Sve do početka 20. stoljeća Rumunjska je bila pretežito ruralna zemlja u kojoj je gotovo 70 % stanovništva živjelo od poljoprivrede. Dobar dio proizvedenih žitarica izvozio se na strana tržišta gdje su žitarice postizale bolju cijenu. Nakon otkrića naftnih izvora industrija nafte počela je dobivati svoj zamah ali to je još uvijek bilo premalo da bi imalo značajnijeg utjecaja na lokalno gospodarstvo. U vrijeme Velike depresije (1929. - 1933.) kada je prvo Sjedinjene Države, a zatim i ostatak svijeta, zahvatila gospodarska kriza cijene žitarica na svjetskom tržištu doživjele su znatan pad. Posljedično to je donijelo smanjenje prihode Rumunjskoj te dovelo do prelijevanja krize u ovu zemlju. Cijena rada na lokalnom tržištu pala je, a zbog smanjenog obima posla došlo je i do velike nezaposlenosti. U potrazi za poslom seosko se stanovništvo počelo slijevati u gradove. Broj bankrota bio je sve veći, a ulaganja u gospodarstvo sve manja. Posla nije bilo ni na selu niti u gradovima što je dovelo do izbijanja socijalnih nemira koji će s vremenom prerasti u političke. Dodatni teret na rumunjskim leđima bile su teritorije koje je ova država dobila nakon okončanja Prvog svjetskog rata. Na tim područjima nalazio se velik broj nerumunjskog stanovništva koji je sve do nedavno bio u sastavu drugih država. Ponajviše je bila riječ o Mađarima u Transilvaniji (mađ. Erdelj), ali i o teritorijama gdje su živjeli Bugari (južna Dobrudža) te Rusi i Ukrajinci (Besarabija, Bukovina). U tako bremenitoj situaciji vjetar u leđa dobili su ekstremistički pokreti koji su nudili jednostavna rješenja u teškim vremenima.
Najutjecajnija među ovim organizacijama postat će Legija arkanđela Mihaela (rum. Legiunea Arhanghelul Mihail) koju je 1927. osnovao student Corneliu Zelea Codreanu. Ubrzo će Legija utemeljiti svoje vojno krilo koje će nazvati Željezna garda (rum. Garda de fier), a kasnije će ovo ime postati sinonim za cijeli pokret. U počecima riječ je bila o terorističkoj organizaciji koja je izvodila ubojstva Židova. Međutim, Legija se nije usredotočila samo na terorističku djelatnost već je svoje djelovanje kombinirala s vještom propagandom služeći se vizualno efektnim marševima i vjerskim procesijama koje su bile dodatno emocionalno nabijene domoljubnim pjesmama. Nije zanemaren ni komercijalni dio djelovanja te je Legija otvorila niz trgovina, restorana i obrta preko kojih je stjecala financijsku dobit. Kroz takva mnogostruka djelovanja, u kombinaciji s volonterskim i karitativnim radom, promicani su antikomunistički, antisemitski ali i antidemokratski i antiparlamentarni svjetonazori. Formula se pokazala uspješnom i u samo dvije godine takva djelovanja broj pripadnika Legije uvećao se za gotovo osam puta. Utjecaj i važnost Legije na društveni i politički život Rumunjske sve su više rasli, a samim time sve su više prihvaćani i svjetonazori koje je Legija promicala. Glavna komponenta njezina svjetonazora bilo je promicanje antisemitskih stavova koji su Židove doživljavali kao prijetnju rumunjskom društvu. Kakav rezultat promicanja takvog svjetonazora može biti postalo je očevidno 9. prosinca 1927. godine kada su u transilvanijskom gradu Oradea Mare pripadnici Legije pokrenuli pogrom Židova tijekom kojega je uništeno pet sinagoga, a svici Tore spaljeni su na gradskim trgovima. Pripadnici židovske zajednice javno su verbalno ponižavani i izlagani tjelesnom nasilju. Neredi iz Oradea Mare proširili su se i na druga mjesta gdje je scenarij bio gotovo istovjetan. Samo u gradu Cluju opljačkano je, a potom i spaljeno, osam sinagoga.
