Na kraju Prvog svjetskog rat Italija je imala više od pola milijuna poginulih dok je broj ranjenih bio puno veći. Slom talijanske vojske kod Kobarida 1917., gdje su loše vođeni i slabo opremljeni talijanski vojnici doživjeli masakr, u kolektivnoj svijesti Talijana bila je strašna trauma. U pokušaj ostvarivanja ratnih ciljeva u Prvom svjetskom ratu Italija je uložila znatna novčana sredstva. Međutim, vojni uspjeh nije bio sukladan velikim očekivanjima tako da su na koncu rata očekivanja iznevjerena, a i novca je bilo još manje nego pred početak rata. Italija se stoga zaduživala kod svojih saveznica. Do kraja Prvog svjetskog rata talijanski će dug iznositi 700 milijuna funta. Na sve to došlo je i inflacija koja će u jednom trenutku biti među najvišima u svijetu. Ljudi su bili razočarani i očajni, a samim time postali su plodno tlo za svakog demagoga koji bi im u dogledno vrijeme obećavao bolju budućnost. Čovjek koji će to ponuditi Talijanima zvao se Benito Mussolini. Mussolinijevo djetinjstvo i mladost obilježila je oskudica u kojoj je njegova obitelj živjela, ali i njegova nagla narav zbog koje je često dolazi u neprilike. Premda agresivan Mussolini nije bio neinteligentan, a imao je i retoričkog dara što će se kasnije pokazati vrlo bitnom odrednicom. U dobi od 19 godina preselio se u Švicarsku u potrazi za boljim životom. Bio je to bezuspješan korak - u Švicarskoj je životario neprestano mijenjajući poslove. Istovremeno puno je čitao djela Immanuela Kanta, Benedicta Spinoze, Petra Kropotkina, Friedricha Nietzschea, Georgesa Sorela i drugih autora pretvarajući se u gorljivog socijalistu. Načitan i elokventan počeo je pisati propagandne tekstove za potrebe sindikalnog djelovanja u kojima zagovara nasilje u političkoj borbi. Zbog toga je više puta uhićivan i zatvaran. U Italiju se vraća 1904. i tu nastavlja svoju sindikalnu i novinarsku djelatnost zbog čega je opet završio u zatvoru. No, sada je već stekao značajan ugled među talijanskim socijalistima što ga 1912. dovodi na mjesto urednika lista Avanti (hrv. Naprijed) koji je bio službeno glasilo Socijalističke stranke. Svojim pisanjem uspijeva udvostručiti nakladu stranačkog glasila.
U skladu s proklamiranom doktrinom Socijalističke stranke Mussolini zastupa antimilitarističke i antiimperijalističke stavove. No, kako se bliži Prvi svjetski rat mijenja svoj stav i sve se glasnije zalaže za ulazak Italije u rat. Na koncu to će ga dovesti do izbacivanja iz Socijalističke stranke. Nakon izbacivanja u siječnju 1915. sudjeluje u osnivanju nove stranke koja dobiva ime Revolucionarna fašistička stranka (tal. Partito Fascista Rivoluzionario, PFR). Kako bi zadobila masovnost stranka pokušava organizirati javne skupove, ali takvi pokušaji redom ne uspijevaju. U to vrijeme Mussolini naglašava kako je neophodno da Europa riješi svoje nacionalne probleme - uključujući tu i pitanje granica zbog „ideala pravde i slobode za koje će potlačeni narodi morati steći pravo pripadanja onim nacionalnim zajednicama iz kojih su potekli“. Tijekom predizborne kampanje 1915. Mussolini sebe predstavlja kao "talijanskog Lenjina" zalažući se za uvođenje većih poreznih nameta na nasljedstvo i kapitalnu dobit te zagovara zbacivanje monarhije. No, izborni rezultati Mussolinija i Revolucionarne fašističke strake bili su poražavajući - osvojili su oko 5 % glasova. Poraz je bio prilično bolan - čak ni u svom rodnom mjestu Predappiju Mussolini nije uspio dobiti niti jedan glas. Socijalisti, s kojima se Mussolini razišao, rugali su se budućem diktatoru tako što su oko njegovog stana nosili lijes na kojem je bilo Mussolinijevo smatrajući kako je ovaj poraz označio kraj njegove političke karijere.
Pojava fašista kao organizirane političke snage
U kolovozu 1915. Mussolini je unovačen u vojsku i raspoređen u postrojbu bersaljera (tal. bersaglieri) te poslan na ratište na rijeci Soči. Gromoglasni zagovornik rata ne ostaje zadugo u vojsci jer 22. veljače 1917. ranjen prilikom slučajne eksplozije granate u rovu. Tom prilikom u leđa su ga pogodila 44 šrapnela. Nakon opravka vraća se civilnom životu kao urednik lista Il Popolo d'Italia (hrv. Narod Italije) gdje piše članke kojima veliča rat i kritizirati boljševizam nazivajući Lenjina, na kojeg se donedavna pozivao, "čovjekom od slame" te tvrdeći kako "jedino Tatari i Mongoli mogu vjerovati takvom programu kakav je njegov". U kasnijim istupima zalaže se za pojavu diktatora koji će Italiju izvesti iz situacije u kojoj se našla. Tijekom govora u Rimu u veljači 1918. prvi puta javno izjavljuje kako je Italiji potreban "čovjek koji je dovoljno krvožedan i energičan da napravi oštar rez, da s hrabrošću i bez oklijevanja kažnjava zločince, a posebno ako su oni na visokim položajima".
Pokušavajući svoje političke stavove uobličiti u organiziranu političku snagu 23. ožujka 1919. godine u dvorani na milanskom trgu San Sepolcro koju je unajmila Udruga za industrijske i trgovinske interese organiziran je sastanak na kojem su se trebali okupiti nezadovoljnici kako bi osnovali novu političku snagu. Tom prilikom okupilo se oko 120 ljudi među kojima su bili razočarani socijalisti, razvojačeni vojnici, sindikalisti, anarhisti, ultranacionalisti, republikanci, arditi te pripadnici futurističkog umjetničkog pokreta. Većina okupljenih bile su osobe iz mlade generacije, od kojih neki još nisu imali ni pravo glasa. Sudionici ovog skupa kasnije će biti poznati pod imenom "sansepolcristi" i tijekom fašističke vladavine oni će imati posebne privilegije. Futuristički pjesnik Filippo Tommaso u sjećanje na ovaj događaj napisat će i pjesmu Il poema dei sansepolcristi. Mussolini, koji se nametnuo kao vođa, snažan je naglasak stavio na nacionalizam, militarizam i autoritarnu vladavinu. Od prvih dana ovog pokreta Mussolini će u njemu imati glavnu ulogu.
Arditi
Naziv koji je Talijanska kraljevska vojska koristila za specijalne postrojbe u Prvom svjetskom ratu. Naziv je u talijanskom jeziku približno značio "smjeli".
Tijekom svog govora tog 23. ožujka Mussolini je rekao: "Mi, preživjeli, koji smo se vratili, tražimo pravo na vođenje Italije." Tijekom izlaganja založio se za snažno jačanje talijanske države što je, prema njemu, bio temelj na kojem su fašisti mislili ostvarivati ono što su smatrali talijanskim "legitimnim pravom" tj. prisezanjem na tuđe teritorije. Ovo prisezanje uključivalo je i pokretanje rata kako bi se dostigao zadani cilj. Prvenstveno se to odnosilo na područja koja su prvobitno obećana Italiji Londonskim sporazumom. Nova će politička snaga dobiti ime Fasci Italani di Combattimento (hrv. Talijanski fašistički borbeni odredi) i donijet će program koji će kasnije formalno biti prihvaćen u listopadu 1919. na stranačkom kongresu u Firenzi. U programu se zahtijevalo ukidanje monarhije, oduzimanje vlasništva Katoličkoj crkvi, sudjelovanje radnika u upravljanju tvornicama, agresivniji nastup u vanjskoj politici, teritorijalno širenje Italije, djelomično oduzimanje imovine bogatima i visoke poreze za najimućnije. Fašisti su svoje ime povezivali s drvenim rimskim "fasces" ili "fascio littorio" - skupom štapova uvezanim oko sjekire, a što je bio drveni rimski simbol autoriteta gradskog magistrata kojeg su nosili njegovi liktori i upotrebljavali su ih za tjelesnu ili smrtnu kaznu sukladno zapovijedi magistrata. Kroz povezanost štapova u cjelinu zrcalila se simbolika snage kroz jedinstvo - jedan štap lako je slomiti, ali snop je teško prekinuti. Time se ukazivalo na potrebu za talijanskim zajedništvom i snagu koje to zajedništvo treba donijeti. Riječ combattimento trebala je prenijeti poruku kako je riječ o političkoj snazi koja ima za cilj borbenost i akciju tj. sve suprotno od onoga što je, prema stavu Mussolinija i njegovih istomišljenika, do tada predstavljao postojeći društveno-politički poredak Italije. Za svoju uniformu fašisti su odabrali crnu košulju nalik onoj koji su nosili radnici iz pokrajine Romagne tj. pokrajine iz koje je bio i sam Mussolini.
