Iscrpljene ratom Austro-Ugarska i Njemačka 4. listopada 1918. od američkog predsjednika Woodrow Wilsona zatražile su prekid neprijateljstava. Nedugo potom rata je stao, ali to će ujedno značiti i posljednji čavao u lijes Austro-Ugarske koja će nestati s političke karte Europe. Njezino mjesto zauzimaju novoosnovane države (Austrija, Mađarska, Jugoslavija i Čehoslovačka), ali niti jedna od ovih država sljednica ne želi imati nikakve veze s nestalom Austro-Ugarskom i njezinim ratnim porazom. Svatko je želio biti na strani pobjednika. Austro-ugarska saveznica Njemačka opstat će, ali to će platiti nametanjem teških mirovnih uvjeta na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Osim ratne štete koju je trebala nadoknaditi izgubila je pokrajine Alsace i Lorraine koje je 1871. oduzela Francuskoj. Osim toga neka manja područja njemačkog teritorija pripojena su Belgiji, Danskoj i Litvi. Područja na kojma je većinski živjelo poljsko stanovništvo pripala su Poljskoj koja je osim toga dobila i izravan izlaz na Baltičkog more. Posljedično istočna Pruska ostala je bez kopnene veze s ostatkom Njemačke. Kao mjesto s većinskim njemačkim stanovništvom lučki grad Gdanjsk (njem. Danzig) proglašen je slobodnim gradom i stavljen pod upravu novoosnovane Lige naroda. Pod upravom ovog međunarodnog tijela našlo se i industrijsko područje Saara, a sva proizvodnja ugljena iz tog područja u narednih je pet godina morala biti transferirana u Francusku. Osim teritorijalnih ustupaka Njemačkoj su nametnuta i vojna ograničenja. Porajnje je postalo demilitarizirana zona, a veličina njemačke vojske ograničena je na 120.000 vojnika. Uz to nametnuta su i ograničenja u proizvodnji ratne opreme i oružja te njihovoj količini. Oštri uvjeti mira izazivali su ogorčenost kako u njemačkoj javnosti tako i u njemačkoj vojsci koja je stoga tražila način kako izigrati ograničenja nametnuta mirovnim sporazumom.
Izopćena od međunarodne zajednice i suočena sa strogim odredbama Versajskog ugovora koji su njenoj vojsci onemogućavali daljnji razvoj Njemačka je tražila izlaz. Situacija u kojoj se našla njemačka vojska (Reichswehr) doista je bila nezavidna. Mirovni je ugovor obvezao Njemačku na smanjenje broja aktivnih vojnika i časnika te gotovo potpuno otpuštanje starijih časnika iz vojske. Ukupan broj aktivnih vojnika (uključujući časnike i dočasnike) ovim je ugovorom ograničen na 100.000 ljudi. Prema njegovim uredbama broj časnika je ograničen na 4000, ali kako ništa nije rečeno o dočasnicima Nijemci su mnogostruko uvećali njihov broj. Tako je, primjerice, Reichswehr brojao 400.000 narednika i desetnika. Prema odredbama mirovnog sporazuma Njemačkoj su zabranjeni proizvodnja i kupovina zrakoplova, oklopnih vozila i podmornica. Zamisao je bila da će uskraćivanjem pristupa modernim vojnim tehnologijama Njemačka biti primorana odustati od svojih militarističkih težnji. No, dogodilo se upravo suprotno - to je dodatno uvjerilo njemački vojni vrh da je modernizacija njemačke vojske neophodna kako bi se ojačao položaj Njemačke. Osim toga ograničen je broj i veličina postojećih mornaričkih, oklopnih i zrakoplovnih snaga. Tako je zbog nemogućnosti razvoja tenkovskih postrojba vojska tenkističku obuku obavljala na tzv. papirnatim tenkovima. Riječ je bila o automobilima na koje su postavljene drvene motke ili čelične cijevi kako bi glumile tenkovske cijevi. Prema zamisli ratnih pobjednika u novoj njemačkoj državi vojska je trebala postati svojevrsna redarstvena formacija sa zadaćom sprječavanja nemira i prosvjeda. Mirovni sporazum nije predviđao da Reichswehr ikad više izraste u snažnu vojnu snagu, a zamisao je bila kako će se na taj način spriječiti izbijanje novog velikog rata. Malena vojna formacija, ne puno snažnija od redovnih redarstvenih snaga, nije bila u skladu s onime kako su Nijemci vidjeli svoju vojsku. Odlazak velikog broja starijih časnika doveo je do toga da su oružane snage činili pretežito mladi časnici željni promjena i dokazivanja te spremni na prihvaćanje novih zamisli. Način ratovanja iz vremena Prvog svjetskog rata za njih je bio pogrešan i stoga su tražili nove načine kako unaprijediti njemačku vojsku. No, kako je rečeno ranije, otegotna je okolnost bila što je njemačkoj vojsci zabranjen razvoj novih oružja na tlu Njemačke. Trebalo je iznaći rješenje kojim će se izigrati ovo ograničenje, a da to ne dovede do novog kažnjavanja Njemačke.
Reichswehr
Pragmatični zapovjednik njemačke vojske general Hans von Seeckt pronašao je izlaz u suradnji sa Sovjetskim Savezom. Nije to bilo ništa novo jer do 1894. Njemačka i Rusija imale su tradicionalno dobro razvijene odnose koje je tek izbijanje Prvog svjetskog rata prekinulo. No, vrlo brzo nakon okončanja rata ona je ponovno uspostavljena pa je primjerice tijekom Sovjetsko-poljskog rata (1919. - 1921.) njemačka obavještajna služba Sovjetima dostavljala obavještajne podatke o poljskim snagama. Bio je to dobar temelj za daljnji razvoj odnosa. Poput ostatka vojnog vrha general von Seeckt novo oživljenu poljsku državu vidio je kao francusku marionetsku državu kojoj je cilj okružiti Njemačku s istoka. Pripajanje Poljskoj teritorija na kojem je živjelo na stotine tisuća etničkih Nijemaca dodano je rasplamsavalo neprijateljstvo Berlina prema istočnom susjedu. Za von Seeckta cilj je bio jasan - učiniti vojsku kojom zapovijeda što učinkovitijom ili kako je to jednom napisao: "Vojno vodstvo mora se posvetiti samo jednom cilju: pobjedi." Poučen iskustvom iz Prvog svjetskog rata shvatio je kako brojnost nije odlučujući faktor u suvremenom ratovanju. Upravo na istočnoj bojišnici malobrojnije njemačke snage pobjeđivale su brojnije neprijateljske snage. Iz toga je izvukao zaključaka da je ključna mobilnost. Uostalom, s malenom vojskom koju je imao na raspolaganju i nije imao drugog izbora. Stoga je osmislio ustroj malene, profesionalne i vrlo mobilne vojske unutar koje tijesno surađuju svi rodovi vojske. Također je došao do zaključka kako malobrojnost ima još jednu bitnu prednost, a to je da je učinkovitije manju vojsku silu naoružati modernim oružjem i obučiti je za rukovanje dok je to isto gotovo nemoguće učiniti s velikom stajaćom vojskom. Da bi to postigao potreban mu je bio novac i neovisnost vojske od utjecaja politike. Njegovi kolege časnici tvrdili su kako je vojsku okružio "Kineskim zidom" i učinio je nedostupnu političarima. I to je bilo točno jer sve što je radio (pa tako i suradnju sa Sovjetima) vješto je krio od svih osim nekolicine starijih političara. Program suradnje sa Sovjetskom Rusijom podržao je i prvi kancelar Weimarske republike Joseph Wirth, član umjerene katoličke Stranke centra. On je ujedno postao i prvi politički pokrovitelj vojnih projekata u boljševičkoj Rusiji. Ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann također je podupirao ovu vrstu suradnje.
