Nakon smrti generalnog sekretara Rumunjske radničke stranke i državnog poglavara Gheorghe Gheorghiu Deja 19. svibnja 1965. godine dolazi do unutarstranačkih sukoba koji imaju za cilj odlučiti tko će zasjesti na upražnjeno mjesto. Kao kompromisno rješenje za generalnog sekretara odabran je Dejov štićenik Nicolae Ceauşescu koji je zahvaljujući prijateljstvom s Dejom imao relativno brz politički uspon. Uskoro će se mladi Ceauşescu pokazati sposobnijim i okrutnijim nego što se pretpostavljalo. Nakon što je zasjeo na stolac generalnog sekretara uporno je radio na akumuliranju vlasti u svojim rukama. Do 1969. godine s položaja je uklonio svoja dva najveća konkurenta - predsjednika republike Chivu Stoica i premijera Gheorge Maurera. Poslije učvršćivanja vlasti odlučio je povući prvi simbolički potez - zatražio je provođenje istrage nad staljinističkim naslijeđem i čistkama. To je dovelo do rehabilitacije velikog broja komunističkih dužnosnika koje je prijašnja stranačka garnitura progonila. Tim potezom Ceauşescu je konsolidirao novo, njemu odano, rukovodstvo i napravio odmak od političke ostavštine svog mentora Gheorghe Gheorghiu Deja. Osim toga Ceauşescu je stranci vratio staro ime - Komunistička partija Rumunjske, a promijenio je i naziv države iz Narodna Republika u Socijalistička Republika Rumunjska. Ovi simbolički potezi trebali su poslati dvojaku poruku - da Rumunjska slijedi marksističke principe dok istovremeno zadržava svoju neovisnost. Novi vladar snažno radi na romanizaciji društva često ističući pojmove kao što su suverenitet i samoodređenje. U partijskom rječniku pojavljuju se i novi pojmovi - socijalistička demokracija i direktna komunikacija s masama.
Svojim političkim potezima Ceauşescu u svijet šalje poruku kako je on drukčiji od ostatka lidera Istočnog bloka. Tako 1967. godine uspostavlja diplomatske odnose sa Saveznom Republikom Njemačkom kao prva zemlja iz Istočnog bloka. Također odbija prekinuti diplomatske odnose s Izraelom nakon Šestodnevnog rata, a što su učinile sve zemlje u sovjetskoj sferi utjecaja. Sve to donosi mu popularnost na Zapadu što rezultira time da u svibnju 1968. godine predsjednika Francuske Charlesa de Gaulle posjećuje Rumunjsku i time Ceauşescu donosi pozitivan publicitet. U kolovozu 1968. godine tijekom invazije snaga Varšavskog ugovora na Čehoslovačku Ceauşescu odbija poslati rumunjsku vojsku u slamanje Praškog proljeća 1968. godine. Ali Rumunjska i njezin lider ne zaustavljaju se samo na tome već otvoreno osuđuju agresiju na zemlju koja bi trebala biti samostalna i nezavisna. Bio je to gotovo nezamisliv presedan u Istočnom bloku koji je još uvijek bio čvrsto u sovjetskom zagrljaju. Tim potezom Rumunjska, kao zemlja članica Varšavskog ugovora koja se odbija pokoriti zapovijedima Moskve i pri tome se usuđuje kritizirati politiku Sovjetskog Saveza smjesta nailazi na jednodušnu potporu Zapada. Novo iznenađenje uslijedilo je 1984. godine kada se u Los Angelesu održavaju Ljetne olimpijske igre. Nakon što su Amerikanci bojkotirali Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine sada su Sovjetski Saveze i satelitske zemlje odlučile bojkotirati Olimpijske igre u Sjedinjenim Državama. No, Rumunjska se opet izdvaja iz službene politike i šalje svoje sportaše u Los Angeles te postaje jedina zemlja članica Varšavskog ugovora čiji sportaši nastupaju u Olimpijskim igrama 1984. godine. Osim toga Rumunjska je bila jedina zemlja iz sovjetskog bloka koja je uspostavila službene odnose s Europskom ekonomskom zajednicom (EEZ), pretečom današnje Europske unije.
