Nestankom Austro-Ugarske s političke karte Europe Mađarska je proglašena neovisnom republikom. Pored unutarnjih nemira i problema nad novostvorenu državu brzo su se nadvile i opasnosti izvana. Konsolidacija vlasti započinje 25. studenog 1919. godine kada je osnovana prijelazna vlada, a njezin član postoje i admiral Miklos Horthy [Mikloš Horti]. U novoj vladi Horthy stječe značajan utjecaj i nakon proglašenja Mađarske monarhijom (s obzirom na to da nije postojala kraljevska dinastija) za regenta je 1. ožujka 1920. godine postavljen upravo Miklos Horty. U skladu s ustavnim ovlastima regent je postavljao i smjenjivao predsjednika vlade, sazivao i raspuštao parlament te ujedno bio i vrhovni vojni zapovjednik. U rujnu 1932. predsjednik mađarske vlade postaje Gyula Gömbös [Đula Gomboš] koji uspijeva suzbiti gospodarsku krizu koja je zahvatila zemlju. Seljacima obećava agrarnu reformu, a radnike potiče na ustrojavanje radničkih sindikalnih udruga kako bi se bolje organizirali i zaštitili svoja prava. Naklonost viših društvenih slojeva zadobio je trogodišnjim moratorijem na otplatu dugova i tako spasio njihove posjede koje bi u suprotnom mogli izgubiti zbog nagomilanih dugovanja. Gömböseva retorika bila je populistička i u svojim je govorima obećavao kako će svakom Mađaru pružiti "bratsku desnicu". U to vrijeme Horthy potpisuje sporazum o prijateljstvu s Italijom, a Gömbös mađarski izvoz usmjerava ponajviše ka Njemačkoj i tako određuje sudbinu svoje zemlje. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj i njegovo protivljenje sporazumu iz Versaillea kod mađarskih vlasti budi simpatije. Pojavila se nada kako će Hitler uspjeti srušiti europski poredak uspostavljen u Versailleu, a time i oboriti Ugovor iz Trianona. Prema tom ugovoru Mađarska je izgubila velik dio nekadašnjih teritorija, a koje je struja predvođena Horthyem smatrala neupitno mađarskim povijesnim zemljama.
Prvo područje koje će Mađarska zaposjesti, i to ponajviše zbog njemačkog utjecaja, bit će teritorij današnje južne Slovačke. Nakon sloma Čehoslovačke pripojen joj je novi komad teritorija Rutenija. Cijena tog dobitka bilo je donošenje rasnih zakona koji su prvenstveno bili usmjereni protiv Židova. Koliko će biti jak utjecaj Njemačke na Mađarsku opisat će Pál Teleki [Pal Teleki], koji je na mjestu premijera naslijedio Gyulu Gömbösa: "Njemački Reich u našoj zemlji raspolaže tako velikim i razgranatim interesima da preko njih može utjecati na mađarski gospodarski život, a u određenoj mjeri ga može i nadzirati." Polako sve više padajući u njemački zagrljaj Mađarska je pokušavala istovremeno izvući što veću korist iz takvog razvoja situacije. Rat je postajao sve neizbježniji, a time i mađarsko sudjelovanje u njemu. U takvoj situaciji mađarske su vlasti ustrajavale na tome da se Transilvanija (mađ. Erdelj), koja je bila u sastavu Rumunjske, pripoji Mađarskoj. Pri tome je ustrajno naglašavano kako je riječ o "svetoj mađarskoj zemlji". No, taj problem nije bilo jednostavno riješiti jer je i Rumunjska bila saveznik Sila Osovine te važni dobavljač nafte za njemački vojni stroj. Svojevrsni kompromis postignut je tako da je sjeverni dio Transilvanije pripao Mađarskoj, a južni je ostao u sastavu Rumunjske.
"Visokodostojni Gospodine!
