U studenome 1943. godine na Teheranskoj konferenciji britanski premijer Winston Churchill, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i sovjetski vođa Staljin usuglasili su se otvoriti novu bojišnicu na tlu zapadne Europe. Odlučeno je da udružene anglo-američke snage izvrše iznenadni desant na obale Normandije i tako napadnu Hitlerovu 'Europsku tvrđavu' na mjestu gdje to Führer najmanje očekuje. Dan desanta, 6. lipnja 1944. godine, u povijesti će ostati upamćen kao Dan D. Unatoč silnim rizicima po Saveznike Dan D će u konačnici biti velika saveznička pobjeda. Kako bi pripremili invaziju od siječnja do ožujka 1944. preko Atlantskog oceana plovit 3360 savezničkih brodova kako bi prevezli opremu, oružje i vojnike iz Sjedinjenih Država u Veliku Britaniju. Ukupno će s jednog na drugi kraj Atlantika biti prevezeno 6,5 milijuna tona tereta. No, da bi invazija bila uspješna osim opreme, oružja i vojnika veliku ulogu moraju imati i ratne varke. Ponekad će te varke biti presudne, a saveznički ratni stratezi stvorit će iluziju koja će zavarati njemačku vojsku i tako doprinijeti uspjehu invazije. S tim ciljem britanski i američki stručnjaci osmislili operaciju Bodyguard koja će sadržavati 36 planova koji će se opet dijeliti na dvije skupine planova. Prvu skupine činile su operacije na jugu i jugoistoku Europe koje su dobile kodno ime Zeppelin, dok su operacije na sjeveru i sjeverozapadu Europe nosile kodno ime Fortitude. Skupina planova Zeppelin trebala je kod neprijatelja stvoriti dojam kako će se Saveznici iskrcati negdje na Balkanu ili Jadranskom moru dok je skupina planova Fortitude trebala nagnati neprijatelja da pomisli kako će do desanta doći u Norveškoj ili Danskoj.
S obzirom na to da je njemačka strana imala informacija kako će do savezničke invazije doći u Francuskoj od velike je važnosti bilo što više njemačkih snaga raspršiti širom Europe. Olakšavajuća okolnost bila je što Nijemci nisu znali gdje će se točno Saveznici iskrcati. Njemački su stratezi bili uvjereni kako će angloamerička invazija započeti na točki gdje su obale Engleske i Francuske najbliže tj. na obalama sjevernog departmana Pas de Calais. Saveznički stratezi zaigrali su i na tu kartu te su u okviru plana Fortitude South njemačkim obavještajcima nastojali "pružiti" dokaze da su njihove procjene točne. Stoga su saveznički zrakoplovi tjednima prije invazije učestalo bombardirali područje Pas de Calaisa dok je na stvarno mjesto iskrcavanja, Normandiju, izveden tek manji broj zračnih napada. Osim toga, trebalo je Nijemce uvjeriti kako do invazije neće doći prije srpnja 1944. godine kako sa što manjom pripravnošću dočekali napad jer je invazija imala započeti prije srpnja 1944. godine. Prije provedbe plan je predstavljan vrhovnog zapovjedniku operacije Overlord (kako je nazvana operacija iskrcavanja u Normandiji) američkom generalu Dwightu Eisenhoweru koji je na svom primjerku plana napisao kratko i jasno: "Sviđa mi se." Poradi sigurnosti jedina osoba koja je bila u potpunosti upoznata sa svim dijelovima obmanjivačke operacije Bodyguard bio je britanski pukovnik John Bevan, čelnik Londonskog kontrolnog odjela (London Controlling Section), svi ostali znali su samo detalje operacije u koju su bili uključeni. Time se pokušalo spriječiti neprijatelja da, ako zarobi nekog od ključnih sudionika operacije, otkrije cijeli plan. Bila je to odluka koja je bila istovremeno i pametna i izrazito riskantna jer ako bi se nešto dogodilo pukovniku Bevanu teško bi bilo iznova rekonstruirati cijelu operaciju.