Premda je u svijet slala drukčiju sliku situacija u Rumunjskoj ni izbliza nije bila tako dobra kako se činila. Unutar svojih granica Rumunjska je bila pod jednim od najkrućih totalitarističkih režima zbog čega je tinjalo nezadovoljstvo naroda koje je povremeno rezultiralo pobunama i štrajkovima. U jednom takvom štrajku 1977. godine u gradu Brašovu sudjelovalo je 35.000 rudara. Režim je poslao vojsku da silom uguši bunt. No, desetak godina kasnije rudari će opet stupiti u štrajk, ovaj puta njih 20 tisuća. Povod će biti odluka vlasti da smanji plaće, drastično ograniči potrošnju struje i plina te još više racionalizira ionako slabu opskrbu prehrambenim proizvodima. Štrajk se pretvorio u nasilne prosvjede tijekom kojih je došlo do provala u trgovine hranom, a nakon toga masa je provalila i u ured gradonačelnika te spalila sve dokumente do kojih je uspjela doći. Kao i u ranijim slučajevima došlo je do intervencije policije i vojske kojom su prosvjedi ugušeni. Takvi događaji ipak nisu mogli ostati unutar granica Rumunjske i Rumunji koji su živjeli izvan domovine saznali su za njih. Kakva je situacija u rodnoj Rumunjskoj doznao je i slavni dramski pisac Eugene Ionescu koji je Europskom parlamentu u veljači 1989. godine uputio pismo u kojem je, između ostalog, napisao: "Stanovništvo živi u stalnom strahu od svuda nazočne političke policije, u osjećanju vječite neizvjesnosti, gledajući sa zebnjom susjeda, kolegu, rođaka koji može biti doušnik, provokator, agent. U svakom trenutku tijekom dana, u kući, na ulici, na radnom mjestu, Rumunj doživljava opsesivnu i ponižavajuću nazočnost Vođe i njegove obitelji, koje tisak, radio, televizija i plakati neumjerno hvastaju, sudjelujući ponizno u kultu ličnosti." Mjesec dana kasnije, u ožujku 1989., u zapadnim medijima pojavilo se otvoreno Pismo šestorice u kojem se Ceauşescua optužuje za nepoštovanje ustavnih prava građana, provedbu loše gospodarske politike i dokidanje građanskih sloboda. U pismu se spominje kako je narod posljednjih šest godina izložen akutnim nestašicama hrana, struje i grijanja jer se vlasti žuri otplatiti vanjski dug. Šestorica potpisnika ovog pisma osudili su zloglasni Plan o sistematizaciji naselja kao svojevrstan genocid nad vlastitim stanovništvom. Pismo je potpisalo šest istaknutih državnih dužnosnika i članova Komunističke partije: Silviu Brucan (bivši veleposlanik u SAD i Ujedinjenim narodima), Corneliu Mănescu (bivši ministar vanjskih poslova i jedno vrijeme predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda), Gheorghe Apostol (bivši sindikalni lider i član Politbiroa Partije), Alexandru Bârlădeanu (bivši član Politbiroa i zamjenik premijera), Constantin Pîrvulescu (suosnivač Rumunjske komunističke partije) te George Racanu (komunist-veteran). Bio je to, do tada, najveći udarac Ceauşescuovoj vlasti. Pismo u Rumunjskim medijima nije objavljeno, ali je u svijetu je izazvalo veliku pozornost.
Sistematizacija naselja
Život pod Ceauşescuovim režimom bio je strogo nadziran i zbog sve lošijih životnih uvjeta izrazito težak. Jedan od prvih poteza njegove vlasti bila je zabrana kontracepcije i pobačaja te donošenja zakonskih propisa kojima se otežava razvod braka. Osim toga uveden je porez za osobe starije od 25 godina koje nisu imala djecu i mogao se kretati do 20 % ionako male plaće. Pobačaj je bio dopušten samo ženama starijima od 42 godine i u slučajevima kada je žena majka četvero djece. Kasnije je zakonskim izmjenama taj broj djece povećan na pet. Liječnicima je bila zapriječena kazna od 25 godina zatvora ako bi napravili zakonski nedopušten pobačaj. U slučaju ponavljanja kaznenog djela slijedila je smrtna kazna. Majke koje bi na svijet donijele desetero djece dobivale su status majke heroja i uz to zlatnu medalju, automobil i besplatan prijevoz željeznicom. Ipak zbog teških uvjeta života brojne su se žene odlučivale na ilegalne pobačaje što je kod većine dovodilo do trajnih posljedica po zdravlje. Na prvi pogled tu je bio i jedan paradoks - favorizirajući ovakvu pronatalitetnu politiku Rumunjska je ujedno imala najveću smrtnost dojenčadi u Europi. Na tisuću porođaja 80 do 100 bilo je sa smrtnim posljedicama. Uzroka takvoj situaciji bilo je nekoliko, a dva glavna su bila nestašica lijekova i redukcije struje. Zbog nestašice lijekova svaki liječnik je imao propisanu mjesečnu kvotu lijekova i kada bi je ispunio, bez obzira na potrebe, nije mogao pacijentima davati lijekove. Redukcija električne energije svakodnevno je dovodila do isključivanja inkubatora što je imalo kobne posljedice za prijevremeno rođenu djecu.
U prosincu 1967. godine na partijskoj konferenciji rođena je ideja o novoj teritorijalno-administrativnoj organizaciji zemlje, a kao cilj isticana je potreba unapređivanja proizvodnih snaga te kako je sam Ceauşescu naglasio izgradnju višestrano razvijenog socijalističkog društva. Ideja je razrađivana sve do Desetog kongresa Partije 1969. godine kada je odlučeno da se krene u sistematizaciju seoskih naselja. S tim ciljem u srpnju 1970. godine Ministarski savjet oformio je Središnje povjerenstvo, kao i istovjetna lokalna tijela, koja su trebala provoditi dobivene naputke. Provedba je dovela do rušenja velikog broja sela i velike seobe stanovništva. Rušena su cijela sela kako bi se izgradili tzv. agroindustrijski centri. U središnjim dijelovima takvih naselja građene su trokatnice za smještaj industrijskih radnika i ostalog nepoljoprivrednog stanovništva, a na periferijama jednokatnice za po četiri obitelji koje se bave poljoprivredom. Poljoprivredne obitelji trebale su imati na raspolaganju između 70 i 100 kvadratnih metara prostora oko kuće. Građeni su i posebni objekti za uzgoj stoke - 35 kvadratnih metara za uzgoj svibnja, kokošaka i kunića te najviše pet ovaca ili jednu kravu s teletom. Dekretom je propisan i natalitet stoke prema kojem je rumunjski kolhoz morao imati najmanje 82 teleta i 92 janjeta na svakih 100 krava odnosno ovaca. Također po jednoj krmači bilo je obvezno imati 16 prasaca. To je dovodilo do toga da su seljaci obično imali jednu ili dvije ilegalne krmače kako bi njihov nakot rasporedili kod krmača koje nisu dale broj prasaca na koji su ih obvezivali zakonski propisi jer nitko nije želio riskirati kaznu neke od državnih kontrolnih službi.