Prekršili smo našu riječ - iz kukavičluka - u odnosu na ugovor o vječnom prijateljstvu temeljenom na govoru u Mohácsu. Narod to osjeća, a mi smo odbacili njegovu čast. Stali smo na stranu hulja jer od tobožnjih grozota nije istinita niti jedna riječ! Ni protiv Mađara, čak ni protiv Nijemaca! Postat ćemo lešinari! Najgori narod. Nisam Te odvratio. Kriv Sam."
Oproštajno pismo Pála Telekija regentu Horthyu
Nakon odluke da napadne Jugoslaviju Aoldf Hitler je Horthyu, pod uvjetom da se priključi vojnom pohodu, ponudio i dio teritorija Kraljevine Jugoslavije. Situacija je bila otežana time što je u prosincu 1939. godine Mađarska s Jugoslavijom potpisala pakt o "vječnom prijateljstvu". Međutim, regent Horthy nije mario za ugovore ako je mogao izvući teritorijalnu korist i pristao je na Hitlerov uvjet. Nije se osvrtao ni kada su ga Saveznici u ožujku 1941. godine obavijestili da će u slučaju napada na Jugoslaviju objaviti rat Mađarskoj. Međutim, predsjednik mađarske vlade Pál Teleki oštro se protivio izigravanju potpisanih sporazuma. Ne mogavši podnijeti takav kukavički čin u noći s 2. na 3. travnja 1941. godine počinio je samoubojstvo. Za sobom je ostavio oproštajno pismo upućeno regentu Horthyju puno gorčine.
Okupacija Jugoslavije
Telekijevo pismo i samoubojstvo nije navelo regenta Horthya da promijeni odluku i Mađarska je odlučila napasti Jugoslaviju. U suradnji s predstavnicima njemačkog Glavnog stožera mađarsko vojno vrhovništvo 30. ožujka 1941. godine razrađuje plan napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Puštaju se i propagandni filmovi u kojima se gledateljima dramatično poručuje: "Tihi šum zlatnog klasja Bačke nam maše, zove, zove kući! Spustit će se ponegdje ubojita neprijateljska vatra ali prepreka nema! Dvadeseetogodišnji divlji zanos plamti u srcima naših sinova i pokreće ka povijesnoj granici - prema jugu!" Pripreme za agresiju doživljavaju svoj vrhunac. Na sjednici mađarske vlade 10. travnja 1941. godine vlada odobrava regentovu zapovijed o izvođenju ratnih djelovanja u tzv. Južnim krajevima (Délvidék). Upućena je i Proklamacija mađarskom narodu u kojoj je naglašeno kako su vojna djelovanja nužna zbog "zaštite mađarskog stanovništva". Prodor 80.000 mađarskih vojnika u Bačku počinje 12. travnja 1941. godine. Kako bi bio stvoren privid oružanog otpora mađarskoj vojsci u naseljenim mjestima okupacijske snage pucaju po krovovima kuća hineći borbu. Stvarno, jedini zabilježeni sukob jugoslavenske i mađarske vojske zbio se kod Bačkog Petrovca.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije Mađarskoj su pripojeni dijelovi Hrvatske (Prekomurje, Međimurje i Baranja) te Bačka. Time je okončano teritorijalno proširenje Mađarske koja je svoju površinu povećala za oko 80.000 kvadratnih kilometara i oko 5 milijuna stanovnika.