Fingirana invazija na Norvešku
Plan Fortitude dobrim se dijelom temeljio na Hitlerovu uvjerenju kako je Norveška od iznimnog značaja u sukobu s Velikom Britanijom. Do tog je zaključka došao pročitavši esej Pomorska strategija u Svjetskom ratu ("Die Seestrategie des Weltkrieges") njemačkog viceadmirala Wolfganga Wegenera. U tom djelu Wegener iznosi tvrdnju da je Njemačka izgubila rat onog trenutka kad je dopustila britanskoj mornarici da zatvori njemačku flotu u Baltiku. Stoga je bio uvjeren kako bi njemačka flota, da nije bila zarobljena u Baltiku, uništila britansku trgovačku mornaricu i tako zadala udarac Velikoj Britaniji od kojeg se ova ne bi oporavila. Polazeći od tih postavki viceadmiral Wegener iznio je tvrdnju da Njemačka u budućem sukob s Britancima mora zauzeti sve norveške luke koje u zimsko doba godine nisu zaleđene. Slijedeći te pretpostavke Hitler je 1940. godine okupirao Norvešku. Tako će do studenog 1943. godine njemačke postrojbe u Norveškoj brojati 380.000 vojnika uključujući tu i jake zrakoplovne snage, jednu oklopnu diviziju te preko 1.500 obalnih topova i reflektora. Zato je prvenstvena zadaća Fortitudea bila obmanama zadržati njemačku vojnu silu u Norveškoj. Sekundarni je cilj bio da se vojnom prijetnjom Norveškoj primora Švedsku da uđe u rat na strani Saveznika. Time bi Njemačka ostala bez željezne rudače kojom je ova zemlja tijekom rata uredno opskrbljivala njemački ratni stroj. Osim toga ulaskom Šveđana u rat na strani Saveznika njemačke postrojbe u Finskoj bile bi praktično odsječene od glavnine njemačkih snaga. Stoga je osmišljena operacija Skye (poznata i pod nazivom Fortitude North) koja je imala zadaću stvoriti fiktivnu britansku 4. armiju koja treba glumiti udarnu snagu invazije na Norvešku. U trenutku kad se više ne bude mogla održati obmana o priprema za invaziju na Skandinaviju namjera je bila uvjeriti njemačke stratege kako će fiktivna 4. armija krenuti sa svojih položaja iz Škotske u južnu Englesku gdje se ima spojiti s također fiktivnom američkom 14. armijom. One bi zajedno činile FUSAG (First United States Army Group) - nepostojeću skupinu armija kojima će izvesti desant na Pas de Calais.
Kako bi neprijatelja uvjerili u postojanje fiktivne armije u britanskim su se tiskovinama počele pojavljivati vijesti koje su dale naslutiti kako se nešto neobično događa. S tom svrhom objavljen je članak o "nogometnom prvenstvu 4. armije", a potom i tekst o tome kako se bojnik iz 4. armije vjenčao s pripadnicom Ženskog pomoćnog korpusa koji je također smješten na tom području. Svoj obol dao je i BBC emitiravši radio prilog nazvan "Jedan dan sa 7. korpusom", a u tvrđavi u Edinburghu održan je i koncert gajdaškog orkestra 2. korpusa. Kako bi obmana bila što uvjerljivija u zračnim lukama diljem Škotske pojavile su se na stotine zrakoplova. Riječ je bila o drvenim kopijama zrakoplova koji su se njemačkim zračnim izvidnicama činili posve stvarnima. Ispred obala Škotske također je usidreno na stotine ratnog brodovlja kako bi se stvorio dojam okupljanja invazijskih snaga. Okupljanje tako velikog broja brodova Nijemci također nisu mogli ne zamijetiti, a kako bi doista bili sigurni da se radi o invazijskim snagama Nijemci su kontaktirali svoje škotske agente kodnih imena Mutt i Jeff i zatražili da im opišu vojnu situaciju u Škotskoj. No, te su agente Britanci ranije uhitili i sada su iza tih imena stajali britanski obavještajci koji su Nijemcima servirali lažne informacije. Agent Mutt obavijestio je njemačke obavještajce kako je u Edinburgh došao sovjetski predstavnik maršal Semjon Buđoni zbog, kako se čini, dogovora o nekakvoj vojnoj akciji u Skandinaviji. Osim toga javio je kako u grad Stirling stiglo zapovjedništvo 2. korpusa. To je trebalo njemačke obavještajce dodatno uvjeriti kako se sprema nešto doista značajno. Agent Jeff javio je kako je u gradu Dundeeju smješten 7. korpus britanske vojske. Kako bi se uvjerili da je ta informacija točna Nijemci su od Jeffa zatražili da opiše znakovlje britanskih postrojba smještenih u tom području, što je Jeff vrlo detaljno odradio.