Kolhoz
Zadružno poljoprivredno gazdinstvo. Zemlja kojom se u kolhozu raspolaže u državnom je vlasništvu, a proizvodna sredstva u vlasništvu su kolhoza.
Kako bi se što više izgubilo na privatnosti i individualnosti u trokatnicama i jednokatnicama rađene su kuhinje za više obitelji. Iza toga krila se dobro smišljena namjera asimilacije nacionalnih manjina. U nove domove dovođeni su obitelji koje bi potom pomno bile raspoređene tako da bi pod jednim krovom većinu uvijek činile rumunjske obitelji, a samo jedna obitelj bila bi manjinska. Takvoj asimilaciji najviše su bile izložene mađarska, njemačka, ukrajinska i romska manjina. Cilj je bio da za dvije ili tri generacije manjinska obitelj bude potpuno asimilirana, a sve pod velom gospodarskog napretka. Formalno u Rumunjskoj svi su građani bili jednaki bez obzira na nacionalnu pripadnost. No, stvarnost je bila stubokom drukčija. To je možda bilo najuočljivije na primjeru mađarske nacionalne manjine. U Transilvaniji, gdje su Mađari bili većina i gdje je živjelo oko dva milijuna, fakultet je moglo upisati svega 8 % Mađara. S diskriminacijom manjine su se susretale i kod zapošljavanja jer pripadnici manjinskih naroda često su posao dobivali izvan mjesta svog prebivališta. Asimilacija je bila toliko sustavna i agresivna da su matičari ustrajavali na tome da se novorođenoj djeci daju isključivo rumunjska imena. Na putokazima, zemljovidima i školskim udžbenicima nazivi naselja mogli su biti jedino na rumunjskom jeziku. Isto je važilo i za imena sportskih i kulturno-umjetničkih klubova. Mađarska, njemačka i srpska nacionalna manjina imale su novine na svojim jezicima, ali u njima se nije moglo pročitati ništa drugo osim hvalospjeva Ceauşescu i njegovu režimu.
Vođen fanatičnim nacionalizmom Ceauşescu je bio podozriv prema pripadnicima nacionalnih manjina, te im je ograničavao pristup i utjecaj u politici. Položaje koji su bili vezani uz nacionalnu sigurnost mogli su zauzimati samo "čisti" Rumunji, tj. oni koji u posljednje dvije generacije u obitelji nemaju pripadnike drugih nacija. Međutim, ni to nije bilo dovoljno - da bi obnašali državne dužnosti morali ste biti rođeni u Rumunjskoj. Ako je netko želio postati uposlenik obavještajne službe kriteriji su bili još stroži. U tome slučaju kandidat je morao posljednje tri generacije biti "čisti" Rumunj, a njegovi su preci trebali biti rođeni u Rumunjskoj. Pripadnici drugih nacija, ako su im obitelji možda i generacijama živjele u Rumunjskoj, nisu imali nikakvu mogućnost dobiti posao u sektoru narodne obrane, obavještajnoj službi, tajnoj policiji, Glavnom stožeru vojske ili u najvišem organu vladajuće stranke Centralnom komitetu. Nacionalni fanatizam koji je odlikovao Ceauşescua išao je toliko daleko da je uklanjao s položaja čak i one Rumunje koji su zadovoljavali ove kriterije, ali su bili u braku s pripadnicima drugih nacionalnosti. Samo iz promidžbenih razloga na visokim položajima ostavljena je nekolicina pripadnika nacionalnih manjina (Židovi, Mađari i Nijemci), ali oni su bili potpuno odsječeni od bilo kakve stvarne političke moći. Istovremeno, dok je vlast s jedne strane radila na utapanju manjina u većinski narod, s druge je strane razarala neke od najvećih kulturnih dobara istog tog većinskog naroda. U provedbi urbanizacije i industrijalizacije rumunjski gradovi trpjeli su velike štete. Možda je najveću pretrpio upravo glavni grad Bukurešt, koji je imao jedinstven spoj europske i otomanske arhitekture. Bez imalo obzira rušene su povijesne zgrade i crkve umjesto kojih su nicale suvremene zgrade i spomenici koji su veličali Ceauşescua i njegov režim te ujedno bili odraz megalomanije režima. Tako je srušeno više od petine središnjeg dijela grada.