Okupacijom teritorija sada već bivše Kraljevine Jugoslavije mađarske vlasti započinju s novačenjem nemađarskog stanovništva na okupiranim teritorijama i njihovim slanjem na Istočno bojište u sastavu tzv. radnih bojni. Usporedo s novačenjima nove vlasti započinju s progonima svih osoba za koje su sumnjali da bi mogli pružati bilo kakav otpor okupacijskim vlastima. Od 2774 učitelja i profesora u Bačkoj dolaskom mađarskih vlasti njih 1700 odmah je otpušteno. No, tu se nije stalo jer su u kratkom roku nakon zaposjedanja Bačke i Baranje uhićena su 752 civila i upućena u zatvor Csillag u gradu Szegedu. Nakon prvih represalija novih vlasti lokalni komunisti (od kojih su jedna trećina Mađari) organiziraju oružani otpor. Na to okupacijske vlasti odgovaraju streljanjima civila među kojima, prema izjavama svjedoka i sačuvanim fotografijama iz toga vremena, ima i žena i djece. Zbog surovih represalija prema civilnom stanovništvu u jesen 1941. godine komunisti odlučuju privremeno obustaviti oružani otpor. Poslije toga organiziranog otpora novim vlastima u Bačkoj i Baranji više nema. Sukladno rasnim zakonima na meti mađarskih vlasti našli su se i Židovi na okupiranim područjima. Svi Židovi u dobi od 18 do 48 godina morali su raditi teške fizičke poslove, prvenstveno na izgradnji cesta i gospodarskih zgrada, te obrađivati zemlju novopridošlim naseljenicima. Naime, nove su vlasti iz Bukovine u Bačku i Baranju naselile oko 12.200 Mađara. No, kako okupacijske vlasti to nisu smatrale dovoljno učinkovitom mađarizacijom uslijedila su i prva masovna smaknuća lokalnog stanovništva. Među prvima je ubijeno nekoliko desetina Hrvata u mjestu Bajmok na sjeverozapadu Bačke.
Racija
Situacija postaje još gora kada mađarska ophodnja 4. siječnja 1942. godine na salašu Gavre Pustajića (u okolici sela Žablja) nailazi na skupinu od četrdesetak partizana. Dolazi do oružane borbe u kojoj ginu četiri člana ophodnje, a dva su ranjena. Mađarska ophodnja se povlači i traži pomoć vojske iz Segedina i Novog Sada. Sljedećeg dana (5. siječnja) oklopni odredi mađarske vojske krenuli su ka salašu. Kada su se vojnici približili salašu dolazi do oružanog sukoba u kojem je partizanska skupina pretrpjela poraz. Dio partizana uspio je pobjeći, ali je petero zarobljeno te su izvedeni pred prijeki vojni sud koji ih je osudio na smrt streljanjem. To je poslužilo mađarskim vlastima da pod izgovorom potrage za partizanima započnu raciju u Žablju i drugim selima južne Bačke (taj dio Bačke naziva se Šajkaška). No, umjesto potrage za partizanima racija se pretvorila u sumanuto ubijanje civilnog stanovništva. Na meti okupacijski vlasti prvo su se našli oni koji su predstavljali viši sloj društva (svećenici, liječnici, prosvjetni radnici i sl.). O razmjerima stradanja rječito govori podatak da su u Žablju ubijeni svi ljudi koji su živjeli u glavnoj seoskoj ulici. U selu Đurđevu ubijane su cijele obitelji Rusina, a u selu Čurugu smaknuto je oko 30 % stanovnika. Nakon toga među lokalno nemađarsko stanovništvo uvukao se nemir jer budućnost je postala neizvjesna. Strahujući kako bi zbog brutalnog stradanja civilnog stanovništva u Žablju moglo doći do pobune zapovjednik Petog korpusa mađarske vojske (tzv. segedinski korpus) Ferenc Feketekhalmy - Czeydner 8. siječnja 1942. godine od pravoslavnog episkopa Irineja Ćirća zatražio je da pozove Srbe na lojalnost mađarskim vlastima. On je već imao gotov tekst koji je episkopu trebao poslužiti kao predložak proglasa. U prvi mah episkop Ćirić je odbio potpisati proglas, ali je nešto kasnije, 20. siječnja 1942., pod pritiskom vlasti ipak popustio. Racija i stradanje u Šajkaškoj službeno je objašnjeno kao odgovor na "pobunjeničke aktivnosti". A kada je racija okončana (19. siječnja 1942.) broj stradalih civila dostizao je brojku 2435 osoba. Od tog broja 300 njih bila su djeca većinom mlađa od 12 godina.