Suradnju s komunističkom Rusijom problematičnom nisu smatrali ni ostali časnici Reichswehra koji su mahom bili tvrdi ili ekstremni desničari, a zajednička im je bila podozrivost prema mladoj Weimarskoj republici. Prvi službeni diplomatski odnosi između sovjetskih boljševički vlasti i carističke Njemačke uspostavljeni su pred sam kraj Prvog svjetskog rata i doveli su do sporazuma u Brest-Litovsku od 3. ožujka 1918. godine. Tim sporazumom sklopljen je mir između dvije zemlje te utvrđene nove granice na štetu boljševičke Rusije. I nakon sklapanja mira suradnja je nastavljena pa je spomenuti general von Seeckt za svog izaslanika u Moskvi odredio bivšeg ministra rata Otomanskog carstva Enver Pašu koji je zbog optužbi za sudjelovanje u genocidu nad anadolijskim Armenima utočište potražio u Njemačkoj. U prvom pokušaju misija je doživjela neuspjeh. Zrakoplov Enver Paše sletio je u Litvi gdje su ga lokalne vlasti zadržale. Sa sobom je nosio povjerljive dokumente koji su mogli izazvati oštru reakciju Velike Britanije i Francuske. No, zahvaljujući smionog bijegu mladog njemačkog časnika koji mu je bio pratnja spriječeno je da Enver Paša i inkriminirajući dokumenti padnu u ruke neprijatelja. Nedugo potom bivši je turski ministar ponovno pokušao doći do Moskve i uspio.
von Seeckt o suradnji sa Sovjetima
"Samo u čvrstoj suradnji s Velikom Rusijom Njemačka će imati priliku povratiti svoj položaj svjetske sile. (...) Britanija i Francuska boje se suradnje dvaju kopnenih sila i pokušavaju je spriječiti svim sredstvima - stoga tome moramo težiti svom snagom. (...) Sviđa li nam se ili ne nova Rusija i njezin unutarnji ustroj prilično je nevažno. Naša bi politika morala jednaka bila to carska Rusija ili država pod Kolčakom ili Denikinom. Sada se moramo pomiriti sa sovjetskom Rusijom - nemamo alternativu."
(Memorandum, 4. veljače 1920.)
Osim ovoga postojao je i drugi kanal komunikacije koji se odvijao preko Viktora Koppa, starog suradnika Lava Trockog, koji je još u studenome 1919. ilegalno došao u Berlin. Uskoro je postao sovjetski ovlašteni predstavnik u pregovorima oko pitanja ratnih zarobljenika. Na taj način Kopp je imao odličnu krinku za sve aktivnosti kojima se usporedo bavio: raspravu o trgovinskim pitanjima, pregovore oko vojne suradnje ali i podupiranje revolucionarnih aktivnosti u Njemačkoj. Nakon što su prvotni kontakti prerasli u ozbiljne pregovore von Seeckt je oformio specijalnu grupu Rusija (Sondergruppe R) koju je predvodio tzv. "njemački Lawarence od Arabije" Oskar von Niedeermayer koji će u ljeto 1921. otputovati u Moskvu. Sa sovjetske strane za pregovore je bio zadužen komesar za vanjske poslove Georgij Čičerin. Osim njega u pregovorima su sudjelovali, premda u znatno manjem obimu, i Lav Trocki te Vladimir Iljič Lenjin. Početna suradnja s njemačke strane odvijala se isključivo preko Reichswehra, a njemačko Ministarstvo vanjskih poslova dugo nije imalo nikakve informacije o ovim kontaktima. Kako bi vojna suradnja bila neometana i što manje uočljiva bilo je potrebno stvoriti krinku pod okriljem diplomatsko-trgovinske suradnje.
Crvena armija
Krajem Prvog svjetskog rata masovna glad i ekonomska kriza nagnali su sovjetskog vodstvo da uveća brojnost vojske. Uostalom, to je i bilo u skladu s vjerovanjem većine boljševičkog vodstvo da je sustav masovnih milicijskih snaga jedina valjana vojna organizacija. No, jedna od vođa Oktobarske revolucije i zapovjednik Crvene armije tijekom građanskog rata general Mihail Frunze nije se slagao s tom koncepcijom. Umjesto toga radio je na smanjivanju brojnosti vojske i njenoj što većoj profesionalizaciji. Svoje je zamisli o vojnom ustroju objavio u prosincu 1921. i nazvao ih "15 teza" gdje je zaključio kako nova država još nije dovoljno funkcionalna da bi mogla primijeniti sustav milicije. Njegovo razmišljanje bilo je da prvo moraju uslijediti urbanizacija i industrijalizacija koja će voditi ka jačanju klasne svijesti da bi se tek potom stvorili uvjeti za formiranje milicijskih snaga. Prihvaćajući realnost da u kratkom vremenu ne može od radnika i seljaka stvoriti učinkovitu vojnu silu odlučio se za kompromis. U vojsci su zadržani bivši caristički časnici koji su imali obučavati određen, ne prevelik, broj vojnika. Do konca 1920. godine 83 % časnika Crvene armije činili su bivši caristički vojnici što je dovodilo do nepovjerenja partijskih dužnosnika prema vojsci.
