Stjepan Radić

Hrvatski političar Stjepan Radić je rođen u mjestu Trebarjevo Desno u 11. lipnja 1871. U obitelji kolara Imbre Radića bilo je 11 djece, a sam Stjepan bio je deveto po redu dijete. Majka (rođ. Posilović) bila je pametna i hrabra žena. Kao mladu djevojku seoski starješina htio ju je udariti batinom jer je prekasno došla raditi. Ona je starješini batinu istrgla iz ruku i potrgala. Zbog toga je osuđena na devet dana zatvora. Nakon izlaska iz zatvora uputila se banu Ivanu Mažuraniću koju ju je primio i saslušao te nakon toga seoskog starješinu razriješio dužnosti. No, tu njezinoj hrabrosti i odlučnosti nije bio kraj jer je jednom prilikom otišla u Beč kada bi pred carem Franjom Josipom I zatražila da njezin najstariji sin Andrija bude pušten iz vojske i pomogne ocu prehranjivati mnogobrojnu obitelj. Javno se suprotstavila i zagrebačkom velikom županu Stjepanu Kovačeviću prilikom njegova posjeta martinkovečkoj župi, između ostalog, upitavši ga kako je u Hrvatskom Saboru mogao reći da ima dvije domovine - Ugarsku i Hrvatsku, "kada je domovina isto što i mati, a svaki čovjek može imati samo jednu mater".

Mladi Stjepan osnovnu je školu pohađao u susjednom, tri kilometra udaljenom, selu Martinska Ves. Roditelji nisu bili za to da nastavi školovanje i upiše gimnaziju u Zagrebu jer je od rođenja bio kratkovidan. Ipak silno se želio školovati te je nagovorio tri godine starijeg brata Antuna da mu pomogne u toj nakani. Tako je Antun mlađem bratu prvu godinu školovanja plaćao stan, a Zagrebačko društvo čovječnosti davalo mu je objed u pučkoj kuhinji. Na temelji odličnih ocjena i uzornog vladanja zagrebačko Nadbiskupsko sirotište ponudilo je mladom Radiću smještaj. No, uskoro je došao u sukob s voditeljem sirotišta koji je tjerao mlađe učenike da starijima čiste cipele, a na što je Radić rekao da hoće ako ih zamole. Zbog toga mu je voditelj udario šamar, a mladi Radić vratio mu je istom mjerom. Stvar je došla do ravnatelja sirotišta Krapca koji je smijenio voditelja, a budućeg narodnog tribuna predložio nadbiskupu Mihaloviću za otpust iz sirotišta na temelju svjedodžbe okuliste Jakopovića prema kojem je Radić imao za 2-3 godine oslijepiti. Nadbiskup nije uvažio sugestiju ravnatelja i Radić je nastavio školovanje. Nakon završene treće godine gimnazijskog školovanja (1886.) odlučio je putovati. Na put je krenuo sam iz Zagreba do Koprivnice te potom Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda. Vraćao se Posavinom te preko Siska u Zagreb. O svom putovanju vodio je dnevnik u koji je bilježio "što narod misli o gospodi i o vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi". Tada je odlučio posvetiti se politici. Otac je šuteći pristao, a majka je bila oduševljena savjetovavši ga, između ostalog, da neka "ne bude ni pop ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga, i obratno, a popov džep nema dna". Poslije praznika nastavio je školovanje, ali slijedile su nove nevolje. Ovaj puta s razrednikom koji je znao tući učenike, a mladi Radić smatrao je svojom dužnošću braniti ih. Stvar je opet došla pred ravnatelja koji mu je priznao da ima pravo, ali i savjetovao da napusti zagrebačku gimnaziju. Stoga je školovanje nastavio u rakovačkoj Realnoj gimnaziji (okolica Karlovca). Nakon godine dana vratio se u Zagreb jer su uvjeti u rakovačkoj gimnaziji bili gori od onih u zagrebačkoj.

Putovanja

Nakon završenog petog razreda gimnazije odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta proputovao je Štajersku, Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku i Goricu te se preko Trsta i Hrvatskog primorja vratio u Zagreb. Polovicom travnja 1888. ban Khuen-Héderváry ukinuo je hrvatsku operu što je Radića posebno ogorčilo te je odlučio nekako iskazati svoj revolt. Iste godine (30. travnja) posljednji se put prikazivala opera Ivana Zajca Nikola Zrinjski i u jednom dijelu trećeg čina paša Sokolović nudi Zrinskom hrvatsku krunu u sultanovo ime ako mu preda Siget, a Zrinski odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj!" Nakon tog prizora Radić ustaje i tri puta glasno viče: "Slava Zrinjskom, dolje tiranin Héderváry!" Potom je uhapšen i priveden na saslušanje gdje mu je rečeno da će biti pušten ako izjavi da je to kazao u oduševljenju predstavom. On je to odbio učiniti te je ostao u pritvoru da bi potom bio izveden pred sud. Na kraju sudskog procesa isključen iz svih srednjih škola i dosuđen mu je izgon iz Zagreba. Kako nije mogao biti u Zagrebu vratio se kući gdje je proboravio oko godinu dana. U tih godinu dana radio je sve seljačke poslove i učio za maturu. U jesen 1890., zahvaljujući pomoći prijatelja, uspio je isposlovati odobrenje za polaganje mature koju je položio 1891. na Realnoj gimnaziji u Rakovici. Poslije položene mature odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta je krenuo preko Like u Dalmaciju došavši do Obrovca i potom do Metkovića. Odatle je pošao u Mostar gdje su ga neki Srbi, pred kojima je govorio s velikim oduševljenjem o izložbi Gospodarskog društva u Zagrebu, prijavili da širi hrvatsku propagandu. Zbog toga je nakratko opet završio u zatvoru te je osuđen na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pratnjom vratio se parobrodom u Rijeku odakle je proputovao taj dio Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara.

