velikog broja utvrda na obrambenoj crti što bi predstavljalo velik gubitak za finsku obranu. Temelj takvog stava bilo je nepovjerenje prema južnom susjeda i sumnja kako je sovjetska ponuda tek prvi korak u ponovnom zaposjedanju Finske. Stoga je finska vlada ustrajavala na stajalištu da zbog zaštite teritorijalnog integriteta ne može pristati na predložene zamjene teritorija. S druge strane Sovjeti su bili uvjereni kako bi Finska u eventualnom budućem sukobu Njemačke i Sovjetskog Saveza stala na stranu Njemačke i željeli su biti u što boljoj poziciji prije tog sukoba.
Dva glavna finska pregovarača Vainö Tanner i Juho Paasikivi shvatili su da bi u slučaju da Finska ne pristane na ponuđene uvjete rat bio neizbježan. Stoga su od svoje vlade tražili da pristane na ustupke kako bi se takav razvoj događaja izbjegao, ali finska vlada čvrsto je ustrajavala na svom stajalištu. I najugledniji finski general barun Carl Gustav Mannerheim pozvao je vladu da pristane na sovjetske zahtjeve smatrajući da se Finska sama ne može boriti protiv Sovjetskog Saveza. U svom obraćanju vladi ustvrdio je kako su zanos i domoljublje jedino što finska vojska ima u velikim količinama, ali da to nije dovoljno za borbu protiv tada najveće vojske u Europi. Na ovaj Mannerheimov zahtjev vlada je uzvratila tako što je zatražila njegovu ostavku. Finski politički vrh bio je svjestan da je rat sve bliži, ali suočen s činjenicom da će u tom ratu Finska biti sama vlada je na konferenciju skandinavskih zemalja 19. listopada 1939. poslala predsjednika republike Kyösti Kallia koji je od svojih skandinavskih kolega zatražio pomoć. Na poziv nitko nije odgovorio i uskoro je finska vlada shvatila kako je ostala posve usamljena te odlučuje popustiti Sovjetima. Na posljednjem sastanku dvaju izaslanstava 9. studenog 1939. godine finski predstavnici predlažu ograničene teritorijalne ustupke koji uključuju ustupanje otoka u Finskom zaljevu, izuzev najvećeg koji je bio naseljen, te predaju spornog dijela Karelijske prevlake u zamjenu za teritorijalne kompenzacije koje su ranije nuđene. Ali sada su i Sovjeti svjesni da su svi finski pokušaji za dobivanje strane pomoći propali i odbacuju ovu ponudu. Taj posljednji sastanak zaključio je sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov riječima: "Kako mi, civili, ne možemo doći do nekog napretka možda je vrijeme da vojnici kažu nešto". Na kraju sastanka Staljin se rukovao sa svima u finskom izaslanstvu i poželio im sve najbolje te odmah nakon toga otišao na sastanak s vojnim vrhom koji je već jedno vrijeme, sukladno Staljinovim naputcima, planirao napad na Finsku.
Priprema obrane
Rat je bio na pomolu i na finske obrambene položaje upućeni su prvi vojnici koji su među lokalnim stanovništvom primljeni s dobrodošlicom. Gunnar Laatio, jedan od vojnika koji se borio na Karelijskoj prevlaci, ovako opisuje jedan svoj prvi susret s lokalnim stanovništvom: "Krenuli smo ka Karelijskoj prevlaci 10. listopada 1939. na tzv. specijalne manevre. Bio sam dežurni časnik. Kada smo stigli na željeznički kolodvor u Viipuriju prišla mi je stara Karelijka i dala mi mali cvijet koji sam potom stavio u džep na prsima moje odore. Zahvalili mi se. Zahvalili se svima nama što smo došlo na Karelijsku prevlaku kako bi je branili." Pripreme nisu bile lake jer su se finske oružane snage trebale uspješno suprotstaviti znatno jačem neprijatelju duž granice od 1300 km. Jedan od prvih koraka bilo je da se svi civili koji žive u blizini granice evakuiraju, a svi objekti koji bi mogli poslužiti invazijskoj vojsci kao sklonište spale. Kako bi se neprijatelju nanijelo što više štete i gubitaka finski su vojnici postavljali mine - ispod mrtvih kokoši, u stogove sijena ili ispod prevrnutih sanjki. Sustavno su trovani seoski bunari smrtonosnim kemikalijama, a ako njih nije bilo u dovoljnoj količini u bunare je bacan konjski izmet. U snježne nanose u visini struka postavljane su čelične cijevi napunjene eksplozivom koje bi se aktivirale na potez. Pukovnik Saloranta izumio je drvenu minu koju je bilo nemoguće otkriti detektorom metala, a njezina jačina bila je tolika da je bez problema mogla raznijeti tenkovsku gusjenicu. Obrani je pomagala i konfiguracija terena koji se branio. Na sjeveru Finske riječ je bila o terenu koji je bio iznimno nepovoljan za izvođenje ofenzivnih akcija velikog obujma. To je finskoj vojsci omogućilo da na tom dijelu bojišta angažira manje snage te da glavninu svojih snaga postavi na jugoistočnoj crti obrani na Karelijskoj prevlaci te na području sjeverno od jezera Ladoga. Ovo jezero predstavljalo je prirodnu prepreku eventualnom napadu s leđa na jugoistočnu crtu obrane koju je činila tzv. Mannerheimova linija.
