Predstavnici vodećih europskih zemalja okupili su se 1884. godine u Berlinu kako bi odlučili o podjeli Afrike. U tom prekrajanju granica i teritorija Njemačka je također dobila svoj dio plijena. Otto von Bismarck bio je protiv toga da Njemačka ima svoje kolonije pravdajući svoj stav argumentom kako će trošak održavanja i branjenja kolonija biti veći od mogućih koristi. No, ostao usamljen u tom mišljenju. Tako je na Berlinskoj konferenciji potvrđeno da Njemačkoj pripada Togoland (danas dio Gane i Toga), Kamerun, Njemačka istočna Afrika (danas Ruanda, Burundi i Tanzanija) te Njemačka jugozapadna Afrika (danas Namibija). Domorodačko stanovništvo ove potonje kolonije doživjet će, dvadesetak godina kasnije, sudbinu koja će biti označena kao prvi genocid u 20. stoljeću. Kolonizacija Namibije započela je s doseljavanjem, velikom većinom, njemačkih doseljenika koji su na tlu Njemačke jugozapadne Afrike pokušavali započeti novi život. Upravitelj kolonije bojnik Theodor von Leutwein vodit će politiku pregovaranja, trgovanja i sporazumijevanja s domorodačkim stanovništvom. U skladu politikom pregovora stoka i zemlja nisu nasilno otimani domorocima već su doseljenici od domicilnog stanovništva kupovali stoku i unajmljivali zemlju. Leutwein je razumijevao da bi drukčiji pristup doveo do sukoba. Međutim neki doseljenici nisu bili suglasni s takvom politikom njemačkog upravitelja. Za dio njih bilo je posve neprihvatljivo da moraju nešto unajmiti ili kupiti od ljudi koje trebaju kolonizirati. Nemalu ulogu u takvom pristupu imale su i rasne predrasude koje su neki doseljenici gajili prema crncima.
U to vrijeme diljem Europe javljaju se razne teorije koje tvrde kako su neki narodi ili rase nadmoćnije ili više vrijedne od drugih rasa, napose crnačke. Jedan od najutjecajnijih mislilaca te rasne teorije bio je Friedrich Ratzel. Prema njegovu mišljenju njemački se narod suočio s nedostatkom "životnog prostora" (njem. Lebensraum) i sukladno tome da bi njemački narod preživio mora imati više životnog prostora tj. ima potrebu širiti se na druge teritorije ili države. Ratzel u svojoj knjizi Anthropogeographie tvrdi da Njemačka novi "životni prostor" treba pronaći u afričkim kolonijama. Vrijeme je to prenapučenih njemačkih gradova s mnoštvom siromašnih i očajnih ljudi ili kako ih Ratzel naziva "narod bez prostora" (Volk ohne Raum) i kako to biva u kriznim vremena instant rješenja čine se spasonosnima. S obzirom da je Njemačka jugozapadna Afrika bila zemlja u kojoj uglavnom nije bilo tropskih bolesti i u kojoj je znatan dio teritorija bio pogodan za uzgoj stoke Ratzelu i njegovim sumišljenicima ova se kolonija činila pogodnim poligonom za njihove ideje. "Širenje njemačke rase" moglo je početi. Jedini je problem bio u tome što je najkvalitetnija zemlja već imala vlasnika - domorodački Herero narod (Nijemci su ih nazivali Hotentotima).
Hotentot
Izraz dolazi od riječi 'hottentot' koja se u dijalektima koji prevladavaju na sjeveru Nizozemske koristi kao naziv za mucavca. Tim su se izrazom nastojali opisati jezici koji su u sebi sadržavali kliktaje.