Igre oko teritorija
Smatrajući kako ima dovoljno političke i vojne snage Željezna je garda 1938. pokušala zbaciti kralja Karla II s vlasti. Pobuna je brzo slomljena, a vođa Željezne garde Corneliu Coderanu uhićen je i nešto kasnije je, prema službenom priopćenju, "ubijen u pokušaju bijega". Istina je ipak bila nešto drukčija. Kako bi spriječile da se pobuna ponovi vlasti su Coderanua s još nekolicinom pripadnika Željezne garde ukrcale u vojne kamione koji su se uputili izvan grada. Na jednoj napuštenoj cesti zatočenici su izvedeni iz kamiona i podavljeni, a potom je u svakog ponaosob pucano vatrenim oružjem ne bi li počinitelji bili sigurni da su svoju zadaću dobro odradili. Shvaćajući kako njegov položaj na vlasti može postati upitan kralj je 12. veljače 1938. godine proglasio "kraljevsku diktaturu". Raspuštene su sve političke stranke, demokratski ustav je ukinut, a umjesto njega na snagu je stupio novi profašistički ustav. Na vanjskopolitičkom planu kralj pokušava Rumunjsku održati neutralnom i voditi politiku nezamjeranja. Kako bi Rumunjsku zadržale na svojoj strani Francuska i Velika Britanija 12. travnja 1939. godine obvezale su se jamčiti neovisnost Rumunjske u slučaju vanjske ugroze. Istovremeno Rumunjska je vodila pregovore sa Sovjetskim Savezom o pružanju sovjetskog jamstva za nezavisnost Rumunjske. No, kada je Sovjetski Savez zatražio da se u sporazum unese odredba prema kojoj sovjetske snage mogu prijeći rumunjsku granicu u slučaju ugroze Rumunjska se povlači iz pregovora. Ugovor o međusobnoj vojnoj pomoći Rumunjska je sklopila s Poljskom s kojom je imala maleni dio zajedničke granične crte. No, nakon njemačkog napada na Poljsku 1. rujna 1939. godine poljska vlada nije formalno zatražila pomoć tako da se rumunjska pomoć susjednoj zemlji svela na to da je 17. rujna preko svoje granice propustila poljske vojnike i članove vlade koji su bježali pred napadačima.
Nakon potpisivanja pakta Ribbentrop-Molotov zemlje potpisnice usuglasile su se kako Sovjetski Savez ima legitimno pravo tražiti od Rumunjske teritorijalne ustupke. U skladu s time 26. srpnja 1940. sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov predat će rumunjskom veleposlaniku u Moskvi Gheorghe Davidescuu ultimatum sovjetskih vlasti. U ultimatumu je traženo da Rumunjska prepusti svom istočnom susjedu Besarabiju i sjeverne dijelove Bukovine. Rumunjska je trebala brzo odlučiti što će učiniti. Kralj je zatražio od Bugarske i Mađarske jamstva da neće napasti Rumunjsku ako ona zarati sa Sovjetskim Savezom. No, susjedne zemlje nisu bile spremne pružiti ta jamstva i postalo je jasno kako bi se Rumunjska mogla naći u ratu na tri fronte u slučaju konfrontacije sa Sovjetima. Želeći očuvati zemlju kralj Karlo II nije imao drugog izbora nego narediti povlačenje rumunjske vojske sa spornog područja. Takvo popuštanje dovesti će do nezadovoljstva u narodu i na koncu kralj Karlo II morat će abdicirati. Na prijestolju ga nasljeđuje njegov sin Mihovil, ali stvarno vlast će u rujnu 1940. godine preuzeti Željezna garda i maršal Ion Antonescu. Oni će proglasiti "nacionalnu legionarsku državu" koja je imala biti neka vrsta preslike nacističke Njemačke. Ova promjena vlasti označit će i začetak prvih nasilnih antisemitskih poteza državnih vlasti. Nasilje do kojega će doći pretvorit će se u jedan od najbrutalnijih programa genocida.
U teškoj situaciji u premijerskom stolcu našao se Ion Gigurtu koji je Rumunjsku počeo sve više približavati Silama Osovine. Jedan od glavnih čimbenika tog približavanja bilo je uvođenje zakonodavstva koje je bilo u skladu s nacističkim svjetonazorom. Pokrenuta je revizija državljanstva za pripadnike židovske zajednice. Kao izgovor poslužila je tvrdnja da se većina Židova ilegalno naselila u zemlju nakon 1919. godine. Rezultat toga bila je gubitak statusa državljanina za oko 225.200 Židova tj. oko jedne trećine židovske populacije. Uvedena je i rasna segregacija koja je branila sklapanje brakova između Židova i kršćana. Prema odredbama toga zakona Židovi više nisu mogli biti zaposleni u državnim službama. To je dovelo do toga, primjerice, da oni nisu više mogli biti u sastavu vojske ili policije. No, ništa od tih mjera nije pomoglo Rumunjskoj da izbjegne gubitak teritorija na uštrb vjernijih Hitlerovih saveznika - Mađarske i Bugarske. Na sastanku s Hitlerom i Ribbentropom te nešto kasnije s Mussolinijem i Galeazzom Cianom Rumunjskoj je jasno stavljeno na znanje da Mađarskoj mora predati sjevernu Transilvaniju, a Bugarskoj južnu Dobrudžu. Bila je to cijena koja je morala biti plaćena, a koja će dovesti i do Gigurtuova pada u rujnu iste godine. Nakon Gigurta vlast će i preuzeti maršal Ion Antonescu i Željezna garda koju je sada predvodio Horia Sima. Uskoro je Rumunjska otvoreno pristupila na stranu Sila Osovine, a pripadnici Željezne garde koji su sebe nazivali "legionarima" i "legionarskom policijom" ustrojavani su prema uzoru i uz pomoć SS-a.
