Nakon dolaska na vlast Adolf Hitler je odlučio sve poluge vlasti staviti pod svoj nadzor i tako si osigurati trajnu vladavinu. Jedna od ključnih poluga bio je i Reichswehr tj. njemačka vojska. Kako bi se Reichswehr tješnje vezao uz njemačkog Führera osmišljena je i nova prisega koja nije izražavala vjernost domovini već njemačkom vođi: "Dajem pred Bogom ovu svetu prisegu, da ću se bezuvjetno pokoravati Adolfu Hitleru, Führeru njemačkog naroda i kancelaru Reicha, vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga, te da sam pripravan kao hrabar vojnik u svaki čas dati život za ovu prisegu." Na simboličkoj razini promijenjen je i naziv oružanih snaga koje se od sada nazivaju Wehrmacht i kojima je vrhovni zapovjednik Adolf Hitler dok se hijerarhijski ispod njega nalazi Vrhovni zapovjedništvo Wehrmachta (Oberkommando der Wehrmacht tj. OKW) na čelu kojeg je stajao feldmaršal Wilhelm Keitel. Pod zapovjedništvo OKW-a pridodana je stranačka vojska nacističke partije Waffen SS. Do kraja Drugog svjetskog rata u Wehrmachtu će služiti oko 18.200.000 vojnika i časnika obnašajući raznolike dužnosti. Od tog broja oko 1.300.000 poginut će u borbi, oko 250.000 umrijet će od gladi ili bolesti dok će oko 2.000.000 njih nestati u borbi, a 359.000 vojnika i časnika bit će ubijeni kao ratni zarobljenici. Do konca Drugog svjetskog rata pripadnici Wehrmachta počinit će brojne zločine, a oni najmasovniji i najstrašniji dogodit će se na istoku i jugoistoku Europe. Kako bi se stvorila atmosfera u kojoj su zločini bili mogući njemačko je društvo (a time i vojska) sustavno izlagano propagandi koja je za cilj imala promicanje antisemitskih i antislavenskih predrasuda. Posljedično to je vodila ka tome da je već u prvim danima invazije na Poljsku došlo do učestalih pojava ubojstava, pljački i silovanja. Jedan od prvih takvih zabilježenih zločina je onaj u poljskom gradu Złoczewu koji se dogodio između 3. i 4. rujna 1939. godine. Prema podacima poljskog Instituta nacionalnog sjećanja pripadnici 17. pješačke divizije Wehrmachta spalili su oko 80 % građevina u tom gradu i ubili oko 200 civila. Među žrtvama je bilo i djece, primjerice jedna desetogodišnja djevojčica koja je ubijena s leđa. Zabilježen je i slučaj trogodišnjeg djeteta kojemu je njemački vojnik kundakom puške smrskao lubanju. Zapalivši grad njemački su vojnici bacali žive ljude u goruće građevine ne poštedjevši pri tome ni trudnice.
Sličan scenarij ponovio se u selu Włyń nedaleko grada Łódźa gdje su pripadnici 10. i 17. pješačke divizije Wehrmachta sudjelovali u masovnim ubojstvima seljaka. Razlozi zbog kojih su ti ljudi ubijeni različiti su ali je svima zajedničko to da nisu pružali oružani otpor. Primjerice, seljak Józef Jawor nije se zaustavio na poziv njemačkih vojnika već se pokušao skriti u svom domu. Ubijen je na kućnom pragu. Poljski civili ubijani su i za manje - Józefa Gałku zaustavili su vojnici kako bi ga legitimirali i pri tome su u njegovoj lisnici pronašli fotografiju njegova brata u odori poljske vojske. To im je bio dovoljan razlog da ga ubiju. Milosti nije bilo ni za gluhonijemu seljanku Mariju Koniecznu koju su ubili nakon što nije odgovorila na pozive njemačkih vojnika. Pošteđeni nisu bili ni pacijenti ustanove za mentalno oboljele u gradu Wartu - pripadnici 17. divizije sve su ih poubijali dok su još bili u bolničkim pidžamama. Ista sudbina bila je namijenjena i poljskim ratnim zarobljenicima. S obzirom na brojne slučajeve njihova smaknuća možemo govoriti o sustavnoj politici ubijanja ratnih zarobljenika. Primjerice, u mjestu Śladów ubijena su 252 poljska ratna zarobljenika dok je u mjestu Ciepielów ubijeno njih 300, a jednako toliko i u mjestu Zambrów. Čini se kako sama ubojstva počiniteljima nisu bila dovoljna jer su zabilježeni i slučajevi kad su ratni zarobljenici mučeni. U logoru u mjestu Żyrardów ratni zarobljenici deset dana nisu dobili nikakvu hranu. Brojni su i slučajevi kada su ratni zarobljenici bivali živi spaljeni ili masakrirani. Takav slučaj zbio se s pripadnicima poljske 7. pješačke divizije koji su pružili žestok otpor agresoru. Ostao je zabilježen i slučaj ubojstva 40 ratnih zarobljenika u mjestu Szczucin gdje su zarobljenici zatvoreni u zgradu mjesne osnovne škole. Među njima je bilo i ranjenika kojima nije osigurana nikakva medicinska skrb, ali ni hrana. Zbog takvog postupanja prema njima poljski su časnici prosvjedovali kod njemačkih časnika i na koncu ušli u prepirku koja je završila tako što je jedan od zarobljenika oteo pištolj njemačkom časniku, ubio ga i zatim počinio samoubojstvo. Razjareni vojnici i časnici Wehrmachta potom su zapalili zgradu i u nju ubacivali ručne granate. Svakog tko bi pokušao izaći iz plamteće buktinje sasjekli bi rafalima iz strojnice. Nikada do kraja nije razjašnjeno koja je njemačka postrojba počinila ovaj zločin, a poljski povjesničar Szymon Datner u svom djelu Ratni zločini Wehrmachta nad ratnim zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu (War crimes of the Wehrmacht on POW in WW II) tvrdi kako je riječ o pripadnicima 10. pješačke divizije. Međutim, neki od svjedoka tvrde kako je riječ o pripadnicima 8. pješačke divizije. U prilog tvrdnji da ovo nije bio usamljen primjer kako su se vojnici Wehrmachta ophodili prema ratnim zarobljenicima govori i njemački povjesničar Hochen Böhler koji broj ubijenih poljskih ratnih zarobljenika procjenjuje na najmanje 3000 osoba.
