Nakon potpisivanja Münchenskog sporazuma 29. rujna 1938. godine nacistička je Njemačka za zelenim stolom dobila pravo na češke Sudete, a bez da su velike sile išta pitale Čehoslovačku. Francuska i Velika Britanija bile su uvjerene kako će tim ustupkom njemačke pretenzije biti zadovoljene. No, bio je to početak kraja Čehoslovačke, a vrlo brzo i kraj mira u Europi. Nakon što su njemačke trupe okupirale planinsko područje Sudeta nestala je prirodna obrambena barijera čehoslovačke države prema njemačkom susjedu. Upravo na toj barijeri, a strahujući od njemačke agresije duž granične crne izgrađene su broje obrambene utvrde. Sada svega toga više nije bilo i put prema okupaciji ostataka Čehoslovačke bio je otvoren. Nepuna dva tjedna nakon što je izgubila Sudete Čehoslovačka ostaje bez Rutenije i južne Slovačke koje su sada pripale njemačkoj saveznici Mađarskoj. No, ni to nije donijelo mir njemačkom jugoistočnom susjedu. U noći s 14. na 15. ožujka 1939. godine tijekom sastanka s čehoslovačkim predsjednikom Emilom Háchom njemački vođa Adolf Hitler prijeti da će njemačka vojska napasti njegovu zemlju u 6:00 h sljedećeg jutra ako mu se Čehoslovačka ne podčini. Hácha je popustio pritisku i "povjerio sudbinu Češke i Moravske u Führerove ruke". Samo dan ranije slovački parlament je proglasio Slovačku samostalnom državom. Tako je formalno i stvarno Čehoslovačka prestala postojati 15. ožujka 1939. godine. Istog dana njemačke su postrojbe umarširale u Prag bez ispaljenog metka, a ono što je ostalo od češkog teritorija proglašeno je Protektoratom Češke i Moravske. Za prvog protektora imenovan je bivši njemački ministar vanjskih poslova Konstanin von Neurath, a za njegovog zamjenika - u svojstvu državnog tajnika - imenovan je SS-Gruppenführer Karl Hermann Frank. Preuzimanjem vrhovne vlasti u protektoratu von Neurath je odmah uveo medijsku cenzuru i zabranio rad svih političkih stranaka, a nije prezao ni od toga da Čehe šalje u koncentracijske logore. Unatoč takvim mjerama Hitler je smatrao von Neuratha preblagim i 27. rujna 1941. godine novi protektor postaje Hitlerov bliski suradnik i prijatelj SS-Obergruppenführer (čin u rangu generala s četiri zvjezdice) Reinhard Heydrich.
Na dan inauguracije (28. rujna 1941.) novi je prorektor najavio stvaranje prijekih sudova u Pragu, Brnu, Moravskoj Ostravi (Moravská Ostrava), Olomoucu, Kladnu i Hradec Královu (Hradec Králové). Uskoro će se pokazati kako će najčešća presuda koju će ovi sudovi izricati biti smrtna kazna. Žalba na odluke ovih sudova nije bila moguća, ali i nije imala odveć smisla jer su se presude u pravilu izvršavale odmah. Istog dana kada je postao prorektor Češke i Moravske Heydrich je dao uhiti predsjednika vlade Protektorata Češke i Moravske generala Aloisa Eliáša te ministra Havelku. Sljedećeg dana, 29. rujna 1941., novi prorektor zapovjedio je zatvaranje svih sinagoga. Ovu odluku obrazložio je riječima: "Židovske sinagoge i mjesta za molitvu već se neko vrijeme ne koriste za molitvu. Umjesto toga ona su postala središta raznih subverzivnih elemenata i žarišne točke ilegalne propagande. Stoga sam naredio zatvaranje svih židovskih sinagoga i mjesta za molitvu." U toj odluci odredio je da se Čehe koji pokazuju prijateljstvo prema Židovima stavi u "zaštitni pritvor". Uslijedila su masovna uhićenja tijekom kojih je uhićeno 5000 čeških antifašista od kojih su mnogi brutalno mučeni i ubijeni. Nakon što je 1. listopada 1941. godine na smrt strijeljanjem osuđen i predsjednik kvislinške vlade general Eliáš postalo je jasno kako milosti neće biti ni za koga. Takva razvoj događaja stvorio je atmosferu straha među Česima, a Reinhardu Heydrichu ovakvo okrutno postupanje donijelo je nadimak Krvnik.
Operacija Antipod
Želeći povećati proizvodnu učinkovitost čeških radnika Reinhard Heydrich služio se metodom batine i mrkve. Usporedo s terorom povećao je obroke hrane, socijalna osiguranje i plaće. U tvornicama oružja, koje su bila posebno važne za naciste, otvorene su i kantine u kojima su radnici mogli jesti po prihvatljivim cijenama. Nekoliko luksuznih hotela pretvoreno je u objekte s rekreativnim sadržajem za radnike. Ovakav pristup uskoro je polučio i rezultate - povećana je industrijska proizvodnja, a činilo se i da je slomljen pokret otpora. Sve je to bilo u skladu s ciljem kojeg je 2. listopada 1941. godine u svom govoru u palači Czernin Reinhard Heydrich jasno iznio: "Moramo se nedvosmisleno i s nepokolebljivom snagom odnositi prema građanima ove zemlje. Česi moraju shvatiti da su pripadnici Reicha i kao takvi Reichu duguju odanost. (...) Ovaj zadatak prije svega od nas zahtjeva rat. Svaki češki radnik mora maksimalno pridonijeti njemačkom ratnom naporu. (...) To uključuje i hranjenje češkog radnika - da to iskreno kažem - tako da on može raditi svoj posao." U tom je govoru iznio i svoje planove za germanizaciju Češke: " Imamo sve vrste ljudi ovdje, neki od njih su pokazali rasnu kvalitetu i dobru prosudbu. S njima će biti jednostavno raditi - njih možemo germanizirati. S druge strane imamo rasno inferiorne elemente i, što je još gore, oni pokazuju kriva stajališta. Protiv toga se moramo boriti. (...) Između tih dviju krajnosti su oni koji su u sredini i koje moramo temeljito ispitati. Imamo rasno inferiorne ljude, ali s dobrim stavovima, a imamo i rasno neprihvatljive ljude s krivim stajalištima. (...) Ostaje još jedna skupina, to su ljudi koji su rasno prihvatljivi ali su neprijateljski raspoloženi i krivo razmišljaju - to je najopasnija skupina. (...) Možemo preseliti neke od njih u Reich, staviti ih u čisto njemačko okružje, a onda ih germanizirati i preodgojiti. Ako to ne može biti učinjeno trebamo ih staviti pred zid."
