Afganistanski komunisti, socijalisti i marksisti 1. siječnja 1965. godine utemeljuju Narodnu demokratsku stranku Afganistana (NDSA), a na čelo nove stranke dolazi Muhamed Taraki. U svojim programskim načelima stranka se zalaže za modernizaciju zemlje te provedbu reformi koje bi trebale dovesti do preraspodjele društvenog bogatstva te prekida etničkih sukoba koju su u to vrijeme razdirali Afganistan. Premda je promicala državno jedinstvo sama NDSA nikada nije bila jedinstvena stranka. Od samih početaka počela se dijeliti na po etničkim, plemenskim i političkim linijama. Najsnažnija podjela bila je između dvije struje - Khalq (Masa) i Parcham (Zastava). Dok će se Khalq frakciju, koja će se zalagati za radikalne i korjenite promjene, predvoditi Nur Muhammad Taraki frakcij Parcham promicat će politiku postupnih reforma koje trebaju uvažavati specifičnosti afganistanskog društva. Na čelu ove frakcije nalazit će se Babrak Karmal.
Rastuće nezadovoljstvo gospodarskom i političkom situacijom sve više pogoduje jačanju oporbe. Gospodarska i politička situacija još će se više pogoršati kada dvije godine za redom (1971. i 1972.) zemlju pogodi glad, a međunarodnu pomoć koja je pristizala u Afganistan za sebe će prisvajati vrhuška u državnom aparatu što će dovesti do još većeg rasta nezadovoljstva. Pokušavajući nekako suzbiti rastuće nezadovoljstvo kralj Zahir smanjit će osobne slobode građana. No, takva će politika dovesti do vala studentskih prosvjeda koje će vlast potom pokušati ugušiti silom. Sve će kulminirati državnim udarom 1973. godine kada vlast u zemlji preuzima predsjednik vlade Muhamed Daoud. Frakcija Parcham poduprijet će državni udar, a zauzvrat njezini će pripadnici zauzeti važne pozicije u novoj vlasti. Pripadnici frakcije Khalqa, kojoj predvode Nur Muhamed Taraki i Hafizulah Amin, odbijaju dati potporu pučistima. Iako je Daoud bio nacionalist upravo je on tijekom svog premijerskog mandata čvrsto povezao Afganistan s komunističkim Sovjetskim Savezom. Prvo je s pomoću povoljnih dugoročnih kredita krenuo u kupovinu sovjetsko oružja i vojne opreme, a zatim je postigao sporazum koji je omogućio slanje velikog kontingenta sovjetskih vojnih savjetnika u Afganistan te obuku afganistanskih vojnih časnika u SSSR-u. Zahvaljujući tom sporazumu do 1973. godine tri četvrtine afganistanskih vojnih časnika obučavano je u Sovjetskom Savezu.
Parcham frakciji to se činilo dobrim jamstvom da će Daoud krenuti putem još čvršćeg povezivanja sa Sovjetskim Savezom, a što je bilo u skladu s njihovim svjetonazorom. No, takvog scenarija pribojavali su se u susjednom Pakistanu i Iranu gdje su vladajuće strukture strahovale od približavanja sovjetskih trupa Indijskom oceanu. Pokušavajući to spriječiti predstavnici ove dvije zemlje u studenome 1973. godine dolaze u posjet američkom državnom tajniku Henry Kissingeru s kojim razmatraju kako Daouda izvući iz sovjetske sfere utjecaja. Na tom je susretu dogovoreno da Iran Daoudu ponudi obilatu gospodarsku i tehničku pomoć, a zauzvrat Daoud bi trebao potisnuti prosovjetsku struju u svojoj vladi i oslabiti veze prema Moskvi. Kako bi pokazao da misli ozbiljno Iran je svom istočnom susjedu dao povoljan kredit od 40 milijuna američkih dolara. To je trebao biti samo djelić pomoći koja je tek trebala pristići ako Daoud pristane na zadane uvjete. No, ni Amerikanci nisu sjedili prekriženih ruku - u studenome 1974. Henry Kissinger stiže u posjet Kabulu. Nedugo potom u Afganistan dolazi izaslanstvo Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) u rukama držeći ponudu za gospodarsku o tehničku pomoć. Ovakav razvoj situacije nije bio po volji čelnicima frakcije Parcham koji nisu željeli promjenu postojeće političke platforme. Kada programi socijalni reforma i modernizacije zemlje počnu se više posustajati Muhamed Daoud gubi potporu Parchama, a napetosti dosežu svoj vrhunac 1977. godine. Tada zbog sve snažnijih kritika Daoud pokreće val oštrih represalija kojima pokušava eliminirati protivnike i kritičare.
Prevrati
Umjesto da valom represije uguši kritičke glasove Daoud je samo uvjerio svoje protivnike kako im valja hitro djelovati kako bi se tijek događaja okrenuli u svoju korist. To će rezultirati "slavnom Travanjskom revolucijom" tj. državnim udarom kojim će 27. travnja 1978. godine Daoud biti zbačen s vlasti. Sada će vlast preuzeti frakcija Khalq koja će proglasiti Demokratsku Republiku Afganistan. Na mjesto predsjednika republike doći će Nur Muhamead Taraki dok će u premijerski stolac zasjesti Hafizulah Amin. Prve mjesece njihove vladavine obilježit će vrlo bliski odnosi. Taraki će slikovito izjaviti: "Amin i ja smo kao prst i nokat, nerazdvojni." Kao predsjednik vlade i stranački dužnosnik Amin će raditi na uspostavi Tarakijeva kulta. Na stranačkim i vladinim sastancima o Tarakiju će uvijek govoriti u superlativima i opisivati ga kao "velikog vođu", "zvijezdu istoka" i sličnim epitetima. Neumjereno hvaljene ostavilo je traga na Tarakiju koji je postajao sve samouvjereniji smatrajući se sve genijalnijom osobom. Posljedično to se odrazilo i na njegovu spremnost da čuje drukčija mišljenja i prijedloge pa tako i svog bliskog suradnika Amina čije je sugestije počeo odbijati i omalovažavati. Kod Amina takav je odnos stvarao osjećaj razočarenja i gorčine i njihov se odnos počeo pogoršavati stvarajući sve veću međusobnu napetost. Na koncu taj će se animozitet pretvoriti u krvavi sukob.
No, sada je još bilo vrijeme relativne političke idile i nove vlasti bile su zaokupljene brzopleto pokrenutim reformama kojima su pokušavali popraviti lošu gospodarsku situaciju u zemlji. Jedna od prvih reformskih mjera bilo je oslobađanje 11 milijuna seljaka dugova koje su imali prema veleposjednicima. No, premda su seljaci time oslobođeni dužničkog ropstva istovremeno su ostali bez tradicionalnih izvora novčanih prihoda koji su im do tada omogućavali potrebita sredstva za nabavu sjemena i poljoprivredne opreme. Ukinuvši seljacima jedini izvor financiranja nove vlasti im nisu osigurale novi financijski izvor te je tako samo pogoršano postojeće stanje. Na veliki otpor kod stanovništva naišla je odluka o ukidanju vjenčanog miraza kojim su obitelji s brojnom ženskom djecom ostajale bez značajnih sredstava. Preraspodjela zemlje kojoj je cilj bio da seljaci dobiju više obradivog zemljišta i tako postanu manje ovisni o zemljoposjednicima također nije prošla ništa bolje. Sukob onih koji su promicali tradicionalni način života temeljen na islamskim načelima i zagovornika novog društvenog ustroja koji se trebao zasnivati na sekularizmu i socijalističkim idejama postao je sve zaoštreniji i vodio je ka sve češćim oružanim incidentima. Do kraja 1979. godine ti će incidenti prerastati u svoje oštrije sukove širih razmjera. Dodatne napetosti izazvao je i iranski ajatolah Homeini koji je afganistanske vojnike i vjernike pozvao da "zbace svoje vlastodršce koji djeluju protiv vjere i Alahovih zakona". Na nove sukobe pozvat će i iranski ministar Jazdia riječima: "Naša je dužnost da poduzmemo inicijativu za širenje pravog islama i prave muslimanske revolucije širom svijeta i nitko nas u tome ne može spriječiti."