Za vrijeme provedbe tih represalija u Budimpešti je 12. siječnja 1942. godine održan sastanak kojem su nazočili ministar unutarnjih poslova Ferenc Fischer Keresztes [Ferenc Fišer Kereteš], ministar obrane Karoly Bartha [Karoj Barta] i zapovjednik Glavnog stožera Ferenc Szombathely [Ferenc Sombathej]. Na tom je sastanku donesena odluka o "proširenju racije" na još neka mjesta (Novi Sad, Pašićevo, Petrovac, Srbobran, Gajdobra, Tovariševo i Stari Bečej). Sukladno toj odluci racija u Novom Sadu započinje 21. siječnja oko 6 h kada mađarske postrojbe okružuju grad i blokiraju sve izlaze iz grada. Po cijelom gradu postavljeni su proglasi koji su objavljivali početak racije: "S obzirom na to da se na području Novog Sada kriju razne sumnjive osobe kao i velika količina oružja, Ministarstvo vojske zapovjedilo je pretres svih stanova kao i identificiranje svih osoba. Zapovijeda se građanima koji kod sebe imaju bilo kakvo oružje da ga smjesta predaju najbližim predstavnicima vlasti." U proglasu je naređeno da sve osobe moraju ostati na mjestu na kojem imaju prijavljen boravak. Kretanje je dopušteno samo državnim činovnicima i tvorničkim radnicima dok je svim ostalim građanima kretanje ograničeno samo na onoliko koliko im je potrebno da pribave najnužnije životne namirnice. Naglašeno je kako svi građani moraju imati uz sebe osobnu iskaznicu, a kretanje je dopušteno samo sredinom ulice. Žaluzine na prozorima morale su biti spuštene, zabranjeno je gledanje na ulicu i uveden je policijski sat.
Proglas je potpisao zapovjednik gradske žandarmerije Jozsef Grassy [Jožef Graši]. Prvog dana racije 240 istražnih ophodnji započelo je upadati u domove Novosađana, legitimirati ukućane i pretraživati kuće. Židovi su odvođeni u gradsku sinagogu, a pripadnici ostalih naroda u zgradu Sokolskog doma. Potom su uhićenici vojnim kamionima odvoženi na obalu Dunava gdje su u skupinama skidani goli (istovremeno muškarci, žene i djeca) te potom ubijani i bacani u Dunav. Drugog dana započela su ubijana ljudi po kućama nakon čega bi žandari i vojnici pljačkali kuće. Potom su leševi ubijenih stavljani na kamione i opet bacani u Dunav. Počinjeni zločini bili su stravični. Primjerice, samo u slučaju novosadske obitelji Kolarov ubijeno je devet članova obitelji u vlastitom domu. Preživjela je samo trinaestogodišnja Aleksandra koju su Sándor Képíró i još dvojica pripadnika ophodnje prisilili da tijela ubijenih roditelja iznese na ulicu kako bi bila utovarena na kamione. Mala Aleksandra zamolila je Képíra da uzme novce iz njedara mrtve majke na što ju je Képíró odgurnuo, gurnio ruku u prsa njezine majke te pokupio novac. Često milosti nije bilo ni prema djeci. Skupina od pet mađarskih žandara nahrupila je u dom Jelene Jovandić i okupila ukućane. Majku su zadržali u kući, a maloljetnu djecu izveli van. Potom su se začuli dječji krici: "Mama, ne dajte nas!" Nakon toga začuli su se hici kojim su žandari ubili djecu. Racije u Novom Sadu sjeća se i Rodoljub Malenčić koji je kao dijete sretnim spletom okolnosti preživio stradanje, sjećajući se tih dana kazuje: "Iz susjedne kuće istjerali su židovski bračni par i njihovo dvoje djece od deset i osam godina u pidžamama i papučama. Na zimi od -29 stupnjeva nisu morali pucati u njih, smrzli su se za deset minuta. (...) Poslije kad se snijeg otopio mi djeca igrali smo se vani i pravili smo grude. A grude su bile crvene od ljudske krvi."