Prislušni uređaji u strujnim utičnicama
Paranoja vlastodržaca i strah od vlastitog naroda bili su toliki da je vlast gotovo od rođenja neprestance nadzirala i pratila građane. Kada bi napunila treću godinu života sva su djelca postajala članovi udruge Jastrebovi domovine, a kasnije bi istim automatizmom postajali članovi Pionira. U zrelijoj dobi prelazili bi u članstvo Komunističke omladine, da bi potom postajali članovi Generalnog saveza sindikata, Komunističke partije Rumunjske ili Demokratskog saveza socijalističkog jedinstva. Jedina prednost članstva u ovim organizacijama bila je mogućnost da se lakše dobije radno mjesto. Zbog represivnog aparata koji je svuda pružao svoje pipke većina stanovništva živjela je u neprestanom strahu od doušnika, provokatora i policijskih agenata. Kako bi što lakše nadzirala svoje građene vlast je zabranila distribuciju stranog tiska u zemlji. Ta se zabrana nije odnosila samo na zapadne tiskovine već i na novine tiskane u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj drugoj zemlji Istočnog lagera. Jedina glasila koja su građani Rumunjske mogli pratiti bila su ona državna koja su neumjereno hvalila hvalili Ceauşescua i njegovu obitelj tako marljivo gradeći kult ličnosti. U tako ustrojenom društvu nije mogla postojati nikakva organizirana oporba niti se bilo gdje na javnom mjestu mogla čuti bilo kakva alternativna ideja ili misao. Sve to omogućavalo je političkoj vrhušci da mirno slavi "novog čovjeka" i homogenizaciju društva. No, ono što se prezentiralo u državnim medijima bilo je dijametralno suprotno od onoga što se doista događalo. Primjerice, stanovi priključeni na gradsko grijanje u Bukureštu imali su dnevno samo pet sati grijanja. Izuzetak je bila jedino nedjelja kada je grijanje trajalo sat vremena dulje. Zimi bi temperatura u stanovima dosezala i do 15 C. Istovremeno trgovine, društvene prostorije i tvorničke hale nisu grijanje tj. sve prostorije u kojima su se mogla odvijati nekakva društvena događanja. Topla voda isporučivala se dva puta dnevno: u 5 h ujutro i 18 h poslijepodne. Ukupno oko pet sati tijekom jednog dana. Zbog programa štednje zabranjene su sve zabavne aktivnosti poslije 21 h. Sportski klubovi koji su za svoju aktivnost trebali tople dvorane morali su prekidati svoj rad do proljeća tj. do kraja sezone grijanja. Uza sve nevolje vladala je i nestašica svježeg mesa. U mesnicama ga praktično nije bilo, tek ponekad mogle su se kupiti pileće noge, svinjske glave i mljeveno meso. No, i to u jako malim količinama tako da se onaj tko je uspio kupiti nešto od toga mogao smatrati sretnikom. Ista je situacija bila i s mlijekom. Nije ga bilo čak ni za novorođenčad, a i kada bi bilo dostupno moglo se kupiti jedino na recept.
Dekretom o racionalizaciji potrošnje prehrambenih proizvoda svakom je građaninu zajamčena opskrba od 300 grama kruha dnevno. Mjesečno je mogao dobiti 300 grama masti, 200 grama sira, 100 grama maslaca, pola litre ulja, kilogram šećera, pet komada jaja i 200 grama salame. No, u svakodnevnom životu ni to se nije moglo uvijek dobiti zbog opće nestašice. Štoviše, ako bi vlast procijenila da je neki građanin politički nepodoban neke od ovih namirnica mogle su mu biti uskraćene. Vlast je građanima preporučivala da u stanovima ne koriste žarulje jače od 60 W te da zimi umjesto hladnjaka koriste balkon ili otvoreni prozor u pomoćnim prostorijama. Građanima je također savjetovano da ne koriste zvona na vratima već da lupaju rukom u vrata kako bi se "postigla ušteda ravna proizvodnji osrednje električne centrale". Davana je i preporuka da se umjesto usisavača koristi metla. Ako bi neko domaćinstvo prekoračilo limit potrošnje struje slijedila je kazna. Postojala je i tzv. Kontrola radnih ljudi tj. posebni timovi koji su imali pravo upasti u bilo koji stan, bez ikakvog sudskog naloga ili bilo kakvog drugog odobrenja, i provjeriti što se nalazi u smočnicama tj. da li neko domaćinstvo stvara "nepotrebne zalihe" šećera,brašna, ulja pa i sredstava za održavanje higijene ili bilo kojih drugih deficitarnih artikala.
Securitate
(Departamentul Securităţii Statului, hrv. Državna siguronosna služba)
Obavještajna služba u komunističkoj Rumunjskoj. U odnosu na broj stanovnika bila je to najveća tajna policija komunističkog bloka.