Bodyguard
Operacija je dobila naziv po komentaru Winstona Churchilla kojeg je uputio Josifu V. Staljinu na konferenciji u Teheranu rekavši: "U ratnim vremenima istina je toliko dragocjena da joj laž uvijek mora biti tjelohranitelj."
Kako bi obmana bila što uvjerljivija britanski su agenti u Norveškoj pokušavali doznati podatke koji bi mogli biti korisni prilikom invazije. Činili su to tako da Nijemci saznaju za njihova propitivanja i tako pobude njemačku sumnju. Primjerice, raspitivali su se za sastav njemačke specijalne brdske postrojbe Hochgebirgsjägera (planinski lovci) u sastavu 7. pješačke divizije. Pokušavali su doznati imaju li njemačke planinske postrojbe specijalnu odjeću za veću otpornost u otežanim zimskim uvjetima, gdje se nalazi 142. pješački bataljun SS divizije Princ Eugen, kolika je donja razina stalnog snježnog pokrivača na planinskom lancu Kjölen, koliki teret mogu podnijeti pojedini strateški važni mostovi i sl. Da bi obmana bila vjerodostojnija britanski specijalci napadali su njemačke postrojbe i industrijska postrojenja u Norveškoj. Iako je bila riječ o nizu manjih napada i operacija (Penguin, Heron I i II, Mallard, Redshank, Knotgrass, Unicorn, Freshmann I i II, Seagull, Granard, Feather I i II...) njemački su gubici bili ozbiljni. Napadano je gotovo sve - rudnici, elektrane, tvornice, brodovlje, vojarne, vojne ophodnje itd. O kakvim se njemačkim gubicima radilo govore podaci iz operacije Archery kada su britanski vojnici potopili 15 tisuća tona brodovlja te uništili rafineriju nafte, a u okviru akcije Lapwing II zapaljeno je sjedište tvrtke Norsk Watson Co. gdje su tijekom požara uništeni podaci s imenima i adresama ljudi koje su Nijemci novačili za prisilan rad u Njemačkoj. Osim toga, britanska je pomorska flota izvodila česte ophodnje uz obale Skandinavije, a RAF i USAF povećali su broj zračnih ophodnji. U dogovoru sa zapadnim Saveznicima sovjetske su podmornice simulirale izviđanje obale oko Petsomea. Uz to britanski su obavještajci započeli s emitiranjem niza tekstualnih poruka za koje su Nijemci vjerovali da su poruke norveškom pokretu otpora. Međutim poruke su bile posve besmislene i sročene nasumce te ih uopće nije bilo moguće dešifrirati. Nemogućnost dešifriranja tih poruka samo je Nijemce još više uvjerilo da Saveznici spremaju veliku vojnu operaciju. Povećan je i radijski promet s Islanda, Farskog otočja, Medvjeđeg otoka i poluotoka Kola. Također je hinjena povećana radio komunikacija Britanaca i Sovjeta na tom području. Svoj je obol opet dao BBC koji je u emisijama na danskom jeziku emitirao sve više poruka danskom pokretu otpora. U konačnici sve je to dovodilo Nijemce do zaključka kako se sprema invazija na Norvešku te da upravu ovdje trebaju učvrstiti svoje obranu i osnažiti postojeće snage.