Skupna ubojstva odvijala su se i na nogometnom igralištu NAK-a (Novosadskog atletskog kluba), pravoslavnom Uspenskom groblju te u vojarni pored Riblje tržnice. Na Uspenskom groblju uglavnom su ubijani Židovi, a nakon završetka smaknuća okupacijske su vlasti ubili grobara, njegovu suprugu i njihovo dvoje djece (9 i 13 godina). U vojarni kod Riblje tržnice mučeno je i ubijeno 312 uhićenika. Smaknućima na NAK-ovom igralištu, 22. i 23. siječnja, rukovodio je novosadski mesar Róbert Martin. Njemu su u baraku na igralištu privođeni uhićenici gdje su ispitivani i gdje se od njih zahtijevalo da sve stvari koje imaju sa sobom izvade iz džepova. Zatim je uhićenik prinuđen skinuti se i poslije toga odvođen u klupsku svlačionicu na prisilno tuširanje. Nakon toga osoba je (pri temperaturi od -25 C) izvođena na pružni nasip poviše igrališta i gađana puščanim hicima dok ne bi bila ubijena. Kako je broj uhićenika rastao smišljen je novi način ubijanja građana. Uhićeni su skinuti do gola i takvi su morali po strašnoj zimi trčati u krug po igralištu. Na jednom kraju igrališta smjestila se desetina mađarskih vojnika koja bi, kada bi se dovoljno blizu približili, zapucala na uhićenike. Nakon toga došlo bi do panike među uhićenima i zatim bi Martin strojnicom pucao po njima dok ih ne bi sve poubijao. Prema izjavi očevidca Žarka Vujića ovaj pokolj na NAK-ovom igralištu trajao je dva dana i dvije noći.
Nezadovoljan brojem ubijenih prvih dva dana racije Ferenc Feketekhalmy - Czeydner odlučio je povećati taj broj. U noći s 22. na 23. siječnja inscenirana je noćna bitka između pripadnika žandarmerije i nikada identificiranih pobunjenika. Nakon tog incidenta zapovjednici drže huškačke govore svojim podređenim, a kako bi se vojska i žandari dodatno razjarili dijele im se dodatna sljedovanja alkoholnih pića. Tog trećeg dana racije najmasovnija ubojstva dogodila su se na popularnoj gradskoj plaži Štrand na obali Dunava. Tog kobnog 23. siječnja 1942. godine temperatura je u Novom Sadu dosezala -30 C i kao posljedica tako velike zime Dunav je bio zaleđen. Okupatorskoj vojsci velika zima nije bila prepreka da stotine građana odvede na obalu Dunava, postroji u redove i ubija ih streljanjem ili pucnjem u potiljak. Uplašena i smrznuta djeca su glasno plakala i vrištala, a ne mogavši više izdržati psihološki pritisak majke s djecom molile su da budu prepuštene u prednje dijelove redova kako bi prije bile ubijene. U svojim izjavama svjedoci su tvrdili da su uhićenici prije smaknuća morali u sanduk odložiti svoju odjeću te zlatne zube i nakit (prstenje, naušnice, ogrlice). Potom bi morali skočiti u već ranije probijenu rupu u ledu u hladni Dunav. Ako netko ne bi skočio kroz otvor u Dunav pucano mu je u glavi i bačen je pod led. Ostao je i zabilježen i slučaj hrabrog mađarskog vojnika koji je odbio zapovijed da puca u civile te je u znak prosvjeda bacio pušku. Neposluh je kažnjen na licu mjesta - streljan je s civilima i bačen u Dunav. Zabilježen je i slučaj kada je sluškinja Mađarica pokušala od mađarskih žandara zaštiti svoje poslodavce Židove, ali okupacijske vlasti nisu imale sućuti te su i nju odvele na smaknuće. Bivšeg časnika vojske Kraljevine Jugoslavije Jánosa Szabu [Janoša Sabu] mađarske su vlasti pozvale da im se pridruži u raciji, ali on je to odbio rekavši: "Ja sam, gospodo, već dao prisegu jednom kralju." Odbijanje je značilo smrt - ubijen je i bačen u Dunav. Zgrožena onom što vidi, prema svjedočenju Miodraga Dimitrijevića, ustaška straža s Petrovaradinske tvrđave pucala je u pravcu stratišta (i time izazvala pogranični incident) ne bi li spriječila dalji pokolj civilnog stanovništva.
