Uz gotovo svaki blagdan ili praznik vežu se nekakvi običaji. Ovisno o vremenu i prostoru oni se mijenjaju te dobivaju ili gube nešto od svojih posebnosti te čine kulturnu, narodnu i vjersku baštinu. Naravno, običaji ne nastaju sami od sebe već najveći dio njih ima svoje duboke korijene o kojima često ni ne promišljamo. Takav slučaj je i s jednim vrlo popularnim običajem - kićenjem jelke.
Iako nam se može činiti kako je kićenje jelke noviji običaj koji je nastao unazad nekoliko stoljeća, on svoje podrijetlo vuče dublje u povijest. Prije pojava kršćanstva, uz kojeg najviše vežemo ovaj običaj, mnoge su različite religije imale ustaljen običaj kićenja drveća. Kod mnogih naroda je drveće, kao recimo kod Kelta i nordijskih naroda, ono imalo određena nadnaravna svojstva. O značaju koje je drveće imalo u doba keltske prevlasti u Europi slikovito govori podatak da su keltski druidi za svoje obrede birali pošumljena mjesta koja su smatrali svetima. Prema nekim izvorima i sama riječ druid ima korijene u sanskrtskoj riječi taru-vid, što znači poznavatelj drveća. Među Keltima bio je uvriježen običaj da na ulazima svojih domove ostavljaju zimzelene grančice u vrijeme zimskog solsticija. Vjerovali su da tako tjeraju zle duhove od svoga doma i ukućana. Skandinavski su Nordijci smatrali kako svako drvo - koje preko zime zadrži svoje zelenilo - u sebi ima besmrtnog duha. Tragove obožavanja drveća nalazimo u i budizmu gdje postoji vjerovanje u duhove drveća. Općenito govoreći smatralo se da je unošenje zelenila u kuću u vrijeme zime simbol života ili način da se ljudi zaštite od zlih sila ili samoga vraga.
Na sjevernoj polutki najkraći dan i najdulja noć u godini padaju na 21. ili 22. prosinca. Taj se događaj naziva zimskim solsticijem. Mnogi stari narodi stoga su slavili ovaj dan jer je on označavao prekretnicu tj. pobjedu dobra (svjetlo dana) nad zlom (mrak noći). U to vrijeme ljudi su bili vrlo čvrsto vezani svojim vjerovanjima za prirodu jer sve ono što se događalo u njoj neminovno je utjecalo na njihove živote. Zimzeleno drveće podsjećalo ih je na sve biljke koje će ponovno procvasti u svom zelenilu kada sunce ojača tj. dan postane dulji i vrati se ljepše vrijeme. Čak su i stari Egipćani bili dio kulture koja je bila vezana za ovu prirodnu pojavu i štovala drveće. U vrijeme zimskog solsticija, kada se smatralo da se vrhovno egipatsko božanstvo Ra ponovno uzdiže, bio je uvriježen običaj da se u domove unosi veliko zeleno lišće palmi simbolizirajući na taj način pobjedu života nad smrću.
I kod Rimljana je postojao običaj da svoje domove ukrašavaju zimzelenim granama u siječnju. Na prostoru današnjeg Tunisa pronađeni su mozaici iz doba Rimskog carstva na kojima je prikazan bog vina i muške plodnosti Dioniz kako nosi grančicu zimzelena stabla. Postojao je i festival koji se nazivao Saturnalija (u čast boga Saturna), a u vrijeme kojeg su stari Rimljani ukrašavali svoje domove zelenilom i svjetiljkama. Tom prilikom darovali su jedni druge uz prigodne želje. Ako bi čestitar želio nekome poželjeti boljitak u životu darovao bi mu novčiće, a ako bi poželio sreću tada bi darovao kolačić. Ako bi se darovala svjetiljka to je značilo da vam darovatelj želi "dobar put kroz život".
Okrutni kult
U vjerovanjima germanskih plemena tzv. stabla čuvari (npr. igdrasil, irminsul) imali su posebnu važnost kao sveti simboli. Vjerovalo se da je drveće simbol plodnosti bogova prirode. Običaj je bio povezan i sa zimskim solsticijem (krajem prosinca) koji se smatrao danom ponovnog rođenja boga Sunca. Prije pojave kršćanstva na području današnje Njemačke obožavano je hrastovo drvo (Thorov hrast) te suvremena historiografija vjeruje da kićenje jelke za božićne i novogodišnje blagdane svoje korijene vuče upravo iz tog običaja.
