Već u samim počecima civilizacije pronalazimo svjedočanstva o bićima koja piju krv ljudima ili se nakon svoje smrti vraćaju među žive pokušavajući im na razne načine nauditi. Teško je ustanoviti je li uvijek riječ o vampirima ili pak o demonima sa sličnim karakteristikama. Stroga definicija koja bi određivala tko je vampir ne postoji. Možemo tek reći kako je riječ o osobi ili biću koje je nemrtvo ili je na neki način oživjelo nakon smrti i sada nanosi zlo živim ljudima. Osim ljudskog takvo biće može poprimiti i životinjske oblike. Način na koji se postaje vampir također nije strogo određen, ali može uključivati osim djelovanja magičnih sila samoubojstvo, razne vrste bolesti, napad osobe koja je već postala vampir ili nekakvu karakteristiku koju je osoba dobila rođenjem ili nedugo nakon toga. Paul Barber u knjizi Vampires, Burial and Death objašnjava kako je vjerovanje u vampire nastalo kao ljudski pokušaj da objašnjavanje prirode i onoga što je ljudima u davna vremena bilo posve nejasno - proces smrti i razgradnje tijela. Najstariji zapis koji govori o takvim bićima pronalazimo kod Sumerana gdje se spominju bića zvana Akhkhar. Riječ je o demonima koji noću napadaju novorođenčad i trudnice. Jedan od tih demona je Lilitu kojeg pronalazimo i u vrijeme Asirskog carstva (2500 god. prije nove ere) gdje se također vjerovalo da je riječ o ženskom demonu koji pije ljudsku krv. Asirci su ga nazivali Lilit, a također ga možemo naći i u židovskim zapisima pod imenom Lilith. U azerbajdžanskoj mitologiji nalazimo priču o nemirnoj duši Hortdan koja je ustala iz mrtvih i osim što pije krv živućih ljudi ima moć pretvaranja u životinje.
Ni stari Grci nisu bili bez vjerovanja u krvopije. Kod njih nalazimo polubožicu Empusu koja napada usnule muškarce. Nakon što pokuša napasti i samog Zeusa on je ubija. No, osim nje postojala je i Lamia koja je, baš poput Lilitu, noću pila krv usnule djece. Kod starih Rimljana nalazimo Lemure koji su predstavljali zle duhove mrtvih koji se u točno određene dane vraćaju na ovaj svijet kako bi živima nanosili zlo. Lemuri kod Kapenskih vrata (Porta Capena) - koja se nalaze na cesti što vodi od Rima ka jugu Apenina - podižu kamen koji pokriva ulaz u Had i time omogućuju stanovnicima podzemlja izlazak na površinu zemlje. Zbog straha da bića podzemlja u svom pohodu ne učine neka zla tih se dana nisu organizirala vjenčanja, a svi vjerski službenici nisu obavljali svoje svakodnevne obveze. Bića koja su nalik europskim vampirima pronalazimo i u folkloru drugih dijelova svijeta. Primjerice, u astečkoj mitologiji nalazimo priče o duhovima s glavom kostura (Cihuateteo) tj. duhovima onih koji su umrli na porodu i koji kradu djecu te ulaze u seksualne odnose sa živima nakon čega živi mogu poludjeti. U zapadnoafričkom narodu Ashanti postoji predaja o ljudima koji imaju moć pretvoriti se u krijesnicu nakon čega love djecu. Stanovnici Madagaskara vjeruju u ramangi, odmetnika koji pije krv i jede nokte plemenitaša. Na Kapriskom otočju i u američkoj saveznoj državi Louisiane rasprostranjeno je vjerovanje u biće nazvano Loogaroo, na Trinidadu i Tobagu pojavljuje se Soucouynat, a u kolumbijskom folkloru nailazimo na bića Tunda i Patasola. U južnom Čileu javlja se zmija Peuchen koja sisa krv ljudima.
Kod starih Slavena najčešće nailazimo na mit o vampirima koji nastaju od duhova samoubojica, odmetnika od zakona i zlih čarobnjaka. Ponekad mogu i posve nevinog čovjeka pretvoriti u vampira. Svoje žrtve ubijaju pijenjem krvi ili gušenjem. Sumnja da je netko postao vampir najčešće se javljala kada u kraćem vremenskom roku nakon nečije smrti nekom ugine govedo, ovca ili u gorim slučajevima rođak ili susjed. To je bio razlog da se otvori grob pokojnika i traže tragovi koji bi potvrdili da se pokojnik pretvorio u vampira. Najčešći dokazi da je netko postao vampir bili su to da su pokojniku narasli kosa i nokti, da je tijelo pokojnika napuhnuto, da ima rumeni ten ili da je u ustima pronađena krv.
Neuri
Starogrčki povjesničar Herodot opisivao je običaje plemena Neura (koji su živjeli istočno od Dnjepra i vjerojatno bili Slaveni) i ustvrdio da se oni jednom godišnje pretvaraju u vukove: "Ti su ljudi čarobnjaci. Skiti i Grci o njima govore, da se Neuri svake godine jednom na nekoliko dana preobrazi u vuka, a zatim povrati u svoje obličje."
Varijacije na temu vampira nalazimo i u dijelovima Azije. U južnoj Aziji postoji vjerovanje kako duša čovjeka koji je umro prerano (nazvana Bhuta ili Pret) luta noću i plaši ljude. Osim njih tu su i bića zvana Veteli koja prema predaji otkopavaju grobove i zaposjedaju tijela preminulih da bi potom nanosili zlo živima. Karakteristično za ovu bića je da danju mogu poput šišmiša naglavačke visjeti na stablima. Priče o njima pronalazimo u knjizi narodnih legendi i priča Baital Pachisi. Na području sjeverne Indije nalazimo vjerovanje u stvorenje Brahmarakshasa koje obmotano ljudskim crijevima napada ljude kako bi pilo njihovu krv. Kod Roma nalazimo priče o ptici Strik koja se hrani ljudskim mesom i krvlju. Na prostoru današnje Malezije postoji vjerovanje u biće Penanggalan (ali se naziva još i Pontianak te Langsuir). Riječ je o ženi koja je dobila svoju moć pomoću crne magije. Njezina je specifičnost to što može odvojiti glavu od tijela i tako noću tragati za plijenom. Omiljeni plijen su joj trudnice. Kako bi se zaštitili od takvih stvorenja Malezijci oko vrata nose čičak ili ga stavljaju na prozore svojih domova. U susjednoj Indoneziji postoji vjerovanje u slično biće koje se, zavisno od područja, naziva Kuntilanak ili Matianak. Tim imenima označava se žena koja je preminula tijekom porođaja i tako postala nemrtva. Obično se pojavljuje kao atraktivna žena s dugom crnom kosom kojom pokriva rupu u stražnjem dijelu vrata s kojom sisa krv djeci. S ciljem sprječavanja ove pojave lokalno stanovništvo u usta preminulih stavlja perle, a pod pazuh jaja te preminulima bodu dlanove iglama. U Japanu postoji vjerovanje u biće Nukekubi koje baš poput Penanggalana može odvojiti glavu od tijela i letjeti noću.