Tu je bila riječ o nizu utvrda raspoređenih u četiri zone na terenu koji je bio prepun prirodnih prepreka - ispresijecan bezbrojnim jezerima, rječicama, šumama i brežuljcima. Prvu zonu Mannerheimove linije činio je prostor od sovjetske granice koji se protezao od 30 do 75 km u dubinu finskog teritorija i na kojem je bio niz manjih obrambenih uporišta koja su za cilj imale usporavanje sovjetskog napada te omogućavanje izvođenja bočnih napada. Ukupno tu je bilo smješteno oko 21.000 finskih vojnika. Poslije nje dolazila je zona gdje je izgrađeno 67 velikih betonskih bunkera s desetinama drugih manjih obrambenih uporišta i prepreka (zemunice, strojnička gnijezda, rovovi te protutenkovske i pješadijske zapreke). U trećoj zoni nalazila se obrambena linija s oko 40 bunkera i na koncu u četvrtoj zoni postavljena je posljednja obrambena crta od Viipurija (drugog najvećeg finskog grada) do jezera Ladoga. Za razliku od ratišta na sjeveru gdje su se branitelji agresoru trebali suprotstaviti brzinom, odlučnošću, improvizacijom i racionalnom upotrebom vlastitih potencijala na jugoistočnom bojištu trebala se voditi drukčija vrsta rata. O tome američki povjesničar Willam Trotter u knjizi Smrznuti pakao: Rusko-finski Zimski rat 1939. - 1940. (A Frozen Hell: The Russo-Finnish Winter War of 1939-1940) piše: "Tu su Finci trebali dobiti rat isključivo na temelju konvencionalnih, profesionalnih vojnih vještina, stege, znanja zapovjednika i iznad svega tu su trebali dobiti rat na temelju sisua. Sisu, ta oštra mala riječ postat će najpopularnija riječ u finskom jeziku i jedini finski idiom koji će postati dio svjetskog rječnika. Sisu se može prevesti kao petlja, vatrenost, odvažnost, muda ili može značiti kombinaciju svega navedenog. Ta riječ u finskom ima nijanse koje se odupiru svakom lakom prijevodu."
U korist Finaca išla je i njihova nekonvencionalna vojna doktrina. Nasuprot masovnih sovjetskih postrojba Finci su koristili male mobilne snage koje su se brzo kretale i iznenada napadale neprijatelja s boka i leđa. Nakon takvog napada brzo bi se povukle s bojišta ne prihvaćajući izravnu borbu zbog svoje brojčane inferiornosti. Umjesto toga cilj je bio razbiti neprijateljske postrojbe na manje dijelove i onda ih uništavati dio po dio. Olakotna okolnost za finske snage bila je ta što su vojnici Crvene armije napredovali po malobrojnim cestama i bili razvučeni u kilometarske kolone koje su se znale protezati i na desetak kilometara. To je sovjetske snage činilo vrlo ranjivima. Finci su taj način borbe nazivali 'motti' što na finskom jeziku predstavlja riječ za gomilu ispiljenih drva. Naziv potječe od finskih drvosječa koji su oboreno drveće prikupljali na manje gomile, označili ih svojim znakom i potom kretali dalje u obaranje drveća i slaganja na nove gomile.
Bombama na Helsinki
Kao uvertiru ratu sovjetski su mediji započeli sa sustavnom kampanjom blaćenja finskog vodstva. Posebice je napadan ministar vanjskih poslova Eljas Erkko kojeg su u sovjetskim tiskovinama nazivali najpogrdnijim imenima. Pripreme za napad na susjednu Finsku zahuktavale su se, a Sovjeti su bili uvjereni da će osvajanje Finske biti brzo i lako. Većina sovjetskih vojnih stručnjaka procjenjivala je da za slamanje Finske ne treba više od dva tjedna. Glasilo Crvene armije Krasnaja gazeta ovako je opisivalo finsku vojsku: "Finska vojska, koja se uglavnom sastoji od seljaka i radnika, nema želju prolijevati svoju krv za dobrobit zemljoposjednika i buržoazije. Sigurno je da će ako izbije rat između Sovjetskog Saveza i Finske demokratski elementi u Finskoj okrenuti svoje oružje protiv fašista." U slabe izglede Finske bio je uvjeren i njemački vojni ataše u Helsinkiju koji je u svom izvješću napisao da nakon sovjetskog napada od Finske vjerojatno neće ostati ništa osim jedne priče o njezinom junaštvu.
Uvečer 26. listopada 1939. godine sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov obavijestio je finskog veleposlanika kako je finsko topništvo ispalilo sedam granata koje su ubile četiri i ranile devet sovjetskih vojnika u blizini pograničnog sela Mainila. No, to je bila laž koja će na svjetlo dana izaći nakon otvaranja sovjetskih tajnih arhiva. Napad nisu izvele finske snage i nitko u tom insceniranom napadu nije stradao. Prije tog navodnog incidenta general Mannerheim zapovjedio je povlačenje svih topova s finsko-sovjetske granice kako bi spriječio moguće incidente. Na ovu optužbu Finska je odgovorila brzojavom u kojem je odbacila istinitost iznesenih navoda potkrjepljujući to Mannerheimovom naredbom. Nakon nekoliko sati sovjetske vlasti odgovorile su na taj brzojav: "Kao što je dobro poznato napadi postrojbi finske vojske protiv sovjetskih snaga nastavljaju se ne samo na Karelijskoj prevlaci već i na drugim točkama sovjetsko-finske granice. Sovjetski Savez više ne može tolerirati takvu situaciju. Zbog takve situacije za koju isključivu odgovornost isključivo snosi finska vlada, sovjetska vlada više ne može održavati normalne odnose s Finskom i prisiljena je opozvati iz Finske svoje ekonomske i političke predstavnike." Tri dana kasnije, 29. studenog 1939. godine, Sovjetski je Savez prekinuo diplomatske odnose s Finskom, a već narednog dana (30. studenog) Crvena je armija krenula u napad. Istog dana sedamdesetdvogodišnji general Mannerheim imenovan je zapovjednikom finskih obrambenih snaga.
Za invaziju na Finsku Sovjeti su angažirali 450.000 vojnika podijeljenih u četiri armije te na tisuće tenkova i teškog topništva. Nasuprot njima stajala je finska vojska koja je, računajući i pričuvne snage, brojala oko 300.000 vojnika. Uz to vojna oprema koju su te snage imale na raspolaganju bila je malobrojna i zastarjela. U ljeto 1939. Finska nije raspolagala niti jednim protutenkovskim topom, a ratno zrakoplovstvo posjedovalo je svega 12 modernih lovaca. Od 64 tenka koliko je posjedovala finska vojska njih 32 su bili zastarjeli tenkovi tipa Renault koji uopće nisu bili spremni za borbu. Od preostala 32 tenka tipa Vickers samo je jedan bio posve spreman za borbu. Najveći broj topova kojim su finske snage raspolagale proizveden je davne 1905. godine, a i zalihe granata za njih bile su iznimno male. Radio uređaji kojima su se služili težili su 150 kg i često su se kvarili. Streljiva za strojnice bilo je u iznimno malim količinama, tolikim da su na vježbama strojničari dobivali samo 12 metaka što je bilo više nego premalo za bilo kakvu kvalitetnu obuku. Vojne odore imali su samo vojnici koji su prošli obuku dok su ostali morali odjenuti vlastitu odjeću na koje su prišivene oznake finske vojske.