Pripadnici Herera bili su stočari koji su obitavali na području današnje Namibije. Uz njih to područje nastanjivao je i narod Nama od kojeg će njemački trgovac Franz Adolf Eudard Lüderitz 1883. kupiti dio zemlje. I već u kolovozu 1884. godine ta će zemlja biti proglašena njemačkim protektoratom. Doseljeničke su vlasti uspostavile kontakt i s većinskim Herero narodom koji je u to vrijeme razdiran unutarplemenskim sukobima. Tako će doći do potpisivanja ugovora o zaštiti između Herero plemena koje je predvodio plemenski vođa Kahahare i carskog povjerenika (Reichskommissar) za Njemačku jugozapadnu Afriku Heinricha Ernsta Göringa. Ugovor će biti otkazan 1888. godine zbog nedostatka njemačke vojne potpore. Dvije godine kasnije (1890.) novi vođa Herera Samuel Maharero obnovit će ugovor. Nakon tog sporazuma njemačke će se snage umiješati u untuarplemenski sukob i pobjedu će 1894. godine odnijeti plemena predvođenim Samuelom Maharerom. U travnju iste godine upravitelj kolonije (Landeshauptleute) postaje Theodor von Leutwein. S njegovim dolaskom počet će i period ubrzanog razvoja kolonije, istovremeno u koloniju će se doseljavati sve više Europljana. Vrijeme je to kad kolonijalne vlasti ohrabruju naseljavanje, a novi su doseljenici željeli zemlju i stoku - što jeftinije i što prije. To je dovodilo do slučajeva krađe stoke od domorodaca Herera i Nama, a vlasti su takve krađe rijetko kažnjavale.Čak ni slučajevi fizičkog nasilja pa i ubojstava bili su rijetko podložni pravnim sankcijama. Dio doseljenika živio je u uvjerenju kako su oni nadmoćna rasa te da se kao takvi mogu prema domorocima mogu odnositi kako žele. Vijesti o takvim slučajevima stigle su i do Njemačke gdje su se u tisku pojavljivale karikature na tu temu. U jednoj od tih karikatura Nijemac boja svoju suprugu u crno kako bi nalikovala crnkinji i potom je bičuje. Diskriminacija je bila uočljiva i u pravnoj praksi jer je na sudu svjedočenje sedam domorodaca bilo jednako svjedočenju jednog bijelca. Sve to dovodilo je do sve većih nesuglasica između doseljenika i domorodaca.
Ustanak
U studenome 1903. godine donesen je zakon o dugovima koji će biti jedan od okidača ustanka. Radilo se o tome da je domorodačko stanovništvo godinama posuđivalo novac od bijelih trgovaca s velikom kamatnom stopom. Veći dio takvih dugova domoroci nisu otplaćivali jer nisu imali novac kojim bi dug vratili te je dug rastao. Vođen dobrim namjerama guverner von Leutwein donio je zakon prema kojem će svi dugovi koji ne budu naplaćeni do kraja naredne godine otići u zastaru. Svjesni da narasle dugove domicilno stanovništvo neće moći podmiriti na vrijeme bijeli su trgovci nasilno otimali stoku domorocima i sve ono što su smatrali vrijednim ne bi li tako smanjili svoj gubitak. Kako vlasti nisu činile gotovo ništa da bi spriječile takvu praksu to je dovelo do novih napetosti. Iste godine domoroci su čuli za plan da se njihova zemlja podijeli gradnjom željezničke pruge koja je trebala povezati obalu s unutrašnjošću. Namjera je bila prugom kvalitetnije povezati doseljenička naselja i omogućiti nov val doseljavanja. Kako bi se to provelo što učinkovitije razmatrana je i ideja da se domorodačko stanovništvo smjesti u rezervate. Do 1903. godine narod Herera izgubio je 130.000 kvadratnih km zemlje koju su sada nastanjivali Europljani. Pomisao na to da bi mogli izgubiti još zemljišta te da bi mogli završiti u rezervatima potaknula je vođe Herera na dizanje ustanka. Početkom 1904. godine Herero ratnici napadaju doseljeničke farme i u prvim danima pobune ubijaju između 120 i 150 doseljenika (među ubijenima su bile i tri žene). Tako zapaljen plamen pobune nastavio se širiti kolonijom.