Do spomenute 1920. godine Crvena je armija imala dva značajna nedostatka - vojnici su bili nedovoljno obučeni i nedostajalo je suvremene opreme. U odnosu na druge vojne sile Crvena je armija tehnološki bila najzaostalija. Djelomice je to bilo do njezina ustroja, ali na to je značajno utjecao i građanski rat sa svojim razaranjima. Intervencija stranih vojski u Rusiji produbila je ideološki razdor između boljševika i kapitalističkog svijeta tako da su Sovjeti bili sumnjičavi prema vojnoj suradnji sa stranim (intervencionističkim) silama. Stoga se Frunze u određenoj mjeri nalazio u situaciji nalik onoj von Seecktovoj. Sovjetima je bio potreban partner koji će im pomoći u jačanju vlastite vojne sile. Frunzea je prerana smrt (1925.) spriječila da do kraja sprovede svoje zamisli. No, umjesto njega na scenu je stupio Mihail Tuhačevski koji je 1920. počeo objavljivati svoje zamisli, a među njima i ideju o stvaranju sovjetskog tenka. Njegovo imenovanje ravnateljem strategijskih studija Ratne škole Crvene armije u svibnju 1924. dalo mu je priliku da se više pozabavi pisanjem knjiga o teoriji ratovanja. U svojim je djelima iznosio brojne zamisli, od kojih su neke bile iznimno smione u to vrijeme. Njegovo najhrabrija ideja bila je da se političari ne bi smjeli miješati u vojnu taktiku, što je značilo isključivanje partijskog utjecaja na vojsku i bilo potpuno u neskladu s proklamiranom državnom i partijskim politikom. Osim toga, suprotstavljao se onima koji su zagovarali koncept masovnosti u ratovanju. Takve je koncepte smatrao "opasnim vojnim idealizmom". Prema njegovu viđenju uspjeh modernog ratovanja temelji se na tehnologiji i masovnoj proizvodnji te da je ekonomska organizacija odlučujući faktor u budućim ratnim sukobima.
Osim toga Tuhačevski je bio poznat i po ideji tzv. Duboke bitke. U svojim pisanjima razrađuje tu zamisao prema kojoj se jake napadne snage koncentriraju u jednoj točki (tzv. Šok armija) i potom prodiru kroz neprijateljsku obranu uništavajući protivničku logistiku i komunikacije. Sve ovo prodorne snage moraju biti sposobne brzo se kretati kako bi iznenađenje bilo moguće i šok neprijatelja potpun. U skladu s time zalagao se za povećanje radijusa kretanja zrakoplova kako bi se povećala njegova učinkovitost. U konačnici sve navedeno rezultira okruživanjem neprijateljskih snaga i njihovim uništenjem. Njegova je teorija postala temelje vojnog priručnika PU-36 Crvene armije 1936. godine. Tijekom obnašanja visokih vojnih dužnosti posjećivao je njemačka postrojenja u Rusiji, ali je i posjetio i samu Njemačku gdje se upoznao s načinom dizajnirana tenkova i metodologiju treninga. Tijekom te suradnje razvio je dobre odnose s brojnim njemačkim časnicima. No, ta suradnja nije ga učinila slijepim za ono što je imalo uslijediti. Prozreo je nacističke planove da započnu rat s Francuskom i Velikom Britanijom te plan da potom krenu u napad na Sovjetski Savez. Bez ustezanja to je 1935. i javno objavio ujedno strahujući od poraza ako Njemačka dovoljno ojača i ostvari svoje planove. Dvije godine kasnije (1937.) maršal Tuhačevski je s nekolicinom visokih časnika uhićen pod optužbom da je pripadnik tajne trockističke antisovjetske organizacije u Crvenoj armiji. Na tajnom suđenju osuđen je na smrt i streljan iste godine. Posljedično to je vodilo do zanemarivanja vojnih zamisli Tuhačevskog sve do 1942. kada, silom prilika, njegova vojna strategija opet biva prihvaćena.
Suradnja
U talijanskom gradu Rapallu 16. travnja 1922. godine Njemačka i sovjetska Rusija potpisale su sporazum kojim je javno obznanjen početak njihove suradnje. Tim su sporazumom dvije zemlje normalizirale svoje odnose što je bio udarac poslijeratnom međunarodnom poretku u Europi. Sporazum je potpisan tijekom međunarodne konferencije u Genovi na kojoj je Sovjetski Savez pokušavao postati jednakopravan dio međunarodne zajednice. Međutim, sovjetski komesar vanjskih poslova Georgij Čičerin usprotivio se postavljenim uvjetima koji su uključivali plaćanje dugova Ruskog carstva, povrat prava vlasništva za strance u Rusiji te da se svi krediti jamče sovjetskom imovinom. Aranžman koji je postignut s Njemačkom bio je puno povoljniji za Sovjete jer je su zemlje potpisnice odrekle međusobnih financijskih potraživanja i reparacija te obvezale na suradnju bez otegotnih uvjeta. Bilo je to veliko iznenađenje za međunarodnu javnost, ali bilo je to nešto što se logično moglo očekivati od dvije prisilno izolirane zemlje. Nešto kasnije, 11. kolovoza 1922. u sporazum je uključen tajni dodatak koji je postao temelj buduće vojne suradnje dvaju strana. Prema toj nadopuni postojećeg sporazuma njemačka je vojska imala dopuštenje uspostaviti vojne baze na sovjetskom tlu.
Sljedećeg ljeta predstavnici Reichswehra i Crvene armije održali su niz tajnih sastanaka na kojima je osmišljen okvir za buduću vojnu suradnju. Kako bi pospješio suradnju Reichswehr je novčanim sredstvima, koje je skrivao od njemačke vlade, subvencionirao ovu suradnju. Sa sovjetske strane Lenjin je osobno nadzirao uspostavu koncesijskog sustava koji je omogućavao njemačkim tvrtkama da preuzimaju sovjetska industrijska postrojenja. Susta koncesija omogućio je njemačkoj strani preuzimanje brodogradilišta, tvornica zrakoplova, tvornica kemijskog oružja te postrojenja za proizvodnju topničkog oružja i streljiva. Njemačka tvrtke u ovoj su suradnji vidjele priliku za značajnu dobit dok je zapovjednik njemačke vojske general von Seeckt u njoj vidio zametak preporođene njemačke vojske. Sovjetska strana nadala se da će uz mala ulaganja povećati vlastitu vojnoindustrijsku proizvodnju te dobiti pristup njemačkoj tehnologiji i obučiti stotine novih inženjera. Međutim većina tih pothvata nije uspjela u teškim ekonomskim okolnostima sovjetske Rusije. Unatoč tomu ova suradnja postavila je temelje za rast njemačke vojske. Istovremeno njemačke tvrtke bile su spremne započeti proizvodnju novih zrakoplova, tenkova i podmornica koji su razvijeni od prototipova koji su tajno testirani na sovjetskom tlu. S druge strane Sovjeti su dobili veliku njemačku pomoć u industrijalizaciji koja je rezultira time da Crvena armija postane najveća i najmehaniziranija vojna sila na svijetu do 1939. godine.
