Nakon dužeg niza godina sporova 26. siječnja 1934. predstavnici Njemačke i Poljske potpisali su sporazum o nenapadanju koji je trebao biti početak novog poglavlja odnosa između ove dvije zemlje. Ovim sporazumom obje su se strane obvezale da će međusobne sporove rješavati pregovorima te da neće ulaziti u oružane konflikte narednih deset godina. Time je ujedno prekinut i carinski rat koji je između dvije zemlje trajao skoro cijelo desetljeće. Prije potpisivanja ovog sporazuma poljski su vlastodršci bili uvjereni kako bi moglo doći do svojevrsnog sporazuma između Weimarske Njemačke i Sovjetskog Saveza, ali kako su od siječnja 1933. vlast u Njemačkoj preuzeli nacisti, ljutiti protivnici komunista, maršal Józef Piłsudski, koji je državnim udarom u svibnju 1926. godine došao na čelo Poljske, bio je uvjeren kako takav savez sada više nije moguć. Upravo zbog toga Poljska je nakon Versaillesa s Francuskom sklopila vojni savez kako bi se zaštitila od eventualne agresije, ali sada se taj savez činio suvišnim. Potpisivanje ovog sporazuma bilo je ujedno i lukava diplomatska igra Njemačke koja je imala za cilj oslabiti veze između Francuske i Poljske, te eventualno uvući Poljsku u Antikominterna pakt (preteča Trojnog pakta). No, dobri odnosi s Njemačkom potrajali su svega četiri godine jer se Njemačka politika prema Poljskoj drastično promijenila nakon aneksije čeških Sudeta 1938. i sloma Čehoslovačke. Njemački nacisti, ohrabreni ovim uspjehom, odlučuju će usmjeriti na novu metu. U listopadu 1938. godine njemački ministar vanjskih poslova Joachim Ribbentrop predstavio je Poljacima prijedlog novog sporazuma o nenapadanju. Prema tom prijedlogu Poljska se trebala usuglasiti da Slobodni grad Danzig bude pripojen Njemačkoj te da se kroz poljski koridor izgradi ekstrateritorijalni autoput i željeznica do istočne Pruske koja nije imala izravnu kopnenu vezu s ostatkom Njemačke. Ako bi Poljska pristala na tako postavljene uvjete njemačke bi vlasti priznale njezine granice nastale nakon Sporazuma iz Versaillesa. Poljaci su taj prijedlog odbili i nedugo potom 28. travnja 1939. godine u svom govoru u Reichstagu Adolf Hitler jednostrano je raskinuo sporazum s Poljskom te ponovio njemačke teritorijalne pretenzije prema Poljskoj govoreći kako će "osloboditi" njemačku manjinu u Poljskoj i pripojiti Danzig. Tenzije između dvije zemlje ponovno su počele rasti.
Slobodni grad Danzig
Sporazumom iz Versaillesa Danzig je odijeljen od Njemačke i pretvoren u zasebnu upravnu jedinicu nazvanu Slobodni grad Danzig. Nacisti su se pozivali na to da u Danzingu 95 % stanovnika govori njemačkim jezikom i da samim time grad treba pripasti Njemačkoj.
S obzirom na to da na ciljeve nacističke stranke, koji su uključivale širenje njemačkog "životnog prostora" (njem. Lebensraum) te viđenje
Slavena kao niže vrijedne rase sukob s Poljskom bilo je samo pitanje vremena. Poljska, baš kao i Bjelorusija, Ukrajina i južna Rusija bili su teritoriji
koje su trebali biti osvojeni kako bi se na njima naselilo njemačko stanovništvo. U nacističkoj imaginaciji nakon zaposjedanja tog prostora njega je
trebalo iskoristiti za oživljavanje njemačkog gospodarstva izgradnjom željezara i rudnika te stvaranjem što većih obradivih površina. Onaj dio
slavenskog stanovništva koji ne bi bio uništen ostao bi živjeti na tim područjima ali samo kako bi služio kao jeftina radna snaga. Među prvim
zadaćama pokoreni Slavena trebala je biti izgradnja garnizonskih gradova na rubovima osvojenih područja kako bi ti garnizoni mogli štititi
njemačke doseljenike od onoga što su nacisti često opisivali kao "azijske horde". Kako je trebao izgledati život na tim područjima
jasno je opisao Adolf Hitler na sastanku održanom 22. kolovoza 1939. godine s vodećim njemačkim generalima:quot;Naša snaga leži u brzini
i brutalnosti. Džingis kan je milijune žena i djece otjerao u smrt svjesno i s radosnim srcem. Povijest na njega gleda kao na velikog utemeljitelja
države. Izdao sam zapovijed, i dat ću strijeljati svakog tko je budio kritizirao, da cilj rata ne leži u dostizanju neke određene crte već u fizičkom
istrebljenju neprijatelja. Prema tome, za sada samo na istoku, stavio sam svoje SS postrojbe u pripravnost sa zapovijedi da svakog muškarca,
ženu i dijete poljskog podrijetla pošalju bez milosti i sažaljenja u smrt. Poljska će biti očišćena od stanovništva i naseljena Nijemcima."