Pokušavajući preuzeti apsolutnu vlast u državi pripadnici Željezne garde pokrenuli su pobunu 20. siječnja 1941. godine. Nakon tri dana vojska će slomiti pobunu paravojnih snaga, ali prije toga divljanje paravojske Horia Sime bit će kobno za dobar dio židovskog stanovništva. Legionare je činio šarolik društveni sloj ljudi kojima je često bio zajednički jedino antisemitizam. Stoga i ne čudi da je odmah nakon izbijanja pobune došlo do nasilja nad židovskim stanovništvom. U glavnom gradu Bukureštu pobunjeni su legionari spaljivali sinagoge, rušili židovske trgovine i pljačkali privatne stanove. U silini bijesa rulje gradski su tramvaji polijevani benzinom iako nisu imali nikakve veze sa Židovima. Plamen i dim koji se dizao visoko u zrak bili su vidljivi daleko izvan grada. Kako bi se izbjegle moguće zabune na kuće u kojima su živjeli kršćani crtani su kršćanski vjerski simboli ili su izvješeni natpisi Ovdje žive kršćani!, dok su se istovremeno na židovskim kućama pojavili natpisi Ovdje žive Židovi! Na taj su način pojedini susjedi kršćani prokazivali svoje susjede Židove. Svjesne da se vlasti neće miješati u brutalnosti koje namjeravaju počiniti bande pljačkaša i nasilnika upadale su u židovske domove iz kojih su se mogli čuti jecaji i vriska. Tijekom tri dana pobune tisuće Židova izbačeno je iz svojih domova i maltretirano. Radnici tvornice Parcomet već su prvog dana pobune upali u zgradu cionističke organizacije u ulici Antona Panna. Sve koje su tamo zatekli zatočili su u podrumu i tijekom tri dana mučili ih i tukli. Posebno je bilo okrutno to što su uhićenici bili prisiljeni piti mješavinu gorke soli pomiješane s benzinom, kerozinom i octom.
Conducător
U siječnju 1941. godine doći će do pobune pripadnika Željezne garde koja će pokušati s vlasti ukloniti maršala Antonescua. Ipak maršal će uspjeti obuzdati pobunu i na koncu preuzeti svu vlast u zemlji. Sebi će potom dodijeliti titulu Conducător (rum. vođa) što je imala biti rumunjska istoznačnica za pojmove Führer i Duce. Nakon što Nicolae Ceaușescu postane predsjednik Rumunjske i one će nakon 1968. rado služiti ovom titulom.
Na Aveniji Calarasi br. 37, gdje je bilo središte legionarskog Radničkog saveza, u pritvoru je držano više od 200 Židova. U toj skupini bio je i rabin H. Gutman sa svoja dva sina. Svima je prvo oduzeta imovina koju su imali kod sebe, a zatim je počelo tjelesno mučenje. Muški dio zatočenika bio je prisiljeni trčati gore-dolje po stubištu dok su ih legionari tukli drvenim palicama. Za to vrijeme legionari su zadržali žene u podrumu i tukli ih volovskim žilama po licima. Nakon što su svoj bijes iskalili na ženama pustili su ih na slobodu, a muškarce su odveli u šumu Jilava gdje su ih prisilili da legnu licem prema zemlji nakon čega bi pucali u svoje žrtve. Neke od legionarski žrtava prije smrti morale su proći kroz strašne muke. U svom izvješću vojni tužitelj pukovnik I. N. Vladescu događaj iz bukureštanske klaonice u tvornici kobasica Podsudeck opisao je kako se taj događaj odigrao: "Pod izgovorom djelovanja protiv političkog pokreta legionari su počinili masovna ubojstva u gradskoj klaonici u Baneasi. Više od 100 ljudi je izmesareno. Neki od njih nađeni su s duboko razrezanim trbusima. Mučitelji su iz svojih žrtava izvukli crijeva iz želuca i vezali ih žrtvama oko vrata kao kravate. U vrijeme dok se u klaonici događao pokolj ispred zgrade stajali su legionari koji su pjevali i rugali se židovskim psalmima i molitvama." Ovaj događaj u svojim je izvješćima pribilježio i njemački vojni ataše tvrdeći kako nakon masakra nad Židovima njihova tijela više nisu mogla biti identificirana kao ljudska tijela: "U općinskoj klaonici visili su dijelovi tijela na kukama poput trupla goveda. Jedan svjedok vidio je djevojčicu u dobi od otprilike pet godina kako visi s nogama u vis poput teleta, cijelo joj je tijelo bilo natopljenu krvlju."
