Vidkun Abraham Lauritz Jønsson Quisling rođen je 1887. godine u mjestu Fyresdal u norveškoj pokrajini Telemark. Njegov otac Jon Lauritz (1844. - 1930.) bio je svećenik, a majka Anna Caroline rođ. Bang (1860. - 1941.) bila je kćerka brodovlasnika Jørgena Banga. Njezin otac bio je u to vrijeme jedan od najbogatijih ljudi u južnoj Norveškoj. Jon Lauritz i Anna Caroline vjenčali su se 28. svibnja 1886. godine i nastanili u mjestu Fyresdal gdje se rodio sin Vidkun. Obitelj će se preseliti u okolicu Osla u mjesto Drammen gdje je Jon Lauritz postao kapelan u četvrti Strømsø. Tu će Vidkun započeti školovanje i susresti se s prvim neugodnostima jer će mu se drugi učenici rugati zbog njegova telemarškog dijalekta. To je trajalo sve dok njegov otac nije dobio novu dužnost u gradu Skienu. Tijekom školovanja Vidkun je pokazivao interes za humanističke znanosti posebice za povijest. Međutim, 1905. godine upisuje se na Vojnu akademiju gdje je na prijamnom ispitu dobio najvišu ocjenu od 250 mladića koji su pristupili ispitu. Godinu dana kasnije (1906.) prelazi na Vojno učilište gdje će diplomirati s najvećom ocjenom ne samo u svojoj klasi već s najvećom ocjenom od osnutka učilišta 1817. godine. Zbog ovog iznimnog uspjeha nagrađen je audijencijom kod kralja. Nakon završenog školovanja 1911. godine raspoređen je na dužnost u Glavni stožer. Tijekom Prvog svjetskog rata Norveška je zadržala neutralnost, a Quisling je bio među onima koji su se tome protivili i otvoren prezirali norveški mirovni pokret. Pred kraj rata, u ožujku 1918. godine, raspoređen je na dužnost vojnog atašea u norveškom veleposlanstvu u Petrogradu. U Rusiji će pomno promatra društvena zbivanja i život pri tome zaključivši kako "boljševici imaju izuzetno jako uporište u ruskom društvu" ujedno diveći se Lavu Trockom na tome kako je u kratkom roku uspio oformiti Crvenu armiju. Prema Privremenoj vladi Aleksandra Kerenskog bio je kritičan ustvrdivši kako je sama dovela do vlastite propasti dajući "prevelika prava" ruskom narodu. Kada je u prosincu 1918. godine veleposlanstvo opozvano Quisling je gotovo preko noći postao norveški stručnjak za Rusiju.
U siječnju 1922. godine norveški istraživač i humanitarac Fridtjof Nansen poziva Quislinga da sudjeluje u humanitarnoj misiji Lige naroda u sovjetskoj Rusiji. Tako se Quisling našao u Harkovu koji je, kao i mnoga druga mjesta, zahvatila velika glad. Šokiran onime što vidi Quisling piše izvješće u kojem ukazuje na to kako zbog lošeg vodstva umire velikih broj ljudi. Tu upoznaje Aleksandru Andreevnu Voroninu s kojom će se 21. kolovoza 1922. godine vjenčati. Brak će Aleksandri donijeti financijsku sigurnost i norveško državljanstvo. U rujnu 1922. godine par će napustiti Rusiju, ali ubrzo zatim u veljači 1923. godine oni će se vratiti u Rusiju kako bi još jednom pokušali pomoći lokalnom stanovništvu. Prilikom tog posjeta Quisling upoznaje Mariju Vasiljevnu Pasečinkovu koja je bila od njega mlađa više od deset godina. Unatoč tome što je bio vjenčan s Aleksandrom Vidkun je stupio u ljubavnu vezu s Marijom. Kako je njegova nova ljubavnica silno željela vidjeti Europu ona u ljeto 1923. godine s Quislingom planirala otputovati u Pariz. Odlučivši se na odlazak u francusku prijestolnicu, a zbog pravila vojne službe, Quisling će morati pristati na privremeni otpust iz vojske. No, kada norveške vlasti odluče smanjiti broj aktivnih vojnika privremeni će otpust postati trajni. Boravak u Parizu Quisling je iskoristio za čitanje i rad na svom filozofskom projektu kojeg je nazivao univerzalizmom. U to vrijeme norveški dnevni list Tidens Tegn objavljuje njegov članak u kojem traži diplomatsko priznanje sovjetske vlade koja još nije bila posve prihvaćena u zapadnoj Europi.
Sinonim za izdajnika
Britanski list The Times u svom članku od 15. travnja 1940. godine naslovljenom Quislings everywhere prvi je puta upotrijebio riječ quisling kao imenicu. Nešto kasnije, 26. prosinca 1941. godine Wincost Churchill je prilikom govora u američkom Kongresu ponovno upotrijebio taj izraz: "Nada se vratila u srca desetaka milijuna ljudi, s tom istom nadom gori plamen bijesa protiv brutalnog osvajača. I još žestoko gori plamen mržnje i prijezira prema spomenutim kvislinzima." Izraz su prihvatili politički karikaturisti i on je tako ušao u javni jezik. U početku izraz je opisivao fenomen kolaboracije s Trećim Reichom, a danas je riječ kvisling općenito postala istoznačnica za izdajnika.