Prva suradnja započela je na polju zrakoplovstva 1923. godine gradnjom tvornice zrakoplova u Lipetsku, oko 500 km jugoistočno od Moskve. Njemačka tvrtka Junkers osigurala je stručnjake, a Sovjeti lokaciju i financijska sredstva. Prema sporazumu Nijemci su trebali obučavati sovjetske časnike i mehaničare, a 1926. u ovoj zrakoplovnoj školi započela je obuka pilota. Gotovo 1000 njemačkih pilota, promatrača, mehaničara i inženjera živjelo je u Lipetsku tijekom trajanja ove suradnje. Svih sedam njemačkih proizvođača zrakoplova poslali su svoje prototipove na testiranje u Lipetsk. Upravo ovdje Nijemci će koncepte poput padobranaca i obrušavajućih bombardera posuditi od sovjetskog zrakoplovstva i usavršiti ih. Zauzvrat sovjetsko zrakoplovstvo naučilo je taktičke i operativne lekcije od njemačkih instruktora, kopiralo njemački dizajn - i kad nisu bili zadovoljni tehničkom suradnjom - krali nacrte dizajna od njemačkih partnera. Uzevši u obzir sve navedeno u ovoj će bazi niknuti klica budućeg Luftwaffea i na neki način Lipetsk će biti svojevrsna kolijevka njemačkih zrakoplovnih snaga.
Kod mjesta Tomka (1926.) izgrađeno je postrojenje za proizvodnju bojnih otrova koje je, između ostalog, proizvodilo i bojni otrov iperit. Suradnje je postupno šireno i na druga područja proizvodnju streljiva i podmornica. Usporedo s proizvodnjom oružja na sovjetskom tlu obučavale su se i postrojbe Reichswehra. Zadovoljni postojećom suradnjom Sovjeti su je željeli proširiti i na proizvodnju tenkova i oklopnih vozila. Pregovori na temu započeli su u Moskvi u listopadu 1926. godine. S njemačke strane postojao je interes, ali nije postojala jasno razrađena koncepcija kako to provesti. General von Seeckt, suočen s malobrojnom vojskom od 100.000 vojnika, nije dvojio kako je upravo mobilnost budućnost njemačke vojske. Tenkovi i oklopna vozila bili su ono što je nedostajalo Reichswehru. Početnu suradnju na tom polju Nijemci su pokušali ostvariti s neutralnom Švedskom. Strahujući da će snositi ozbiljne posljedice ako Reichswehru dopuste gradnju vojnih poligona za tenkističku obuku Šveđani su se povukli, ali su Nijemcima ustupili i tenk koji će predstavljati začetak budućih njemačkih oklopnih snaga. Poslije toga Nijemci nisu imali izbora i u potpunosti su se okrenuli Sovjetima. Upravo je Sovjetski Savez bio mjesto u koje nisu bile uprte oči Komisije za kontrolu provođenja ugovora, a njezina je zadaća bila nadzirati poštuje li Njemačka sve odredbe Mirovnog ugovora.
Ovakva vrsta suradnje omogućavala je Njemačkoj poštivanje propisa mirovnog sporazuma iz Versaillesa koji je Nijemcima branio razvoj i upotrebu ofenzivnog oružja. S druge strane korist je imao i Sovjetski Savez jer je tako dobio pristup njemačkoj vojnoj tehnologiji. Najintenzivniji period ove suradnje trajat će cijelo desetljeće (1923. - 1933.) na obostranu dobrobit. Unatoč tome obje će zemlje surađivati s "figom u džepu". Cilj njemačke vanjske politike, onako kako ju je vidio ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann, bio je održavati prividnu ravnotežu između Sovjeta i Zapada. Prema sporazumu s Velikom Britanijom, Francuskoj, Italijom, Belgijom, Čehoslovačkom i Poljskom potpisanom 16. studenog 1925. u Locarnu Italija i Velika Britanija jamčile su za nepromjenjivost njemačke granice s Francuskom i Belgijom. Međutim, ovim sporazumom nije riješeno pitanje njemačke granice na istoku tj. s Poljskom i Čehoslovačkom. S ova dva istočna susjeda Njemačka je potpisala sporazum o arbitraži koji se, na njemačko ustrajavanje, nije doticao teritorijalnih pitanja. Ovakav njemački stav u kojem utvrđuje svoje zapadne granice, ali pitanje istočnih granica ostavlja otvorenima ukazivao je na postojanje određenih teritorijalnih pretenzija za koje je bilo nejasno do kuda mogu sezati. Istovremeno Sovjeti pokušavaju iskoristiti sve lošiju gospodarsku situaciju u Njemačkoj i rade na izazivanju nemira koji bi moglo dovesti do izbijanja revolucije.
U travnju 1926. dvije su strane u Berlinu potpisale sporazum u kojem su obvezale da neće napasti jedna drugu te da će zadržati neutralnost ako treća strana napadne neku od zemalja potpisnica. Sporazum je uključivao i obvezu Njemačke da Sovjetskom Savezu da zajam od 300 milijuna maraka, što je ova i učinila u lipnju iste godine. U jesen 1926. započet je novi krug tajnih pregovora koje s njemačke strane predvodi pukovnik Reichswehra Hermann Von Der Lieth-Thomsen dok Sovjete predstavlja čelnik obavještajne službe Crvene armije Jānis Bērziņš. Pregovori su rezultirali sporazumom prema kojem je u okolici Kazana u Tatarstanu osnovana tenkovska škola. Troškove izgradnje trebala je snositi njemačka strana, a Sovjeti su upravljati procesom izgradnje i održavanjem. U konačnici sporazum je postignut u prosincu 1926. i činilo se kako sve ide prema planu. No, njemački socijaldemokrati došli su do dokumenata koji otkrivaju postojanje ilegalne suradnje dvaju strana. Osim toga vlasnik Junkersa, nezadovoljan golemim gubicima koje je tvrtka trpjela zbog suradnje sa Sovjetima, objavio je detalje o njemačkom programu u Rusiji članovima Reichstaga. O skandalu je pisao i britanski list Manchester Guardian u više navrata. U članku od 3. prosinca 1926. List je objavio članak pod naslovom Tereti municije iz Rusije za Njemačku! Tajni plan između časnika Reichswehra i Sovjeta u kojem je razotkrio tajnu suradnju. Političari u obje zemlje uspaničarili su se, a njemački ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann zahtijevao je prekid suradnje. Njemačka vlada, uglavnom neupućena u ono što radi Reichswehr, pala je nakon što joj je u Reichstagu izglasano nepovjerenje. Panika nije bila ništa manja ni na sovjetskoj strani jer otkriće da komunističke vlasti surađuju s "imperijalistima" ozbiljno je narušavalo vjerodostojnost njihova režima.