Sustavni pogrom
Politika koja je za sva zla koja su zadesila Rumunjsku krivila Židove i komuniste sada je postala službena, a rezultati koji će uskoro uslijediti bit će strahotni. Dan prije invazije na Sovjetski Savez premijer Ion Antonescu potpisao je dekret kojim se svi Židovi u dobi između 18 i 60 godina, a koji žive između rijeka Sireth i Pruth imaju deportirati u koncentracijski logor u gradu Tirgu Jiu na jugu Rumunjske. Pukovnik Traian Borcescu iz SSI-a (Serviciul Special de Informatii), rumunjske tajne službe, kasnije će se ustvrditi kako je ovom operacijom rukovodio pukovnik Gheroghe Petrescu iz Odjela II SSI-a. Dan kasnije, 22. lipnja, započeti će invazija na Sovjetski Savez, a policija će dobiti zapovijed da na slobodu pusti sve zatočene legionare koji su uhićeni nakon propalog državnog udara u siječnju 1941. godine. Odmah nakon oslobađanja legionari su naoružani i stavljeni pod zapovjedništvo policije. Dva dana nakon invazije na Sovjetski Savez sovjetsko zrakoplovstvo (24. lipnja) bombardirat će pogranični rumunjski grad Iași. Riječ je bila o gradu gdje su otprilike polovicu stanovništva (oko 50.000 stanovnika) činili Židovi. Taj prvi zračni napad prouzročio je malenu štetu, ali je doveo do stvaranja lažnih glasina da je cjelokupno židovsko stanovništvo Iașija učlanjeno u komunističku stranku te da navodi sovjetske bombardere u zračnim udarima. Pripadnici SSI-a potom su oblijepili grad plakatima u kojima se Židovi krive za rat te u kojima se tvrdi kako Židovi kroz dimnjake svojih kuća šalju signale sovjetskim zrakoplovima i tako ih navode tijekom zračnih udara. Sve to stvaralo je dodatnu napetost u gradu i okolici koja je porasla kada su kršćani svoje domove počeli označavati s križevima. Dva dana nakon prvog zračnog napada (26. lipnja 1941.) Sovjeti su ponovno bombardirali Iași. Ovoga puta napad je bio mnogo učinkovitiji i tijekom njega je poginulo oko 600 osoba, od tog broja njih 38 bili su Židovi, a načinjena je i znatna materijalna šteta. Narednog dana (27. lipnja 1941.) rumunjski diktator Ion Antonescu telefonski je kontaktirao zapovjednika vojnog garnizona u Iașiju pukovnika Constantina Lupua i rekao mu: "Očistite grad od židovske populacije." (Jean Ancel, The History of the Holocaust in Romania, Lincoln, University of Nebraska Press, 2011., str. 445) Istog dana rumunjske su vlasti i službeno optužile židovsku zajednicu za sabotažu, a vojnicima i policajcima koji su boravili u gradu rečeno je kako Židovi napadaju vojnike na ulicama. No, to je bila laž koja je imala svoju propagandnu svrhu.