S dolaskom rimskih vlasti na njemačke prostore nove vlasti sa sobom donose i mnoge kultove, tipične za to doba starog Rima. Jedan od njih bio je i okrutni kult boginje Cibele (Nane). Prema vjerovanju toga kulta božica Cibela imala je sina Attisa koji se zaljubio u nimfu, što je kod njegove majke izazvalo ljubomoru i ona ga je začarala. Potom je on u napadu ludila kastrirao sam sebe pod drvetom jele, a što ga je u konačnici odvelo u smrt. Shrvana tugom Cibela je sinovljevo tijelo odnijela u špilju gdje ga je oživjela koristeći svoje čarobne moći. U znak sjećanja na ovaj događaj nastao je Festival radosti na kojem se slavilo Attisovo uskrsnuće. Za vrijeme festivala izvodio se ritual sječe jela i kićenja posječenih stabala. S vremenom kult se raširio po cijelom Rimskom carstvu. Muškarci koji su željeli postati svećenici ovoga kulta morali su se kastrirati i odijevati u ženske odore. Oni koji nisu postajali svećenicima samo su se simbolički kastrirali, kitili jelke i preodijevali u žensku odjeću.
Izumiranjem Cibelina kulta ostao je običaj kićenja koji se proširio u religijama koje su poštovale prirodu kao božanstvo. To se očitovalo u tome da su ljudi u zimsku periodu (kad priroda zamre) u domove donosili živo zimzeleno drvo vjerujući da tako s drvetom u svoj dom unose i duha koji je jači o zime i smrti. Na grane drveća vješali su darove moćnom duhu nadajući se njegovoj zaštiti. Širenjem kršćanstva, koje u to vrijeme na kićenje drveća ne gleda blagonaklono, ovaj običaj zamire ali ne umire.
Postoji još jedna verzija priče o tome što je potaklo ljude da kite drveće. Prema legendi sveti je Bonifacije naišao na skupinu nevjernika koji su bili okupljeni oko velikog hrasta. Zatekao ih je tamo dok su se spremali žrtvovati jedno dijete bogu Thoru. S namjerom da zaustavi žrtvovanje Bonifacije je srušio hrast jednim udarcem šake i na tom je mjestu potom narasla malena jelka. Tada se obratio poganima rekavši im kako je ovo malo Drvo života koje predstavlja vječni život Isusa Krista. Tako je spriječen krvavi čin i ustanovljen novi običaj. Prema drugoj priči utemeljitelj protestantizma Martin Luther šetao je šumom na Badnju večer i ostao zadivljen zvijezdama koje su svjetlucale kroz granje zimzelenog drveća. Taj ga se prizor toliko dojmio da je odsjekao malo drvo i donio ga u svoj dom. S namjerom da svojoj obitelji dočara ono što je vidio u šumi na grančice drveta postavio je male svijeće i tako započeo novu tradiciju.
Legende i običaji
U povijesnim izvorima nalazimo i legendu o siromašnom drvosječi koji je jednom davno na Badnju večer pronašao izgubljeno i gladno dijete. Premda je i sam bio u oskudici djetetu je pružio utočište od zime i dao mu nešto hrane. Kada se ujutro probudio ispred vrata svoga doma ugledao je divno ukrašeno svjetleće drvo. Prema toj istoj legendi gladno je dijete zapravo bio prerušeni Isus koji je stvorio ovo prekrasno drvo kako bi nagradio drvosječu za njegovo milosrđe. Na običaj kićenja božićnog drvca osvrnuo se i papa Benedikt XVI u svojoj knjizi Božićni blagoslov u kojoj se osvrće na to gdje su korijeni kićenja: "Povijest božićnog drvca vodi unatrag u 1694. godinu. U to doba Stayer je dobio novog zvonara i zborovođu, koji je bolovao od epilepsije, tj. padavice, kako to bezazleno kaže kronika. U Melku, odakle je došao, zvonar se upoznao sa štovanjem djeteta Isusa, pa je u dubini jedne jelke, srednje veličine, stavio sliku Svete obitelji i tamo obavljao svoju pobožnost, nakon koje se osjećao ojačanim i utješenim. Potom je saznao za jednu sliku djeteta Isusa koja je nekoj paraliziranoj redovnici donijela ozdravljenje. Konačno je dobio vjernu kopiju te slike: voštani kip djeteta Isusa, koje u jednoj ruci drži križ, a u drugoj trnovu krunu. Stavio ga je zatim kraj stabla, obavio pred njim svoju pobožnost i osjetio da iz njega izvire iscjeljujuća snaga. Malo-pomalo za to su saznali ljudi te su počeli hodočastiti Isusu u stablu. Unatoč oklijevanju crkvenih vlasti u Passau, postigli su da se oko tog stabla sagradi crkvica. Tako je 1708. postavljen temeljac za crkvu malog Isusa, koju su po uzoru na crkvu Santa Maria Rotonda u Rimu sagradili najznamenitiji austrijski graditelji onoga vremena. Ona je takoreći postala dragocjenom posudom za stablo izraslo iz oltara i tabernakula: stablo još uvijek drži voštani kip djeteta Isus, koje okruženom krunom i zrakama, ljudima daje obećanje i nadu..."