Stanje u pričuvnim postrojbama i Civilnoj gardi (fin. Suojeluskunta) bilo je još lošije - njihovi pripadnici vježbali su sa starim i zahrđalim oružjem ili s drvenim puškama. Ali sve te nedostatke finske će snage nadoknađivati zarobljenom opremom, oružjem i streljivom. Sretna okolnost za njih bila je da su obje sukobljene strane koristile isti kalibar streljiva te je stoga popuna streljivom i oružjem bila olakšana. Još jedna sretna okolnost za branitelje bila je ta što je velik dio vojnika koji su sudjelovali u invaziji dolazio iz Ukrajine. Naime, Staljin je smatrao kako sovjetski vojnici koji su bili podrijetlom iz područja uz finsku granicu zbog srodne ili iste etničke pripadnosti s Fincima te bliskih rodbinsko-prijateljskih odnosa neće kvalitetno obavljati zadane zadaće. To se pokazalo kao velika greška jer vojnici sa sovjetskog juga nisu bili naviknuti na život u zimskim uvjetima niti obučeni za borbu u ekstremno hladnim uvjetima i šumama sjevera. Satnik Crvene armije Ševnok ovako je u svom dnevniku opisao finske šume i rat: "Ne, finske šume nisu kao one u našoj Ukrajini. Visoki borovi stoje u snijegu poput slika. Iznad su grane, dolje je gol. Kao da ne stojite u šumi već u špilji sa stupovima. Zvijezde samo svjetlucaju, hladne i daleke. Snijeg pada tiho, ravno u oči. Pucnjava zvuči kao otegnuta jeka koja dolazi izdaleka." Dodatni uteg za sovjetsku vojsku bila je ekstremno hladna zima, jedna od najhladnijih u povijesti Finske. S druge strane većina Finaca živjela je u ruralnim krajevima i usko je bila vezana za život uz šumu i poznavala je teren na kojem se borila jer je na njemu i živjela.
Mine u ledu
Sovjetski napad započeo je bombardiranjem finske prijestolnice Helsinkija zapaljivim bombama. Taj će grad tijekom Zimskog rata biti bombardiran osam puta, a najžešće upravo u prvim danima rata. Na grad će do kraja rata pasti oko 350 bombi što će rezultirati smrću 97 ljudi te ranjavanjem njih 260. U tim napadima sovjetskog zrakoplovstva stradat će i 55 zgrada. Američka novinska dopisnica u Helsinkiju Martha Gegllhorn svjedočila je tom prvom bombardiranju: "Rat je započeo u 9 sati točno. (...) Po prvi puta u povijesti čuli smo zvukove bombi koje padaju na njihov grad. Ovo je suvremen način objave rata." Nekoliko sati kasnije Crvena armija prešla je granicu i krenula u napad. Na sjeveru je sovjetska 14. armija brzo zauzela luku Petsamo na obala Arktičkog mora. Njezin je cilj bio osvajanje sjevernog dijela Finske i zaposjedanje najvećeg grada finskog dijela Laponije Rovaniemija. Potom je trebala zauzeti grad Tornio na švedsko-finskoj granici i tako presjeći vitalne željezničke prometnice. Zadaća 9. armije bila je presijecanje Finske na dva dijela dok je 7. armija napadala položaje na Mannerheimovoj liniji. Njezina je zadaća bila osvajanje lučkog grada Viipurija, a nakon pada Viipurija trebala je osvajati glavna središta u južnoj Finskoj s Helsinkijem kao krunom tog pohoda. Sjeverno od jezera Ladoga kretala se 8. armija koja je trebala presjeći glavne željezničke pravce u tom sektoru i potom napasti branitelje na Mannerheimovoj liniji s leđa.
Već pri prvom velikom napadu Crvene armije kod Taipalea pojavili su se prvi ozbiljniji problemi za napadače. Nadajući se kako će zbog nepogodnog terena za napad oko Taipalea finska obrana tu biti najslabija zapovjednik lenjingradskog vojnog okruga general Kiril Mereckov naredio je napad upravo na ovom dijelu bojišta. Napad je započeo topničkom vatrom koja je trajala 42 sata. Mereckov je bio uvjeren kako će to posve skršiti finski otpor i nakon završetka topničkog napada zapovjedio je pješaštvu napad na finske obrambene položaje. No, zbog otvorenog terena i učinkovito organizirane obrane napad je odbijen. Uskoro je uslijedilo još nekoliko napada, ali svaki puta s istim poraznim rezultatom za napadače. U prosjeku nakon svakog napada Sovjeti su imali oko tisuću mrtvih vojnika i tridesetak uništenih tenkova. Doduše, general Mereckov je bio svjestan da invazija na Finsku neće biti lak zadatak jer je pred početak Zimskog rata u jednom od svojih izvješća napisao: "Teren na kojem će se voditi operacije ispresijecan je jezerima, rijekama, močvarama i skoro je cijeli prekriven šumom. Uobičajena upotreba naših snaga neće biti moguća. Kriminalno je vjerovati da će naš zadatak biti lak, da će biti poput marša kako neki od naših časnika vjeruju i govore." Na koncu naredio je prekid napada kod Taipalea i odredio novu točku proboja kod Summe. Proboj na ovom mjestu otvorio bi put ka Viipuriju, a nakon njegova pada bio bi otvoren put za Helsinki. Unatoč fanatizmu sovjetskih boraca finska obrana je izdržala, a u sovjetskim ofenzivama na području Summa tijekom prosinca iz stroja je izbačeno sedam sovjetskih pješačkih divizija i 250 tenkova. Generali su obećali Staljinu pred početak rata da će mu pokloniti Finsku za njegov rođendan 21. prosinca 1939. godine, ali sada je bilo sigurno da od obećanog poklona neće biti ništa. Rat se za Sovjete odvijao podjednako loše na svim frontama.