Nakon toga postrojbe rumunjske vojske, ali i građana te pripadnika njemačkog SS-a, započele su s pogromom židovskog stanovništva. Postrojbe rumunjske vojske nasumce su pucale po ulicama, a počele su kružiti i glasine da su se u gradu pojavili sovjetski padobranci kojima pomoć pružaju lokalni Židovi (Radu Ioanid, The Holocaust in Romania: The Iasi Pogrom of June 1941, str. 119 - 148). Ono što se tada događalo u gradu opisao je u svojim svjedočenjima talijanski ratni dopisnik Curzio Malaparte koji je za list Corrierre della Sera trebao izvještavati o napadu na Sovjetski Savez. On svjedoči: "Grupe Židova bježale su ulicama dok su ih gonili vojnici i poludjeli civili naoružani noževima i štapovima. Policajci su kundacima provaljivali u stanove. Napola odjevene žene u spavaćicama vrištale su i dizale ruke. Neke su se bacale s prozora i lica bi im tupo udarala u asfalt. Grupe vojnika bacale bi ručne bombe kroz niske prozore u podrume gdje su se sakrili mnogi ljudi u očajničkoj potrazi za sigurnošću. Vojnici bi se sagnuli da provjere učinak eksplozija i na to okretali nasmijana lica svojim drugovima. Tamo gdje je pokolj bio najstrašniji tlo bi postalo sklisko od krvi. Histerični i nemilosrdni ritam pogroma ispunio je kuće i ulice pucnjavom, plačem, užasnom vriskom i okrutnim smijehom." (Michael Burleigh, The Third Reich: A New History, 2008. str. 772 - 775) U nedjelju 29. lipnja 1941. oko 20 h oko 2500 Židova koji su preživjeli prvi val nasilja okupljeni su na gradskom željezničkom kolodvoru. Uhićenici su potrpani u teretne vagone bez prozora. Rumunjski povjesničar Radu Ioanid u svom djelu The Holocaust in Romania: The Destruction of Jews and Gypsies under the Antonescu Regime, 1940 - 1944 navodi kako se u tom prvom vlaku nalazilo 2530 osoba. Prvi je vlak krenuo iz Iașija 30. lipnja 1941. između 3:30 i 4:15 h pod zapovjedništvom narednika Iona Leucea. Vlak je dekoriran sloganima koji su identificirali teret koji prevoze - "komunistički Židovi" i "ubojice njemačkih i rumunjskih vojnika". U mjesto Târgu Frumos, udaljenom 40 km od Iașija, vlak je došao oko 7:30 h. Zatim je otišao u mjesto Pașcani odakle je produžio ka željezničkoj stanici u mjestu Lespezi da bi se potom vratio u Pașcani. Nakon toga krenuo je ka mjestu Roman gdje je stigao u 11:45 h da bi na lokalnom željezničkom kolodvoru stajao sve do 16 h. Potom je kompozicija ponovno krenula za Tigru Frumos gdje je stigla u 21:30 h istog dana. Cijelo to vrijeme teretni vagoni bili su zatvoreni, a ljudi u njima nisu dobivali ni hranu ni piće. Kada je kompozicija konačno stigla u Tâgru Frumos, nakon 17-satnog puta, preživjelima je dopušteno da izađu iz teretnih vagona. Oko 700 preživjelih Židova potom su premješteni u mjesnu sinagogu gdje su podvrgnuti novoj torturi.
Od željezničke postaje do sinagoge Židovi su pješačili, a neki od njih pokušavali su svoju žeđ utažiti pijući iz lokvi na cesti. Mjesni policijski komesar Ion Botez to nije dopuštao već je pucao na one koji su pokušavali na taj način doći do vode. Lokalnom stanovništvu prijetilo se smrtnom kaznom ako bi pokušavali pomoći Židovima. Narednog dana (1. srpnja 1941.) uklonjeni su mrtvi, a preživjeli Židovi sada su bili pod paskom žandarmerije koja je oko 16 h preživjele Židove ponovno natjerala u teretne vagone da bi vlak smrti potom krenuo put Călărașia. Kompozicija se prije dolaska na odredište zaustavila u mjestu Mircești (2. srpnja 1941.) gdje je iz vlaka izbačeno 327 beživotnih tijela. Povremeno će se zaustavljati i u nekim manjim mjestima (Roman, Săbăoani, Inotești, Mărășești) kako bi tijela mrtvih bila skinuta s vlaka. Sve do 6. srpnja vlak će lutati rumunjskih željeznicama kada će se na željezničkoj stanici u Călărașiju okončati put dug 500 km koji je trajao šest i pol dana cijelo vrijeme praćen nepodnošljivom vrućinom. Zbog neljudskih uvjeta tijekom puta život će izgubiti 1400 zatočenika. Istog dana kada je prvi vlak s uhićenim Židovima kretao u nepoznato kod policijske postaje okupljeno je oko tisuću Židova koji su potrpani u 18 teretnih vagona da bi narednog dana u 6 h krenuli na ništa manje težak put. Ono što se odigralo u Iașiju zgrozilo je čak i Hansa Franka, njemačkog guvernera Poljske, koji je ustvrdio: "Je li itko ikad vidio masakr Židova na ulicama nekog njemačkog grada? Mi se koristimo kirurškim metodama, a ne pokoljem!"