Trojac je živio u Parizu do kraja 1923. godine kada Nansen poziva Quislinga da sudjeluje u radu repatrijacijskog projekta na Balkanu. Upućeni poziv Quisling je prihvatio i s nevjenčanom suprugom Marijom u studenome 1923. godine seli se u Sofiju gdje žive naredna dva mjeseca. Par se potom vraća u Pariz gdje žive do povratka u Norvešku do ljeta 1924. godine. Nakon povratka u domovinu Quisling se kreće u krugovima komunističkog Norveškog radničkog pokreta. Tijekom tog perioda čvrsto se zalaže za osnivanje narodne milicije koja bi, prema njemu, zemlju trebala štititi od "reakcionarnih napada". No, kada je članovima pokreta ponudio otkrivanje vojnih tajni oni s njim prekidaju sve kontakte zbog čega je Quisling bio silno razočaran. U lipnju 1925. godine Nansen ponovno poziva Qusilinga, ovaj puta da sudjeluje u projektu repatrijacije Lige naroda u Armeniji, ali projekt vrlo brzo završava neuspjehom. U svibnju 1926. godine njegov dugogodišnji prijatelj Frederik Prytz zapošljava ga u tvrtki Omega Wood u Moskvi gdje radi sve do početka 1927. godine kada postaje diplomat u norveškom veleposlanstvu u sovjetskoj prijestolnici. Usporedo s diplomatskim radom Quisling je marljivo u postrevolucionarnoj Rusiji kupovao brojne umjetnine i antikvitete. Zbirka je brojala oko 200 slika među kojima su navodno bila i djela Rembrandta, Goye i Cézannea. Kasnije će tu bogatu zbirku osigurati na 300.000 norveških kruna što je u to vrijeme bio prilično velika suma novca.
S obzirom na to da Velika Britanija nije imala diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom britanske poslove u novostvorenoj državi obavljalo je norveško veleposlanstvo. U sklopu tog dogovora Quisling je obavljao poslove tajnika britanskog predstavništva. No, taj posao neće dugo zadržati jer će uskoro zajedno s Prytzom biti optužen da je koristio diplomatske kanale kako bi krijumčario rublje na crno tržište. Uza sve to sovjetske vlasti optužiti će ga za špijunažu u korist Britanaca. Quisling je sve optužbe odbacio doživjevši ih kao osobnu uvredu stvarajući distancu prema sovjetskom režimu. Kada je 1929. godine Velika Britanija odlučila sama voditi svoje diplomatske poslove u Sovjetskom Savezu Quisling je ostao bez posla i vratio se u domovinu. Smatrajući kako je povjereni mu posao ipak dobro obavljao britanski kralj George VI odlikovao je Quislinga Redom britanskog carstva. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata i Quislingova svrstavanja na stranu nacističke Njemačke kralj George VI taj će orden 1940. godine opozvati. Osim britanskog Quisling je primio i rumunjski Krunski orden te jugoslavenski Orden Svetog Save za svoj humanitarni rad. Nakon povratka u Norvešku 1929. godine zapaža kako se gospodarska kriza prelila i na Norvešku. Sve više ljudi ostaje bez posla, a siromaštvo se povećava i zbog toga kriminal postaje sve prisutniji. Nemiri, štrajkovi i bune potresaju zemlju. To ga je nagnalo da se aktivnije uključiti u politiku premda nije imao praktičnog iskustva na tom polju. Promišljajući što bi moglo biti rješenje norveškog problema skicirao je političku platformu i ustanovio organizaciju koju je nazvao Norsk Aktion (Nordijska akcija) zagovarajući korjenite ustavne promjene. Prema toj zamisli norveški parlament (Storling) trebao je postati dvodomno tijelo u kojem bi jedan dom činili predstavnici iz redova radnog stanovništva prema uzoru na sovjetski model. S druge strane Norsk Aktion trebao je imati militaristički ustroj i duh.
Ulazak u politiku
Njegov dugogodišnji prijatelj i sumišljenik Frederik Prytz uvodi ga u krug norveških poslovnih ljudi i visokih vojnih časnika kojima promovira svoju ideju o preustroju Norveške. Bila je to prva stepenica na Quislingovu putu u politiku. Kada je Fridtjof Nansen preminuo 13. svibnja 1930. godine Vidkun Quisling koristi svoje prijateljstvo s urednikom lista Tidens Tegn kako bi tim povodom objavio članak. Tako je 24. svibnja na naslovnici ovog lista osvanuo članak naslovljen Političke misli i smrt Fridtjofa Nansensa (Politiske tanker ved Fridtjof Nansens død). U članku Quisling navodi navodnu Nansenovu viziju Norveške u deset točaka, a neke od točaka stavljaju veći naglasak na rasu i nasljeđe, te se zalažu za stvaranje jake središnje vlade. Ovu će temu Quisling opisati i u svojoj knjizi Rusija i mi (Russland og vi) koja će u nastavcima biti objavljivana u Tidens Tegnu u jesen iste godine. Ova otvoreno rasistička knjiga, koja uz to zagovara rat protiv boljševizma, Quislinga uspinje na norveškoj političkoj sceni. Time postaje poželjan određenim političkim opcijama te postaje članom stranke Domovinska liga. Međutim to neće ostati zadugo jer će uskoro s Frederikom Prytzom osnovati novi politički pokret nazvan Nordisk folkereisning i Norge (Norveški narodni ustanak u Norveškoj). Pokretom je trebao upravljati Središnji odbor kojeg je činio 31 član, a na čelu odbora bio je Fører (vođa). Jedan od ciljeva pokreta, kako se naglašavalo, bila je "eliminacija uvezene i izopačene komunističke pobune".
