Pod kodnim imenom Barbarossa nacistička je Njemačka 21. lipnja 1941. godine pokrenula vojnu invaziju na Sovjetski Savez. Osim njemačkih snaga u invaziji su sudjelovale i vojne postrojbe Finske i Rumunjske kojima su se ubrzo pridružile mađarske, slovačke, talijanske te snage NDH. Bila je to najveća vojna operacija koju su njemački nacisti ikada pokrenuli, a linija bojišnice protezala se od Baltika do Crnog mora. Invazija je bila veliko iznenađenje za sovjetsko vodstvo koje je mjesecima ignoriralo brojna upozorenja o napadu koji će uslijediti. Invazijske su snage uspjele učinkovito svladati otpor branitelja i brzo prodirati u tri glavna pravca napada. Podijeljene u tri skupine invazijske su snage imale, svaka za sebe, strateški cilj - zaposjedanje po jednog od tri velika sovjetska grada. Pored strateške važnosti svaki je grad imao i političko-propagandistički značaj. Grupa armija Jug trebala je okupirati Staljingrad, grad koji je nosio ime sovjetskog vođe, a ujedno je stajao na putu njemačke vojske ka naftnim poljima Kavkaza. S druge strane Grupa armija Centar imala je fokus na prodor ka sovjetskom glavnom gradu Moskvi. Pad sovjetske prijestolnice označio bi nemoć sovjetskog režima da obrani samo središte svoje vlasti. Na koncu Grupa armija Sjever dobila je zadaću uništiti Lenjingrad, bivšu prijestolnicu Rusije i grad u kojem je započela Oktobarska revolucija. S vojnog stajališta ovaj je grad bio značajan jer je u njemu sjedište imala sovjetska baltička flota, ali su u gradu bile smještene i brojne tvornice poglavito oružja.
Feldmaršal Wilhelm Ritter von Leeb zapovijedao je Grupom armija Sjever koja je imala zadaću zauzeti Lenjingrad i on je to planirao učiniti čim prije. No, nakon što je Hitler izdao zapovijed da se dio njegovih oklopnih snaga pošalje kao pojačanje Grupi armija Centar odustao je brzog osvajanja Lenjingrada. Umjesto toga trebalo je oko grada stvoriti obruč koji će dovesti do predaje grada, a u tome su pomagale i finske postrojbe pod zapovjedništvom maršala Mannerheima. Kako bi se oduprle očekivanom njemačkom napadu gradske su vlasti Lenjingrada mobilizirale više od milijun građana koji su radili na izgradnji obrambenih utvrda. S tom svrhom izgrađeno je nekoliko linija obrane koje su trebale pružiti jak otpor neprijatelju koji je nadirao s juga (njemačke snage) i sjevera (finske postrojbe). Na jugu obrambena se linija protezala od ušća rijeke Lug do mjesta Čudovo, Gatčina i Pukovo te je dalje išla niz rijeku Nevu. Još jedna linija obrane prolazile je kroz Peterhof do Gatčina, Pulkova, Kolpina i Koltušja. U sjevernim predgrađima Lenjingrada uspostavljena je obrambena linija koja je trebala zapriječiti put finskim postrojbama. Riječ je bila o utvrdama koje su tu postojale još od 19. stoljeća i koje su sada ponovno stavljene u funkciju obrane grada. Sveukupno grad je okružen s 306 km drvenih barikada, 635 km žice i 700 km protuoklopnih jaraka. Osim toga napravljeno je 5000 zemljanih, drvenih i armiranih prepreka te je iskopano 25.000 km rovova i 15.000 bunkera. Obrambenu liniju gradili su civili od kojih je većina bila sredovječne dobi i nenaviknuta na težak fizički rad. Značajan broj njih bio je u šezdesetim i sedamdesetim godinama života. No, sve to nije smetalo nacističkim zrakoplovcima koji su u niskom letu pucali na nenaoružane civile.