Curzio Malaparte u svojoj knjizi Kaputt pisao je o onome što se događalo tijekom lipnja 1941. u Iașiju i okolici: "Cesta je bila krcata ljudima - odredi vojnika i policajaca, skupine muškaraca i žena, ciganski svirači s dugačkom kosom s velikim karikama, veselo su i bučno brbljali jedni s drugima, dok su pljačkali leševe, podizali su ih, okretali, pridržavajući ih dok su im skidali kapute, hlače i donje rublje. Noge su zabijali u trbuhe mrtvih kako bi im lakše skinuli cipele; jedni su trčali kako bi podijelili plijen dok su drugi na rukama nosili gomile odjeće. Bila je to vesela vreva, sretna prigoda, gozba i tržnica, sve u jednom. Susreo sam skupinu policajaca koji su brzo svlačili odjeću s tijela mrtvih i zavrištao sam na njih: 'Prljave kukavice!' Vikao sam: 'Gubite se gadovi!' Jedan od njih pogledao me je u čudu, pokupio nešto od odjeće i dva ili tri para cipela s hrpe na tlu i gurnuo ih prema meni govoreći: 'Nemojte se ljutiti gospodine satniče, ima dovoljno za sve.'" (Curzio Malaparte, Kaputt, str. 412- 413) U izvješću njemačke Einsatgruppen D od 21. srpnja 1941. izražava se šok, ne zbog okrutnih postupaka, već zbog nemara s kojim rumunjske postrojbe čine zločine: "Rumunji poduzimaju akcije protiv Židova bez unaprijed osmišljenog plana. Ne bi se tu imalo što raspravljati o brojnim pogubljenjima Židova da su imali tehničku pripremu i da je njihov način izvršenja akcija bio adekvatan. Rumunji su tijela ubijenih ostavljali tamo gdje su pogubljeni bez da ih ukopaju. Einsatzgruppe je zapovjedila rumunjskoj policiji da se poduzmu mjere u tom smislu."
Zločini na okupiranim teritorijima
Godine 2010. u šumskom području Voluturi nedaleko sela Popricani otkrivena je masovna grobnica u kojoj je nađeno više od 100 tijela među kojima su bila i tijela djece. Grobnica se nalazi na mjestu koje je bilo početna točka za rumunjske i njemačke snage prilikom napada na Sovjetski Savez. Prema dostupnim informacijama ovaj zločin počinili su pripadnici 6. planinske pukovnije koja je kasnije počinila još neke zločine na području današnje Republike Moldavije. U okolici mjesta Stanca Roznovanu i grada Iașija nađeno je još tri masovne grobnice. U razgovoru za njemački list Spiegel u članku objavljenom 8. prosinca 2008. Alexander Bantush, koji je 1941. imao 11 godina, opisao je ono što je vidio u moldavskom selu Birčevu. Prema njegovu svjedočenju vojnici rumunjske regularne vojske okupili su oko 300 Židova i zapovjedili im da se skinu pri tome im oduzimajući sve dragocjenosti koje su imali kod sebe. Onim koji su imali zlatne zube vojnici su kliještima, dok su još bili živi, vadili zube. Nakon toga žrtve su potjerane u prethodno iskopanu jamu. Oni koji bi upali u jamu pokušavali su se uspeti nazad, ali vojnici su ih opet gurali u jamu. Kada su shvatili da će biti živi zakopani počeli su vikati: "Ubijte nas! Ubijte nas!" Istovremeno, dok se cijeli ovaj događaj odvijao, vojnici su prisilili židovskog violinistu da bosonog svira violinu i pleše po komadićima stakla.
Ubijanja i zlostavljanja Židova postala su dio svakodnevice. Pridnjestrovlje, koje je sada bilo pod rumunjskom kontrolom, i gdje je general Gheorghe Alexianu 19. kolovoza 1941. proglasio svoju upravu postalo je jedno od stratišta. Krajem studenog iste godine velik dio Židova iz Besarabije i Bukovine dopraćen je u geta i logore u sjevernom i srednjem Pridnjestrovlju. Sela i gradovi pražnjeni su po uigranom obrascu: nakon ponoći zvuk bubnjeva budio bi sve koje su spavali. Ne znajući što se događa neki su izlazili na ulicu. Tada je Židovima rečeno da moraju do 3 h biti na željezničkoj stanici. U najboljem slučaju imali su dva sata za uzeti ono što su mogli ponijeti sa sobom. Na željezničkoj postaji morali su predati ključeve svojih domova kao i svoje dokumente. Umjesto toga dobili su identifikacijski broj i zatim su poslani na vlak nakon čega bi bili odvezeni u neki od logora gdje su ubijeni. Na tom području ubijanja su provodili pripadnici rumunjske žandarmerije, ukrajinske policije i pripadnici Sonderkommando R koja je bila sastavljena od lokalnih folksdojčera. U nekim slučajevima u ubijanju su sudjelovali pripadnici SS-a i njemačke policije. Pobrojane postrojbe ubile su na tisuće ukrajinskih i besarabijskih Židova. Među najstrašnije masakre ubraja se onaj u okrugu Golta gdje su ukrajinski policajci i rumunjski žandari 21. prosinca 1941. godine okupili žrtve, prvenstveno bolesne i invalidne osobe. Potom su žrtve razmještene po kućama koje su imale slamnate krovove. Rumunjski su žandari dio slame s krova razbacali oko kuća i polili slamu benzinom te je zapalili. Vatra se ubrzo rasplamsala i u nekoliko minuta između četiri i pet tisuća ljudi živo je zapaljeno.