Kako oštre restriktivne mjere nisu nailazile na odobravanje stanovništva rasla je moć policije, poglavito državne službe sigurnosti Securitate. Zadaća ove službe bila je suzbiti svaku oporbu i mogući bunt. Kako bi se omogućilo dobivanje što većeg broja informacija razvijena je velika mreža doušnika. Tako su, primjerice, poštari imali zadaću prijaviti ako netko u svom domu nije imao fotografije bračnog para Ceauşescu. Također poštari su imali dužnost provjeravati koliko u pojedinim dvorištima ima kokošaka. Svi su državni službenici imali obvezu biti "budni" i razotkrivati "neprijatelja". Koliko je režim bio ustrašen vlastitih građana slikovito govori i podatak da su deponirani rukopisi svih stanovnika. Sve fizičke osobe imale su obvezu, ako posjeduju pisaći stroj, prijaviti ga u roku 30 dana najbližoj policijskoj postaji te su morali ispuniti zamolbu kojom traže dozvolu za posjedovanje pisaćeg stroja. Zamolba je sadržavala iste podatke kao i osobna iskaznica uz navođenje zanimanja i mjesta zaposlenja vlasnika pisaćeg stroja. Posjedovatelji su morali u zamolbi objasniti način nabavke pisaćeg stroja te tip i serijski broj uz napomenu zašto im je potreban. Uz sve to trebalo je navesti broj punoljetnih osoba koje su stanovale s vlasnikom stroja. Vlasnici su bili dužni priložiti i izgled slova, brojeva i ortografskih znakova na papiru. Ako bi dozvola bila dana posjedovatelji su bili dužni imati sa sobom broj kojim je njihov pisaći stroj registriran u policiji. Svaki nestanak stroja (npr. krađa) vlasnik je bio dužan prijaviti policiji u roku 24 sata, a prodaju u roku tri dana. Sve ovo odnosilo se podjednako na privatne i državne pisaće strojeve. Kada bi se pisaći stroj u državnom vlasništvu premještao iz jednog ureda u drugi šefovi su to bili dužni prijaviti policiji. U slučaju privatnih pisaćih strojeva vlasnici ih nisu smjeli nikome posuđivati, a u državnim ustanovama službenici su bili dužni pisaći stroj nakon uporabe zaključati u sef ili ormar. Servisiranje svih strojeva moglo se vršiti samo u servisima koji su imali policijsko odobrenje, a svaku promjenu slova ili znakova vlasnik je bio dužan prijaviti policiji. Također je morao prijaviti kada s pisaćim strojem odlazi na put ili odmor.
Strogi je nadzor obuhvaćao i poštanske pošiljke, posebice one upućene u inozemstvo. Nisu nadzirani samo domaći građani već i stranci. U svakom hotelu namijenjenom stranim turistima telefoni su neprestano bili prisluškivani. U svakoj sobi postavljeni su mikrofoni koji bi se aktivirali kada bi gost ušao u sobu, a interna televizija omogućavala je stalni nadzor trpezarija, holova pa čak i zahoda. Praćenje nije prestajalo ni izvan hotela jer su postavljene nadzorne kamere na ulazu u najvažnije hotele (International, Athena Palace, Lido, Nord). Uposlenici Securitate radili su kao konobari ili šefovi sala u najvažnijim restoranima i kada bi gosti sjeli za stol aktivirali bi mikrofone skrivene u keramičkim pepeljarama. U noćne klubove, hotele, restorane, kazalište, opere, koncertne dvorane, cirkuse, kinematografe, parkove i na ulice upućivana je cijela vojska prostitutki koja je radila za službu državne sigurnosti. Stranci koji su studirali na rumunjskim sveučilištima, uglavnom je bila riječ o afričkim studentima, vrbovani su za rad u tajnoj službi. Kada bi bilo zavrbovani od njih je traženo da organiziraju devizne transakcije na crnom tržištu ili da stupaju u homoseksualne odnose sa strancima ne bi li one koji upadnu u takvu stupicu Securitate poslije mogla lakše ucjenjivati.
Zbog Ceauşescuove opsjednutosti prisluškivanjem cijela je država trpjela posljedice. Nakon njegova dolaska na vlast naredio je postavljanje stotina tisuća mikrofona po uredima i spavaćim sobama visokih partijskih dužnosnika i vlastite rodbine. Kako su korupcija i prostitucija u Rumunjskoj vladali na najvišim razinama vlasti mikrofoni su sve to bilježili i omogućavali Ceauşescu stjecanje velike moći. Prislušni uređaji postavljani su praktično na svako dostupno mjesto. Primjerice u telefonske aparate tako da i kad nije bio aktivan telefon je bilježio svaki razgovor u prostoriji u kojoj se nalazio. Ali otišlo se i korak dalje pa su mikrofoni tvornički bili ugrađivani u plastične zidne utičnice. Takve su naprave prvenstveno bile namijenjene seoskim domaćinstvima koja najčešće nisu imala telefon. Prislušni uređaji ugrađivani su i u televizore. Kako su televizori najveći dio dana bili isključeni (program se emitirao svega nekoliko sati dnevno) mogli su hvatati sve zvukove u prostoriji.
Paranoični nazdor
Svi uredi i rezidencije partijskih čelnika morali su biti redovno i sustavno kontrolirani, ne bi li se utvrdilo postoje li mikrofoni za prisluškivanje ili neki drugi uređaji. Svakog jutra svaki telefonski aparat bio bi zamijenjen potpuno istovjetnim, prethodno provjerenim i zapečaćenim. Svakodnevno su se provjeravale sve telefonske linije ne bi li se pronašao kakav prislušni uređaj. Svakog jutra provjeravao se i sustav za otkrivanje zračenja postavljen u okvir vrata, a redovito su se provjeravali i Geiger-Müllerovi brojači te drugi uređaji za mjerenje zračenja koji su bili skriveni u prostoriji. Jednom tjedno rendgenski su se pregledavali zidovi, strop i pod, kako bi se dodatno provjerilo da nema neželjenih prisluškivača.