Na zagrebački Pravni fakultet upisuje se 1891. Dvije godine kasnije isključen je s fakulteta zbog javnog napada na bana Khuen-Hédervárya u Sisku (23. srpnja 1893.) na proslavi tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača. Prije proslave dogovoreno da se ne drže zdravice pojedinim osobama, ali je mađaronski načelnik Fabac nazdravio Khuen-Héderváryu. Na što je Radić prosvjedovao riječima: "Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se sam u Saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." U jesen iste godine osuđen je na četiri mjeseca strogog zatvora i isključen s fakulteta. Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristio je za učenje češkog jezika, a nakon puštanja iz zatvora uputio se u Prag. Tu u akademskom društvu Slavija drži tečajeve hrvatskog i ruskog jezika. Koncem 1894. upoznao je na jednom izletu svoju buduću suprugu, maturanticu učiteljske škole. S njom se vjenčao u Pragu 1898. U jesen iste godine isključen je s praškog sveučilišta zbog sukoba s jednom policajcem, a povod sukobu bilo je raspuštanje studentske skupštine zbog toga što je jednom od govornika previše pljeskalo. U jesen 1895. grupa hrvatskih studenata, među kojima i Stjepan Radić, organiziraju javno spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu. Radića je dopao zadatak da zadrži zapovjednika redarstva Jovanovića. Studeni su uhvaćeni, među kojima i Radić te 19. studenog 1895. osuđeni. U zatvoru je ostao do 15. svibnja naredne godine, ali mu je onemogućen daljnji studij na području Austro-Ugarske. Zato odlučuje otputovati u Rusiju gdje se spremala krunidba cara Nikole II. No, putem je skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj željezničkoj stanici vidi sa svojom zaručnicom, tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocetu. Zbog toga je zakasnio na krunidbu gdje je došlo do komešanja gomile te je smrtno stradalo oko 10 tisuća ljudi, a teško je ranjeno još i više. Saznavši da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti (École libre des sciences politiques) odlučuje otići u Francusku. Krajem siječnja 1897. dolazi u Pariz i u jesen iste godine upisuje se na spomenutu političku školu gdje će kasnije diplomirati na temu Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud). Naredne godine doznaje da je njegova zaručnica dobila posao učiteljice u Pragu, odakle je i bila rodom. Bojeći se da će njezina rodbina biti protiv njihove veze zbog odlučuje se vjenčati s njom u Pragu (23. rujna 1898.). U češkoj prijestolnici pokreće glasilo Hrvatske napredne omladine nazvano Hrvatska misao. Iz Češke sa suprugom dolazi u svoj rodni zavičaj gdje baš nije dočekan s oduševljenjem jer su se rodbina i prijatelji bojali da će nekom od njih pasti na teret jer niti je svršio škole niti imao kakvo zaposlenje. Zato čvrsto odlučuje dovršiti školovanje u Parizu i 1899. putuje u Pariz sa suprugom. Živeći u oskudici, a počesto i gladan, u pet mjeseci završava akademsko školovanje.

Počeci aktivnog političkog djelovanja

Po završetku školovanja dolazi u Prag (1899.). Tu stanuje u susjedstvu budućeg predsjednika Čehoslovačke Masaryka, tada sveučilišnog profesora i s njim se sprijateljuje. U to vrijeme Radić piše u brojnim češkim listovima, a jedno je vrijeme i član redakcije tjednika Samostalnost u kojem se bavi vanjskom politikom. Osim u novinama piše i nekoliko knjiga na češkom jeziku (Suvremena Hrvatska, Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, Južni Slaveni, Razmišljaji iz međunarodne politike). U tome je toliko uspješan da ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo za češkog književnika. Kada je počeo pisati za časopis Radikalni listy od redarstva dobiva nalog da smjesta napusti Prag i austrijsku polovicu Austro-Ugarske. Stoga odlučuje otići u Zemun gdje je bio balkanski dopisnik za neke češke (Hlás národa, Národní listy), francuske (La Patrie, Le Petit parisien) i ruske listove. U Zemunu boravi oko godinu i pol dana. U Beograd odlazi rijetko jer teško dobiva dozvolu za prijelaz, ali sklapa kontakte sa srbijanskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Vladajući srbijanski političari nagovaraju da stupi u srbijansku diplomatsku službu, ali on to odbija. U Zemunu piše knjižicu Kako ćemo iz našeg zla u dobro koje se smatra jezgrom socijalnog programa budućeg HSS-a. Knjižicu je dao tiskati o svom trošku, a ubrzo po objavljivanju bila je zaplijenjena. U to vrijeme (1899./1900.) s bratom Antunom pokreće i uređuje list Dom. Početkom 1901. seli se u selo Konačnica kraj Daruvara. Tu provodi nekoliko mjeseci u velikoj oskudici. Jedno je vrijeme prije izbora i zatvoren jer je u nekim većim podravskim selima seljacima savjetovao da glasuju za oporbu. Nakon izbora Hrvatska ujedinjena opozicija izabire ga za svog tajnika (polovicom 1902.) i on se seli u Zagreb. Od 1902. živi u Zagrebu i radi kao tajnik Hrvatske ujedinjene opozicije. U to vrijeme objavljuje političku brošuru Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj iznosi ideje o političkom organiziranju hrvatskog seljaštva kao najbrojnijeg dijela stanovništva Hrvatske. Također ponovno pokreće list Hrvatska misao u kojem propagira ideje panslavizma i demokracije. Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima ova dva naroda. Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: "Tim sramotnim pojavama izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom 'politikom' sudit će o ovoj borbi 'do istrage vaše ili naše' kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvjesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena."

U jesen 1902. objavljuje knjižicu Najjača stranka u Hrvatskoj u kojoj iznosi mišljenje da je najjača stranka hrvatsko seljaštvo kojeg treba organizirati kako bi imao i stvarni politički utjecaj. Kao i knjižica Kako ćemo iz našeg zla u dobro i ova knjižica je zaplijenjena. U jesen 1902. ponovno počinje tiskati mjesečnik Hrvatska misao, a ujedno je i glavni urednik lista. Prva tri dana rujna 1902. u Zagrebu izbijaju protusrpski prosvjedi izazvani člankom u zagrebačkom listu Srbobran, pretiskanom iz beogradskog lista Srpski književni glasnik pod naslovom Rat do istrage (uništenja). Radić je gledao iz svog stana kako je razbija trgovina jednog Srbina. Kada se razbijanje drugog dana nastavilo Radić je izašao pred narod i održao kratak govor: "Naši nam Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali oni su naša braća i zato nije čovječno, ni politički mudro, protiv njih ovako postupati. Mađari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijoriti se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako, dakle, hoćete protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodvoru, gdje su sve sami protuzakoniti mađarski natpisi. Vi, koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos." U prvi mah masa je htjela nasrnuti na Radića, ali su zatim neki mladići ipak uspjeli spriječiti napad. Razjarena masa potom je otišla na željeznički kolodvor skinuti mađarske natpise. Zbog ovog govora Radić je uhićen i nakon jednomjesečne istrage osuđen na šest mjeseci tamnice.