Čehoslovačka vlada u egzilu nije željela prekriženih ruku čekati razvoj situacije. Premijer Edvard Beneš i šef vojnoobavještajne službe general František Moravec, koji je bio zadužen za koordinaciju mreže pokreta otpora, odlučili su krajem 1941. godine pokrenuti tajnu operaciju kodnog imena Antropoid. Cilj operacije bio je ubojstvo protektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha. On je bio je odlična meta - visokopozicionirani nacist, čovjek iz kruga najužih Hitlerovih suradnika i Führerov blizak prijatelj. Njegovo ubojstvo pokazalo bi kako nacisti nisu svemoćni i neranjivi, a kako se tada činilo. Zadatak su trebali obaviti dragovoljci iz čehoslovačkih postrojbi koje su obučavane u Škotskoj. Za izvršitelje atentata odabrani su Josef Gabčík i stožerni narednik Karel Svoboda. Za datum atentata odabran je 28. listopada 1941. godine. Datum nije odabrane slučajno jer bio je to datum kada se slavila čehoslovačka nezavisnost i eliminacija visoko rangiranog nacističkog dužnosnika na taj dan poslala bi se i simbolička poruka. No, tijekom padobranske obuke u Manchesteru pri noćnom skoku Svoboda je zadobio ozljede glave. Odlučeno je da Svobodu zamijeni Jan Kubčík. Posljedično cijela operacija je morala biti odgođena. Naime, Kubčík nije imao završen padobranski tečaj, a ni njegovi krivotvoreni dokumenti nisu bili spremni. I Jan Kubčík i Josef Gabčík su nakon rasapa Čehoslovačke prebjegli u Francusku gdje su se pridružili čehoslovačkim vojnim snagama koje su se tamo okupljale. Tijekom njemačkog napada na Francusku te su snage rame uz rame s francuskim vojnicima pružale otpor nacističkom agresoru. Za svoj doprinos u toj borbi obojica su odlikovana. Nakon francuskog kraha bježe u Veliku Britaniju gdje se pridružuju novoformiranoj čehoslovačkoj brigadi. Unatoč bogatom borbenom iskustvu prije polaska na novi zadatak obojica su prošla zahtjevnu obuku koju su provodili pripadnici britanskih specijalnih postrojba. Uz britansku pomoć njih su dvojica s još dvije čehoslovačke padobranske skupine (Silver A i Silver B) poletjeli put Čehoslovačke 28. prosinca 1941. godine u 22 h iz zračne luke Rangmer u grofoviji Sussexu na jugu Engleske. Zbog obilnog snježnog pokrivača, koji je prekrio orijentacijske točke poput željezničkih pruga, rijeka pa čak i manje gradove, orijentacija je za posadu zrakoplova bila otežana. To je pridonijelo navigacijskoj grešci koja je dovela do toga da posada zamijeni Prag za Plzeň gdje su na koncu atentatori iskočili. Prije samog skoka Josef Gabčík je prijateljski potapšao jednog člana posade aviona i rekao mu: "Zapamti, čut će se za nas!"
Nakon što su se spustili na tlo Gabčík i Kubčik ubrzo su shvatili kako se nisu spustili na planirano odredište već na zamrznuto polje kod sela Nehvizdy u okolici Praga. Osim toga Josef Gabčík je pri doskoku ozlijedio stopalo. Unatoč tim poteškoćama uspjeli su stupiti u kontakt s pripadnicima pokreta otpora i neometano ući u Prag početkom siječnja 1942. godine. U gradu je skrb o padobrancima preuzeo Jan Zelenka - Hajský, jedan od vodećih ljudi u pokretu otpora. Nakon što su nekoliko tjedana boravili u sigurnim kućama, ponajviše u domu obitelji Moravcov, započele su pripreme za napad na protektora Reinharda Heydricha. Zelenko je Gabčíka i Kubčika uspio spojiti s Františekom Šafaříkom, stolarom koji je radio u praškom dvorcu Hradčany gdje se nalazio nacistički stožer. Šafařík je promatrao Heydrichovu dnevnu rutinu i o njegovu kretanju izvještavao Gabčíka i Kubíša. Premda nitko u pokretu otpora nije znao koji je pravi razlog njihova dolaska u Prag nije trebalo proći puno vremena da članovi pokreta otpora shvate kako je Heydrich njihova meta. Pojedini pripadnici pokreta otpora strahovali su da bi njegovim ubojstvom moglo doći do masovnih represalija koje bi bile usmjerene ka civilnom stanovništvu. Stoga su u London poslali hitnu poruku u kojoj je zatraženo da se ova operacija opozove. Međutim, iz Londona nitko nije odgovarao na ovaj zahtjev.
Antikni sat
Uslijedilo je višemjesečno motrenje Reinharda Heydricha kako bi se utvrdio najpovoljniji trenutak napada. Vrijeme je prolazilo, a prigoda za napad na protektora nije se ukazivala. Stoga je u Londonu odlučeno, ako nije moguće izvesti atentat, da se započne sa sabotažama. S tim ciljem u proljeće 1942. godine poslano je nekoliko skupina padobranaca u Čehoslovačku. Međutim svaka od tih skupina je nakon dolaska vrlo brzo otkrivena, ubijena ili je u najboljem slučaju izgubila opremu i skrila se u Prag gdje im je utočište pružio pokret otpora. Jedan od onih koji su uspjeli doći do Praga bio je i Josef Valčík. On će se kasnije pridružiti Gabčíku i Kubíšu u atentatu na Heydricha. Vrijeme je prolazilo i činilo se kako misija neće uspjeti. Onda se iznenada 23. svibnja 1942. godine u Heydrichovu uredu pokvario antikni sat. Njegov tajnik pozvao je urara Jozefa Novotnýa da ga popravi. Popravljajući sat Novotný je na stolu zapazio list papira na kojem je bio natipkan Heydrichov dnevni raspored za dan 27. svibnja. Shvativši važnost dokumenta Novotný je hitro reagirao - zgužvao je papir i bacio ga u koš za smeće. Nakon što je urar popravio sat u ured je ušla čistačica Maria Rasnerová i ispraznila koš za smeće. Nekoliko sati kasnije pokret otpora bio je u posjedu ovog, kako će se ispostaviti, dragocjenog dokumenta. Na veliko iznenađenje pripadnika pokreta otpora Heydrich je 27. svibnja 1942. godine odlazio iz Praga u Berlin. Trebalo je brzo djelovati i vremena za temeljitu organizaciju atentata nije bilo puno. Olakšavajuća je okolnost je bila što su napadači točno znali gdje će se i kada Heydrich toga dana kretati.