Svoje viđenje budućnosti Poljske dao je i Hitlerov osobni tajnik i ministar pravosuđa u nacističkoj vladi Hans Frank ustvrdivši
kako Poljska treba biti samo "hrpa izmeta" koja će davati kruh, žito i radnike. Pobočnik Heinricha Himmlera,
Operacija Himmler
Nakon što je Njemačka aneksirala Austriju okomila se na susjednu Čehoslovačku tražeći da se češka pokrajina Sudeti, koja je većinski bila nastanjena njemačkim stanovništvom, pripoji Njemačkoj. Pri tome Hitler se pozivao na odredbe iz Versaillesa prema kojima je svaki narod imao pravo na samoodređenje. Nespremne za ulazak u novi rat Velika Britanija i Francuska pristaju na Hitlerove zahtjeve i 30. rujna 1938. godine dolazi do Minhenskog sporazuma koji će to omogućiti. Vojteh Mastny i Hubert Masaryk, koji su bili čehoslovački predstavnici na pregovorima, s obzirom na to da im nije dopušteno sudjelovati u njima, samo su obaviješteni o rezultatu i stavljeno im je do znanja da ako ne prihvate odredbe sporazuma mogu očekivati rat u kojem im saveznici - Francuska i Velika Britanija neće pomoći. Jedino je Sovjetski Savez ponudio pomoć Čehoslovačkoj, ali Poljska je odbila dopustiti sovjetskim vojnicima prelazak preko njihova teritorija kako bi Sovjeti pomogli u obrani Sudeta i cijele Čehoslovačke. Dovedeni pred svršen čin i u nemogućnosti učinkovito se braniti čehoslovački su predstavnici na koncu pristali na ultimatum. Tako nastalu situaciju odmah je iskoristila Poljska i 30. rujna 1938. postavila je Čehoslovačkoj ultimatum da Poljskoj prepusti grad Český Těšín. Sljedećeg dana, 1. listopada 1938. godine, ponižena Čehoslovačka prihvaća ultimatum, a poljske trupe predvođene generalom Władysławom Bortnowskim slavodobitno ulaze u grad. Ali poljska se vojska ne zaustavlja u samom grad već zauzima cijeli region Zalozie koji je većinski nastanjivala poljska manjina. Na taj su način poljske postrojbe zaposjela 801,5 km kvadratnih čehoslovačkog teritorija na kojem je tada živjelo 227.399 stanovnika.
Poljski ultimatum i vojna akcija dovele su tek do nekoliko prosvjednih nota u međunarodnoj zajednici, ali sve je ostalo na tome. Nikakvih drugih posljedica po Poljsku nije bilo. Svoj potez Poljska je pravdala istim onim argumentima na koje se pozivala i nacistička Njemačka - poljska manjina u Češkoj ima pravo na samoodređenje koje je Münchenski sporazum priznao Nijemcima u Sudetima. Poljska manjina oduševljeno je dočekala poljsku vojsku smatrajući je oslobodilačkom, a zaposjedanje područja Zalozia ispravkom povijesne nepravde. Oduševljeni Poljaci na tenkove poljske vojske bacali su cvijeće, po gradu su izvješeni transparenti koji su pozdravljali "oslobodilačku vojsku" na koju se "čekalo 600 godina". Odmah nakon ustrojavanja poljske vlasti Česi uposleni u državnim službama dobili su otkaze, a na njihova mjesta postavljeni su Poljaci iz Poljske. Službeni jezik postao je poljski dok je uporaba češkog ili njemačkog jezika u javnoj komunikaciji postala kažnjiva. Sve udruge i organizacije s češkim predznakom raspuštene su i zabranjene, a u školama se više nije mogao učiti češki jezik već samo poljski. Posljedica ovih mjera bila je to da je oko 35.000 Čeha, milom ili silom, emigriralo u Češku koja će nešto kasnije postati Protektorat Bohemija i Moravska. Uz progon Čeha nove vlasti su započele i s progonom oporbenih socijalista koji su iskazivali simpatije za sada diskriminirane Čehe. Samo jedanaest mjeseci kasnije situacija će se za Poljake radikalno izmijeniti.
Kao što je rečeno, nakon što Poljska odbije prijedlog novog sporazuma s Njemačkom njemački propagandni stroj zahuktava se i situacija između dvije zemlje postaje sve napetija. Nedostajala je samo iskra koja će zapaliti plamen oružanog sukoba. Kako se prava iskra nije pojavljivala nacisti su odlučili zapaliti lažnu iskru koja će poslužiti kao povod za pokretanje rata. U kolovozu 1939. SS-Obergruppenführer Reinhardt Heydrich, zapovjednik njemačke tajne policije i bliski Hitlerov suradnik, u svoj berlinski uredu u Prinz-Albrechtstrasseu poziva SS-Sturmbannführera Alfreda Naujocksa i povjerava mu provedbu zadaće od izuzetne važnosti. Na velikoj karti srednje Europe pokazuje na crvenu točku na njemačko-poljskoj granici i govori Naujocksu: "Ovo je Gleiwitz. Vaš zadatak glasi - ići ćete u Gleiwitz sa skupinom od 5-6 ljudi. U određeno vrijeme, koje će vam biti priopćeno, inscenirat ćete napad na radio-stanicu. Treba ostaviti dojam da su napad izveli Poljaci. Našoj je propagandi zbog stranog tiska potreban dokaz da je Poljska više puta povrijedila granicu. Jeste li razumjeli zadatak?" Nakon Naujocksova potvrdnog odgovara Heydrich mu zapovijeda da u civilnom odjelu otputuje u Gleiwitz gdje će stupiti u kontakt s Gestapovim časnikom Heinrichom Müllerom koji će mu dati daljnje instrukcije. Bio je to početak operacije kodnog imena Himmler.