Osnivanje stranke

S bratom Antunom 1904. osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS) s ciljem rješavanja agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj monarhiji. Osim toga zalaže se za uvođenje općeg prava glasa. Sljedeće godine objavljuje djelo Savremene Evropa (Karakteristika evropskih država i naroda). Tri godine kasniej (1908.) objavljuje djelo Današnja financijalna znanost. Iste godine na izborima za Hrvatski sabor njegova stranka osvaja devet mandata, a sam Stjepan Radić izabran je za zastupnika u Hrvatskom Saboru u izbornom kotaru Ludbreg. Zanimljivo je napomenuti kako je Radić pronalazio članove svoje stranke, on je to opisao ovako: "Ja sam, uz ostalo, spomenuo da sam, putujući hrvatskim zemljama, često pitao seosku djecu ima li u njihovu selu takav čovjek koji ni kod seoskoga Židova ne pije, niti se općinskoga bilježnika boji, a ufa se i popu prigovoriti, koji, nadalje, dobro gospodari i svačiju djecu voli. Kad su mi djeca poslije kratkog vijećanja otkrila takva čovjeka, ja bih pošao k njemu na konak, i ako sam vidio da je taj čovjek još i pismen, da je prijatelj škole i da njegova žena jede s njime za stolom, onda sam ga zabilježio kao budućega svoga suosnivača Seljačke stranke." Po preporuci prijatelja Franje Sodomke, koji mu je savjetovao da se pored pisanja knjiga bavi i njihovom prodajom, osniva knjižaru i papirnicu pod nazivom Slavenska knjižara. U studenome 1911. počinje s radom, ali to se poklopilo s iznenadnim raspuštanjem Hrvatskog Sabora, nakon čega Radića uhićuje policija i odvodi ga u Osijek. U Osijeku ostaje do kolovoza 1912. kada je vraćen u Zagreb i uskoro pušten na slobodu. U to vrijeme Radićeva supruga Marija (djevojački: Marie Dvořáková) rađa četvrto njihovo djece (Milica, Mira, Vlatko, Branko). U vođenju knjižare pomagat će i dvije najstarije kćerke: 12-godišnja Milica i 10-godišnja Mira. Potpuno nevin Radić opet završava u zatvoru nakon atentata na komesara Cuvaja. Optužen je za umiješanost u atentat za kojeg nije ni znao da će biti izveden niti je poznavao izvršitelja. Kako mu nisu mogli dokazati krivnju ponovno je na slobodi. Nakon kraha Austro-Ugarske sudjeluje u osnivanju Narodnog vijeća i Države SHS. U studenome 1918. na sjednici Narodnog vijeća suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Svoj pristanak na ujedinjenje uvjetuje prethodnim dogovorom o položaju Hrvatske u novoj državi. Tom prilikom izgovara čuvenu rečenicu: "Srljate kao guske u maglu." U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samoodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. U Kraljevini SHS prvi puta je zatvoru 25. ožujka 1919. zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskog naroda i odobrenja Hrvatskog sabora. Uz kraći prekid u zatvoru je do 28. studenog 1920. godine. Na slobodu je pušten na sam dan izbora za Konstituantu (ustavotvornu skupštinu). Sada pod imenom Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Radićeva stranka na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najjača hrvatska politička stranka. Zastupnici iz redova HRSS-a na čelu sa Stjepanom Radiće sudjeluju u rad Konstituante ali i predstavljaju prijedlog konfederalističkog državnog ustrojstva. No, taj prijedlog na dobiva potporu većine.

"Što sam duže u zatvoru, to sam politički jači, te je zatvor za mene najveća politička usluga, kolikogod mi je kao čovjeku (mužu, otcu) velika neprilika."
Bodan Krizman, "Korespondencija Stjepana Radića", II, Zagreb, 1973., str. 453, pismo Mariji Radić 1. 1. 1920.

Nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921.) surađuje s Hrvatskom zajednicom (HZ) i Hrvatskom strankom prava (HSP) u Hrvatskom bloku, a dvije godine kasnije (1923.) uspostavlja suradnju i sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) te Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku. Kada je 1923. propao sporazum (tzv. Markov protokol) s Radikalnom strankom, kao najvećom srbijanskom strankom, a prema kojem je Kraljevina SHS trebala biti podjeljenja na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine pokušava zainteresirati europsku javnost za hrvatsko pitanje. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu. a 1924. svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. To dovodi do primjene Obznane i Radićevim uhićenjem nakon povratka u Zagreb u siječnju 1925. godine. Na slobodu je pušten tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu koju je u beogradskoj Narodnoj skupštini pročitao Pavle Radić da stranka priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i to nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Iste godine na izborima HSS osvaja 67 mandata te ulazi u Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom (DS), Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO). U studenome 1925. stvorena je nova vlada nastala koaliranjem Radikalne stranke koju predvodi Nikola Pašić i HSS-a koji predvodi Stjepan Radić koji u novoj vladi postaje ministar prosvjete. No, već sljedeće godine (1926.) Radić podnosi ostavku na ministarsko mjesto, a u veljači 1927. HSS izlazi iz vlade zbog neslaganja s politikom Radikalne stranke. Tako se HSS ponovno našao u oporbi gdje u studenom 1927. sklapa koaliciju Samostalnom demokratskom strankom (SDS) pod vodstvom Svetozara Pribičevića. Tako nastaje Seljačko-demokratska koaliciji (SDK) kojoj je na čelu Stjepan Radić. Nova politička snaga zalaže se za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizaciju.