Nasamareni general
Smatrajući kako nije dovoljno da o glumljenim namjerama Saveznika Nijemci doznaju samo preko izvješća svojih agenata i zračnim izviđanjima Saveznici su smislili još jednu obmanu. Cilj je bio uvjeriti njemački Glavni stožer, preko osobe kojoj će Nijemci vjerovati, da je FUSAG stvaran, brojan i vrlo opasan. Kao idealna osoba pokazao se general Hans Cramer, nositelj ordena Viteškog reda Željeznog križa s hrastovim lišćem. On je bio posljednji zapovjednik njemačkog Afričkog korpusa kojeg su Saveznici zarobili u svibnju 1943. godine u Tunisu. Kako se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo odlučeno je da preko švedskog Crvenog križa bude vraćen u Njemačku. No, prije toga Saveznici su ga željeli iskoristiti u svojim obmanjivačkim planovima te je iz zarobljeničkog logora u Kentu premješten u Centar kombiniranih službi za saslušavanje (Combined Services Detailed Interrogation Centre - CSDIS) u Londonu. Put kojim je prolazio smišljeno je vodio kroz zonu gdje su bile smještene postrojbe koje će sudjelovati u invaziji na Normandiju, a generalu Crameru omogućeno je da vidi velik broj tenkova, brodova i zrakoplova. Na tom putu njemačkog je generala primila nekolicina savezničkih zapovjednika koji su kroz razgovor s njim dali naslutiti kako će se iskrcati u Pas de Calaisu. General Patton čak je priredio i oproštajnu večeru na kojoj je generalu Crameru predstavljen kao zapovjednik FUSAG-a. Ne bi li obmana bila potpunija Crameru je rečeno da putuje kroz istočnu Englesku, iako je putovao kroz srednju i južnu. No, Cramer nije mogao otkriti da je prevaren jer su još u vrijeme dok je Britaniji prijetila nacistička invazija uklonjeni svi putokazi, maknute sve ploče s nazivima mjesta i svi natpisi na javnim zgradama (policijske postaje, uredi, željeznički kolodvori...) kako bi se eventualnim njemačkim invazijskim snagama otežala orijentacija.
Nakon dolaska u Berlin general Cramer javio se načelniku Glavnog stožera kopnene vojske generalu Kurtu Zeitzleru i prenio mu sve što je vidio u Engleskoj. Ovaj je to prenio dalje i cilj je postignut. Štoviše, ubrzo je general Cramer postavljen za specijalnog savjetnika u stožeru generala baruna Lea Geyra von Schweppenburga, zapovjednika svih njemačkih oklopnih divizija na zapadu. Koliko se generala Cramera dojmilo ono što je tada vidio rječito će posvjedočiti Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffea, po svršetku rata razgovarajući s američkim istražiteljima: "Jedan od naših generala pao je u britansko zarobljeništvo, ali nam je poslije vraćen zamjenom. Prije no što su ga pustili, Britanci su ga potpuno demoralizirali pokazavši mu golema skladišta i zalihe ratnog materijala i opreme uz obale južne Engleske. Vratio se pun dojmova i defetistički raspoložen."