Činilo se kako je svemu kraj. Međutim, vojni dužnosnici u obje zemlje uporno su bili protiv prekida suradnje. Njemački ministar obrane Otto Gessler početkom 1928. uspio je uvjeriti ministra Stresemanna da se suradnja nastavi. Donošenju ove odluke pridonio je i izostanak ozbiljne reakcije međunarodne zajednice na ovo očigledno kršenje odredaba Mirovnog sporazuma iz Versaillesa. Ozbiljne reakcije nije bilo i stoga što su britanska i američka poduzeća također željele iskoristiti prilike u Njemačkoj i Sovjetskom Savezu. Određenu volju da se neželjenoj suradnji stane na kraj pokazala je jedino Francuska, ali ona samostalno nije imala snage djelovati. Tako je nedostatak strateškog jedinstva između pobjednika u Prvom svjetskom ratu onemogućio održavanje postojećeg statusa. Nakon kraćeg zastoja njemačko-sovjetska suradnja je nastavljena. Od 1926. godine dvije države surađuju i na razvoju kemijskog oružja. S tom svrhom na dvije lokacije (Podosinki u okolici Moskvi i Tomka u okolici Samare) njemački i sovjetski znanstvenici eksperimentiraju s novim tehnikama zasipanja neprijatelja bojnim otrovima te medicinskim tretmanima žrtava istih. Voditelju tima sovjetskog programa kemijskog naoružanja Jakovu Fishmanu pridodani su njemački znanstvenici koji zbog odredbi mirovnog sporazuma nisu mogli svoj rad nastaviti u Njemačkoj. Od ove su suradnje profitirale obje strane i ona će postati temelj budućeg razvoja sovjetsko-njemačkih odnosa. Koliki je bio doprinos njemačkih znanstvenika govori i podatak da su do 1931. upravljali gotovo polovicom programa proizvodnje kemijskog oružja u Sovjetskom Savezu. U konačnici eksperimenti u Rusiji uvjerili su čelnike Reichswehra da kemijsko oružje ne funkcionira usporedo s novom doktrinom mobilnog ratovanja.
Tenkovska škola
Kao predstavnik Reichswehra bojnik Malbrandt u jesen 1926. u suradnji sa sovjetskim vojnim časnicima trebao je odabrati lokaciju za tenkovsku školu. Za sjedište škole odabran je grad Kazanu, od Moskve udaljen oko 800 km. Tu se nalazila vojarna Kargopol u kojoj je za vrijeme carske Rusije boravila Peta dragunska pukovnija. U blizini nje, na udaljenosti od desetak kilometara, napravljen je tenkistički poligon. Na samom poligonu trebalo je izgraditi garaže i nekoliko pratećih objekata. Prema odredbama sporazuma Nijemci će provoditi obuku, ali će samo vođenje škole biti zajedničko. Za predstavnika sovjetske strane u zajedničkom vodstvu odabran je tvrdolinijaški boljševik i zamjenik šefa NKVD-a Josef Unschlikht. Njegov izbor bio je i svojevrsna poruka. Ovaj poljski Židov, i Lenjinov prijatelj, bio je jedan od izvornih članova Petrogradskog sovjeta koji je zapalio plamen revolucije u Rusiji. Isto je pokušao i 1923. godine kada je poslan u Njemačku ne bi li tamošnje radnike uvjerio da pokrenu revoluciju. Neobavljena posla vratio se u sovjetsku Rusiju, ali je ipak nagrađen članstvom u Centralnom komitetu partije gdje je bio zadužen za vojna pitanja. S njemačke strane tu će biti veliki zagovornik mobilnog ratovanja i široke upotrebe tenkova u ratnim djelovanjima Oswald Lutz. Premda je odabirao vojnike koji će obučavati u tenkovskog školi i posjećivao je nikada nije dulje boravio u njoj. Škola je dobila i kodno ime "Kama" prema imenu grada u čijoj se neposrednoj blizini nalazila (Kazan) i prva dva slova prezimena njemačkog bojnika Malbrandta. Nešto kasnije ime je promijenjeno u skraćenicu TEKO (Tehnički tečaj društva za obranu, zrakoplovstvo i konstrukciju kemijskog oružja).
Zbog ranije spomenutog skandala kojeg su izazvali socijaldemokrati objavom dokumenata o ilegalnoj suradnji cijeli je projekt kasnio u svojoj izvedbi premda je bojnik Malbrandt već u listopadu 1927. sa svoja dva pomoćnika preselio u Kazan. Početkom 1927. počeli su pristizati i brojni njemački inženjeri. Kako bi masovnim odlaskom ne bi privukli nepotrebnu pozornost njemački vojnici i inženjeri odlazili su u Sovjetski Savez pojedinačno ili u parovima. Zbog toga je cijeli proces upogonjavanja škole tekao sporo. Glavni instruktor Conrad Bauman stigao je u travnju 1927., a inženjer Georg Hoffman u srpnju iste godine. On će preuzeti dužnost ravnatelja proizvodnje i nadgledat će rad svih inženjera. Walter Shulz, koji će postati njegov zamjenik, doći će nešto kasnije iste godine. Među prvima je došao i glavni mehaničar Paul Lemke koji je imao zadaću modificirati postojeća tehnička rješenja za vojnu upotrebu. Prve pridošlice u tenkističku školu Sovjeti su pozorno motrili, prije svega zanimala ih je njihov politički svjetonazor. Jedan dio njih - poput ravnatelja proizvodnje Hoffmana - zanosili su se fašističkim idejama i to je Sovjete navodilo na dodatan oprez. Josef Unschlikht zadužio je časnika Kadušina kao sovjetskog "stalnog predstavnika" da nadzire gradnju tenkovske škole. On se pak vrlo brzo našao u nevolji jer je odbio smjestiti se u vojarni Kargopol. Umjesto vojarne odabrao je hotel u gradskom središtu. U svibnju 1927. jedan od podčinjenih denuncirao je Kadušina te je ovaj promptno smijenjen s dužnosti zbog "grešaka i nepolitičkog ponašanja". Na njegovo mjesto došao je časnik Petrečenko koji će nadzirati radove oko 400 radnika na izgradnji i adaptaciji potrebitih objekata. U izgradnji je sudjelovalo nekoliko njemačkih inženjerskih i mehaničarskih timova iz tvrtki Rheinmetall, MAN, Krupp i Daimler-Benz. Sve ove tvrtke sklopile su tajne ugovore s Reichswehrom za proizvodnju lakih tenkova (težina do 12 tona) i srednjih tenkova (težina do 23 tone). Sovjeti su za izgradnji i održavanje angažirali soboslikare, vodoinstalatere, električare, domare, kuhare i osam čuvara.