Legende o ženskim vampirima koje mogu odvojiti dijelova svoga tijela pojavljuju se i na Filipinima gdje postoje dvije vrste ovakvih stvorenja: Tagalog Mandurugo i Visayan Manananggal. Dok Tagalog Mandurugo tijekom dana poprima oblik atraktivne djevojke kako bi zavela muškarca da bi potom noću svojim jezikom isisa krv iz svoje žrtve dok spava Manananggal se javlja u liku starije žene. Za razliku od mlađe inačice ona je sposobna odvojiti torzo od ostatka tijela i noću letjeti ne bi li napadala trudnice dok spavaju. Karakterističan za njih je izduženi nos s kojim sišu fetuse iz trudnica. Osim toga vole jesti iznutrice, posebno srce i jetru, te sluz bolesnih ljudi. U Kini nalazimo lokalno verziju vampira koja se naziva Jiangshi, a riječ je o oživljenom mrtvacu koji upija životnu energiju svojih žrtava. Ova stvorenja obično se prikazuju kao bezumna bića bez mogućnosti neovisnog razmišljanja. Neobična značajka ovog bića je zelenkasto-bijela krznena koža koja možda potječe od gljiva i plijesni na leševima.
U mitologiji jugoistočne Europe, posebice kod slavenskih naroda, postoje bića za koja se smatra da su u uskoj vezi s vampirima, ali nisu vampiri te ih se ponekad miješa. Među njih ubrajamo biće zvano bukavac koji se pojavljuje noću i davi ljude (ali ne pije njihovu krv). Zatim tu je nešto poznatiji drekavac koji ima dugačko i tanko tijelo koji noću dreči na groblju, ali može drečati i u naseljenim mjestima. Potom tu je plakavac koji je izgledom nalik vampiru i noću posjećuje svoj rodni dom u kojem plače poput malog djeteta. Mitologija poznaje i nekrštence, a riječ je o djeci koja umru nekrštena te koja zbog toga noću zalaze među žive ljude i čine razna zla. Tu su još more, tmore i štrige te vampirić tj. leptir koji može izaći iz tijela vampira nakon što je ovaj ubijen. Valja spomenuti i grobnika. On nastaje nakon smrti veoma grešnog čovjeka te zatim noću izlazi iz groba te se pretvara u različite životinje i čini svakojake opačine. Ako grobnik uspije oploditi svoju suprugu rodit će se vampir. Vampiri koji tako nastanu mogu živjeti kao obični ljudi ali oni će - dok su u svijetu živih - određene dane u godini morati provesti u grobu ili lijesu (npr. subotom, u vrijeme misa zadušnica). Prema nekim od vjerovanja vampir se može pretvoriti u razne životinje (crnog pijetla, jarca, ovna, psa, mačku, sovu ili zmiju) ili može postati nevidljiv. Također može imati sposobnost provlačenje i kroz najmanji otvor. U noćnim satima možemo ga sresti na raskrižjima, groblju, oko vodenica te u rodnoj kući.
U narodnoj mitologiji nailazimo i na vjerovanje da ako želimo spriječiti nekoga da postane vampir moram na neki način oštetiti tijelo pokojnika prije ukopa. Primjerice, pokojniku se može rasjeći koža na stopalima ili neki od prstiju na nozi. Može se presjeći i tetiva ispod koljena ili zabosti glogovo trnje ispod noktiju. Prema uvriježenim vjerovanjima glog ima magijska svojstva te je kao takav poželjan za zaštitu od vampira i sličnih stvorenja tame. Među uobičajene rekvizite zaštite ubrajaju se i češnjak te vatra, a kod kršćana kao sredstvo zaštite koristi se i križ. Kada se želi eliminirati vampir poželjno je uza se imati crnog pijetla ili mlado ždrijebe koje se pušta na groblje. Legenda kaže da vampir leži u onom grobu preko kojeg se životinja ne usudi prijeći ili pored njega zastane. Kada se otkrije mjesto ukopa vampira kreće se u završni čin eliminacije tijekom kojeg se mora paziti da onoga tko ubija vampira ne poprska vampirova krv jer se i njemu samom može dogoditi da postane vampir. Pri tome, kako je ranije rečeno, valja paziti da se ne pojavi leptir jer je to znak da duša vampirova napušta tijelo jer onda treba ubiti i leptira.