U godini osnivanja (1919.) talijanski fašisti imali su samo 31 lokalni ogranak (tal. fasci) s ukupno 870 članova. Iste godine u studenom u Italiji su se održavali parlamentarni izbori na koje su fašisti odlučili izaći jer su očekivali da će ući u talijanski parlament. Međutim, uslijedilo je razočaranje jer ni u Milanu, gdje je Mussolini uživao popularnost, fašisti nisu uspjeli osvojiti niti jedan mandat. Od 270.000 osoba s pravom glasa za fašiste je glasalo samo njih 5000. Fašisti su bili razočarani, jedan od Mussolinijevih pobočnika, Cesare Rossi, ustvrdit će kako su radnici i socijalizam nerazdvojiva cjelina. Mussolini tada svoje pristaše tješi riječima: "Da, mi smo malobrojni ali milijun ovaca uvijek se razbježi kad čuje riku lava." Shvativši kako demokratskim metodama neće uspjeti doći na vlasti fašisti su pojačali aktivnost svojih paravojnih skupina zvanih skvadristi koji su započeli s tzv. pohodima kažnjavanja tijekom koji su napadali socijaliste, sindikaliste i katoličke naprednjake. O kavom je nasilju bila riječ govori i to da su žrtve tukli toljagama i prisiljavali piti ricinusovo ulje. Prema službenim podacima u razdoblju od siječnja do svibnja 1921. fašistički skvadristi uništili su 120 ureda radničkih sindikata i ubili 243 osobe. Vlast je napade fašista ne samo da je ignorirala, već je vrlo često lokalna policija napadače opskrbljivala oružjem.
Ohrabren podrškom vlasti Mussolini početkom 1920. u Trst šalje vođu fašista iz Firenze Francesca Giuntu. Kao izgovor poslužilo je opravdanje da fašisti žele dati potporu pohodu Gabriele D'Annunzija na hrvatski grad Rijeku. No, to nije bio jedini cilj ove operacije. Giunta je trebao uz pomoć talijanske vojske organizirati preuzimanje vlasti u Trstu, ako bi vojska Kraljevine SHS odlučila ući u ovaj grad. Jugoslavenska vojska nije ušla u Trst, ali su D'Annunzio i fašisti zaposjeli su Rijeku uz prešutnu pomoć talijanske vojske. Bila je to prva uspješna suradnja između vojske i fašista, te prvi iskorak ka širenju Italije na teritorij susjednih zemalja.
Magistar
Građanski službenik kojem su dane upravne i zakonske ovlasti.
Liktor
Službeni pratitelj magistrata i svećenika.
Povjesničar Paul H. Lewis u knjizi Latinske fašističke elite (eng. izvornik: Latin Fascist Elites: The Mussolini, Franco, and Salazar Regimes) o tome piše: "Uz to što je razvijao dobre odnose s vojskom Mussolini je počeo koristiti svoje skvadriste kao štrajkolomce. Socijalistička aktivnost dosegnula je vrhunac 1920. Dva i pol milijuna ljudi pridružilo se štrajku. Novine Avanti! napisale su da je Italija na rubu socijalističke revolucije. Štrajkovi su se nastavili i u proljeće i u ljeto 1921. Vrhunac su dosegnuli u jesen kada su radnici zauzeli tvornice dok je vlada bespomoćno gledala sve te događaje. Zauzimanje tvornica gurnulo je mnoge poslodavce i vlasnike trgovina, kao i dobar dio srednje klase u redove fašista. Do veljače 1921. broj pripadnika fašističkog pokreta narastao je na 100.000." Do kraja 1921. godine broj pripadnika fašističkog pokreta narasti će na 250.000, a ovaj rast neće biti samo posljedica dobrovoljnog pristupanja već i rezultat fašističkog zastrašivanja stanovništva. S rastom broja članova i simpatizera širila su se i glavna fašistička načela koja su proklamirala kako demokracija nije prikladna za Italiju jer povećava jaz između bogatih i siromašnih, da interesi zemlje moraju imati prednost pred interesima pojedinaca i da su fašističke vođe ti koju utjelovljuju volju i osjećaje naroda te da je rat instrument nacionalnog interesa.
U zastrašivanju stanovništva aktivno sudjeluju fašistički paravojni odredi koji su naoružanim raznolikim oružjem - revolverima, bodežima, granatama, batinama, a ponekad i strojnicama. Vatreno oružje često nabavljaju od lokalne policije ili iz vojarni. Oružje koje će obilježiti fašističke odrede zvalo se manganello. Riječ je o palici koja je najčešće izrađena od drveta i često otežana olovom ili životinjskom kožom i ta je palica često bila predmetom obožavanja među fašistima. Tako je primjerice fašistički odred iz kalabrijskog grada Monteleone Calabro za simbol imao kip Gospe koja je na glavi imala aureolu od zvijezda. U jednoj je ruci nosila malog Krista, a u drugoj manganello te je zbog toga zvana Madonna od manganella. Ponekad, u nedostatku boljeg naoružanja, pripadnici ovih odreda služili su se i posve bizarnim oružjem. Fašistički odred iz Mantue svoje je protivnike tukao sušenim bakalarom. Svaki takav odred imao je karakteristično ime pa su tako zabilježena imena: Sotona, Desperado, Odvažni, Munja, Baš me briga i sl. Osim ovakvih upečatljivih imena odredi su nosili i imena nacionalnih heroja ili slavnih događaja. Vođa odreda nazivan je ras prema etiopijskoj riječi za lokalnog poglavicu, a simbol većine odreda bila je zastava s lubanjom i prekriženim kostima. Fašistički akcijski odredi prvenstveno su napadali sindikalne vođe i istaknute pojedince na ljevici i sindikalne predstavnike. U to vrijeme Socijalistička stranka bila je najutjecajnija stranka ljevice u Italiji te su upravo njezine vođe bile prva i najčešća meta. Kazne koje su fašistički odredi izvršavali nad svojim žrtvama izražavane su u pojmovima katoličkog pokajanja, a jedan od kazni bila je i prisilno ispijanje ricinusovog ulja što je trebalo predstavljati "očišćenje čovjeka od starih grijeha boljševizma".
Manganello
Palica koja se u početku izrađivala od drveta, dugačka oko 30 cm.
Za fašiste, s obzirom na to da se pokazalo kako na vlast ne mogu doći demokratskim putem i na višestranačkim izborima, demokracija je bila zastarjeli oblik društvenog uređenja. Stoga su se zalagali za novi oblik društvenog ustroja koji će naglasak staviti na potpunu monolitnost društva. Društveni ustroj koji su promovirali bio je fašizam, a njega je Mussolini jednom prilikom opisao kao: "Svi unutar države, nitko izvan države, nitko protiv države." Fašisti su smatrali kako takvu totalitarnu državu treba voditi snažan vođa koji će predstavljati nacionalno jedinstvo. Usporedo s time za njih su rat, nasilje i imperijalizam sredstva kojim se "nacija pomlađuje", a ne pojave koje treba suzbijati. Nacionalna zajednica nalazi se u središtu njihova pogleda na svijet, a koja prema tumačenju američkog povjesničara Roberta Paxtona, biva "izložena poniženjima ili žrtvovanjima koji se kompenziraju kroz kult jedinstva, snage i čistoće" te u kojoj je sve podređeno "nacionalističkim militantima koji nerado, ali učinkovito surađuju s tradicionalnim elitama odustajući od demokratskih sloboda i slijede politiku otkupiteljskog nasilja bez etičkih ili zakonskih ograničenja s ciljem unutarnjeg čišćenja i vanjske ekspanzije."
Fašistička ekonomska agenda promovira gospodarsku samodostatnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Kao svoje glavne političke protivnike fašisti označavaju socijaliste. Dodirne stavove, koje su u početku imali sa socijalistima, fašisti stubokom mijenjaju te odbacuju početne antiklerikalne stavove i zalaganje za republikanizam i daju podršku slobodnom poduzetništvu. Sada fašisti prihvaćaju Rimokatoličku crkvu i monarhiju kao talijanske institucije koje ne žele mijenjati. To je bilo posve u skladu s proklamiranom doktrinom fašista da društvom trebaju vladati elite. U pokušaju približavanja desnici fašisti su promovirali ono što su oni smatrali politikom promicanja obiteljskih vrijednosti zalagali su se za smanjenje broja žena među zaposlenima te ograničavanjem društvene uloge žene na ulogu majke. No, premda je fašistički program bio osmišljen za privlačenje konzervativnih i reakcionarnih glasača on je težio sačuvati i elemente revolucionarnog karaktera. Jedan od vodećih osoba fašističkog pokreta te teoretičar fašističkog sindikalizma i korporativizma Angelo Oliviero Olivetti naglasio je kako "fašizam želi biti konzervativan, ali će biti revolucionaran". Ovdje valja napomenuti kako pored snažne vjere u nasilje i veoma naglašen nacionalizam te nepovjerenje u postojeći društveni ustroj fašizam nikada - za razliku od njemačkog nacionalsocijalizma nije prihvatio ideje o superiornoj rasi te teoriju krvi i tla kao ni antisemitizam.