Danas ćemo vas bombardirati
Tijekom kolovoza finske su snage povratile Karelijsku prevlaku koju su izgubile u Zimskom ratu te nastavile napredovati ka jezeru Ladoga dijelom opkoljavajući grad. Kada su zauzeli izbočine Beloostrov i Kirjasalo te dosegli graničnu crtu koja je dijelila Sovjetski Savez i Finsku 1939. godine finske su trupe zaustavile svoje napredovanje. Njemačka je strana zahtijevala od Finaca da nastave napadati grad, prije svega da započnu i zračne napade na Lenjingrad. No, finska je vojska to odbijala učiniti tvrdeći kako cilj Finske nije zauzimanje Lenjingrada već zaposjedanje granične crte prije izbijanja Zimskog rata. Za to vrijeme njemačke su snage dalje napredovale te su izbivši na rijeku Nevu 30. kolovoza 1941. prekinule posljednju željezničku vezu Lenjingrada s ostatkom Sovjetskog Saveza. Prva granata na Lenjingrad je pala 1. rujna 1941. godine, a prvi zračni napadi na sam grad započeli su 6. rujna 1941. godine. Dva dana kasnije (8. rujna 1941.) njemačke su snage izbile na jezero Ladoga prekinule i posljednju kopnenu vezu prema Lenjingradu. Sada su njemačke snage bile su samo 16 km udaljene od grada okruživši područje od 5000 metara kvadratnih. Istog dana započeo je prvi masovan zračni napad na grad, a prije napada Luftwaffe je bacalo letke na kojima je pisalo: "Danas ćemo vas bombardirati, sutra ćete vi sahranjivati." Napad koji je uslijedio odvijao se u dva vala. Prvi je val započeo u 18:45 h kada je na grad bačeno preko 6000 bomba. Drugi je val uslijedio u 22:45 h kada je grad zasut zapaljivim bombama što je uzrokovalo 178 požara u samo jednom danu. Tom prilikom uništeno je i glavno gradsko skladište hrane. Njemački vođa Adolf Hitler bio je uvjeren kako će Lenjingrad "pasti poput lista" te je čak dao tiskati pozivnice za proslavu pobjede koja se trebala održati u lenjingradskom hotelu Astoria. Prema njemačkim ratnim procjenama Lenjingrad je trebao biti prvi veliki sovjetski grad koji će biti okupiran. Ubrzo zatim (22. rujna 1941.) Hitler izdaje direktivu broj 1601 u kojoj naređuje "St. Petersburg mora biti izbrisan s lica zemlje" i konstatira kako "nemamo nikakav interes za spašavanje civilnog stanovništva". Joseph Göbbels također se razmetao izjavama ustvrdivši: "Lenjingrad je osuđen umrijeti od gladi." Do kraja rujna grad je potrošio sve zalihe nafte i ugljena što je značilo da cijeli grad ostaje bez centralnog grijanja. Kako u stanovima nije bilo grijanja zbog oštre zime vodovodne su se cijevi smrzavale i pucale što je opet dovodilo do problema s opskrbom vodom.
Osim organiziranja obrane pred Sovjete je sada postavljena i teška zadaća osiguranja opskrbe za opkoljeni grad. I prije prekida svih kopnenih veza između grada i ostatka zemlje situacija je bila izuzetno teška. Tako su šest dana prije prekida redovne opskrbe gradske vlasti racionalizirale dnevne obroke građana. Fizički radnici svakodnevno su imali pravo na 600 g kruha, državni zaposlenici 400 g dok su djeca i članovi obitelji (drugi civili) dnevno dobivali 300 g kruha. Nakon zatvaranja opsadnog prstena organizirana je opskrbna ruta preko južnog dijela jezera Ladoga i uskog koridora zemljišta između jezera Ladoga i Lenjingrada kroz koji se još uvijek, premda uz veliki rizik, moglo proći. Tijekom ljetnih mjeseci opskrba preko jezera odvijala se plovilima, a tijekom zime kamioni su prevozili zalihe preko tvrde kore leda koja se hvatala na površini jezera. Gotovo cijelo vrijeme opsade ovaj je put, službeno nazvan Vojni put broj 101 ali poznat pod raznim drugim nazivima (Ledena cesta, Ulica života, Put smrti), bio pod neprestanom neprijateljskim udarom. Poteškoće Crvenoj armiji radio je i duboki snijeg u koji su upadala transportna vozila te napuknuti led kroz koji su vozila mogla propasti u jezero. Unatoč tome Crvena je armija uspijevala osigurati kakvu-takvu dopremu zaliha te iz grada izvlačiti civile i ranjenike. Za sigurnost transporta bila je zadužena sovjetska flotila kao i lenjingradski protuzračni korpus te pripadnici sigurnosnih postrojba. U prosjeku bilo je potrebno tri dana da se u grad dopreme zalihe hrane dostatne za jedan dan. Svjesni da je opsada grada, u kojem je sada boravilo preko dva i pol milijuna ljudi, neizbježna Sovjeti su organizirali evakuaciju civila i tvornica. Zadaću da organiziraju evakuaciju dobili su Kliment Vorošilov i Georgij Žukov i ona se odvijala u tri faze. U prvoj fazi (lipanj - kolovoz 1941.) iz grada je evakuirano 336.000 civila i to uglavnom djece. Tijekom te prve faze veći dio gradske industrije izmješten je u Sjevernu Rusiju i Sibir. U drugoj fazi (rujan 1941. - travanj 1942.) iz grada je evakuirana 659.000 civila koji su iz grada izašli preko jezera Ladoga. Posljednja treća faza odvijala se u periodu od svibnja 1942. do listopada iste godine kada je također preko jezera Ladoga iz grada izbjeglo oko 403.000 civila. Možda bi broj spašenih bio i veći da je agresor poštovao barem minimum pravila ratovanja. Svetlana Mageva prisjeća se kako je to izgledalo kada su nacistički zrakoplovi bombardirali konvoje Crvenog križa u kojima su se nalazila i djeca: "Nisu marili za to što su to bili kamioni Crvenog križa. Zimi smo vidjeli svjetla kamiona koja su svjetlila u vodi kada bi kamion potonuo, a ljeti smo često viđali dječje kapice u vodi."