Trgovina ljudima, luksuz i izgradnja kulta
Nije prisluškivanje bilo jedino što je Ceauşescu omogućavalo stjecanje velike moći. Premda je osobno nije potaknuo trgovina ljudima također mu je pribavljala velik utjecaj i moć. Krajem pedesetih godina, prije nego što će Ceauşescu postati najmoćniji čovjek u Rumunjskoj, britanski poduzetnik Henry Jackober kontaktirao je rumunjsku obavještajnu službu DIE (Departamentul de Informatii Externe) prenoseći poruku izraelske obavještajne službe. Poruka je glasila kako je Izrael spreman platiti Rumunjskoj za svakog Židova kojem se dopusti iseljavanje. Misleći kako se radi o provokaciji rumunjske su vlasti odbacile prijedlog, ali nakon nekoliko mjeseci Jackober je predložio da se u Rumunjskoj potpuno besplatno podigne automatizirana životinjska farma kada 500 židovskih obitelji dobije dopuštenje za iseljavanje. Tadašnji prvi čovjek Rumunjske Gheorhiu Deja prihvatio je prijedlog kao jednokratni eksperiment. Posljedično u malom selu Perisu, sjeverno od Bukurešta, izgrađena je suvremena farma. Nekoliko dana nakon završetka izgradnje farme istu je posjetio Gheorgiu Deja i ono što je vidio jako mu se svidjelo. Odobrio je iseljenje 500 židovskih obitelji i naručio još pet farmi. Kako su farme bile u vlasništvu Ministarstva unutarnjih poslova do kraja 1964. godine ovo je ministarstvo postalo najveći proizvođač mesa u Rumunjskoj. Na tim su farmama uzgajani pilići, pure i svinje, i to desetine tisuća na godinu. Uz njih Ministarstvo je posjedovalo i nekoliko farmi ovaca i stoke s oko 100.000 grla. Sve ove farme bile su opskrbljene automatskim klaonicama, hladnjačama i pogonima za pakiranje. Početkom 1965. godine, kada na vlast dolazi Ceauşescu, izgrađena je tvornica kukuruznih pahuljica po licenci tvrtke Kellogg. Sve te farme, kao i tvornica, izgrađene su u području oko sela Perisa i u njima su radili isključivo politički zatvorenici. Zamjenik ministra unutarnjih poslova Alexandru Dănescu bio je izravno zadužen za vođenje tih farmi, a proizvodnja koja se ostvarila na njima bila je namijenjena isključivo izvozu na Zapad. Početkom šezdesetih godina broj izlaznih viza odobrenih Židovima u potpunosti je zavisio od izvoza jaja, piletine, puretine, svinjetine, govedine i kukuruznih pahuljica na Zapad. Prema nepisanom sporazumu Rumunjske i Izraela za svakog Židova kojem se dopusti izlazak iz Rumunjske plaćala se određena svota novca koja je zavisila od životne dobi, obrazovanja, zanimanja, radnog mjesta i obiteljskog stanja onoga tko se iseljavao. U lipnju 1978. godine cijena se kretala od 2.000 do 250.000 američkih dolara po osobi.
U veljači 1972. godine Ceauşescu je zaključio kako bi iz ovog "poslovnog aranžmana" mogao izvući dodatnu korist. Stoga je zapovjedio da se nikome ne smije odobriti iseljenička viza dok iseljenik ne potpiše tajni sporazum sa snagama sigurnosti u kojem pristaje u inozemstvu raditi za rumunjsku obavještajnu službu. No, velika većina onih koji su se iselili nikada nisu ispoštovali ovaj prisilni sporazum. Krajem 1977. godine Ceauşescu je imao novu zamisao - u zamjenu za povećan broj iseljeničkih viza tražio je da Izrael Rumunjsku opskrbljuje uzorcima zapadnog oružja. Kada je jednom uspostavio obrazac Ceauşescu je uvidio da tako može trgovati i s drugim zapadnim zemljama, a ne samo s Izraelom. Tajnim pisanim ugovorom sa Zapadnom Njemačkom Rumunjska je dobivala između 8000 i 10.000 zapadnonjemačkih maraka za svakog rumunjskog Nijemca kojem je bilo dopušteno iseljavanje. No to nije bilo tako jednostavno jer je u članku 2. tog ugovora pisalo kako osoba koja emigrira mora platiti sve troškove koje to preseljene uzrokuje. Ti troškovi uključivali su trošak školovanja od osnove škole do fakulteta, plaćanje troškova zdravstvenog osiguranja i liječenja koje je iseljenik imao tijekom života u Rumunjskoj. Također morali su biti plaćeni i troškovi rođenja vlastite djece pa čak i ako su bi bili rođeni u predratnoj Rumunjskoj i svi troškovi morali su biti podmireni u stranoj konvertibilnoj valuti. Iseljenicima su oduzimane i nekretnine ili kako to stoji u članku 5.: "Zgrade i zemljišta, koja pripadaju osobama koje se definitivno sele iz zemlje prelaze, u skladu sa zakonom, u vlasništvo države." Uz to sav namještaj, ukrasni predmeti, umjetničke slike, kiparska djela i knjige mogle su potpasti pod pojam stvari iz nacionalnog bogatstva emigranti su morali predati državi "po utvrđenoj cijeni Središnjeg državnog povjerenstva kulturnog nacionalnog naslijeđa". Ta je cijena bila simbolična i vladajuća je kasta praktično za sitniš dobivala vrijedne stvari. Istovremeno službena je državna politika Rumunjsku nazivala "snom čovječanstva".