Heydrich se na putu do svoje vile u Panenskim Břežanima (Panenské Břežany) ka Hradčanskom dvorcu običavao voziti bez pratnje u crnom Mercedesu 320C registracijskih oznaka SS-3. Stoga su atentatori zaključili kako bi napad za vrijeme vožnje automobilom bilo najbolje rješenje. Ipak i ovako zamišljen napad imao je slabu točku. Heydrich je volio voziti se brzo i valjalo je naći mjesto na kojem će njegov vozač SS-Oberscharführer Klein morati usporiti. Zaključeno je kako se najbolje mjesto za napad nalazi u predgrađu Liben u ulici Holešovice na oštrom zavoju koji skreće ka Trojskome mostu. Tu zbog oštrog skretanja vozač mora smanjiti brzinu kretanja ako ne želi imati prometnu nezgodu. Sretna okolnost je bila što se u blizini nalazilo i tramvajsko stajalište koje je atentatorima moglo poslužiti kao savršena kamuflaža. Ako bi glumili da čekaju tramvaj zasigurno ne bi bili sumnjivi. Tog 27. svibnja Kako je protektor dulje vrijeme trebao biti izvan Praga odgodio je svoj polazak kako bi se pozdravio s obitelji, što je uzrokovalo kašnjenje od skoro sat vremena. Kako bi bili sigurni da će napasti pravo vozilo u pravom trenutku dogovoreno je da se na mjestu napada prije Heydricha u svom vozilu proveze Gabčíkova djevojka Rela Fafek. Ako Heydrichovo vozilo ne bude imalo pratnju Rela je na glavi trebala nositi šešir, a u slučaju da ima pratnju gospođica Fafek provezla bi se ulicom bez šešira na glavi. U napadu je sudjelovao i Josef Valčík koji se smjestio oko 200 m prije točke napada i njegova je zadaća bila zrcalom dati znak kada ugleda Heydrichovo vozilo. To bi Gabčíku i Kubíšu dalo dovoljno vremena da se pripreme za atentat. Zamišljeno je da Gabčík sa strojnicom napadne i ustrijeli Heydricha dok je Kubíš s ručnom izrađenom bombom (koju je skrivao u torbi) trebao biti samo potpora. Njegova je zadaća bila da nakon ubojstva uzme Heydrichovu torbu s dokumentima i aktivno ne sudjeluje u napadu. U blizini mjesta napada atentatori su imali spremne i bicikle koji su im trebali pomoći u bijegu.
Konačno u 10:31 h Rela Fafek provezla se kroz okuku sa šeširom na glavi. Bio je to dobar znak - protektor Heydrich vozi se bez pratnje. Nekoliko sekundi kasnije odbljesak Valčíkova zrcala najavio je dolazak vozila. Gabčík je zakoračio na cestu ispriječivši se ispred Heydrichova Mercedesa i naciljao u pravcu Heydricha. No, strojnica je zakazala jer je u nju dospjelo nekoliko vlati trave. Protektor Heydrich je odmah shvatio što se događa te je posegnuo za svojim pištoljem vičući na vozača da zaustavi vozilo. Ispostavilo se kako je to bila kobna greška jer je to dalo vremena Kubíšu, koji je ostao sa stražnje strane vozila, da baci bombu na vozilo. Bomba je pala pored stražnjeg dijela automobila i eksplodirala, a krhotine bombe i vozila pogodile su Reinharda Heydricha. Od siline eksplozije Heydrichu je ispao pištolj iz ruke, a Kubíša su krhotine pogodile u lice. Unatoč zadobivenim ranama Heydrich izlazi iz automobila i počinje pucati. Slijedi ga vozač Klein koji puca na Kubíša. Još jedno kratko vrijeme nakon toga Heydrich je teturao cestom i pao. Premda ozlijeđen Kubíš uspijeva doći do svog bicikla i pobjeći. Vozač Klein sada progoni Gabčíka koji ne uspijeva doći do svog bicikla. Na koncu Gabčík ranjava Kleina i uspijeva ući u tramvaj koji vozi prema gradu i tako nestaje u gradskoj vrevi. Jedini svjedok atentata bio je američki student Harold Kirkpatrick koji je u Pragu studirao glazbu. On se nalazio na tramvajskom stajalištu u trenutku napada. Kirkpatrick je ovako opisao taj događaj: "Baš kada je automobil došao u moje vidno polje iznenada su se pojavila dva čovjeka. Jedan je istupio ispred vozila. Automobil se naglo zaustavio. Drugi, čovjek s torbom, ostao je iza vozila. Posegnu je rukom u torbu i brzo je izvadio bombu i potom je došlo do strašne eksplozije. Činilo se da je auto odskočio od tla. Stražnji dio vozila počeo se topiti. Gledao sam ne vjerujući onome što vidim. Bilo je poput scene iz gangsterskog filma."