"Budite nemilosrdni... Nakon ne znam koliko stoljeća rumunjska nacija je u prigodi imati potpunu slobodu djelovanja te provesti etničko čišćenje i nacionalnu osvetu. Ovo je trenutak u kojem smo gospodari na svojem teritoriju. I neka tako i bude! Ne tiče me se ako će nas povijest osuditi kao barbare. Rimsko Carstvo počinilo je bezbrojne barbarske čine protiv svojih suvremenika, a ipak se smatra najvećim carstvom svih vremena. Više za takvo što nećemo imati prigodu. Ako treba, pucajte mitraljezima i ja ću vam reći: vi ste izvan zakona."
Ion Antonescu, rumunjski diktator na sjednice vlade 8. srpnja 1941.
U Kišinevu, najvećem grad u Besarabiji, koji je imao židovsku populaciju koja je brojila oko 41.400 stanovnika rumunjska je vojska umarširala 17. srpnja 1941. Odmah po zaposjedanju grada započeo je progon židovskog stanovništva. Konačan broj stradalih nikada nije pouzdano utvrđen. U gradu je potom osnovan geto koji je služio novim vlastima kao izvor besplatne radne snage. No, to nije sprječavalo nove vlasti da zatočene u getu muče i ubijaju. Tako je primjerice 7. na 8. kolovoza 1941. iz geta odvezeno 500 osoba pod izlikom potreba za rad u obližnjem selu Ghidighici. Nakon dva tjedna u geto je vraćeno 200 potpuno iscrpljenih Židova. Sudbina preostalih ostala je nepoznata. Djevojke i žene iz kišinjevskog geta odvožene su u vojni bordel Soroca kako bi služile kao prostitutke svojim progoniteljima.
Zapovijed 563
Rumunjske postrojbe nisu uništavale samo Židove u Rumunjskoj i onim područjima za koja su smatrali da povijesno pripadaju Rumunjima. Poput svojih parnjaka njemačkih nacista i rumunjske su snage svoj razorni antisemitizam iskazivale i na drugim područjima Sovjetskog Saveza. Nakon što je osvojena Odesa, grad s najvećom židovskom zajednicom u Sovjetskom Savezu, rumunjske okupacijske vlasti počinit će još jedna pogrom. Povod je bio diverzantski napad na lokalnu rumunjsku vojnu vrhušku. Naime, sovjetski komandosi uspjeli su u stožer rumunjske Četvrte armije u Odesi postaviti eksplozivne naprave koje su aktivirali 22. kolovoza 1941. u 18 h. Tom prilikom poginula je 41 osoba među kojima su bili rumunjski general Glogojeanu te pet njemačkih mornaričkih časnika. Osim toga bilo je ranjeno još 39 osoba. Već nakon sat i pol vremena rumunjska je vojska započela s represalijama. General Trestioreanu dao je povješati 5000 "Židova i komunista" na električne, tramvajske i telegrafske stupove u cijelom gradu. No, to je bio samo početak jer je sljedećeg jutra 19.000 Židova okupljeno u gradskoj luci gdje su streljani, poliveni benzinom i zapaljeni. Kada je čuo za eksploziju u stožeru Četvrte armije rumunjski diktator Antonescu zapovjedio je da se za svakog ubijenog rumunjskog ili njemačkog časnika ima ubiti 200 komunista, a za svakog mrtvog dočasnika njih 100. Iz svake židovske obitelji u gradu odabrana je žrtva kako nitko ne bi ostao pošteđen. Ubojstva su sinkronizirana tako da su se odvijala istovremeno kada i pokop poginulih u eksploziji u stožeru Četvrte armije. Kako je to izgledalo svjedoči zapovijed broj 563 koja je pronađena u rumunjskom vojnom arhivu: "Na ruke: general Macici. Radi odmazde maršal Antonescu naređuje: 1. Pogubljenje svih Židova iz Besarabije koji su pobjegli u Odesu. 2. Pogubljenje svih osoba na koje se odnosni Zapovijed broj 302858/3161 od 23. listopada 1941., a koje do sada nisu pogubljene, kao i drugih osoba koje je moguće pridodati, tako što će biti zatvoreni u prethodno miniranu zgradu koja će biti dignuta u zrak. To se ima izvršiti na dan pokopa naših žrtava. 3. Ovu naredbu uništiti nakon čitanja. Pukovnik Davidescu, pročelnik Vojnog ureda. Broj 563 od 24. listopada 1941. 302858."