Nacisti su planirali izvesti dvadesetak sinkroniziranih akcija kojima će se simulirati poljski napad na Njemačku. Kako bi se zacrtani plan što lakše ostvario Heinrich Müller dobio je na raspolaganje desetak osuđenih kriminalaca iz koncentracijskog logora Dachau. SS je tim kriminalcima dao kodno ime "konzerva" (njem. die Konserve). Cilj je bio "konzervama" ubrizgati smrtonosne injekcije, obući ih u poljske vojne odore i zatim im zadati rane vatrenim oružjem te ih ostaviti na poprištu navodnog incidenta. Tako bi se pribavili dokazi da su poljske snage upale na njemački teritorij pokušavajući izazvati sukob. Kako bi potkrijepili tvrdnju da je doista riječ o poljskom napadu njemačke su vlasti u selu Polomia 30. kolovoza 1939. uhitile 43-godišnjeg neoženjenog Poljaka Franciszeka Honioka koji je od prije bio poznat po sudjelovanju u pobunama koje su imale za cilj da ova regija postane dio Poljske. Na dan napada Honiok je nadrogiran, odjeven u odoru poljskog vojnika i smješten u vozilo s kojim su napadači krenuli put radio stanice. Prepad je započeo 31. kolovoza 1939. godine u 20 h, a nešto prije Naujocks je zaprimio telefonski poziv sa šifriranom porukom "Baka je umrla." (njem. Grossmutter gestorben), što je značilo da akcija može započeti.
Kako je na rasporedu bio glazbeni program u prostorijama radija nije bilo nikog osim dežurnog tehničara i vratara. Napadači su prvo onesposobili vratara udarcima pendrekom, a zatim su isto napravili s tehničarem. Potom su prekinuli glazbeni program, a jedan od pripadnika SS-a Karl Hornack, koji je govorio poljski, povikao je u mikrofon: "Uwage! Tu Gliwice. Rozglosnia znajduje sie w rekach Polskich" (Pozor! Ovo su Gliwice. Radio postaja je u poljskim rukama.). Zatim su na mješavini poljskog i njemačkog jezika napadači ispsovali Hitlera, Njemačku i naciste te pozvali poljsku nacionalnu manjinu na ustanak. Nakon toga su uništili radijsku opremu te pucali Honioku u čelu kako bi njegovo tijelo ostalo kao dokaz sukoba i pobjegli glasno uzvikujući i pucajući u zrak. Iduće jutro u 10 h Hitler je sazvao zastupnike Reichstaga kako bi ih obavijestio da je Njemačku ušla u rat s Poljskom. Njemački vođa obavijestio je zastupnike da je došlo do 21 pograničnog incidenta od kojih su tri veoma ozbiljna. U svom je govoru, između ostalog, rekao: "Poljska je jučer prvi put pucala na nas, na našem teritoriju. Od 5:45 uzvraćamo vatrom. I od sada se bomba uzvraća bombom." Dok je držao govor Drugi svjetski rat trajao je već više od pet sati. Ono što je prešutio zastupnicima u Reichstagu je da se nekoliko dana ranije, 22. kolovoza 1939. godine, sastao sa svojim generalima rekavši im: "Ja ću dati propagandi razlog za pokretanje rata, bio on uvjerljiv ili ne. Pobjednik neće biti pitan za istinu."