Novi vlastodršci u Kabulu nisu bili po volji Iranu koji je sve više klizio u vjerski radikalizam, ali ni Sjedinjenim Državama jer su nove vlasti željele zemlju još više povezati sa Sovjetima. Želeći što je moguće više osigurati svoju vlast Tarakijev režim sa Sovjetskim je Savezom sklapa sporazum o prijateljstvu i suradnji. Tim se sporazumom sovjetska strana obvezala pomoći novim vlastima ne samo gospodarski nego i vojno. Upravo će vojna pomoć biti novim vlastima itekako potrebna jer će oružane akcije pobunjenika, tzv. mudžahedina (svetih ratnika) biti sve češće i sve će više ugrožavati novoustrojenu vlast. Mudžahedini su bili skupina koja je između sebe bila slabo povezana i razjedinjena, ali ih je sve spajalo uvjerenje kako sekularizam novih vlasti ujedno znači da je postojeća vlast antimuslimanska, a zbog toga je treba srušiti na svaki mogući način. Osim tog oružanog sukoba s mudžahedinima nove su se vlasti sukobljavale i unutar sebe. Prvo je došlo do raslojavanja između frakcija Parcham i Khalq što je rezultiralo time da su ugledni pripadnici Parcham krila izbačeni s ključnih pozicija vlasti. No, tu unutarnjim sukobima nije došao kraj jer samo nekoliko mjeseci kasnije izbiti će novi sukob, ovaj puta unutar same Khalq frakcije.
Etnički sastav Afganistana
U Afganistanu živi preko 20 etničkih skupina. Najbrojnija skupina su Paštuni, a osim njih u brojnije skupine ubrajaju se Uzbeci, Tadžici, Hazari i Nuristanci. Prevladavajući jezici su paštu i dari, a u uporabi su i turkmenski, uzbečki, hadžićki i beludžijski. Svi su muslimani, ali se dijele na većinske sunite i manjinske šijte.
Usporedo s eskalacijom oružanih sukoba raste i broj sovjetskih vojnih savjetnika u Afganistanu koji će do sredine 1979. godine dosegnuti brojku od 2000. osoba, a u srpnju iste godine u Afganistan ulazi i jedna bojna od 400 vojnika elitne 105. zračno-desantne divizije: Ova je postrojba razmještena u Bagramu, oko 45 km sjeverno od Kabula, pod izlikom osiguranja zračne luke. Bila je to prva sovjetska borbena postrojba na tlu Afganistana. Vlasti su se nadale kako će jača sovjetska nazočnost pridonijeti smirivanju situacije, ali situacija umjesto toga postaje sve teža. Tijekom ožujka u gradu Heratu dolazi do pobune 17. pješačke divizije afganistanske regularne vojske, a tom prilikom ginu i sovjetski vojni savjetnici. Vlasti su pobunu uspješno ugušile, ali uz velike žrtve. Nakon okončanja ove pobune vlasti shvaćaju kako će sve teže vladati novonastalom situacijom i traži dodatnu sovjetsku vojnu pomoć. Sovjetski premijer Aleksej Kosigin odbija poslati dodatne vojne snage savjetujući predsjednika Tarakija da unovači industrijske radnike u pokrajini Herat i tako se suprotstavi mudžahedinima. Time je Kosigin samo pokazao duboko nepoznavanje stvarne situacije i nerazumijevanje problema jer Afganistan uopće nije imao industrijskih radnika. Unatoč tom prvotnom odbijanu režim u Kabulu neće biti obeshrabren i tijekom 1979. godine afganistanski režim uputit će preko 20 zahtjeva za sovjetsku vojnu pomoć.
Afganistanski apeli za pomoć nisu bili bez razložni, što je potvrdila izjava američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog, koju će nakon završetka Hladnog rata dati francuskom listu La Nouvel Observateur u kojoj je potvrdio kako je američka CIA i prije sovjetske invazije pomagala mudžahedine u borbi protiv vladajućeg režima u Afganistanu. Kako je sovjetska nazočnost u Afganistanu bila brojnija tako su i Amerikanci ulagali sve veće napore u rušenje prosovjetske vlasti. Ustvari, američke su vlasti željele uvući Sovjetski Savez u dug i iscrpljujuć sukob kako bi dodatno oslabile svog protivnika. To potvrđuje Zbigniew Brezinski u već spomenutom razgovoru za La Nouvel Observateur: "Nismo mogli nagovoriti Ruse da interveniraju, ali smo bili svjesni da postoji mogućnost da to učine. Na dan kad su Sovjeti službeno prešli granicu napisao sam predsjedniku Carteru: Sada imamo priliku Sovjetskom Savezu dati njegov Vijetnamski rat". Američki stratezi bili su posve svjesni kako mudžahedini ne prihvaćaju američka vrijednosti, jednako kao niti sovjetske, ali politika "borbe protiv komunizma" diljem svijeta bila je prvi i najvažniji prioritet američke politike toga doba. Pri tome se posve zanemarivala moguća prijetnja od eskalacije islamskog radikalizma. U skladu s takvom politikom američki predsjednik Jimmy Carter potpisao je 3. srpnja 1979. godine prvi dokument kojim se omogućavala tajna pomoć protivnicima prosovjetskog režima u Kabulu bez obzira tko ti protivnici bili.
U kolovozu 1979. godine u posjet Afganistanu dolazi sovjetski general Pavlovski koji će, nakon što je izvidio situaciju na terenu, zahtijevati od
kabulskih vlasti da se reforme uspore te da se uklone svi oni koji se protiv takvome stavu. No, to je značilo da predsjednik vlade Hafizulah
Amin mora otići s tog položaja, ali on to nije želio učiniti. Stoga Sovjeti potajnice počinju raditi na njegovu zbacivanju s vlasti. U okviru
afganistansko-sovjetske suradnje 11. rujna 1979. godine, oko mjesec dana nakon što je Pavlovski posjetio Kabul, Nur Muhamed Taraki odlazi u
posjet Moskvi gdje se susreće s novim sovjetskim vođom
Sljedećeg dana Taraki je pozvao Amina u predsjedničku palaču na ručak kako bi raspravili svoje nesuglasice. Isprva Amin je odbio poziv ustvrdivši kako bi rađe vidio njegovu ostavku nego ručao s njim. Potom se u sukob uključio sovjetski veleposlanik Puzanov koji je uspio uvjeriti Amin da posjeti predsjedničku palaču zajedno s dva suradnika - zapovjednikom policijskih snaga Sayedom Daoud Tarunom i obavještanim časnikom Nawab Alijem te njihovim čuvarima. No, kada su uzvanici stigli u palaču došlo je do oružanog obračuna. Kako je on izgledao opisao je svom sovjetskom kolegi Andreju Gromiku afganistanski ministar vanjskih poslova Shah Wali: " Kada je Amin zajedno s članom Centralnog komiteta Tarunom i svojim čuvarima došao do Tarakijeve rezidencije i počeo se uspinjati stubama Tarakijev pobočnik pucao je na Taruna i na mjestu ga ubio. Drugi Tarakijevi suradnici također su otvorili vatru i teško ranili Aminovog pobočnika, ali samog Amina nisu uspjeli pogoditi. Kasnije se pokazalo da je Taraki razmijestio svoje ljude na krovu rezidencije i da su oni pucali na Amina koji je iz te klopke pobjegao zahvaljujući samo sreći."