Atentat

Uskoro velikosrpski političari uviđaju kako im je Stjepan Radić postao opasan politički protivnik jer je oko sebe uspio okupiti ne samo Hrvate nego i Srbe koji su bili nezadovoljni centralističkom i hegemonističkom politikom vladajućih. Nespremni suočiti se s mogućim gubitkom vlasti odlučili su organizirati ubojstvo utjecajnog političara. Informacije o mogućem atentatu došle su i do nekih političara. Tako 20. lipnja 1928. crnogorski političar Sekula Drljević posjećuje Stjepana Radića i moli ga da ne dolazi na sjednicu Narodne Skupštine jer ima informaciju kako će se dogoditi pokušaj ubojstva. Istu informaciju ima i Pavle Radić koji također moli svog strica Stjepana Radića da ne odlazi u Beograd jer bi mogao biti ubijen. No, Radić odbija sugestije obojice ustvrdivši kako tijekom zasjedanja neće ulaziti u žestoke polemike. Pri ulasku u Narodnu skupštinu suradnici ponovno pokušavaju odvratiti Stjepana Radića od sudjelovanja u skupštinskom zasjedanju. Međutim, Radić je tada rekao kako se od atentata može skrivati danima, ali ne i godinama te odlazi na kobnu sjednicu. Zasjedanje započinje u 9:45 h i riječ prvi uzimaju zastupnici Seljačko-demokratske koalicije (SDK) prosvjedujući jer se od posljednje sjednice ništa ne poduzelo po pitanju prijetnji zastupnika Radikalne stranke koji su prijetili Stjepanu Radiću. Zastupnici SDK traže da se u službeni zapisnik unese prijetnja koja su izrekli zastupnici Radikalne stranke Tomislav Popović i Puniša Račić: "Ovdje će padati glave. Dok ne ubijemo Stjepana Radića, neće biti mira!" Nakon toga dolazi do prepirke među zastupnicima, da bi na koncu riječ uzeo Tomislav Popović (RS) koji je Radićeve govore okarakterizirao "ludima", "seljačkim", "bljutavim" i "jedino cirkusa dostojnim". Nakon takvih riječi situacija postaje još napetija, a Stjepan Radić pokušava smiriti tenzije među svojim zastupnicima koji Narodnu skupštinu nazivaju "razbojničkom špiljom". S druge strane Tomislav Popović (RS) ne prestaje dobacivati zastupnicima SDK na što mu Ivan Pernar uzvraća riječima: "Ti misliš da si na Kosovu, a ne u Narodnoj skupštini." Sada već bijesan Popović uzvraća novom prijetnjom: "Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji sramoti hrvatski narod, i dalje produži s vrijeđanjem, ja vam jamčim da će njegova glava pasti!"

Unatoč ovim prijetnjama Stjepan Radić ostaje staložen i ne uzvraća na prijetnje. Naprotiv, pokušava smiriti napetosti među svojim koalicijskim kolegama. No, Popović nastavlja referirajući se na svoju prijetnju ubojstvom: "Za to neće biti krivac Srbija, neće biti krivi Srbi, nego ćete biti krivi vi koji niste dresirani. Sramota je da takvi kakvi ste, da ste došli u Narodnu skupštinu. Mi ćemo vas naučiti pameti." Ove riječi izazivaju još veće napetosti i zastupnici SDK od predsjednika Narodne skupštine Ninka Perića (RS) zahtijevaju da prekine sjednicu, ali on to odbija učiniti. Ohrabren time Tomislav Popović dobacuje zastupnicima SDK-: "Stjepan Radić je većinu nazvao stokom, a ja mu kažem da je on sa svojim nedresiranim i neodgojenim zastupnicima stoka." Nakon tih riječi Ninko Perić prekida zasjedanje ustvrdivši kako ne može voditi sjednicu na kojoj trideset ljudi istovremeno galami i urla. Sjednica se nastavlja u 10:45 h tako što predsjednik Narodne skupštine Ninko Perić (RS) izriče pismenu opomenu zastupniku Tomislavu Popoviću (RS) te daje riječ zastupniku Puniši Račiću (RS). U svom govoru Račić nastavlja u Popovićevu stilu te se obrušava na Stjepana Radića i prijeti ubojstvom. Svetozar Pribičević (SDK) tada prosvjeduje: "Ovdje se prijeti ubojstvom i to velim pred cijelim narodom, da konstatiram!" Nakon tog prosvjeda zastupnici Radikalne stranke upućuju uvrede i Svetozaru Pribičeviću. Puniša Račić nastavlja govor premda je službenih pet minuta, na koliko je istupanje ograničeno, proteklo. Predsjednik Narodne skupštine Ninko Perić (RS) ignorira istek vremenskog ograničenja i ne oduzima riječ Račiću, a ovaj pak nastavlja: "Gospodo, otkako sam se ja umiješao u ljude, kad sam postao čovjek, ja nisam nikada u svojem javnome radu izgubio iz vida ni jedan moment da čuvam interese srpskog naroda, interese svoje domovine. Izjavljujem pred vama svima da nikad srpski interesi kad ne pucaju puške i topovi nisu više bili dovedeni u opasnost nego sada. I gospodo, kao Srbin i narodni zastupnik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i domovini otvoreno kažem, da ću upotrebiti i drugo oružje, koje treba radi zaštite interesa srpstva." Nakon ovih riječi zastupnici SDK prosvjeduju i pokušavaju postići dogovor da svi zastupnici SDK-a napuste sjednicu. No, tada ih Stjepan Radić smiruje i uvjeravaj kako trebaju ostati na sjednici te dobacuje Račiću: "Mi želimo biti s Beogradom, ali ne i pod Beogradom." Nakon toga dolazi do verbalnog sukoba zastupnika SDK-a Ivana Pernara i Jakova Jelašića s jedne strane te zastupnika Radikalne stranke Puniše Račića s druge strane koji prijeti zastupniku Jakovu Jelašiću: "Šuti, jer će te ubiti!"