No, u tom "snu čovječanstva" sve je bilo podređeno udobnom i sigurnom životu obitelji Ceauşescu te njegovanju kulta velikog vođe i njegove obitelji. Koliko je maha takva politika uzela slikovito govori podatak da je na jednoj od sjednica Izvršnog političkog komiteta odlučena da se "na zahtjev mnogih članova i nečlanova Partije" Ceauşescuva djela čitaju djeci u vrtićima i u svim vrstama škola te da se napamet uče pjesme o bračnom paru Ceauşescu. Uz to učenici su morali pisati domaće zadaće o "velikom sinu rumunjskog naroda" i njegovoj isto tako "genijalnoj supruzi" koja je "dobra kao zraci sunca, lijepa kao svibanj i snažna kao div". Kao i svaki diktator ni Ceauşescu nije volio kritičare i stoga je takve čekala kazna. Kako bi se prikrio stvarni razlog kažnjavanja kritičara oni su najčešće osuđivani iz sasvim drugih razloga od stvarnih. Time se željelo pokazati kako nisu osuđeni zbog političkih razloga. Kada bi dospjeli u zatvor takve bi osobe dolazile u nadležnost zloglasne Službe K. Ta se služba bavila postavljanjem prislušnih uređaja i doušnika u zatvorske ćelije. Cilj je bio doći do kompromitirajućih podataka kako o samim zatvorenicima tako i o drugim sumnjivcima. Kasnije su se ti podaci mogli upotrijebiti protiv njih samih ili drugih osoba. Sukladno potrebama Služba K bi zatvorenike likvidirala iscenirajući samoubojstva ili bi ih ubijala otrovnim plinom koji bi ukazivao na to da je riječ o prirodnoj smrti. U proljeće 1970. godine Služba K od sovjetskog KGB-a dobila je još strašnije oružje - radioaktivnu supstancu čije zračenje izaziva smrtonosne oblike raka. Bio je to prilično učinkovit način likvidiranja političkih protivnika i nije budio sumnje.
Prehrana
Ceauşescu je pazio na prehranu i jeo je uglavnom povrće i mliječne proizvode i objedovao je prema unaprijed određenoj satnici. Čokoladu, primjerice, nije volio.
Uza sve Ceauşescu je bio i veliki paranoik. Kada bi putovao izvan zemlje s njim bi uvijek išao i rumunjski kuhar. Poseban časnik službe sigurnosti nadzirao bi kuhara dok priprema hranu i potom bi osobno probao spravljenu hranu kako bi se uvjerio da ona ne sadrži nekakav otrov. U tu svrhu s Ceauşescuom je putovao i prenosivi kemijski laboratorij u kojem se hrana mogla i kemijski testirati. Nakon što bi bile obavljene sve provjere hrana bi bila poslužena rumunjskom vođi, a posluživao ju je uvijek njegov osobni konobar. Vođina paranoja uvećala se prilikom posjeta kubanskom predsjedniku Fidelu Castru 1972. godine. Tada mu se Castro povjerio kako je CIA unutrašnjost njegove odjeće natopila otrovom od kojeg bi mu trebala otpasti sva kosa i dlake s tijela. Ceauşescu je nekoliko dana razmišljao o Castrovim riječima i zaključio da više nikada neće nositi jedno odijelo dva puta. Iste je godine u okviru Petog odjela tajne službe stvoren poseban ogranak zadužen samo za šivanje odijela. Nakon šivanja odjeća bi se pakirala u teške providne zavarene plastične vreće. Zatim bi se uskladištila pod strogo kontroliranim uvjetima. Pravilo je bilo da Ceauşescu na raspolaganju uvijek mora imati jednogodišnju zalihu odjeće i obuće (365 odijela i 365 pari obuće). Dvije godine kasnije (1974.) utemeljen je poseban odjel i za Elenu. No, kako je bila praznovjerna Elena je ponekad, vjerujući da joj neki dio odjeće donosi sreću, zapovjedila da se on sačuva. Već krajem ljeta 1978. godine zalihe njezine odjeće tri puta su premašivale one njezina supruga. Osim ovog luksuza Ceauşescuovi su uživali u pet službenih rezidencija, 39 vila u svim rumunjskim županijama, 21 predsjedničkom apartmanu, 9 zrakoplova, 3 helikoptera, tri osobna vlaka i četiri ambulanta vozila napravljena po posebnoj narudžbi u Sjedinjenim Državama i SR Njemačkoj. Uz to postajala je i jedna bolnica samo za Ceauşescua i njegovu obitelj i u njoj se nije mogao liječiti nitko drugi.