Premda je danas kićenje jelke povodom božićnih blagdana posve uobičajena pojava nekoć davno to nije bilo tako. Od samih začetaka ovih običaja dio svećenstva nije blagonaklono gledao na ukrašavanje božićnih jelki. Johann Konrad Dannehaur, svećenik iz Strasbourga, ostavio je zapis u kojem se žali da običaj ukršavanja drvca "odvlači ljude od Božje riječi". Unatoč početnim preprekama tijekom 15. stoljeća unošenje u dom i kićenje drvca pred Božić u Njemačkoj postaje sve rašireniji običaj, pogotovo među luteranima, ali se širi i među druge kršćanske denominacije te izvan ove zemlje. S obzirom na to da se ljudi ne mogu usuglasiti ni oko puno bitnijih stvari tako će doći i do prvih prijepora oko toga gdje je i kada okićena prva božićna jelka. Prvi će njemačko prvenstvo osporiti Latvijci tvrdeći da je ova zemlja dom prvog božićnog drvca. U ovoj zemlji od 1510. godine trgovački ceh zvan Kuća Crnoglavih ima uspostavljenu tradiciju da kroz grad Rigu nosi božićno drvce koje potom ukrasi i na koncu ga spali. Tome se protivi Estonija koja tvrdi da ima dokaze od sličnom običaju istog ceha koji se održao u njihovom glavom gradu Tallinnu 1441. godine. Povjesničari dovode u sumnju obje ove tvrdnje. Ugledni latvijski povjesničar Gustavs Strenga u izjavi na New York Times 2016. godine ustvrdio je kako nema dokaza da su ove svečanosti bile povezane s Božićem. To, naravno, nije spriječilo obje zemlje da se hvališu kako je upravo na njihovu tlu začeta tradicija kićenja božićnog drvca. Štoviše, u latvijskom glavnom gradu Rigi postavljena je spomen ploča koja obilježava ovaj grad kao mjesto prvog ukrašenog božićnog drvca. Bez obzira na ovaj prijepor i dalje prevlada mišljenje da je prva urešena jelka bila ona postavljena 1539. u katedrali u Strasbourgu u tadašnjoj pokrajini Alsace, a koja se danas nalazi u sastavu Francuske. U to vrijeme božićne su se jelke ukrašavale jabukama, medenjacima i šljokicama. Običaj je postao toliko popularan diljem regije da je grad Freiburg zabranio rušenje drveća za Božić 1554. godine.
Njemačke princeze
Kako smo naveli prema povijesno prihvaćenim izvorima običaj kićenja božićnog drvca potječe iz zapadne Njemačke. Na tom području 24. prosinca uobičajeno se slavio vjerski blagdan Adama i Eve. Obilježavajući ga Nijemci ovog područja u domove su unosili drvce koje je predstavljalo "rajsko drvo", simbolom Rajskoj vrta. Stoga je ono prvotno kićeno jabukama, a poslije su dodavani i komadi oblatni simbolizirajući euharistijsku hostiju (kršćanski znak iskupljenja). U kasnijoj tradiciji oblatne su zamijenjene kolačićima raznih oblika, a često su dodavane i svijeće kao simbol Krista koji predstavlja svjetlo svijeta. U istoj prostoriji s drvcem nalazila se i "božićna piramida", trokutasta drvena konstrukcija koja je imala police za držanje božićnih figurica. Ukrašavalo se zimzelenim grančicama, svijećama i zvijezdom. Do 16. stoljeća božićna piramida i rajsko drvo spojili su se jedno postavši božićno drvce.