Potom se u gradu Otjimbingwe, koji je u to vrijeme bio važno središte Herera, dogodio incident koji će još više pogoršati situaciju. U Otjimbingweu su doseljenici živjeli u dobrosusjedskim odnosima s domorocima i nije bilo naznaka sukoba. Tri dana prije izbijanja pobune u gradu se slavilo vjenčanje jednog doseljeničkog para. Iste večeri stigao je glasnik s viješću da se Hereri u gradiću Okahandja spremaju dići pobunu. Predstavnici njemačke zajednice u Otjimbingweu susreli su s mjesnim vođom Herera Zerauaom te zatražili od njega da se očituje ima li miroljubive namjere. Zacharias je prvo usmeno potvrdi svoje miroljubive namjere i potom uputio pismo guverneru von Leutweinu u kojem je izrazio svoju lojalnost Njemačkoj. Činilo se kako je time mir u Otjimbingweu osiguran. Naredno jutro u grad dolazi skupina njemačkih vojnika a za njima u grad pristiže bjelačko stanovnišvo iz okolnih područja napuštajući svoje farme. Sa svakom novom pridošlicom stizale su vijesti o novim smrtima i uništenjima. Kada je strah dosegnuo kritičnu razinu na farmi koja je pripadala obitelji Hälbich bijelo je stanovništvo utvrdilo kompleks zgrada i zaštitilo ga bodljikavom žicom. Devet dana od početka ustanka u Okahandji, 23. siječnja 1904. godine, njemačke su postrojbe otvorile vatru na crkvu u kojoj su pripadnici Herera nazočili nedjeljnoj misi u mjesnoj crkvi.
Sukob je sada poprimio vrlo ozbiljne razmjere i guverner von Leutwein pokušava ih zaustaviti te poziva vođu Herera Samuela Maharera na pregovore. Guvernerova zamisao da se nastala situacija razriješi pregovorima nije se svidjela desničarskim skupinama, kako onima u koloniji tako i onima u Njemačkoj. Tako je započela kampanja za opoziv von Leutweina s guvernerske dužnosti i jačim angažmanom vojske. Domorodački ustanak bio je prigoda za proimperijalističke krugove koje su željele ustanak domorodaca iskoristiti za potpuno preuzimanje vlasti u koloniji. Vijest o ustanku u Berlin je stigla već 14. siječnja 1904. godine, a Pangermanska liga i slične interesne skupine u novinskim su člancima i pamfletima napadale von Leutweina zbog vođenja "mekane politike" prema domorocima. Za njih su domoroci bili divljaci koje treba istrijebiti, a ne s njima voditi pregovore. S tom svrhom dio je njemačkih medija kroz retoriku prožetom nacionalizmom, militarizmom i rasizmom stvara sliku o Hererima u kojoj su oni viđeni kao divljaci i barbari koji siluju i ubijaju sve i svakog. Na koncu car Wilhelm II zapovijeda slanje dodatnih postrojba koje su imale zadaću ugušiti ustanak. Tako je 3. svibnja 1904. godine za vrhovnog zapovjednika (Oberbefehlshaber) njemačkih postrojba u koloniji postavljen general Adrian Dietrich Lothar von Trotha. Tridesetog svibnja von Leutwein će uputiti svoj posljednji poziv ustanicima na predaju: "Vi dobro znate da nakon što ste ustali protiv svog zaštitnika, njemačkog cara, ne preostaje vam ništa drugo nego boriti se do smrti. Ja ne mogu zaustaviti rat. Ali ga vi možete zaustaviti, ako se predate, položite svoje oružje i budete primjereno kažnjeni." Dolaskom von Trothe s njegovih 14 tisuća vojnika, pripadnika kolonijalne vojske (Schutztruppe), 11. lipnja 1904. godine propadaju sve prigode za pregovore.
Schutztruppe (zaštitne snage)
Kolonijalna vojska carske Njemačke osnovana odlukom Reichstaga 1891. godine. Schutztruppe su imale izdvojeni stožer tj. organizacijski nisu bile dio carske vojske, ali su se vojni propisi carske vojske odnosili i na pripadnike Schutztruppea. Postojala su tri zapovjedništva, po jedno za svaku koloniju (istočnu, zapadnu i jugozapadnu Afriku). Najveći dio vojnika u ovim trupama bili su Nijemci, ali nalazimo i manji broj Austrijanaca, Bura i Afrikanera.