U svibnju 1931. godine vlast u zemlji preuzima Zemljoradnička stranka, a mandat za sastavljanje nove vlade dobio je njezin čelnik Peder Kolstad. Na prijedlog Thorvalda Aadahla, urednika službenog glasila Nationen, sada vladajuće Zemljoradničke stranke, Vidkunu Quislingu ponuđena je dužnost ministra obrane premda nije bio član ove stranke. Aadahl je prijedlog iznio na sugestiju Fredeeriky Prytzas s kojim je bio u bliskoj vezi. Quislingovo imenovanje bilo je veliko iznenađenje za mnoge, a vrlo brzo uslijedile su i prve kritike na račun takvog odabira. Već prve godine mandata nove vlade u tvrtki Norsk Hydro dolazi do štrajka 2000 radnika. Kako policija nije uspjela slomiti štrajk silom vlada je Quisling dala odriješene ruke da na štrajkaše pošalje vojsku što je u konačnici rezultiralo još većim nasiljem. U slamanju štrajka osim vojske i policije sudjelovali su i pripadnici tzv. Leidang odreda koje su dobrim dijelom činili pričuvni časnici. Zbog nepotrebnog nasilja lijevo krilo Zemljoradničke stranke oštro je napalo Qusilinga optužujući ga da stvara paravojne odrede. Ministar obrane nije se odveć zamarao takvim kritikama već se posvetio onome što je smatrao borbom protiv komunističke prijetnje. Ta se borba očitovala u pokretanju vala zaplašivanja, uhićenja, premlaćivanja i gonjenja sindikalnih aktivista. Posljedično to je vodilo ka sve češćim i oštrijim kritikama na ministrov račun, a njegov lik neprestano se pojavljivao na novinskim naslovnicama. I premda je gradio imidž uglednog građanskog političara njegovo se ime sve češće u javnosti spominjalo u kontekstu fašizma i nacionalsocijalizma. Situaciju je samo još više zakomplicirao napad nepoznatog napadača nožem na Quislinga u njegovu uredu, što je ministar obrane želio prikazati kao atentat. Umjesto toga novine su pisale kako nije riječ o politički motiviranom napadu već da se radi o ispadu ljubomornog supruga jedne od Quislingovih čistačica. U studenome 1932. godine zastupnik Radničke stranke Johan Nygaardsvold u parlamentu je iznio mišljenje kako se radi o namještaljci nakon čega je Nygaardsvoldu zapriječeno kako će protiv njega biti podignuta optužba za klevetu. Optužnica nikada nije podignuta, ali ni identitet napadača nikada nije otkriven. Pokušavajući se izvući iz nezavidne situacije Quisling je ponešto promijenio priču tvrdeći sada kako se radilo o pokušaji krađe vojnih dokumenata. Na koncu sve je dovelo samo do još jačeg polariziranja mišljenja.
U ožujku 1932. godine premijer Peder Kolstad iznenada će preminuti, a kormilo norveške vlade preuzeti će Jens Hunseid. Quisling će uspjeti zadržati mjesto ministra obrane ali će biti u stalnoj opreci s novim premijerom. I u novoj vladi redale su afere u koje je Quisling bio često umiješan. Kada bi dobio priliku braniti se u parlamentu bi umjesto svoje obrane oštro napadao zastupnike Radničke i Komunističke stranke tvrdeći kako su oni "kriminalci" i "neprijatelji naše domovine i našeg naroda". Većina zastupnika zatražila je od ministra obrane iznošenje dokaza za tako teško optužbe. Osim toga postavljeno je i pitanje zašto te informacije nije objavio puno ranije ako je revolucionarna prijetnja tako ozbiljna. Dokazi nikada nisu ugledali svjetlo dana, ali unatoč tome ovim je nastupom Quisling gotovo preko noći dobio potporu ekstremno desnih elemenata u društvu. Poslije takvog nastupa politički skupovi na kojima se pojavljivao Qusiling bilježili su i do desetak tisuća posjetitelja. Istovremeno dolazi do promjena odnosa snaga unutar samog pokreta Nordisk folkereisning i Norge (Norveški narodni ustanak u Norveškoj) gdje umjesto Prytza sve jači utjecaj ima odvjetnik Johan Bernhard Hjort koji se sve više profilira kao lider pokreta. Kada je dovoljno ojačao Hyort je predstavio novi program pokreta koji je zahtijevao zabranu revolucionarnih političkih stranaka te stavljanje izvan zakona organizacija koje financira Kominterna. Osim toga, program je predviđao zabranu glasačkog prava za ljude koji primaju socijalnu skrb, reviziju javnih financija i oprost duga poljoprivrednicima. U skladu s tim kao član vlade Quisling je izložio memorandum u kojem je predložio ekonomske i socijalne reforme, ali ujedno i pozvao premijera da podnese ostavku. Na koncu krajem veljače 1933. godine vlada je pala, a premda nije on uzrokovao pad vlade, Quislingova je popularnost sve više rasla. U javnim glasilima nazivan je čovjekom godine i činilo se kako će na narednim izborima postići značajan rezultat.
Stvaranje stranke
U pripremama za sudjelovanje na predstojećim izborima pokret Nordisk folkereisning i Norge (Norveški narodni ustanak u Norveškoj) u svibnju 1933. godine postaje politička stranka pod nazivom Nasjonal Samling (Narodno jedinstvo). Novonastala stranka ustrojena je po uzoru na njemačku nacionalsocijalističku stranku. Svi članovi stranke morali su biti slijepo odani vođi stranke, a kao službeni stranački pozdrav usvojen je tzv. rimski pozdrav koji su već koristili talijanski fašisti i njemački nacisti. Utemeljena je i stranačka paravojna postrojba nazvana Hird koja je na odorama nosila znak letećeg orla nalik onom njemačkih nacista. Za stranački simbol uzet je tzv. sunčev križ (zlatni križ u crvenom krugu s okruglim obrubom, a s obje strane križa stojala su dva mača). Qusiling je osmislio i stranački program u 30 točaka. Među programskih točkama bili su deklarativno iskorijenjivanje nezaposlenosti (bez navođenja mjera koje bi trebalo poduzeti), ali i cenzura medija, zabrana štrajkova i sterilizacija nepoželjenih kako su označeni u programu bez preciznog navođenja tko se ubraja u tu skupinu. Nova politička stranka najavila je kako će podržati kandidate drugih političkih stranaka ako oni podrže ključnu točku njihova programa - uspostavu jake i stabilne vlade neovisne od svakodnevne stranačke politike. Nakon duljeg perioda nestabilnosti i jalovog stranačkog prepucavanja u Norveškoj je svijest o potrebi okončanja takvog stanja postajala sve jača. Nasjonal Samling počeo je dobivati potporu norveške visoke klase, a stranačka propaganda sve je više jačala. Potporu stranci dala je i udruga poljoprivrednika (Bygdefolkets Krisehjelp) koja je stranci donirala i značajna financijska sredstva. Pojavila se i ideja o stvaranju protulijeve koalicije, ali je Konzervativna stranka odbila sudjelovati u takvoj koaliciji. Tijekom kolovoza 1931. godine Središnji odbor Konzervativne stranke izjavio je kako ni pod kojim okolnostima ne želi ići u predizbornu koaliciju sa strankama koje prema razumijevanju Konzervativne stranke, nisu u skladu s postojećim demokratskim i socijalnim standardima. Pored toga Quislingovo je ime često bilo vezano uz skandale, a koalicijski partner s takvim teretom u predizbornoj utrci mogao je samo stvarati probleme. Izborni rezultat pokazao je koliko loše Nasjonal Samling stoji kod glasača - osvojio je 27.850 glastova tj. oko 2 % glasača dalo je svoj glas Quislingovoj stranci što nije bilo dovoljno ni za osvajanje jednog zastupničkog mjesta. Stranka je dobila više glasova jedino od Komunističke stranke dok su druge stranke (Konzervativna stranka, Radnička stranka, Liberalna stranka i Zemljoradnička stranka) ostvarile puno bolje rezultate.