Racija je zaustavljena 23. siječnja 1942. oko 16 h, a zapovijed o prestanku racije spasila je sigurne smrti oko 450 ljudi. Užasnut ovim zločinom član Stranke malih posjednika i zastupnik u mađarskom parlamentu Endre Bajcsy - Zsilinsky [Endre Bajči - Žilinski] zatražio je da se počinitelji kazne. Užasnut zločinima piše regentu Horthyu: "Strahoviti zločini koji su se dogodili ugrožavaju, prije svega, postojanje mađarstva, časti našeg naroda i njegove budućnosti te dovode do konačne propasti i gubljenja međunarodnog ugleda Mađarske kao države..." Kao umjereni političar Bajcsy-Zsilinsky se i ranije zalagao za suradnju između Mađara i nemađarskog stanovništva, a osuđivao je i nasilnu mađarizaciju. Njegovo protivljenje politici mržnje, nasilja i ratnih zločina koštat će ga života. Tijekom njilaške strahovlade u prosincu 1944. godine mađarske će ga vlasti objesiti u gradiću Sopronkőhidu [Šopronkuhid] na zapadu Mađarske. I to upravo po zapovijedi Ferenca Feketekhalmy - Czeydnera, osobe koja je bila među najodgovornijima za masakre u Južnoj Bačkoj. Posljednja krvava racija započela je 26. siječnja 1942. u Bečeju i trajala je tri dana. Tijekom tog pogroma ubijeno je 248 ljudi (135 Židova, 110 Srba, 1 Hrvat, 1 Čeh i 1 Slovenac). Od ukupnog broja stradalih njih 15 su bili djeca. U tim teškim trenucima bilo je i primjera velike hrabrosti kada su se pojedinci ili cijele skupine ljudi izlagali opasnosti suprostavljajući se mađarskim vlastima kako bi spasili živote svojih susjeda i poznanika. Zapovjednik sela Kovilj Lajos Dunaflavi [Lajoš Dunaflavi] usprotivio se pogromu nemađarskog stanovništva u Kovilju i tako spasio svoje suseljane. Stanovnici sela Bačko Gradište (Nijemci i Mađari) također su se usprotivili progonu svojih susjeda te ih također spasili od stradanja. Ista situacija ponovila se u selima Kać, Nadalj i Budisav. Tu sreću da budu spašeni nisu imali stanovnici Bečaja, Temerina, Srbobrana, Gospođoinaca, Šajkaša, Nadalja, Gradinovaca, Vilova, Loka, Titela i Mošorina. Na koncu su neki od glavnih sudionika racije odlikovani visokim državnim odličjima - Križem narodne obrane (Nemzetvédelmi Kereszt) i Spomenicom Južnih krajeva (Délvidéki Emlekerem).
Zločin i kazna
Iako sa zaostatkom i pod pritiskom mađarske su vlasti organizirale sudski postupak protiv trojice glavnih vojnih zapovjednika Novosadske racije i 12 časnika žandarmerije. No, postupak je nedugo potom prekinuo regent Horthy da bi ga u listopadu 1943. godine, sada već svjestan da Njemačka gubi rat, ponovo pokrenuo nadajući se da će tako dodvoriti Saveznicima. Osumnjičenima je suđeno pred vojnim sudom i bio je to jedinstven slučaj da se u nekoj od zemalja koja su bile supotpisnice Trojnog pakta sudi visokorangiranim časnicima za zločine protiv civilnog stanovništva. Presuda je donesena, a najvišu kaznu od 15 godina zatvora dobio je Ferenc Feketekhalmy - Czeydner. Ostali su osuđeni na desetogodišnju kaznu zatvora. No, prije izvršenja presude osuđeni vojni časnici uspjevaju pobjeći iz zatvora, 15. siječnja 1944. godine, i utočište pronalaze u Beču gdje dobivaju politički azil et pristupaju SS-ovim postrojbama. U pritvoru ipak ostaju žandari, među njima Sándor Képíró i Marton Zoldy, ali onda je iznenada 15. listopada 1944. godine s vlasti srušen regent Horthy i svu vlast u Mađarskoj preuzimaju tzv. njilaši koji osuđenike puštaju na slobodu. Pravda je morala čekati.