Lenjingrad mora umrijeti od gladi!
U prvim mjesecima opsade njemačke su snage uspjele uništiti sva skladišta hrane zahvaljujući upornim bombardiranjima. Ogromne količine žita, brašna i šećera pohranjene u skladišta nepovratno su izgubljene. Gotovo cijeli grad bio je u požarima jer su napadači koristili zapaljiva i visoko eksplozivna sredstava kako bi učinak bombardiranja bio što strašniji. Prema službenom izračunu gradskih vlasti od 12. rujna 1941. zalihe žita i brašna bile su dostatne za još 35 dana; zalihe prekrupa i tjestenina za 31 dan; masti za 45 dana; šećera i slastica za 60 dana te zalihe mesa i stoke za 33 dana. Istog dana došlo je do nove racionalizacije dnevnih obroka prema kojoj su fizički radnici primali 500 g kruha, uredski zaposlenici i djeca 300 g te ostali članovi obitelji 150 grama. Smanjene su i porcije mesa ali su umjesto toga povećane količine šećera, slatkiša i masti u prehrani. Našavši se u iznimno teškoj situaciji građani su morali iznalaziti razne načine kako bi preživjeli. Nakon nestanka zaliha brašna kruh se pravio od zobi kojima su se prije toga hranili konji koji su sada hranjeni lišćem s drveća. Mačja i ovčja crijeva pirjana su te začinjena uljem od klinčića, a tako dobivena tekućina služila je kao zamjena za mlijeko dok je juha pravljena od morskih trava. Kako bi se zadovoljile potrebe za kruhom on je pravljen od drvne celuloze. Glad je bila tolika da su radnici jeli mast iz tvorničkih strojeva i pili ulje iz limenki. No, unatoč svim naporima stanovnici su unosili samo 10 % potrebnog dnevnog unosa kalorija. Kako je vrijeme odmicalo dolazilo je do sve većih racionalizacija hrane. Do kraja 1941. godine dnevna potrošnja kruha za fizičke radnike smanjena je na 250 grama, a svi ostali dobivali su 125 grama kruha dnevno.
Život u opkoljenom gradu postajao je sve teži, a Hitler tijekom svog govora u Münchenu 8. studenog 1941. uzvikuje: "Lenjingrad mora umrijeti od gladi!" Nakon toga slijedi veliko bombardiranje grada tijekom kojega su uništene sve glavne zalihe hrane u gradu. Istog mjeseca sav javni gradski prijevoz prestao je s radom, kao i brojne tvornice. Ipak prije konačnog zatvaranja obruča oko grada Sovjeti su uspjeli iz grada evakuirati čak 86 velikih strateških industrija. Za potrebe obrane u gradu je ostao dio tvornica kao što su Lenjingradski metalski zavod (LMZ), brodogradilište i tvornica Kirov. Njihova je prvenstvena svrha bila proizvoditi oružje i streljivo za branitelje. Tenkovi koji su se proizvodili u tvornici Kirov, a koja se nalazila pod neprekidnom neprijateljskom paljbom, slani su s tvorničke trake izravno na frontu. Električna energija kojom je prije opsade grad uredno opskrbljivana sada je bila dostupna jedino vojsci. Tuneli koji su građeni za potrebe gradske podzemne željeznica sada su služili kao javna skloništa u vrijeme zračnih i topničkih napada. Do kraja rujna 1941. godine jedini način na koji su se građani mogli ugrijati bilo je da sruše postojeće drveće u gradu te od njega prave ogrjev. Prije toga, kao zamjena za ogrjev, građani su već upotrebili namještaj i knjige. Tijekom cijelog perioda opsade agresorske su postrojbe sustavno bombardirale sustav vodoopskrbe kako bi građani ostali bez vode. Stoga su u vrijeme zime građani bili prisiljeni bušiti rupe u rijeci Nevi kako bi ispod leda našli vodu ili bi topili led i snijeg. Takav način dolaska do pitke vode sa sobom je nosio i brojne opasnosti po zdravlje. Dodatna otegotna okolnost bila je ta što je zima s 1941. na 1942 godinu bila jedna od hladnijih, a temperature su se spuštale i do -40 C. Tijekom prosinca 1941. svakodnevno umire između 5000 i 7000 civila, a velik broj preminulih ostavljen je nepokopan pod snijegom sve do iduće godine. Kada su se na proljeće snijeg i led počeli topiti moglo se vidjeti kako tijela umrlih plutaju rijekama. Tatjana Korsakova koja je tada bila dijete i živjela u okruženom gradu u svojim prisjećanjima na te dane kazuje: "Kada je došlo proljeće otišli smo do mosta na rijeci Fontanka. S njega smo vidjeli leševe kako plutaju u rijeci. Iz nekog razloga niti ja, a ni djeca koja s kojom sam bila, nisu se bojala tih leševa niti izražavala gađenje. Bila je to samo činjenica u stvarnosti u kojoj smo živjeli."