U tenkovskoj školi (njem. Panzertruppenschule) obuku su provodili njemački instruktori. U okviru obuke vojnici su pohađali predavanja, sudjelovali u ratnim igrama i testirali vojnu tehniku. Cijelo vrijeme postojanja škole sovjetski i njemački vojnici učili su i radili rame uz rame. Kako bi se održala tajnovitost njemački su časnici i vojnici često nosili sovjetske vojne odore. Među onima koji su pohađali ovu tenkističku školu naći će se neki od najpoznatijih njemačkih tenkovskih zapovjednika u Drugom svjetskom ratu - Guderian, Model, Kleist i Manstein. U periodu od nekoliko godina, koliko je postojala, zajednička tenkovska škola proizvela je važne tehnološke i taktičke inovacije. Jedno od najvažnijih dostignuća bila je upotreba radija u tenku. Prije ovog pomaka tenkovski su časnici međusobno komunicirali zastavicama. Upravo je radijska komunikacija među tenkovskim postrojbama dala Wehrmachtu značajnu prednost prilikom invazije na Poljsku i Francusku jer niti jedna od ove dvije vojske nije imala radio stanice u svojim tenkovskim postrojbama. Njemačka je vojska upravo na ovom poligonu testirala i uvježbavala taktiku brzog rata (Blitzkrieg) koji se usredotočuje na brz prodor, okruženje neprijatelja i tijesnu suradnju svih rodova vojska tijekom napada.
Šale na račun njemačke proizvodnje oružja
Informacije o tome da se u njemačkim tvornicama proizvodi oružje doprle su i do javnosti. U berlinskim kabareima kružio je vic o radniku koji je iz tvornice dječjih kolica prokrijumčario dijelove za kolica svojeg novorođenčeta, ali kada ih je pokušao montiranti uvijek bi dobivao strojnicu.
Zapovjednik Crvene armije Kliment Vorošilov u kolovozu 1928. organizirao je posjet nekoliko visokih časnika Reichswehra nadajući se unaprjeđenju postojeće suradnje. Njemački general-bojnik Werner von Blomberg (kasnije će postati načelnik Glavnog stožera) bio je impresioniran napretkom u izgradnji i postignućima njemačkih inženjera. Poslije posjeta napisao je izvješće u kojem se založio za jačanje suradnje. No, toga nije spriječilo da nekolicinu njemačkih predstavnika opozove i pošalje nazad u Njemačku. Među njima i bojnika Malbrandta. Do ožujka 1929. izgradnja škole bila je na samom kraju te su brojni kako njemački, tako i sovjetski polaznici došli u Kamu. U svibnju 1929. prvih šest njemačkih tenkova (Grosstraktor I) dopremljeno je u Kamu i to je označilo kraj eksperimentiranja s traktorima. Grosstraktori su bili prvi tenkovi sa 75 mm topom i rotirajućom kupolom. Ovaj model topa nešto kasnije postat će standardni tip topa u njemačkoj vojsci. Osim toga, Grosstraktori su imali i određene amfibijske mogućnosti koje su im omogućavale forsiranje rijeka. S težinom od 18 tona bili su znatno lakši od francuskog tenka Char B-1 koji je težio 26 tona, a time i pokretljiviji. Specifikacije za izradu ovog tenka dao je Reichswehr tvrtkama Daimler-Benz, Krupp i Rheinmetall. Tvrtke Krupp i Rheinmetal proizvele su zajednički model dok je tvrtka Daimler-Benz, pod vodstvom Ferdinanda Porschea, na svom prototipu radila neovisno. Proizveden je i model Grosstraktor II koji će biti nešto teži (21 tonu), a kao uzor njemačkim je inženjerima poslužio britanski tenk Mark III. Njemačka tvrtka Rheinmetall transportirala je ove tenkove pod krinkom izvoza traktora. Osim u samoj Njemačkoj oružje (tenkovi i podmornice) se proizvodilo i u neutralnim zemljama, primjerice u Švedskoj i Nizozemskoj, u tvrtkama koje su bile u njemačkom vlasništvu.
Tenkovska škola
Tko je sve poimenice pohađao ovu školu ostaje nejasno jer su njemački dokumenti kontradiktorni, a Sovjeti nisu vodili punu evidenciju o vojnicima koji su pohađali ovu školu. Točnije, evidentirana su samo njihova imena, ali ne i prezimena. Prema dostupnim sovjetskim podacima dio njihovih stručnjaka, pod supervizijom njemačkih inženjera, radio je na prilagodbi i sastavljanju tenkova koji su pristizali iz Njemačke. Osim njih u ovoj su školi živjeli i radili njemački električari, radio-mehaničari i mehaničari. Sa sovjetske strane angažirano je nekoliko instruktora te tim prevoditelja. U vrijeme kada je tenkovska škola u Kami u potpunosti bila funkcionalna u njoj je boravilo 55 Nijemaca, uključujući tu i devet žena koje su bile supruge viših časnika. Među njima je bio i ruski Nijemac iz okolice Lenjingrada - kemijski inženjer Paul Bernhardi. Po povratku u Rusiju radio je u mjestu Tomka u postrojenju za proizvodnju kemijskog oružja. S obzirom na to da je tečno govorio ruski jezik prirodan je njemačkom prevoditeljskom timu te je boravio i u Kami. Sovjetima je to bilo sumnjivu te su u dosjeu koji su vodili o Bernhardiju upisali opasku da je njegovo imenovanje "očita špijunaža". Prvi val Nijemaca koji je došao u Kazan upuštao se u ljubavne veze s lokalnim ženama. Kako bi spriječili takvu vrstu zbližavanja Sovjeti su dopustili njemačkim časnicima da sa sobom dovode i svoje supruge. Također je postojao i partijski komesar koji je trebao brinuti da ne dođe do prevelikog zbližavanja između Nijemaca i Sovjeta. S tom svrhom nadzirali su i vlastito osoblje u zajedničkim pogonima. Tenkistički tečajevi započeli su 15. ožujka 1929. i istovremeno ih je pohađalo 10 njemačkih i 10 sovjetskih polaznika. Za vrijeme obuke cijelo je vrijeme bio prisutan prevoditelj kako bi prevodio riječi njemačkih instruktora. Prvi tečajevi bili su ustvari niz improvizacija jer je vojna oprema iz Njemačke kasnila. Kada je oprema konačno stigla osmišljen je osnovni program i u ljeto 1929. on je bio funkcionalan. Tečaj je podijeljen na teorijski dio i praktični trening. Teorijski dio fokusirao se na mehaničke elemente tenkova. Polaznici su trebali naučili prepoznati različite verzije tenkova, modele motora te vrste oružja i streljiva. Na koncu ovog dijela polaznici su podučavani taktikama ratovanja oklopnih vozila. Pored toga održavala su se predavanja na temu logistike, održavanja i popravka opreme te komunikacije s drugim postrojbama.