Protiv nekih od počinitelja ovih zločina pokrenuti su kazneni postupci, ali su 4. listopada 1939. godine svi prekinuti kada je Adolf Hitler dao oprost svim počiniteljima ratnih zločina. Bio je to jasan signal da će se takvo ponašanje tolerirati. U Hitlerovom govoru iz rujna 1940. godine posve je jasno rečeno što je bio cilj u Poljskoj jer on tada kaže: "Morali smo biti dovoljno čvrsti - ovo ste čuli sada i istoga ćete istog trena to zaboraviti - da pobijemo tisuće uglednih Poljaka." Kao da sama ubojstva nisu zadovoljavala okupacijske snage već su novi vladari Poljske imali želju dodatno poniziti lokalno stanovništvo. U susretu s Nijemcima Poljaci su bili dužni pokazati poniznost, morali bi se ukloniti s pločnika i skinuti kapu ako bi je nosili. Pozdravljati su morali ne samo Nijemce već i njemačka ili nacistička obilježja. Načelnik okruga Turke Fritz Klemm obznanio je 15. rujna 1941. godine: "Naređujem da su Poljaci oba spola dužni pozdravljati sva vojna vozila i vozila koja viju zastavice. Ova je naredba potrebna iz dva razloga: 1. Zato što su Poljaci postali drski i uobraženi. 2. Zato što ugled i položaj Njemačkog Reicha, čiji smo mi predstavnici, zahtijevaju da se tim pozdravom Poljaci redovito i svakoga dana podsjete na njemačku vlast u ovoj zemlji."
"Poljska smije imati samo jednog gospodara, i to će biti Nijemac. Ne mogu i ne smiju dva gospodara postojati jedan pored drugog, i zato će svi pripadnici poljske inteligencije biti ubijeni. To zvuči surovo, ali to je jedini životni zakon."
Adolf Hitler, 2. listopada 1940.
Do kraja Wehrmachtove uprave nad Poljskom (25. listopada 1939.) u Poljskoj će biti spaljeno 531 naselje te počinjeno 714 masovnih strijeljanja bez ikakva suda te zabilježeni bezbrojni slučajevi silovanja, pljačke, ubojstava i razbojstava. Za razliku od posljednje tri pobrojane stvari zbog silovanja se moglo završiti pred sudom, ali iz posve drugih razloga. O tome svjedoči primjer iz mjesta Busko-Zdrój gdje su tri njemačka vojnika provalila u dom židovske obitelji Kaufmann i silovali jednu ženu. Slučaj je dospio pred sud gdje su vojnici proglašeni krivima, ali ne zbog silovanja već zbog sramoćenja rase (Rassenschande). Prema nacističkom svjetonazoru seks sa Židovima kao nižom rasom bio je sramotan čin. O razmjerima krađe i pljačke slikovito govori podatak da je Wehrmacht od početka invazije do 3. studenog 1939. godine u Njemačku poslao 10.000 željezničkih vagona s ukradenom imovinom. Između ostalog u vagonima se nalazila hrana, namještaj, poljoprivredni strojevi i sl. Procjenjuje se da broj Poljaka koji su tijekom tog perioda bili žrtve zločina doseže brojku od 16.736 ljudi. Sveukupno oko 60 % tih zločina počinili su pripadnici Wehrmachta koji su često na vlastitu inicijativu sudjelovali u pobrojanim zločinima, posebice u smaknućima Židova.
Napad na Sovjetski Savez
Napadom na Sovjetski Savez Hitlerova je Njemačka započela rat koji će po svojoj prirodi biti ne samo osvajački već će za cilj imati potpuno uništenje određenih dijelova stanovništva. Nacistički propaganda vješto je pripremala Nijemce na buduća događanja propagirajući kako je komunizam u Sovjetskom Savezu dio židovske zavjere protiv Trećeg Reicha. Stoga i ne čudi da je tijekom napada na ovu zemlju spaljeno oko 70.000 sela, a 1700 gradova razoreno. Za vrijeme invazije umrlo je preko 20 milijuna sovjetskih građana, a od tog broja većina su bili civili. Situacija postaje još teža kada pred invaziju na Sovjetski Savez zapovjedništvo Wehrmachta izdaje pisane zapovijedi u kojima traži "nemilosrdno usmrćivanje" pripadnika pokreta otpora umjesto izvođenja pred sud. U istoj zapovijedi stoji da ako se počinitelji neprijateljskih aktivnosti ne mogu pronaći da se tada mogu poduzeti "mjere kolektivne odmazde" protiv civilnog stanovništva. U praksi to je vodilo do toga da je samo tračak sumnje bio dovoljan da cijela sela budu uništena. Druga naredba, poznata kao Komesarska zapovijed, nalagala je da se zarobljeni politički komesari Crvene armije ne smiju tretirati kao ratni zarobljenici već da moraju biti ubijeni na licu mjesta. Ovu zapovijed osmislili su upravo njemački generali - među kojima je bio i general Frank Hadler - i njome je Wehrmacht trebao preuzeti dio dužnosti koje su odrađivale Einsatzgruppen postrojbe.