A tko će nas sahraniti?
Nacistički ratni stroj nastojao je život u gradu učiniti što težim kako bi čim prije slomio otpor branitelja. Tijekom kolovoza i rujna 1941. grad je tjednima zasipan topničkom vatrom, a sljedeće dvije godine intenzitet napada je rastao sve više da bi 1943. napadi su bili šest puta učestaliji u odnosu na početak rata. Napadači su uništili na stotine zgrada, kuća, škola, bolnica, elektrana, industrijskih postrojenja i cesta bilo izravnim bombardiranjem bilo požarima koji su bili posljedica bombardiranja. Muzeji i palače koji su se nalazili u lenjingradskom predgrađu (Katarinina palača, Peterhof, Gačina, Strelna), i koje su nacisti uspjeli zauzeti, gotovo su uništeni i opljačkani, a brojna umjetnička djela transportirana su u Njemačku. Tek je jedan dio umjetničkih zbirki iz muzeja i palača, koji su bili na vrijeme evakuirani, spašen. Kako je izgledao život u opkoljenom Lenjingradu vidljivo je iz svjedočanstava i dnevničkih zapisa stanovnika ovog grada. Ljudi su svakodnevno umirali od gladi, a oni koji su preživjeli postajali su hodajući skeleti. Glad i zima dovodili su i do fizičkih promjena na tijelima ljudi. Kako dječacima tako i djevojčicama počele su rasti dlake na licu. Muškarci su postajali impotentni dok su menstrualni ciklusi kod žena počeli izostajati, a grudi su im otvrdnule i prestale proizvoditi mlijeko. Sve je teže bilo razlikovati žene od muškaraca. Ivan Savnikov, jedan od žitelja Lenjingrada, u svom je dnevniku u siječnju 1942. zapisao: "Strašno. To nisu ljudi, to su kosturi. Kako će se sve ovo završiti?" Balerina Vera Kostrovitskaja u svom je dnevniku opisala scenu koju je doživjela čekajući u redu za kruh: "Jedna stara žena čeka kruh, polako klizi prema tlu. Ali nikoga nije briga. Ili je već mrtva ili će umrijeti." Aleksandra Ljubovskaja nije mogla vjerovati kako su muškarci i žene postali fizički izjednačeni tijekom tog perioda gladi: "Svi su isti. Svi su se smežurali, grudi su im nestale, trbusi su im ogromni. Umjesto ruku i nogu samo kosti izviruju kroz naboranu kožu." Još jedna svjedokinja tog strašnog vremena Elena Skrjabina u svom je dnevniku zapisala: "Ljudi su od gladi toliko oslabili da se ne protive smrti. Umiru kao da su zaspali. A poluživi, koji ih okružuju, ne obraćaju na njih nikakvu pažnju".