Svaki vojnik i komad tehnike bio je dragocjen pri invaziji na Normandiju i stoga nije mogao biti olako upotrebljen za obmanu kojoj je cilj uvjeriti Nijemce da se na istoku Engleske formira grupa armija FUSAG-a. Zato se morao stvoriti privid da vojnika i opreme ima posve dovoljno za veliku invaziju. U tu svrhu upogonjeni su filmski studiji u okolici Londona gdje je stvoreno 400 lažnih desantnih brodova i to od bačva za benzin, drveta, cerada i metalnih šipki. Napravljeni su tako vješto da je iz tako napravljenih brodova izlazio dim kao iz pravih, a ispuštali su i mrlje od nafte u vodu baš kao što to čine pravi brodovi. Mislilo se na svaki detalj pa se na tim brodovima sušilo i rublje mornara koji su trebali biti pripadnici desantnih postrojba. Njih su pak glumili vojnici prestari za redovnu vojnu službu, uglavnom pripadnici 4. pukovnije narodne milicije iz Northamptonshirea i 10. pukovnije narodne milicije iz Worcestershirea. Kako se svakom detalju posvećivala posebna pozornost noću su tisuće zasjenjenih automobilskih farova njemačkim izviđačkim zrakoplovima davali dojam kretanja velikih konvoja. Polja jugoistočne Engleske bila su prepuna topova, tenkova i raznih borbenih vozila koja su njemačkim zračnim izvidnicama izgledali posve autentični. Bilo je tu i skladišta streljiva, bolnica, poljskih kuhinja, vojnih tabora te posebno izrađenih balona u obliku tenkova, topova i oklopnih vozila. I sve je bilo napravljeno samo za ovu priliku. Značajan dio obmane činio je i radio promet postrojbi FUSAG-a koji je emitiran sukladno uputama u ranije napisanom scenariju. Bila je to knjiga debela 20 centimetara. Tu su navedene sve poruke koje se imaju emitirati, a njihov sadržaj davao je Nijemcima naslutiti kako se sprema desant na Pas de Calais. Tako je primjerice emitirana poruka: "Zapovjedništvo 1. satnije 5. kraljevskog pješačkog puka prijavljuje da je u komori pronađen određen broj žena i djevojaka civila, koje se ondje po svojoj prilici nalaze bez dopuštenja. Što da radimo s njima? Smijemo li ih povesti u Calais?" Kako bi uvjerili Nijemce da je glavnina invazijskih snaga smještena u području oko Dovera tehničari službe veze položili su kablove od Montgomeryjeva stožera u Portsmouthu do tvrđave u Doveru. I potom su iz tvrđave emitirane sve Montgomeryjeve bežične poruke. Ne bi li spriječili njemačku vojsku da otkrije kako je riječ o prijevari Saveznici su bombardirali stožer njemačke radio-obavještajne službe u okolici Cherbourga odakle su Nijemci mogli goniometrijskim uređajima otkrivati gdje se doista skupljaju anglo-američke postrojbe.
Ponovo je upotrebljena već ranije isprobana varka s člancima u javnim glasilima. Namjerno su objavljivane vijesti o dolascima vojnih kapelana u grupu armija "koja se priprema za invaziju u Europu preko povijesnih ravnica Flandrije". Potom su objavljivana izmišljena ljutita pisma lokalnih župnika i vojnih kapelana. U njima se oni žale na "potpuni pad morala" do kojeg dolazi nakon što su u taj dio Engleske "došle horde stranih vojnika" među kojima se "najraskalašenije i najrazuzdanije ponašaju američki padobranci i pripadnici francuskih i poljskih tenkovskih postrojba". U pismima se spominje "golem broj kontracepcijskih sredstava" koji se mogu vidjeti "na svakom koraku oko baze američkih padobranaca u Markham Coggeshallu". Cilj svih tih obmana bio je da budu potvrde izvješća njihovih agenata u Engleskoj koje su uglavnom nadzirali Saveznici. Sve što je koliko-toliko moglo zbuniti i zavarati neprijatelja koristilo se ne bi li pridonijelo konačnom cilju. Gotovo je groteskna epizoda kojom je njemački feldmaršal Gerd von Rundstedt nasjeo na izmišljenu svađu oko srebrnog pribora. Feldmaršal von Rundstedt računao je kako zapovjednik elitne britanske postrojbe Gardijske oklopne divizije general sir Allan Henry Shafto Adair neće dopustiti da bude daleko od bojišta u trenutku invazije. Razlog