Kada se galama stišala Puniša Račić nastavlja svoj govor iako više nije imao prava na to. Zastupnik Ivan Pernar (SDK) protivi se njegovu govoru optužujući Srbiju i Račića za pljačku. To je toliko naljutilo Punišu Račića da je sišao s govornice i krenuo ka mjestima gdje su sjedili zastupnici SDK vičući: "Tražim g. predsjedniče da ga kaznite ili ću ga ja kazniti. Tko god bude pokušao staviti između mene i Pernara, poginut će!" Na ove riječi ustali su svi zastupnici i počeli vikati Račiću neka se smiri tražeći da se sjednica prekine. Nakon što je kratko vrijeme u nevjerici gledao što se događa Ninko Perić proglasio je prekid sjednice. Potom je Račić ljutito opsovao zastupnike SDK-a. To dovodi do novog komešanja među zastupnicima SDK-a koje Stjepan Radić opet smiruje. No, unatoč tome Puniša Račić ispušta jedan korak naprijed i lijevom rukom odmiče lijevu stranu svog sakoa i desnom rukom kreće prema unutarnjem džepu sakoa. Dok prostorijom odjekuje galama Puniša Račić vadi revolver kalibra 9 mm i usmjerava ga prema Ivanu Pernaru. Ministar Vujičić, koji se nalazio iza Račića, brzo je reagirao i uhvatio Punišu Račića za ruku kako bi mu iz ruke oteo revolver. U pomoć Vujičiću priskočio je i ministar Kujundžić. No, Račić je uspio obojicu odgurnuti i naciljati Ivana Pernara. U 11:25 h odjekuje prvi hitac koji pogađa Ivana Pernara u lijevu stranu grudi. Nakon toga Puniša Račić cilja Stjepana Radića i puca, ali pogađa zastupnika Đuru Basaričeka u desnu stranu slabina. Zatim ponovno cilja u Stjepana Radića, ali pred metak se baca zastupnik Ivan Granđa kojeg metak pogađa u ruku. Poslije toga Račić ispaljuje još jedan hitac i ovaj puta pogađa Stjepana Radića u trbuh. Vidjevši da mu je stric pogođen na Punišu Račića kreće Pavle Radić. No, to je Račić uspio zamijetiti te je naciljao Pavla Radića i uzviknuo: "Tebe sam baš tražio!" Smrtonosni metak pogodio je Pavla Radića točno centimetar ispod srca nakon čega se on srušio na tlo. Nakon ovako počinjenog zločina Puniša Račić mirno izlazi iz dvorane vičući "Živjela Velika Srbija!" Ispred zgrade Narodne skupštine ubojicu čeka automobil kojim upravlja narodni zastupnik Dragan Bojović. Puniša Račić neometano sjeda u vozilo nakon čega s Bojovićem neometano odlazi u stan jednog prijatelja. Kada se situacija smirila nazočni zastupnici, koji su po profesiji bili liječnici, priskočili su u pomoć ranjenima. Stjepan Radić držao se rukama za trbuh i bolno stenjao. Svi stradali odvezeni su u bolnicu. Zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček ubrzo su preminuli. Basariček je preminuo 12 minuta nakon ranjavanja (11:37 h) iskrvarivši iz prostrjelne rane, a Pavle Radić - kojem je metak oštetio srce i arteriju - pet minuta nakon dolaska u bolnicu (12:20 h). Stjepan Radić uspio je doći do hodnika Narodne skupštine nakon čega se srušio na tlo. U bolnici je podvrgnut operaciji koja je trajala nekoliko sati. Na operacijskom stolu završili su i zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa koji su na koncu uspjeli preživjeti masakr. Dva sata nakon atentata kralj Aleksandar i vlada Kraljevine SHS osudili su zločin ujedno navodeći kako se radi o "osobnom hiru pojedinca".

Nakon ubojstva

Poslije podne istog dana u pratnji Dragana Bojovića Puniša Račić pojavio se pred zgradom Ministarstva unutarnjih poslova u 17 h. Želio se predati ministru unutarnjih poslova Antunu Korošecu (SLS). No, ministar Korošec to je odbio i usmeno izdao nalog šefu kabineta neka dvojica žandara odvedu Račića u Upravu grada Beograda. Potom je, i dalje u Bojovićevoj pratnji, Puniša Račić odveden pred upravnika grada Lazarevića. Ovaj je od Puniše Račića zatražio revolver s kojim je počinio zločin te je potom kratko ispitan. Poslije toga odveden je u zatvor i smješten u posebnu samicu na prvom katu. Prije zatvaranja u samicu pred Draganom Bojovićem i novinarima izjavio je: "Nisam više mogao gledati kako se baca blato na sve što je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvršio." Kada je javnost u Hrvatskoj doznala što se dogodilo u Narodnoj skupštini došlo je do vala prosvjeda. Prosvjedi su trajali od 20. do 23. lipnja 1928. diljem Hrvatske. Samo na prosvjedima u Zagrebu sudjelovalo je oko 100.000 prosvjednika, a u vrijeme tih prosvjeda žandarmerija i policija ubila je troje, raila 60 i privela 120 prosvjednika. Tek na poziv Stjepana Radića, kao uvjerenog pacifiste, prosvjedi su prestali. Od 27. svibnja do 7. lipnja 1929. trajalo je suđenje zastupnicima Radikalne stranke - Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomislavu Popoviću. Posljednja dvojica, koji su označeni kao ubojičini pomagači, oslobođeni su optužbe zbog "nedostatka dokaza". Izravni ubojica Puniša Račić proglašen je krivim "za djelo ubojstva i pokušaja ubojstva bez predumišljaja". Premda je za ovakav zločin zakonski bila predviđena smrtna kazna vješanjem ubojica je osuđen na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basaričeka i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića te 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara. Nakon žalbe kaznu je Apelacijski sud ublažio i Račić je skupno dobio 20 godina robije. Osuđenik je kaznu treba odslužiti u zatvoru Zabela kod Požarevca. No, umjesto u zatvorskoj ćeliji ubojica je na korištenje dobio cijeli jedan kat vile kojom se koristio upravnik zatvora. Osim toga dodjeljenja su mu i tri zatvorenika kao posluga. Puniša Račić tu je boravio do Travanjskog rata 1941. kada se vlakom vratio u Beograd. Pravda će ga sustići u jesen 1944. kada će pasti u partizansko zarobljeništvo, gdje će biti izveden pred partizanski Prijeki sud u Beograd i osuđen na smrt strijeljanjem. Posljednji smrtonosni hitac ispaljen je iz revolvera kalibra 9 mm, istog onog kalibra s kojim je Puniša Račić počinio zločin u Narodnoj skupštini.

Stjepan Radić od posljedica atentata umire 8. kolovoza 1928. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a posljednjem ispraćaju nazočilo je 300 tisuća ljudi. Nasilna smrt pretvorila je Stjepana Radića u hrvatsku političku ikonu u borbi za prava seljaka i radnika te slobodu hrvatskog naroda. Nakon njegove smrti broje političke opcije koristile su ga za svoje potrebe. Tijekom Drugog svjetskog rata u okviru hrvatskog partizanskog pokreta formirana je (1943.) brigada nazvana po Antunu i Stjepanu Radiću. Danas se portret Stjepana Radića nalazi na novčanici od 200 kuna. Također brojne ulice, trgovi i udruge u hrvatskim mjestima nose ime Stjepana Radića ili braće Radić.