Košare s hranom i kokteli
Ipak prvog tjedna rata činilo se da će Crvena armija brzo pokoriti sjevernog susjeda jer su finske obrambene snage bile toliko iznenađene invazijskim oklopnim snagama da su bile gotovo neprestanom u povlačenju. Činilo se kako ne postoji način kojim bi se zaustavio prodor neprijateljskog oklopništva. Onda se pojavila nova vrsta oružja koje su snage nacionalista koristile u borbi protiv sovjetskih tenkova T-26 tijekom građanskog rata u Španjolskoj. Tada je to oružje nazvano "protutenkovskim oružjem za siromašne", a riječ je bila o boci ispunjenoj zapaljivom tekućinom koja je bila začepljena čepom dok je oko grlića boce zamotana krpa. Prije napada krpa bi se umočila u zapaljivu tekućinu i bacila na tenk. Finci će to oružje unaprijediti i nazvati ga Molotovljev koktel. Ime je dobilo po sovjetskom ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu jer je on za bombe koje su sovjetski zrakoplovi bacali na finske gradove tvrdio da su košare s hranom za izgladnjelo stanovništvo. I tako su Finci na "košare s hranom" uzvratili "koktelom". Finsku verziju ovog oružja razvio je tim zapovjednika samostalne pionirske satnije satnika Eero Kuitinnena. Pred Zimski rat u Viipuriju je tiskan prvi broj Pionirskog tehničkog priručnika u kojem je opisano što je sve potrebno za pravljenje tog oružja. Prema priručniku najbolja boca za Molotovljev koktel bila je ona od pola litre s čepom za navoj. Potom bi se boca trebala napuniti benzinom ili špiritom, a mogla se koristiti i mješavina benzina i kerozina ili kerozina i špirita. To nije bio jedini način na koji su se Finci borili protiv neprijateljskih tenkova. Jedan od njih je bio i postavljanje mina na zaleđena jezera. Takve bi mine bile samo djelomično napunjene eksplozivom i plutale bi na površini jezera, a kad bi temperature pale one bi ostale smrznute u ledu. I kada bi tenkovi krenuli u napad preko zaleđenog jezera i nagazili na minu ona je trebala slomiti led ispod tenka nakon čega bi on potonuo u jezero. Takav način borbe protiv sovjetskih oklopnjaka izazvao je strah među sovjetskim tenkistima i oni su počeli izbjegavati jezera. To je bilo ono što su branitelji htjeli postići jer je mnogo lakše bilo postaviti zasjedu tenkovima na čvrstom tlu gdje napadač ima prirodne zaklone i može se lakše približiti meti. Kako bi dodatno naveli Sovjete da izbjegavaju jezera na neka od njih Finci bi rasprostrli velike listove celofana tako da bi iz izviđačkih zrakoplova ta jezera izgledala nezamrznuta. Da je jezero nezamrznuto i da se preko njega ne može prijeći sovjetski bi piloti prenijeli svojim nadređenima koji bi onda odredili alternativne pravce kretanja postrojba.
Finskoj obrani pomagao je i loš zapovjedni kadar Crvene armije. Naime, tijekom Staljinovih čistki u velikom broju stradali su iskusni i kvalitetni zapovjednici što je sada imalo strahovite posljedice. U tim čistkama stradalo je pet maršala, 13 od 15 zapovjednika armija, 8 od 9 admirala, 50 od 57 zapovjednika korpusa, 154 od 186 zapovjednika divizija, svih 16 armijskih komesara te 25 od 28 komesara korpusa. Na nižim zapovjednim razinama čistke nisu bile ništa manje nemilosrdne. Na mjesta časnika stradalih u tim čistkama postavljeni su manje iskusni i manje sposobni časnici što je neosporno moralo ostaviti traga na učinkovitost Crvena armije. Uz to nadzor nad cjelokupnim životom, a samim time i vojskom, imala je tajna policija NKVD. Agenti NKVD-a imali su pravo prema vlastitoj prosudbi ubiti bilo koga, bez obzira na čin, poziciju i okolnosti, a u takvim uvjetima zapovjednici na bojišnici nisu mogli kvalitetno obavljati svoj posao. Kako je to izgledalo na terenu govori primjer zapovjednika 76. tenkovskog bataljuna satnika Rizvanova. Uvidjevši tijekom siječnja 1940. godine da se nalazi u izrazito nepovoljnom položaju Rizvanov je planirao povlačenje svojih snaga. Tome se usprotivio časnik NKVD-a, nazvao Rizvanova kukavicom i ubio ga na licu mjesta. Bojna je ostala na svojim položajima i na koncu od cijele sovjetske bojne borbu je preživjelo svega 19 vojnika. Poučeni takvim primjerima indoktrinirani i uplašeni zapovjednici nisu štedjeli živote svojih vojnika čak i kada nije bilo izgleda za pobjedu ili povoljan ishod borbe. O tome svjedoči sovjetski časnik kojeg su zarobili Finci u borbama oko Summe: "Zapovjednik bataljuna Popov okupio je sve časnike i rekao nam: 'Napad će biti ponovljen i nemojmo ležati u snijegu i sanjati o toplim krevetima. Selo mora biti zauzeto. Zapovjednici satnija ubit će svakoga tko se povuče.' Čovjek ne mora biti psiholog da bi znao da će taj novi napad u kojemu bi vojnici trebali gaziti po tijelima svojih mrtvih i ranjenih drugova mora propasti. Od stotinu ljudi u mojoj satniji koji su krenuli u napad samo ih se 38 vratilo. Svi smo bili zabrinuti i pitali smo se što dalje? Zapovjednik bataljuna, koji je zapovjedništvo nad njim preuzeo kad je Popov ranjen, sazvao je nas časnike. Držao je telefonsku slušalicu u jednoj ruci i rekao: 'Drugovi, naš napad nije bio uspješan. Zapovjednik divizije dao mi je osobno novu zapovijed, za sedam minuta opet napadamo.' Ostalog se sjećam kroz maglu. Jedan od ranjenih preko kojih smo napredovali zgrabio me za nogu, odgurnuo sam ga i tada sam primijetio da sam odmakao ispred mojih ljudi. Legao sam u snijeg i pričekao moje ljude. Nije bilo straha, tupa apatija i ravnodušnost prema kraju koji nas je čekao gurali su nas naprijed. Ovoga su nas puta Finci pustili da im priđemo na tridesetak metara prije nego što su otvorili vatru."