Potresno svjedočanstvo je i dnevnik djevojčice Tanje Nikolajevne Savičeve koja je na početku opsade imala 11 godina. Njezin je otac Nikolaj umro kada joj je bilo šest godina pa je majka Marija ostala sama s petero djece - djevojčicama Tanjom, Evgenijom (Ženja) i Ninom te dječacima Mihailom (Mišom) i Leonidom (Ljokom). Obitelj je planirala te godine ljeto provesti na selu, ali odlučili su prvo proslaviti rođendan bake Evdokije (22. lipnja) i tek zatim krenuti na put. Istog dana kada se slavio rođendan nacistička je Njemačka pokrenula napad na Sovjetski Savez i planovi obitelji Savičev promijenili su se. Svi osim Miše, koji je radnije napustio grad i poslije bio unovačen u Crvenu armiju, odlučili su ostati u gradu i pomoći u obrani. Cijela je obitelj bila angažirana u pomaganju obrani - Marija je šila vojne odore, Ljoka je radio kao projektant u Ministarstvu ratne mornarice, a Evgenija (Ženja) je bila zaposlena u tvornici streljiva. Nina je radila na izgradnji gradske obrane, a Tanja je kopala rovove. Ujaci Vasja i Ljoša, koji su živjeli u istom domaćinstvu, davali su svoj obol u protuzračnoj obrani. Nakon što se poslije nekoliko dana Nina nije vratila kući s posla majka je Tanji dala Nininu bilježnicu. Nju je Tanja koristila kako bi pisala svoj dnevnik. Prije toga ona je imala obimniji dnevnik ali ga je spalila jer nije imala ništa drugo što bi moglo poslužiti kao ogrjev. Tri i pol mjeseca nakon početka opsade grada prva je umrla Evgenija (Ženja) koja je svakodnevno hodala sedam kilometara do tvornice u kojoj je radila. Kada se jednog dana nije vratila kući sestra Nina otišla ju je potražiti u tvornici gdje je pronašla iscrpljenu sestru koja joj je umrla na rukama. Shvaćajući ozbiljnost situacije njezina majka Marija nakon sahrane se upitala: "Ženevka mi smo tebe sahranili, a tko će nas sahraniti?" Ni mjesec dana kasnije (25. siječnja 1942.) umire baka Evdokija koja je imala dijagnozu hranidbene distrofije zbog čega je trebala otići u bolnicu, ali je to odbila riječima kako bolnice "i bez mene imaju previše posla". Pred smrt baka je nagovorila obitelj da ne prijave odmah njezinu smrt kako bi mogli dobivati i njezine bonove za hranu. Stoga je obitelj bakinu smrt prijavila pet dana kasnije (1. veljače 1942.). Posljednja je umrla majka Marija 13. svibnja 1942. nakon čega je Tanja ostala sama.
Kratki zapisi koje je Tanja napravila u svom dnevniku pokazuju sav užas s kojim se susretala: ""Ženja je umrla 28. prosinca u podne 1941. Baka je umrla 25. siječnja u 13 h 1942. Ljoka je umro 17. ožujka u 5 ujutru 1942. Ujak Vasja je umro 13. travnja u 2 h poslije pomoći 1942. Ujak Ljoša je umro 10. svibnja u 16 h 1942. Majka je umrla 13. svibnja u 7:30 ujutru 1942. Savičevi su umrli. Svi su umrli. Tanja je ostala sama." U kolovozu 1942. sa skupinom od 140 djece evakuirana je iz Lenjingrada i prebačena u sirotište u selu Krasni Bor. Njezina skrbnica u sirotištu Anastasija Karpova poslala je pismo Tanjinom bratu Mihailu, koji je bio izvan Lenjingrada, u kojem je napisala: "Tanja je živa, ali ne izgleda zdravo. Liječnik, koji ju je nedavno posjetio, kaže da je veoma bolesna. Potrebni su joj odmor, posebna njega, dobra ishrana, bolje okruženje i, prije svega, majčinska briga." Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja tijekom svibnja 1944. djevojčica je premještena u bolnicu u selu Šatki gdje je i preminula 1. srpnja 1944. od tuberkuloze crijevnog trakta. Tanjina dijagnoza bila je veoma kompleksna. Naime, tijekom ranog djetinjstva oboljela je od tuberkuloze što je ostavilo traga na njezinu organizmu. Tijekom opsade oboljela je od distrofije i skorbuta, a potom imala i velike psihičke traume živeći u opkoljenom gradu. Pred smrt će i oslijepiti. Iza Tanje, koja je tada imala 14 i pol godina, ostalo je samo devet stranica njezina dnevnika koji su kao dokazni materijal predočeni na Nürnberškom procesu. Izvorni dnevnik danas je izložen u povijesnom muzeju St. Petersburga, a kopija dnevnika nalazi se na Memorijalnom groblju Piskariovskoje. Asteroid otkriven 1971. u njezinu je čast nazvan 2127 Tanja, a godinu dana kasnije (1972.) djevojčici je podignut i spomenik. Od cijele obitelji rat su preživjeli jedino brat Mihail i sestra Nina koja nije umrla već je u vihoru ratnih zbivanja hitno evakuirana te nije stigla obavijestiti obitelj o svojoj sudbini. Počevši od siječnja 1942. deseci tisuća djece pridružuju se Noćnoj straži, formaciji koja je imala zadaću gasiti požare do kojih dolazi nakon bombardiranja. Pet mjeseci kasnije (16. svibnja 1942.) prva su djeca službeno odlikovana za iskazanu hrabrost pri gašenju požara. Do kraja opsade 15.000 djece bit će odlikovano zbog iskazane hrabrosti. Pod osobnim zapovjedništvom Hermanna Göringa 4. travnja 1942. godine započinje operacija Eis Stoß (Ledeni udar). U okviru ove operacije stotine njemačkih bombardera izvode serije napada na Lenjingrad. Unatoč tome tijekom svibnja iste godine na gradske ulice vraćaju se automobili, a za dio djece organizira se školska nastava. Od lipnja 1942. nacisti grad počinju gađati bombama teškim i do 800 kg kako bi prouzročili što veća razaranja. Nad grad se nadvila neviđena glad i strah od smrti koju je mogla uzrokovati glad ili nacistički napadi. Najdulji zračni napad na grad trajao je 13 sati.