Čovjek željeznog srca
Nakon atentata Heydrich je prevezen u bolnicu Bulovka gdje je utvrđeno da nastale rane nisu opasne po život. Rendgenskom snimkom ustanovljen je lom jednog rebra te je pronađeno nekoliko komadića metala i tekstila u želudcu. Djelići kožnate presvlake sjedala i tkanine vojne odore pronađeni su u slezeni, a nekoliko sitnih krhotina u plućnoj maramici. Premda su na traženje njemačkih vlasti operaciju izveli njemački kirurzi osam dana kasnije, 4. lipnja 1941. godine, Heydrich je ipak preminuo, ali ne od zadobivenih rana već zbog infekcije. Nju je uzrokovala konjska dlaka koju je Heydrich dao postaviti na sjedala svog vozila kao luksuzni ukras. U noći tog 27. svibnja 1942. godine okupacijske su vlasti zatvorile grad i započele pretrese. Cijeli Prag oblijepljen je plakatima koji su nudili nagradu od 100.000.000 čeških kruna (milijun Reichsmaraka) za uhićenje atentatora, a proglas je čitan i na praškom radiju: "Nudi se nagrada od 10.000.000 kruna za pronalazak atentatora. Tko god da je pružao utočište ili pomagao atentatorima ili imao bilo kakva saznanja o njima i nije to dojavio vlastima bit će ubijen sa svojom obitelji." Svaka ulica dobila je svoj kontrolni punkt. Češku prijestolnicu zahvatio je val pretresa i racija, 4500 policajaca počelo je pretraživati grad. Uhićena je 541 osoba, ali unatoč tome njemačke vlasti nisu uspjele dobiti nikakvu informaciju o napadačima. U naredna tri mjeseca racije, uhićenja, mučenja i ubojstva postat će praška svakodnevica. Kako bi se stvorio što veći psihološki pritisak sve mjere nacističkih vlasti dobit će širok publicitet u novinama i na radiju. Svakog dana čitana su imena ubijenih Čeha što je imalo za cilj uliti strah među stanovništvo. Za to vrijeme napadači su se skrivali u sigurnim kućama da bi na koncu našli utočište u kripti pravoslavne crkve sv. Ćirila i Metoda. U međuvremenu Heydrichovo je tijelo 7. lipnja 1942. godine dopremljeno u Berlin i u svečanom lijesu, uz počasnu stražu Hitlerove osobne garde (Leibstandarte SS Adolf Hitler), izloženo kako bi se visokom nacističkom dužnosniku odala posljednja počast. Na pogrebnoj svečanosti pojavio se i Führer s crnom vrpcom na sivkastoj odori. Nakon što je položio vijenac uz posmrtni odar održao je govor u kojem je naglasio kako je Heydrich bio "jedan od najvećih branitelja velikog njemačkog ideala, (...) čovjek željeznog srca". Bio je to najveći i najsvečaniji pokop u nacističkoj povijesti. Ubojstvo Reinharda Heydricha bio je težak udarac za njemačke naciste jer bio je to prvi i jedini visokopozicionirani nacist ubijen u atentatu za vrijeme Drugog svjetskog rata i to baš u vrijeme kada je nacistička moć dosezala svoj vrhunac.
Pobješnjeli Führer zapovjedio je da se u znak odmazde počne s masovnim smaknućima Čeha zatraživši u jednom trenutku da se čak i Prag sravni sa zemljom. U to su vrijeme u Hitlerovim su očima svi Česi bili krivci za Heydrichovu smrt, a ovo ubojstvo ujedno je bila i velika sramota njemačkih nacista koji su do tada nezaustavljivo gazili preko svih prepreka. Državni tajnik Protektorata SS-Gruppenführer Karl Hermann Frank uspio je odgovoriti Hitlera od zamisli o razaranju Praga. Zatražio je da prvo nađe ubojice i tek potom sravni sa zemljom mjesto za koje se utvrdi da je povezano s Heydrichovim atentatorima. Nakon što je dobio suglasnost Frank je potpisao zapovijed u kojoj se opisuje što se ima učiniti s mjestom za koje se utvrdi da je " odgovorno" za Heydrichovo ubojstvo. Sukladno toj zapovijedi svi odrasli muškarci trebali su biti ubijeni, a sve žene deportirane u koncentracijske logore. Smrt su mogla izbjeći samo djeca za koju se procijeni da imaju arijevske rasne karakteristike. Takvu djecu trebalo je smjestiti u obitelji članova SS-a koje su ih trebale podizati kao Nijemce. I kao posljednja točka te zapovijedi određeno je da to mjesto mora biti uništeno, a tlo na kojem je postojalo treba poravnati. U silnoj želji da pronađu krivce okupacijske su vlasti pokrenule masovne racije i uhićenja u 5000 čeških sela i gradova. Njemačke vlasti željele su pod svaku cijenu pronaći krivce. Na koncu slučajnost i bračna nevjera odredit će zlu kob sela Lidice u okrugu Kladno.
Tjedan dana (3. lipnja 1942.) prije tragičnih događaja koji će uslijediti u tvornicu baterija Palaba u mjestu Slaný stiglo je pismo adresirano na radnicu imenom Anna Maruščáková. Kako je ona bila na bolovanju pismo je otvorio vlasnik tvornice Jaroslav Pala i pročitao njegov sadržaj. U pismu je pisalo: "Draga Anna oprosti što ti pišem s ovolikim zakašnjenjem, ali možda ćeš razumjeti, jer znaš da imam mnoge brige. Ono što sam učinio, učinio sam. Tog kobnog dana, spavao sam negdje kod Čabárna. Ja sam dobro, vidjet ću vas ovaj tjedan, i nakon toga više se nikada više nećemo vidjeti. Milan." Kod vlasnika tvornice pismo je odmah izazvalo sumnju i odlučio je o njemu obavijestiti okupacijske vlasti. Istog dana Anna Maruščáková je uhićena, a dan kasnije uhićen je i autor pisma Václav Říha. Ispostavilo se da je Říha pismo napisao kako bi lakše mogao okončati izvanbračnu vezu s Maruščákovom. Stvaranje dojma da je pripadnik pokreta otpora trebalo mu je olakšati taj prekid. Tijekom ispitivanja spomenuto je selo Lidice smješteno dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Praga. U tom je selu bio dom čeških pilota Horáka i Stříbrnýa koji su sada bili piloti u britanskog RAF-u. Okupacijske su vlasti potom pretpostavile da su ove obitelji izravno povezane s ubojstvom Heydricha. Premda je bilo jasno da dokazi za takvu pretpostavku ne postoje sudbina sela bila je odlučena. Kao neugodni svjedoci izmišljene optužbe Anna Maruščáková i Václav Říha ubijeni su u koncentracijskom logoru Mauthausen 24. listopada 1942. godine.