Dokument 794/B
Premda je tada Hitler u Reichstagu zvučao kao osoba koja kipti od bijesa zbog iznenadne poljske provokacije i sada samo uzvraća na nju napad na istočnog susjeda bio je pomno pripreman. Njemački vođa ne bi olako napao Poljsku da 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i njegov sovjetski kolega Vjačeslav Molotov nisu potpisali sporazum o nenapadanju. Taj pakt imao je svoj tajni dio u kojem su Nijemci i Sovjeti uglavili podjelu zemalja koje su se prostirale između ove dvije države, a jedna od njih bila je i Poljska. Kada su 1. rujna 1939. godine prvi njemački i slovački vojnici stupili na poljsko tlo Poljaci nisu ni slutili što ih sve čeka. Na istočnog susjeda Hitler je poslao 56 divizija, 4 brigade, 2500 tenkova i 2315 zrakoplova, a pomagale su im i tri slovačke divizije. No, Slovaci nisu bili jedini koji su pomagali nacistima da osvoje Poljsku. Potporu njemačkom napadu pružali su i Sovjeti koji su iz Minska (Bjelorusija) navodili njemačke ratne zrakoplove pri bombardiranju poljskih gradova. Ova uspješna suradnja boljševika i nacista nastavit će se i pri njemačkoj invaziji na Norvešku. Sovjeti će tada svoju pomorsku bazu u Murmansku ustupiti njemačkoj mornarici. Nakon uspješne okupacije Norveške njemački admiral Erich Reader pismeno će zahvaliti Sovjetima na pomoći. Osim vojne suradnja je imala i gospodarsku stranu: tisuće tona goriva, željeza i pšenice iz Sovjetskog Saveza išlo je u Njemačku. U isto vrijeme stanovnici Sovjetskog Saveza umirali su od gladi. Kada se sovjetski diktator Staljin uvjerio da njemačke postrojbe napreduju bez većih problema te da su šanse za pobjedu Poljaka male 17. rujna 1939. godine pokrenuo je sovjetski ratni stroj. Na zapadnog susjeda krenulo je 33 sovjetske divizije, 11 brigada, 4736 tenkova i 3300 zrakoplova. Bio je to udarac se leđa koji je potpuno iznenadio Poljsku. Usporedo s napredovanjem sovjetskih snaga iz sovjetskih su zrakoplova bacani letci u kojima se Poljake poziva da ne pružaju otpor Nijemcima već da dignu oružje protiv vlastitih časnika i predaju se Crvenoj armiji koja će im donijeti slobodu, sreću i mir. No, to je bila laž jer je već od samog početka invazije Crvena armija započela s masovnim uhićenjima, deportacijama i likvidacijama. Na koncu dijelovi poljske vojske predat će se sovjetskim postrojbama nakon postizanja sporazuma prema kojem im je trebao biti dopušten odlazak u neutralne zemlje (Rumunjsku i Mađarsku). Međutim, nakon predaje Sovjeti neće ispoštovati sporazum već će u logore poslati 2000 poljskih časnika.
Kako je izgledalo napredovanje Crvene armije govori slučaj grada Pinska u kojeg okupacijska vojska ulazi 20. rujna, tri dana nakon napada na Poljsku, i istog dana sovjetske postrojbe uništavaju katoličku crkvu gađajući je iz blizine topničkom vatrom. Ovaj čin opravdan je time izgovorom da su s crkvenog krova sovjetski vojnici gađani snajperom. Nekoliko dana kasnije crvenoarmejci gađaju i rusku pravoslavnu crkvu u Pinsku. Istinu sudbinu umalo je doživjela i židovska sinagoga, ali je ipak odlučeno da se ona pretvori u javno kupatilo. Uz Crvenu armiju u Poljsku dolaze i pripadnici tajne službe NKVD koji započinju s uhićenjima nepoćudnih. Prema svjedočenju Franeka Rymaszewskog u Pinsku su prvo uhićeni ugledni građani, odvedeni u mjesni zatvor i tijekom nekoliko narednih dana ubijani. Uhićivalo se skoro sve - pripadnike poljske vojske koji su se povlačili na istok pred njemačkom invazijom, policajce pa čak i pripadnike izviđačkog pokreta. Novi vlastodršcima svatko tko je nosio bilo kakvu vrstu odore bio je sumnjiv. U Pinsku je bilo i jezuitsku sjemenište, a svi sjemeništarci koji su se tamo zatekli dolaskom uhićeni su i odvedeni u logore. Tijekom 21 mjeseca okupacije istočne Poljske - do 22. lipnja 1941. kada je Njemačka napala Sovjetski Savez - bez ikakvog povoda uhićivani su i civili, ponajviše noću. Gotovo u pravilu uhićenici su bili uposlenici u državnoj upravi, učitelji, odvjetnici, trgovci, obrtnici, zemljoposjednici, socijalni i politički aktivisti itd. No, nije se prezalo ni od uhićivanja cijelih obitelji. Nakon uhićenja podvrgavani su ispitivanjima, lažno optuživani, izvođeni na montiranja suđenja i kažnjavani na različite načine. Kada je ponestalo mjesta u gradskom zatvoru bivša vojarna poljske vojske pretvorena je u zatvor. Uskoro ni to nije bilo dostatno te su zatvorenici premješteni u veći zatvor u Minsku (Bjelorusija). Tamo su ispitivanja trajala mjesecima gdje su uhićeni ponovno podvrgavani fizičkim i psihičkim mučenjima ne bi li priznali izmišljene optužbe. Spektar optužbi bio je širok: od saboterstva, špijunaže, izrabljivanja radničke klase do kontrarevolucionarnog djelovanja za što su optuživani čak i poljski boljševici. Sve su optužnice završavale pravomoćnim presudama nakon čega bi osuđene slali u gulage. Polovica osuđenika nije uspjela preživjeti u prve dvije godine zarobljeništva.