Ali vojnici i časnici Crvene armije nisu se bojali samo NKVD-a. Poseban strah izazivali su finski snajperisti, a među njima ponajviše Simo Häyhä. Ovog vojnika, koji je prije rata bio lovac na jelene, suborci su obožavali dok su ga Sovjeti zbog velike učinkovitosti prozvali Bijela smrt. Do kraja rata Häyhä će imati 542 potvrđena pogotka u samo 97 dana ratovanja i za to će vrijeme izrasti u jednog od najboljih svjetskih snajperista svih vremena. Ono što njegov učinak čini još više zadivljujućim je to što uopće nije koristio teleskopski ciljnik jer je smatrao da ga optika prisiljava podizati glavu zbog čega je postajao lakše uočljiv. Ne koristeći se optikom eliminirao je i mogućnost da ga odsjaj optike na sunčevoj svjetlosti oda. U borbi se koristio istom taktikom kao i u lovu na divljač - uvijek bi utabao snijeg ispred sebe kako bi spriječio njegovo raspršivanje pri okidanju što bi moglo odati njegov položaj. Preko lica bi navlačio bijelu masku s otvorom samo za oči u usta, dok bi u ustima držao snijeg kako bi onemogućio da ga oda para koja nastaje disanjem. U više navrata Sovjeti su ga pokušali ubiti, ali svaki puta bezuspješno. U jednom od tih pokušaja Häyhä je boreći se sa sovjetskim snajperistom bio ukopan u snijegu gotovo 24 sata. Kada je sunce počelo zalaziti odsjaj s ciljnika otkrio je položaj sovjetskog snajperiste kojeg je potom Häyhä ustrijelio jednim hicem s udaljenosti od 450 metara. Ipak Sovjetima je pošlo za rukom da ga teško rane krajem rata, 6. ožujka 1940. godine, dok je štitio odstupnicu svojoj postrojbi. Eksplozivnim metkom pogođen je u čeljust i raznesena mu je lijeva strana lica.
David protiv Golijata
Prvog dana rata, 30. studenog 1939. godine, združene snage 163. i 44. sovjetske divizije prešle su sovjetsko-finsku granicu na sjevernom dijelu Finske te napredovale prema selu Suomussalmi. Tako se oko 30.000 sovjetskih vojnika, 335 topova, više od 100 tenkova i 50 oklopnih vozila kretalo kroz sjevernu Finsku. Konačni cilj prodora bilo je napredovanje ka gradu Oulu i njegovo zauzimanje. Ako bi ove snage izvršile tu zadaću Finska bi bila presječena na dva dijela i ujedno bi bila otvorena nova fronta što bi bio dodatni udarac za malobrojne finske snage. Kao i na Karelijskoj prevlaci i ovdje su finski vojnici spalili sve kuće i gospodarske objekte u pograničnom području kako bi agresoru što je više moguće otežali invaziju. Nakon toga glavnina finskih snaga, koju je činila svega jedna bojna, povukla se preko jezera Niskanselkä i Haukiperä na suprotnu obalu i svoj stožer smjestila u selu Raate. U području uz granicu ostale su samo dvije nepotpune satnije. Kroz arktičku zimu sovjetske snage napredovale su polako i do prvih borbi dolazi tek 8. prosinca 1939. kada postrojbe Crvene armije napreduju preko zaleđenih jezera na zapadu. U tim borbama finske snage pružaju učinkovit otpor i odbacuju napadače. Dan kasnije (9. prosinca) u pomoć braniteljima stiže 27. pješačka pukovnija nakon čega zapovjednik finskih snaga na ovom području pukovnik Hjalmar Siilasvuo naređuje kontranapad s ciljem oslobađanja Suomissalmija.
Glavnina finskih snaga uspijeva se probiti do prvih kuća, ali nakon što su pretrpjeli prve veće gubitke finske se snage povlače ali pokušavaju okružiti selo. U tome uspijevaju i sovjetski vojnici 24. prosinca 1939. pokušavaju proboj obruča, ali im to ne polazi za rukom. Nakon što finskim snagama kao pojačanje stignu 64. i 65. pješački puk pukovnik Siilasvuo 27. prosinca zapovijeda novi napad i ovaj puta finske snage ulaze u selo dok se sovjetski vojnici panično povlače. Za to vrijeme sovjetska 44. divizija kreće se cestom iz pravca istoka prema Suoumussalmiju. No, finska vojska napada tu kolonu i u četiri dana, između 4. i 9. siječnja 1940., uspijeva je ispresijecati u izolirane skupine napadajući istovremeno vozila na čelu i začelju kolone tako da ona ostaje zaglavljena na cesti. Kolona je prvo napadnuta ručnim granatama, a potom je uslijedio pješački napad nakon kojeg napadači brzo nestaju u šumi. Prije samog napada inženjerija je srušila mostove duž cestovne trase, a gdje je bilo moguće na cestu je rušeno drveće kako bi se kolona što više usporila i ispresijecala. Kada bi sovjetski vojnici pokušali pomaknuti drvo s ceste zapucali bi snajperisti i tako onemogućavali brzu deblokadu puteva. Vojnik Kalevi Juntunen prisjećajući se tih dana kaže: "Naša zadaća nije bila da osvajamo ili zadržimo teritorij. Naša je zadaća bila uznemiriti ih, nanijeti im gubitke i brzo pobjeći kako i sami ne bi imali žrtava."