Amin je uspio pobjeći iz predsjedničke palače neozlijeđen, ali istog dana uzvratio je udarac - vratio se na lice mjesta sa skupinom vojnika koji su uhitili Nur Muhameda Tarakija. Kada je Radio Kabul objavio da je predsjednik Nur Muhamed Taraki podnio ostavku zbog lošeg zdravstvenog stanja te da je Centrali komitet, vrhovno stranačko tijelo, prihvatilo njegovu ostavku bilo je jasno kako je u borbi za vlast pobijedio Amin. Za novog šefa kabulskog režima jednoglasno je potom izabran Hafizulah Amin. Na dan izbora Amin je održao prigodni govor iz kojeg je bilo jasno kako je riječ o goloj borbi za vlast: "Uklonjeni su svi oni koji nisu poštivali široke narode mase". No, sada je trebalo odlučiti što učiniti s Tarakijem. Amin se odlučio posavjetovati sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevim upitavši ga: "Taraki je još živ. Što da radim s njim?" Brežnjev mu je rekao neka radi što ga volja. Nakon takvog odgovora Amin je bio uvjeren kako ima punu potporu Sovjetskog Saveza i odlučio je narediti Tarakijevo ubojstvo i ubrzo je bivši predsjednik države ugušen jastukom. Nedugo potom Radio Kabul objavio je novu vijest - da su Taraki i njegova supruga iznenada umrli. Prešućeno je kako je bila riječ o ubojstvu koje je naredio Hafizulah Amin.
Sve bliže intervenciji
Dolaskom Amina na vlast Sovjeti su se pribojavali kako će situacija još više pogoršati tj. da postoji realna mogućnost da Amin prekine sve veze sa Sovjetskim Savezom i okrene se suradnji sa Zapadom. U tom slučaju Amerikanci bi mogli doći na sovjetsku granicu što sovjetsko vodstvo nije željelo dopustiti jer bi se Amerikanci time previše približili njihovu teritoriju. Najviši sovjetski dužnosnici smatrali su kako treba poduzeti odlučne korake da se spriječi takav razvoj situacije. Stoga su 29. listopada 1979. godine u svom izlaganju pred Centralnim komitetom, najvišim stranačkim tijelom, ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko, ministar obrane Dmitrij Ustinov i šef KGB-a Jurij Andropov iznijeli svoje viđenje nastale situacije: "Situacija u Afganistanu nakon događaja od 13. do 16. rujna ove godine kada je Taraki maknut s vlasti i ubijen ostaje izuzetno složena. Nedavno su primijećeni znaci da novo vodstvo Afganistana namjerava voditi znatno uravnoteženiju politiku prema zapadnim silama. Znano je da predstavnici Sjedinjenih Država na temelju svojih kontakata s Afganistancima dolaze do zaključka o mogućnosti promjene afganistanske politike koja bi bila po volji Washingtonu. Uzimajući to u obzir i polazeći od nužnosti da učinimo sve kako ne bi dopustili pobjedu kontrarevolucije u Afganistanu i političku preorijentaciju Amina prema Zapadu valja nam brzo zauzeti novu liniju prema Afganistanu. Nastaviti raditi s Aminom i novim vodstvom NDSA i Afganistana i ne dati Aminu razloga da pomisli kako mu nećemo vjerovati te da ne želimo surađivati s njim. Koristiti kontakte s Aminom kako bi dobili dodatni utjecaj i u isto vrijeme otkrili njegove prave namjere."
Nakon ovakvog izvješća generalni sekretar stranke Leonid Brežnjev, ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko, stranački ideolog Mihail Suslov, šef KGB-a Juri Andropov i ministar obrane Dmitrij Ustinov odlučno su se zalagali za vojnu intervenciju u susjednom Afganistanu. Međutim, tome se oštro protivio načelnik Glavnog stožera maršal Nikolaj Ogarkov. On je u svom izlaganju naglasio kako vojnici nisu motivirani boriti se u stranoj zemlji koja nije u ratu sa Sovjetskim Savezom. Uz to oni nisu obučavani za gerilski rat koji se mogao očekivati u Afganistanu već za ratove konvencionalnog tipa, prije svega na tlu Europe, gdje bi se sukobljavale velike borbene formacije. Osim toga pozivao se na nedavno loše američko iskustvo iz Vijetnama. Premda je maršal Ogarkov kvalitetno argumentirao svoje stavove to nije spriječilo ministra obrane maršala Dmitrija Ustinova da 10. prosinca 1979. da usmenu zapovijed za pripremu invazije na južnog susjeda. Dva dana kasnije donesena je i konačna politička odluka o početku invazija. Kako bi skrenuli pozornost s priprema za vojnu intervenciju Sovjeti su pokrenuli niz političkih, diplomatskih i vojnih akcija. Postrojbe Crvene armije pojačale su svoje aktivnosti u područjima uz iransku i kinesku granicu, a vojna i gospodarska pomoć Afganistanu povećana je kako bi se umanjile moguće sumnje da Sovjeti spremaju vojnu akciju. Usporedo s time intenziviran je broj posjeta sovjetskih dužnosnika afganistanskim kolegama.
U sjeni tih zbivanja započelo je premještanje sovjetskih snaga koje su trebale sudjelovati u vojnoj intervenciji. Već ranije razmještenoj bojni 105. zračno-desantne divizije 24. prosinca pridružila se još jedna postrojba ove divizije koja je smještena u zračnu luku Bagram. Samo u periodu između 24. i 27. siječnja 1980. godine u zračne luke Kabul i Bagram izvršeno je oko 250 slijetanja. Osim toga sovjetski su zrakoplovi intenzivirali letove u gradove Herat i Kandahar. Tijekom tih letova zrakoplovima IL-76, AN-12, AN-22 ali i putničkim zrakoplovima Aeroflota prebačena je gotovo cijela 105. zračno-desantna divizija tj. oko 10.000 vojnika sa svim potrebnim naoružanjem i opremom. No, tako pojačana aktivnost sovjetskih zračnih snaga nije mogla proći nezamijećeno. Vlasti u Kabulu zatražile su objašnjenje, a u obrazloženju koje im je upućeno tvrdilo se kako je riječ o dopremi oružja za režimske snage. U obrazloženju je rečeno da je uobičajeni kopneni način prijevoza privremeno zamijenjen zračnim jer su kopneni putevi zameteni snijegom. S opremom pristizao je i velik broj sovjetskih vojnika za koje je u obrazloženju rečeno da osiguravaju isporuke oružja od pobunjenika koji neposredno ugrožavaju sigurnost Kabula.
Afganistanske snage prije sovjetske intervencije
Prema podacima londonskog The Military Balancea tijekom 1978. i 1979. afganistanska je vojska imala 110.000 vojnika. Od tog broja 100.000 vojnika raspoređeno je u kopnenoj vojsci u tri oklopne divizije, 10 pješačkih divizija, tri brdske i topničke brigade te tri topnička puka i dva desantna puka. Ove su snage raspolagale s 200 tenkova tipa T-34, 500 tenkova tipa T-54/55 i T-62 te 40 tenkova tipa PT-76. Uz to posjedovali su oko 550 oklopnih transportera različitih tipova te 900 komada topničkog oružja kalibra od 76 do 152 mm; 100 bacača od od 120 mm i 50 višecijevnih lansera raketa. Tu je bilo i 350 protuzrakoplovnih topova kalibra 37, 85 i 100 mm; 20 protuzračnih topova kalibra 37, 85 i 100 mm; 20 protuzračnih topova ZSU-23-4, te nepoznat broj protutenkovskih raketa Sagger (9M14 Maljutka) te protuzračnih raketa SA-7 (Strela). U pričuvnom sastavu kopnena je vojska imala još 150.000 pripadnika.
Ratno je zrakoplovstvo imalo 10.000 ljudi koji su raspolagali s 144 borbena zrakoplova raspoređena u tri bombarderska eskadrona sa zrakoplovima IL-28. Tu je bilo i šest lovačko-bombarderskih eskadrona od kojih su četiri eskadrona raspolagala s 50 zrakoplova tipa MiG-17, a četiri eskadrona s 24 zrakoplova tipa Su-7BM. Uz njih postojala su i tri eskadrona presretača s 40 zrakoplova tipa MiG-21 te dvije transportne eskadrile koje su raspolagale sa zrakoplovima AN-2, IL-14 i IL-28. Helikopterska eskadrila bila je opremljena helikopterima Mi-4 i Mi-8 te jedan divizion protuzračnih raketa (SA-2 i SA-3) i protuavionskog topništva od 37, 85 i 100 mm. Pričuvne snage ratnog zrakoplovstva raspolagale su s 12.000 ljudi. Uz sve postojala je i poluvojna formacija žandarmerije s 30.000 ljudi.