Sovjetski upad posve je iznenadio poljske obrambene snage koje su pružile slab otpor zbog čega je napredovanje Crvene armije bilo veoma brzo. To je dovelo do velikog broja zarobljenih poljskih vojnika. Ovisno o izvorima procjene o broju zarobljenika kreću se i do 454.700 vojnika. Sovjetski narodni komesar za unutarnje poslove (ministar policije) Lavrentiji Berija razmišljao je što učiniti s toliko velikim brojem ratnih zarobljenika i 5. ožujka 1949. godine uputio je Staljinu dokument s oznakom 794/B. U tom dokumentu Berija je ustvrdio kako poljski ratni zarobljenici predstavljaju "deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti" te predlaže streljanje 14.700 zarobljenika. Smaknuća su se trebala izvesti bez ikakvog sudskog postupka, saslušanja ili bilo kakvih istražnih radnji koje bi mogle dokazati bilo kakvu krivicu. Berijin prijedlog je prihvaćen i dokument potpisuju Staljin, maršal Kliment Vorošilov, ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov te ministar trgovine i član Politbiroa Anastas Mikojan. Na dokument je rukom dopisana opaska: "Kalinin - za, Kaganovič - za". Sukladno tome vrhovni organ sovjetske komunističke stranke Politbiro istog dana donosi odluku broj P13/144 kojom se prijedlog Lavretnija Berije usvaja, ali se u ovom dokumentu ne navodi broj ratnih zarobljenika. Time su izvansudskom presudom u smrt poslani ljudi bez ikakvog dokaza o njihovoj krivici za bilo što. Ozakonjeni pogrom trebalo je nekako i organizirati. S tom svrhom u kabinetu Berijinog zamjenika Bogdana Kobulova 14. ožujka 1940. godine održan je sastanak na kojem su sudjelovali visoko pozicionirani dužnosnici NKVD-a. Na tom je sastanku osmišljen provedbeni dio sustavnog pokolja poljske elite. Samo osam dana kasnije (22. ožujka 1940.) Berija izdaje zapovijed broj 00350 o raspuštanju zatvora NKVD-a u Ukrajini i Bjelorusiji. U tim zatvorima većina zatvorenika bili su poljski vojni časnici i policajci, a 1. travnja iz Moskve stižu pisma s uputama o "raspuštanju zatvora" u Ostaškovu. Na osnovu tih pisama oformljeni su konvoji u kojima su zarobljenici odvođeni na gubilišta. Za mjesta pogubljena predviđeno je pet mjesta Katyn, Harkiv, Tver, Kijev i Minsk.
Krvavi pokolji
Najveće stratište bilo je u Katynskoj šumi gdje je ubijeno 4410 Poljaka iz logora Kozelsk. Na stratište su zarobljenici odvoženi u konvojima u skupinama od 50 do tristotinjak ljudi u periodu od 3. travnja do 12. svibnja 1940. godine. Zarobljenicima su ruke vezane žicom, a smaknuti su iz neposredne blizine tako što im je pucano u potiljak uglavnom iz pištolja marke Walhter kalibra 7,65 mm. Likvidirani poljski vojnici sahranjeni su u osam masovnih grobnica. Među njima su bili i visoko pozicionirani poljski časnici: kontraadmiral Xawery Czerinicki, generali Bronisław Bohatyrewicz, Henryk Minkiewicz i Mieczysław Smorawiński te žena s najvećim časničkim činom u poljskoj vojsci potporučnica Janina Lewandowska. Na nekim od pronađenih tijela nađeni su i tragovi masakriranja. Samo u masakru u Katynskoj šumi NKVD je pobio skoro polovicu ukupnog broja poljskog zapovjednog kadra. Među ubijenima bilo je čak 14 generala. Zatvorenici iz logora u Satrobelsku ubijani su u okružnom sjedištu NKVD-a u Harkivu. Smaknuća su započela 5. travnja i trajala sve do 12. svibnja. Iz logora u Satroblesku zatvorenici su prevoženi vlakom do stanice u Harkivu te potom automobilom do zatvora NKVD-a. Nakon što bi zarobljenik bio identificiran vezane su mu ruke te je odveden u prostoriju gdje bi bio ubijen pucnjem u potiljak. Tijela ubijenih pod okriljem noći prevozila bi se kamionima i sahranjivala u okolici Harkiva, oko kilometar i pol od sela Pjathatki. Tijekom likvidacija u Harkivu ubijeni su generali Leon Billewicz, Stanisław Haller, Aleksander Kowalewski, Kazimierz Orlik-Łukoski, Konstanty Plisowski, Franciszek Sikorski, Leonard Skierski, Piotr Skuratowicz i Alojzy Wir-Konas.
Likvidacije zatvorenika iz logora u Ostaškovu započele su 4. travnja i trajale sve do 16. svibnja 1940. godine. Konvoji sa zarobljenicima pješice su odvođeni preko zaleđenog jezera Seliger do naselja Tupik i željezničke stanice Soroga. Potom su vagonima prevoženi do Tvera u zgradu okružnog sjedišta NKVD-a. Prema svjedočenju Dimitirja Tokareva, zapovjednika NVKD-a za okrug Kalinin, smaknuća bi započinjala tijekom večernjih sati i trajala bi sve do jutra. U prvom konvoju koji je krenuo tog 4. travnja 1940. bilo je 390 poljskih zarobljenika, ali kako je egzekutorima tako velik broj ljudi onemogućavao učinkovitu likvidaciju tijekom samo jedne noći u sljedećim konvojima broj zarobljenika smanjen je na 250 osoba. Ubojstva su izvođena metodično - prvo su provjereni osobni podaci svake žrtve nakon čega su joj vezane ruke na leđima i potom je odvedena u ćeliju koja je bila izolirana vrećima punim pijeska. Žrtvi je potom rečeno da klekne na sredini ćelije nakon čega bi krvnik žrtvi s leđa pucao u glavu ili vrat. Zatim je tijelo stavljano na kamione koji su čekali ispred zgrade, a kada bi kamion bio napunjen ubijenima tijela su odvožena do 32 km udaljenog naselja Mednoje gdje se nalazio ljetnikovac tverskog NKVD-a. Na kraju šume uz pomoć bagera iskopana je rupa dubine do 6 metara u koju su ubačena tijela ubijenih. Nakon toga bager bi zatrpavao leševe i pripremao rupu za naredni dan. Samo u logoru u Ostaškovu likvidirano je 6314 zarobljenika.