Unatoč tome što Nasjonal Samling nije imao zastupnika u nacionalnom parlamentu Vidkun Qusiling sa suradnicima radi na prijedlogu ustavnih reformi kojima bi se provele ideje zacrtane u programu njihove stranke. Na koncu uspijeva prijedlog predočiti parlamentu, ali je on gotovo jednoglasno odbijen. Poslije još jednog neuspjeha Quisling je ogorčen i svojim političkim protivnicima javno poručuje kako će im se "glave kotrljati" kada on dođe na vlast. Bio je to posve neprimjeren način komunikacije koji je ozbiljno naštetio ionako nevelikom ugledu stranke i doveo do njezina osipanja. Između ostalih iz stranke je istupio i Quislingov brat Jørgen te se povukao iz politike. Međutim, sve to nije obeshrabrilo Vidkuna Quislinga i pred izbore 1936. godine samouvjereno izjavljuje kako njegova stranka ima potporu oko 100.000 glasača te kako očekuje osvajanje najmanje deset zastupničkih mjesta. Međutim, izborni rezultati bili su gori nego 1933. godine. Premda je stranka istaknula dvostruko više kandidata nego na prethodnim izborima osvojila je manje glasova (26.577). Još jedan loš izborni rezultat doveo je do novih problema - stranku je iste godine napustilo oko 50 ljudi predvođenih Johanom Bernhardom Hjortom, a tijekom 1937. godine stranačko članstvo još će se značajnije smanjiti. Sve manji broj članova i donatora dovesti će stranku i u financijske probleme.
Pred sam početak Drugog svjetskog rata Quisling putuje po Norveškoj i drži predavanja pod naslovom Židovski problem u Norveškoj te javno podržava Adolfa Hitlera u sve izglednijem ratnom sukobu poručujući svojim sunarodnjacima kako u tom budućem sukobu treba biti na strani Njemačke. Povodom Hitlerova pedesetog rođendana upućuje mu čestitku u kojoj mu zahvaljuje na spašavanju Europe od boljševizma i židovske dominacije. Kada u rujnu 1939. godine nakon njemačke invazije na Poljsku Velika Britanija i Francuska objave rat Njemačkoj Quisling uviđa kako će Njemačkoj, kada je na pomolu veliki rat, biti potrebno željezo za proizvodnju novog oružja. Bila je to prilika koju je Quisling silno htio iskoristiti i već je imao spreman plan. Uz pomoć Hitlerova bliskog suradnika Alfreda Rosenberga 14. prosinca 1939. godine putuje u Berlin gdje je predstavljen Führeru. Na sastanku s nacističkim vođom Quisling predlaže sugovorniku da on sa svojim pristalicama izvede državni udar, uspostavi novu vladu. Nakon toga bi pozvao Nijemce da se iskrcaju u Norveškoj te rasporede svoje trupe na njezinu tlu. Hitler uzvraća kako je Njemačka spremna poduzeti vojnu akciju ako se to od nje bude zahtijevalo. Četiri dana kasnije njih dvojica će se ponovno susresti. Nakon okončanja ovih razgovora Quisling je bio zadovoljan i svojim je istomišljenicima u Norveškoj otkrio kako je s Hitlerom postigao dogovor o izvođenju državnog udara. No, ono što Vidkun Quisling tada još nije znao je da su njemački nacisti već imali razrađeni plan napada na Norvešku. Incident s njemačkim tankerom Altmark kojeg će britanske pomorske snage u veljači 1940. godine napasti i potopiti u norveškim vodama samo će dodatno potaknuti Quislinga da zatraži njemačku okupaciju vlastite domovine. Stoga 31. ožujka iste godine putuje u dansku prijestolnicu Kopenhagen gdje se susreće s njemačkim obavještajcima kojima odaje podatke o norveškom sustavu obrane. U domovinu se vraća 6. travnja, a dva dana kasnije započinje britanska pomorska operacija Wilfred kojom Britanci pokušavaju uništiti dostavne putove željezne rude za potrebe nacističke Njemačke. Britanski vojnici na norveškom tlu - to je bilo ono za što je Quisling bio siguran da će izazvati njemački odgovor i bio je u pravu.