Kako velika sovjetska aktivnost nije ostala nezamijećena kod afganistanskih vlasti tako ona nije promakla ni zapadnim promatračima koji su počeli špekulirati o sovjetskoj vojnoj intervenciji. Ne znajući da se invazija doista priprema službeno glasilo Komunističke partije Sovjetskog Saveza Pravda četiri dana prije invazije oštro je reagirala na takve tvrdnje: "Zapadni mediji, posebno američki, smišljeno plasiraju glasine o nekoj vrsti miješanja Sovjetskog Saveza u unutarnje stvari Afganistana. Otišli su tako daleko da tvrde kako su sovjetske vojne postrojbe ušle u Afganistan. Nepotrebno je reći da su sve ove tvrdnje lažne, a iza njih se krije zlokobni motiv. One nastoje dovesti u opasnost afganistanski narod i mir u toj regiji. Svima je poznato da su odnosi između Sovjetskog Saveza i Afganistana temeljeni na čvrstim temeljima dobrosusjedstva nemiješanja u unutarnje stvari i suradnje koja donosi plodove za obje zemlje."
Oluja 333
Dan uoči prevrata u posjet Aminu dolazi sovjetski ministar za veze i komunikacije, a na sam dan prevrata u Afganistanu boravi uzbekistanski ministar poljoprivrede. U čast njegova posjeta u hotelu Interkontinental, u predgrađu Kabula, upriličen je prijam kojem su nazočili svi visokopozicionirani dužnosnici Aminova režima. Dok je prijam još trajao u 19:00 h u glavnoj telefonskoj centrali došlo je do snažne eksplozije kojom su prekinute sve telefonske veze. Bio je to početak sovjetske intervencije kodnog imena Oluja 333. To je bio znak sovjetskim tenkovima i oklopnim vozilima da krenu ka zgradi televizije i radija te vitalnim vojnim i vladinim objektima u gradu. Pripadnici sovjetskih posebnih postrojba krenuli su ka predsjedničkoj palači u predgrađu gdje je boravio Amin. Nekoliko dana ranije na nagovor sovjetskih savjetnika, a pod izgovorom veće sigurnosti, Amin je iz gradskog stana preselio u predsjedničku palaču Tajbeg. Tako je Sovjetima postao lakša meta. Također na sovjetsku sugestiju operativne snage afganistanske vojske izvučene su izvan Kabula kako bi se angažirale u borbi protiv ustanika u sjeverozapadnim dijelovima zemlje. Tako su u gradu su ostale samo pomoćne vojne snage, policijske postrojbe te Predsjednička garda koja je osiguravala predsjedničku rezidenciju. Upravo će Predsjednička garda, uz snage koje su osiguravale Radio Kabul, pružiti iole značajniji otpor Sovjetima. Plan se pokazao učinkovitim jer četiri sata nakon početka intervencije sovjetske su snage uspostavile potpuni nadzor nad gradom i svrgnule Amina s vlasti. Tijekom prevrata na obje je strane poginulo oko 250 osoba. Uspješno izvedenom prevratu pomogli su i lokalni vodiči, a riječ je bila o ljudima koji su se nakon Aminova puča sklonili u sovjetsko veleposlanstvo u Kabulu. Poslije rušenja Aminova režima neki od njih zauzeti će ključne pozicije u novoj vlasti.
U napadu na predsjedničku palaču, koju je branilo oko 100 Aminovih gardista, sa sovjetske strane sudjelovala su 24 pripadnika elitne vojne postrojbe Alfa (članovi skupine Grom) te 30 pripadnika KGB-ove elitne postrojbe Zenit. Uz njih u akciji je sudjelovalo i 520 pripadnika 154. odjela Specnaza, tzv. Muslimanska bojna (jer se sastojala od vojnika isključivo iz južnih, većinski muslimanskih, republika) te 87 pripadnika 345. Gardijskog zračnog puka. U knjizi Autopsija za carstvo: Sedam vođa koje su izgradile sovjetski režim (Autopsy For An Empire: The Seven Leaders Who Built The Soviet Regime) ruski povjesničar i sovjetski general Dimitrij Volkogonov ovako opisuje Aminovu rezidenciju nakon upada sovjetskih vojnika: "Bio sam u palači nekoliko dana kasnije i vidio sam raznesene prozore, zidove pune rupa od metaka, dimom zaprljane stropove i gomile čahura od metaka na podu. Amin, njegova obitelj i svi u palači - tjelohranitelji, rođaci i sluge bili su ubijeni. Tijekom napada Amin je očajnički nastojao stupiti u kontakt sa sovjetskim veleposlanstvom. Na skupom parketu bila je velika mrlja razmazana čizmama sovjetskih vojnika."
Poslije uspjelog puča objavljeno je da će Aminovim suradnicima biti suđeno pred vjerskim i revolucionarnim sudom. No, većina njih je bila pogubljena u noći tijekom prevrata. Novi čelnik kabulskog režima Babrak Karmal obratio se preko Radio Kabula javnosti ustvrdivši da je " vlast krvave klike Hafizulaha Amina srušena" te da je izvršena kazna nad "agentom imperijalizma". Istog su dana vlasti u Kabulu zatražile sovjetsku vojnu pomoć pozivajući se na sporazum o prijateljstvu. I bez tog poziva, na sam dan prevrata 27. prosinca 1979. godine, sovjetsko-afganistansku granicu prešle su moto-mehanizirane snage Crvene armije na dva prijelaza. Na prijelazu Termez graničnu crtu prešle su snage 357. i 66. motostreljačke divizije napredujući pravcem Termez - Kabul. Dio ovih snaga zadržat će se u Kabulu dok će dio nastaviti prema jugu. Na prijelazu Kushka na sjeverozapadu u Afganistan su prodrle postrojbe 201. i 360. motostreljačke divizije. One su nastupale na pravcu Kushka - Herat i imale su zadaću zauzeti važnije gradove, osigurati komunikacije i spojiti se s drugim sovjetskim snagama u tom području. Nakon uspjelog prodora ovih snaga u ovu su zemlju pristigle 16. i 45. motostreljačka divizija pojačane helikopterskim posadama i taktičkim zrakoplovstvom. Cijelo to vrijeme niti afganistanska vojska niti mudžahedini nisu pružali gotovo nikakav otpor. Time je zaposjedanje afganistanskog teritorija uspješno završeno. No, uskoro će se za Sovjete pojaviti problemi i to upravo oni koje je maršal Nikolaj Ogarkov predvidio prije invazije. Sovjetske postrojbe uopće nisu bile obučene za borbena djelovanja protiv gerile. Uz to vojnici su bili posve zbunjeni - kada su polazili put Afganistana rečeno im je da će štiti postojeći režim, a po dolasku u ovu zemlju zapovijed je glasila posve drukčije - trebaju srušiti Aminov režim. Nakon uspješnog rušenja Amina s vlasti zadaća sovjetskih vojnika trebala je biti zaštita civila od protuvladinih snaga, ali u stvarnosti invazijske su se snage našle u situaciji da se moraju boriti i protiv civila. Teška vremena postat će još teža.