Na sastanku s visokim vojnim časnicima 30. ožujka 1941. godine, govoreći o planu Barbarossa, Adolf Hitler ustvrdio je kako će taj sukob biti rat istrebljenja u kojem njemačka vojna sila mora iskorijeniti rusku političku i intelektualnu elitu kako bi se osigurala konačna pobjeda Trećeg Reicha. Sukladno tome nekoliko tjedana kasnije feldmaršal Wilhelm Keitel potpisao je uredbu kojom se od kaznenog progona izuzimaju nedjela protiv civilnog stanovništva, čak i ako su ta djela kažnjiva po njemačkom zakonu. Uredba je jasno određivala kako se trebaju ponašati njemački vojnici: "Svaki časnik tijekom njemačke okupacije Istoka u budućnosti imat će pravo na izvršenje smaknuća bez suđenja, bez ikakvih formalnosti, nad bilo kojom osobom za koju se sumnja da pokazuje neprijateljski stav prema Nijemcima". Ista je uredba dopuštala poduzimanje mjera kolektivne odmazde, prema načelu kolektivne odgovornosti, ako se ne mogu pronaći počinitelji neprijateljskih aktivnosti, smrtna kazna može biti izvršena i nad civilnim stanovništvom. U okviru priprema za napad na Sovjetski Savez objavljenje su u svibnju 1941. godine Smjernice za uporabu postrojbi u Rusiji u kojima je, između ostalog pisalo: "Ova borba zahtijeva bezobzirnu i energičnu akciju protiv boljševičkog agitatora, gerilaca, sabotera i Židova te potpuno suzbijanje svakog aktivnog ili pasivnog otpora. Pripadnici Crvene armije - pa tako i zarobljenici - moraju biti tretirani s ekstremnom pozornošću i najvećim mogućim oprezom, jer se od njih očekuju najsuroviji oblici borbe. Azijatski vojnici Crvene armije posebno su surovi, lukavi i bezosjećajni." General Erich Hoepner u svibnju 1941. godine ovako je objasnio svojim podređenima kako treba izgledati rat u Sovjetskom Savezu: "Rat protiv Rusije važno je poglavlje u borbi njemačke nacije za opstanak. To je nastavak stare borbe između germanskih i slavenskih naroda, obrana europske kulture od moskovsko-azijske najezde i suzbijanje židovskog boljševizma. Cilj te borbe jest uništenje današnje Rusije i zato borba mora biti vođena s neviđenom čvrstinom. Svaka vojna akcija mora biti planirana i provođena sa željeznom voljom da se neprijatelj nemilosrdno uništi. Posebno je važno ne poštedjeti predstavnike tamošnjega rusko-boljševičkog režima."
Pripremajući se za njemačku agresiju na Sovjetski Savez u proljeće 1941. godine Reinhard Heydrich u ime Službe sigurnosti i general Eduard Wagner u ime Wehrmachta uspješno su dovršili pregovore o suradnji Wehrmachta i Einsatzgruppen postrojbi o provedbi onoga što su oni nazvali "posebnim zadacima". Na temelju tog sporazuma feldmaršal Walther von Brauchitsch zapovjedio je da nakon početka invazije na Sovjetski Savez svi zapovjednici njemačke vojske moraju identificirati i registrirati sve Židove na okupiranim područjima te u potpunosti surađivati s postrojbama Einsatzgruppena. Koliko su pripreme bile temeljite govori i podatak da su održavana i predavanja vojnim sucima na kojima je general Friedrich Wilhelm Müller savjetovao vojne suce da "u operaciji koja je pred nama, osjećaj pravde mora u nekim situacijama ustupiti mjesto vojnim akcijama i zatim se vratiti na stare navike ratovanja. (...) Jedan od dva protivnika mora biti uništen. Neprijateljska strana ne smije ostati sačuvana već treba biti uništena." Müller je također ustvrdio kako u tom ratu svakog civila koji koči njemački ratni napor treba smatrati gerilcem i strijeljati ga na licu mjesta. Uza sve to prije početka operacije Barbarossa njemački su vojnici bili izloženi jakoj antisemitskoj i antislavenskoj indoktrinaciji preko filmova, radija, predavanja, knjiga i raznih pamfleta. U tim su propagandističkim uradcima vojnici Crvene armije prikazivani kao poluljudi i azijatski divljaci kojima zapovijedaju zli židovski komesari. Kako je takva propaganda utjecala na njemačke vojnike zorno prikazuje i pismo jednog njemačkog vojnika ocu (4. kolovoza 1941.): "Te jadne horde na drugoj strani nisu ništa drugo do prijestupnici koje vodi alkohol i prijetnja pištoljima nad njihovim glavama. (...) Oni nisu ništa drugo nego hrpa kretena! (...) Nakon što sam naišao na te boljševičke horde i vidio kako žive to je ostavilo trajan dojam na mene. Svatko, čak i posljednji sumnjičavac, zna da je danas borba protiv tih neljudi, koje su u ludilo odveli Židovi, ne samo potrebna nego je došla u pravi čas. Naš Führer je spasio Europu od sigurnog kaosa." Peter Schilling koji se kao dragovoljac s 18 godina prijavio u Wehrmacht sa željom da se bori na istočnom bojištu svjedočio je kako je nacistička propaganda opisivala sovjetske vojnike: "Rečeno nam je da su Rusi svinje, da ne uzimaju zarobljenike, da vade oči zarobljenicima i tako dalje."
Lov na Židove
Sredinom kolovoza 1941. godine njemačka 6. armija pod zapovjedništvom generala Walthera von Reichenaua bez borbe zauzima ukrajinski grad Belaya Tserkov. Nekoliko tjedana nakon okupacije mjesta započinju masovna ubojstva Židova, da bi u konačnici bilo ubijeno njih 800. Među njima je bilo i siročadi u dobi od od 5 mjeseci do 6 godina. Djeca su zatvorena u lokalnoj školi gdje o njima nije vođena nikakva skrb. Kako su ta djeca izgledala nešto manje od tjedan dana nakon što su pritvoreni u školskoj zgradi opisao je zapovjednik 295. pješačke divizije potpukovnik Helmut Groscurth: "Soba je bila ispunjena s 19 djece. Bili su neopisivo prljavi, dronjci, pelene... Bezbrojne muhe prekrivale su djecu. Neka od njih su bila gola. Većina djece je plakala ili cmizdrila. Smrad je bio neizdrživ." Kada su ubijana započela potpukovnik Groscurth dvojio je trebaju li biti ubijena i židovska djeca. Stoga je zatražio očitovanje nadređenih. Nakon što je zapovjednik Wehrmachtove 6. armije feldmaršal Walther von Reichenau odobrio smaknuće Wehrmacht je u suradnji s postrojbama SS-a i lokalnih ukrajinskih paravojski proveo zapovijed. Kako je izgledalo smaknuće djece u Belaya Tserkov opisao je kasnije jedan pripadnik SS-a: "Otišao sam u šumu, Wehrmacht je već iskopao grob. Djeca su dovožena na traktoru. (...) Djeca su skinuta s traktora, poredana su duž groba i zatim je pucano u njih, a ona su padala u grob. (...) Zapomaganje je bilo neopisivo, dok sam živ neću zaboraviti taj prizor. I samo prisjećanje na to mi je teško. Posebno se sjećam male plavokose djevojke koja me je primila za ruku. I ona je također ubijena. (...) Mnoga djeca su pogođena četiri ili pet puta prije nego su umrla."