Vasilj Blohin, glavni egzekutor NKVD-a koji će kasnije biti promaknut u čin generala, izvijestio je kako je osobno u 28 dana ubio 7000 zarobljenika, a neke od njegovih žrtava bile su maloljetnici. Brojke stradalih za stratišta kod Kijeva i Minska razlikuju se. Prema najmanjoj procjeni na kijevskom stratištu stradalo je 3435 zarobljenika, a prema najvećoj procjeni taj se broj penje na 4181 stradalih. Za stratiše u Minsku procjenjuje se da je stradalo minimalno 3870 Poljaka dok se maksimalna brojka penje i do 4465 ubijenih. Osim pobrojanih pet najvećih stratitša postojao je i niz manjih. O jednom takvom u okolici mjesta Chervena svjedočila je Joanna Januszczak koja je preživjela to strašno vrijeme i opisala ga u svojoj knjizi Put smrti: Minsk - Cherven, 24. - 27. lipnja 1941. (Path of Death: Minsk - Cherven. June 24- 27, 1941). Ona opisuje kako je u gradu Chervenu došlo do razdvajanja zarobljenika. Na jednu stranu su odvojene žene i kriminalci, a na drugu "klasni neprijatelji" i "neprijatelji naroda". Potonje je zatim NKVD prevezao 2-3 km od Chervena i streljao. One koji su preživjeli streljane pripadnici NKVD-a zatukli su lopatama. Ipak, nekolicina je uspjela preživjeti.
U svojim svjedočanstvima Franek Rymaszewski, koji je kao maloljetnik s majkom deportiran u Sibir, opisuje strahote kroz koje su prolazili oni koji nisu bili određeni za stratište. Oni su vlakom, u pretrpanim stočnim vagonima, upućeni na hladni i negostoljubivi sjever Rusije. Cijelim putem nailazili su na prizore koji su ih užasnuli. Primjerice, na stanici u Kazanu lokalno je stanovništvo pružalo ruke ka zatvorenicima moleći za kruh. Putovali su preko Urala do Sverdlovska, Čeljabinska, Petropavlovska i Kokčetava. U Kokčetavu su žene i djecu kamionima prevezli u oko 300 km daleka sela na kolhoze ("kolektivne farme") u Arik-Balik, Korsakov i druga mjesta u okolici. Cijelo vrijeme puta nije postojala nikakva zdravstvena skrb o zarobljenima niti ikakva mogućnost da se sami pobrinu za svoje zdravlje te je stoga velik broj zatočenih tijekom puta preminuo od upale pluća, groznice ili sličnih bolesti. Franek je bio raspoređen u skupinu s osam žena i šestero djece koja je smještena u Korsakov. Tu su morali raditi teške fizičke poslove i cijelo su vrijeme bili izloženi sustavnom iscrpljivanju. Primjerice, nakon što bi naporno radili od jutra do večeri na polju navečer im nije osiguran nikakav smještaj. Stoga su morali spavali na otvorenome, na istim onim poljima na kojima su preko dana radili. Za svoj rad nisu bili plaćeni, a obrok su dobivali samo dva puta dnevno. Prvi je obrok bio u vrijeme doručka, a drugi kasno navečer. No, ni ta dva obroka nisu bila odveć obilna i sastojali su se od 150 grama kruha i juhe od pšeničnih knedli. Juha se jela iz velikih metalnih zdjela iz koje se istovremeno hranilo osam ljudi. Ako bi se netko razbolio i zato nije mogao raditi gubio bi pravo na obrok. U tako lošim životnim uvjetima bolesti poput skorbuta i krvarenja desnih postale su uobičajene.