Vulkan koji je eksplodirao
Svoje viđenje sovjetske intervencije u razgovoru za CNN-ovu seriju o Hladnom ratu dao je i sovjetski general Valentin Varenikov koji je u vrijeme invazije obnašao dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera Crvene armije: "Postavili smo si zadaću pretvoriti Afganistan u stabilnu prijateljsku zemlju, a dobili smo vulkan koji je eksplodirao. Željeli smo postaviti naše garnizone u naseljenim područjima i ne uplitati se u sukobe ali prema mome mišljenju, ne bez sudjelovanja CIA-e, neke su nas snage isprovocirale. Mislim na afganistanske pobunjeničke snage. Oni bi nas napali, ubili naše vojnike i ubili naše vojne savjetnike. Prvi takav napad dogodio se na 20. topničku pukovniju. Svi naši vojni savjetnici okrutno su ubijeni, raščetvoreni i unakaženi i to je isprovociralo naš odgovarajući odgovor jer smo morali uzvratiti protiv onih koji su nas ubijali. I to je bilo poput lavine - provokacija, odgovor na provokaciju i tako dalje, i tako dalje. I to se proširilo na cijelu zemlju." Uz to afganistanska regularna vojska trebala je pružati potporu Sovjetima u tim borbama, ali vojnici regularne vojske bili su u pravilu nepouzdani jer su bili nedisciplinirani i često su dezertirali prelazeći na stranu pobunjenika ili se predajući bez borbe. U samo godinu dana oružane snage afganistanskog režima pale su na brojku od 40.000 ljudi (32.000 u kopnenoj vojsci i 8000 u ratnom zrakoplovstvu).
Sovjeti će ubrzo uvidjeti kako se ne mogu odveć osloniti na režimske snage u pokušaju uvođenja reda u zemlji. Stoga odlučuju povećati broj svojih vojnika kako bi mogli uspostavili kakav-takav red. Samo do kraja veljače 1980. godine Crvena će armija u Afganistanu imati 85.000 vojnika raspoređenih u šest divizija. Osim većeg broja vojnika, u tada već praktično okupiranu zemlju, Sovjeti dopremaju i svoje najsuvremenije naoružanje - borbena vozila tipa BMP, tenkove T-62 i T72 te zrakoplove tipa MiG-21 i borbene helikoptere Mi-24. Osim toga Sovjeti su imali problema i s vlastitim vojnicima jer su više od 50 % njihova sastava u Afganistanu činili vojnici-pričuvnici iz srednje Azije. Ti su vojnici u velikom broju bili muslimani koji su se lako solidarizirali s ustanicima i pokušavali prebjeći na stranu pobunjenika.
Sovjetska podjela Afganistana
Sovjeti su Afganistan podijelili na sedam vojnih okruga. U Konduzu i Faizabadu smještena je 201. motostreljačka divizija koja je bila nadležna za sjeveroistok Afganistana. Zadaća osiguranja Herata i zapadnog dijela zemlje dodijeljena je 54. i 68. diviziji. Pokrajinu Balkh i susjedna područja osiguravala je 16. motostreljačka divizija sa sjedištem u Mazar-E-Sharifu. Za jugoistok Afganistana brinula je 357. motostreljačka divizija sa sjedištem u Kandaharu dok je za istočni i središnji dio Afganistana brinula 275. divizija s bazom u Jalalabadu. Osiguranje glavnog grada Kabula i okolnih područja dodijeljeno je 105. zračno-transportnoj i 360. motostreljačkoj diviziji. Uz svu ovu vojnu silu diljem Afganistana raspoređene su zračno-jurišne brigade, a također je oko 30.000 vojnika smješteno u sovjetskoj srednjoj Aziji kao pričuva za moguće intervencije na sjeveru Afganistana.
Cijelo to vrijeme ni Amerikanci ne sjede prekriženih ruku. Mjesec dana nakon sovjetske invazije savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jimmy Cartera Zbigniew Brezinski putuje u Pakistan. O tom putovanju govorio je u intervju za CNN-ovu seriju o Hladnom ratu: "Svrha mog putovanja bila je koordinacija zajedničkog odgovora na sovjetsku invaziju s Pakistancima. Namjera nam je bila učiniti sve kako bi Sovjeti sve što je moguće više i što je moguće duže krvarili u Afganistanu. U taj smo naporu uključili Saudijce, Egipćane, Britance i Kineze. Počeli smo nabavljati oružje za mudžahedine iz raznih izvora. Primjerice, nešto sovjetskog oružja nabavili smo od Egipćana i Kineza, čak smo dobili nešto sovjetskog oružja od čehoslovačke komunističke vlade jer je ona očito bila podložna novčanim poticajima. Nešto sovjetskog oružja za afganistanske mudžahedine nabavili smo čak i od sovjetske vojske u Afganistanu. Naime, njihova je vojska bila izuzetno potkupljiva." Na takav potez Amerikanci su se odlučili kako Sovjetima ne bi pružili dokaze o njihovoj izravnoj umiješanosti u ovoj sukob. Nabava oružja iz drugih zemalja, prije svega onih koje raspolažu oružjem sovjetskog podrijetla, trebala je skriti američke namjere na određeno vrijeme. U samo prve tri godine rata Sjedinjene su Države poslale pomoć afganistanskim mudžahedinima u iznosu od 3 milijarde dolara. Još toliko novca kao pomoć pristiglo je iz zemalja Perzijskog zaljeva, prije svega iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Sve to samo je otežavalo borbu režimskih i sovjetskih snaga protiv sve brojnijih mudžahedina. S vremenom Sovjetima postaje sve jasnije kako će boravak Ograničenog kontingenta, što je bio službeni naziv sovjetskih snaga u Afganistanu, biti dulji nego je planirano. Zato sovjetska vojska naveliko gradi vojne infrastrukturne objekte - zračne luke, skladišta i komunikacijske objekte. Usporedo s time združene snage Sovjeta i kabulskog režima nastupajući u velikim formacijama - koje imaju potporu iz zraka - pokušavaju slomiti pobunjenike. Vrlo brzo pokazalo kako je takva taktika neučinkovita u planinskim područjima. Umjesto toga pokušava se kombiniranim akcijama malih postrojba motoriziranog pješaštva, tenkova i borbenih zrakoplova brzo i odlučno napasti ustanike. Karmalov režim ne oslanja se samo na vojnu silu već pokušava djelovati i na političkom planu kako bi pridobio što širu potporu - najavljena je druga faza agrarne reforme, a sve veća pozornost obraća se na poštivanje islamskih zakona. U sklopu pomirljivijeg pristupa skupina vjerskih vođa poslana je u sovjetsku središnju Aziju kako bi iznašli način na koji bi se islam mogao uklopiti u državni socijalizam. U pokušaju da što više oslabi utjecaj mudžahedina u društvu Karmalova vlada uvodi u škole islamski vjerski odgoj, a na radiju se svaki dan emitira sat vremena vjerskog programa. Usporedo s time državne vlasti financiraju gradnju vjerskih objekata, a osnova se i Ministarstvo islamskih poslova. Na koncu islamske vjerske vođe (mule) dobile su pravo delegirati svoje predstavnike u Revolucionarno vijeće, najviše zakonodavno tijelo. Takva politika daje plodove i mlade mule sve više pristaju na suradnju s vlastima. No, mudžahedini će takve vjerske dužnosnike smatrati kolaboracionistima i do kraja rata mudžahedinske će postrojbe ubiti preko nekoliko stotina mula.