"Rat protiv Rusije važno je poglavlje u njemačkoj borbi za opstanak. To je stara borba Germana protiv Slavena i obrana europske kulture od moskovsko-azijske poplave i odbijanje židovskog boljševizma. Cilj ove bitke mora biti uništenje današnje Rusije i zato ona mora biti provedena svom snagom. Svaka vojna akcija mora biti vođena, planirana i izvršena sa željeznom odlučnošću da se neprijatelja istrijebi nemilosrdno i potpuno. Konkretno, niti jedan pristaša ruskog boljševičkog sustava ne smije biti pošteđen."
General Erich Hoepner, zapovjednik Panzer grupe 4
Između 24. i 26. rujna 1941. godine u istočnoj Bjelorusiji u gradu Mogilevu održan je zajednički seminar predstavnika SS-a i Wehrmachta na kojem je glavna tema bila kako na najučinkovitiji način ubijati Židove. Seminar je završen tako što je 7. satnija 322. policijske bojne ubila 32 Židova kod sela Knjashizy (oko 14 km udaljenom od Mogileva). Svrha ovih ubojstava bila je ta da se predstavnicima Wehrmachta zorno pokaže kako se takve akcije trebaju provoditi. Nedugo potom zapovjednik 707. divizije Wehrmachta u zapovijedi broj 24 od 24. studenog 1941. godine, između ostalog, piše: "Kao što je već zapovjeđeno Židovi moraju nestati s lica zemlje, kao i Cigani koji također moraju biti uništeni. Poduzimanje velikih protužidovskih akcija nije zadaća pojedinih postrojba. Njih će provesti civilne ili policijske vlasti, ako je potrebno po zapovijedi zapovjednika Bijele Rutenije, ako on ima posebne postrojbe na raspolaganju ili iz sigurnosnih razloga te u slučaju kolektivnih kazni. Ako se izvan naseljenih mjesta susretne veća ili manja skupina Židova njih mogu likvidirati divizijske postrojbe ili se mogu otpremiti u geta u okolici velikih sela određenim za tu svrhu, gdje mogu biti predani civilnim vlastima ili SD-u." Situacija nije bila bolja ni u susjednoj Ukrajini gdje je u mjestu Mirogorod 62. pješačka divizija pogubila 168 Židova.
Tijekom ratnih djelovanja na sovjetskom tlu Wehrmacht je sustavno surađivao s Einsatzgruppen postrojbama pri masovnim ubojstvima. Kako bi se ta suradnja što kvalitetnije odvijala 10. listopada 1941. godine feldmaršal Walter von Reichenau napisao je zapovijed koja se trebala pročitati svim postrojbama pod njegovim zapovjedništvom, a u kojoj se navodi: "Osnovni cilj kampanje protiv židovsko-boljševičkog sustava je uništenje njegovih snaga i likvidacija azijskog utjecaja na europsku kulturu. Zato će vojnici preuzeti zadaće koje nadilaze one uobičajene i isključivo vojničke. Vojnik na Istoku nije samo borac koji poštuje ratna pravila već i nositelj nemilosrdne rasne ideologije i osvetnik za sva zvjerstva koja su protiv njemačke nacije poduzele te etničke grupe. Iz tog razloga vojnici moraju pokazati puno razumijevanje za nužne i surove, ali pravične mjere potrebne u postupanju sa židovskim pod-ljudima." Nedugo potom feldmaršal Gerd von Rundstedt, zapovjednik grupe armija Jug, poslao je cirkularno pismo generalima pod svojim zapovjedništvom pozivajući ih da izdaju zapovijedi kojima će se kod vojnika stvoriti uvjerenje da Židove treba istrijebiti. U sličnom tonu svojim se vojnicima obraća i zapovjednik 11. armije Wehrmachta Erich von Manstein koji u zapovijedi od 20. studenog 1941. kazuje: "Židovstvo je posrednik između neprijatelja koji je ostao iza naših leđa i ostataka Crvene armije i Crvenog vodstva; više nego u Europi ono zauzima sve ključne pozicije političkog vodstva i uprave, trgovine i obrta te tvori jezgru za sve nemire i moguće pobune. Židovsko-boljševički sustav mora biti istrebljen jednom zauvijek."
General Hermann Hoth u studenome 1941. godine nije bio ništa manje jasan: "Svaki znak aktivnog ili pasivnog otpora ili bilo kakve lukavštine od strane židovsko-boljševičkih agitatora mora biti slomljen odmah i nemilosrdno. (...) Ti su krugovi intelektualne pristaše boljševizma, predvodnici te organizacije ubojica i pomagači partizana. To je ona ista židovska klasa koja je već nanijela toliko zla našoj domovini svojim aktivnostima protiv nje i civilizacije, koja zastupa protunjemačke snage širom svijeta i koja je prethodnica osvete. Njihova likvidacija je pitanje našeg vlastitog opstanka." Cijelo to vrijeme suradnja s postrojbama Einsatzgruppea bila je na visokoj razini, o čemu govori i izvješće Eisantzgruppe C (djelovala je na području Tarnopolskog područja u Ukrajini) od 6. srpnja 1941. godine u kojem, između ostalog, piše: "oružane snage pokazuju iznenađujuće dobro neprijateljstvo prema Židovima". Nešto kasnije, 8. rujna 1941. godine, Eisantzgruppe D u svom izvješću navodi kako su odnosi s Wehrmachtom "odlični", a istog mjeseca zapovjednik pri Einsaztgruppe A u svom izvješću hvali se kako Grupa armija Sjever može biti uzor u suradnji s postrojbama Einsatzgruppea kada se govori o ubojstvima Židova.