Govor Stjepana Radića 24. studenog 1919. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu:

Gospodo!

Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je, dakle, da neću govoriti radi vanjskoga efekta (uspjeha), kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to da se ne nadam da ću vas odvratiti od ovoga prijedloga i nagovoriti da prihvatite moj prijedlog. Ja se u tom posvema slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je kazao da zna unaprijed da vama razlaže uzalud. Govorim, dakle, zato da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato da pokucam na vašu savjest da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete strovaliti sav naš narod, a napose narod hrvatski.

Gospodo!

Ovdje se već izredao priličan broj govornika. I, gle, svi su govorili osim zastupnika Hrvoja kao da ovo nije dvorana Hrvatskoga državnoga sabora, kao da ovo nije ono hrvatsko branilište a ja velim i svetište, iz kojega se stoljećima toliko puta čula odvažna i mudra riječ na obranu pravice i prava, za bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih naroda slavenskih. I ne samo da se ni jedan govornik nije nimalo sjetio ni Hrvatske ni Hrvata, nego se svi govornici upravo natječu u tom da Hrvatsku izbrišu i poruše, da nas Hrvate najprije potisnu, a onda i pregaze. Ali najveća je pogreška i neoprostiv je grijeh u tom što se vidi da se svi ti govornici nisu u ratu ničemu naučili jer kao da ne vide naroda, kao da ne znaju za narod, pa zato svi govore baš protivno od onoga što naš narod hoće i treba.

Gospodo!

Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.

Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!

Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći da u svim tim zemljama živi ili, bolje da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu nećete ni da čujete, dapače ni o potpunom Jugoslavenstvu. Vi ste sada zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu, pa se onda čudite što su Talijani taj vaš rebus (svoje vrsti zagonetku) nazvali komedijom. Zar ima primjera u povijesti da se narodno ime piše kraticama? Može se skratiti ime pojedinoga zvanja, pojedine službe, pojedine stranke i organizacije, pa i pojedine države, ali ime naroda nikada se ne skraćuje, kao što se ne može skratiti prezime pojedine osobe, dakle još manje cijelog pojedinog naroda i to na ovakav neiskreni način. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra?

Gospodo!

Sav ovaj vaš rad u Narodnom vijeću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a nije ni pametan.

Vi niste upravo nikakvi demokrati zato jer nimalo ne marite za sve ono što je ovaj strahoviti rat učinio od našega naroda, a napose od našega seljaka.

Vi se ni najmanje ne osvrćete na to da je sav naš narod, a napose seljački narod hrvatski iz sve duše zamrzio militarizam tako da se to ne da ni izreći, ni opisati.

Vi tako malo marite za to narodno mišljenje i uvjerenje te govorite i pišete da narod iz kukavštine i straha ne ide u vojsku.

Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemilice prodrmao, probudio i učinio čovjekom.

Vi nimalo ne uviđate kolika to mora biti odvažnost i mudrost kad sto i više tisuća Hrvata seljaka jedan za drugim ostavljaju frontu i neće da se više vrate na nju, nego jedni odlaze u "zeleni kader", a drugi upotrebljuju sva sredstva, i novac, i prijateljstvo, i varku, samo da više ne nose svoje glave na pazar na tuđu gospodsku zapovijed, tobože na obranu kralja i domovine. Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće. Naš je seljak toliko dozrio da zna svuda da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. I kad ga vi danas već i batinate po oružnicima i silom gonite da pristane uz vas, da nas, tobože, brani od Talijana, on govori ili barem misli da ste vi isto ono što su bili madžarski i njemački tlačitelji. A znate zašto? Zato, jer svaki i zadnji naš čovjek uviđa ono što vam je do podne onako jednostavno, a ipak nepobitno dokazao zastupnik Hrvoj veleći: "Ili Italija ima uza se cijelu Antantu onda si mi sami ne možemo pomoći; ili Italija radi na svoju ruku i onda ćemo mi protiv nje uspjeti na temelju svoga prava; ni u jednom slučaju neće nam pomoći ni jedinstvena država, ni kraljevska vlada u Beogradu, ni itko drugi."

I vi sami to dobro znate, gospodo; znadete da ni Italija ni Antanta neće raditi po volji beogradske vlade. Vi vrlo dobro znadete da ondje gdje ne vrijedi pravo cijelog naroda, još manje može pomoći upliv jedne vlade i jedne osobe.

I premda vi to znate, vi znalice i hotice govorite neistinu da će naš narod propasti ili da će silno nastradati ako sada odmah navrat-nanos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade.

Vi, dakle, naš narod plašite kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete pridobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to pridobiti nećete, a nećete ih pridobiti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašeg centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: "E, ako Srbi uistinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku."

Ja sam, gospodo, već više puta u sjednicama ovoga Središnjega odbora potanko razlagao kako je rat učinio od naših seljaka republikance i kako je posve krivo misliti da sam tomu, tobože, "kriv" ja, da sam ja seljaštvo, tobože, "zaveo". Ja sam vam naročito iskreno ispripovjedio kako je i mene samoga veoma iznenadilo dakako ugodno kad sam na prvoj sjednici glavnoga odbora u ovo ratno doba, dne 27. srpnja 1918. opazio da su svi seljaci odlučno i oduševljeno za republiku, te su me već prije sjednice kad sam ulazio pozdravili poklicima: "Živio prvi republikanac", ciljajući tim očito na moj nedavni saborski govor u kojem sam dokazivao i dokazao da je hrvatski banski ustav posve republikanski, da je banovina Hrvatska zapravo isto što i republikanska Hrvatska, a hrvatski ban da je po pravom svom značenju zapravo kao neki predsjednik republike.

Ali vi to niste vjerovali, ili niste za to marili, kao što ne vjerujete i ne marite ni sada. A to je sve zato jer je vama demokracija prazna riječ; jer vama ni u snu ne padne na um da se ravnate po smislu te riječi, koja znači da se narod ima najprije pitati u svakoj važnoj stvari, da se svi državni poslovi imadu voditi prema narodnoj volji i potrebi, to jest da se kod nas mora vladati po volji i potrebi seljačke većine, a nipošto po samovolji neznatne gospodske manjine.