Sovjeti nigdje nisu sigurni
Cestovna mreža u Afganistanu bila je slabo razvijena, a ono malo cesta što je postojalo bilo je izrazito loše kvalitete. Sovjetski stratezi ipak su odlučili da upravo cestovne rutama ide najveći dio opskrbe za invazijske snage. Najvažnija, ali ujedno i najslabija točka te cestovne mreže bio je 2700 km dug tunel Salang na nadmorskoj visini od 3400 metara i istoimena uska vijugava cesta. Tom cestom koju su s jedne strane omeđavale strme litice, a s druge bezdan kretali su se brojni sovjetski opskrbi konvoji. Vožnja tom rutom postajala bi još opasnija kada cestu prekrije led, a tisuće kamiona svakim svojom provozom činili su led sve glađim i time cestu sve opasnijom za vožnju. Tu slabu točku uočili su mudžahedini koji su upravo duž ove ceste napadali neprijateljske konvoje. U tim napadima često su se služili snajperima. S okolnih uzvisina snajperisti su mogli učinkovito pogađati odabrane mete, a najčešće su ciljali u kotače, rezervoare s gorivom ili pak u same vozače. Uz to mudžahedini su izazivali odrone kamenja kojima bi blokirali cestu, postavljali bi prepreke od srušenog drveća ili bi minirali mostove. Time bi izazvali zastoj konvoja i sovjetske vojnike učinili još lakšim metama. O važnosti ove ceste američki novinar Steve Coll u knjizi Ratovi duhova: Tajna povijest CIA-e, Afganistana i Bin Ladena od sovjetske invazije do 10. rujna 2011. (Ghost Wars: The Secret History of the CIA, Afghanistan, and Bin Laden, from the Soviet Invasion to September 10, 2011) napisao je: "Da bi Sovjeti zadržali svoj stisak na Afganistanu autocesta Salang morala je biti otvorena. Nije bilo drugog pouzdanog kopnenog opskrbnog puta između Kabula i Sovjetskog Saveza. Hrana, odore, gorivo, oružje, streljivo - sve što su Crvena armija i afganistanska vojska trebale kotrljalo se kroz tu krivudavu, nesigurnu i punu rupa autocestu."
Neke od mudžahedinskih skupina nisu prezale ni od terorističkih akcija. U knjizi koju su zajednički napisali mudžahedinski zapovjednik Ali Ahmad Jalali i pukovnik američke vojske i povjesničar Lester W. Grau Druga strana planine: Mudžahedinska taktika u Sovjetsko-afganistanskom ratu (The Other Side of the Mountain: Mujahideen Tactics in the Soviet-Afghan War) opisana je jedna takva akcija: "Sovjeti su živjeli u istočnom dijelu Kabula. Odlučili smo ih napasti tamo gdje žive. Postojala je autobusna postaja na kojoj su Sovjeti čekali autobus koji ih je vozio na posao. Provjerili smo vozni red. Autobus koji je kretao u 7:45 h ujutro vozio je najviše Sovjeta. Sada smo trebali uspostaviti neku rutinsku djelatnost koja bi nam omogućila da postavimo bombu, a da ne privučemo pozornost. Nabavili smo kola na guranje i napunili smo ih najboljim voćem i povrćem koje smo mogli nabaviti. Proizvodi su došli iz provincije Parwan i cijene koje smo istakli bile su razumne. Sovjeti i lokalno stanovništvo naviklo je gledati ta kola i kupovati naše proizvode." Nekoliko dana za redom mudžahedini, prerušeni u civile, dovozili bi svako jutro kola puna voća i povrća kod izabrane autobusne postaje. Premda je kupaca uvijek bilo puno nikome ništa nije bilo čudno. Pripremajući se za napad mudžahedini su noću radili preinake na kolima: "Stavili smo na kola lažno dno kako bi mogli postaviti bombu koja će ostati neprimijećena čak i ako budu pregledavali tovar. Napali smo 2. listopada 1983. godine. U lažno dno postavili smo pet bombi. U njih smo umetnuli detonatore koje smo namjestili na 7:43 h. Tada smo natovarili kola voćem i povrćem. Šest je mudžahedina izvelo napad, nitko od nas nije nosio oružje. Dovezli smo kola do postaje kao i obično, 13 Sovjeta okružilo je kola kako bi pogledalo što ima na kolima. Polako smo otišli od kola i umiješali se među lokalne ljude. Bombe su eksplodirale u 7:43 h, baš kada je došao autobus. Eksplozija je ubila 13 i ranila 12 Sovjeta i oštetila obližnju prodavaonicu. Afganistanska vojska pretražila je okolicu, ali nisu nikoga uhitili."
Osim nesigurnosti u samim gradovima Sovjete su mučili i brojni kvarovi na vozilima koji su često bili uzrokovani neodgovarajućim tehničkim održavanjem te slaboj osposobljenosti vozača za vožnju u planinskim uvjetima. Na vidjelo je izašla i loša obučenost sovjetskih tenkovskih posada što je bilo apsurdno jer sovjetska se taktika zasnivala upravo na masovnoj uporabi tenkova. Sve veći broj poteškoća tražio je brza rješenja što je dovelo do odustajanja od masovne uporabe tenkovskih snaga. Prednost su dobila oklopna vozila BMP i BMD koja su imala veću pokretljivost. Međutim, kada su se ova vozila počela koristiti na planinskom terenu učestalo su se počeli javljati problemi s prevelikim opterećenjem motora. Njih su izazivali veliki usponi, loši putevi i velike nadmorske visine koje bi dovodile do problema s gorivom. Na koncu Sovjetima je preostalo samo poslužiti se helikopterskim postrojbama koje su imale više namjena - služili su za transport oružja i opreme, prijevoz vojnika, izviđanje te upravljanje topničkom vatrom. Osim toga pružali bi potporu pješačkim postrojbama u napadu ili bi sami napadali. Helikopteri tipa HIND među mudžahedinima izazivali bi pravi užas. Leteći na maloj visini oni bi ustanike napadali strojnicama, raketnim zrnima od 57 mm te kasetnim i razornim bombama od 250 kg. Napad bi započinjali ponirući s visine od oko 1000 metara spuštajući se na visinu od 10-20 metara. Za kraj izveli bi manevar praćenja konfiguracije terena ili zaokret izbjegavanja i potom krenuli u novi napad. Da stvar bude gora u napadu bi najčešće sudjelovalo više helikoptera leteći u kružnoj formaciji.
Ako su željeli ostvariti pobjedu Sovjeti su se morali prilagoditi situaciji na terenu i poslužiti se malim učinkovitim vojnim formacijama kako bi osigurali uspjeh većih akcija. O tome je u sovjetskom listu Krasnaja zvijezda u broju od 1. lipnja 1980. godine u članku pod naslovom Zapovjednik i suvremeni rat: brdska varijanta pukovnik Pavlov napisao: "Često je ishod borbe u planinama ovisio o vještim akcijama malih postrojba. Kada bi se ubacile u dubinu neprijateljske obrane one bi je slamale iznutra i tako osiguravale uspjeh snagama koje napadaju s fronte." Glavni cilj sovjetskih snaga postaje prekidanje opskrbnih kanala i izvora mudžahedina. No, to je bilo teško ostvarivo jer su sovjetske i režimske snage nadzirale velike gradove i prometnice, a sve izvan tog opsega pod svojim su nadzorom držale različite mudžahedinske skupine. Dodatni problem pojavio se kada je ustanicima počelo pristizati suvremenije oružje iz inozemstva - njihovi napadi tada su postajali sve učinkovitiji, čak su se drznuli napasti i neka veća gradska središta. No, problema su i imali i pobunjenici, a njihov najveći problem bila je njihova nespremnost za suradnju i postizanje kompromisa. Takav pristup onemogućavao je pokretanje bilo kakvih većih koordiniranih vojnih akcija. Zbog osobnih antagonizama između mudžahedinskih vođa ideja o stvaranju jedinstvenog vojnog zapovjedništva nije zaživjela, a niti ozbiljnije koordiniranje vojnih akcija. Dodatan uteg bilo je to što je mudžahedinske snage činilo više tisuća skupina koje su se međusobno dijelile po plemenskom, vjerskom, etničkom ili nekom drugom principu. Velika prepreka suradnji bilo je i različito gledište na stupanj islamizacije afganistanskog društva. Taj unutarnji sukob tinjat će cijelo vrijeme rata, a nakon odlaska Sovjeta prouzročit će nove sukobe i stradanja među samim ustanicima.