Akcija T4
Ništa manje nemilosrdni prema Poljacima nisu bili ni njemački nacisti. Već u prvim danima invazije njemačke su snage počinile masovna silovanja žena i djevojaka. S tom razlikom što bi Židovke ubijali, a Poljakinje bi postajale prostitutke u njemačkim vojnim bordelima. Iza vojnika Wehrmachta išle su postrojbe Einsatzgruppena kojima su dane slobodne ruke da ubijaju koga i kako žele, a sve s opravdanjem kako su Nijemci viša rasa koja ima pravo gospodariti nad drugim, manje vrijednim, narodima poput Slavena i Židova. U skladu s takvom politikom okupacijske su vlasti mjesnom stanovništvu oduzimale i tvrtke, od najmanje do najveće, bez ikakvih iznimaka. Okupatorske bi vlasti potom na ulaze u oduzete tvrtke često postavljale natpis: "Zabranjen ulaz Poljacima, Židovima i psima". Uskoro su na zaposjednutom teritoriju počeli nicati koncentracijski logori koji su sa sobom donosili nova mučenja i stradanja. S teškom situacijom u kojoj se našao poljski narod njemački su se nacisti rugali govoreći kako će poštedjeti život ponekom učitelju kako bi poljsku djecu naučio "poniznosti, prometnim propisima i brojanju do sto." Vrhovni zapovjednik SS postrojba Heinrich Himmler kasnije će cinično dodati: "Može i do pet stotina." Procjenjuje se kako je samo u koncentracijskom logoru Mauthausen-Gusen ubijeno 30.000 Poljaka. U najozloglašenijem stratištu Auschwitzu stradalo ih je 150.000, a isto toliku u Sachsenhausenu i Gross-Rosenu. U koncentracijskom logoru Neuengamme ubijeno je 17.000 Poljaka, a 20.000 u Stutthofu te 10.000 u Dachau. U ženskom koncentracijskom logoru Ravensbrück ubijeno je 17.000 Poljakinja. Teško je pobrojati sve žrtve jer su nacisti na području Poljske ustrojili 66 koncentracijskih logora od kojih su, osim već nabrojanih, najzloglasniji bili logori Brzezinka, Chełmno, Belzec, Majdanek Treblinka te Potulice. U ovom posljednjem posebna se pozornost posvećivala zlostavljanju djece.
U srpnju 1939. godine nacisti su započeli s primjenom tajnog programa nazvanog Akcija T4. Cilj ovog programa bila je sustavna i učinkovita likvidacija psihičkih bolesnika, prvo u samoj Njemačkoj, a nakon okupacije Poljske program je započeo s primjenom na tom teritoriju. Premda zaposjedanje Poljske još nje do kraja izvršeno nacisti su bez velikog odlaganja odlučili započeti s akcijom eliminacije psihičkih bolesnika. Stoga su 22. rujna 1939. godine pokrenuli akciju smaknuća pacijenata iz velike psihijatrijske bolnice Kocborowo kod Gdanjska. Ukupan broj pogubljenih psihičkih bolesnika tijekom njemačke okupacije Poljske procjenjuje se na više od 16.000 ljudi, a još 10.000 njih preminulo je od pothranjenosti. Oko stotinu članova, od ukupno 243, članova Poljske psihijatrijske udruge zadesila je ista sudbina kao i njihove pacijente. U listopadu 1939. godine tisuću pacijenata psihijatrijske bolnice u mjestu Owińska ugušeni su plinom, a među njima je bilo i djece. Godinu dana kasnije ista sudbina zadesila je i bolesnike iz bolnice Kochanówek iz okolice Łódźa. Tom prilikom ubijeno je 2200 ljudi, a i u ovom slučaju ubijana su djeca. Pored mentalno oboljelih ubijani su i oboljeli od tuberkuloze. SS-Obergruppenführer Wilhelm Koppe zapovjedio je 1943. godine ubojstvo više od 30.000 bolesnika koji su ubijeni uglavnom u koncentracijskom logoru Chełmno.
Tada jedanaestogodišnja djevojčica Zofia Szalek igrala se u blizini mjesta zločina i vidjela neke od prvih stradalih u logoru Chełmno: "Židovi su bili strahovito pretučeni. Došli su u zimu pa su nosili drvene klompe. Tu su se obično svlačili, bila je tu gomila odjeće... One već razodjevene tovarili su na kamione. Kojeg li jaukanja! Tako su strašno jaukali - nije se moglo izdržati. Jednom su dovezli i djecu; i djeca su kričala. Moja ih je majka čula. Majka kaže da su djeca zvala 'Mama, spasi me!'" U njihovoj je kući bio smještan jedan Nijemac iz Waldkommando postrojbe (šumska postrojba) zadužene za nadzor ukopa logoraša. Njega se Zofia Szalek živo sjeća: "Bio je smješten u našoj kući, svaki dan bi me pozivao i govorio 'Očisti mi cipele!' A onda bi pitao 'Smrde li?" A ja bih odgovorila 'Da'. Smrad je bio nesnosan - od raspadajućih ljudskih tijela. Grozno je zaudaralo. Leševe su pokapali u jame, ali onda je zagrijalo, pa je u tim jamama s tijelima počelo vrenje." Život u logoru bio je strašan, a čuvari bešćutni. Jedan od preživjelih logoraš iz Chełmna u knjizi Laurencea Reesa Auschwitz govori o nekima od tih strahota: "Dok su ljude tjerali u podrum (iz kojeg se ulazi u stražnje dijelove kamiona), jedan SS časnik je otrgnuo dijete od neke majke te mu glavu zdrobio o automobil. Nakon što je majka počela zapomagati, SS časnik ju je udarcima spustio na tlo te joj smrskanu glavu djeteta gurao u usta." Čak se i jedan od glavnih organizatora genocida Adolf Eichmann nakon posjete Chełmnu u jesen 1942. godine zgrozio: "Kamion se dovezao do jame. Vrata su se otvorila, a leševi su počeli ispadati van. Udovi su im bili toliko fleksibilni da su izgledali kao da su još uvijek živi. Sjećam se civila koji je s kombinirkama vadio zlatne zube na leševima nakon što bi oni bili bačeni u jamu. Bilo je to previše, istog sam trena sjeo u auto i naredio odlazak. Također se sjećam doktora u bijeloj kuti koji mi je govorio da gledam kroz otvor za plin dok su bili u kamionu, ali nisam mogao. Odbio sam, nisam mogao progovoriti ni riječ više, morao sam otići."