Njemačka okupacija
Međutim, njemačka strana nije čekala da Qusiling bude spreman za državni udar već se u prvim satima 9. travnja 1940. godine njemačke snage napale Norvešku iz zraka i s mora. Bio je to početak operacije Weserübung koja je za cilj imala zauzimanje Norveške, uhićenje kralja Haakona VII i premijera Johana Nygaardsvolda. No, kako je zastupnik Konzervativne stranke Carl Joachim Hambro uspio doznati za mogući njemački napad nešto prije samog početka napada kralj i vlada evakuirani su u istočni dio Norveške. Osim toga invazijske snage su u Norveškoj naišle na veći otpor nego što su očekivali i njihovo napredovanje je stoga bilo sporije od planiranog. Napad je iznenadio i Vidkuna Quislinga jer je vjerovao kako će Njemačka čekati da on izvede državni udar, a kako se to nije dogodilo morao je brzo djelovati. Stoga je sa svojim sumišljenicima oko 19:30 h zaposjeo radio odašiljač u Oslu i obavijestio javnost kako je legitimna vlada Kraljevine Norveške pobjegla što mu posljedično daje za pravo proglasiti se novim premijerom. Tijekom govora pozvao je cijelu naciju na obustavu oružanog otpora ističući: "Njemačka je obećala čuvati norvešku slobodu i nezavisnost te zaštiti je od britanske agresije". Kako bi pak on i njegova vlada dobili na legitimitetu izdao je zapovijedi vojsci i policiji za uhićenje članova kraljevske vlade. Na veliko Quislingovo iznenađenje nitko se nije obazirao na njegove zapovijedi. Umjesto toga norveška vojska i policija nastavile su pružati otpor agresoru. Sutradan 10. travnja njemački je veleposlanik u Norveškoj Curt Bräuer otputovao je u mjesto Elverum gdje su boravili norveška vlada i kralj. Veleposlanik Bräuer je zatražio od kralja Haakona VII da Quislinga proglasi premijerom nove vlade kako bi se osigurao mirni prijenos vlasti. No, kralj je ustvrdio kako će prije abdicirati nego što će Quislinga proglasiti premijerom. Kralj nije samo stao na tome već se ubrzo javno oglasio odbivši priznati samoproglašenu vladu. Javno je označio Quislinga nelegitimnim predstavnikom, a njegove tvrdnje da govori u ime cijele nacije nazvao je lažima. Na koncu je kralj pozvao sve Norvežane na nastavak borbe protiv agresora. Uvidjevši kako mu Quisling nije od koristi i da ne kontrolira situaciju u zemlji Hitler je 24. travnja 1940. godine imenovao Josefa Terbovena Reichskomissarom za Norvešku koji je imao biti izravno odgovoran njemu osobno. Terboven se potom uselio u službenu kraljevsku rezidenciju odabravši je za svoje boravište, a u zgradu nacionalnog parlamenta smjestio je svoj stožer. Tim je činom Terboven pokazao Norvežanima tko je pravi gospodar njihove zemlje i koliko drži do njezina suvereniteta.
Kako općenito nije imao obzira prema Norvežanima Terboven je još uvijek nesuđenog vladara Norveške Quislinga prisilio da ode "na odmor" u Njemačku ne želeći da mu itko smeta dok on uvodi reda u Norveškoj. Quisling će u Njemačkoj ostati do 20. kolovoza 1940. godine kada mu je dopušteno da se vrati u Oslo. Tijekom boravka u Njemačkoj Quisling nije gubio vrijeme već je radio na uspostavi što čvršćih izravnih veza s Alfredom Rosenbergom kojeg upoznao tijekom ranijih posjeta Njemačkoj te isto tako s admiralom Erichom Raederom. Ova poznanstva omogućit će mu da se konačno domogne barem dijela vlasti. Quislingovi napori urodit će plodom i nakon njegova povratka u Norvešku Terboven će biti prisiljen na neke ustupke. Okupacijske će vlasti ukinuti monarhiju i dopustit će postajanje samo jedne političke stranke - Nasjonal Samlinga. U skladu s tim novu norvešku vladu trebala voditi upravo ova stranka, a njezin će vođa ujedno biti i premijer. Oformljeno je tijelo nazvano Vijeće ministara, a Vidkun Qusling je postao predsjednik toga tijela. Zauzvrat je obećao kako će raditi na uništenju "destruktivnih načela Francuske revolucije" pri tome posebno stavljajući naglasak na pluralizam i parlamentarizam. U praksi to je značilo kako su se pri preuzimanju državnih dužnosti polagale prisege Nasjonal Samlingu umjesto kralju, narodu ili domovini. Sada kada je osigurao vlast Quisling je vladu u egzilu, koja je rukovodila otporom okupatoru, proglasio izdajničkom. Mediji su postali strogo kontrolirani i cenzurirani, kao što je i ranije isticao u stranačkom programu, a to se odrazilo i na sama kulturna zbivanja koja su također pomno nadzirana. Zabranjena su javna okupljanja, a uvedena je i racionalizacija prehrane stanovništva. U skladu s ideelogijom više rase zabranjena je upotreba kontracepcijskih sredstava kako bi se održao željeni "nordijski genotip" u norveškom narodu.
Gimle
Prije preuzimanja vlasti Qusling je sa suprugom Marijom živio u stanu na adresi Erling Skjalgssons gate 26. Nakon stupanja na čelo Vijeća ministara taj stan postaje neprikladna za službene prilike, a nije bio poželjan ni iz sigurnosnih razloga. Naime, policija je imala informacija da tzv. ilegalne grupe kuju zavjeru protiv njega. Ministar unutarnjih poslova Albert Viljam Hagelin skrenuo mu je pozornost na kuću zvanu Villa Grande na poluotoku Bygdoy u zapadnom dijelu Osla izgradnju koje je započeo industrijalac Sam Eyde tijekom Prvog svjetskog rata. Riječ je bila o grandioznoj, ali nedovršenoj građevini, koja je bila državno vlasništvo i stoga mu je mogla biti stavljena na raspolaganje. Quisling je prihvatio prijedlog i u listopadu 1941. godine preselio se u vilu nazvavši je Gimle što je bio stari nordijski naziv za dom bogova, mjesto svjetlije od sunca koje nikada neće biti uništeno. Nakon završetka Drugog svjetskog rata objektu će biti vraćen stari naziv i u njemu će se smjestiti Centar za studije holokausta i vjerskih manjina (Senter for studier av Holocaust og livssynsminoriteter).