Nakon okupacije Bjelorusije njemački su vojnici organizirano išli u tzv. lov na Židove. Primjerice, u selu Krupka 5. listopada 1941. godine desetnik Richard Heidenreich iz 354. pješačke pukovnije u svom je dnevniku zapisao da je njegova bojna smaknula preko tisuću Židova. Prema njegovim navodima odabrano je 15 ljudi s "jakim živcima" i tada im je rečeno da u selu živi tisuću Židova te da "svi moraju biti ubijeni danas". Poslije izdane zapovijedi Židovi su odvedeni do obližnje močvare gdje su ubijeni. U svom dnevniku Richard Heidenreich to je ovako opisao: "Začulo se deset pucnjeva, deset Židova je otišlo. To je trajalo sve dok nisu bili smaknuti. (...) Djeca su se držala za svoje majke, žene za svoje muževe. (...) Nekoliko dana kasnije podjednak broj je ubijen u Kolopniči. I u to sam bio uključen." Zapovijedi za ove zločine stizale su iz vrha zapovjedne strukture Wehrmachta. Nešto ranije (29. rujna 1941.) general-bojnik Anton Bechtolsheim objavio je smjernice u kojima je pisalo da "Židovi moraju nestati iz ovoga kraja". Kako ne bi bilo sumnji u to što treba učiniti sa Židovima vojnicima je pojašnjeno da Židove treba "u potpunosti" ukloniti iz sela "jer je jasno da oni podržavaju partizane (...) i da ih stoga treba uništiti bez obzira na sve." Samo do prosinca 1941. godine na području Bjelorusije Wehrmacht je smaknuo oko 20.000 Židova. U konačnici to je rezultiralo povećanjem broja partizana koji su do ljeta 1942. godine narasli na brojku od 150.000 vojnika. Tako je politika koja je trebala suzbiti otpor ustvari ga samo jačala.
Odnos prema ratnim zarobljenicima
Jedno od zlodjela koje su činili vojnici Wehrmachta bila su i silovanja. No, kada se govori o silovanjima koje su počinili pripadnici njemačke vojske valja imati na umu da se prema tom zločinu njemačka vojska nije jednako odnosila u svim dijelovima Europe. Dok se za silovanja počinjena u zapadnoj Europi mogla dobiti kazna od četiri godine zatvora, istovremeno njemački su vojni sudovi bili izuzetno blagi, ili uopće nisu kažnjavali, silovanja na istoku i jugoistoku Europe. Ruth Seifert u djelu Rat i silovanje (War and Rape) piše: "U istočnim područjima Wehrmacht je zarobljene partizanke - ali i druge žene također - opisivao riječima 'kurve Hitlerovih trupa' i u skladu s tim se i ponašao prema njima." Povjesničar Szymon Datner ustvrdio je da su tisuće sovjetskih medicinskih sestara, liječnica i ženskog medicinskog osoblja nakon zarobljavanja silovane i često nakon toga i ubijene. Neke žrtve uspjele su preživjeti te strašne zločine, a dio žena je ostao trudan što je dovelo do rođenja između 750.000 do milijun djece. Povjesničarka Regina Mühlhäuser tvrdi da se Wehrmacht često služio seksualnom torturom prilikom ispitivanja zarobljenica. Ukupne procjene o silovanju sovjetskih žena koje je počinio Wehrmacht kreću se oko brojke od 10 milijuna slučajeva. Na okupiranim istočnim područjima Wehrmacht je organizirao i sustav bordela u kojima su odabrane žene s okupiranih područja bile prisiljene boraviti. Uspostava bordela pravdala se strahom od veneričnih bolesti te od opasnosti pojave homoseksualizma.
Talijanski ratni dopisnik s Istočnog bojišta Curzio Malaparte u svom djelu Kaputt donosi opis sudbine zarobljenih sovjetskih vojnika u njemačkim rukama. U kolhozu u okolici sela Nemirovskoje (Ukrajina) nazočio je nečem što su nacisti nazivali "učenjem pod vedrim nebom". Skupina zarobljenih sovjetskih vojnika postrojena je na otvorenom za vrijeme snažnog pljuska. Njemački narednik započeo je govoriti smirujućim tonom najavljujući provjeru pismenosti. Prema njegovim riječima oni koji pokažu da znaju čitati radit će u administraciji, a ostali će biti raspoređeni na fizičke poslove. Zarobljenicima su podijeljeni stari primjerci Pravde i Izvjestije koje su zarobljenici zatim čitali naglas. Ova provjera znanja trajala je oko sat vremena - oni koji su znali čitati razvrstavani su na desnu, a nepismeni na lijevu stranu. Nakon što je provjera završena pismeni vojnici su streljani. Njemački pukovnik koji je nadgledao cijeli događaj komentirao je to riječima: "Rusiju treba očistiti od ovog učenog smeća. Seljaci i radnici koji znaju čitati i pisati odveć su opasni. Svi su oni komunisti."
Ratni zločin
Prema statutu Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu kao ratni zločin kvalificirani su ovi prijestupi:
- ubojstva, zlostavljanja ili deportacije civilnog stanovništva okupiranog teritorija na prisilni rad ili u bilo koju drugu svrhu; ubojstva ili zlostavljanja ratnih zarobljenika;
- ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, namjerno razaranje gradova, sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom potrebom.