je bio taj, u što je Rundstedt vjerovao, što bi za britanskog plemića to bilo pravo poniženje. I zato je naložio da se prati kretanje Adairove postrojbe ne bi li se tako otkrilo moguće mjesto invazije. No, britanski su obavještajci doznali za ovu zapovijed i smislili novu prijevaru. Odlučili su da se Gardijska oklopna divizija kreće ka obalama istočne Engleske, ali tako da to bude vidljivo svima. To je imalo za cilj uvjeriti Nijemce da je ova postrojba dio FUSAG-a. Njemački agent Garbo (španjolski novinar, pravim imenom Joan Pujol), kojeg su nadzirali Britanci, potom je javio Nijemcima kako je nastala "velika gužva" u stožeru Gardijske oklopne divizije jer se njezina prtljaga pomiješala s prtljagom druge postrojbe te je stožer Gardijske oklopne divizije ostao bez srebrnog pribora za jelo. Ne bi li priču učinili uvjerljivom Nijemcima je omogućeno da čuju svađu britanskih generala oko srebrnog pribora u radijskom eteru.
Lažni gat
Jedna od planova unutar operacije Bodyguard nosio je kodno ime Pluton. Zadaća ovog plana bila je polaganje naftovoda na morsko dno između Engleske i Normandije. Svrha tog naftovoda bila je opskrba invazijskih snaga dovoljnim količinama goriva. Problem je bio kako spriječiti Nijemce da doznaju za postojanje tog naftovoda jer ako bi otkrili gdje počinje taj naftovod lako bi mogli zaključiti gdje će završiti i tako doznati stvarno mjesto iskrcavanja savezničkih snaga u Francuskoj. Stoga je odlučeno da se izgradi lažni gat, a osmišljavanje ove varke povjereno je tada najboljem britanskom arhitektu Basilu Spenceru. On je dobio u zadaću u gradu Doveru (nasuprot francuskom gradu Calaisu) sagraditi lažni gat koji će Nijemci lako opaziti. Kako bi varka bila što uspješnija u izgradnji gata pomagali su mu graditelji filmskih i kazališnih kulisa. Na koncu lažni je gat izgrađen od starih vodovodnih cijevi i kamufliranih skela te se prostirao na skoro osam četvornih kilometara površine. Kako bi bila sigurna da će gat privući njemačku pozornost britanska se vojska pobrinula da u tisku izađe članak u kojem se govori kako je gat nakon završetka njegove grade obišao osobno britanski kralj. U obmanu je uključen i sam zapovjednik združenih savezničkih snaga general Dwight Eisenhower koji je priredio banket na kojem je održao govor posvećen graditeljima gata.
Kako bi obmana bila što učinkovitija trebalo je poraditi na još nekim detaljima. Primjerice, da bi se stvorio dojam velike aktivnosti na lokaciju su postavljeni ventilatori za stvaranje umjetnog vjetra koji su dizali oblake prašine na lokaciji lažnog gata. Istovremeno ovi oblaci prašine prikrivali su da na lažnom gatu radi svega nekoliko desetaka ljudi kojima je jedina zadaća bila prikriti pravu svrhu novoizgrađenog objekta. Također svake bi večeri britanski inženjerci područje gata prikrivali umjetnom maglom, a stvarali se je iz lonaca napunjenih pijeskom i sirovim naftom iz kojih bi izlazio gusti dim. Njemačkim zračnim izvidnicama sve se činilo stvarno: rezervoari s gorivom, protuavionske bitnice, parking... Britansko ratno zrakoplovstvo oko tog je područja imalo redovite zračne ophodnje i ulazilo u glumljene sukobe s njemačkim izvidnicama namjerno ih puštajući da snimaju područje gata. Štoviše, pilotima britanskog ratnog zrakoplovstva (RAF) izričito je zapovjeđeno da ne obaraju neprijateljske zrakoplove ako lete na visini višoj od 10.000 metara. Naime, postojala je opasnost kako bi na nižim visinama njemačke zračne ophodnje mogle uočiti da je riječ o obmani. Povremeno gat bi napadalo i njemačko ratno brodovlje, a tada bi Britanci stvarali lažne požare paljenjem natrijevih baklji kako bi time stvorili dojam kod njemačke ratne mornarice da su njihove granate pogodile cilj. Radi dodatne sigurnosti da stvarna svrha objekta ne bude otkrivena oko objekta su neprestano bile aktivne ophodnje vojne policije koja nije dopuštala pristup gatu.