Nakon preuzimanja vlasti Quisling je bio pun oduševljenja za svoje saveznike, a onda je 28. siječnja 1941. godine Reichsführer-SS Heirnich Himmler došao u posjet Norveškoj tražiti dragovoljce. Stručnjaci iz SS-a izračunali su kako prva kvota dragovoljaca treba brojati 300 ljudi od kojih će se izabrati 200 najboljih. Bio je to početak novačenja Norvežana u SS-ove postrojbe (5. SS oklopna divizija Wiking i 11. dragovoljačka oklopna pješačka divizija Nordland) koje su upućivane na Istočno bojište. Vrlo brzo postat će jasno kako je Norveška trebala postati bazen iz kojeg će Njemačka crpiti sve što joj je potrebno za vođenje rata - od ljudi do ruda. No, u Norveškoj su postojali ljudi koji nisu odobravali takvo pokoravanje i utemeljen je pokret otpora nazvan Domovinska fronta (Hjemmefronten). Vlastodršci su bili ljuti i represivna narav režima postojala je sve izraženija. Sindikalni vođe su zastrašivani, a vođe štrajka mljekara u Oslu nakon slamanja štrajka uhićeni su da bi kasnije jedan od njih bio i ubijen. Lideri Komunističke stranke uhićeni su premda nisu pružali aktivan otpor novoj marionetskoj vladi. Uspostavljena je i tajna policija koja imala moćnog i iskusnog mentora u nacističkoj tajnoj policiji. Jedan od prvih koraka norveške tajne policije bila je konfiskacija radio prijamnika diljem zemlje kako bi se mišljenje građana moglo čim bolje kontrolirati. Uz niti malo obzirnu njemačku okupacijsku Norveške i iskorištavanja njezinih resursa, kako prirodnih tako i ljudskih, vrlo brzo se prema novostvorenoj vlasti stvorila tzv. ledena fronta. Riječ je bila o prešutnom društvenom dogovoru da se pripadnici Nasjonal Samlinga izopće iz društvenog života Norveške. Quislinig i njegovi sumišljenici bili su uvjereni kako će se to ipak promijeniti onog trenutka kada Njemačka Norveškoj vrati nezavisnost. Međutim, nezavisna Norveška nije bila u nacističkom interesu i njemačka okupacija i samim Quislingovim simpatizerima sve se manje činila idiličnom.
Ministar predsjednik
Premda se Reichskomissar Norveške Josef Terboven tome protivio morao je popustiti Hitlerovu zahtjevu da se u siječnju 1942. godine u Norveškoj ukine njemačka uprava. U stvarnosti to je bio samo formalan čin jer njemačke su postrojbe i dalje ostale na tlu Norveške, a Reichkommissariat je nastavio svoje djelovanje s podjednakim ovlastima. Prvog veljače 1942. Vidkun Quisling postavljen za ministra predsjednika tj. premijera nacionalne vlade. S tim danom prestalo je postojati Vijeće ministara, ali ustvari ništa se neće promijeniti u odnosu okupacijskih vlasti prema Norveškoj. No, to nije spriječilo Quislinga da u svom svečanom govoru kaže: "Mi smo samo jedan korak daleko od naše nacionalne slobode i nezavisnosti. (...) Najvažniji temelj za našu novu, slobodnu i veliku nacionalnu svjesnost Norveške ostvareni su." Tijekom proslave Quisling se javno obvezao na tješnje veze s Njemačkom, a kao naznaku politike koju namjerava voditi u ustav je ugrađena odredba o zabrani ulaska Židovima u Norvešku. Što su o svemu mislili njemački nacisti svjedoče zapisi iz Goebbelsova dnevnika koji je cijeli događaj nazvao grotesknim i ustvrdio kako Quisling "zaboravlja kako je Reichskommisar još tamo". Želeći sebe prikazati vizionarom i spasiteljem Norveške svoj govor od 12. ožujka 1941. godine započeti će riječima Henrika Ibsena: "Ono što je Norveška nekad bila bit će opet". Kao glavnog neprijatelja prosperitetne Norveške označio je Englesku koja je prema njemu još od 1066. godine pod židovskim utjecajem i predstavlja branu napretku domovine. Englesku je optužio da je zaustavila norveško širenje na zapad te da "iz tog razloga Engleska, britanski dominioni i Amerika danas govore mješavinu latinskog i njemačkog jezika umjesto norveškog". Osvrnuo se i na događaj od osam dana ranije (4. ožujka 1941.) kada su se britanski vojnici posve neočekivano iskrcali u mjestu Svolvar i zapucali na tvornicu ribljeg ulja zarobivši pri tome njemačke vojnike i članove Nasjonal Samlinga koje su tamo zatekli. Pri povlačenju sa sobom su poveli i lokalno stanovništvo koje je bilo voljno poći. Prema Quislingu upravo je taj događaj bio posljednji u nizu agresivnih engleskih napada ustvrdivši kako su Englezi stoljećima Norvešku koristili kao "svojevrsnu englesku provinciju", a sada to opet čine. Taj govor označio je prekretnicu u stranačkoj propagandi. Nakon njega agitatori Nasjonal Samlinga započeli su s izravnim napadima na Englesku i kralja u progonstvu. Svi stranački glasnogovornici dobili su upute kako se trebaju voditi Quislingovim govorom kao modelom te su dobili instrukcije o reinterpretaciji povijesti. Primjerice, godina 1066. kada je "300 brodova zaplovilo put Engleske s oko 30.000 ljudi" označena je kao najviša i najsvjetlija točka u norveškoj povijesti. Nakon toga uslijedio je sumrak za razvoj domovine, a dolazak Nasjonal Samlinga na vlast trebao je označiti kraj te loše povijesne kobi. Nakon ovog govora obrazovne vlasti obznanile su kako će se od sada u norveškim školama kao strani jezik učiti njemački jezik umjesto engleskog.