Samo do prosinca 1941. godine Wehrmacht je zarobio skoro 2.500.000 sovjetskih vojnika. Premda je Njemačka bila potpisnica Ženevske konvencije iz 1929. godine u okviru koje je definiran i odnos prema ratnim zarobljenicima nije učinjeno gotovo ništa da bi se sovjetskim ratnim zarobljenicima osigurale dovoljne količine hrane, odgovarajući sanitarni uvjeti, zdravstvena skrb i mjesta za boravak. Umjesto toga zarobljenici su sustavno ponižavani i zlostavljani. Gotovo u pravilu vojnici za koje bi se pri zarobljavanju ustanovilo da su Židovi ili politički komesari ubijeni su na licu mjesta ili predani postrojbama SS-a. Isto je važilo i za sovjetske vojnike islamske vjeroispovijesti. Naime, s obzirom na to da su muslimani bili obrezani, baš kao i Židovi, bilo je jednostavnije smaknuti sve obrezane zarobljenike nego se izložiti riziku da se zarobljeni Židov spasi tvrdeći da je musliman. U izvješću Glavnog ureda sigurnosti Reicha (RHSA) od 5. prosinca 1941. godine navodi se kako je Wehrmacht predao Einsatzgruppen postrojbama 16.000 sovjetskih ratnih zarobljenika koje treba likvidirati. Ratni zarobljenici koji nisu smaknuti odmah po zarobljavanju raspoređeni su po koncentracijskim logorima gdje su trebali raditi dok ne umru. Do kraja Drugog svjetskog rata Wehrmacht će zarobiti oko 5.700.000 sovjetskih vojnika od kojih će oko 3.300.000 (oko 58 % od ukupnog broja zarobljenih) umrijeti u zatočeništvu.
Ubojstva zarobljenika u Grčkoj
Ubojstva i zlostavljanje ratnih zarobljenika Wehrmacht nije prakticirao samo na istočnom ratištu. Takvih je slučajeva bilo i u manjem broju na drugim bojištima, ali ništa manje strašnih. Jedan od takvih primjera je i pokolj talijanskih vojnika u Grčkoj na otoku Kefalonija, iako to nije i jedini takav primjer u Grčkoj. Nakon što je Mussolini svrgnut s vlasti krajem 1943. godine Wehrmacht pokušava razoružati talijanske vojnike kako bih ih spriječio da prijeđu na stranu Saveznika. Takvo što je pokušano i na otoku Kefaloniji, ali talijanska 33. Acqui divizija odbila se predati što je dovelo do oružanog sukoba. Nakon što su pripadnici Wehrmachta slomili talijanski otpor započeo je (21. rujna 1943.) pokolj koji je trajao tjedan dana. Prvi su se na meti našli talijanski časnici koje je njemačka strana odlučila strijeljati. Prema svjedočenju talijanskog vojnog kapelana Romulanda Formata (jednog od rijetkih preživjelih) nakon što su Nijemci obavijestili talijanske časnike da će biti strijeljani neki od njih su plakali, drugi su se molili, treći su pjevali, a četvrti su zazivali imena svojih supruga, majki i djece. Nakon strijeljanja, prisjeća se Formato: "Nijemci su išli okolo glasno nudeći medicinsku pomoć ranjenicima. Kada je oko dvadeset ljudi krenulo puzati prema njima iz strojnice je zapucano na ranjenike." Alfred Richter, pripadnik 104. lovačke divizije Wehrmachta, tvrdi da su tijekom pokolja prisilili jednog talijanskog časnika da pjeva arije dok oni ubijaju njegove drugove. Prema njegovu svjedočenju skupina talijanskih vojnika odvezena je kamionima u okolicu sela Frangata, u jedan od lokalnih kamenoloma, gdje su ubijeni. Strijeljanje je trajalo oko dva sata, a cijelo to vrijeme stanovnici Frangata mogli su u svojim domovima čuti vrisku žrtava i strojničke rafale. Procjenjuje se da samo na otoku Kefaloniji ubijeno oko 5000 talijanskih vojnika i časnika. Sličan scenarij ponovio se i na otoku Krfu gdje je ubijeno oko 800 talijanskih vojnika.
Wehrmachtovi vojnici u Grčkoj nisu strijeljali samo ratne zarobljenike. Prije ovog krvavog pokolja u svibnju 1941. godine general Kurt Student poslije osvajanja otoka Krete, nakon što je skršen žilav grčki otpor, zapovjedio je ubijanja civila. Točan broj ubijenih civila nikada nije utvrđen, ali se procjene kreću oko 2000 stradalih. Dvije godine kasnije u gradu Komeno ubijeno je 317 grčkih civila svih dobi i oba spola. Zločin je počinila 12. satnija 98. pukovnije Prve planinske divizije. U studenome 1943. godine Wehrmachtova 117. lovačka divizija započela je s operacijom okruženja grčkih partizana u planinama u okolici sela Kalavryta. Tijekom te operacije dio njemačkih vojnika je ubijen, a 77 njih je zarobljeno. Kako ih njemačke postrojbe nisu mogle vojno pobijediti grčke partizane u ovom sukobu odlučili su se osvetiti za poraz maltretirajući civilno stanovništvo. Stoga general Karl Hans Maximilian von Le Suire 10. prosinca 1943. godine potpisuje zapovijed koja za cilj ima masovne represalije protiv lokalnog stanovništva. To dovodi do ubojstva 676 civila u selu Kalavryta i paljenja 24 sela. Provedba zapovijedi o represalijama započela je u sjevernom priobalnom dijelu Peleponeza gdje su Wehrmachtove snage palile sva sela koja su im se našla na putu ka Kalavryti. Po dolasku u Kalavrytu sva djeca i žene zatočena su u lokalnoj školi, a svi muškarci stariji od 12 godina okupljeni su i pobijeni strojničkom vatrom. Maskar je preživjelo svega 12 muškaraca. Za to vrijeme djeca i žene zatočene u školi uspijevaju pobjeći iz njemačkog zarobljeništva. U osvetničkom pohodu njemački su vojnici narednog dana spalili pravoslavni manastir Agia Lavra.
"Ako vojnik digne ruke u zrak ne pucaš na njega, ne ubiješ ga, ali mi jesmo."