Kanibalizam
Glad i užasni uvjeti života u gradu budili su najgore ili najbolje u ljudima. To se jasno može iščitati u dnevničkim zapisima i svjedočanstvima samih građana. Arkadij Lepkovič vodio je dnevnik tijekom opsade i u njemu je zapisao kako ga je krajnja glad dovela do toga da postane nepovjerljiv prema supruzi. U dnevniku ju je opisao kao "vraga u suknji" jer je bio uvjeren kako njegova supruga skriva kruh od njega. Uskoro je Arkadij shvatio kako ovakva situacija ne vlada samo u njegovoj obitelj zaključivši: "Cijeli grad je postao ovakav, jer je bitka za život donijela očaj svakom živom čovjeku." Strašna glad dovodila je i do halucinacija među izgladnjelima. Osamnaestogodišnja Nina Mervolf posvjedočila je kako je njezin otac, posve izmučen glađu, u jednom trenutku počeo vrištati: "Gdje je moje tijelo? Ne znam što mi se dogodilo. Ne razumijem što mi se događa. Gdje je moje tijelo?" Nešto slično doživjela je i Natalija Uskova koja se prisjetila da je ležeći u krevetu slušala radio i potom je počela osjećati da njezina glava ispunjava cijelu sobu. Tada trinaestogodišnja Valia Peterson sumnjičila je svoga oca da je pojeo njezina psa. Glad je dovela i do pojave prostitucije, kako ženske tako i muške, a sredstvo plaćanja bila je hrana. Kako bi utažili potrebu za hranom građani su činili gotovo nezamislive stvari ne bi li preživjeli. Nije bila rijetkost da se sa zidova skidaju tapete koje bi se zatim kuhale, a potom bi vodu u kojoj bi skuhali tapete popili. Bila je to prilično hranjiva hrana jer se u to vrijeme smjesa za lijepljenje tapeta pravila od jaja i šećera. No, dok je s jedne strane veći dio građana gladovao bilo je i onih koji nisu imali takvih problema. Uglavnom se radilo o pripadnicima gradskih vijeća. Jedan od takvih vijećnika bio je Nikolaj Ribskovskij koji je u svom dnevniku zabilježio kako je objedovao kavijar, gusku, puricu i pršut. U jednom je danu toliko pretjerao s hranom da je morao ići na oporavak u bolnicu.
Ono što je najviše pogodilo stanovnike grada je glad koja je osobito bila izražena tijekom zime s 1941. na 1942. godinu. Tijekom siječnja i veljače 1942. godine mjesečno je umiralo oko 100.000 ljudi, a većina je umirala od posljedica gladi. Nakon što su građani pojeli sve kućne ljubimce pa čak i ptice te pacove došlo je i do pojave kanibalizma. U NKVD-ovim arhivama pronađena su izvješća koja govore o tim slučajevima. Primjerice, izvješće od 13. prosinca 1941. spominje trinaest slučajeva kanibalizma. U jednom od njih majka je trojicu svojih sinova nahranila mesom 18-mjesečne bebe dok je u drugom slučaju suprug ubio suprugu kako bi njezinim mesom nahranio svoje sinove i nećakinje. Ruski pisac Danil Granin, koji je živio u Lenjingradu tijekom opsade, povodom obilježavanja 70. godina od probijanja nacističke blokade 2014. godine govorio je zastupnicima u Bundestagu o tim danima. Govoreći o kanibalizmu tijekom opsade spomenuo je i ovu epizodu: "Dijete je umrlo - imalo je samo tri godine. Majka je njegovo tijelo položilo u prozor s dvostrukim staklom i svaki dan rezala komad mesa s tog djeteta kako bi nahranila svoje drugo dijete, kćerku. Tako je uspjela postići da njezina kćerka preživi." Još jedna svjedokinja toga vremena, Klaudija Naumova, u svoj je dnevnik zapisala 22. veljače 1922.: "Počeo se pojavljivati kanibalizam. Hodam ulicom i vidim truplo, vraćam se istim putem i vidim da nedostaje komad