Kraj vladavine
Kada su u prosincu 1989. godine vlasti, pod izlikom da širi nacionalnu mržnju, pokušale prognati mađarskog svećenika Lászla Tőkésa došlo je do prosvjeda. Članovi mađarske vjerske zajednice okupili su se oko svećenikova doma, a ubrzo su im se pridružili i studenti. Potom je okupljanje preraslo u prosvjed protiv vladajućeg režima. Situacija se pogoršala 17. prosinca 1989. kada pripadnici Securitate, policije i vojske otvaraju vatru na prosvjednike. Tri dana kasnije (20. prosinca) Ceauşescu u obraćanju naciji preko TV ekrana poručuje kako su događaji u Temišvaru "miješanje stranih sila u unutarnje stvari Rumunjske" te kako ti prosvjedi predstavljaju "vanjsku agresiju na rumunjski suverenitet". Kako bi svoje tvrdnje dodatno potkrijepio za 21. prosinca organiziran je 'spontani' prosvjed potpore. Međutim skup potpore nije prošao onako kako je Ceauşescu planirao. Tijekom njegova govora masa mu je počela zviždati. Ceauşescu je ostao posve zbunjen, a TV prijenos je potom prekinut. Nedugo potom došlo je do sukoba nenaoružanih prosvjednika s vojskom i policijom. Činilo se da je slamanje prosvjeda uspjelo jer je uhićeno na stotine ljudi. Međutim, sutradan prosvjedi su se prošili na sve veće gradove. Ceauşescu je pokušao održati novi govor okupljenoj masi u Bukureštu, ali su ga u tome spriječili prosvjednici koji su provalili u zgradu. Uplašeni bračni par Ceauşescu pobjegao je helikopterom, a vojska je nakon njihova bijega stala na stranu naroda.
Bračni par Ceauşescu ubrzo je uhićen i na suđenju koje je organizirano na brzinu 25. prosinca 1989. godine oboje su osuđeni na smrti i streljani. Prema presudi smaknuće je trebalo obaviti odvojeno, ali je na zahtjev bračnog para dopušteno da budu ubijeni zajedno. Ionel Boyeru, časnik u elitnoj padobranskoj postrojbi, koji je bio jedan od pripadnika streljačkog voda svjedoči kako je pred samo streljanje Nicolae pjevao Internacionalu, a Elena je vikala: Jebite se! Događaji iz prosinca 1989. godine danas izazivaju brojne kontroverze u Rumunjskoj. Tadašnji visoki časnik Securitate Filip Teodorsecu tvrdi kako nije riječ o spontanom prosvjedu već o tome da je grupa zavjereničkih generala izvršila državni udar. Pukovnik Dumitru Burlan tvrdi da je državni udar planiran još 1982. godine i da se trebao desiti tijekom novogodišnje proslave, ali da stjecajem okolnosti nije tada izveden. Burlan kao dva glavna organizatora državnog udara navodi generale Victora Stănculescua i generala Nagoua koji su u to vrijeme bili Ceauşescuvi savjetnici za sigurnost i bliski suradnici. Prema Burlanu upravo su ga oni nagovorili na održavanje skupa potpore 22. prosinca 1989. godine, te da su njihovi ljudi postavili daljinski nadzirane puške. Dok je Ceauşescu držao govor otvorena je vatra na prosvjednike, a preko ozvučenja zavjerenici su izvikivali antirežimske parole. Uplašen ovim događajima narod je prvo pokušao bježati, a zatim je okupljenima preko razglasa poručeno da će ih Ceauşescuove snage sve pobiti te da je počela revolucija. Tako su okupljeni navodno praktično prisiljeni na pobunu i obaranje Ceauşescuva režima.
"Ja sam pravnik i mislim da suđenje nije bilo u redu, ali i ovo ću reći: da su imali sto života, svih sto bi im trebalo oduzeti."
Mirko Atanacković, bivši generalni konzul Jugoslavije u Temišvaru i svjedok rušenja Ceauşescuova režima
Ove kontroverze mogle su se čuti u javnosti odmah nakon okončanja prevrata i bile su tako učestale da je 4. siječnja 1990. godine, oko tjedan dana nakon obaranja Ceauşescua s vlasti, Silvu Brucan, rumunjski veleposlanik u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim narodima na konferenciji za tisak izjavio: "Da je to istina, mi bismo se time od početka hvalili. Postojanje takve organizacije bila bi velika povijesna stvar koja bi svakako zaslužila zahvalnost rumunjskog naroda. Istina je sasvim drukčija: nikakvih planova nije bilo, jer je u to vrijeme otpor Ceauşescu bio nemoguć i u partiji i izvan nje." No, službena verzija o nastanku Fronte nacionalnog spasa - kako se nazvalo tijelo koje je rukovodilo prevratom - u proturječju je s činjenicom da su leci koji su pred 14. kongres komunističke stranke pozivali na pobunu nosili potpis Uprave Fronte nacionalnog spasa. Lorin Fortuna, jedan od vođa pobune u Temišvaru, ali i bivši član Komunističke partije Rumunjske ustrajavao je na tvrdnji da je svrgavanje Ceauşescua s vlasti bilo djelo skupine ljudi iz Ministarstva obrane koje je predvodio general Victor Stănculescu, a ne spontana narodna pobuna.
Objavljeno: 2. 1. 2015.