Henry Metelmann, vojnik Wehrmachta o borbama u Sovjetskom Savezu
Ubijanje civila pripadnici Wehrmachta prakticirali su i u Srbiji. Najzloglasniji je primjer Kragujevca gdje je prema procjenama austrijskog povjesničara Waltera Manoscheka između 16. i 24. listopada 1941. godine streljano 2300 civila. Povod za ovaj masakr bio je napad na njemačku 3. bojnu 749. pješačke pukovnije kod sela Ljuljaci, na cesti Kragujevac – Gornji Milanovac, 16. listopada 1941. godine. Tom prilikom ubijeno je 9 njemačkih vojnika, a 27 je ranjeno. Nešto kasnije jedan od ranjenih je preminuo od zadobivenih rana. Tjedan dana prije ovog napada vrhovni zapovjednik njemačkih okupacijskih snaga u Srbiji general Franz Böhme izdao je zapovijed prema kojoj se za svakog ubijenog njemačkog vojnika ima strijeljati 100, a za ranjenog njemačkog vojnika 50 zarobljenika. Kao posljedicu toga najviši Wehrmachtov časnik u Kragujevcu bojnik Paul König dobiva zapovijed o izvršenju odmazde. U skladu tim započela su i prva uhićenja u Kragujevcu, ali prije svega Židova i komunista: No, potom je tim uhićenicima prirodan i dio ljudi uhićenih u Gornjem Milanovcu. Kako broj zatočenih nije zadovoljavao kvotu određenu za smaknuće njemački vojnici uhićuju civile u susjednim selima (Grošnica, Mečkovac, Beloševac, Maršić, Korman, Botunje te Gornje i Donje Komarice). Za to vrijeme po gradu se nastavljaju uhićenja pri čemu njemačkim vojnicima svesrdno pomažu srbijanske kvislinške postrojbe koje predvodi Marisav Petrović. Milosti nije bilo ni za nikoga pa tako ni za školsku djecu koja su također uhićivana. Za vrijeme školske nastave njemački su vojnici ušli u kragujevačku Mušku realnu gimnaziju i upadali u razrede gdje bi njemački vojnici prelazili rukom po obrazu svakog učenika. Ako bi lice učenika bilo hrapavo (što bi značilo da se brije) taj bi učenik bio odabran za streljane. Prema izračunima Waltera Moanoscheka od kraja rujna do početka prosinca 1941. godine Wehrmacht je u Srbiji ubio oko 35.000 ljudi. Tome se možda i nije za čuditi ako se ima na umu da je general Franz Böhme isticao kako su tijekom Prvog svjetskog rata Srbijom tekli "potoci njemačke krvi" te da se stoga Wehrmacht sada mora smatrati "osvetnicima tih mrtvih".
Hvaljenje zločinima
Njemački povjesničar Sönke Netzel i socijalni psiholog Harald Welzer u knjizi Vojnici - transkripti o borbama, ubijanjima i umiranju (Soldaten Protokolle vom Kämpfen, Töten und Sterbe) donose svjedočanstva njemačkih ratnih zarobljenika o ratnim zločinima koje su počinili. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata Saveznici su u logorima za ratne zarobljenike u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama tajno prisluškivali oko 13.000 njemačkih ratnih zarobljenika. Prisluškujući te razgovore samo su Britanci došli do 17.500 svjedočanstva o zločinima Wehrmachta. Niti američka strana nije bila ništa manje uspješna. Sveukupno Saveznici su došli do oko 150.000 stranica razgovora među vojnicima raznih razina. Prema tim svjedočanstvima zločini Wehrmachta i na drugim bojištima nisu bili ništa manje strašni. Primjerice, pukovnik Hans Hartings u razgovoru o zračim napadima na Britaniju rekao je: "Kosili smo žene i djecu u dječjim kolicima!" Nesvjesni da ih se prisluškuje njemački su zarobljenici iznosili uznemirujuća svjedočanstva. U jednom od tih svjedočanstava njemački vojnik Zotlöterer opisivao je suborcima Weberu i Heuseru kako je ubio francuskog civila: "Upucao sam Francuza s leđa. Vozio je bicikl." Kada ga je Heuser pitao da li ga je Francuz želio i zarobiti i da li ga je zato ubio Zotlöterer je uzvratio: "Glupost. Htio sam bicikl." Drugi vojnik hladnokrvno je opisao silovanje na teritoriju Sovjetskog Saveza: "Uhvatili smo jednu špijunku. Prvo smo je izmlatili štapom po sisama, zatim bajunetom po guzici. Onda smo je silovali pa izbacili van i gađali granatama." Drugi je pak opisao masovno pogubljenje Židova: : "Stajali su u redu čekajući da budu pogubljeni. Kad bi došli bliže, vidjeli bi što ih čeka. Tada bi morali predati nakit i kufere. Malo dalje bi se svukli, sve osim donjeg rublja. Bile su to uglavnom žene s malom djecom, dvije-tri godine starom." Njemački pilot Pohl koji je napao civilni konvoj izbjeglica iz poljskog grada Poznańa svjedoči: "Bilo mi je žao konja, ali ljudi mi uopće nije bilo žao. Ali osjećao sam žaljenje za konjima do samog kraja."
Dva njemačka pilota Bäumer i Greim međusobno su podijelili svoja iskustva u bombardiranju Britanije. Bäumer se hvalio: "Imali smo top postavljen na prednjoj strani zrakoplova. Onda smo letjeli nisko iznad ulica, a kada bi vidjeli da iz drugog smjera dolaze automobili, upalili smo svoja svjetla kako bi mislili da im u susret ide drugo vozilo. Onda smo pucali na njih iz topa. Tako smo imali puno uspjeha i bilo je veoma zabavno. Napadali smo vlakove i druge stvari na isti način." Pilot Greim potom je prenio svoja iskustva: "Jednom smo nisko letjeli u blizini Eastborunea. Tu smo vidjeli veliki dvorac u kojem se održavao bal ili tako nešto. U svakom slučaju, vidjeli smo mnogo žena u lijepoj odjeći i orkestar. Prvi puta smo samo preletjeli, a onda smo ih napali i stvarno ih pritisli. E, to je prijatelju moj doista bilo zabavno." Pilot Budde koji je letio na njemačkom borbenom zrakoplovu i kojeg su Britanci zarobili u ožujku 1943. godine ovako je svojim suborcima opisao kako su izgledale neke od akcija njegove postrojbe: "Naišli smo na nekoliko lijepih ciljeva, kao što su palače u planinama. Kada bi ih preletio i ispustio svoj teret na njih moglo se vidjeti zveckanje prozora, a zatim krov kako leti u zrak. (…) Došlo je vrijeme kad smo pogodili Ashford. Na trgu je bilo nekakvo događanje, mnoštvo ljudi, držali su se govori. Mi smo ih stvarno poprskali! To je bilo zabavno!"