Šest mjeseci nakon početka pobune general von Trotha će stupiti na tlo kolonije i odmah nakon dolaska susreće se s von Leutweinom i preuzima vojno zapovjedništvo. Prilikom tog susreta von Leutwein je ustrajavao na nastavku pregovora s domorocima, međutim von Trotha nije ni želio čuti za takvo što. On je želio sukob i to je otvoreno izrekao: "Afrička će plemena (...) umrijeti nasilnom smrću. To je bila i ostaje zadaća moje politike, u ostvarenju tog cilja služit ću se terorom, pa čak i okrutnošću. Istrijebit ću afrička plemena morem novca i krvi." Ne znajući za von Trothine namjere jedan od vođa ustanka, Salatiel Kambazembi, zatražit će pregovore o predaji sukladno von Leutweinovom proglasu iz svibnja, ali von Trotha će tu mogućnost odbaciti. U svoj će dnevnik zapisati: "To će mu teško pomoći, borili su se zajedno, bit će uhvaćeni zajedno, objesit ćemo ih zajedno." Carski general nije želio uzeti u obzir da je oružana pobuna do njegova dolaska ustvari već išla ka svom kraju. Nakon prvih sukoba ustanici su shvatili kako ne mogu pobijediti nadmoćnijeg suparnika i odlučili su promijeniti taktiku. Umjesto oružanih sukoba odlučili su se na uzmak i pregovore. Stoga je glavnina Herera je 14. travnja 1904. godine započela povlačenje ka planini Waterberg gdje se nalazilo posljednji veliki izvor vode prije početka pustinje Kalahari (Hereri tu pustinju nazivaju Omaheke). Vođe Herera nadali su se početku pregovora, ali general von Trotha je imao druge planove. Kakve su namjere novopridošlih njemačkih postrojba bile može se iščitati iz pisma mladog poručnika Franza Rittera von Eppa kojeg je on napisao svojoj obitelji na putu za Namibiju: "U svijetu je u tijeku redistribucija. S vremenom treba nam više prostora i samo pomoću mača možemo ga dobiti. Ovo je pitanje naše generacije i naše opstojnosti." Nekoliko desetljeća kasnije, u samim počecima nacističke stranke, von Epp će biti jedan od stožernih stranačkih ljudi, a njegova desna ruka u nacističkoj stranci bit će osnivač SA odreda Ernest Röhm. Preko njega von Epp će upoznati Hitlera, a o von Eppu budući će Führer reći: "On me naučio govoriti." I ne samo to - von Epp će Hitleru osigurati 60.000 maraka kako bi kupio minhenski list Völkischer Beobahter koji će postati službeno glasilo nacističke stranke. Koliki je bio von Eppov značaj govori i snimka nacističkog skupa u Nürnbergu iz 1941. godine na kojoj ispred Hitlera stoji von Epp uz Hitlerova zamjenika Hermanna Göringa.
Bitka kod Waterberga
Kada je okupio dovoljno veliku vojnu silu da bi imao odlučujući vojnu premoć von Trotha je zapovjedio svojim postrojbama pokret ka Waterbergu. Pred polazak u bitku on je u svojim zapisima iznio ono što je naumio učiniti s pobunjenicima: "Vjerujem da narod kao takav treba biti uništen, ili ako to nije moguće iz taktičkih razloga, mora biti protjeran iz zemlje. (...) To će biti moguće ako se zauzmu izvori vode od Grootfonteina do Gobabisa. Stalna pokretljivost naših postrojba omogućit će nam da pronađemo male skupine i onda ih postupno uništimo." Početkom kolovoza von Trothine postrojbe zauzele su položaje kod Waterberga, a dan prije bitke u svom stožeru u Ombuatjipirou von Trotha je opisao svoj plan: "Opkoliti Herere kod Waterberga i uništiti tu masu istovremenim udarom (...) i zatim ih osuditi na smrt." Ujutro 11. kolovoza 1904. godine njemački su vojnici započeli napad. Borbe su se odvijale uglavnom u jugoistočnom dijelu Waterberga, a najteže su se vodile oko izvora vode Hamakari. Glavnina njemačkih snaga, pod vodstvom von Trothe, napredovala je iz pravca Ombuatjipiroa ka Hamakariju. Njemu će se 12. kolovoza 1904. pridružiti i snage predvođene pukovnikom Bertholdom von Deimlingom kako bi se dodatno osnažio napad njemačkih snaga i potisnule Herere u pustinju. Zamisao von Trothe bila je okružiti Herere, ali ostaviti istočni dio obruča oslabljenim. Računao je da će se