Običaj kićenja drvca počeo se sviđati sve većem broju ljudi i to je, kako je ranije rečeno, neminovno vodilo ka njegovom jačem širenju. U susjednu Francusku ovaj je običaj donijela njemačka princeza Ellen de Mecklenburg. Udajom za vojvodu od Orelana jedno takvo drvce donijela je u Pariz. Princeza Henrietta od Nassau-Weilburga tradiciju kićenja proširila je na jug, točnije u Austriju, kada je 1816. godine u Beču postavila prvo ukrašeno božićno drvce. U Veliku Britaniju običaj je donijela još jedna njemačka princeza, Charlotte od Mecklenburg-Strelitza, supruga britanskog kralja Georga III. Ispočetka običaj se sporo širio britanskim otokom, ali taj će se trend promijeniti nakon što se kraljica Viktorija uda za njemačkog princa Alberta. On će 1841. dati postaviti kićenu jelku u kraljevski dvorac Windsor, a nakon što 1848. godine novine Illustrated London News objave ilustraciju kraljevske obitelji ispred okićenog božićnog drvca ovaj običaj dobiva dodatni zamah. Nekoliko godina kasnije američki ženski časopis Godey's Lady's Book napravio je pretisak ove ilustracije (uklonivši krunu s kraljicine glave) i dao joj naslov Božićno drvce. Tako je sugerirao da se radi o bolje stojećoj američkoj, a ne o britanskoj kraljevskoj, obitelji.
U skladu s tada uvriježenom tradicijom viktorijanska se jelka kitila bombonima, ukrasnim kolačima, papirnatim lančićima i ukrasnim vrpcama te malenim darovima i igračkama. Britansko je konačno plemstvo prihvatilo novi običaj i on se potom relativno brzo širio među višim slojevima društva. Popularizaciji među srednjom klasom i radništvom u Velikoj Britaniji doprinijelo je to što je Albert poklanjao velik broj božićnih jelki školama i vojarnama. Pedantni Britanci čak su propisali koliko jelka mora biti visoka te da mora stajati na stolu pokrivenim bijelim stolnjakom od damasta te biti ukrašena vjenčićima, slatkišima i papirnim cvjetićima. Danas je jedno od najpoznatijih božićnih jelki ona koja svake godine osvjetljava Trafalgar Square. Počevši od 1947. ovo drvce svake godine Norveška daruje Velikoj Britaniji u znak zahvalnosti za savezništvo tijekom Drugog svjetskog rata i pružanju utočišta norveškoj vladi tijekom nacističke okupacije Norveške.
Tradicija kićenja božićnog drvca u Rusiju dolazi iz Europe tijekom 18. stoljeća, nakon povratka cara Petra Velikog iz Europe. On naređuje da se okiti prvo božićno drvce u toj zemlji. Također je najavio da će se u Rusiji Božić slaviti 25. prosinca, a Nova godina 1. siječnja (po julijanskom kalendaru) te je izdao preporuku da se ulice i dvorane trebaju ukrasiti granama jele, bora i ostalih zimzelenih drveća. Iz toga je nastala nova tradicija koja se s vremenom mijenjala i dobivala nove oblike. Careva preporuka dovela je u konačnici do toga da su se čak i ispred seoskih crkava pojavila okićena drvca. Novi poticaj ovom običaju dala je princeza Aleksandra Fedorovna (pravim imenom Alix od Hessena i Rajne) koja je udajom za cara Nikolu I iz svog rodnog Darmstadta donijela i njemačke božićne običaje. Jedan od njih je bio i darivanje djece poklonima. Širenju tradicije pridonijela je i njemačka zajednica u Rusiji i tako je ova tradicija postajala sve prihvaćenija. Situacija se promijenila s Prvim svjetskom ratom kada je car Nikola II ovaj običaj nazivao "nedomoljubnom njemačkom tradicijom", a slijedom toga Ruska pravoslavna crkva ga je i službeno zabranila.