Gabriele D'Annunzio
U ranim danima talijanskog fašizma osim Mussolinija među viđenije fašiste ubraja se i pjesnik Gabriele D'Annunzio. On je svoju popularnost među fašistima stekao, kako smo već ranije rekli, zauzimanjem Rijeke. On je 12. rujna 1919. u pratnji 200 vojnika i 26 oklopnih vozila krenuo put Rijeke, grada na hrvatskom primorju. Koloni koju je predvodio putem su pridruživali ratni veterani, studenti, pustolovi, ali i djeca školske dobi. Na koncu je kolona s 200 narasla na 2000 ljudi. Kada je D'Annunzio sa sljedbenicima došao do Rijeke zapovjednik grada general Pitta Luga, koji je imao izričitu zapovijed zaustaviti ovaj pohod, pokušao je razgovarati s D'Annunzijem kako bi ga uvjerio da odustane od ovog pothvata. Luga mu je objašnjavao kako će se zbog ovo što sada D'Annunzi Italija suočiti s nesagledivim posljedicama koje će na koncu dovesti do uništenja Italije. Međutim, pjesnik se nije dao smesti odgovorivši: "Vi ste ti koji će uništiti Italiju ako spriječite da njezina sudbina bude ispunjena." Nakon tih riječi D'Annunzio u posve teatralnom stilu - skinuo je svoj vojnički kaput i pozvao Lugine vojnike da pucaju u medalje koje su bile obješene o njegov kaput. General Luga je oklijevao nesiguran što učiniti te je na koncu stao pred D'Annunzija, rukovao se s njime i rekao: "Neću proliti talijansku krv niti biti uzrokom bratoubilačkog rata. Živjela talijanska Rijeka!" Tako je D'Annunzio "zauzeo" Rijeku koja će na koncu biti pripojena Kraljevini Italiji, a ne hrvatskoj matici. Ovo "osvajanje" Rijeke ostat će urezano u memoriju fašističkog pokreta kao herojski čin premda je nemoguće zauzeti grad koji nitko ne brani. No to neće spriječiti Benita Mussoliniji da kasnije ovaj događaj navoditi kao primjer poželjnog političkog ponašanja. Tako su talijanski fašisti sami sebe prikazivali izuzetno hrabrim borcima i time stjecali dodane simpatizere i političke bodove.
No, sve to nije moglo zamagliti činjenicu da je Italija, iako je iz Prvog svjetskog rata izašla na strani pobjednika, bila u teškoj situaciji. U talijanskoj povijesti taj period oštrih društvenih sukoba i opće napetosti (1919. - 1920.) ostao je zapamćen kao Biennio Rosso (hrv. Dvije crvene godine). Napetost u društvo bilo je tolika da se na trenutke činilo kako bi moglo doći do revolucije. Inflacija je sve više rasla, a nezaposlenost koja je pogoršana masovnom demobilizacijom vojske nakon završetka rata vrlo brzo je dosegla brojku od 2 milijuna nezaposlenih. Napetosti u talijanskom društvu sve su više rasle jer popularnost nije rasla samo fašistima već i Socijalističkog stranci Italije (PSI) i anarhističkom pokretu. Broj članova PSI-ja narastao je za 250.000, a glavni socijalistički sindikat Generalna konfederacija rada (tal. Confederazione General del Lavoro, CGL) dosegao je brojku od dva milijuna članova. Bila je tu i Talijanska unija sindikata (Unione Sindacale Italiana, USI) koja je u jednom trenutku brojila 500.000 podružnica. S većim brojem članova rastao je i pritisak sindikata na poslodavce i vladu da se uvede osmosatni radni dan, povećaju minimalne plaće te da se izvrši preraspodjela sredstava za proizvodnju. Dodatno nezadovoljstvo stvorio je i vladin porez na ratni profit koji je uveden kako bi se osigurala dovoljna količina novca za sve potrebe. Na koncu sve je vodilo ka sve većem broju štrajkova. Samo 1919. godine u industrijskom sektoru organizirana su 1663 štrajka, a u poljoprivrednom njih 208. Ukupno te je godine štrajkalo preko 500.000 građana. Sljedeće 1920. godine broj industrijskih štrajkova narastao je na 1881, a broj štrajkova u poljoprivredi bio je nešto manji - 189. No, te 1920. masovnost je bila veća jer je štrajkalo preko milijun ljudi.
Na sve došli su i mirovni pregovori u Parizu na kojima Italija nije dobila sve što je željela i što joj je obećano 1915. Londonskim ugovorom, a upravo je taj tajni ugovor bio prevaga da Italija uđe u rat na strani Sila Antante. Stoga su talijanski nacionalisti govorili kako je talijanska ratna pobjeda "unakažena". U takvim tegobnim vremenima fašisti su vidjeli svoju šansu za dolazak na vlast. Na mitinzima koje su organizirali Mussolini se pojavljuje okružen ljudima odjevenim u crne košulje što je u to vrijeme bilo nešto posve novo. Ujedno Mussolinijevi su govori odlučni, puni stanki, naglašenih riječi te uz naglašenu dramatiku i to ga dobrim dijelom razlikuje od ostalih talijanskih političara toga vremena. Osim toga tijekom tih govora njegovo je ponašanje je teatralno što sve zajedno ostavlja snažan dojam na okupljene. To pridonosi tome da slušatelji ne obraćaju odveć pozornost na to da on u svojim govorima iznosi kontradiktorna mišljenja i zaključke te da izmišljotine predstavlja kao činjenice već je naglasak stavljen na njegovu pojavnost.
Dolazak na vlast
Fašističkim odredima povremeno su se služili zemljoposjednici i poslovni ljudi koji bi ih unajmljivali kako bi riješili probleme s neplaćanjem najma ili slomili neki od štrajkova. Državna vlast nije ni pokušavala spriječiti nasilje fašističkih odreda što je fašistima samo dalo vjetar u leđa. Osjećajući kako nemaju prepreka u svome djelovanju ovi paravojni odredi počeli su napadati i same institucije vlasti, ali samo one u kojima su socijalisti ili katolički narodnjaci imali većinu. Jedan od takvih napada dogodio se 21. studenog 1920. kada je 300 fašista marširalo ulicama Bologne i kretalo se ka zgradi gradske uprave gdje je nova socijalistička vlast polagala prisegu. Fašisti su napali zgradu, a socijalisti su pružili otpor. Tom prilikom ubijeno je 10 socijalista i njihovih simpatizera. U rujnu 1920. fašistički odred iz Venecije okupirali su dva najveća grada (Trento i Bolzano) u Južnom Tirolu gdje je većinu činilo njemačko stanovništvo. Naime, južni Tirol je do sloma Austro-Ugarske bio u sastavu dvojedne monarhije, a onda je 1919. pripojen Italiji. Nakon što su fašisti okupirali Trento i Bolzano civilni upravitelj Južnog Tirola, kojeg su imenovale talijanske vlasti, primoran je dati ostavku jer su fašisti njega i njegovu administraciju optužili za nedostatak žara u talijaniziranju ove regije. U srpnju 1921. fašisti predvođeni Robertom Farinaccijem okupirali su gradsku vijećnicu u Cremoni i terorizirali sve koje su tamo zatekli. Osim toga napali su i demolirali kuće uglednih gradskih socijalista i komunista. Činilo se kako napetost dostiže svoj vrhunac.
Nakon parlamentarnih izbora 1921. predsjednik vlade postaje Luigi Facta iz Liberalne stranke (Partito Liberale Italiano, PLI) i on promovira ideju nacionalnog pomirenja. Na jednom od stranačkih sastanaka Facta objašnjava svoj stav ovim riječima: "Ili će država apsorbirati fašizam i tako ubrizgati svježu krv u svoju organe ili će fašisti apsorbirati državu." Marljivo radeći na provedbi svoje ideje pomirenja za nju je uspio pridobiti istaknutog fašistu D'Annunzija koji je pokazivao da je voljan podržati Factine zamisli. Za početak pokretanja programa pomirenja odabran je 4. studenoga 1922., dan kada se obilježavala pobjeda Italije u Prvom svjetskom ratu. Pomno pripremani program pošao je krivo početkom kolovoza 1922. kada je u svojoj vili na jezeru Garda, dok je bio pod utjecajem kokaina, D'Annunzio pao kroz prozor. Facta je tako izgubio važnog saveznika koji je bio Mussolinijev suparnik unutar fašističkog pokreta. Uvidjevši priliku, ali i potaknut nestrpljivošću da dođe na vlast, Mussolini je odlučio djelovati i vlast preuzeti nedemokratskim putem. U međuvremenu, 9. studenog 1921., fašisti su promijenili ime svog pokreta iz Fasci Italani di Combattimento (hrv. Talijanski fašistički borbeni odredi) u Nacionalna fašistička stranka (tal. Partito Nazionale Fascista, PNF) i time se legitimirali kao politička stranka. U listopadu 1922. u Napulju na stranačkom kongresu Mussolini suradnicima radi planove za ono što će kasnije postati poznato kao Marš na Rim. Okupljenim pripadnicima fašističke milicije govori: "Ili će nam dozvoliti vlast ili ćemo preuzeti vlast u maršu na Rim" i "ščepati za gušu onu mizernu političku klasu koje je na vlasti". U tom govoru kazuje i ovo: "Stvorili smo mit. Mit je vjera, strast. Naš mit je nacija. Naš mit je veličina nacije." Sljedeći korak bio je jasan - preuzimanje vlasti. S tim ciljem razrađen je plan prema kojem su fašisti trebali zauzeti pokrajinska središta te preuzeti nadzor nad komunikacijama. Zatim bi se paravojni odredi okupili u središnjoj Italiji i krenuli ga glavnom gradu. Taj marš na Rim trebala je predovoditi fašistička milicija čiji bi pripadnici po ulasku u grad zauzeli sve važnije zgrade i institucije te istaknuli zahtjev da mjesto predsjednika vlade preuzme Mussolini. U slučaju da plan ne uspije fašistički odredi imali su zadaću u Rimu započeti sukobe koji bi prouzročili početak građanskog rata. Za početak akcije odabran je 27. listopada. Početak nije bio obećavajući - okupilo se samo 16.000 fašista od kojih većina nije imala ni oružje, ali bilo je prekasno za odustajanja i okupljeni su se uputili ka Rimu. Njihov vođa Mussolini nije bio s njima već je cijelo vrijeme, dok su se odvijali ovi ključni događaji, boravio u blizini granice sa Švicarskom u koju bi mogao pobjeći ako planirano preuzimanje vlasti ne uspije. Nešto iza ponoći vlada je doznala za pokrete fašista i tog 28. kolovoza u 5:30 h na sastanku vlade donesena je jednoglasna odluka o uvođenju izvanrednog stanja u zemlji. O toj odluci informirani su vojska i policija, a u 8:30 h u Rimu su osvanuli plakati koji su obavještavali građane o uvođenju izvanrednog stanja. Preostala je još samo jedna formalnost da odluku o uvođenju izvanrednog stanja potpiše kralj. No, onda se dogodilo nešto posve neočekivano - kralj Victor Emmanuel III odbio je potpisati odluku vlade. Nakon toga poslani su brzojavi o opozivu odluke o uvođenju izvanrednog stanja. Razočarani Facta istoga dana u 11:30 h daje ostavku.