Hereri, kad uvide da su poraženi, pokušati probiti kroz taj dio obruča. Istok nije odabran slučajno - u tom je pravcu bila pustinja Kalahari. Tijekom bitke dogodilo se upravo ono što je von Trotha i zamislio - Hereri su se počeli povlačiti u pustinju. Potom su njemačke postrojbe krenule za neprijateljem i tjerale ga sve dublje u negostoljubiv okoliš te usput pokušavale likvidirati što veći broj Herera, a pri tome nisu štedjeli ni žene ni djecu. Jan Cloete, koji je bio vodič njemačkim postrojbama svjedoči što se tad događalo: "Bio sam nazočan kad su Hereri poraženi u bici kod Waterberga. Nakon bitke svi muškarci, žene i djeca koji su pali u njemačke ruke, bili ranjeni ili ne, bez milosti su ubijani. Potom su Nijemci organizirali potjeru za ostalima i sve one koje su našli usput i u pustinji ustrijeljeni su i probadani bajunetama dok ne bi umrli. Većina Herero muškaraca bila je nenaoružana i nisu mogli pružati otpor. Oni su samo pokušavali pobjeći sa svojom stokom."
Dan kasnije, 13. kolovoza 1904. godine, postrojbe pod zapovjedništvom von Deimlinga i von Mühlenfelsa započele su potjeru za najbrojnijom skupinom Herera. Dva dana kasnije, 15. kolovoza, von Estroff i von der Heyde sukobljavaju se sa skupinom Herera koja bježi ka sjeveroistoku. Dio Herera ipak je uspio izmaći progoniteljima ulazeći sve dublje u pustinju. Nadali su se kako će spas naći u Bechuanalandu (današnja Bocvana), teritoriju koji je bio pod britanskim nadzorom. Njih oko tisuću uspjelo je domoći se cilja, a manji dio Herera pobjegao je u susjednu Angolu. Vjerujući kako će se pripadnici Herera pokušati vratiti do izvora vode von Trotha je zapovjedio da se počne s gradnjom 300 km duge crte vojnih postaja kako bi se takvo što spriječilo, a to je dovelo do umiranja tisuća Herera od gladi i žeđi. Povrh svega izdao je zapoviedio da se zatruju izvori vode i time još više smanje šanse domorodaca za preživljavanjem. Kasnije su njemačke ophodnje pronašle kosture oko rupa koje su bile duboke i do 13 metara, a koje su Hereri kopali ne bi li došli do vode.
Drugog listopada 1904. godine von Trotha šalje upozorenje ustanicima: "Ja, veliki general njemačke vojske, šaljem ovo pismo Hererima. Hereri nisu više njemački problem. Oni su ubijali, krali, rezali uši i druge dijelove tijela ranjenih vojnika, a sada su prevelike kukavice da bi se nastavili s borbom. Objavljujem da će onaj tko mi preda jednog od poglavica dobiti 1000 maraka i 5000 maraka za Samuela Maherera. Narod Herera sada mora napustiti zemlju. Ako odbije, natjerat ću ga na to topovima. Svaki pripadnik Herera koji se zatekne unutar njemačkih granica, s oružjem ili stokom ili bez njih, bit će smaknut. Neću poštedjeti ni žene ni djecu. Izdat ću zapovijed da ih se protjera i puca na njih. To su moje riječi Herero narodu." Iako je bilo negodovanja zbog ovakvog postupka s domorocima von Trotha je smatrao kako nema potrebe raditi iznimke za žene i djecu budući da će one "zaraziti njemačke vojnike njihovim bolestima", a sam je ustanak objasnio riječima "to je bila i ostala rasna borba". Ohrabreni ovakvim stavom svog zapovjednika njemački su vojnici učestalo silovali mlade Herero žene prije nego bi ih ubili ili protjerali natrag u pustinju. No, ova je objava bila samo legaliziranje onoga što su pripadnici Schutztruppea činili i ranije. O tome svjedoče i dnevnici vojnika. Kao primjer može poslužiti izvadak iz dnevnika poručnika H. F. R. Knokea koji je 8. srpnja 1904. godine zapisao: "Od pet uhvaćenih Herera četvoricu smo objesili. Peti je korišten u radne svrhe." Dan kasnije zapisat će: "Našem smo zatvoreniku stavili omču oko vrata i potom ga zakačili za konjsko sedlo." Brutalnosti se nastavljaju i tijekom kolovoza (16. kolovoza 1904.): "Uhićena Herero žena je (...) oslobođena. Ipak, gorčina ljudi je velika. Žena još nije ni napustila naš tabor kad su njenom pravcu ispaljena dva metka."