Racionalniji pogled
Španjolski neurolog Juan Gomez-Alonso u časopisu Neurology objavio je studiju u kojoj pokušava objasniti pojavu vampira koju usko povezuje s bjesnoćom. Prema njegovim riječima: "Ponekad stvari koje su naizgled bizarne i besmislene mogu imati logično objašnjenje". Gomez-Alonso usko povezuje bjesnoću i vampirizam te kao jedan od argumenata navodi i to da je način prijenosa u oba slučaja istovjetan - ugrizom ili krvnim kontaktom. U suvremeno doba bjesnoću najčešće povezujemo s psima, ali u prošlosti kada su čovjek i priroda bili više isprepleteni bjesnoću su najčešće prenosile divlje životinje, prije svega lisice i vukovi koji bi dolazili u kontakt sa životinjama koje su ljudi uzgajali za vlastitu prehranu. Konzumacija mesa životinja zaraženih bjesnoćom ili pijenje nepasteriziranog mlijeka često su bili uzročnici ove zaraze među ljudima. Ljudi oboljeli od bjesnoće i oni koje se smatralo vampirima pokazivali su iste ili vrlo slične karakteristike. I jedni i drugi preosjetljivi su na svjetlo i češnjak, a zajedničko im je i škrgutanje zubima te krvava pjena na ustima. Također u oba slučaja dolazi do prenaglašene seksualnosti. U stručnoj literaturi mogu se pronaći primjeri pacijenata zaraženih bjesnoćom koji su imali spolne odnose i do 30 puta dnevno. Zanimljiva podudarnost je i to da oboljeli od bjesnoće ne može pogledati svoj odraz u zrcalu te je stoga u davna vremena bilo uvriježeno mišljenje da onaj tko se može pogledati u zrcalo nije vampir. Povezanost bjesnoće i vampirizma uočio je 1733. jedan anonimni liječnik koji je zapisao da je vampirizam "zarazna bolest više ili manje iste prirode kao i bolest koja se dobiva zbog ugriza bijesnog psa". Također Gomez-Alonso napominje kako se priče o vampirima u istočnoj Europi javljaju upravo u doba kada tim područjem dolazi do epidemije bjesnoće (1721. - 1728.).
Profesor na kalifornijskom sveučlištu UCLA Paul Barber za časopis Journal of Folkore Research govoreći o pojavi vampira u ljudskom imaginariju kaže: "Priče o vampirima pokazuju genijalno razrađenu folklornu hipotezu koja je na neki drugi način nastojala objasniti zbunjujuće pojave povezane sa smrću i raspadanjem." Kao glavni "dokaz" da je netko postao vampir često se uzimalo to da tijelo nije ušlo u fazu raspadanja. To je mogao biti čest slučaj jer proces dekompozicije ne odvija se uvijek podjednakom brzinom već je uvjetovan izvanjskim faktorima. Prema Barberovim riječima truljenje tijela počinje na temperaturi oko 10 C , a najbrže se dovija na temperaturama između 21 C i 38 C. U slučajevima kada dođe do smrti koja je praćena obilnim krvarenjem bakterije koje uzrokuju raspadanje hrane se proteinima kojima je krv bogata i time značajno usporavaju proces dekompozicije. Dodatno je cijeli proces mogao usporiti način ukopa. Vjerovanje da netko tko je za života imao psihičkih problema ili je bolovao od tuberkuloze može nakon smrti postati vampir dovodila je do toga da bi takve osobe ukapali licem prema dolje u uvjerenju da će se tako pokojniku otežati pronalazak puta do svijeta živih. No, to je dovodilo samo do još već zabune. Ako se osoba sahrani licem prema dolje krv se slijeva u nos i usnu šupljinu te obilnije dolazi i u pluća. Dolazak veće količine krv u pluća te ispuštanje plinova iz ljudskog tijela pak dovodi do pojave zvukova koji nalikuju stenjanju i krikovima što sve skupa stvara jeziv prizor dok pronalazak krvi u usnoj šupljini samo dodatno uvjerava ljude da je pokojnik sada vampir. Na sve to nadovezuje se i činjenica da se krv osobe koja umre zaražena bjesnoćom teže zgrušava.
Ono što također može dovesti do zaključka da je netko vampir su porfirije (lat. porphyria). Riječ je o skupini osam različitih bolesti od kojih neke mogu dovesti do pojave fotoosjetljivost tj. da oboljelom smeta sunčeva svjetlost. U ekstremnijim slučajevima može doći do toga da oboljela osoba na koži dobije otvorene rane ako se izloži zrakama sunca. Osim ovog simptoma javlja se i paradentoza tj. dolazi do povlačenja zubnog mesa te samim time očnjaci oboljele osobe postaju izraženiji. U pravilu i koža počinje tada mijenjati boju u tamnije nijanse. Dolazi i do krvarenja te anemije dok istovremeno oboljeli postaje agresivniji prema okolini. Povrh svega javlja se oticanje dijelova tijela, svrbež i obilnija dlakavost. Neki od oboljelih dobivaju i snažan poriv za pijenjem krvi. Na sve to nadovezuje se i problem s češnjakom koji, ako ga oboljeli konzumira, dovodi do razgradnje hemoglobina što može biti kobno za bolesnika. U psihijatriji je poznat i Rendfieldov sindrom (poznat je i pod terminom klinički vampirizam) koji se očituje kao opsesivna potreba za pijenjem krvi. Ovo oboljenje opisali su Richard V. Bergh i John Kelley 1964. u tekstu Vampirism - A review with new observation. U njemu autori pišu o slučajevima kada su ljudi tijekom seksualnog odnosa dobivali poriv piti krv. Opisi takvih slučajeva u psihijatrijskoj literaturi pojavili su se 1892. kada ih je opisao austrijski forenzički psihijatar Richard von Krafft-Ebing. Medicinska struka nikad nije službeno priznala postojanje ovog sindroma, ali s razvojem znanosti o njemu se sve više piše te postoji i sve više svjedočanstava.