Agent CIA-e, Frank Anderson, koji je surađivao s afganistanskim mudžahedinima u to vrijeme ovako je opisao svoju suradnju s njima: "Nikad nisam vidio ljude koji su se tako brzo uvježbavali za upotrebu bilo koje vrste oružja. Bili su prirodni ratnici i to ih je činilo lakima za suradnju. U isto vrijeme, baš zato što su bili prirodni ratnici, bili su teški za suradnju. Stalno su bili u sukobu, kako jedni s drugima tako i s nama. Iste one osobine koje su ih činile nemogućim za pokoriti činile su ih teškima za obuku i bilo kakav nadzor. Njihov pristup životu i tom ratu bio je: Dajte nam novac i puške i mi ćemo se boriti! Bili su voljni naučiti upotrebljavati obavještajne podatke koje bi im davali, ali za ostale stvari nisu bili zainteresirani. Nisu bili voljni učiti osnove taktike ili osnove ratne medicine. Bili su previše zaposleni ratovanjem da bi se brinuli o ljudima koji bi u tom ratu stradali."
Plaćanje danka
Prijevoz tereta (oružja, opreme i sl.) preko teritorija jednog plemena za potrebe drugog plemena (premda su ratovali na istoj strani) morao se plaćati danak u iznosu od 10 % vrijednosti tereta kako bi bio zajamčen siguran prolaz.
No, invazijske snage imale su još ozbiljnijih problema od svojih protivnika. Ti su problemi često proistjecali iz loše organizirane logistike, koja je trebala biti temelj učinkovitog djelovanja sovjetskih postrojba. O tome svjedoči jedan sovjetski vojnik u interviewu za CNN-ovu seriju o Hladnom ratu: "Nismo imali struje. Vode smo imali dovoljno, a opskrba hranom bila je neredovita. Uglavnom smo dobivali konzervirani krumpir te ciklu i gubili smo zube brže nego ljudi koji su živjeli na Arktiku. Naime, nedostajalo nam je vitamina. Sva je hrana bila u konzervama. Ponekad tijekom operacije dobili bismo hranu za 10 dana, a devetog dana rekli bi nam da skupimo svu hranu i podijelimo je tako da nam još traje tri dana. Tako smo bili gladni i to je bio jedan od razloga koji su potakli pljačkanje." Na to su se nadovezali i loši higijenski uvjeti u bazama. Naime, učinkovit sustav vodoopskrbe nikada nije uspostavljen i poradi toga mnogi su vojnici pili vodu iz potoka gdje je bio velik broj uzročnika raznih zaraznih bolesti. U prosjeku svake godine trećina sovjetskih snaga bila je izvan borbenog stroja jer je bolovala od neke zarazne bolesti. Širenju zaraznih bolesti pogodovali su posve neodgovarajući uvjeti u sovjetskim vojnim kuhinjama koje su također često postajale izvori zaraze. O lošoj organiziranosti logistike slikovito govori i podatak da nije postojala čak ni redovita zamjena vojnih odora kako bi se barem tako ublažili loši higijenski uvjeti i koliko-toliko spriječilo širenje zaraza. Nakon svega ne čudi da su u sovjetskoj vojsci maltretiranje, podmićivanje, pijančevanje i drogiranje postale uobičajene pojave.
Snage kabulskog režima također su imale svoje probleme. Sve se više povećavao broj dezertera koji su najčešće prelazili ratovati na stranu mudžahedina. Do kraja 1980. godine broj vojnika režimske vojske pao je na oko 30.000 što je predstavljalo nešto više od jedne trećine sastava od prije sovjetske intervencije. Stoga je vlada pokušavala na sve raspoložive načine povećati broj vojnika te je u siječnju 1981. godine donesen novi zakon o novačenju. Prema tom zakonu dob za novačenje smanjila s 22 na 20 godina. Na papiru taj je potez trebao udvostručiti broj vojnika, ali mladići su masovno izbjegavali novačenje u regularnu vojsku i taj je vladin plan propao. Kako bi ipak nekako povećali broj vojnika 30. kolovoza 1981. godine u svoje su postrojbe pozvani svi pričuvnici koji su navršili 35 godina. Međutim i ovaj će se potez pokazati kao gotovo potpuni promašaj. Sada već očajni vladini dužnosti stoga su u travnju 1982. godine ponovno spusti dob za novačenje. Ovaj puta s 20 na 19 godina, a istodobno služenje vojnog roka povećano je s dvije na tri godine. Niti ovaj potez nije polučio željene rezultate te je počelo pozivanje u vojne formacije pričuvnika koji su navršili 36 godina starosti. Osim u vojne postrojbe pričuvnici su novačeni u žandarmerijske snage, i to oni u dobi od 36 do 39 godina starosti. Ovime su režimske snage trebale brojati milijun vojnika, ali u stvarnosti pozivu za novačenje odazvalo se svega 50.000 ljudi.
Nesavladivi Panjshir
Nedovoljan broj vojnika postajao je sve veći problem za kabulski režim. Jedino rješenje bilo je povećanje broja sovjetskih vojnika što je rezultiralo time da je 1984. godine u Afganistanu boravilo 115.000 vojnika Crvene armije. U to vrijeme Sovjeti i snage Karmalova režima i dalje nadziru sve veće gradove i važnije prometnice, ali način ratovanja sve se više mijenjao. Zrakoplovne snage sve su češće angažirane u borbama, a sve ofenzivne akcije diljem Afganistana sada su brižno usklađivane. Ipak to ne sprječava mudžahedine pojačavaju napade na Kabul, što dovodi do velikih problema u opskrbi grada. Ujedno povećava se i broj atentata na sovjetske i režimske časnike te pripadnike tajne policije.
Žestoke borbe vode se i oko doline Panjshir (ime doline na dari jeziku znači "Pet lavova") gdje neprikosnovenu vlast drže snage Ahmada Shaha Massouda. Riječ je od stotinjak kilometara dugom koridoru u srcu planina Hindukuša. Jedini ulaz u Panjshir nalazi se na njegovu južnom dijelu i smješten je stotinjak kilometara sjeverno od Kabula. Na tom području ni nakon šest velikih ofenziva Sovjeti ne uspijevaju slomiti mudžahedine te odlučuju Massoudu ponuditi novac u zamjenu za primirje. Premda drugim mudžahedinskim vođama to nije bilo po volji Massoud je pristao za 350.000 USD prihvatiti primirje. To su vrijeme njegovi mudžahedini iskoristili za nabavku zaliha oružja i opreme te dodatnu vojnu obuku. Nakon isteka primirja Massoud je postavio tri uvjeta kako bi ono bilo nastavljeno - kao prvo da mu se isplati svota od 700.000 USD, da izravno pregovara sa sovjetskim predstavnicima i da Panjshir bude izvan jurisdikcije kabulskog režima. Noseći sa sobom odgovor ujutro 18. travnja 1984. godine sovjetski pregovarači helikopterima stižu u Massoudov stožer i obavještavaju ga kako ne mogu prihvatiti zahtjev za autonomijom. Svega nekoliko minuta nakon što su pregovarači napustili Massoudovu bazu pojavljuju se bombarderi koji tri dana bombardiraju njegovo utočište. Tijekom tog napada sudjelovalo je oko 100 sovjetskih zrakoplova, ali Massoud u tom trodnevnom napadu nije čak ni ranjen. Poslije tri dana intenzivnog bombardiranja Sovjeti pokreću kopnene snage i prodiru u dolinu Panjshir. Međutim, ni ovaj puta ne uspijevaju zadati konačan udarac mudžahedinima na ovom području premda je sovjetsko zapovjedništvo samo za ovu akciju angažiralo oko 20.000 vojnika. Massoudovi mudžahedini na ovaj napad odgovaraju učestalim napadima na konvoje na izuzetno važnoj prometnici Kabul - Kunduz. Tijekom ih napada teško će biti oštećen državni naftovod što će izazvati nestašicu goriva. Ta će nestašica goriva dovesti do značajnog smanjenja borbenih letova sovjetskih zrakoplova, upravo su se na zrakoplovne snage okupacijske postrojbe oslanjale sve više.