Nakon Factine ostavke kralj mjesto predsjednika vlade nudi Factinom stranačkom kolegi Antoniju Salandri, ali ovaj odbija preuzeti premijersko mjesto. Nakon toga brzojav s pozivom da dođe u Rim i osnuje vlade poslan je Mussoliniju koji će ponudu prihvatiti. Ulazeći u vlak u Milanu Mussolini je šefu željezničke postaje rekao kako želi da "vlak krene točno na vrijeme (jer) od sada pa nadalje sve mora savršeno funkcionirati" i tako započeo mit kako je upravo on zaslužan za točnost talijanskih vlakova. Nakon dolaska u Rim Mussolini odlazi u Palazzo del Quirinale odjeven u crnu fašističku košulju gdje kralju, koji ga dočekuje u službenoj odori, u svojoj pompoznoj maniri kazuje: "Dolazim s bojišnice!". Tako 31. listopada 1922., sa samo 39 godina, Mussolini postaje najmlađi predsjednik vlade u povijesti Italije. Čelnik stranke koja je u talijanskom parlamentu imala samo 35 od ukupno 510 zastupničkih mjesta sada je vodio vladu "nacionalne koncentracije" koja se sastojala većinom od liberala, socijaldemokrata i katoličkih narodnjaka. U svom prvom obraćanju zastupnicima u parlamentu, koji su mu dali većinsko povjerenje, hvalio se: "Mogao sam preobratiti ovu turobnu dvoranu u logorište za moje vojnike... Mogao sam osnovati isključivo fašističku vladu, ali sam odlučio ipak to ne učiniti, barem za sada."
Mussolini postaje Duce
Unatoč ovako oštroj retorici i osornom nastupu mnogi su iskusni talijanski političari mislili kako će s vremenom moći privoljeti Mussolinija na suradnju. Ugledni čelnici Liberalne stranke Giovanni Giolitti i Antonio Salandra odobravali su Mussolinijev dolazak na vlast. U listu Corriere della Sera glavni urednik Luigi Albertini napisao je članak u kojem je iznio svoje oduševljenje što je fašizam uspio „spasiti Italiju od socijalizma“. Zastupnik iz redova Liberalne stranke Benedetto Croce u siječnju 1924. pohvalno će se izraziti o fašizmu riječima: "Srž fašizma je ljubav prema Italiji." I neće stati samo na tome već će nadodati: "Fašizam uspješno nadvladava tradicionalnu ravnodušnost Talijana prema politici... i toliko cijenim lijek koji Italija od njega dobiva da se čak nadam da pacijent neće prebrzo ustati iz kreveta i pretrpjeti neki opasni recidiv." Ni izvan Italije ne manjka zadovoljstva fašističkim preuzimanjem vlasti pa tako američki list New York Tribune piše kako je "fašistički pokret - u svojoj osnovi - reakcija na propadanje uzrokovano socijalističkim internacionalizmom. Ako je suditi po njezinim metodama, ta je reakcija gruba, ali su ciljevi za koje se zauzima okrepljujući." I ugledni New York Times ne vidi dolazak fašista na vlast kao nešto loše pišući kako je Mussolinijev državni udar "poseban i relativno bezazlen". Nakon osvajanja vlasti Mussolini želi ostaviti dojam ugodne osobe i čini nešto što do tada niti jedan političar nije radio od sebe pravi medijsku ličnost. Fotografira se često i u raznim prigodama - za volanom sportskog automobila, za kontrolnom pločom zrakoplova, dok kroti lavića u kavezu ZOO vrta i u sličnim situacijama. Prikazuje se aktivnom osobom koja uživa u radostima svakodnevice. Bio je to sasvim nov način ponašanja političara koji plijeni pozornost javnosti i uživa u njoj. No, to je bila samo vješto osmišljena slika jer tijekom prvi pet godina vlasti Mussolini živi sam u malom unajmljenom stanu bez. Supruga je ostala u Milanu gdje skrbi o njihovo petero djece. Talijanski vođa ne pije i ne puši i prakticira vegetarijansku ishranu. Ne uživa ni u društvu, njemačkom publicistu Emilu Ludwigu rekao je: "Nemam prijatelja, prije svega zbog svog temperamenta, a zatim zbog onoga što mislim o ljudima. Zato i izbjegavam intimnosti i razgovore." Začudno, čovjek koji je toliko navodno brinuo za dobrobit svoje nacije nije volio društvo tih istih ljudi.
Ubrzo nakon dolaska na vlast Mussolini uzima titulu Il Duce (hrv. vođa) i započinje provedbu politike koju je opisao sloganom: "Sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države." Prve tri godine vlasti novi režim nije pokazivao veće naginjanje ka totalitarnom ustroju i barem je pokušavao održati privid demokratičnosti. Ministar financija bilo je liberal Alberto De Stefani, član Stranke centra, a on je provodio politiku uravnoteženog državnog proračuna kroz duboke rezove u državnim službama. Sukladno liberalnom svjetonazoru bio je zagovornik slobodnog tržišta i niskih poreza. Oporbene stranke još su uvijek mogle djelovati, a postojao je i jak oporbeni tisak premda se suočavao s brojnim poteškoćama. No, nakon parlamentarnih izbora održanih 1924., a na kojima fašisti osvajaju 64 % glasova zahvaljujući ponajviše izbornim prijevarama, situacija se komplicira. Ugledni političar i generalni sekretar Socijalističke stranke Giacomo Matteotti najglasniji je kritičar izborne krađe, ali i fašizma općenito. Za fašiste kap je prelila čašu 30. svibnja 1924. kada je Matteotti održao vatreni govor u kojem je napao fašiste čitajući popis incidenata u kojima su crnokošuljaši prijetili biračima i neovlašteno kontrolirali biračke kutije. To je izazvalo bijes kod fašističkih zastupnika koji su Matteotija zasipali bujicama uvreda kao što su - izdajnik, demagog i plaćenik. Dva tjedna kasnije (10. lipnja) šest fašističkih simpatizera otelo je Matteottija ispred njegova doma te su potom ovog socijalističkog zastupnika izboli do smrti i njegovo tijelo zakopali u šumarku u okolici Rima. Policija je ubojice pronašla vrlo brzo i oni su izvedeni na sud, ali su na koncu svi pušteni na slobodu. Ovakav razvoj događaja poprilično je uzburkalo talijansku političku scenu što je neminovno vodilo ka krizi vlade. Pitanje koje se postavljalo bilo je - je li Mussolini nahuškao svoje pristaše na zločin ili im je naredio da ga počine. Antifašistička oporba koji su činili socijalisti, katolički narodnjaci, republikanci i demokrati blokirala je rad parlamenta. Bili su uvjereni kako je došao kraj Mussolinijevoj vladavini te su vjerovali da će kralj nakon ovakve krize raspisati nove izbore. Na njihovo iznenađenje kralj se odbio umiješati se u sukob vladajućih i oporbe. Istovremeno papa Pio XI upozorio je Talijane da ne "surađuju sa zlom" tj. s oporbom. Ohrabren ovakvim razvojem događaja Mussolini se 3. siječnja 1925. u zapaljivom polusatnom govoru obraća parlamentu: "Ali konačno, gospodo, kakve mi to leptire hvatamo pod Titusovim lukom? Pa, ja ovdje izjavljujem pred ovim skupom, pred talijanskim narodom, da sam ja politički, moralno i povijesno odgovoran za sve što se dogodilo." Usputno se narugao svojim kritičarima rekavši neka ga tuže ako se ne slažu s njime te ustvrdio kako je "sila jedino rješenje" zbog prijetnji neredima.