Gospodo!

Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita, barem koliko toliko.

Eto, vi niste htjeli sazvati cijelo Narodno vijeće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate da niti Narodno vijeće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhijske (gospodske) samovolje i nametljivosti.

Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cijelo Narodno vijeće? Zato, jer znadete da radite krivo i da bi se to odmah opazilo čim bi se vijećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja neću o tom duljiti, samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti.

Vi do te povijesti i do te državnosti ne držite posve ništa, tobože zato jer da smo mi Hrvati bili pod tuđincem i da je to, tobože, tuđinska povijest. Ali imate u tom dvostruko krivo. Prvo, imate krivo zato jer znalice i hotice prešućujete da smo se mi Hrvati barem mi na ljevici uvijek borili protiv toga tuđinca i da smo u toj borbi znali i pobijediti bar toliko da tudinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar.

To je jedno, a drugo je ovo: vi kao naobraženi ljudi znadete da povijest, da tisuću godina prošlosti imade i veliku moralnu (duhovnu) vrijednost bez obzira na politiku. Čovjeka koji zaboravi sve što je doživio; čovjeka koji radi kao da se ničega ne sjeća što je prije doživio, smatramo luđakom, kažemo da je pomjerio pameću. Hrvatski sabor neće da bude takov luđak i neće da zaboravi svoju prošlost, to manje što nema za to nikakvoga razloga. Evo, vi se rado pozivljete na našu naprednu braću Čehe. Pa pročitajte po¬ruke njihovoga prvaka Masaryka koji je inače mnogo pisao protiv povjesničkog prava i vidjet ćete da i on neprestano naglašuje češko državno pravo, češke državne povjestničke granice, tisućljetnu češku političku i kulturnu (prosvjetnu) baštinu.

Ali ste, gospodo, osobito do skrajnosti neustavni s obzirom na sve ono što ste još do jučer govorili i pisali i vi i vaši predšasnici u svim vašim strankama koje su danas ovdje zastupane.

Da spomenem najprije vas, Slovence. Vi ste do neba digli viku sami od sebe i posve dragovoljno da ste vi jedna duša s nama Hrvatima i da se hoćete ujediniti s nama i na temelju našega hrvatskoga državnoga prava. U tom ste svi vi Slovenci bili složni, i klerikalci, dr. Šušteršić, dr. Krek, dr. Korošec, i liberalci, dr. Tavčar, Triller, Hribar, i radikalci, dr. Ravnikar i drugovi, pače i socijalisti. Tako su pisale sve vaše novine, u tom ste smislu dali potpisivati svibanjsku deklaraciju (od 30. svibnja 1918.) i, što je glavno, svomu ste narodu govorili da je to jedini spas za njega i na tom temelju, na zajednici, na narodnom i državnom jedinstvu Slovenaca i Hrvata dobili ste narodno povjerenje, došli ste i ovamo.

Ali vi ćete reći: "Mi ne samo da ostajemo na tom temelju već ga mi i proširujemo u narodno i državno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba." Dobro, dobro, ali jeste li vi za to i za takovo proširenje dobili ovlast i privolu od svoga naroda? Niste. Vi ga dapače niste za to ni pitali, vi ga za to ne kanite ni pitati, nego jednostavno tvrdite da slovenski narod hoće to što vi tu sada predlažete, tj. takvo narodno i državno jedinstvo sa Srbijom, po kojem će u Beogradu biti sva vlada i uprava, da Zagreb i Ljubljana ne budu uz Beograd i s njim, nego pod njim.

No ja vam ovdje čisto i bistro velim da to nije istina, i što još mnogo više vrijedi, još pred četiri dana vi ste sami kazali da to nije istina. Još pred četiri dana izjavio je dr. Remec na našoj sjednici ovoga odbora da se on "potpuno slaže s gospodinom Radićem i da izjavljuje u ime sveukupnoga naroda slovenskoga da su svi Slovenci republikanci".

Kad se gospodin Svetozar Pribićević na to okosio riječima: "Pa tu je eto i gospodin dr. Kramer, a on i njegova stranka nisu za republiku", ispravio se dr. Remec, zastupnik Sveslovenske pučke stranke, veleći: da on sada "u ime devet desetina slovenskoga naroda izjavljuje da su sve to republikanci". I premda vi Slovenci to dobro znadete, vi ipak, znalice i hotice, protiv volje svoga naroda, dakle posve neustavno, predlažete centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom.

A što da kažem za vas, gospodo Dalmatinci! Sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća od 7. do 12. vijeka čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska. No vi ćete reći: "Mani tu staru povijest." Ali, gle posljednjih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politički ni uzdahnuo inače, već za sjedinjenjem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu državu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pružila zgoda da taj narodni hrvatski dalmatinski program oživotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i protiv naroda otcijepili od Hrvatske, te sad bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom. I još ste tako neustavni da vi ne kanite za tu stvar pitati narod, nego hoćete svoj novi program narodu u Dalmaciji jednostavno nametnuti, narinuti!

I vi, gospodo, Srbi Vojvođani, i vi ste posve zaboravili na program i vapaj neumrloga svoga prvaka Svetozara Miletića: "Trojednica naša uzdanica", te i vi sad od ove Trojednice pravite dvojednicu i hoćete da načinite nijednicu.

Isto vi, gospodo, iz Bosne. Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak: "Vi Hrvati", kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat. Svi vi bacate pod noge sva svoja obećanja, sve svoje javne prisege narodu, sve što ste govorili i pisali, te sad hoćete da stvorite nešto o čem s narodom niste ni riječi govorili ni raspravljali, a kamoli bi narod bio o tom glasovao. Znam što ćete mi svi odgovoriti: "Nadošlo je veliko doba, kucnuo je čas kad možemo oživotvoriti ono o čem smo stoljećima snivali, a o čem pod tuđom vlašću" vi volite govoriti: "u tuđem ropstvu" "nismo smjeli pravo ni sanjati".

Dobro. Pa što je to o čem se nije smjelo ni sanjati? Kod Srba je to ako je istina što govorite vi Srbi, ja čujem da nije da Srbija bude uvećana, proslavljena, da se kralj Petar kruni za cara, da obnovi Dušanovo carstvo. Druge misli srpski narod po vašem sudu nema. Ja, doduše, čujem da je i u Srbiji već sada većina republikanaca, ali tu sad nema braće iz Srbije, a vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo dušanovci, vi ste za veliku srpsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku "zavjetnu misao", za osvetu na sve strane, za devet Jugovića, za Kraljevića Marka itd. Mi Hrvati za to nismo.