Prvi europski vampiri
Već u samim počecima ljudske povijesti, što je karakteristično za gotovo sve narode svijeta, krv predstavlja simbol života i stoga ona ima posebno značenje. S time je povezano i vjerovanje da se konzumacijom krvi neke osobe ili životinje može preuzeti nečija snaga ili neka druga važna karakteristika. No, pijenje krvi, širenje vampirizma ugrizom, sposobnost transformacije iz ljudskog u životinjski oblik te način na koji se dokida njihovo postojanje nalazimo objedinjene u slavenskoj mitologiji i folkloru. Prema tvrdnjama Thomasa Garze, profesora na Department of Slavic and Eurasian Studies, kod Slavena nalazimo mitsko biće upyr koje uništava usjeve i prenosi bolesti. U pisanom svjedočanstvu na ovaj pojam nailazimo 1047. Godine u tekstu Slovo svetog Grigorija. Prema Indian University Journalu (vol. 14, str. 255) pojam upyr označava biće koje nastaje kad umre heretik, čarobnjak ili vještica. Thomas Garza pak tvrdi kako suvremeni vampiri svoje korijene imaju upravo u ovom biću. Paganska slavenska vjerovanja prave oštru razliku između duše i tijela. Prema tim vjerovanjima duša ne može umrijeti ili na bilo koji način nestati. Nakon smrti duša napušta tijelo i luta svijetom 40 dana, nakon čega odlazi u vječni život. No, u tih 40 dana duše imaju sposobnost vratiti se u tijelo pokojnika. Osim toga duše imaju moć činiti dobra ili zla djela ukućanima, susjednima ili rođacima. Kako bi se spriječio povratak duše među žive od velike je važnosti bilo da se pogrebni obred izvede prema uobičajenom ritualu za koji se vjerovalo da duši osigurava mir i čistoću te olakšava odlazak u vječni život. U slučaju kada to ne bi bilo provedeno sukladno ustaljenim obredima smatralo se kako duša postaje nečista te postaje osvetoljubiva i ljubomorna zbog prestanka svog ovozemaljskog postojanja. S ovim je povezan i običaj da se tijekom tih 40 dana ostavljaju otvorena vrata ili prozori u kući gdje je osoba preminula kako bi se duši omogućilo da napusti dom i tako se spriječi pokojnikovu dušu da čini zlo ukućanima.
William od Newburgha
Engleski povjesničar iz 12. stoljeća William od Newburgha pisao je o neobičnim i neprirodnim događajima. U njegovim zapisima nalazimo priče o ljudima koji se nakon smrti vraćaju kao čudovišta i teroriziraju stanovništvo.
Kada govorimo o najranijim zapisima o vampirima u Europi moramo prvo spomenuti slučaj istarskog vampira iz sela Kringe u okolici Pazina. Mještanin Kringe Jure Grando Alilović prva je osoba koja je u pisanim dokumentima označena kao vampir. Prema dostupnim zapisima sve je počelo 1672. godine, kada je 16 godina nakon svoje smrti (1656.) Jure Grando Alilović ustao iz mrtvih i počeo terorizirati mjesno stanovništvo. Lokalni svećenik otac Juraj otkrio je kako netko noću seljanima kuca na vrata te da nekoliko dana nakon toga netko iz kuće na čija vrata je kucano premine u roku nekoliko dana. Udovica pokojnog Jure ustvrdila je kako je jedne noći došao posjetiti i nju, a opisala ga je kao nasmiješeni leš koji pokušava s njom imati seksualni odnos. Tijekom noći otac Juraj našao se lice u lice s Alilovićem te je držeći križ ispred sebe zatražio od vampira da prestane terorizirati selo. Našao se tu i seoski poglavar Miho Radetić koji je predvodio lokalne mještane koji su pak pokušali Aliloviću zariti glogov kolac u prsa. No, to im nije pošlo za rukom. Noseći sa sobom baklje, raspelo i glogov kolac narednu se noć devet mještana uputilo na seosko groblje. Iskopali su Jurin lijes i zatekli savršeno uščuvan leš koji je još k tomu imao smiješak na licu. Prvo su mu pokušali probiti srce glogovim kolcem, ali kolac nikako nije uspijevao probiti tijelo. Potom su izmolili nekoliko egzorcističkih molitvi nakon čega je jedan od mještana Stipan Milašić pilom krenu odjeći glavu truplu. No, čim je pilom zarezao kožu začuo se krik i krv je počela teći iz trupla. Mrtvac je počeo vrištati, izvijati tijelo i vikati da je živ. Na koncu mrtvacu je glava odsječena, a cijeli je grob bio natopljen krvlju. Slovenski putopisac i povjesničar Janez Vajkarda Valvazora u svom djelu Slava vojvodine Kranjske također spominje slučaj Jure Alilovića. Prema njegovim zapisima Jure Alilović nije bio propisno ukopan i zbog toga su mještani snosili posljedice. U to vrijeme u Istri je bio običaj da se onome za koga se sumnjalo da nakon smrti može postati vampir pri ukopu jezik probode čavlom za potkivanje konja. Ostaje nejasno zašto u ovom slučaju to nije učinjeno.
U Istri nalazimo i prvi vampiricu. Godine 1692. selo Peroj pogodilo je nezapamćeno veliko nevrijeme. Pokušavajući sami sebi objasniti zašto je ovako strašno nevrijeme pogodilo selo seljani su tragali za objašnjenjem i krivcem. Netko se dosjetio kako je moguće da je za sve kriv nekakav vampir. S ciljem pronalaska vampira na lokalno je groblje pušteno mlado ždrijebe koje trebalo otkriti u kojem se grobu ovo stvorenje krije. Ždrijebe je zastalo kraj groba u koji je bila sahranjena jedna djevojčica. Kada je grob otkopan mještani su u njemu zatekli djevojčicu kako sjedi i češlja se. Prvo su je pokušali uplašiti kako bi otišla iz njihova sela, ali kako im to nije polazilo za rukom probili su njezino tijelo glogovim kolcem. Nakon toga cijeli grob bio natopljen njezinom krvlju. Poslije toga Peroj je zahvatilo još jedno nevrijeme, a kada je ono prošlo život u selu vratio se u uobičajenu kolotečinu. Kada govorimo o Istri koncem 19. stoljeća u Opatiji je zabilježen još jedan slučaj pojave vampira. U to se vrijeme Opatija već počela etablirati kao turističko odredište i pojava vampira bila je nešto što ni najmanje nije išlo na ruku tadašnjoj turističkoj ponudi. Priče da se pokojni Ivan Varljen pretvorio u vampira i da noću maltretira žene i plaši djecu nisu bile dobre za onodobni turizam. Stoga je član opatijskog općinskog poglavarstva i vlasnik prvog javnog kupališta Pasquale Jačić odlučio djelovali. Potplatio je slugu Antuna Benčinu i mjesnog grobara Ivana Frankovića kako bi u noći 17. lipnja 1881. potajice potencijalnog vampira iskopali iz njegova posljednjeg počivališta. Zatim su tijelo proboli kolcima, prerezali tetive ispod koljena kako vampir ne bi mogao hodati i na koncu okrenuli ga potrbuške kako ne bi mogao pronaći izlaz iz groba i nanovo ga zakopali. Na koncu nisu imali sreće - organi reda doznali su za tajnu noću akciju, uhitili protagoniste i oni su izvedeni pred sud. Grobar Franković sve je priznao pa su sva trojica osuđena na zatvorsku kaznu. Zahvaljujući dobrim odvjetnicima najdulja presuđena kazna bila je tri mjeseca zatvora. Štoviše, pokretač nemilih događa Jačić nije čak ni izgubio mjesto u općinskom poglavarstvu unatoč dokazanoj krivici.