Već sljedećeg dana svim prefektima dane su zapovijedi da izvrše "kontrolu sumnjivih" političkih organizacija. Posljedično to je vodilo ka uhićenjima i eliminacijama više osoba i organizacija. To je značilo da slobode govora i slobode udruživanja više nema. Kako bi učvrstili svoju vlast na lokalnoj razini fašisti su umjesto izabranih načelnika i gradonačelnika imenovali vladine povjerenike. Formiran je i posebni Sud za obranu države koji su činili predstavnici fašističke milicije i vojni časnici. Ovaj je sud imao zadaću skrbiti za provedbu sudskog postupka pri pokušajima antifašističkih "subverzija". To je za posljedicu imalo da je poslano u egzili ili osuđeno na zatvorske kazne na tisuće protivnika režima, donesena je i 31 smrtna presuda. Među onima koji su bili osuđeni na smrtnu kaznu bio je i vođa komunista Antonio Gramsci te vođe liberala Piero Gobetti i Giovanni Amendola. Na taj način učinkovito je slomljen otpor fašizmu, a demokracija je vrlo brzo postala stvar prošlosti. Kada su te "zapreke" uklonjene uslijedilo je Mussolinijevo proglašavanje diktatorom. Pokazalo se kako je ubojstvo Mattotija bilo ključno za talijanski fašizam jer je upravo ono bilo bilo točka poslije koje više nije bilo povratka na prethodno stanje, a otvoren je put ka stvaranju totalitarne države. Proces učvršćivanja fašizma na vlasti potrajao je sve do 1933. godine, a u međuvremenu je raspušten parlament i uvedena je cenzura. Državni aparat provodio je represiju koja je izazivala strah kod građana, a što je vodilo ka većoj poslušnosti građana. Represija je za posljedicu imala i to da se sve veći broj osoba želio učlaniti u vladajuću - i sada jedinu legalnu - stranku te se preko milijun ljudi upisalo u fašističku stranku. Mussolini je sada praktično postao apsolutni vladar premda je formalno prema dekretu iz 1925. bio odgovoran isključivo kralju. Unatoč svemu on je i dalje hvaljen i u svijetu. Ugledne američke novine Washington Post u kolovozu 1926. pohvalno pišu o talijanskoj diktaturi: "Mussolinijeva se diktatura očito sviđa talijanskom narodu. Bio im je potreban vođa i, sada kada su ga našli, rado mu daju vlast."
Pokušaji ubojstva
Kako se protiv fašističke vlasti više ništa nije moglo postići demokratskim metodama njegovi protivnici pokušali su ga ubiti. Prvi je to 4. studenog 1924. godine pokušao bivši parlamentarni zastupnik Socijalističke stranke Tito Zanibóni prilikom Mussolinijeva govora na balkonu rimske palače Chigi. Zanibóni je nabavio pušku s teleskopskim ciljnikom i čekao da se Mussolini pojavi na balkonu, ali malo prije samog Mussolinijev izlaska na balkon Zanibóni je uhićen. Prema policijskom izvješću izdao ga je njegov prijatelj i dvostruki agent. No, povjesničari vjeruju kako je bila riječ o smišljenom činu koji je fašistima poslužio da krajem 1925. donesu zakon kojim će suzbiti djelovanje svih oporbenih političkih organizacija. Nakon uhićenja Zanibónija raspuštene su sve političke stranke, udruge i organizacije koje su se suprotstavljale fašističkom režimu, a svakoga kome se dokaže da je "počinio ili izrazio namjeru počinjenja radnje usmjerene na nasilnog rušenje socijalnog, gospodarskog ili nacionalnog uređenja ili prijeti nacionalnoj sigurnosti ili se suprostavlja ili ometa akcije vlade" policija je imala pravo poslati u progonstvo. Potom je 7. travnja 1926. atentat na Mussolinija pokušala irska državljanka Violet Gibson. Ona je na fašističkog diktatora pucala iz pištolja, ali je on u tom trenutku pomaknuo glavu i ozlijeđen mu je samo nos. Potom je zapucala još jednom, ali je promašila. Okupljeno mnoštvo skoro ju je linčovalo, ali je policija to uspjela spriječiti. Mussolini je ranu opisao kao "puku sitnicu" te je na koncu Gibson deportirana u Veliku Britaniju gdje je ostatak života provela u ustanovi za mentalno oboljele. Iste godine (11. rujna 1926.) anarhist Gino Lucetti bacio je bombu na vozilo u kojem se nalazio Mussolini, a tom prilikom su ozlijeđene četiri osobe ali ne i Mussolini. Mjesec dana kasnije, 11. listopada 1926., dok se vozio ulicama Bologne u kabrioletu na Mussolinija je ispaljen hitac za što je okrivljen 15-godišnji Anteo Zamboni premda mu krivica nikada nije dokazana. Nikada nije razjašnjeno je li se ovdje radilo o stvarnom pokušaju ubojstva ili slučajnom opaljenu vatrenog oružja. Bez obzira na stvarni razlog ovaj je događaj poslužio fašistima da vrlo brzo, već 25. studenog iste godine, proglase Zakon o zaštiti države te ustanove Poseban sud (tal. Tribunale Speciale) za suđenje onima koji su optuženi da su "neprijatelji države". Osim na kaznu zatvora ovaj sud mogao je dosuditi i smrtnu kaznu.
Iste godine pobačaj je proglašen zločinom protiv države, a kazne za ovo djelo su povećane. Napravljen je i korak više pa je literatura koja je obrađivala temu kontrole rađanja stavljena izvan zakona. Sljedeće godine (1927.) osnovana je i tajna policija koja je dobila naziv Organizacija za praćenje i borbu protiv antifašizma ili skraćeno OVRA (tal. Organizzazione di Vigilanza e Repressione dell'Antifascismo). Tajna je policija djelovala kao odjel državne policije i postala je jedna od ključnih stupova fašističkog režima. Osim u Italiji fašistička tajna policija imala je svoje uredu i u satelitskim zemljama, poput primjerice Nezavisne Države Hrvatske. Agenti OVRA-e špijunirali su i samog papu Pija XI jer je Rimokatolička crkva bila vrlo utjecajna u talijanskom društvu i fašistički režim htio je uspostaviti kontrolu nad njom. S tim ciljem agenti fašističke tajne policije špijunirali su rimokatoličke svećenike kako bi došlo do podataka s kojima bi ih mogli ucjenjivati - ili će OVRA te podatke javno objaviti ili će svećenici postati doušnici fašističkog režima.
Na gospodarskom planu fašisti su zagovarali jaku državnu intervenciju te se zalagali za uvođenje minimalne plaće, kraće radne dane i općenito veća prava radnika poglavito u sektoru industrije. Premda su fašisti očekivali od ljudi da žrtvuju svoju osobnu slobodu u interesu održavanja fašističkog društvenog poretka malo je bilo vjerojatno da će netko ostati bez posla. To nije bilo bez značaja u situaciji kada je velika ekonomska kriza zahvatila cijelu Europu. Želeći stimulirati gospodarstvo fašistička je vlada gradila ceste, sportske stadione i upravne zgrade. Plan pokretanja gospodarstva uključivao je i isušivanje močvarnih površina kako bi se dobilo što više poljoprivredno obradivog zemljišta. Mussolini je potaknuo i tzv. "borbu za žito" dajući se snimati dok gol do pasa radi u polju. Gospodarske mjere uključivale su i napuhivanje vrijednosti talijanske lire, ali to se kasnije pokazalo kontraproduktivnim jer zbog toga izvoznici imali problema pri prodaju svoje robe na međunarodnom tržištu. Još jedna od zamisli koja se sprovodila je povećani uzgoj žitarica na uštrb proizvodnje voće i povrća, a što se također pokazalo kao loš korak - cijena kruha je porasla, a to je ponajviše osjetio najsiromašniji sloj stanovništva kod kojeg je kruh imao značajan udio u svakodnevnoj prehrani. Talijanski je problem u osnovi bio taj što se talijansko gospodarstvo temeljilo na poljoprivredi dok su napredne europske države osim poljoprivrede razvijale i industriju koja je potom donosila gospodarski rast. Talijanski fašisti gotovo su u potpunosti zanemarili taj segment gospodarstva. S druge strane fašisti su bili posve svjesni moći novih medija, poput primjerice radija i filma, koje su smatrali dobrim načinom širenja svojih ideja. S tim su ciljem 1933. osnovali radio postaju koja je emitirala program za seosko stanovništvo. Osnovna je i organizacija Opera nazionale del dopolavoro (OND) koja je imala zadaću skrbiti o tome kako građani provode slobodno vrijeme te osnivala radničke klubove u koje je postavljala radio prijamnike preko kojih su širene fašističke ideje. Radio aparati postavljani su i škole gdje su djeca učena da su ona "nada nacije" i "vojska budućnosti". Kako bi radio učinili što dostupnijim cijena radija bila je subvencionirana tako da su i najsiromašniji građani mogli kupiti radio prijamnike.
Unatoč svim naporima talijanski fašisti nisu imali značajnog uspjeha u unaprjeđivanju nerazvijenog gospodarstva. Premda je otpor modernizaciji dolazio i od vlasnika sredstava za proizvodnju on ništa manji nije bio ni kod radnika kojima su nadnice smanjene, a porezi povećani dok su štrajkovi ili bilo kakvih oblici prosvjeda zabranjeni. Premda su ulagani veliki napori u pokretanje gospodarstva nezaposlenost je i dalje bila velika, a polovica svih zaposlenika i dalje su bili poljoprivrednici. Istovremeno troškovi prehrane bili su toliko visoki da je prosječna talijanska obitelj trošila 50 % zarađenog dohotka na prehranu. Takva sumorna gospodarska slika neće se mijenjati do sloma fašizma. Fašistički režim težio je što većoj kontroli naroda te je stoga provodio i masovne rekreacijske aktivnosti poput sportskih druženja i koncerata gdje bi veliki broj ljudi na jednom mjestu bio izložen režimskoj propagandi. Utjecaj režima širio se i na talijanski jezik u kojem su sada zabranjene sve strane riječi. Primjerice, više se nije smjela koristiti riječ film već se umjesto toga trebala koristi riječ pellicola, a nazivi njemačkih naselja u Italiji su talijanizirani. Na zidovima javnih zgrada, ureda i škola oslikani su muralima i ispisani sloganima koji su veličali fašizam i Mussolinija (npr. "Mussolini je uvijek u pravu"; "Bolje jedan dan živjeti kao lav nego 100 godina kao ovca"). Duce je prikazivan kao čovjek koji može riješiti svaki zamislivi problem i koji nikada ne donosi krive odluke. Fašizam je veličan kao društveno uređenje budućnosti dok je demokracija proglašavana inferiornim oblikom vladavine.