Naš je hrvatski seljak a to je devet desetina hrvatskoga naroda u ratu postao potpun čovjek, a to znači da neće više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju. I vi, vas šaka gospode, vi se tomu protivite! I kad se tako protivite toj slobodnoj republikanskoj i toj pravednoj čovječanskoj želji, volji i potrebi svega našega naroda a napose naroda hrvatskoga, u kojega ime ja sada govorim vi niti časak ne mislite na to kako činite strahovitu krivicu i preveliku da oprostite glupost.

Strahovita je krivica kad vama baš ništa ne vrijede potoci mučeničke vi velite junačke krvi i Srba i Hrvata i Slovenaca, jer vi velite da je ta krv prolita za kralja Petra i za novo veliko kraljevstvo. Vama ništa ne vrijede sve suze, molitve i uzdisaji svih naših matera, žena, sestara i kćeri. Vi govorite da te suze imadu biti dragulji na kruni kralja Petra i sjajne zrake kraljevske neke slave i veličine! Vi nemate ili nećete da imate ni pojma da sav naš narod, napose naš narod hrvatski, želi, hoće, traži i zahtjeva da mu njegova prolivena krv donese onakvu pravu i potpunu republikansku slobodu kakvu je vidio i okusio mnogi naš čovjek u Americi, a one nebrojene nevine suze da mu pribave onakvu pravicu za kakvu se bore i kakvu će postići njegova seljačka braća u Rusiji. I kad ste tako do skrajnosti nepravedni, onda, naravski, ne možete biti ni mudri.

Eto, tu je pročitan brzojav onih srpskih ministara koji su već u Beogradu. Ti ministri posve pametno kažu da su se voljni sastati i porazgovoriti s izaslanicima Narodnoga vijeća, i ono u čem se slože da Srbi predlože na odobrenje srpskoj skupštini (saboru), naši izaslanici čitavomu Narodnomu vijeću, a koliko se to napose tiče Hrvatske, i Hrvatskomu državnomu saboru.

Vama nije dosta taj prijedlog. Vama se žuri da svoju vlast što brže nametnete svemu narodu, a napose Hrvatskoj. I vi nimalo ne osjećate da je nepametno, da je nerazumno, da je upravo ludo činiti nešto i bez naroda, a kamoli protiv naroda. Vi niste ništa naučili ni od Tiszina ni od Vilimova pada. Vi ste tobožnjom revolucijom postali N. V. (Narodno vijeće) i vi očito mislite da je to sada novo "Njegovo Veličanstvo". A ja vam opet velim, što ste već toliko puta od mene čuli, da sada bez naroda nema nikakve stalne ni opravdane vlasti.

Znam, znam, vi držite da ste ne samo u narodu, nego da baš vi i zastupate narod. Ja sam vam dokazao da to niste. Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu; vi ste za staro bankrotirano nasilje i za gospodsku sebičnost i otimačinu. Vi, dakle, niste više ni u narodu, a kamoli da bi vi govorili u ime naroda. I zato iz ove vaše osnove neće biti ništa... Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskoga naroda i protiv njegove volje proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakvoga straha i srama vi ćete vladati na temelju starih austrijskih i madžarskih nevaljanih i nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. A možda ćete vladati bez ikakvih zakona, samo silom i samovoljom.

Narod će po svem tom vidjeti da vi niste njegovi, pa zato neće biti za vas. Kamo god ga pozovete, on vam se neće odazvati, a najmanje će vam se odazvati da vam dade svoje povjerenje i da ikada slobodnom svojom voljom prizna i odobri vaše nasilje i vašu prevaru. Za taj slučaj da vi uspijete, to jest da za tu stvar pridobijete Antantu i da Antanta bude dosta nepametna i dosta jaka da vam pomogne, vi ni u tom slučaju nećete imati naroda za se.

Čim dođe do prvih izbora, kakvi god oni bili, za konstituantu ili obični sabor, narod neće više birati takve gospode koja su pogazila sva svoja obećanja i sve svoje programe i koja su mu, bez ikakvoga pitanja, narinula svu staru silu, krivicu i otimačinu. Narod će u sabor birati samo seljake od pluga i motike, a od gospode samo onakve ljude koji su i sada u ovoj najvećoj teškoći pristali uz narodno mišljenje, to jest uz republikansku slobodu i uz socijalnu (čovječansku) pravicu. I ja, koga vi bacate i isključujete iz svoje sredine, komu, dapače, i o glavi radite, ja ću, vidite, biti, ako bog da, kao riba u vodi ne samo medu seljaštvom hrvatskim nego i medu seljaštvom slovenskim i srpskim.

Gospodo!

Završit ću onim o čem vi najviše govorite i pišete, a na što zapravo najmanje mislite, do čega vam je najmanje stalo: završit ću s narodnim jedinstvom.

Vas ima dosta koji dobro znate da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio naše narodno jedinstvo svih južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba i onda, prije 20 i više godina, kad je čovjek za to nosio glavu u torbi, ili kad je za to lako došao s onu stranu brave.

Vas ima dosta koji znadete napose to da sam ja u rujnu 1902. stavio na kocku život svoj, svoje žene i svoje djece, da javno i riječju i činom ustanem protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu, koji je sav bio i ogorčen i bijesan zbog one nepojmljive uvrede sa srpske strane, napisane nepromišljeno u beogradskom Književnom glasniku, a ponovljene ludo u zagrebačkom Srbobranu, da naša borba mora trajati do "istrage", tj. do uništenja, jednih ili drugih. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio: proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako da vam sada, poslije ovoga strahovitoga rata, velim dok nije kasno: Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih riječi o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod.

Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi, osobito poslije ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljaštva i radništva i građanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko v rijedi, koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu.

Osobito o militarizmu i birokratizmu o činovničkoj sili i samovolji neće naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj opčini, u svome kraju. Da to uistinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samome narodu dati priliku da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas.

Gospodo!

Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava.

Gospodo!

Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima Slovencima, Hrvatima i Srbima kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države.

Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.

Gospodo!

Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.

Živjela republika!

Živjela Hrvatska!

Objavljeno: 2. 1. 2020.