Suočeni s odlično organiziranom obranom i nepripremljeni za zimske uvjete ratovanja sovjetski vojnici u velikom broju bježe s bojišta što samo još više pogoršava ionako tešku situaciju za Crvenu armiju. Samo u bici kod Suomussalmija finske snage zarobile su 1500 sovjetskih vojnika, a njih oko 5000 pobjeglo je u Sovjetski Savez. Među njima je bio i zapovjednik 44. divizije Aleksej Vinogradov i njegova dva najviša časnika. Nakon prelaska u Sovjetski Savez oni su uhićeni, izvedeni pred vojni sud i streljani. Na koncu sovjetske snage kod Suomussalmija su slomljene i poražene, a finska vojska je zarobila velike količine opreme koja joj je kronično nedostajala. Zarobljena su 43 tenka, 71 poljski top, 260 kamiona, 1170 konja i 29 komada protutenkovskog oružja. Bila je to prva velika pobjeda finske vojske koja je imala velik učinak na moral snaga koje su branile Finsku. Pobjedi je doprinijela i velika mobilnost branitelja koji su se obilato koristili skijama i sanjkama dok su se Sovjeti sa svojom teškom opremom sporo kretali i bili ograničeni samo na cestovne puteve kojih je bilo malo. U takvom okružju vještina skijanja bila je od velikog značaja. Sudionica Zimskog rata Aulikki Olsen ovako je to opisala: "U to doba svi su skijali. (...) Bilo je zbilja zadivljujuće da je čak i moja baka kojoj je bilo 99 godina, koristila svoje veoma dugačke skije kako bi otišla do trgovine." Zamisao sovjetskih stratega da Finsku presjeku na dva djela bio je logičan i razuman potez, ali u praksi to je bilo gotovo neizvedivo na zamišljeni način. Područje koje su trebale osvojiti snage Crvene armije bilo je prekriveno gustom cestom i cestovna mreža gotovo nije postojala. Učinkovito se moglo kretati samo mrežom šumskih staza koja je bila dobro poznata samo lokalnom stanovništvu. Na takvom terenu i pod tim uvjetima oklopne postrojbe nisu mogle učinkovito djelovati i više su predstavljale teret nego prednost. Na koncu ova bitka je u vojnoj povijesti ostala zabilježena kao primjer kako se malobrojne snage, ako su dobro organizirane i poznaju teren na kojem ratuju, mogu uspješno suprotstaviti daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Rat kobasica
Kako bi povećala svoje šanse za uspjeh finska se vojska koristila ženskom paramilitarnom organizacijom Lota Svärd koja je u svojim redovima imala 100.000 žena. Organizacija je dobila ime po pjesmi Johana Ludviga Ruenberga u kojoj se opisuje žena nazvana Lota Svärd koja sa suprugom kreće u rat u kojem će njezin muž uskoro poginuti, a nakon njegove pogibije Lotta se brine za ranjene vojnike. Članice Lote Svärd radile su raznolike poslove za vojne potrebe. Primjerice, plele su vojne zimske kape koje su imale otvore samo za oči i usta (finski naziv: huppu) te zimske rukavice koje su imale rupu za prst i kažiprst kako bi vojnik mogao lakše pucati, a neke su radile i kao medicinske sestre. Elsa Vanhala prisjeća se: "Nikad nismo imale problem s time što ćemo raditi u slobodno vrijeme jer nismo imale slobodno vrijeme. (...) Druga važna stvar koju smo radile bilo je šivanje snježnih kamuflažnih odora za vojnike. Dijelovi su već bili izrezani, mi smo ih kod kuće samo spajale." Neke od pripadnica ove organizacije dodijeljene su protuzračnim snagama te su one na visokim tornjevima promatrale nebo u potrazi za sovjetskim zrakoplovima. To nije bio niti malo lak posao jer je u tim visokim tornjevima bilo veoma vjetrovito i hladno, a na pojedinim mjestima temperatura se spuštala i do -45 C.Finska strategija bila je veoma fleksibilna i nekonvencionalna i veoma skrbna što je u konačnici dalo dobre rezultate. Zapovjedništvo finskih snaga brinulo je o tome da svaka postrojba ima nekoliko sati dnevno odmora i jedan topli obrok dnevno te hranu ekstremno bogatu proteinima koja daje snagu. Kod Sovjeta to pak nije bio slučaj jer hrana koju su dobivali njihovi vojnici bila je posve neprilagođena zimskim uvjetima i sastojala se uglavnom od komada crnog kruha i čaja. Uz to sovjetske poljske kuhinje bile su velike i teško pokretne, a zbog svojih velikih dimnjaka koji su ispuštali gusti dim bile su lako uočljive s velikih udaljenosti. Na ekstremno niskim temperaturama koje te zime dosezale, ponekad i prelazile, i do -40 C oko tih kuhinja okupljali su se promrzli i gladni sovjetski vojnici. To ih je činilo idealnom metom za snajperiste i minobacače.
Koliko je hrana značila u tom ratu slikovito govori tzv. rat kobasica. Kada su sredinom prosinca 1939. godine probijajući se kroz snijeg sovjetske snage zašle duboko iza finskih linija činilo se da Crvena armija ima priliku slomiti finsku obranu. No, onda je do izražaja došla nekonvencionalna taktika branitelja - finski kuhari skuhali su toliko juhe od kobasica da su njome mogli nahraniti 2000 ljudi. Kada su sovjetski vojnici osjetili miris juhe od kobasica zanemarili su zapovijedi nadređenih i jurnuli su ka finskim poljskim kuhinjama gonjeni glađu. To je braniteljima dalo dovoljno vremena da se pregrupiraju i krenu u kontranapad koji je Sovjete prisilio na povlačenje. Koliko je Crvena armija, u odnosu na finsku vojsku, nepripremljeno ušla u rat govori još jedan vrlo važan detalj. Naime, sovjetska sanitetska služba zanemarila je da će se u ekstremnim zimskim uvjetima lijekovi smrzavati. No, finska vojska je mislila i na taj detalj te su finski vojnici pod pazuhom ili u ustima nosili lijekove sa sobom i tako izbjegli njihovo smrzavanje. Krajnje hladni uvjeti imali su loš učinak i na opremu i naoružanje jer se ulje za podmazivanje smrzavalo, a ruke se uljepljivale na metalne dijelove oružja. Sovjeti su napravili još jednu grešku jer su za komunikaciju koristili standardne poljske telefon koji su morali biti povezani žicom koju bi finski vojnici u prvoj prilici presjekli i tako neprijateljskim snagama otežavali komunikaciju.