Teorijski dio mogao se odvijati u bilo kojoj učionici, ali prava svrha tečaja - osiguravanje borbenog iskustva i prilika da se isprobaju sve mogućnosti tenkova - mogle su se zadovoljavajuće izvesti samo na poligonu. Od svakog prototipa isporučena su dva tenka koja su se međusobno razlikovala u transmisiji, suspenziji i naoružanju. Pored tenkova isporučeno je šest automobila, četiri kamiona te velika količina radio opreme i specijalizirane optičke opreme. Sve navedeno omogućilo je da se početkom lipnja 1929. započne s prvom obukom na tenkovima. Većina tenkova i borbenih vozila imala je posade od pet do šest ljudi kojima je za ovladavanje svim funkcionalnostima bilo potrebno dva tjedna. U tom periodu svladavali bi potrebne vještine vožnje, rukovanja radijskom opremom i pucanjem iz pripadajućeg oružja te zapovijedanjem. Prvi završni ispit polaznici su polagali 15. studenog 1929. godine. Polaganje je uključivalo noćni manevar, prelazak preko različitih zemljanih prepreka te vožnju kroz vodene barijere. Većina polaznika koja je položila završni ispit u studenome 1929. vratila se u proljeće 1930. Godine radi dodatne naobrazbe i ostala u Kami najmanje do sredine ljeta iste godine. U periodu od 1930. do 1933. tenkovska škola ubrzano je rasla. U nju je dolazio sve veći broj polaznika, a s većim brojem polaznika i noviji modeli tenkova i borbenih vozila. S početkom 1930. školom zapovijeda Ludwig von Radlmaier i na toj funkciji ostaje sve do ljeta 1931. godine. Poslije njega na mjesto zapovjednika dolazi Josef Harpe, koji je bio u prvoj skupini polaznika tenkovske škole u Kami. Harpe će na čelu škole ostati sve do njezina zatvaranja 1933. godine. Do prestanka rada škole samo su Sovjeti 1932. Na obuku poslali više od stotinu pripadnika Crvene armije. Riječ je bila o mješovitom osoblju od borbenih i stožernih časnika preko vojnih instruktora do inženjera.
Naglasak nije bio samo na borbenoj obuci vojnika već se pozornost poklanjala i općenito unaprjeđenju tenkova i eksperimentalnih vozila. Među njima nalazila su i tri nova oklopno-izviđačka vozila koje su proizvele tvrtke Daimler-Benz, C. D. Magirus AG i Bussing. Svako je vozilo imalo 8 ili 10 kotača i namjena im je bila prevoziti ljudstvo. Vozila su testirana tijekom 1929. i 1930., ali zbog limitiranih financijskih sredstava njemačka se vojska više posvetila razvoju tenkova. U konačnici napušten je razvoj ovih modela na uštrb šesterokotačnog vozila SdKfz 231 koji će Njemačka proizvoditi tijekom Drugog svjetskog rata, ali će on biti baziran upravo na ova tri eksperimentalna modela. Osim toga testirana su i dva modela Leichttraktora koje je pogonio motor od 100 KS. Riječ je bila o vrlo sličnim modelima dva različita proizvođača. Najznačajnija razlika među njima bila je suspenzija - dok je Kruppov model koristio spiralne opruge Rheinmetallov model imao je ugrađene ravne opruge. Također oba su modela imala ugrađen 37 mm top koji je ranije testiran na Hanomagovu modelu Traktor I. Tijekom testirana na oba je modela dodana i strojnica na prednjem dijelu vozila. Među testiranima bio je i Kampfwagen M-28, tenk koji je proizveo švedsko-njemački konzorcij Merker. Ovo je vozilo bilo rezultat prvotnih njemačkih pokušaja da iskoriste Švedsku kao polazište za razvoj vlastitih tenkova. U konačnici Nijemci su napustili razvoj ovog modela, što su nešto kasnije učinili i sami Šveđani. Osim njemačkih tenkova u Kami su se testirala i dva britanska laka tenka. Sovjetski je Savez 1930. kupio određene količine britanskog tenka Carden-Lloyd od kojih su dva dopremljene u Kamu. Prema izvorima koji su dostupni vidljivo je i da su Sovjeti svoje prve lake tenkove, čini se bazirane upravo na kupljenim britanskim tenkovima, testirali u ovoj tenkovskoj školi tijekom 1932. godine.
Većina tenkova i vojnih vozila testiranih na ovom vojnom poligonu nikada nije aktivno sudjelovala u ratnim djelovanjima. No, cijelo vrijeme trajanja ove suradnje oprema je testirana i modificirana kako bi postala što učinkovitija. Tako su testirani modeli poslužili kao temelj za novu generaciju mehaniziranih vozila koja će biti korištena u Drugom svjetskom ratu. Upravo je u Kami njemačka vojska odlučili da će 37 mm i 75 mm topovi postati standardno naoružanje Reichswehra, a time kasnije i Wehrmachta. Ispitivanja koja su ovdje vršena dovela su do značajnih izmjena u proizvodnji njemačkih tenkova - smanjena je debljina oklopa kao i brojnost posade te su postavljeni novi standardi u sustavu transmisije i suspenzije mehaniziranih vozila. Ukupno je u Kami testirano osam različitih modela koji će kasnije poslužiti kao modeli za razvoj skoro svih budućih tenkova prvenstveno u Wehrmachtu, ali i u Crvenoj armiji. Model Leichttraktor, koji je testiran i usavršen upravo u Kami, ući će u masovnu proizvodnju pod oznakom VK-31. Ovaj će model 1934. postati Panzer I te će između 1935. i 1939. Njemačka proizvesti preko 1500 komada ovog tenka. Prvu primjenu u stvarnim borbenim uvjetima imat će već tijekom Španjolskog građanskog rata.