trupla." Zabilježeni su i slučajevi napada na žene i djeca kako bi poslužili kao hrana. Do kraja prosinca 1942. NKVD je uhitio 2105 kanibala koji su se dijelili u dvije kategorije. U prvoj kategoriju ulazili su oni koji bi jeli trupla koja bi pronašli (trupložderi) dok bi u drugu kategoriju ulazili oni koji bi smišljeno ubijali ljude kako bi ih zatim pojeli (ljudožderi). Oni koji bi bili svrstani u prvu kategoriju slani su u zatvor dok je nad onima iz druge kategorije izvršena smrtna kazna. Kako sovjetski krivični zakon nije imao odredbu prema kojoj se nekome moglo suditi za kanibalizam sve osuđujuće presude oslanjale su se na članak 59., stavak 3. Kaznenog zakona koji je spominjao "razbojništvo posebne kategorije". Statistički gledano 64 % kanibala bile su žene, 90 % ih je bilo nepismeno, a 44 % nezaposleno te ih je samo 2 % od ukupnog broja imalo ranije kaznene evidencije. Najčešće se radilo o ženama koje su imale djecu te nisu imale novčani prihoda kojima bi mogle osigurati hranu. No, unatoč svemu valja naglasiti kako je uzimajući u obzir broj stanovnika u gradu i iznimno teške uvjete života kanibalizam ustvari bio rijetka pojava. Veću stopu bilježio je broj ubojstava kojima su počinitelji željeli doći do bonova za hranu. Samo u prvoj polovici 1942. godine zabilježeno je 1216 ubojstava te vrste.
Dugotrajna opsada grada uzrokovala je kod stanovništva depresiju te su vlasti pokušavale bodriti građane kako bi održali moral ljudi u opkoljenom gradu. U grad je dostavljeno nekoliko kopija tada popularnog filma Čapajev koji je govorio o životu carskog dočasnika Vasilija Čapajeva koji se tijekom građanskog rata u Rusiji pridružio revolucionarima. Premda bez visokog vojnog obrazovanja Čapajev je uspio postati zapovjednik 25. streljačke divizije i izvojevati značajne pobjede u ruskom građanskom ratu. Grad je u nekoliko navrata posjetio i popularni glumac Boris Babočkin koji je u filmu Čapajev glumio glavnog lika. U nekoliko navrata tijekom opsade organizirani su i koncerti klasične glazbe. Među njima valja istaknuti Sedmu simfoniju Šoštakovića, poznatu još i pod nazivom Lenjingradska ili Herojska simfonija koju je kompozitor pisao u opkoljenom gradu dok su na grad padale njemačke granate. Tijekom premijere simfonije 9. kolovoza 1942. godine u Lenjingradu maršal Žukov osigurao je ono što je ostalo zapamćeno kao "18 minuta šutnje" - vrijeme kada su sovjetski vojnici na prvoj crti obrane učinili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi zaustavili bombardiranje grada i tako omogućili neprekinuto izvođenje simfonije u oštećenoj dvorani filharmonije. Gotovo tijekom cijelog vremena opsade na gradskom je radiju emitirana glazba 24 sata na dan. Glazbeni je program prekidan tek u rijetkim trenucima kako bi se pročitala kakva važna obavijest i tako građanima dalo do znanja da se otpor nastavlja. Unatoč hladnoći i gladi ljudi su bili voljni raditi i po 16 ili 20 sati u jednoj smjeni. Situacija je ponekad bila takva da su neki ljudi jednostavno odbijali napustiti grad želeći što više doprinijeti obrani. U to vrijeme pojavio se i slogan Lenjingrad se ne boji smrti. Smrt se boji Lenjingrada. Arhitekt Aleksandar Nikolski u svoj je dnevnik tada zapisao: "Bolje je umrijeti nego se predati. Uvjeren sam da će opsada biti prekinuta." Uvjeren u sovjetsku pobjedu dizajnirao je i trijumfalna vrata kojim se ta pobjeda imala obilježiti.