Sve finske postrojbe imale su višeslojnu odjeću i bijele maskirne odore koje su finskog vojnika činile gotovo nevidljivim za neprijatelja u zimskim uvjetima ratovanja. S druge strane sovjetski vojnici uopće nisu imali bijele maskirne odore već odore kaki boje što je bio sjajan kontrast u bijelom zimskom okruženju i činilo ih lakom metom. Također nisu imali ni višeslojnu odjeću koja bi ih dodatno ugrijala na niskim temperaturama. Tenkovi, kamioni i ostala tehnika bili su u pravilu obojeni u maslinasto-zelenu boja što je bilo posve neodgovarajuće zimskim uvjetima u kojima su ratovali. U finskim postrojbama razina odlučivanja spuštena je na niži časnički kadar koji je odluke donosio proučavajući situaciju na terenu i prilagođavajući joj se istog trena. Za donošenje odluka nije se moralo čekati odobrenje višeg zapovjedništva. Kod Sovjeta zapovjednik je morao čekati da njegovu odluku odobri politički komesar ili netko s više razine zapovjednog lanca. To je samo stvaralo dodatne probleme sovjetskom zapovjednom kadru i u konačnici rezultirati scenama poput one koju je opisao novinar američkog časopisa Life Carl Mydans: "Na cesti poredani ruski kamioni tipa Ford. Njihovi vjetrobrani, hladnjaci i karoserije izrešetani su mecima. Mrlje krvi na sjedalima kazuju što se dogodilo s vozačima. Na uskoj ledenoj cesti i u šumi pored nje nailazim na prizor kojeg su i najokorjeliji ratni dopisnici nazvali najstrašnijim što su ikad vidjeli. Kamioni i sanjke zakrčili su cestu. Svi su bili okrenuti prema Finskoj. Neki kamioni bili su u jarku pored ceste. Tamo su ih vjerojatno skrenuli vozači ili ih je tamo bacila minobacačka vatra. Posvuda su poput lišća ležali mrtvi Rusi, a pored njih ležali su njihovi konji. Tu je bio razneseni kamion prepun crnog kruha. Posvuda su bile razbacane stare kožne cipele, kacige, plinske maske, paketi riže, kutije crvenog praha od kojeg se pravila juha, sanduci puni ribljih konzervi, pamučne vrećice pune duhana, okviri za strojnice, granate, ruke, noge i ružičasta krv na snijegu." Nakon ovakvih izvješća finski uspjesi odjeknuli su u svijetu i u Finsku dolaze prvi dobrovoljci (oko 8000 Šveđana, 800 Norvežana i Danaca te 350 Amerikanca finskog podrijetla) kako bi pomogli maloj Finskoj u borbi protiv Sovjetskog Saveza.
Staljin ostaje bez rođendanskog poklona
Ovakav razvoj situacije na ratištu bio je iznenađenje za Staljina i sovjetsku vojno-političku vrhušku unatoč upozorenjima koja su se pojavila prije pokretanja ratnog stroja. Načelnik stožera Crvene armije general Boris Šapošnjikov predao je Staljinu izvješće u kojem je napisao da za rat protiv Finske treba angažirati velike snage. Prema Šapošnjikovu u napadu su trebale sudjelovati najelitnije postrojbe uključujući i one s ruskog Dalekog istoka. Nakon tog izvješća čelnik Komunističke partije Lenjingrada Andrej Ždanov i komesar za narodnu obranu Klement Vorošilov uvjeravali su Staljina kako će za napad na Finsku ipak trebati puno manje snage. Sovjetski vođa im je povjerovao jer je, vodeći se primjerom Poljske, bio uvjeren kako će finska obrana brzo posustati. No, sada je sovjetskim postrojbama sve više prijetio poraz u ratu protiv malenog susjeda sa sjevera koji je pobjedom kod Suomussalmija i drugim manjim uspjesima uspio zaustaviti sovjetsku ofenzivu. Neodgovarajuće pripremljeni, umorni i demoralizirani sovjetski vojnici kojima nisu stizala nikakva pojačanja, popune ili zamjene odbijali su ulaziti u nove okršaje s neprijateljskim snagama. Dio finskog vodstva to je potaklo na pokretanje ambicioznog protunapada koji je imao za cilj prisiliti na povlačenje ili čak uništiti tri sovjetske divizije smještene na području Summe (na Karelijskoj prevlaci) koje je bilo pogodno za izvođenje ofenzivnih akcija. Tom planu usprotivio se general Hugo Osterman smatrajući kako finska vojska nema dovoljno snage za takav pothvat. No, unatoč njegovom protivljenu 23. prosinca 1939. pokrenut je protunapad koji je završio finskim povlačenjem i velikim gubicima.