Ovaj govor predstavljao je potpuni ideološki zaokret u Quislingovoj političkoj koncepciji koja je do sada Englesku uvijek ubrajala u nordijske nacije. U ranije spomenutom djelu Rusija i mi (Russland og vi) zagovarao je Veliku Nordijsku Uniju s Engleskom, a na stranačkom kongresu 1936. godine istaknuo je Englesku kao jednu od nordijskih sila. Pri tome ju je označio kao prirodnog norveškog saveznika stavljajući je ispred Njemačke. Potpuno okretanje ka nacističkoj Njemačkoj označilo je i potpuno prihvaćanje njezinog vrijednosnog sustava. U svom govoru na otvorenju Rosenbergova Instituta za istraživanje u Frankfurtu 26. ožujka 1941. godine govoreći o tzv. Židovskom pitanju okupljene je uvjeravao kako su u krivu ako misle da je Norveška slobodna od židovskog utjecaja. Istaknuo je kako 10.000 Židova i polužidova truju norvešku krv kao "destruktivni bacili". Tijekom govora predložio je uvođenje zajedničkog europskog zakonodavstva usmjerenog protiv Židova kako bi se spriječili mješoviti brakovi i zanijekala civilna prava Židova te kako bi se osiguralo radikalno rješenje. Kakvo je trebalo biti to radikalno rješenje nije pojasnio. Qusling se sada osjećao nikad moćnijim i važnijim i nije ga zabrinjavalo to što se članstvo Nasjonal Samlinga osipalo. Štoviše, siguran u svoju političku budućnost pokrenuo je unutarstranačku akciju izbacivanja alkoholičara iz stranke. U proljeće 1942. godine pojavit će se novi problemi koje samoustoličeni vođa neće očekivati. Prema novom zakonu svatko je morao biti član korporativne udruge zanimanja kojem pripada, a mladi su bili prisiljeni postati članovi organizacije stranačke mladeži Nasjonal Samlinga. Tako stvorena organizacija koja je za uzor imala Hitlerjugend nazvana je Ungdomsfylking, a sukladno tom zakonu učitelji su trebali postati članovi Norsk Laerersambanda (Norveške udruge učitelja). Dio učitelja se pobunio, a norveški biskupi javno su podržali taj bunt. Biskup Luteranske crkve Eivind Josef Berggrav u otvorenom je pismo oštro napao vlasti. Kopije pisma brzo su se proširile Norveškom, a u znak potpore Berggravu svi su biskupi podnijeli ostavke na svoje položaje. Isto su učinili i ostali svećenici tijekom nedjeljnog misnog slavlja. Bunt je uzimao sve više maha što je rezultiralo time da je njemačko Vrhovno zapovjedništvo u svom dnevniku 1. svibnja 1942. godine zapisalo kako je "u Norveškoj započeo organizirani otpor protiv Quislinga". Sve to razljutilo je samoprozvanog vladara Norveške koji je prosvjednicima poručio: "Sudbina je nacija da maleni ljudi na visokim mjestima, s ograničenim perspektivama i bez povijesne vizije, zbog izmišljenih vrijednosti uništavaju sve što u izgradile generacije mudrih domoljuba". Uskoro je biskup Berggrav uhićen i izveden pred tijelo koje ga je trebalo ispitati. No, Berggrav je bio iznimno nekooperativan i odbio je surađivati što ga je koštalo odlaska u koncentracijski logor Bredvet. Međutim nakon nekoliko intervencija Berggrav je smješten u kućni pritvor gdje će boraviti do kraja rata. Ljutiti Vidkun Qusiling poručio je voljenom narodu kako će on postupati poput srednjovjekovnih norveških kraljeva koji nisu pregovarali s narodom već su koristili silu i da će on nametnuti Norvežanima novi poredak "htjeli to oni ili ne".
Gunnar Eilifsen
U ljeto 1943. godine norveške vlasti sve više novače svoje stanovništvo u prisilnu radnu obvezu. Tri djevojke odbile su se odazvati na prisilan rad i popularnom policajcu Gunnaru Eilifsenu naređeno je da ih, kao primjer drugima, ubije. Eilifsen je to odbio učiniti nakon čega je uhićen i protiv njega je pokrenut sudski postupak. Sud nije našao osnovu po kojoj bi ga optužio jer kao policajac nije imao ovlasti izvršavati smrtne presude za koje, uz to, nije bilo zakonske osnove. No, umjesto oslobađanja nakon završetka sudskog postupka Eilifsen je vraćen u ćeliju. Poslije podne istog dana organizirano je novo suđenje na kojem Eilifsen (za razliku od prvog suđenja) nije imao odvjetnika i na kojem je proglašen krivim. Osuđen je na smrt, a kazna je izvršena istog dana (16. kolovoza 1943.) prije zalaska sunca. Kako je cijeli postupak bio nezakonit na brzinu je donesen zakon (Lex Eilifsen) kojim je retroaktivno legaliziran cijeli postupak kao i smrtna kazna. Svoj potpis na ovaj zakon Quisling je stavio tri dana nakon izvršenja smrtne kazne i tako ga naknadno učinio važećim.
Pokušavajući ipak nekako učvrstiti svoju vlast ili je učiniti barem manje nepopularnom predložio je da se nakon ukidanja nacionalnog parlamenta Stortinga uvede korporativno tijelo koje je nazvao Riksting. Njega su trebala činiti dva stručna doma - Næringsting (Gospodarski dom) i Kulturting (Kulturni dom). Na osmoj, a ujedno i posljednjoj konvenciji Nasjonal Samlinga nije pridobio većinu stranačkih izaslanika za ovu ideju i stoga je morao odustati od nje u tom obliku. Na koncu je ipak stvorio Riksting koji je postao savjetodavno tijelo, s još jednim tijelom koje je nazvao Førerting (Vođino vijeće). Osma konvencija stranke donijela je i pad Qusilingove popularnosti unutar vlastite stranke. Slijedeći politiku nacističke Njemačke Quisling je 1942. godine zapovjedio popisivanje svih Židova u Norveškoj. Čemu je taj potez imao služiti postalo je jasno 26. listopada iste godine kada je norveška policija uz asistenciju njemačkih snaga uhitila 300 Židova koji su potom otpremljeni u koncentracijski logor Bergen. Imovinu Židova koji su odvedeni konfiscirala je norveška država. Marionetska vlast ovakve poteze nije krila već se Quisling njima čak i javno hvalio tvrdeći kako je deportacija Židova u koncentracijske logore upravo njegova ideja. Umjesto da radi na boljitku Norveške, na što se volio pozivati, Quisling je domovinu sve više gurao u ratni ponor. Godine 1943. objavio je rat Sovjetskom Savezu pri tome ističući kako Norveška u taj rat ulazi prvenstveno kao njemački saveznik. To nije značilo samo slanje Norvežana u krvavi rat na Istočnom bojištu u vojnim odorama Trećeg Reicha već i prisilno slanje sunarodnjaka u radne logore u Njemačkoj kako bi se pridonijelo njemačkom ratnom naporu.