Nakon svjetskog rata običaj se ponovno polako javlja premda ovaj puta nije imao poticaj vlasti niti uglednih ili utjecajnih javnih ličnosti. Tako će biti sve do tridesetih godina 20. stoljeća kada su u tadašnjem Sovjetskom Savezu službeno ukinuti svi vjerski blagdani i činilo se kako bi to mogao biti kraj ovoj tradiciji. Međutim, 1935. u listu Pravda objavljen je malen članak, dug svega osam rečenica, u kojem se promovira kićenje jelke. To je staroj tradiciji dalo novi vjetar u leđa. Danas kićenje božićnog drvca u Rusiji nije izravno povezano s proslavom Božića (koji se slavi 7. siječnja) već s proslavom Nove godine. To je dovelo do toga da su običaj prihvatili i nekršćanski narod diljem ove zemlje. Ako vas put nanese u Grozni, glavni grad Čečenske republike, na glavnom gradskom trgu ove pretežito muslimanske zemlje u novogodišnje vrijeme stoji velika okićena jelka tik uz jednu od najvećih džamija u Rusiji. Sličan prizor možete vidjeti i u Ulan-Udeu, glavnom gradu većinski budističke regije Burjatije, gdje na glavnom gradskom trgu također već tradicionalno stoji okićena jelka. Prema anketi koja je provedena u Rusiji čak 80 % stanovnika ove zemlje ukrašavaju jelku u svojim domovima. Tako možemo reći da je ova tradicija doista zaživjela među najvećim dijelom stanovništva ove zemlje.
Ukrasi
U samim začecima ovog običaja naravno nije bilo industrijaliziranih ukrasa već su se ljudi morali snalaziti s onime što im je bilo pri ruci u prirodi. Stoga su se za ukrašavanje božićnog drvca većinom koristile jabuke, borovnice, lješnjaci i ostali orašasti plodovi. Nešto kasnije kao ukrasi su se koristili i razni kolačići. Također kao ukras su korištene i kokice koje su se bojale u različite jarke boje.
Kićenje božićnih drvaca bila je toliko rašireno da se oko 1830. u Njemačkoj počinju proizvoditi stakleni ukrasi za jelke nazvani kugels (hrv. kuglice). Oblicima su kugelsi podsjećali na crvenu jabuku iz rajskog vrta i smatralo se kako pomažu u zaštiti kuće od zlih duhova. Među uobičajene ukrase za božićna drvaca ubrajale su se svjećice. Oko 1890. godine one pri svom dnu dobivaju štipaljku koja je omogućavala da se lakše postave na božićno drvce. Do tada svjećice su se pri svom završetku mazale ljepilom i tako postavljale na grančice drveta. Ornamenti od puhanog stakla sedamdesetih se godina 19. stoljeća počinju proizvoditi u malim radionicama u Njemačkoj, Češkoj i Poljskoj. Neke od njih će prerasti u specijalizirane obrte za proizvodnju božićnih ukrasa od obojenog stakla. Također započinje izrada božićnih ukrasa od šljokica, lijevanog olova, perli, prešanog papira i pamučne vate. Naravno, to je još više pridonijelo popularnosti kićenja jelke.
Do 1890. godine lanac maloprodajnih trgovina F. W. Woolworth prodavao je godišnje božićnih ukrasa u vrijednosti od 25 milijuna dolara. Proizvodnja ovih artikala tako je postao vrlo ozbiljan i unosan posao. Međutim, popularnost kićenja božićnog drvca ispočetka je išla vrlo sporo u Sjedinjenim Državama. Ne zna se točno jesu li taj običaj sa sobom u Ameriku donijeli njemački plaćenici iz Hessena tijekom Američke revolucije ili njemački migranti koji su se prvotno naselili u Pennsylvaniji i Ohiju, ali kod većine domicilnog stanovništva on nije bio dobro prihvaćen. Prije svega s velikom dozom skepse na njega su gledali puritanaca koji su i inače općenito zazirali od proslave Božića. Tako je, primjerice, 1689. sud u Massachusettsu donio zakon prema kojem je svako slavljenje 25. prosinca (osim crkvene službe) - a time i kićenje božićnog drvca - kazneno djelo. Ovakvo strogost prema svjetovnom obilježavanju Božića održala se još stoljećima na tlu sjeverne Amerike. O tome svjedoči i podatak da je 1851. godine u Clevelandu svećenik Henry Schwan skoro izbačen iz Crkve jer je dopustio da se u njegovu crkvu postavi okićeno božićno drvce. Dvadesetak godina kasnije, točnije 1870., u Bostonu su na Božić sve škole redovno radile, ali se neki učenici nisu pojavili na nastavi i zbog toga su izbačeni iz škole.