Lidice će umrijeti zauvijek
Devetog lipnja 1941. godine u kasnim večernjim satima okupacijske su snage opkolile Lidice. U ranim jutarnjim satima novoga dana (10. lipnja) njemačke su postrojbe krenule u pohod. Svi mještani okupljeni su na seoskom trgu i odvojeni u dvije skupine. U jednoj su bile žene s djecom, a u drugoj svi muški stanovnici sela stariji od 15 godina. Skupina u kojoj su bile žene s djecom odvedena je u Kladno u srednju školu gdje su nakon tri dana djeca odvojena od majki. Žene, njih 184, deportirane su u koncentracijski logor Ravensbrück dok je veći dio djece deportiran u grad Łódź u Poljskoj. Tu su djeca smještena u zgradu bivše tekstilne tvornice gdje su spavali na podu i bila izgladnjivana. Nekima je dopušteno da napišu kratka pisma rođacima. Djeca su stražare pitale za novosti o roditeljima te tražila čistu odjeću i komad kruha. Najmlađe dijete imalo je godinu dana i šest mjeseci, a najstarije 16 godina. Najstarije djevojčice brinule su se o najmlađoj djeci.Kao svjedočanstvo ostala je sačuvana zapovijed SS-Oberstrumbannfürhrera Hermanna Krumeya u kojoj stoji da su djeca osuđena na sonderbehandlung (" poseban tretman") tj. na smrt. Na dan 2. lipnja 1942. godine u koncentracijski logor Chełmno premješteno je 91 dijete. Dokumenti koji bi sa sigurnošću mogli potvrditi što se potom događalo s tom djecom nisu sačuvani. No, neke osobne stvari djece iz Lidica nađene su u okolici Chełmna poslije rata, uključujući i njihovu odjeću. Ipak s velikom dozom vjerojatnosti može se zaključiti kako su djeca ukrcana u kamion prerađen u plinsku komoru te ubijena karbon-monoksidom i zatim kremirana. Ipak neka su djeca uspjela izbjeći smrt jer su odabrani za germanizaciju. Dodijeljeni su njemačkim obiteljima SS-ovaca, dobili su njemačka imena i cijelo su vrijeme rata odgajana kao njemačka djeca. Marija Supikova koja je bila među odabranom djecom prisjetila se: "Svi smo imali plavu kosu i plave oči, nalikovali smo tipu koji su Nijemci lako mogli podići kao dobre njemačke dječake ili djevojčice."
Po nalogu SS-Gruppenführera Karla Hermanna Franka skupina u kojoj je bio muški dio populacije (njih 173) zatvorena je u podrumu farme obitelji Horák na kraju sela. Njemačke su snage farmi namijenile ulogu stratišta. Na zid farme postavljeni su slamnati madraci kako rikošeti ne bi pogodili nekog iz streljačkog voda, a zatim su utamničeni muškarci izvođeni u skupinama po pet ljudi i ubijani. Lidički svećenik sedamdesettrogodišnji Josef Štemberk u podrumu farme pripremao je muškarce za smaknuće. Molio je s njima, davao im blagoslov i posljednju pomast. Unatoč svojim godinama i tome što je bio svećenik i on je ubijen. Brzina kojom su se smaknuća odvijala njemačkim se snagama nije činila dovoljna. Stoga je SS-Hauptsturmführer Max Rostock, koji je rukovodio strijeljanjima, odlučio da se civili ubijaju u skupinama po deset osoba. Prije streljanja seoski načelnik František Hejma morao je identificirati svakog muškarca, a samog Hejmu Nijemci su strijeljali među posljednjim. Streljana su se odvijala tako da bi streljani ostali ležati gdje su pali, a oni koji su bili sljedeće žrtve morali su proći pored ubijenih i stati ispred njih. Zatim bi se streljački vod pomaknuo dva koraka unazad i scena streljana bi se ponovila. Strijeljane je potrajalo od ranih jutarnjih sati pa sve do popodneva. Svi muškarci koji su zatečeni u Lidicama (bili oni stanovnici sela ili samo u gostima kod prijatelja ili rodbine) streljani su. Kada su sve žrtve smaknute ubojice su s beživotnih tijela poskidali vjenčano prstenje i sav nakit koji su našli. Muškarci koji su živjeli u Lidicama, ali u vrijeme zločina nisu bili u selu već na radnom mjestu u tvornicama uhićeni su kasnije i ubijeni. U smaknućima je sudjelovala i postrojba Zaštitna postrojba (Schutpolizei) iz Heydrichova rodnog mjesta Halle an der Salle koja je samo radi toga došla iz Njemačke u Lidice. Dok su na farmi ubijani seoski muškarci, a žene odvođene u koncentracijski logor preostali dio njemačkih postrojba palio je seoske kuće ubacujući limenke s benzinom u njih. Spaljivano je sve bez razlike i iznimke - slike, odjeća, namještaj, automobili. Dim koji se zavijorio nad Lidicama bio je toliko gust da se mogao vidjeti u praškim predgrađima. Pošteđene nisu ni seoska škola, a niti tristo godina stara crkva sv. Martina. Obje su uništene eksplozivom. Buka koju su stvarale eksplozivne naprave mogla su se čuti sve do Praga. Zidove koji bi nakon razaranja eventualno ostali stajati srušili su buldožeri. Potom su preko ruševina prelazili plugovi kako ne bi ostalo prepoznatljivih obrisa koji bi mogli ukazati da je tu nekada postojalo ljudsko naselje. Kasnije je kamionima dovoženo gnojivo i nova zemlja koji su posuti preko ruševina te su na tako obrađenom tlu zasađeni usjevi.
Rušilački val zahvatio je doslovno sve - ubijani su čak i seoski psi. Nije pošteđeno ni seosko groblje koje je preorano, a lijesovi su vađeni iz grobnica. Kamen i mramor s groblja odvezeni su u Prag gdje je taj materijal korišten u izgradnji nove vojarne za njemačke trupe. Razmjere pljačkanja bile su takve da su pokojnicima razbijanje lubanje kako bi se došlo do zlatnih zuba. Neki od njemačkih vojnika s lubanjama pokojnika igrali su i nogomet. Zatrpan je i seoski ribnjak, a mjesnom je potoku na više mjesta promijenjen tok. Sve drveće i raslinje u selu i bližoj okolici posječeno je. Cesta koja je vodila do Lidica na više je mjesta skrenuta tako da tom trasom više nije vodio nikakav put. Ime sela izbrisano je sa zemljovida i iz dokumenata. Kako bi se cijeli događaj ovjekovječio njemačke su vlasti filmskom kamerom snimile uništavanja sela, a snimljeni materijal koji je tako nastao naslovljen je Lidice će umrijeti zauvijek! Taj filmski zapis sačuvan je u ratnom vihoru i kasnije je poslužio kao dokazni materijal na suđenju nacističkim ratnim zločincima u Nürnbergu. Dan nakon masakra, 11. lipnja 1942. godine, iz židovskog geta u Terezinu u Lidice je dovezeno 30 Židova koji su imali zadaću iskopati masovne grobnice za muškarce koji su pogubljeni dan ranije. Istog dana još 11 muškaraca koji su radili u rudniku transportirani su sa suprugama u Prag, gdje će kasnije biti ubijeni. Sve zajedno oko 340 ljudi ubijeno je tijekom nacističkih represalija u Lidicama. Sudbinu sličnu Lidicama nešto kasnije doživjelo je i selo Ležáky. Nakon svih ovih razaranja okupacijske su vlasti 19 ulica, trgova i parkova u Češkoj nazvale po Reinhardu Heydrichu.