Mafija kao neprijatelj fašizma
Svjesni kako Rimokatolička crkva ima veliku ulogu u talijanskoj svakodnevici fašisti su shvatili kako moraju biti u dobrim odnosima s ovom institucijom. Stoga su 1929. godine s Vatikanom sklopili Lateranske govore kojom je Vatikan priznat kao nezavisna država kojoj je na čelu papa. Pored toga rimokatoličanstvo je postalo službena religija u Italiji što je sa sobom nosilo i određene povlastice. Ovaj potez nesumnjivo je izazvao simpatije za fašizam i Mussolinija među klerom. Pobožni talijanski seljaci u crkvama su sada molili za Mussolinija, a papa Pio XI Mussolinija je označio kao "čovjeka koji se s nama susreo putem providnosti“. Simpatije za Mussolinija imali su i strani državnici. Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt 1933. godine pišući o Mussoliniju napisao je kako je "duboko impresioniran tim divljenja dostojnim talijanskim gospodinom" koji se čini odlučnim "obnoviti Italiju i koji želi spriječiti opće europske neprilike".
Fašizam je velikog neprijatelja imao u sicilijanskoj mafiji, a sve je počelo 1925. godine kada je Mussolini odlučio posjetiti Siciliju. U mjestu Piana dei Greci gradonačelničku dužnost obnašao je lokalni mafijaš Franseco Cuccia i samim time bio apsolutna vlast u tom mjestu. Vidjevši brojnu oružanu pratnju koja prati Mussolinija rekao mu je: "Vi ste sa mnom. Vi ste pod mojom zaštitom. Zbog čega vam trebaju svi ti policajci?" Ovu je pak opasku Mussolini shvatio kao osporavanje vlastite moći i odbio je raspustiti svoje zaštitare, a što je pak uvrijedilo mafijaškog moćnika. Uvrijeđeni Cucci odlučio je uzvratiti kako bi pokazao tko je stvarna vlast - naložio je građanima da ne dođu na skup na kojem je trebao govoriti talijanski diktator. I doista na skupu se nije pojavio nitko od građana osim nekoliko bogalja i prosjaka. Mussolini je shvatio kakvu mu je poruku želio poslati mafijaš i odlučio je uzvratiti udarac tako što će uništiti sicilijansku mafiju jer ako se pitalo Mussolinija vlast je mogla biti samo jedna i ona je morala biti fašistička. Nakon povratka u Rim imenovao je rimskog šefa policije Cesare Morija prefektom Palerma i zapovjedio mu da uništi mafiju. Pri tome mu je dao odriješene ruke da upotrijebi "sva sredstva" kako bi ostvario zadani cilj.
Iskusni Mori odlučio se protiv mafije boriti mafijaškom metodom - nasiljem. Okupio je malu vojsku policajaca i karabinjera koja je krstarila Sicilijom i opsjedala domove sumnjivaca. U slučajevima kada sumnjivce ne bi zatekli u njihovim domovima uzimala bi njihove obitelji (supruge i djecu) za taoce, a tek kada bi se mafijaš predao vlastima njegova je obitelj puštena na slobodu. Osim toga, imovina koju bi vlasti zatekle prilikom pretresa doma konfiscirala se i potom prodavala. U slučaju da je obitelj mafijaša imala stoku ona bi bila javno smaknuta. Nakon samo dva mjeseca provedbe ove antimafijaške kampanje ona se pokazala učinkovitom jer je uhićeno preko 500 mafijaša. Do konca 1928. vlasti će uhititi preko 11.000 mafijaša. Strah od mučenja, ali i mogućnost manje kazne navodio je mafijaše da prekrše zavjet šutnje i surađuju s vlastima. U nekim situacijama nije pomagalo ni dobrovoljno predavanje vlastima i pristajanje na suradnju mafijaši bi svejedno bili osuđivani na teške kazne ili su bez ikakvog suđenja poslani u koncentracijske logore. Zbog tako okrutnih, ali učinkovitih postupaka, Cesare Mori dobio je nadimak Željezni prefekt. No, unatoč svemu u ovoj antimafijaškoj kampanji stradali su ponajviše niže i srednje rangirani mafijaši. Sam vrh mafije ostao je gotovo neokrnjen. Neke su se mafijaške glavešine izvukle zahvaljujući svojim političkim vezama, a drugi su - uvidjevši da im zbivanja ne idu na ruku - pristupili fašističkim crnokošuljašima i tako se spasili. Ipak bilo je jasno da je mafija podcijenila Mussolinijevu odlučnost i moć, ali nikada nije zaboravila kako se ponio prema njoj. U lipnju 1929. godine Mussolini je opozvati Morija u Rim, a fašistička će propaganda tada ponosno objaviti kako je mafija "izbrisana s lica zemlje". Točno je bilo to da je stopa kriminala na Siciliji nakon Morijevih akcija značajno opala, ali dio mafijaša uspio je pobjeći u Sjedinjene Države. Među njima su bili Carlo Gambino i Joseph Bonanno koji će postati moćni mafijaši u Americi. Fašisti jesu mafiji zadali težak udarac, ali ona ipak nije uništena. Štoviše, neće proći ni 20 godina, a mafija će pomoći u rušenju fašističkog režima u Italiji.
Teritorijalna posezanja
Do sredine tridesetih godina 20. stoljeća talijanski fašizam nije poduzimao značajnije iskorake na polju vanjske politike. No, to nije značilo da talijanski fašisti nemaju ekspanzionističkih namjera. U Talijanskoj enciklopediji (Enciclopedia Italiana) Mussolini je 1932. godine napisao: "Rast carstva (...) je glavna manifestacija vitalnosti, a suprotno od toga je znak dekadencije. Narodi koji rastu, ili ponovno ustaju nakon razdoblja dekadencije, uvijek su imperijalistički: svako odricanje je znak propadanja i smrti." Bila je to najava budućih osvajanja. Želja za stjecanjem novih i tuđih teritorija narasla je nakon što su nacisti u Njemačkoj preuzeli vlast. Njemački novinar i čovjek koji je napisao Hitlerovu biografiju Joachim C. Fest ustvrdio je kako je Hitler "kod Mussolinija izazivao kompleks manje vrijednosti koji je poslije želio kompenzirati tjelesnim stavovima, imperijalističkim pohodima ili pozivanjem na nestalu prošlost". To je vodilo ka prvoj vojnoj intervenciji i okupaciji Etiopije. Ujutro 2. listopada 1935. godine, 100.000 talijanskih vojnika iz Eriterije je krenulo u napad na Etiopiju. Mussolini je to najavio kao „najsvjetliji trenutak u povijesti zemlje“. Vojska koja je branila Etiopiju bila je posve nedorasla talijanskim snagama koje su, za razliku od Etiopljana, imale zrakoplove i koristile se bojevim otrovima. U svibnju 1936. glavni grad Etiopije Adis Abeba pao je u talijanske ruke i time je skršen otpor branitelja. Nakon ovog vojnog pohoda protiv neusporedivo slabije vojske Mussolini je slavljen diljem Italije i iskazivana mu je potpora. Liga naroda osudila je talijansku agresiju, ali sve je ostalo samo na riječima. Nikakvih posljedica za agresora nije bilo osim što je Mussolini svojevoljno odlučio da Italija napusti Ligu naroda. U tome nije bio usamljen jer je Hitler to već ranije učinio s Njemačkom. Ohrabren ovim uspjehom fašistički režim odlučio je umiješati se u građanski ratu u Španjolskoj šaljući Francovim falangistima oko 70.000 tzv. dragovoljaca. Radilo se o tome da su talijanski vojnici često na prijevaru slani u Španjolsku, primjerice tako što im se govorilo kako će sudjelovati na snimanju filma.