Ovakva strogost održala se sve do dolaska većeg broja njemačkih i irskih imigranata u Sjedinjene Države koji su sa sobom donijele i običaje iz svojih domovina i tako potkopali puritanske običaje Novog svijeta. Na koncu upravo su Amerikanci u kićenju božićne jelke otišli korak dalje i to 1882. godine. Tada je u New Yorku čovjek imenom Edward Johnson po prvi puta osvijetlio božićno drvce malenim električnim žaruljama. New York Times pisao je o tom neobičnom drvcu: "Bilo je visoko oko šest stopa (...) i zaslijepilo je osobe koje su ulazile u sobu." Prema pisanju ovog lista drvce je okićeno sa 120 lampica u različitim bojama koje su se palile i gasile u pravilnim intervalima. Samo osam godina kasnije započeti će proizvodnja ove "svjetleće žice" i postati neizostavni dio ukrašavanja božićnih drvaca do današnjih dana.
S dolaskom 20. stoljeća javlja se još jedna inovacija. Velike trgovine počinju u svoje prostore postavljati ukrašene i osvjetljenje jelke nadajući se da će tako privući što više kupaca. S krajem Prvog svjetskog rata ova se novost širi diljem Europe. Danas je to uobičajena pojava u trgovačkim centrima, raznim tvrtkama i ustanovama te na glavnim gradskim trgovima. Tridesetih godina 20. stoljeća u Sjedinjenim su Državama proizvedena prva umjetna božićna drvca, a dvadeset godina kasnije dolazi do masovne proizvodnje drvaca od aluminija i plastike. Umjetno proizvedena drvca relativno brzo postižu veliku popularnost. O tome jasno govori podatak da je 2018. godine samo u kućanstvima Sjedinjenih Država 82 % božićnih drvaca bilo je umjetno.
Tijekom 20. stoljeća i u Sjedinjenim Državama započete su neke tradicije. Tako je 1923. američki predsjednik Calvin Coolidge nadgledao paljenje lampica na prvom "Nacionalnom božićnom drvcu". Riječ je bila o jeli visokoj gotovo 18 metara i prekrivenoj s 2500 žarulja. Desetljeće kasnije (1933.) u New Yorku su upaljenje lampice na božićnom drvcu u Rockefeller Centru što je ubrzo postalo popularno odredište Njujorčana i turista svake blagdanske sezone.
Kićenje u Hrvata
U Hrvatskoj se ovaj običaj javlja tek sredinom 19. stoljeća zahvaljujući jakom njemačkom utjecaju. Ipak pogrešno bi bilo reći da i prije toga Hrvati nisu poznavali ovaj običaj. Prije širenja ovog, sada već globalnog običaja, među Hrvatima je bio običaj na Badnjak svoje domove ukrašavati cvijećem, šumskim plodovima i zelenilom. U početku za kićenje su se rabila bjelogorična stabla, a nakon sustavnog pošumljavanja Hrvatske počinju se koristiti crnogorična stabla. Najčešći ukrasi bili su jabuke, šljive, kruške i ponekad naranče. Oni imućniji za ukrase su koristili pozlaćene orahe i lješnjake te svijeće. Naravno, za djecu tu su bili i slatkiši. Uz to pojavio se i običaj stavljana komadića vate, voska ili papira koji su trebali simbolizirati snijeg. Rabile su se i svijeće koje su imale dvojaku simboliku. Simbolizirale su buđenje prirode, ali su bile i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Ovaj je običaj uhvatio duboke korijene u kršćanskim zemljama, ali je popularan i u onima gdje je kršćana iznimno malo, primjerice, u Japanu. Nije ni čudo jer teško je odoljeti ugođaju okićena božićnog drvca. Ma koliko bilo hladno i zima pokazala svoje ružnije lice, čovjeku je oko srca nekako toplije kad ugleda lijepo urešenu jelku. I neka je tako jer radosti i topline ovom svijetu kronično nedostaje. Stoga okitite svoju jelku ove godine. Nije važno koliko je velika i s koliko je ukrasa okićena, važno je da je to rađeno s ljubavlju. Topla ljudska srca prepoznati će to i svijet će makar nakratko biti ljepše mjesto za život.
Objavljeno: 28. 12. 2021.