Prema podacima prikupljenim nakon oslobođenja Vojvodine na listi počinitelja zločina tijekom racije našla su se imena 1235 osoba. Prema dokumentaciji Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, koja se čuva u Arhivu Vojvodine, u dijelu dokumentacije zvanom "Knjiga strijeljanja Ozne" navedeno je oko 1900 osoba koje je Ozna uhitila krajem 1944. godine i osudila na smrt. Većina od tog broja, njih 1100, su mađarske narodnosti. Uz ime većine većeg dijela osoba kao razlog strijeljanja navedeno je sudjelovanje u raciji u južnoj Bačkoj. Nakon kraja Drugog svjetskog rata mađarski premijer u vrijeme novosadske racije László Bárdosi [Laslo Bardoši] proglašen je krivim tijekom sudskog procesa u Mađarskoj (29. listopada 1945.) i osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Kazna je izvršena 10. siječnja 1946. godine. Oko pola godine ranije, u svibnju 1945., u američko je zarobljeništvo pao zapovjednik novosadske žandarmerije pukovnik Jozsef Grassy. Amerikanci su ga potom izručili Mađarskoj, a mađarske su ga pak vlasti u siječnju 1946. godine izručile Jugoslaviji zajedno s još četiri osumnjičenika za ratni zločin u Novom Sadu i južnoj Bačkoj. Jugoslavenske su vlasti protiv Grassya povele sudski postupak u kojem je osuđen na smrtnu kaznu i javno obješen u Novom Sadu. Sudski postupak poveden je i protiv načelnika Glavnog stožera mađarske vojske Ferenca Szombathelya koji je izdao zapovijed "o čišćenju terena i odmazdi u južnoj Bačkoj", a koju su s oko 2000 pripadnika mađarskih postrojbi (vojska, žandarmerija, policija) u djelo proveli Ferenc Feketekhalmy - Czeydner i Jozsef Grassy. Vrhovni sud Vojvodine osudio ga je smrt strijeljanjem, a kazna je izvršena na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu. Kao glavnog zapovjednika racije u Novom Sadu sud je Ferenca Feketekhalmya Czeydnera također proglasio krivim i osudio na smrt vješanjem. Potom je Feketekhalmy - Czeydner javno obješen u Žablju 5. studenog 1946. godine. Na smrtnu kaznu vješanjem osuđeni su i žandarmerijski satnik Martin Zoldy [Martin Zoldi] te žandarmerijski pukovnik László Deák [Laslo Deak] kao istaknuti akteri Novosadske racije.
Centar Simon Wiesenthal 2006. godine u Budimpešti je locirao jednog od sudionika u Novosadskoj raciji, satnika mađarske žandarmerije Sándora Képíra [Šandor Kepiro]. On je zbog zločina tijekom Novosadske racije 1944. u odsutnosti osuđen na kaznu od 10 godina zatvora, a 1946. (opet u odsutnosti) osuđen je na 24 godine zatvora. Svršetkom Drugog svjetskog rata uspijeva pobjeći i naći utočište u Argentini. Nakon što su na nerazjašnjen način nestali dokazi protiv njega iz mađarskih arhiva on se 1996. godine u tajnosti, i uz jamstvo mađarskih vlasti da protiv njega nije podignuta nikakva optužnica, vratio u Mađarsku. Unatoč početnom opiranju mađarsko je tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv njega zbog sudjelovanja u ratnim zločinima stavljajući mu na teret da je osobno zapovjedio smaknuća najmanje 36 civila. No, sredinom 2011. godine sud ga je oslobodio optužbe. Drago Njegovan, član međuakademskog povjerenstva srpske i mađarske akademije znanosti osnovanog s ciljem proučavanja spornih pitanja srpsko-mađarskih odnosa, Képíróvo oslobađanje ovako je komentirao: "Oslobađanje Képíra klasičan je primjer ruganja i pravdi i žrtvama, ali i što je mnogo gore, potvrda da je u Mađarskoj u tijeku revizija povijesti." Da nije riječ o slučajnosti govori i podataka da je mađarski Vrhovni sud rehabilitirao Szombathelya (koji je u Mađarskoj osuđen na doživotni zatvor), a mađarska ministrica pravosuđa Ibolya Dávid [Iboja David] 2002. godine položila je cvijeće na spomen ploču koja je postavljena tim povodom.