872 dana
Dana 12. siječnja 1943. Crvena armija pokreće operaciju Iskra tijekom koje sovjetske snage iz Lenjingrada i Volkova kreću u kontranapad na južnom dijelu bojišta. Šest dana kasnije (18. siječnja) sovjetske snage uspijevaju probiti opsadnu liniju i otvoriti koridor kojim se omogućava bolja opskrba Lenjingrada. Nedugo potom u promet je puštena željeznička linija između Lenjingrada i Moskve. Opsada je konačno završila 28. siječnja 1944. kada su se posljednje njemačke postrojbe povukle od 60 do 100 km od Lenjingrada. I posljednjeg dana opsade neprijatelj je bombardirao grad jer je Hitler izdao zapovijed da se Lenjingrad pretvori u prašinu. Unatoč svim tim stradanjima moral građana ostao je na visokoj razini i grad je - koliko je to bilo moguće u ratnim uvjetima - funkcionirao. Usprkos ratnim događanjima tijekom prve zime 2500 studenata je uspjelo diplomirati na gradskom sveučilištu. Već u ožujku 1942. godine radno sposobno stanovništvo izašlo je na ulice kako bi grad očistilo od smeća, a tijekom travnja komunalne su službe počele obavljati svoje zadaće. Premda tijekom opsade sustav vodovoda i kanalizacije nije funkcionirao u gradu nije izbila niti jedna epidemija zahvaljujući iznimnim naporima gradskih infektologa. Premda je grad bio izložen gotovo neprekidnoj paljbi u njemu se nije prestao odvijati kulturni život. Čak i prve zime koju su građani proveli pod opsadom u gradu je radilo nekoliko škola i kazališta. Unatoč teškim uvjetima života u okruženom gradu već u studenome 1941. organizirane su posebne ekipe koje su svakodnevno s ulica uklanjale tijela umrlih.
Kako bi patnja građana zauvijek ostala u memoriji Sovjetskog Saveza, ali i svijeta gradske vlasti Lenjingrada utemeljile su povjerenstvo koje je imalo zadaću prikupiti svjedočanstva o teškom životu tijekom opsade. Povjerenstvo je vodilo razgovore s građanima i tako prikupljalo svjedočenja, ali i zaprimalo dnevnike građana. Sve do 1949. godine povjerenstvo je svoj posao obavljalo bez većih poteškoća, dok je sam grad dobio status grada heroja i Lenjinov orden. No, tada je sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin odlučio ukloniti dokaze smatrajući kako se dvije i pol godine iznimno teške opsade ne mogu smatrati osobitim uspjehom sovjetskog vodstva već prije Pirovom pobjedom koja za sobom povlači neugodna pitanja. Recimo, kako to da su njemačke snage u kratkom vremenu uspjele tako duboko prodrijeti u sovjetski teritorij ili zašto nije organizirana masovna evakuacija civila prije nego se grad našao u okruženju? Povjerenstvo je ukinuto, a njegovi članovi optuženi da "umanjuju Staljinovu veličinu". Partijski kadar u Lenjingradu je "pročišćen", a oni koji su pokušavali očuvati sjećanje na te dane izloženi su pritisku. Primjerice, zatvoren je Muzej obrane Lenjingrada koji je u svom postavu uključivao i prikaz ratne pekare sa zloglasnim dnevnim minimum od 125 g kruha. Ravnatelj muzeja čak je optužen za "skupljanje oružja i pripremanje terorističkog čina" jer je u postavu imao i prikaz njemačkog oružja. Nakon Staljinove smrti odnos vlasti prema obrani Lenjingrada poprimit će pozitivniji stav i ponovno će se početi pojavljivati razna svjedočanstva preživjelih.
Broj ljudi koji su stradali tijekom opsade različit je ovisno o izvoru. Sovjetska je vlada izvijestila o smrti 670.000 ljudi. Drugi izvori iznose više procjene koje se kreću od 700.000 do 1.500.000 stradalih. Velik broj stradalih - oko pola milijuna - sahranjen je na Memorijalnom groblju Piskariovskoje. Danas je to mjesto obilježavanja stradanja gdje mnogi donose crvene karanfile ili komade kruha kojima podsjećaju na stradanja stanovnika Lenjingrada tijekom opsade koja je trajala 872 dana. Točan broj stradalih teško je utvrditi jer je prije rata na stotine tisuća ljudi neregistrirano živjelo u gradu. Osim toga, nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez velik broj ljudi pobjegao je iz Latvije, Estonije, Pskova i Novgoroda tražeći utočište u Lenjingradu. Dotok izbjeglica u grad zaustavljen je tek s počekom opsade. Tijekom opsade dio stanovništva je evakuiran, a mnogi su i umrli tijekom evakuacije zbog zračnih napada ili gladi, hladnoće i iscrpljenosti. Tijela tako stradalih nisu brojana u teškim okolnostima topničkih i zračnih napada koje su izvodile nacističke snage. Od predratne populacije grada samo je 700.000 ljudi živo dočekalo kraj rata računajući tu civilno i vojno stanovništvo. Od tog broja oko 300.000 njih bili su vojnici koji su došli iz drugih krajeva zemlje u opkoljeni grad. Ma kakav bio broj stradalih opsada Lenjingrada iznimno je tragičan događaj, ali odlučnost građana da obrane svoj grad bilo je ono što je doprinijelo čvršćoj obrani grada. Ujedno su ta odlučnost i učinkovita obrana bili moćno oružje sovjetske propagande u iscrpljujućem ratu.
Objavljeno: 16. 11. 2011.