Ležáky
Sudbinu Lidica doživjelo je i selo Ležáky gdje su 24. lipnja 1942. godine uhićene 33 odrasle osobe i istog dana strijeljane dok je 11 djece poslano u koncentracijski logor Chełmno gdje su ubijeni. Samo dvoje djece iz Ležákya izbjeglo je smrtnu kaznu jer su u sklopu programa arijanizacije poslani u Njemačku na preodgoj. Selo je potom izbrisano s lica zemlje. Za razliku od Lidica selo Ležáky nije iznova izgrađeno, ali je na njihovu mjestu izgrađeno spomen područje.
Naum okupacijskih vlasti da se brutalno osvete za Heydrichovo ubojstvo nacistička propaganda ne samo da nije krila već je otvoreno reklamirala, za razliku od drugih masakara koje će počiniti u okupiranoj Europi. Tako su informacije o događajima u Lidicama ubrzo došle i do Saveznika. Saznanje o ovim događajima potaklo je britanskog premijera Winstona Churchilla da u prvom tjednu nakon masakra u znak osvete odluči bombardirati tri slučajno odabrana njemačka sela. Sve s ciljem da se nacistima pokaže kako će cijena za njihovo barbarstvo biti visoka. Članovi njegova kabineta ipak su ga uspjeli odgovoriti od ove namjere. No, britanska je vlada odbacila Münchenski sporazum uz opasku da će Saveznici obnoviti Čehoslovačku u granicama iz 1938. godine. Oglasio se i predsjednik Sjedinjenih Država Theodor Roosevelt izjavom da će odgovorni za zločin u Lidicama odgovarati nakon rata. Sovjetski Savez dao je izjavu u istom smislu. Predsjednik čehoslovačke vlade u izgnanstvu Beneš također se oglasio putem radija rekavši kako je zadani cilj ostvaren, ali da je cijena bila postignutog visoka. Masakr u Lidicama izazvao je reakcije diljem svijeta. Prkoseći nacističkom naumu da ime Lidica bude zauvijek izbrisana brojna su mjesta svom imenu dodala i naziv Lidice ili promijenila ime (npr. Lídice de Capira u Panami; St. Jerónimo - Lidice u Meksiku, Lidice u američkoj saveznoj državi Illinois). Trg u engleskom gradu Coventry, koji je teško stradao tijekom njemačkog bombardiranja, preimenovan je u Lidice. U čileanskoj prijestolnici Santiago jedna je avenija preimenovana u Lidice. Isto su učinile vlasti u Montevideu (Urugvaj), Havani i Caibarienu (Kuba), Valparaisu (Čile) i Bogoti (Kolumbija). Nakon završetka Drugog svjetskog rata Lidice su dobile ulicu i u Budimpešti, Sofiji te Bremenu. Kao odgovor nacističkoj nakani da se zatru Lidice vijećnik Barnett Stross iz engleskog grada Stoke-on-Trent i lokalni rudari pokrenuli su u rujnu 1942. godine kampanju Lidice Shall Live! (Lidice će živjeti!). Cilj kampanje bilo je prikupljanje novca kako bi se selo Lidice nakon rata ponovno izgradilo. Nakon završetka rata ta zamisao je i ostvarena.
Nikada se nećemo predati!
I nakon tragedija Lidica represalije su se nastavile jer okupacijske vlasti nisu uspijevale uhiti Heydrichove ubojice. Progonilo se svakoga za koga se sumnjalo, osnovano ili ne, da ima bilo kakve veze s pokretom otpora. Intenziviran je i progon Židova, oko 3000 njih deportirano je iz geta u Terezinu u koncentracijski logor Auschwitz gdje su ubijeni. Potraga za Heydrichovim ubojicama nije prestajala, a neselektivni teror nije jenjavao. Streljački vodovi svakodnevno su ubijali građane Praga. Međutim, takav pristup nije davao željene rezultate. Stoga je državni tajnik Protektorata SS-Gruppenführer Karl Hermann Frank 13. lipnja 1942. godine objavio da će udijeliti oprost onome tko otkrije ubojice u roku pet dana. Osim toga, izdajica će biti nagrađen i novčanom nagradom od milijun maraka. U suprotnom, zaprijetio je, još će neka mjesta doživjeti sudbinu Lidica. Kombinacija terora i velike novčane nagrade na koncu je urodila plodom. Padobranac Karel Čurda, koji je odmah nakon atentata napustio Prag i skrio se u majčinom domu u mjestu Nová Hlína oko 40 km jugoistočno od Praga odlučio je progovoriti. Prvo je 13. lipnja 1942. godine okupacijskim vlastima poslao pismo u kojem je kao ubojice označio Kubíša i Gabčíka. Kako očekivane reakcije vlasti nije bilo, tri dana kasnije, 16. lipnja vlakom se uputio u Prag gdje je nedugo prije podneva ušao u prostorije praškog Gestapa i otkrio informacije i identitete ključnih osoba u pokretu otpora i to ne samo u Pragu već i u Pardubicama, Lázně Bělohradu i Plzeňu. Između ostalog, prokazao je Gestapu da su Jan Zelenka - Hajský i Marie Moravcová pružali utočište atentatorima. Zatim je uslijedio je novi val represalija i u roku od 24 h okupacijske su vlasti uhitile ili zatekle mrtve sve koje je Čurda prokazao. Oni koji su živi uhvaćeni mučeni su kako bi odali informacije o Heydrichovim ubojicama. No, Jan Zelenka - Hajský i gospođa Moravcová nisu uhvaćeni živi jer su, vidjevši da Gestapo dolazi po njih, popili tablete cijanida i tako si okončali živote. Živ je uhvaćen sedamnaestogodišnji sin Marie Moravcove Vlastimil. Mučen je 24 sata, ali je odbio govoriti. Na koncu mučitelji su mu pokazali odrubljenu glavu njegove majke tvrdeći kako će uskoro odrubiti glavu i njegovu ocu. Potom se Vlastimil slomio i otkrio svojim mučiteljima da se trojica napadača, i još četvorica padobranaca, kriju u praškoj pravoslavnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda. Nakon toga zapovjednik SS snaga u Češkoj i Moravskoj SS-Brigadeführer Karl von Treuenfeld izdao je zapovijed da pričuvna bojna Deutschland i gardijska bojna Prag okruže područje oko crkve. Prije prvog napada na čehoslovačke padobrance nacisti su doveli Karela Čurdu sa zadaćom da pokuša nagovoriti svoje bivše suborce da se predaju. Zauzvrat okupacijske bi im vlasti poštedjele živote. No, padobranci nisu htjeli saslušati Čurdu već su zapucali na Čurdu vičući: "Nikada se nećemo predati!"