Nakon njemačkog pripajanja Austrije u ožujku 1938. i rasturanja Čehoslovačke godinu dana kasnije Mussolini postaje nemiran. Svom zetu grofu Cianu govori: "Talijani će mi se smijati. Svaki put kad Hitler okupira neku zemlju, on mi time nešto poručuje." Stoga odlučuje osvojiti Albaniju te 7. travnja 1939. pokreće invaziju na talijanskog južnog susjeda. Nedugo potom (22. svibnja 1939.) Italija s Njemačkom sklapa Čelični pakt (tal. Patto d'Acciaio, njem. Der Stahlpakt). Kasnije će se ove dvije zemlje s Japanom uspostaviti tzv. Antikominternski pakt što je Mussolini nazvao "najimpresivnijom političkom i vojnom kombinacijom koje je ikada postojala". No, kada Njemačka 1. rujna 1939. napadne Poljsku Mussolini je zatečen. Svjestan je kako ovaj potez može dovesti do rata u Europi, ali je također svjestan i da Italija nije spremna za veliki rat. Zbog nestašice ugljena, željeza, nafte i nerazvijene teške industrije talijansko gospodarstvo ne može podupirati velike i dugotrajne ratne pohode. Premda je talijanski diktator na sav glas grmio o "osam milijuna bajuneta" istina je bila posve drukčija jer talijanska je vojska na raspolaganju imala svega 1.300.000 starih pušaka dok su tenkovi i topništvo bili nedostatni i zastarjeli. Talijanska ratna mornarica nije raspolagala s dovoljnim brojem radara i drugom sličnom tehničkom opremom. Istovremeno, umjesto stručnosti u vojsci je važniji kriteriji bila lojalnost režimu. Stoga je Mussolini tijekom invazije na Poljsku bio suzdržan i istupao je protiv rata. No, kada su 1940. pale Danska, Norveška, Nizozemska i Francuska talijanska fašistička vrhuška, prije svega Mussolini, došla je do zaključka kako bi daljnja talijanska suzdržanost bila štetna za Italiju. Rizik se činio mali i nakon konzultacija u Velikom fašističkom vijeću Mussolini je 10. lipnja 1940. objavio rat Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Ustvrdivši kako se "umorio od toga da Hitleru bude stražnje svjetlo" Mussolini je bez savjetovanja s Hitlerom 28. listopada 1940. započeo invaziju na Grčku. Talijanski je diktator bio uvjeren kako će rat protiv Grčke biti "vojna šetnica", ali ispostavilo se kako su Grci snažan i hrabar protivnik. Grčka je vojska pružila čvrst otpor te je primorala talijanske snage na povlačenje u planine gdje se agresorska vojska skrivala do proljeća 1941. godine. Talijanska vojna sila, na koju se Mussolini volio pozivati i silno hvaliti, pokazala se neučinkovitom. Nakon invazije na Jugoslaviju njemačka je vojska priskočila u pomoć Talijanima i slomila grčki otpor. Talijanske trupe nisu bile bolje sreće ni u Africi gdje su njihove postrojbe, koje su bile smještene u Libiji, napale britanske snage stacionare u Egiptu. Britanci su napad uspjeli odbiti te su do kraja 1941. protjerati talijanske snage iz Eritreje, Etiopije i Somalije.
Početak kraja
Nakon invazije na Kraljevinu Jugoslavija Italija je pripojila sebi otoke Krk, Dugi otok, Kornate, Šoltu, Vis, Korčulu, Mljet, Bokokotorski zaljev, dio Gorskog Kotara te zadarsko zaleđe (Zadar je od ranije bio dio Italije) sve do Splita, uključujući grad Split. Od preostalih teritorija današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine formirana je Nezavisna Država Hrvatska koja je pak podijeljena na okupacijske interesne sfere te je južna sfera potpala pod talijanski nadzor gdje je Italija držala svoje vojne postrojbe. Italiji je pripojen i južni dio Slovenije s Ljubljanom dok je Crna Gora proglašena protektoratom te je njezin jugoistočni dio uz granicu s Albanijom pripojen Albaniji koja je nakon fašističke agresije postala talijanski protektorat. Takvoj Albaniji pripojen je i najveći dio Kosova, manji dio južne Srbije te zapadni dio Makedonije. Na područjima je gdje su živjeli Slovenci i Hrvati talijanski fašisti započeli su s okrutnom represijom nad slavenskim stanovništvom. Zabranjena je uporaba slavenskih jezika, a to je kao posljedicu imalo i zabranu školovanja na slavenskim jezicima. Kakav je odnos talijanskih vlasti prema domicilnom slavenskom stanovištu bio slikovito govori izjava generala Marija Roatte koji je 1942. godine u okupiranoj Ljubljani izdao direktivu okupacijskim snagama: "Ne oko za oko, zub za zub, već glava za zub mora biti naša politika!" Drugi general Mario Robotti u službenom je dokumentu korio svoje časnike riječima: "Premalo se ubija!"
Nakon što je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez Italija je dala svoj prilog borbi protiv Sovjeta poslavši na Istočnu frontu jednu konjaničku i četiri pješačke divizije od kojih su neki sudjelovali u teškim i krvavim borbama za Staljingrad. Cijena koju su Talijani platili za tu vojnu avanturu bila je strašna - 240.000 talijanskih vojnika nikada se nije vratilo iz Sovjetskog Saveza. Kada je u svibnju 1943. slomljen talijansko-njemački otpor u Africi, a Saveznici uspostavili zrakoplovne baze na sjeveru Afrike to je dovelo do učinkovitijeg bombardiranja talijanskog teritorija. Išavši iz jednog vojnog poraza u drugi i približavanjem savezničkih snaga talijanskom tlu slom fašističkog režima bio je sve očigledniji. Suočena sa sve većim problemima fašistička je vlada započela s ograničavanjem obroka građanima te redukcijom potrošnje plina i ugljena. Uvedena je i kontrola nadnica i cijena, ali bilo je kasno jer inflacija je sve brže rasla dok je crno tržište postajalo sve raširenije. Sve je to vodilo ka porastu narodnog nezadovoljstva što je dovelo do toga da su 1943. zaposlenici u javnim službama Torina te radnici Fiata u Milanu započeli su štrajk.
Početkom srpnja 1943. Saveznici započinju operaciju Husky kojoj je cilj iskrcavanje na Siciliju i zauzimanje ovog otoka. U tome će im pomoći i sicilijanska mafija koja nije zaboravila fašističke progone s kraja dvadesetih godina. Američke vlasti sklopile su dogovor s američkim mafijašem talijanskog podrijetla Lucky Lucianom da im u zamjenu za slobodu pomogne osvojiti Siciliju. S tom svrhom Saveznici su trebali uspostaviti vezu s Don Coaleogero Vizzinijem koji je u to vrijeme bio šef svih mafijaških klanova na Siciliji. Saveznički je zrakoplov u dvorište Vizziniejva rodnog doma u Villalbi bacio paketić zamotan u žutu svilenu maramu na kojoj je bilo izvezeno slovo L - što je značilo da poruku šalje osobno Lucky Luciano. Sukladno poruci Vizzini je zapovjedio lokalnim mafijašima da organiziraju opstrukciju obrane otoka. Kako bi bili što sigurniji da će invazija uspjeti američke su vlasti iz zatvora na slobodu pustile sicilijanske mafijaše i unovačile ih u vojsku. Njihova je zadaća bila američkim vojnicima pružiti logističku potporu prilikom osvajanja ovog otoka. Rezultat ove neobične suradnje bio je da je dvije trećine talijanskih vojnika na početku invazije dezertiralo i omogućilo američkim postrojbama okupaciju otoka s puno manje napora i žrtava nego što bi to bilo bez pomoći mafije. Štoviše, za suradnju raspoložena Cosa nostra uhitila je zapovjednika talijanskih postrojba na Siciliji i predala ga američkoj vojsci. Bio je to jedinstven primjer u povijest da zločinačka organizacija pomaže stranoj vojnoj sili pri okupaciji teritorija vlastite zemlje. Na koncu mafija je na otoku organizirala oduševljen doček američkim vojnicima koji su dočekani kao osloboditelji, a ne kao okupacijska vojska.
Micanje Mussolinija s vlasti
Ubrzo nakon savezničkog iskrcavanja na Siciliji postalo je posve jasno kako Mussolinija treba maknuti s vlasti, ali još nije bilo posve jasno kako to izvesti. Bilo je jasno da treba brzo djelovati i u noći s 24. na 25. srpnja 1943. dogodio se taj prijelomni događaj. Veliko fašističko vijeće sastalo se u Palazzo Venezia, a sastanak je započeo s kritikama na račun Mussolinija. Njegovi sudrugovi optuživali su ga za neodlučnost i postavljanje nekompetentnih ljudi na ključne položaje. Mussolini se u dvosatnom monologu pokušao obraniti ustvrdivši kako je ovo "trenutak za uzimanje stvari u svoje ruke i preuzimanje potrebne odgovornosti" te dodao: "Neće mi biti teško zamijeniti ljude, izvršiti žestok pritisak i upotrijebiti snage koje još nisam". Međutim, bilo je kasno jer je izgubio povjerenje većine u Velikom fašističkom vijeću koje je većinom (19:8) poduprlo rezoluciju kojom se kralj Victor Emmanuel III poziva da preuzme vodstvo. Za Mussolinijevo svrgavanje glas je dao čak i njegov zet grof Ciano. Bio je to posljednji čavao u politički lijes Benita Mussolinija. Sljedećeg jutra Mussolini je posjetio kralja pokušavajući sačuvati vlast, ali kralj ga je izvijestio da je odlučio oformiti novu vladu kojoj će na čelu biti maršal Pietro Badoglio. Na to je Mussolini je uzvratio riječima "Onda je svršeno" i napustio kraljevsku vilu. Na izlazu karabinjeri su Mussolinija na prijevaru ugurali u vozilo hitne pomoći pod izlikom kako na taj način žele izbjeći "neprijateljski raspoloženu gomilu". Istog dana u 10:45 h objavljena je vijest kako je kralj odlučio maršalu Badogliju dati povjerenje za sastavljanje nove vlade. Novi premijer stavio je Mussolinija pod policijski nadzor da bi nedugo potom donedavno neupitnog diktatora prebacio u hotel na vrhu Grand Sasso koji je bio omiljeno talijansko skijalište. Mussolini je ondje boravio dva tjedna, a za to vrijeme nova je vlada dogovarala primirje sa Saveznicima koji su napredovali ka Rimu. Primirje je potpisano 8. rujna 1943., ali rat nije stao. Hitler je bio svjestan kako bi Italija mogla promijeniti stranu te je dao zapovijeda da jake snage Wehrmachta prijeđu Alpe i zauzmu talijanski teritorij i razoružaju talijanske snage. Talijanska vlada bila je potpuno iznenađena ovim potezom. U strahu kako će biti zarobljeni kralj i Badoglijeva vlada napustili su Rim prije zore 9. rujna i priključili se Saveznicima. Šest tjedna kasnije nova će vlada promijeniti stranu i objaviti rat Njemačkoj.