Czernovitz, najveći grad u Bukovini, imao je populaciju od 42.932 Židova. Početkom ratnih djelovanja taj broj je bio i veći jer su Židovi iz okolnih mjesta potražili utočište u Czernovitzu gdje je židovska zajednica bila brojna i dobro organizirana. Nakon ulaska rumunjskih postrojba u grad započelo je "čišćenje" grada. U samo 24 sata ubijeno je oko 2000 ljudi. Vojnici su nasilno upadali u dvorišta, kuće, tavane i podrume neselektivno ubijajući svakog na koga bi naišli. Oni koji nisu ubijeni uhićeni su i odvedeni u žandarmerijske tamnice gdje su mučeni. Uhićene žene podvrgnute su "inspekciji" genitalija nakon čega su puštene na slobodu, a muškarci su poslani na prisilan rad. Tijekom tog prvog vala pogroma u Czernovitzu i okolici ubijeno je oko 12.000 Židova. U listopadu 1941. u gradu je osnovan geto koji je okružen bodljikavom žicom i u njega je satjerano preostalo židovsko stanovništvo. Sličnu sudbinu doživjeli su i Židovi nastanjeni u Besarabiji. U gradu Edinetsu u dva dana pogroma ubijeno je oko 500 Židova, a djevojke i žene su silovane. Tijela ubijenih zakopana su u masovne grobnice koje su bili prisiljeni iskapati oni koji su preživjeli masakr. Nakon što su sahranili svoje sunarodnjake ti posljednji preživjeli Židovi ubijeni su. Ništa bolje nisu prošli ni Židovi u drugim besarabijskim mjestima. Međunarodno povjerenstvo Memorijalnog muzeja holokausta Sjedinjenih Država (United States Holocaust Memorail Museum) predvođeno Elie Wieselom ustvrdilo je je u svom izvješću (Final Report Internationa Commission on the Holocaust in Romania) da je između 280.000 i 380.000 rumunjskih i ukrajinskih Židova ubijeno u Rumunjskoj i u područjima koje su rumunjske snage kontrolirale tijekom Drugog svjetskog rata.
Premda će već 1946. godine na Zapadu biti objavljenja knjiga Curzia Malapartea Kaputt u kojoj se nalaze i opisi zločina u Iașiju proći će više od 50 godina da ta knjiga bude dostupna i na rumunjskom jeziku. Nakon sloma fašističke Rumunjske vlast u zemlji preuzeli su komunisti, ali novi režim odlučio je prekrojiti povijest kako bi sa svojih prethodnika skinuo krivicu za ubojstva Židova. Kao isključivi krivci spominjali su se Nijemci, Mađari ili jednom riječju - fašisti. U školama se učilo o herojskom "antifašističkom otporu" te posebice o "nacionalnom antifašističkom i antiimperijalističkom ustanku u kolovozu 1944." Ratni pohodi tijekom kojih je rumunjska vojska sudjelovala u istrebljenju Židova i okupaciji stranih teritorija opisivani su kao slavne stranice rumunjske povijesti. Nakon pada Ceaușescuova režima 1989. Ion Antonescu, kojeg je komunistički režim objesio 1949. zbog ratnih zločina, počeo se portretirati kao osoba koja je vodila "sveti rat protiv boljševizma". Pojavile su se neistinite tvrdnje kako je Rumunjska bila svojevrsna oaza za europske Židove. U situacijama kada bi bilo priznavano postojanje pogroma tumačeno je kako su Židovi sami bili krivi za svoju smrt jer su simpatizirali komunizam.
Kada je rumunjski predsjednik Emil Constatinescu 1997. uputio pismo predsjedniku Federacije židovskih zajednica u Rumunjskoj Nicolae Cajalu u kojem otvoreno priznaje ulogu Rumunjske u progonu Židova i poziva na pokajanje to je dovelo do žestokih kritika. Napadi na Constatinescua nisu dolazili samo od ekstremno desne stranke Romania Mare (Velika Rumunjska) već i od vodećih liberalnih intelektualaca.
Prvi rumunjski postkomunistički predsjednik Ion Iliescu - iako i sam pripadnik komunističke stranke do pred slom rumunjskog komunističkog režima - 2003. godine izjavio je da "unutar granica Rumunjske između 1940. i 1945. nije bilo holokausta". Dvije godine ranije na svečanoj ceremoniji održanoj u Bukureštu u Zbornoj sinagogi povodom šezdesete obljetnice pogroma u siječnju 1941 Iliescu je ustvrdio kako je "neopravdano pripisivati Rumunjskoj umjetno napuhan broj [židovskih] žrtava zarad medijskog učinka]. U drugom govoru iste godine ustvrdio je kako rumunjsko društvo ima "razvijen imunološki sustav protiv međuetničkog govora mržnje, netolerancije, ksenofobije, ekstremizma, antisemitizma i rasizma".
Objavljeno: 10. 9. 2017.