Nakon što su zatvoreni svi prilazi crkvi njemačke su postrojbe napale sedam čehoslovačkih padobranca koji su se nalazili u njoj. Osim Josefa Valčíka, Jana Kubíša i Josefa Gabčíka u crkvi su utočište pronašli i preživjeli padobranci iz drugih grupa (Adolf Opálka, Jaroslav Švarc, Josef Bublík i Jan Hrubý). Prvi pokušaj njemačkih snaga da prodru u crkvu, a koji je trajao oko dva sata, odbili su Kubiš i još dva padobranca. Nakon sat vremena uslijedio je drugi pokušaj poslije kojega napadači uspijevaju ući u crkvu. Vidjevši da su se našli u okruženju poručnik Adolf Opálka i Jaroslav Švarc počinili su samoubojstvo. Treći padobranac, Jan Kubiš, teško je ranjen tijekom ovih početnih borbi i kasnije prebačen u bolnicu. Međutim, rane su bile preteške i vrlo brzo nakon dolaska u bolnicu Kubiš je preminuo. SS-Gruppenführer Karl Hermann Frank shvaćao je propagandnu važnost toga da se atentatori uhvate žive pa je čehoslovačke padobrance pokušao prisiliti na predaju tako što su u kriptu crkve ubačeni suzavac i dimne bombe. Međutim, padobranci su i nakon toga nastavljali s borbom. Potom su pozvani vatrogasci koji su dobili zadaću kriptu napuniti vodom, ali ni to nije pomoglo slomiti otpor. Sukob je potrajao do 22 h kada je SS-Gruppenführer Karl Hermann Frank izgubio strpljenje i zapovjedio da se makne oltar u crkvi i napravi otvor povrh kripte. Otvor je trebalo napraviti tako što bi se aktivirala dovoljno snažna eksplozivna naprava. Istovremeno s eksplozijom kriptu je napao odred SS-ovaca. Došlo je do novog sukoba nakon kojeg padobranci ubijaju 14 pripadnika SS-a, ali i ostaju i bez zaliha streljiva. Ne želeći neprijatelju pasti živi u ruke padobranci se odlučuju ubiti pucajući jedni u druge. Posljednji je počinio samoubojstvo nakon čega njemački vojnici uspijevaju ući u skriptu gdje zatječu samo mrtva tijela. Zatim je u kriptu doveden Karel Čurda kako bi potvrdio identitete poginulih.
Kako su svi padobranci stradali tijekom napada njemačke su vlasti uporno tražile žrtvu kojom bi okrunile svoju kampanju terora. Pronašli su je u pravoslavnom vladiku Gorazdu koji je pokušavajući okončati teror napisao pisma predsjedniku vlade protektora Emilu Háchi, ministru prosvjete i Uredu protektora. U tim je pismima preuzeo punu odgovornost za nedavna zbivanja te izrazio spremnost da preuzme na sebe bilo kakvu kaznu, čak i smrtnu. Odgovor je ubrzo uslijedio kada je uhićen 25. lipnja 1942., a s njim su uhićeni još neki članovi crkve. Suđenje je održano 3. rujna 1942. godine nakon kojeg su vladika Gorazd, svećenik Cikl i predsjednik crkvenog vijeća Sonnevend osuđeni na smrtnu kaznu i streljani. Među osuđenima je bio i svećenik Petrek koji je pogubljen 5. rujna 1942. godine. Zbog pomaganja padobrancima uhićeno je 263 Čeha i svi su transportirani u koncentracijski logor Mauthausen i streljani 24. listopada iste godine. Među njima je bilo i devet članova kongregacije: supruga dekana Marie Ciklova; vladikina tajnica Marie Gruzinnova; supruga predsjednika vijeća Marie Sonnevendova; članica crkvenog zbora Ludmila Rysova; zvonar Vaclav Ornest i njegova supruga Frantiska Ornestova kao i njihova kćerka Miluse Ornestova koja je također bila članica zbora. Među pogubljenima su bili i članovi zbora Karel Louda i njegova supruga Marie Loudova. Sve u svemu ubijeno je 13 pripadnika ove Crkve. Muškarci su strijeljani, a žene i djeca su ubijeni u plinskim komorama. Nešto ranije, 27. rujna 1942. godine njemačke su vlasti objavile uredbu kojom se zatvaraju sve češke pravoslavne crkve i konfiscira sva njihova imovina. Za dodatnu kaznu pravoslavni su svećenici odvedeni na prisilni rad u Njemačku čime je učinkovito uništena Češka pravoslavna crkva.