Među inovacijama koje se razvijene tijekom ove suradnje bio je razvoj dvosmjerne radijske komunikacije između tenkova u pokretu. Potrebe njemačke vojske za radio uređajima zadovoljavale su dvije velike tvrtke. Prva je bila njemački Telefunken, a druga američka tvrtka ITT (International Telephone & Telegraph Corporation). Obje se proizvoditi radio uređaje za potrebe Reichswehra. Prema sovjetskim izvješćima određen broj uređaja američkog ITT-a korišten je u Kami gdje su stigli preko ITT-ove njemačke podružnice Lorenz. Radijski uređaji koji su do tada korišteni zahtijevali su određenu stabilnost zbog osjetljivosti kristala koji su korišteni u njima. Postavljanje standardnog komercijalnog radio prijamnika u tenk, zbog osjetljivosti na kretnje, vodilo je kao lomljenu kristala i time gubitku sposobnosti komunikacije. No, 1929. njemački inženjeri u Kami otkrili su način kako u tenkove postaviti dimenzijama male, a istovremeno dvosmjerne radio uređaje. Za to im je poslužio izum američkog radio pionira Lee de Foresta koji je osmislio vakuumsku cijev koja može ne samo primati i slati radijski signal već ga i pojačavati. Stoga možemo zaključiti kako ej Kama bila jedno od prvih mjesta na svijetu je testirana masovna koordinacija oklopnih postrojba radio uređajima. Načelnik obavještajne službe Crvene armije (GRU) Jansi Berzins u izvješću maršalu Tuhačevskom u rujnu 1931. piše o proučavanju mogućnosti dvosmjerne radijske komunikacije u Kami. U izvješću tvrdi da su terenska testiranja pokazala da je radijska komunikacija, unatoč tome što nije usavršena, najučinkovitiji način zapovijedanja tenkovskim postrojbama. Značaj radija u tenkovima jasno će se pokazati u prvoj tenkovskoj bici u Drugom svjetskom kod belgijskog mjesta Hannuta. Njemačke su snage tada porazile tehnološki naprednije francuske tenkovske postrojbe upravo zbog mogućnosti dvosmjerne komunikacije u pokretu koju Francuski nisu imali.
Vjerojatno nikada nećemo doznati koliko je sovjetsko-njemačka suradnja utjecala na Drugi svjetski rat. Poglavito kada se govori o tenkovskim i mehaniziranim postrojbama koje su s početkom Drugog svjetskog rata doživjele značajan napredak i bile u određenoj mjeri novina u ratovanju. Ono što se može nedvojbeno utvrditi da se za 30 njemačkih polaznika u tenkovskoj školi danas znaju imena 27 osoba. Od tog broja njih 17 došlo je barem do čina general-bojnika. Većina tih Nijemaca poginula je do 1942. godine, tj. prije početka njemačkog sloma. S druge strane sovjetski polaznici imali su mnogo manji značaj za Crvenu armiju. Dobrim dijelom za to krive vojne čistke u kojima su stradali brojni sposobni vojni časnici. Prema sjećanjima časnika Crvene armije I. Dubinskog (koji je nakon čistki radio u Kami) sve za koje je on zna da su bili povezani s ovom školom "očišćeni" su do 1938. godine. To se nije odnosilo samo na vojne časnike već i na nevojno osoblje poput domara, vodoinstalatera pa čak i konobarica koje su radile u kantini. Tu grešku Sovjeti će skupo platiti nakon njemačke invazije i ponovno će morati naučiti lekcije, ovaj puta uz bezbrojne žrtve, koje je "očišćena" generacija naučila u Kami. Nakon dolaska nacista na vlast Adolf Hitler zatražio je obustavu njemačko-sovjetske suradnje što je za posljedicu imalo zatvaranje sva četiri njemačka postrojenja u toj zemlji. Razlog za ovaj potez nije bio isključivo ideološko-politički jer su se Nijemci počeli osjećati dovoljno sigurnima da mogu ignorirati Mirovni ugovor iz Versaillesa i započeti testiranja i obuku na vlastitom tlu. Nijemci su stoga zatražili od Sovjeta da vrate opremu koja je poslana u Sovjetski Savez. Vjerujući kako još toga mogu naučiti od Nijemaca Sovjeti su usporavali povrat opreme i željeli su nastaviti suradnju. Nakon povlačenja njemačkog partnera škola u Kami nastavila je djelovati, ali samo do 1938. kada je konačno zatvorena.
U konačnici možemo zaključiti da ograničenja nametnuta mirovnim sporazumom iz Versaillesa nisu uspjela zaustaviti napredovanje njemačke vojne tehnologije. Suradnjom sa Sovjetima Njemačka je ustvari uštedjela novce na istraživačkom i razvojnom procesu. Suradnja sa Sovjetskim Savezom omogućila je Njemačkoj da ide u korak sa suvremenom vojnom tehnologijom.
Podaci u javnosti
Nakon okončanja Drugog svjetskog rata brojni njemački dokumenti o suradnji sa Sovjetskim Savezom su uništeni. Istovremeno Sovjeti su bili posve neskloni govoriti o vojnoj suradnji s Njemačkom. Zbog toga je o ovoj temi bilo vrlo malo dostupnog materijala sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Javnost je mogla doznati tek djelomične podatke koji bi se povremeno pojavljivali u knjigama koje su objavljivali njemački časnici ili o njoj ponešto doznati iz njihovih intervjua. Jedna od prvih osoba koja je pisala o ovoj temi bio je jedan od njemačkih časnika koji je pohađao tenkističku školu u Sovjetskom Savezu Gerald Freund. On je ovoj temi usputno progovorio u knjizi "Unholy Alliance: Russian-German relations from the Treaty of Brest-Litovsk to the Treaty of Berlin" (1957.). Nešto kasnije, tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, brojni njemački časnici pisali su na temu njemačko-sovjetske suradnje uglavnom se fokusirajući na vojnu razmjenu. Francis Carsten u svojoj studiji (1966.) o njemačkoj vojsci u Weimarskom periodu ("The Reichswehr and Politics, 1918 - 1933) raspravlja o postojanju vojnih škola u Sovjetskom Savezu. Iste godine Karl Heinz Niclauss objavljuje disertaciju "Die Sowjetunion und Hitlers Machtergreifung" u kojoj razmatra diplomatsku suradnju dvije zemlje od početaka Weimarske Njemačke pa sve do dolaska Hitlera na vlast.
Ruski autori Jurij Diakov i Tatjana Bušujeva objavili su 1992. prvo veliko djelo na ruskom jeziku o četiri njemačka vojna postrojenja u Sovjetskom Savezu. Ova se knjiga fokusira na sovjetsku ulogu u naoružavanju Njemačke prije Drugog svjetskog rata, ali ujedno je i svojevrsna kritika sovjetskog režima. Iste godine američki autor James Corum objavljuje knjigu "The Roots of Blitzkrieg" u kojoj se raspravlja o tematici razvoja njemačke vojske i njezinih poligona u Sovjetskoj Rusiji. Skoro dvadeset godina kasnije (2001.) bivši državni povjesničar Sergej Gorlov objavljuje knjigu "Top Secret: Alliance Moscow - Berlin, 1920 - 1933". Dvije godine poslije ovog djela (2003.) Mary Habeck objavljuje knjigu "Storm of Steel" koja se bavi temom njemačko-sovjetske suradnje u međuratnom razdoblju, ali usredotočujući se na razvoj tenkova u tenkovskoj školi Kama.
Objavljeno: 23. 7. 2022.