Među najranije vampire spada i slučaj Petra Blagojevića (njem. Peter Plogojowitz) iz sela Kisiljeva (danas nekih 75 km istočno od Beograda). Blagojević je preminuo 1725. i prema legendi deset tjedana nakon njegove smrti u roku od tjedna dana u selu je umrlo devet ljudi. Prije smrti svi su ispričali kako su se probudili usred noći dok ih je gušio Blagojević. Oko 24 sata nakon što bi "posjetio" neku osobu ona bi umrla. Njihovu argumentaciju potkrijepio je i pokojnikov sin koji je ustvrdio da ga je otac tri dana nakon smrti posjetio i tražio hranu. Ubrzo potom umro je i Petrov sin. Svoje neugodno iskustvo s pokojnikom obznanila je i njegova udovica ustvrdivši kako ju je posjetio tijekom noći i zatražio jedan par cipela. Nakon ovih svjedočanstava u pomoć je pozvana vojska i pokojnikovo je tijelo ekshumirano. Prema pisanom izvješću koje je tom prilikom sastavljeno pokojnik je disao, a njegove su oči bile otvorene i micale se. Za vlasti i puk to je bio dovoljan dokaz o postojanju vampira te je kroz Blagojevićevo srce proboden kolac, a njegovo tijelo spaljeno. Nakon toga prestali su nemili događaji u selu.
Osim Blagojevića postojao je još jedan srpski vampir kojeg je Milovan Glišić opisao u knjizi Poslije 90 godina, a prema motivima tog djela snimljen je 1973. i film Leptirica. Riječ je o Savi Savanoviću iz sela Zarožje u zapadnoj Srbiji. Legenda ga opisuje kao imućnog trgovca stokom koji se zaljubio u kćerku jednog trgovca iz Valjeva. Ali Savo je bio prilično stariji od djevojke u koju se zaljubio te njezin otac nije dopuštao udaju svoje kćerke za Savu. Razočaran i ljut Savo je s kuburom za pasom u zasjedi sačekao djevojku dok je vodila ovce na ispašu. Kada je ostala sama iskoračio je pred nju i zatražio da pođe s njim. Djevojka nije htjela postupiti protivno očeve volje što je Savu toliko razjarilo da je pucao u djevojku. Shvativši kako je Savo napustio svoj dom, a sluteći da bi mogao učiniti nešto loše, njegov brat Stanko slijedio ga je. Kada je Savo zapucao na djevojku Stanko je skočio na brata i počeo ga bijesno tući. Kako je bilo riječ o mjestu koje su mjesni pastiri koristili za ispašu ovaca, nakon što su začuli pucanj, svi su pojurili ka mjestu odakle se čuo. Tu su zatekli Savu i Stanka kako se žestoko tuku i ne čekajući rasplet događaja zapucali su i na mjesto ubili Stanka. Kada je shvatio da mu je brat ubijen Savo je skočio na pastira koji je pucao ne bi li osvetio brata, ali tada su ostali pastiri priskočili u pomoć napadnutom sudrugu i na smrt pretukli Savu. Do kraja dana razjašnjen je nesretni tijek događaja i odlučeno je da se Savo sahrani u jednoj od jama nedaleko mjesta njegove pogibije jer se, prema uvriježenom običaju, ubojica nije mogao biti pokopan na groblju. Nekoliko dana nakon ukopa selom se pronio glas da Sava luta noću tj. da je postao vampir. Ne bi li spriječili još veće nesreće seljani su odlučili otkopati Savin grob i njegovo tijelo probosti kolcem. No, Stankova udovica uspjela je seljane uvjeriti da ne nasjedaju na priče o vampirima te je kriomice uz pomoć svoja dva brata prenijela Savino tijelo što dalje od sela u šumu. Nakon toga Savo više nije dolazio u selu već se, prema legendi, skrasio u jednom mlinu gdje je napadao neporezne putnike koji su odlučili prenoćiti u tom mlinu i pio njihovu krv.
Vrhunac histerije
U siječnju 1732. sanitetski časnik habsburške vojske Johannes Flückinger zatekao se u selu Medveđa u današnjoj Srbiji. Sudjelovao je u ekshumaciji 40 mještana na mjesnom groblju, a među ekshumiranima bila je i 20-godišnja djevojka koja je, unatoč tome što je preminula tijekom poroda prije dva mjeseca, izgledala "prilično potpuna i netaknuta". Kao i kod još 13 ekshumiranih osoba i njezina se krv nije zgrušala. Nakon što je dr Flückinger u predjelu rebara napravio otvor na tijelu ustanovio je da su pluća, jetra i slezena još uvijek svježi. Štoviše, u trbuhu i prsnoj šupljini nalazile su se veće količine krvi. U službenoj dokumentaciji ostala je zabilježena opaska da je leš mlade žene "svjež i živ". Prema ondašnjim vjerovanjima to je bio nepobitan dokaz da se mlada žena nakon što je preminula pretvorila u vampira i zatim se hranila krvlju živih. U službenom izvješću dr Flückinger je napisao da su "nakon završenog pregleda glave vampira odsjekli lokalni Cigani, a zatim su one bile spaljene s tijelima i potom je pepeo bačen u rijeku Moravu".