Vjerni saveznik
Kada je već postajalo jasno da se ratna sreća okreće u korist Saveznika Quisling je i dalje ustrajavao na svom putu odanosti Hitleru premda njemački vođa nije pokazivao da cijeni tu vjernost. Uvjeren kako Hitlerovu blagonaklonost može ponovno zadobiti ako poveća broj norveških dragovoljaca u redovima SS-a odlučio je na sve moguće načine novačiti norveške mladiće za okupacijske postrojbe. Stoga je početkom 1944. godine uvedeno obvezno služenje vojnog roka što je dovelo do toga da je čak i dio pripadnika njegove stranke počeo izbjegavati novačenje. To i ne čudi kada se zna kako je za norveške mladiće stupanje u vojsku značilo je odlazak na krvavo Istočno bojište gdje je nacistički ratni stroj sve češće bilježio poraze. No, Quisling nije odustajao niti posustajao do samoga kraja. Pred sam konac rata 20. siječnja 1945. godine odlazi na svoje posljednje putovanje u posjet Hitleru. Vjerni saveznik obećaje njemačkom vođi svoju potporu do kraja borbe, ali umjesto zahvale na to je uzvraćeno zahtjevom da Quisling potpiše smrtne kazne za tisuće sabotera. Na terenu je suradnja izgledala tako da su njemačke postrojbe pri povlačenju provodile politiku spaljene zemlje, a civile koji bi se odbili povući s njima ubijali bi na licu mjesta. Suočen sa sve izglednijim porazom Quisling je ponudio državljanstvo za 400.000 njemačkih vojnika u Norveškoj. Iznio je i ideju stvaranja "tvrđave Norveške" koja bi trebala biti posljednje nacističko uporište u savezničkom napredovanju. No, ove ideje nisu nailazile na plodno tlo. Nakon Hitlerova samoubojstva 30. travnja 1945. godine Quislingu konačno postaje jasno da je konačni poraz pred vratima. Pokušavajući spasiti što može pozvao je norvešku vladu u egzilu, koju je ranije nazivao izdajničkom, da oforme zajedničku vladu ali legitimna vlada nije željela surađivati s ljudima koji su izdali vlastitu zemlju.
Kada je 5. svibnja 1945. godine Njemačka objavila kako će se bezuvjetno predati Qusiling je izdao zapovijed policiji da ne pružaju oružani otpor Saveznicima. Međutim, isto nije važilo za članove norveškog pokreta otpora na koje se i dalje moglo slobodno pucati. Unatoč takvom stavu Quisling je tražio je kontakt s norveškim pokretom otpora zahtijevajući da nakon uhićenja ima povlašteni položaj. Njegov prijedlog je odbijen i poručeno mu je kako će biti izveden pred sud kao i svi članovi Nasjonal Samlinga. Kralj Haakon VII poručio mu je kako se može mirno predati ili će biti silom izveden pred sud. Stjerani u kut Quisling i njegovi ministri predali su se policiji 9. svibnja 1945. godine i odmah su bili smješteni u glavnu policijsku postaju u Oslu. Sam Quisling smješten je u malu ćeliju broj 12 gdje je imao na raspolaganju krevet, mali stol, umivaonik i kantu za obavljanje nužde. U pritvoru je boravio deset tjedana, a potom je prebačen u tvrđavu Akershus gdje je trebao čekati suđenje. Tu je s vodećim norveškim odvjetnikom Henrikom Berghom pripremao obranu. Protiv Quislinga podignuta je optužnica za izvođenje puča, nelegalni opoziv novačenja, za nezakonita djela koja je naređivao ili provodio kao samoprozvani premijer, pomaganje neprijatelju, ilegalnu izmjenu ustava te za ubojstvo Gunnara Eilifsena. Nešto kasnije, 11. srpnja 1945. godine, optužnica je nadopunjena novim optužbama koje su ga teretile za ubojstva, krađe, pronevjere i što je bio čin veleizdaje - kovanje urote s ciljem okupacije Norveške.
Suđenje je počelo 20. kolovoza 1945. godine u privremenoj zgradi suda u Oslu. Sudskom vijeću predsjedavao je sudac Erik Solem, a sudsko vijeće činila su još dva suca i četiri porotnika. Tijekom sudskog procesa Quisling se branio kako je uvijek radio u korist slobodne i prosperitetne Norveške te podnio prigovor na 60 stranica. Tvrdio je kako je upravo on štitio Norvežane od Terbovena te da nije bio nacistička marioneta. Tužitelj je bio toliko iznenađen ovim riječima da je zatražio liječnički pregled kako bi se sud uvjerio da Qusiling nije lud. Podvrgnut je psihijatrijskom pregledu nakon čega su psihijatri dr Jon Leikvam i dr Johan Lofthus 18. lipnja 1945. pred sudom svjedočili i iznijeli svoj zaključak kako je optuženi normalna osoba. Potom je suđenje nastavljeno. U završnom obraćanju tužitelj Annæus Schjødt je Quislinga optužio i za provedbu tzv. Konačnog rješenja u Norveškoj služeći se pri tome svjedočanstvima njemačkih vojnih časnika. Na kraju je zatražio smrtnu kaznu za optuženog. U svojoj završnoj riječi Quisling je ustvrdio: "Vodile su me dvije stvari - moja ljubav prema Norveškoj i moja ljubav prema Norvežanima." Sud je presudu objavio 10. rujna 1945. godine i prema njoj Quisling je proglašen krivim po svim točkama optužnice, uz neke manje izmjene, i osuđen je smrtnu kaznu strijeljanjem. Quislingov odvjetnik Bergh žalio se na ovakvu presudu, ali je Vrhovni sud u listopadu iste godine odbio žalbu. Pogubljen je 24. listopada 1945. godine u tvrđavi Akershus u 2:40 h. Njegove posljednje riječi bile su: "Nepravedno sam osuđen i umrijet ću nevin!"
Objavljeno: 10. 3. 2015.