| Njemački gubici u bici kod Waterberga | |||
|---|---|---|---|
| Časnici | Vojnici | Ukupno | |
| Mrtvi | 62 | 614 | 676 |
| Nestali | 2 | 74 | 76 |
| Ranjeni | 89 | 818 | 907 |
| Ukupno | 153 | 1506 | 1659 |
| Umrli od bolesti | 26 | 663 | 689 |
| Sveukupno | 2348 | ||
Mjesec dana kasnije (2. studenog 1904.) njemačke snage pod zapovjedništvom poručnika von Beestena pozvali su ustanike u mjestu Omuramba, uz granicu s Angolom, na pregovore o predaji. Herero ustanici odazvali su se pozivu i došli na pregovore s namjerom da se predaju. No, dok su prilazili njemačkim snagama von Beesten je zapovjedio da se zapuca na ustanike: "Dao sam zapovijed da se otvori vatra. Na kratko neprijatelj je snažno uzvratio, ali se potom počeo povlačiti niz padinu, praćen našim mecima i granatama, da bi se zaustavio na udaljenosti od oko 300 metara. U međuvremenu su poglavice pokušale pobjeći, ali su ubijeni u radijusu od 10 do 300 metara. (...) Oko podneva neprijatelj se povukao. Koliko je meni poznato, nitko nije pobjegao neozlijeđen. (...) Nije bilo žrtava na našoj strani." Postupci nalik ovima bili su posve prihvatljivi kolonijalnoj vojsci. U dnevnicima Emila Malzahna, koji je pratio von Trothu u jednoj od potjera, zapisano je: "Nove Herero zarobljenike objesili smo za vrat. Poslije ovog dana često sam viđao Herere kako vise na granama drveća." Istovremeno von Trotha uopće nije skrivao kako namjerava nastaviti sa zvjerstvima: "Budući da se ne mogu, niti hoću, pomiriti s tim ljudima bez izričite zapovijedi Njegovog Veličanstva cara i kralja, od velike je važnosti da svi dijelovi naroda budu podvrgnuti strogom tretmanu. Ja sam počeo provoditi takav tretman na vlastitu inicijativu i dok ne dobijem zapovijed da postupim suprotno, nastavit ću s tim činjenjem sve dok ovdje zapovijedam. Moje poznavanje srednjoafričkih plemena - Bantua i drugih - drži me u uvjerenju da će crnci razumjeti samo brutalnu silu te su pregovori stoga posve besmisleni. Prije mog odlaska jučer dao sam izvesti zarobljene ratnike pred ratni sud i objesiti ih, a sve žene i djecu koji su ovdje potražili utočište dao sam prevesti nazad u pustinju." Da je s von Trothinim zvjerstvima bio upoznat i vrh njemačke vojske svjedoči tekst u službenom glasilu njemačke vojske Der Kampf u kojem se o von Trothinim postupcima piše: "Ove akcije pokazuju u najboljem svjetlu nemilosrdnu energiju njemačkog zapovjedništva u slamanju poraženog neprijatelja. Bez boli i bez žrtava kojih smo pošteđeni u eliminaciji zadnjih ostataka neprijateljskog otpora. Poput ranjene zvijeri neprijatelj je praćen od jednog izvora vode do drugog, dok konačno nije postao žrtva vlastitog okoliša. Pustinja Omaheke trebala je dovršiti ono što je njemačka vojska započela: istrebljenje naroda Herero."