Pješačko naoružanje
Glavno oružje sovjetskih vojnika bio je Kalašnjikov koji je bio precizan do 300 metara, baš kao i ručni bacač RPG.
Kako je sukob sve dulje trajao mudžahedini su dobivali sve više pomoći i jačali svoju poziciju. Glavnina pomoći stizala je od američke CIA-e koja je pokrenula operaciju kodnog imena Ciklon koja je za cilj mala financiranje i naoružavanje afganistanskih pobunjenika. Godišnji proračun ove operacija 1980. godine dosezao je skoro 30 milijuna dolara da bi se 1987. godine taj iznosio dosegao čak 630 milijuna američkih dolara. Slične programe imao je britanski MI6 te njegove inačice u Saudijskoj Arabiji i Kini. Za raspodjelu tog novca i sredstava bila je zadužena pakistanska obavještajna služba ISI koja je većinu sredstava usmjeravala ekstremističkim skupinama od kojih je Islamska stranka (Hizb-i-Islami) uvjerljivo dobivala najveći dio te pomoći. Pomoću sredstava koja su dostavljena do kraja sovjetske intervencije u Afganistanu pakistanski je ISI obučio preko 100.000 ustanika za borbu protiv kabulskog režima. Tu nije bila riječ samo o Afganistancima već se u borbu protiv Sovjeta i kabulskog režima uključivali muslimani s raznih strana svijeta budući da je ovaj rat prikazivan kao borba protiv režima koji želi uništiti islam, što nije bilo u skladu sa stvarnim stanjem na terenu ali je pomagalo u mobilizaciji muslimana diljem svijeta.
Takav pristup dovesti će do jačanja islamskog ekstremista i na koncu do pojave talibana. Pojavi ekstremističkih skupina poput talibana pogodovat će i sovjetska taktika spaljene zemlje. Kako bi učinkovito zaštitili svoje garnizone i uporišta Sovjeti su u radijusu od 300 metara od svojih uporišta uništavali sve grmlje, drveće, voćnjake pa i građevine. Uglavnom, sve što bi omogućilo ustanicima skrivanje iza bilo kakvog zaklona bilo je uništavano. Ne bi li smanjili potporu mudžahedinima Sovjeti su u suradnji s režimskim vlastima nasilno preseljavali cijela sela pa i manje gradove, a prema potreba i uništavali ih. Zbog već spomenutog malobrojnog odziva u vojsku, ali i prema vlastitom slobodnom nahođenju, sovjetske bi snage likvidirale sumnjive osobe. Kako je to izgledalo posvjedočio je seljak Majnun iz sela Kash iz pokrajine Laghman: "Doletjeli su zrakoplovi i mi smo bili zarobljeni u kući. Moja kuća je pogođena raketom iz zrakoplova i cigle su padale oko nas. Pobjegao sam iz kuće, pokušao sam pobjeći. Svako drvo je bilo pogođeno raketama i moja su djeca bila pogođena. Rakete su letjele poput lišća s drveća, padale su oko nas. Mojoj kćeri glava je bila smrskana. Izgubio sam obitelj, ljudi su ležali uokolo. Moja su djeca ležala mrtva u kući. Rusi su bili svugdje, pretraživali su kuće. Izgubio sam ženu i troje djece. Obitelj mog brata također je bila pobijena. Rusi su bili vrlo okrutni, uništili su cijelo selo. Izgubio sam sve i moj brat je izgubio sve." Kabulski profesor povijesti Hassan Kakar u knjizi Sovjetska invazija i afganistanski odgovor 1979. - 1982. (The Soviet Invasion and the Afghan Response, 1979 - 1982) tvrdi da su sovjetske snage izravno ili neizravno ubile oko milijun ljudi. Prema Kakaru Sovjeti su oko sela postavljali mine učinivši tako desetke tisuća seljana invalidima, a život na pojedinim područjima nemogućim. Surovost pojedinih sovjetskih postrojba dosezala je ponekad strahovite razmjere - živi civili namjerno su gaženi tenkovima, a Kakar navodi i da su Sovjeti za sobom znali ostavljati jarko obojene igračke koje bi eksplodirale kada bih ih djeca uzela u ruke.
Uvidjevši kako sukob dostiže prijelomnu točku CIA je odlučila afganistanskim mudžahedinima dopremiti prijenosno raketno protuzračno oružje Stinger. Riječ je o oružju koje može napasti ciljeve na udaljenosti od 4800 metara i na nadmorskoj visini između 180 i 3800 metara, što je predstavljalo odlično oružje za borbu sa sovjetskim zračnim snagama. U rujnu 1986. godine prvi Stingeri stgli su u Afganistan, što je dovelo do kopnjenja sovjetske zračne premoći. Ovisno o procjenama, u samo prvoj godini dana uporabe Stingera, mudžahedini su oborili od 200 do 400 zrakoplova. Uporaba Stingera primorala je Sovjete na promjenu taktike ratovanja borbenim helikopterima. Prvi korak bio je zamjena sovjetskih pilota afganistanskim. Na taj način broj poginulih sovjetskih pilota značajno je smanjen, ali to nije riješilo problem. Na koncu je odlučeno da u borbenim akcijama helikopteri uvijek nastupaju u paru. Jedan je privlačio neprijateljevu pozornost dok drugi (kad mudžahedini otkriju svoj položaj) napada metu.
Naš boravak u Afganistanu je završio
Izostanak vidljivog uspjeha u Afganistanu i sve lošija gospodarska situacija u samom Sovjetskom Savezu koju je intervencija u Afganistanu samo otežavala jer je značajan dio državnog proračuna bio namijenjen upravo sovjetskim snagama u Afganistanu utjecalo je na promjenu stava sovjetske javnosti o intervenciji u susjednoj zemlji. Osim toga sve je jasnije postajalo da slika koju su sovjetski mediji puštali u javnost nije bila stvarna. U sovjetskim su medijima vojnici Crvene armije prikazivani su kao osloboditelji koje lokalno stanovništvo s radošću dočekuje. Međutim, kući su se vraćali sovjetski veterani s posve drukčijim pričama koje su se potom širile. Upravo u to vrijeme na čelo sovjetske imperije dolazi reformator Mihail Gorbačov koji je odlučio usredotočiti se na unutarnje reforme i stoga je bilo potrebno okončati sovjetsku nazočnost u Afganistanu koja nije donosila nikakve koristi sovjetskoj strani. Ono što su se svi sovjetski političari do tada javno bojali reći - da Sovjetski Savez ne može pobijediti u Afganistanu - shvatio je i Gorbačov te je odlučio prekinuti tu agoniju. Sukladno tome u Ženevi su 1986. godine započeli pregovori o povlačenju i dvije godine kasnije (1988.) okončani su postizanjem sporazuma. Sporazum je regulirao sovjetsko povlačenje iz Afganistana koje započelo u svibnju 1988. godine, a završilo 15. veljače naredne godine.
Posljednji sovjetski vojnik koji je napustio Afganistan bio je general Boris Gromov koji je simbolički prešao most preko rijeke Amu Darya u 11:55 h. Tako je nakon devet godina i 50 dana završena sovjetska intervencija u Afganistanu. Nakon stupanja na sovjetsko tlo Gromov se kratko obratio novinarima: "Naš boravak u Afganistanu je završio. Iza mene nije ostao niti jedan sovjetski vojnik ili časnik. Naš devetogodišnji boravak ovime završava." Devetogodišnji boravak koštao je života 14.453 sovjetskih vojnika, a od tog broja samo tijekom povlačenja poginula su 523 vojnika. Premda su znali da se radi o snagama koje se sukladno dogovoru povlače mudžahedini su svejedno tijekom povlačenja napadali sovjetske konvoje. Broj ranjenih sovjetskih vojnika u Afganistanu, prema dostupnim podacima, prelazi brojku od 50.000. Procjene gubitaka na afganistanskoj strani kreću se u širokom rasponu od 670 tisuća do 2 milijuna poginulih.
Objavljeno: 15. 9. 2012.