Rat je postajao sve teži i za finske vojnike jer hrana je postajala neredovita i sve slabija, a nedostajalo je i vode tako da je žeđ postala učestala pojava. Snijeg kao uobičajena zamjena za vodu za piće nije se mogao koristiti jer je bio prljav i njegova je konzumacija izazivala bolove u želucu. Uz redovne borbene zadaće finski su vojnici noću morali obnavljati obrambene položaje, postavljati mine ili razvlačiti nove metre bodljikave žice što je samo povećavalo njihov umor i iscrpljenost. Uz to ekstremni zimski uvjeti također su uzimali svoj danak. Američki dobrovoljac Jack Hasey u svojoj knjizi Yankie Fighter, opisujući vrijeme provedeno u Zimskom ratu, navodi kako su mu se stopala toliko smrznula da su mu otpali svi nokti na nogama i više nikada nisu narasli. Mjesecima poslije nije mogao obuti nikakve cipele. Poslije neuspješnog kontranapada na Karelijskoj prevlaci i moral finskih vojnika sve je više kopnio. S druge strane situacija za vojnike Crvene armije još uvijek nije postajala ništa bolja. Kakvi su uvjeti i raspoloženje sovjetskih vojnika bili govori nam pismo jednog sovjetskog vojnika pronađeno na Karelijskoj prevlaci: "Hodamo već dva dana bez hrane. Strašno je hladno i imamo puno ranjenih i bolesnih. Naši zapovjednici teško objašnjavaju zašto smo ovdje. Crni smo od prljavštine, nalikujemo dimnjačarima. Umorni smo. Vojnici su ponovno puni ušiju. Zdravlje je loše. Mnogi vojnici imaju upalu pluća. Obećavaju nam da će rat biti gotov do 21. prosinca, do Staljinovog rođendana ali tko će im vjerovati?"
No, posljednje što je tih dana mučilo Staljina bila je proslava rođendana. Njegove misli zaokupljala je mala Finska koju njegova Crvena armija nikako nije uspijevala poraziti. Bližilo se proljeće i s njegovim dolaskom odledit će se brojne finske rijeke i jezera te će ionako težak teren za ratovanje postati još teži što bi rat moglo otegnuti još i više. Uz to brinuli su ga britansko-francuski planovi da se vojno uključe u sukob na strani Finske, a u takvom razvoju događaja ovaj se rat mogao pretvoriti u katastrofu ogromnih razmjera. I zato je odlučio istovremeno igrati na dvije karte - vojnu i diplomatsku. Inicirao je nove diplomatske kontakte s Finskom, ali je i zapovjedio generalu Semjonu Timošenku da konačno slomi Finsku nadajući se bilo kakvom pozitivnom ishodu. Kao jedan od rijetkih sposobnim sovjetskih generala koji su izbjegli čistke Timošenko je osmislio novu strategiju koja je sve sovjetske snage usmjerila na jednu jedinu točku napada - Karelijsku prevlaku. S tom svrhom okupio je 45 divizija te više od 3000 topova, 2000 tenkova i na stotine borbenih zrakoplova i bombardera. Nova ofenziva započela je 1. veljače 1940. svom silinom. U narednih deset dana Sovjeti su svakodnevno ispaljivali na tisuće granata na Mannerheimovu liniju. Samo jedanaestog dana ofenzive na tu tvrdu točku finske obrane palo je 250.000 granata što je predstavljalo najveći baražni topnički napad od Prvog svjetskog rata. Nakon te kiše granata vojnici Crvene armije krenuli su u masovan napad koji finska obrana nije mogla zaustaviti. Do kraja veljače finska je vojska potisnuta do Viipurija gdje je zaustavljeno napredovanje Crvene armije. No, Sovjeti nisu posustajali već su prelaskom preko zaleđenog jezera pokušali okružiti Viipuri i s leđa napasti branitelje. Kada su finske obrambene snage uočile kretanje invazijskih postrojba po jezeru zasuli su ga topničkom vatrom kako bi napravili rupe u ledu. Sa svakom probijenom rupom u ledu sovjetski tenkovi i pješaštvo tonuli su u jezero.
Zastave na pola koplja
Branitelji grada pružali su neumoran otpor sve do 12. ožujka kada su ostali bez streljiva te im je postalo jasno da će naredni napad Crvene armije značiti i pad Viipurija. No, Sovjeti nisu napadali, a narednog dana, 13. ožujka 1940., oko podneva na prvoj crti obrane proširila se vijest kako je potpisan mir i obje su strane obustavile sva ratna djelovanja. Nakon 105 dana postignut je mirovni sporazum kojim je završio Zimski rat, a sve zastave u Finskoj zbog teških uvjeta mira spuštene su na pola koplja. Predsjednik Finske Kyösti Kallio nakon potpisivanja sporazuma rekao je: "Ovo je najužasniji papir koji sam ikada potpisao... Neka moja ruka usahne kada je prisiljena potpisati ovaj papir." I doista cijena mira bila je velika jer je Finska morala oko 12 % svog teritorija prepustiti Sovjetskom Savezu. Zbog toga je Fince preplavila tuga i ogorčenost. Medicinska sestra Anna Tukia sjeća se reakcije jednog vojnika na uvjete mira: "Tada sam vidjela mladića koji trpi velike bolove, studenta, kojem je jedna noga amputirana. Unatoč svom bolu pitao me je: 'Jesam li izgubio nogu na Karelijskoj prevlaci da bi je Rusi imali? Želio sam samo da očuvamo našu slobodu!'" Tuga i suze bili su na licima Finaca, ali nepristajanje na dogovorene uvjete mira značio bi siguran slom Finske. U naredna tri dana 422.000 Karelijaca napustilo je svoje domove i preselilo se u Finsku ne želeći ostati živjeti na teritoriju koji je imao pripasti Sovjetskom Savezu.
Na koncu Finska je iz rata ipak izašla kao moralni pobjednik. Sovjeti nisu uspjeli, kako su planirali, u roku dva tjedna slomiti finski otpor i okupirati cijelu Finsku. Umjesto toga invazijske su snage imale neplanirano velike gubitke i mala Finska prisilila je moćnog susjeda da pobjedu potraži za pregovaračkim stolom. Za obje strane posljedice rata bile su teške. Finska je izgubila cijelu istočnu Kareliju te drugi najveći grad Viipuri (danas: Vyborg), a poluotok Hankö prepušten je Crvenoj armiji kao vojna baza na rok od 30 godina. U sukobu koji je trajao nešto više od tri mjeseca poginulo je 22.849 Finaca, a ranjeno je njih oko 43.000. Na sovjetskoj strani brojke nisu bile ništa manje strašne jer je broj mrtvih dosezao skoro 127.000 mrtvih i 256.000 ranjenih. Prema sovjetskim podacima u Zimskom ratu uništeno je 25000 sovjetskih tenkova i oklopnih vozila te skoro 400 zrakoplova.
Objavljeno: 19. 5. 2012.