Za vrijeme, prema Hitlerovoj zapovijedi, započela je akcija spašavanja Mussolinija. Satnik Otto Skorzeny 12. rujna 1943. s devet jedrilica i jednim malim zrakoplovom spustio se pokraj hotela u kojem je bio zatočen Mussolini na planinskom vrhu Gran Sasso. Njegovi ljudi svladali su vojnike koji su čuvali nekadašnjeg diktatora i prevezli ga u München odakle se putem radija obratio svojim "vjernim crnokošuljašima" poručivši im da očiste režim od "kraljevskih izdajica". U Münchenu se susreo sa svojim domaćinom i spasiteljem Hitlerom. Njemački Führer odlučio Mussoliniju omogućiti da zadrži vlast u Italiji te je na sjeveru te zemlje uspostavljena nova državna tvorevina - Talijanska socijalna republika Salò koja je de facto bila protektorat nacističke Njemačke. Nova fašistička država odlučila je sudski goniti one koji su svrgnuli Mussolinija s vlasti te su s tim ciljem osnovan i Specijalan sud u Veroni koji je sudio članovima Velikog fašističkog vijeća koji su glasali za uklanjanje Ducea s vlasti. Među njima je bio i Mussolinijev zet grof Ciano koji je kao i drugi okrivljenici - osuđen na smrt strijeljanjem. Unatoč zamolbama svoje kćerke Edde Mussolini nije popustio i grof Ciano strijeljan je 11. siječnja 1944. godine.
Konačan slom
U travnju 1945. postaje jasno kako je slom Njemačke, a time i Republike Salò, samo pitanje dana. Shvaćaju situaciju Mussolini se pokušava spasiti pregovorima s vođama talijanskog antifašističkog pokreta u Milanu. Nakon što je obaviješten kako je prihvatljiva samo njegova bezuvjetna predaja - a na što nikako nije pristajao - s nekolicinom vjernih suradnika bježi na jezero Como gdje mu se pridružuje i ljubavnica Clara Petacci. Plan je bio pobjeći u neutralnu Švicarsku, ali taj plan je propao nakon čega se odlučuje pridružiti njemačkom konvoju koji se povlačio preko Alpa. Prema knjizi Franca Baladinija Posljednjih 95 sati Benita Mussolinija (tal. Le Ultime 95 Ore Di Mussolini) Duce je na svoje posljednje putovanje krenuo iz mjesta Menaggia u rano jutro 27. travnja 1945. godine u blindiranom automobilu. S njim su bili i talijanski fašistički prvaci, a u koloni su bili i pripadnici njemačke postrojbe zadužene za sigurnost fašističkog vođe. Kolona je bez zastoja putovala dva sata do mjesta Musso gdje su ih zaustavili partizani koji su bili pripadnici odreda Puecher. Odredom je zapovijedao Davide Barbieri koji će o događajima koji će uslijediti kasnije reći: "Dana 26. travnja saznali smo da će u Menaggio stići jedna njemačka kolona. Premda se govorilo da će u njoj biti i Mussolini, nismo u to bili sigurni. Sutradan u sedam sati izvidnica je primijetila blindirani automobil na čeku kolone s velikim mitraljezom sprijeda. Tada sam zapovjedio: 'Pazite! Unutra je sigurno Mussolini!'"
Automobil u kojem je bio Mussolini stao jer su mu čavli koje su partizani razasuli po cesti probušili gume. Počeli su mučni i teški pregovori između Nijemaca i partizana. Njemački poručnik Fallmeyer rekao je Barbieriju kako ne namjerava voditi borbe te da samo žele slobodan prolaz. Barbieri je uzvratio da Nijemci mogu proći, ali Talijani ne mogu. Uskoro je iz obližnjeg mjesta Donga stigao i zapovjednik partizanske brigade Clerici grof Pier Luigi Bellini della Stella i pritisak na Nijemce se pojačavao. Partizani nisu odustajali od svog uvjeta prijeteći velikim partizanskim snagama koje su spremne napasti ako Nijemci ne predaju partizanima Talijane. U stvarnosti u okolici nije bilo većih partizanskih postrojba, ali Nijemci to nisu znali. Njemački poručnik Otto Kisnatt, koji je bio u neposrednoj Mussolinijevoj pratnji, i dobro je govorio talijanski prenio je Mussoliniju - koji je bio odjevenu njemačku vojnu odoru te na glavu stavio njemačku kacigu i sunčane naočale - što partizani zahtijevaju. Duce je reagirao vrlo nervozno i preplašeno: "To je dijabolično! Ali ja im se neću predati. Moram se izvući po svaku cijenu."
Nije posve sigurno kako su partizani doznali da se Mussolini nalazi u ovoj koloni, ali hrvatski novinar i politički komentator Ive Mihovilović davao je prednost verziji po kojoj je najveću ulogu u prepoznavanju imao Enea Mainetti, župnik u Mussu. Prema toj verziji događaja, Maninettiju, koji je upravo prolazio kraj kamiona u kojem je sjedio Mussolini preodjeven u Nijemca, pritrčao je dječak po imenu Fiorenzo Rampoldi i rekao mu: "Pogledajte ovog njemačkog vojnika. Ne čini li vam se da je to Mussolini." Mainetti se zagledao u vojnika i potom o svemu obavijestio partizanskog zapovjednika grofa Bellinija nakon čega je uslijedilo uhićenje. Njemački poručnik Kisnatt ovako je kasnije opisao tijek Mussolinijeva uhićenja: "Onog popodneva dok su u Dongu na trgu pregledavali kamione, uspio sam se približiti kamionu u kojem je bio Mussolini. Bio je miran, glavu je držao pognutu dok je automatsku pušku držao na koljenima grčevito je stišćući s obje ruke. Istodobno sam gledao čovjeka na biciklu koji je dolazio iz pravca Mussa. Bio je jadno odjeven i u njemu sam prepoznao svećenika Mainettija, a za njim su išla dva partizana s otkočenim puškama. Došli su do kamiona u kojem se nalazio Mussolini, a Mainetti im je prstom pokazao na njega. Jedan od partizana otvorio je vrata, povukao Mussolinija za ruku, a on je samo nijemo gledao potpuno odsutan duhom i blijeda lica. Posljednje što sam od njega čuo upućeno meni bilo je: 'Zar ovako , bez ikakve borbe!'" Komesar partizanske brigade Lazzari kratko je opisao uhićenje nekad neprikosnovenog vladara Italije: "Mussolinijev pogled odavao je čovjeka odsutnog duhom... Čitao sam mu u očima umor. Taj je čovjek duhom već bio mrtav." Sve se to događalo u Dongu 27. travnja 1945. u 16:22 h, a odmah potom Mussolini je odveden u vojarnu financijske straže iznad jezera Como u neposrednoj blizini Donga.
Vijest o uhićenju vođe talijanskih fašista brzo se proširila i već sljedećeg jutra pojavljuje se vođa komunističkog pokreta otpora iz Milana pukovnik Valerio, pravim imenom Walter Audisio. On je dobio zapovijed smaknuti Mussolinija i svih 15 osoba iz njegova pratnje. Partizani koji su čuvali Mussolinija predali su zarobljenike Audisijevim ljudima 28. travnja 1945. nakon čega su Mussolini i njegova ljubavnica Clara Petacci streljani na glavnoj cesti ispred vile Belmonte u mjestu Giulino di Mezzegra. Pukovnik Valerio ovako je opisao strijeljanje: "Ispalio sam u njega pet metaka, još nije bio mrtav, a Claru je zahvatio četvrti metak. Peti metak mu je presjekao aortu." Ubrzo nakon strijeljanja njihova su tijela odvezena u Milano i obješena naglavačke na Piazzale Loreto gdje ih je bijesna gomila pljuvala i udarala. Posljednji ostaci Benita Mussolini pokopani su na tajnom mjestu, a 1957. godine predani su obitelji. Tada je pokopan u obiteljsku grobnicu u rodnom mjestu Predappio.
Završetak Drugog svjetskog rata označio je i kraj talijanskog fašizma kao relevantne političke snage. Donedavno lukrativan termin fašiste postao je uvredljiv naziv za političke oponente i velika većina političara ograđivala se od njega. Rezultati na prvim demokratskim izborima u Italiji nakon Drugog svjetskog rata, koji su održani 2. lipnja 1946., pokazali su promjenu političke klime - pobjedu su odnijeli kršćanski demokrati s osvojenih 35,2 % glasova. Najjača oporbena stranka postali su socijalisti s 20,7 % glasova dok su komunisti postali treća politička snaga u zemlji s 18,9 % glasova. Novim državnim ustrojem ukinuta je monarhija i proglašen novi demokratski ustav. Italija je tako opet dobila predsjednika vlade, predsjednika republike, dvodomni parlament i dvadeset regionalnih vlada. Fašizam kao politička snaga na političkoj sceni Italiji nestao je premda je u Italiji sve do 1995. nastavila postojati fašistička stranka pod nazivom Movimento Sociale Italiano (hrv. Talijanski socijalni pokret) koja je na izborima rijetko dobivala više od 5 % glasova.
Objavljeno: 4. 7. 2020.