Operacija Copperhead
Neposredno pred Dan D pokrenuta je operacija Copperhead (hrv. bjelouška) koja je za cilj imala dezinformirati neprijatelja o mjestu boravka britanskog generala Bernarda Montgomeryja. S obzirom na to da je on bio najpoznatiji britanski vojskovođa Nijemci su pretpostavljali kako će general Montgomery neizostavno sudjelovati u invaziji. Stoga su Saveznici angažirali glumca M. E. Cliffton Jamesa, koji je bio nevjerojatno nalik slavnom generalu, da se javno pojavi u Gibraltaru i sjevernoj Africi i tako dovede Nijemce u dodatnu zabludu.
Na sam dan invazije Saveznici će upotrijebiti vjerojatno najbolje od svojih obmana. Znanstveni tim, tzv. ABL-14 (American-British Lab 14), otkrio je kako se s pomoću dipola (listića staniola) mogu zavarati neprijateljski radari. Ovaj pronalazak Britanci su nazvali Windows, a Amerikanci Chaff. Ako bi dipoli bili bačeni iz zrakoplova ili broda stvarali bi na radaru potpuno nečitljivu sliku nalik 'snijegu' na ekranima analognih televizora. Iz takve slike nije se moglo ništa razaznati o broju i vrsti neprijatelja. Uskoro su otkrili da se uz pomoć posebnih zrcala (Flibertova zrcala) i izbacivanjem dipola u točno određenim uvjetima i unaprijed definiranim slijedom na radarskim ekranima stvara dojam kako umjesto nekoliko zrakoplova leti cijela flota njih. Isto je vrijedilo i za brodove, a nakon toga saveznički vojni stratezi odlučili su ovo svoje otkriće upotrijebiti na samom početku invazije. Stoga su između ponoći i zore Dana D izvedene dvije operacije elektroničkog obmanjivanja - Taxable i Glimmer. Njima će se kod neprijatelja stvoriti dojam kako se dvije invazijske armije približavaju obali između Le Havrea i Calaisa. No, za to vrijeme stvarne invazijske snage približavat će se obalama Normandije tj. tamo gdje ih neprijatelj nije očekivao. No, na radaru stvarne će invazijske snage izgledati manje od onih koje se kreću ka Calaisu te će neprijatelj - ako ih opazi - zaključiti kako one imaju zadaću odvratiti pozornost od "stvarnog" napada kod Le Havrea i Calaisa. Ne bi li glumljeni napad izgledao što stvarniji na oko 17 km od francuske obale lažna je flota zaustavljena. Zatim su uključeni megafoni koji su emitirali spuštanje sidra i zvukove desantnih čamaca koji se pripremaju jurnuti ka francuskoj obali. Nekolicina motornih čamaca plovila je oko ove lažne flote i ispuštala gusti tim stvarajući dimnu zavjesu koja je bila odlična krinka. Zvučno, vizualno i elektronički stvoren je dojam da se velika pomorska flota sprema na desant, ali stvarnost je bila posve drukčija.