Sporenje oko broja žrtava
Točan broj ubijenih nikada nije sa sigurnošću utvrđen, a u ovisnosti od izvora kreće se od nekoliko tisuća do desetak tisuća. Najstariji dokument u kojem se spominje broj žrtava Novosadske racije je izvješće službenika njemačkog konzulata u Segedinu Kampfa (danas se to izvješće nalazi u njemačkom Saveznom vojnom arhivu). U tom se izvješću navodi da je ukupno streljano "preko 3000 ljudi" od čega 800 Židova. U izvješću Kampf tvrdi da su mu mađarski časnici priznali ubojstvo oko 2300 ljudi. No, Kampf u istom izvješću tvrdi da stvarni broj žrtava mora biti veći. Govoreći o žrtvama racije u listu Slobodna Vojvodina (siječanj 1944.) navodi se ovaj podatak: "Tri tisuće iznakaženih i do gola opljačkanih leševa Novosađana primili su hladni valovi Dunava." Nešto kasnije, 15. ožujka 1944. godine, Miklos Horthy u svom govoru u kojem se dotiče Novosadske racije također spominje brojku od tri tisuće stradalih: "Novosadske ispade svi osuđujemo jer je tom prilikom izgubilo živote oko 3.000 ljudi.". Kasnije će u svojim memoarima navesti brojku od 3309 žrtava.
Povjesničar Zvonimir Golubović tvrdi da je ukupan broj ubijenih civila tijekom racije 3809 osoba. U tu brojku ubraja stradale u Novom Sadu i nekoliko okolnih naselja (Bečej, Vilovo, Gardinovci, Gospođinci, Đurđevo, Žabalj, Lok, Morošin, Srbobran, Temerin, Titel, Čurug i Šajkaš). Živan Kumanov u Zborniku Matice srpske (1960.) iznosi brojku od "preko 2000 ljudi" stradalih u Novom Sadu. Iste godine Institut za povijest u Novom Sadu objavio je knjigu o Vojvodini u Drugom svjetskom ratu u kojoj se navodi da je tijekom Novosadske racije usmrćeno "blizu 2000 osoba". Istu brojku nalazimo u knjizi Vojvodina u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji 1941. - 1945. (knjiga 25). No, u drugom izdanju knjige Đorđa Srbulovića Kratka povijest Novog Sada (2002.) nalazi se podatak o 1246 žrtava Novosadske racije (489 muškaraca, 415 žena, 165 djece i 177 starijih osoba). Ukupan broj stradalih u Novosadskoj raciji i južnoj Bačkoj, prema podacima koje navodi Endre Bajcsy - Zsilinsky doseže brojku od 12.763 stradalih. No, bez obzira na točan broj stradalih vojna akcija mađarske okupacijske sile u povijesti će ostati upamćena kao jedan od najtežih zločina protiv civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu.
Na obali Dunava gdje su okupacijske vlasti počinile opisane zločine - na djelu koji danas nosi naziv Kej žrtava racije - u znak sjećanja podignut je 1971. godine brončani spomenik Porodica rad kipara Jovana Soldatovića. Početkom 1992. godine spomenik je upotpunjen sa 78 brončanih ploča istog autora. Na četiri ploča ispisane su osnovne informacije o strašnom događaju, a na 66 drugih ploča ispisana su imena žrtava. U siječnju 2012. godine u dvorištu budimpeštanskog Muzeja holokausta otkrivena je spomen-ploča žrtvama Novosadske racije, a postavilo ju je mađarsko ministarstvo pravosuđa.
Objavljeno: 4. 2. 2012.