Zanimajući se za pojavu vampira u Meveđi Flückinger se raspitivao kod seljaka iz tog kraja i čuo priču o bivšem vojniku po imenu Arnold Paole koji je napustio svoju službu u Turskoj i skrasio se u ovom kraju. Navodni razlog zbog kojeg je napustio službu bio je taj da su ga u Turskoj uznemiravali vampiri. Paole je nakon dolaska u Medveđu vrlo brzo iznenada preminuo. Nedugo poslije njegove smrti lokalni su seljaci počeli tvrditi kako ga viđaju da noću luta selom. Neki su tvrdili da ih je čak napao noću pretvoren u crnog psa. Navodno nije napadao samo ljude već i stoku te joj sisao krv. Strah i priče dodatno je potaknula činjenica da je u razmaku od nekoliko mjesecu 20 ljudi u selu posve neočekivano preminulo. Na koncu kako bi razriješili svoj problem seljaci su pokojnikovo tijelo, kako se navodi u Flückingerovu izvješću, "proboli kolcem u srce u skladu s njihovim običajima, nakon čega se čulo stenjanje i došlo je do obilnog krvarenja". O vampirima piše i hrvatski povjesničar Baltazar Adam Krčelić u svom djelu Annuae (1748.) gdje navodi primjer vampira iz Pataka tvrdeći da vampiri spolno opće sa ženama. Prema zapisima patački je vampir posjećivao svoju udovicu i imao s njom spolni odnos i to "s više snage nego kad je bio živ". U svojim istraživanjima vezanim za vampire u dubrovačkim selima tijekom 18. stoljeća Irena Bukovsky navodi različite primjera vjerovanja u vampirolika bića od Srednjeg vijeka pa nadalje koja se mogu pronaći u Dubrovačkom arhivu. U Dušanovom zakoniku (1349.) srpskog cara Stefana Dušana u članku 21. pronalazimo tekst koji se jasno i izravno odnosi na vampire premda se oni ne spominju pod tim imenom. Taj dio teksta glasi: "O hereticima koji tjelesa mrtvih pale i ljude s vradžbinom vade iz groba te ih spaljuju, ono selo koje to učini da plati vraždu, a ako bi svećenik na to došao da mu se oduzme svećenički položaj."
Vražda
U srednjovjekovnoj Srbiji ovaj je pojam označavao novčanu naknadu za ubojstvo. Pojam je izveden iz riječ vrag.
Premda je danas uvriježene mišljenje da se vampira može ubiti u starim narodnim vjerovanjima to nije bilo moguće i to stoga što vampir - kao i svako drugo ljudsko biće - ima dušu koja ne može umrijeti. Kako je duša vezana za tijelo ona iz njega ne može izaći dok postoji tijelo. I upravo je zbog toga vampir to što je - osoba koja je preminula, ali duša nije napustila tijelo i sada tako nesretna luta svijetom živih i zlostavlja ih. Da bi se razbio taj krug postoje samo dva rješenja. Prvi je da se uništi tijelo kako bi se oslobodila duša koja će potom otići u svijet mrtvih. Najučinkovitije je tijelo spaliti jer tako nestaju svi dijelovi tijela u kojima može boraviti duša (npr. krv, mišići, srce, utroba). Drugi način je da se vampiru onemogući izlazak iz groba dok se tijelo samo ne raspadne tj. nestane. U ovom slučaju poseže se za magijskim ritualom - probadanjem tijela preminulog glogovim kolcem. Ovaj običaj pronalazimo i kod germanskih plemena koja su vjerovala da zabijanje glogovog kolca u grob sprječava povratak mrtvaca u svijet živih. Osim zabijanja glogova kolca kod Germana je postojao običaj bacanja trnja na pokojnikov grob kako bi se spriječilo da pokojnikova duša izađe iz groba i pokuša se osvetiti. Sličan običaj zabilježen je i kod Kartažana i Rimljana koji su osim trnja na grobove stavljali i kamenje dok u istočnoj Srbiji i u novije doba imamo zabilježene običaje da se pored križa na grobu zabija mali glogov kolac kako bi se spriječilo da se pokojnik "povampiri".
Val vjerovanja u vampire, a može se reći ponekad i histerije, bio je toliko da je prisiljena reagirati bila čak i carica Marija Terezija. Kako bi utvrdila istinu poslala je 1755. godine svog osobnog liječnika Gerarda von Swietena da istraži tvrdnje o postojanju vampira. On je u svom izvješću naslovljenom Abhandlung des Daseyns der Gespenster (Rasprava o postojanju duhova) ponudio sasvim racionalno i prirodno objašnjenje vjerovanja u vampire. Pojasnio je kako su neobična stanja u kojima su zatečeni mrtvaci povezana s procesom fermentacije kao i nedostatkom kisika što sprječava razgradnju tijela. U predgovoru svog eseja Swieten kaže: "Sva ta zbrka ne dolazi ni od čega drugog nego od uzaludnog straha, praznovjerne lakovjernosti, tamne mašte, jednostavnosti i neznanja među ljudima." Nakon tog izvješća Marija Terzija proglasila je uredbu kojom je zabranila sve uvriježene načine borbe protiv vampira kao što su odrubljivanje glave i spaljivanje. Proučavanju vampira bavio se i francuski teolog, benediktinac i znanstvenik Dom Augustin Calmet. Marljivo radeći objavio je studiju Dissertations sur les apparitions des anges, des démons et des esprits, et sur les revenants et vampires de Hongrie, de Bohême, de Moravie et de Silésie (1746.) u kojoj je objedinio sve sakupljene priče i incidente. Djelo je doživljeo i drugo izdanje (1751.) u kojem je ustvrdio kako izvješća o stanjima leševa mogu biti istinita, ali da to nije siguran dokaz da je odmah riječ o vampirima. No, unatoč ovoj zakonskoj odredbi Marije Terezije i trezvenom pristupu francuskog redovnika vampiri su nastavili živjeti u lokalnom praznovjerju, a s vremenom i u umjetničkim djelima.