Posljednjim trikom Saveznici će se poslužiti u operaciji nazvanoj Titanic. U prvim satima invazije uz pomoć lutaka nalik padobrancima Saveznici će odglumiti padobranski napad. Mala skupina pripadnika SAS-a, britanskih specijalnih postrojba, iskočila je iz zrakoplova sa stotinjak lutaka iznad Le Havrea i Isignya. Kada bi lutke dotaknule tle eksplodirale bi stvarajući pri tome zvuk nalik paljbi pušaka i strojnica. Zatim bi pripadnici SAS-a imali zadaću upogoniti elektroničke gramofone s jakim pojačalima koji bi ispuštali snimljene zvuke puščane paljbe, borbenih zapovijedi i jauka ranjenika. Potom bi britanski specijalci aktivirali kemijsku supstancu koja bi proizvela prozirni dim koji bi pak širio mirise tipične za oružanu bitku. Sve to imalo je za cilj privući pozornost neprijatelja suprotno od mjesta gdje su se spuštale "prave" snage padobranaca.
Potpuni uspjeh
Na koncu trud koji je uložen u prikrivanje stvarnih namjera Saveznika za Zapadnoj fronti u okviru operacije Bodyguard isplatio se. To se najbolje može iščitati iz izvješća OKW-u feldmaršala Gerda von Rundstedta od 29. svibnja 1944. godine. U tom izvješću von Rundstedt konstatira kako je dvostruko više savezničkih bomba palo na Pas de Calais nego na Normandiju te izvodi zaključak kako će Saveznici glavninu svojih snaga iskrcati na obalama Pas de Calaisa. Uostalom tu je i najbliža kopnena točka između Velike Britanije i europskog kontinenta. U isti razvoj situacije potpuno je uvjeren i Adolf Hitler koji u svojoj prepisci s japanskim veleposlanikom Hiroshi Oshimom piše kako je uvjeren da će Saveznici izvesti manje desante na Normandiju ili Nizozemsku, ali da će glavni napad svakako biti na Pas de Calais. U tom će uvjerenju Führer ostati sve do 12. lipnja 1944. godine. U trenutku kada shvati da je glavni udar ipak usmjeren na Normandiju bit će prekasno za ispravljanje posljedica krive procjene.
OKW (Oberkommando der Wehrmacht)
Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga (Wehrmachta), utemeljeno 4. veljače 1938. nakon ukidanja Ministarstva rata. Utemeljeno je s ciljem reorganizacije vojske i u skladu s Hitlerovom željom da učvrsti svoju moć i autoritet.
Jedini od njemačkih vojnih vođa koji je u svojoj analizi iznio uvjerenje kako će Saveznici glavni udar izvršiti u Normandiji bio je feldmaršal Erwin Rommel. Krajem svibnja 1944. godine feldmaršal Rommel u svom izvješću Adolfu Hitleru piše: "Sa savezničkog gledišta primarni je cilj učvrstiti se na kopnu. (...) Nevjerojatno je da to pokušaju učiniti na obali Pas de Calaisa, koja je snažno branjena, ali je moguće da to izvedu na obali Normandije koja je slabo utvrđena." Uz to feldmaršal Rommel primijetio je kako su njemačkim zrakoplovima izviđački letovi povremeno dopuštani nad jugoistočnom Engleskom, ali su zato žestoko napadani kad bi se približili južnoj Engleskoj što je svakako trebalo pobuditi sumnju. Zahvaljujući obmanama, ali i drugim okolnostima (npr. vremenske prilike) niti jedna njemačka podmornica, brod, zrakoplov ili radar nisu opazili dolazak najveće invazijske flote u povijesti. Njemački general Walter Warlimont, zamjenik načelnika Operativnog odjela Vrhovnog zapovjedništva, napisat će kasnije: "5. lipnja 1944. (...) OKW jednostavno nije slutio da će se na njega sutradan obrušiti najodlučniji događaj Drugog svjetskog rata."
Objavljeno: 9. 10. 2017.