Na samom početku Drugog svjetskog rata u belgijskom mjestu Vinkt, smještenom oko 20 km jugozapadno od grada Genta, Wehrmachtove snage počinile zločin kada je najmanje 86 belgijskih civila ubijeno. Zločin se dogodio u svibnju 1940. godine tijekom njemačke agresije na Belgiju. Most na kanalu Schipdonk u Vinktu u tom je povlačenju postao važno strateško mjesto preko kojeg su se povlačile belgijske i britanske snage. S vojskom se povlačilo i civilno stanovništvo u strahu od njemačke okupacije. Belgijski vojni vrh odlučio je braniti taj most kako bi se što više vojnika i civila moglo povući na zapad. Obrana mosta dodijeljenja je jednoj od postrojba belgijske vojske, tzv. Ardenskim lovcima. Na dan 25. svibnja u blizinu mosta dolazi Wehrmachtova 225. divizija koja ne uspijeva slomiti belgijski otpor. Kako bi lakše slomili obranu belgijskih branitelja Nijemci uzimaju 140 civila za taoce i okružuju se ljudskim štitom. Dan kasnije, 26. svibnja 1940., njemačke snage uhićuju još civila s farmi iz okolice od kojih neke ubijaju na licu mjesta, a neke smještaju u crkve u Vinktu i Meigemu. Unatoč svemu postrojba Ardenskih lovaca nastavila je pružati otpor, a pripadnici 225. divizije tada su iz nikad utvrđenih razloga, počeli ubijati zatočene civile. Neki su išli toliko daleko da su nasumce izvlačili civile iz izbjegličkih kolona i potom ih ubijali. Na koncu 28. svibnja 1940. godine belgijska je vojska kapitulirala u ranim jutarnjim satima (u 4:00 h prema lokalnom vremenu). No, to nije spriječilo Wehrmachotve vojnike da ubiju devet talaca nešto kasnije. Lokalni svećenik iz crkve u Meigemu kasnije tvrdio je da su u crkvi ubijene i žene i djeca, ali njihova tijela nikada nisu pronađena.
Tijekom noći s 30. rujna na 1. listopada 1944. godine u okolici nizozemskog mjesta Putten u središnjoj Nizozemskoj automobil koji je prevozio dva njemačka časnika i dva dočasnika upao je u zasjedu nizozemskog pokreta otpora. Jedna od časnika je ubijen, drugi je ranjen, a dva dočasnika su uspjela pobjeći. Okupacijske vlasti ovaj je čin razljutio i već 1. listopada 1944. na zapovijed generala Friedricha Christiansena svi muškarci iz mjesta Putten zarobljeni su, razdvojeni, a selo spaljeno. Tijekom racije ubijeno je šest muškaraca i jedna žena. Svi muškarci (njih 602) koji su procijenjeni sposobnim za rad upućeni su u koncentracijski logor Neuengamme na prisilni rad. Tijekom transporta 13 muškaraca uspjelo je pobjeći iskočivši iz vlaka i tako se spasilo gotovo sigurne smrti. Po dolasku u Neuengamme zatočenici su preseljeni u druge logore (Ladelund, Bergen-Belsen, Meppen-Versen, Beendorf, Wöbbelin i Malchow). Nakon završetka rata samo 48 muškaraca vratilo se u Nizozemsku, a od tog broja pet njih je umrlo od posljedica maltretiranja. Sveukupno umrlo je 552 muškarca iz sela uglavnom kao žrtve neuhranjenosti, ropstva i zaraznih bolesti.
Premda su pripadnici Wehrmachta počinili brojne ratne zločine tijekom rata (ubojstva civila, streljanja ratnih zarobljenika, paljenja i uništavanja sela, vješanja zatočenika itd.) i pomagali SS postrojbama i Einsatzgruppe postrojbama u provedbi holokausta na suđenju za ratne zločine u Nürnbergu Wehrmacht nije proglašen zločinačkom organizacijom dok SS jeste proglašen zločinačkom organizacijom. Bilo je to vrijeme Hladnog rata i vrijeme kada se pokušavalo stvoriti novo njemačko društvo u kojem su svoje mjesto našli i brojni pripadnici Wehrmachta (40 % njemačke muške populacije bilo je u raznim Wehrmachtovim postrojbama). No, nakon okončanja Hladnog rata taj dio povijesti sve je manje bio zanimljiv aktualnoj politici i ona se sve manje upliće u taj segment povijesti. Istovremeno otvaraju su se arhivi i pojavljuju se nova istraživanja koja bacaju novo svjetlo na ulogu Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu. Brojna od tih istraživanja radili su upravo njemački povjesničari. Jedan od njih je i ugledni povjesničar Hans Mommsen koji je ukratko opisao svoje viđenje Wehrmachtove uloge u Drugom svjetskom ratu koje općenito ocrtava suvremeni pogled na ulogu regularnih njemačkih postrojba u tom sukobu: "Vodstvo Wehrmachta rado se priklonilo politici istrebljenja. Ono je to učinilo tako što je generiralo 'kriminalne zapovijedi' i provodilo ih. Ono nipošto nije bilo pasivno u provedbi tog koncepta, iako je bilo određenih nevoljkosti zbog mogućeg narušavanja vojne stege i nekoliko izoliranih prosvjeda."
Objavljeno: 16. 4. 2013.