Vjerovanje u vampire bilo je toliko široko i čvrsto rasprostranjeno da je i sam Voltaire u svom djelu Filozofski rječnik (1764.) zapisao: "Ti vampiri su mrtvaci koji su ustali iz svojih grobova kako bi noću sisali krv živih, bilo iz grla bilo iz želudca, nakon čega se vraćaju na svoja groblja. Osobe kojima isišu krv oslabe, problijede i loše se osjećaju; dok se ovim leševima povećava masnoća, dobivaju ružičastu boju i uživaju odličan tek. To se događalo u Poljskoj, Mađarskoj, Šleskoj, Moravskoj, Austriji i Lorrainei, da su mrtvaci bili dobro raspoloženi." Kada bi i najučeniji ljudi bili tako duboko uvjereni u postojanje vampira teško je bilo obuzdati takvo vjerovanje u širim društvenim slojevima. Na sve to nadovezala su se i književna djela koja su popularizirala tematiku vampirizma. Njemački pjesnik Heinrich August Ossenfelder u svojoj pjesmi Der Vampyr (1748.) za temu uzima vampira koji zavodi nevine djevojke. Engleski pjesnik John Stagg u pjesmi The Vampyre (1810.) obrađuje istu temu, a tri godine kasnije Lord Byron u The Giaour slijedi istu nit. Prvu proznu priču na temu vampire (The Vampyre, 1819.) u kojoj tajanstveni aristokrat lord Ruthven zavodi mlade žene, pije njihovu krv i zatim nestaje napisao je engleski književnik John William Polidori. Nešto kasnije ovi će radovi utjecati na druge književnike da se također pozabave ovom temom te se tako javljaju priče The Feast of Blood (1845.) i The Mysterious Stranger (1853.) što nas dovodi do irskog pisca Brama Stokera koji će svojim djelom Dracula (1897.) proslaviti ovu temu.
Vampiri ili nešto drugo?
U literaturi se često za vampira veže ime transilvanijskog vladara Vlada III iz dinastije Draculesti koji će kasnije postati poznat kao Vlad Tepeš ili Dracula (Turci su ga nazivali Kaziglu-beg). Njegov nadimak Dracul kasnije će postati sinonim za vampira premda nije riječ o vampiru već prije svega o veoma okrutnom vladaru i vojskovođi. U vrijeme njegova života teritorij današnje Rumunjske gotovo je neprestano bio u stanju rata gdje su se sukobljavale onodobne dvije velike sile - Habsburška monarhija i Otomansko carstvo. Surovost toga vremena Vlad je rano osjetio - završio je u otomanskom ropstvu gdje je bio okovan lancima, a kasnije je dospio i u mađarsko zatočeništvo. Otac mu je ubijen, a stariji brat Mircea oslijepljen je usijanim željezom i živ sahranjen. Možda baš zbog takvog životnog iskustva Vlad III neće biti niti malo milostiv prema svojim neprijateljima. Njegova omiljena metoda mučenja zarobljenika bilo je nabijanje na kolac gdje bi nesretnici ostajali i nakon što bi umrli. Vlad III nije dopuštao da tijela budu maknuta nakon smrti žrtve već je ostavljao da se njime hrane lešinari i kosovi. Priče o njegovoj okrutnosti zgražale su sve i neprijatelje silile da dva puta razmisle prije nego krenu na njega. Prema jednoj od priča volio je objedovati ispred ljudi nabijenih na kolčeve, a tom bi prilikom navodno umakao kruh koji bi objedovao u krv žrtava. Papin izaslanik u Budimu Nikola od Modruše pisao je papi Piu II da je Vlad III samo u jednom navratu tijekom 1464. godine izmasakrirao 40.000 muškaraca, žena i djece svih dobi i nacionalnosti. Nešto kasnije (1475.) biskup od Erlaua Gabriele Rangone ustvrdio je da je Vlad III osobno naredio ubojstvo 100.000 ljudi.
Vlad III nije jedina povijesna ličnost koja se povezuje s vampirima, a da nije imala obilježja kojim se inače identificiraju vampiri - da nakon svoje smrti terorizira ljude, pojavljuje su u neljudskom obliku i pije ljudsku krv. Premda sačuvana svjedočanstva sa suđenja mađarskoj grofici Erzsébet Báthory (hrv. Eržbet Batori) ne potkrepljuju sve one priče koje će kasnije navoditi da je činila u svom dvorcu Csejte (hrv. Čejte). Isusovački učenjak László Turóczi (hrv. Laslo Turoci) u svom djelu Tragica Historia navodi primjere koji nadilaze i najstrašnije sadističke priče. Prema legendi jednog jutra dok ju je češljala služavka je nehotice povukla groficu za kosu. Bijesna grofica ošamarila ju je tako jako da je služavki potekla krv i kapnula na ruku bijesne grofice. Opsjednuta time da što dulje ostane mladolika grofica Báthory umislila je kako je baš na tom mjestu gdje je kapnula služavkina krv njezina koža dobila svježinu. I tada je pozvala sluge koje su - prema njezinoj zapovijedi - služavki isjekli vene i njezinu krv iscijedile u kadu nakon čega se Krvava grofica (što će joj uskoro postati nadimak) okupala u djevojčinoj krvi. Navodno je njezina opsjednutost krvlju i mučenjima išla toliko daleko da je i sama smišljala sprave kojima je mučila svoje žrtve. Jedan od tih izuma bio je željezni kavez sa šiljcima u koji bi bila gurnuta žrtva ,a kavez bi zatim bio podignut u zrak nakon čega bi se u žrtvino tijelo zabili šiljci. Potom bi grofica sjela ispod kaveza i uživala u tuširanju toplom ljudskom krvlju. Stravične metode torture kretale su se od premlaćivanja do zabijanja čavala u prste ili usne. Onima koji su bili osumnjičeni za krađu zapovjedila bi da se stavi užareni novčić u dlan. Žrtve su novčić morale držati sve dok im na dlanu ne ostane trajni biljeg. Bilo je tu i metoda kao što je polijevanja seljaka hladnom vodom usred zime, nakon čega bi nesretnici bili ostavljeni na zimi sve dok ne bi umrli od smrzavanja. Navodno čak ni u trenucima kada bi bila bolesna nije odustajala od mučenja već bi naredila da joj se do bolesničke postelje dovede djevojka koju su čvrsto držali dok bi joj grofica grizla obrazne i ramena kako bi otkidala komade mesa, a mučenje bi završavala tako što bi djevojke grizla po dojkama.