Kako bi umanjila svoju nemoć njemačka je propaganda u javnost pustila informaciju da je crkvu sv. Ćirila i Metoda branilo čak 107 čehoslovačkih padobranaca. Naravno, to nije bilo ni blizu istine, ali je pokazivalo nemoć okupatora. Očekivalo se da će nakon stradanja Lidica čehoslovački pokret otpora dobiti zamah, ali dogodilo se upravo suprotno jer čvrsti stisak okupatora nije popuštao. U gradovima je pokret otpora bio gotovo posve onemogućen u svom djelovanju. Umjesto potpore pokretu otpora samo dva tjedna nakon oružanog sukoba u crkvi. sv. Ćirila i Metoda Česi su javno iskazali svoju lojalnost Trećem Reichu. Na praškom Václavovom trgu (Václavské náměstí) preko 200.000 građana pozdravljalo je nacističkim pozdravom pjevajući češku himnu. Bilo je to najveće javno iskazivanje lojalnosti Trećem Reichu na okupiranim područjima. SS-Gruppenführer Karl Hermann zaključio je kako je nacistička politika zastrašivanja urodila plodom jer je strah da se Lidice ne ponove zavladao cijelom Češkom. Ipak zločin u Lidicama dao je Benešovoj vladi priznanje Saveznika koji su je od sada smatrali legitimnim čehoslovačkim predstavnikom. Sam zločin postao je simbol nacističke brutalnosti, a na suđenju u Nürnbergu tragedija Lidica bila je dio dokaznog materijala optužbe.
Kazna za zločince
Skoro tri godine nakon zločina u Lidicama sovjetska Crvena armija oslobodila je Prag, a premijer Edvard Beneš potom se iz Londona vratio u domovinu. Karel Čurda, koji je preuzeo svoju novčanu nagradu i ostatak rata proveo kao Gestapov špijun, nedugo potom uhićen je i izveden pred sud. Proglašen je krivim i osuđen na smrtnu kaznu vješanjem 29. travnja 1947. godine. Istu sudbinu doživio je SS-Gruppenführer Karl Hermann Frank koji se 9. svibnja 1945. godine predao američkoj vojsci u mjestu Pilsen. No, Amerikanci su ga isporučili Narodnom sudu u Pragu gdje mu je suđeno tijekom ožujka i travnja 1946. Nakon što je proglašen krivim za ratni zločin zbog uništenja Lidica osuđen je na smrt vješanjem. Javno vješanje, kojem je nazočilo 500 gledatelja, izvršeno je 22. svibnja 1946. u dvorištu praškog zatvora Pankrác. Nakon pogubljenja sahranjen je u neobilježenoj jami na praškom groblju Ďáblice. Čehoslovačkim vlastima isporučen je i Heydrichov nasljednik na mjestu protektora SS-Oberstgruppenführer Kurt Daluege. U svibnju 1943. godine doživio je srčani napad i ozbiljno obolio te je oslobođen svih dužnosti, a do konca rata živio je na imanju koje mu je poklonio Adolf Hitler. U svibnju 1945. godine uhitile su ga britanske snage u mjestu Lübeck odakle je interniran u Nürnberg gdje boravi do rujna 1946. godine. Nakon toga i on je isporučen čehoslovačkim vlastima koje su ga izvele pred sud. Poslije provedenog sudskog postupka proglašen je krivim za ratni zločin i osuđen na smrt vješanjem. Kao i Karl Hermann Frank i on je obješen u zatvoru Pankrác (24. listopada 1946.) te je također sahranjen u neoznačenom grobu na groblju Ďáblice. Cijenu zločina u Lidicama platili su i sudetski Nijemci (preko 2 milijuna njih) koji su prisilno iseljeni iz Sudeta u Njemačku, a Sudeti su ponovo postali dio Čehoslovačke. Djeca podrijetlom iz Lidica i Ležáka koja su u sklopu programa arijanizacije dana na usvajanje njemačkim obiteljima vratila su se u Čehoslovačku. Mariju Supikovu njezina je udomiteljska obitelj 1946. godine prijavila vlastima i ona se vratila u domovinu. Prisjećajući se susreta s majkom koji je potom uslijedio kazala je: "Odmah smo se prepoznale, ali nismo mogle govoriti jedna s drugom jer sam govorila samo njemački i zaboravila češki jezik. Morali smo imati prevoditelja iz Lidica koji nam je pomagao u razgovoru i moja mi je majka rekla da je uvijek vjerovala da sam živa i da ćemo se ponovo sresti." Živjeli su zajedno četiri mjeseca, a potom je njezina majka umrla od tuberkuloze.
"Imao sam četiri godine i nisam znao za drugu zemlju osim za Njemačku. Ali znao sam da nisam Nijemac. Kada su dečki u mom razredu otkrili da nisam Nijemac imao sam problema. Imao sam problema jer nisam bio Nijemac, ali imao sam također problema u Čehoslovačkoj kada sam se vratio. Govorio sam samo njemački jezik i češki dečki me također nisu voljeli."
Václav Zelenka, posljednje dijete koje se vratilo u Lidice (u Njemačkoj je dobio ime Rolf Wagner).
Poslije Drugog svjetskog rata na 500 metara udaljenosti od mjesta gdje su bile predratne Lidice izgrađeno je novo selo koje i danas nosi ime Lidice. Na području prvobitnih Lidica izgrađeno je spomen područje. U znak sjećanja na djecu Lidica pogubljenu u koncentracijskom logoru Chełmno na tom je području postavljena skulptura Marie Uchytilove (Marie Uchytilová) naslovljena Spomen djeci žrtvama rata. Skulptura prikazuje 82 brončane statue (42 djevojčice i 40 dječaka) u dobi od jedne do 16 godina. Na mjestu masovne grobnice lidičkih muškaraca postavljen je križ s krunom od trnja, a 1955. godine posađen je i ružičnjak s 29.000 ružinih grmova. Nakon 2001. godine podignut je novi ružičnjak, a izgrađen je i muzej te izložbena dvorana. Spomen područje povezano je s novim Lidicama drvoredom lipa. Glavna ulica u novim Lidicama danas nosi ime Ulica 10. lipnja 1942. u znak sjećanja na taj tragičan dan. Nakon svršetka Hladnog rata predsjednik Njemačke Joachim Gauck uputio je pismo predsjedniku Češke Václavu Klausu u kojem se ispričao za počinjenje zločine u Češkoj: "Želim uvjeriti Vas i češki narod da dijelimo žalost nad žrtvama i suosjećamo s preživjelima, od kojih su neki još među nama. Brutalan masakr Lidica i Ležáka zauvijek se utisnuo u kolektivno sjećanje čovječanstva. Nemilosrdne zločine i neizrecivu patnju koju su izazvali Nijemci nad muškarcima, ženama i djecom nikad nećemo zaboraviti. Sjećanja na prijezira vrijedne terorističke čine iz Lidica i Ležáka ispunjavaju me tugom i sramom. Njemačka je svjesna svoje povijesne odgovornosti."
Objavljeno: 10. 3. 2013.