Posljedice
Do konca Drugog svjetskog rat nacisti će u Poljskoj ubiti šest milijuna ljudi. Od tog strahovitog gubitka Poljska se neće oporaviti ni 70 godina poslije završetka rata. No, posljedice će osjetiti i Njemačka. Dio istočne Pruske, područja koje je tradicionalno pripadalo Njemačkoj, bit će podijeljeno između Poljske i Sovjetskog Saveza. Njemačka će ostati i bez dijelova Šleske i Pomeranije. Zemljopisno gledano Poljska se država na karti pomaknula ka zapadu. Na istoku je izgubila dijelove Bjelorusije i Ukrajine koje je dobila ne temelju ugovora iz 1918. i 1921. godine sa Sovjetskim Savezom. Time je okrenut tijek širenja poljskog teritorija s istoka (kamo se poljska država širila tijekom povijesti) ka zapadu. Sve to za posljedicu je imalo masovno preseljavanje Nijemaca iz novih poljskih teritorija u Njemačku. Prema dostupnim podacima procjenjuje se da se iz poljskog dijela Pomeranije iselilo 1.900.000 Nijemaca. Otprilike isto toliko (1.950.000) Nijemaca iselilo se iz istočne Pruske (pripala Poljskoj) i Kalinjingradske oblasti (pripala Rusiji). U Šleskoj je iseljavanje bilo još masovnije jer je put Njemačke otišlo čak 3.250.000 ljudi. Iz ostalih dijelova današnje Republike Poljske iselilo se još 1.850.000 Nijemaca. Sveukupno nešto manje od 9 milijuna Nijemaca napustilo je svoje domove. Iseljavanje Nijemaca u Njemačku bilo je brojno i u drugim zemaljama. Primjerice, iz Češke se iselilo njih 2.900.000. U drugim državama iseljavanje Nijemaca nije bilo tako drastičnu u usporedbi s gore navedenim brojkama - iz Mađarske iselilo se 200.000 Nijemaca, Rumunjske 50.000 te područja bivše Jugoslavije 250.000 Nijemaca.
Na područjima koja su pripala Poljskoj, a koja su ispražnjena od njemačkog stanovništva naseljavali su se Poljaci koji su bili naseljeni u istočnim dijelovima Poljske koje je sada povratio Sovjetski Savez. Tako se iz današnje zapadne Bjelorusije u Poljsku preselilo tri milijuna Poljaka te iz Ukrajine (područje Lavova) milijun i pol njih. No, posljedice rata osjećale su se na svakom koraku i osjećali su ih svi još dugo vremena. Napetost između Poljske i Njemačke počela je popuštati tek sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je kancelar SR Njemačke Willy Brandt prilikom posjeta Poljskoj 7. prosinca 1970. godine kleknuo ispred spomenika stradalim Židovima u varšavskom getu. Simbolički tako je završilo razdoblje sukoba između ove dvije zemlje. Međutim, podozrivost Poljaka prema Njemačkoj je ostala, a snažno se osjećala početkom devedestih godina 20. stoljeća kad su se dvije Njemačke ujedinile. Kako bi umirio Poljsku tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl priznao je njemačko-poljsku granicu na rijekama Odra i Nysa. Time je potvrdio kako Njemačka nema nakanu vraćati teritorije koje su nakon Drugog svjetskog rata pripale Poljskoj.
Težak uteg na rusko-poljskim odnosima počeo je slabiti tek nakon 1990. godine s reformskim strujanjima u Rusiji. Sve do tog vremena sovjetske su vlasti za zločin u Katynu optuživale nacističku Njemačku poričući svoju odgovornost. No, kada je sovjetski lider Mihail Gorbačov javno priznao sovjetsku odgovornost za ovaj zločin bio je to prvi korak ka poboljšanju odnosa. Isto je poslije učinio i predsjednik Rusije Boris Jeljcin. U travnju 2010. godine ruski premijer Vladimir Putin posjetio je Katyn i položio cvijeće na spomenik pogubljenima rekavši tom prilikom: "Zločin se ničim ne može opravdati. Moramo očuvati sjećanje na prošlost. Nemamo moć promijeniti je, ali možemo utvrditi povijesnu pravdu." Nedugo potom Dimitrij Medvjedev, predsjednik Rusije, objavio je dosjee sovjetskih tajni službi o masakru u Katynu. U studenome 2010. godine ruska Duma donijela je rezoluciju kojom osuđuje ovaj zločin.
Objavljeno: 16. 11. 2012.