Zbog njezina plemićkog statusa vrlo vjerojatno bi ostala i nekažnjena da nije osim služavki i seljana počela zlostavljali i pripadnike plemstva. To se nije moglo dopustiti i grofica je izvedena pred sud. Kazna je bila primjerena njezinom statusu - "tigrica iz Csejtea", kako su je još zvali, živa je zazidana u niz soba u svom dvorcu. Ostavljeno joj je dovoljno prostora tek da može udisati zrak i hraniti se. U tom svojevrsnom kućnom pritvoru živjela je četiri godine. Točan broj žrtava Krvave grofice ostao je nepoznat. Svjedoci su na suđenju iznosili razne brojke. Jedna od svjedokinja, žena po imenu Zsuzsana (Žužana) spomenula je knjigu u koju je grofica Báthory upisivala svoje žrtve i prema njoj taj broj doseže 650 žrtava. No, kako lokacija dnevnika nikada nije otkriveno službeni broj žrtava doseže broj od 80 ljudi. Troje grofičinih pomagača osuđeno je na smrt spaljivanjem na lomači. No, prije toga morali su proći torturu - usijanim kliještima otkinuti su im prsti s ruku. Četvrti pomagač, koji je smatran nešto manje krivim, također je osuđen na smrt ali tako što mu je odrubljena glava, a tijelo potom spaljeno. Peti pomagač osuđen je na doživotni zatvor jer je sud procijenio da je bio prisiljavan na sudioništvo u zločinu. Nakon izvršenja kazne u neposrednoj blizini grofičina dvorca podignuta su tzv. crvena vješala kako bi javnost znala da je pravda izvršena.
U suvremenom svijetu
Unatoč napretku znanosti i razumijevanju onoga što se događa s ljudskim tijelom nakon smrti i dan danas vjerovanje u vampire nije posve iščezlo. Koncem 19. stoljeća (1892.) u mjesto Exter na Rhode Islandu živjela je žena imenom Marcy Brown koja je oboljela od tuberkuloze i potom preminula. Poslije nje od iste bolesti preminule su njezina majka i sestra. Premda teško bolestan jedino je živ ostao njezin brat. Uskoro su krenule priče iz okolnih sela da viđaju Marcy kako luta okolicom. To je bilo dovoljno da seljani odluče ekshumirati njezino tijelo, ali i tijela njezine sestre i majke. Nakon što su lijesovi otvoreni utvrđeno je da u tijelu Mary Brown još ima krvi te da su srce i jetra očuvani. Za razliku od Marcyna tijela, tijela majke i sestre bila su u značajnom stanju dekompozicije. Vjerujući kako će tako spriječiti zlu kob seljani su izvadili srce iz Maryinog tijela, spalili ga i potom pepeo dali njezinu bratu da ga pojede kako bi se izliječio. Priče o ukazanju Mary Brown potom su utihnule, ali je njezin brat pet mjeseci kasnije ipak preminuo. U prvoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća Sean Manchester među prvima je obznanio da se na londonskom groblju Highate susreo s vampirima. Kasnije će tvrditi kako je u egzorcističkom postupku i usmrtio neke od njih. O tome su slučaju pisale i lokalne novine, ali sve je ostalo na tome. Na jugu afričke državi Malavi 2002. gomila je napala četvero ljudi i kamenovala ih zbog sumnje da su vampiri ili njihovi pomagači. Jedna od napadnutih osoba od nanesenih je ozljeda preminula.
Slučaj koji se zbio u veljači 2004. u selu Marotinu de Sus na jugozapadu Rumunjske došao je i na naslovnice najvećih svjetskih medija. Peter Toma živio je prosječnim seoskim obiteljskim životom. Jedino što ga je koliko-toliko izdvajalo od prosjeka bila je njegova teška narav i sklonost alkoholu. Nešto prije Božića 2003. godine Toma je preminuo i ništa nije ukazivalo na moguće probleme. Uskoro nakon Tomine smrti njegova nećakinja požalila se rodbini da je rođak opsjeda noću. Rodbina je zaključila kako se njihov rođak pretvorio u ono što Rumunji nazivaju strigoi. Prema lokalnom vjerovanju 40 dana nakon smrti truplo može postati strigoi, što se očituje tako da se truplo pomiče u grobu i noću putuje u netjelesnom obliku kako bi se hranio krvlju živih. Nakon isteka navedenog vremenskog roka strigoi se pretvara u biće zvano moroi za koje je karakteristično to što može oživjeti svoj tjelesni oblik pa čak i tijekom dana napadati ljude. Kako bi spriječili da strigoi evuluira u moroija skupina seljana, na čelu s Peterovim bratom, odlučila je krenuti u akciju. Kakav je bio tijek događaja ispričao je lokalni starac Nicolae Pedescu. Početkom siječnja u ponoć šestero muškaraca otkopalo je grob te su otvorili prsni koš na tijelu pokojnika kako bi iz njega izvadili srce. U tijelo su ugurali češnjak, a srce su odnijeli na raskrižje izvan sela i spalili ga. Nakon toga su ostatke srca odnijeli u dom oboljele nećakinje gdje su srce samljeli, a ono što je ostalo pomiješali u čaši vode nakon čega je nećakinja smjesu popila. Riječ je o ritualu koji ni danas nije odveć neuobičajen u nekim krajevima i uglavnom ne nailazi na osudu. No, za cijeli ritual doznala je i jedna od kćerki Petera Tome i o svemu obavijestila policiju. Nakon toga za priču su doznali mediji i na koncu priča je obišla svijet, a o njoj su pisali i ugledni listovi poput britanskog Independenta i The Guardiana.
Danas su vampiri, možemo tako reći, postali dio popularne kulture te su o njima napisane brojne knjige, stripovi te snimljeni TV filmovi i serije raznih žanrova. U njima postoje dobri i loši vampiri, postoje hrabri i zli, ali i nespretni i smiješni. O vampira su napisane i brojne pjesme, a posebice su omiljena tema među rock metal bendovima. Vampiri su utjecali čak i na modu gdje se razvio tzv. vamp stil. Takav pristup pridonio je bržoj demistifikaciji vampira i danas malo tko - barem kada se govori razvijenom dijelu svijeta - doživljava vampire kao stvarnu prijetnju ili nešto čega bi se trebali bojati. Na koncu vampiri su svedeni na ono što doista i jesu - pučku priča na razini folklora. Ono što za korijene ima vjerovanja koja sežu u doista daleku prošlost, može se reći u samu prapovijest ljudskog roda, sada je uglavnom postala zabava za mase.
Objavljeno: 23. 7. 2022.