Guverner von Leutwein žalio se kancelaru Bernhardu von Bülowu na von Trothine akcije smatrajući kako one uništavaju mogućnost postizanja političkog dogovora. No, oproba politici istrebljenja ipak je bila uglavnom temeljena na tome da su kolonijalni dužnosnici na domoroce gledali prvenstveno kao na jeftin izvor radne snage. O tome svjedoči i jedno von Leutweinovo prosvjedno pismo u kojem on, između ostalog, piše: "Ne slažem se s onim fanaticima koji žele uništenje Herera. Osim činjenice da 60.000 ili 70.000 ljudi nije lako uništiti, bila bi to gruba greška s gospodarske točke gledišta. U manjoj mjeri Herere trebamo kao stočare, a osobito ih trebamo kao radnike. Ako bi politički bili mrtvi to bi bilo posve dovoljno." Kancelar von Bülow žalio se caru Wilhelmu II da su von Trothine akcije "protivne kršćanstvu i humanitarnim principima, da uništavaju gospodarstvo i narušavaju međunarodni ugled Njemačke." Nakon niza političkih pritisaka vlada je u prosincu 1904. godine uspjela uvjeriti cara Wilhelma II da zapovijedi von Trothi prekid oružanih sukoba. Poslan je brzojav u kojem se von Trothi zapovijeda da prihvati predaju Herera. Sukladno carskoj zapovjedi dozapovjednik Schutztruppea bojnikLudwig von Estorff poziva Herere na predaju obećavši pri tome kako će im poštedjeti živote i preseliti ih u područja u kojima su boravili prije sukoba. Međutim, von Trotha je oštro reagirao na ovaj von Estroffov potez riječima: "Ne možete im ništa obećati!" Potom su njemački misionari i vojne ophodnje započeli s pretraživanjem pustinje ne bi li pronašli preživjele domoroce obavještavajući ih da im je car udijelio oprost. Pronađeno je oko 13.000 Herera koji su bili posve preplašeni i puni nepovjerenja. Ipak to nije bio kraj stradanju domorodaca već samo početak istrebljenja novim metodama.
Logori
Preživjele pripadnike Herera, većinom su to bile žene i djeca, kolonijalne su vlasti smjestile u logore. Koncept logora rađen je po uzore na britanske logore u Južno Africi koje su tijekom Drugog burskog rata (1899. - 1902.) uspostavile britanske vlasti. Nijemci su svoje logore nazvali Konzentrationslager i uspostavili su ih diljem kolonije. U tim su logorima domoroci ograđeni ogradama od bodljikavog trnja ili bodljikave žice i nagurani u malom prostoru. Točan broj logora i žrtava nije nikada utvrđen, ali je nesumnjivo riječ o velikom broju stradalih. Ovisno o izvorima procjene o broju Herera prije ustanka različite su, ali najčešće se spominje broj od oko 80 tisuća Herera, od toga ih je ustanak preživjelo svega 24 tisuće. Velik broj onih koji su preživjeli ustanak neće preživjeti logore. Jedan od logora bio je smješten u prijestolnici kolonije Windhoeku gdje su boravile na tisuće zatočenika. Prema dostupnim podacima 1906. godine u logoru je boravilo 5000 logoraša. Čemu su se u u tim logorima mogli nadati zatočenici poručio im je novi guverner Njemačke jugozapadne Afrike Friedrich von Lindequist (1905. - 1907.): "Vaši su ljudi sada uništeni, mnogi od njih su jadno završili, a neki od vaših poglavica pobjegli su preko granice, a vi ste zatočeni, sve je to vaša krivnja." Potom je napomenuo kako on ne može ublažiti njihove patnje dok svi pripadnici Herera ne budu zarobljeni: "Vi imate priliku poslati im poruku da se predaju. Jamčimo korektno postupanje prema njima. (...) Mogu vam reći da će svatko tko se podčini imati dobar tretman."
Glavna luka kolonije bio je grad Swakopmundu u kojem su postojala dva logora. Jedan od njih nalazio se na samoj plaži, a što se tamo zbivalo opisuje očevidac Hugo Fraser: "Kada sam stigao u Swakopmund vidio sam mnogo Herero zatočenika koji su uhićeni tijekom pobune koja je još uvijek trajala. Moglo je biti oko 600 muškarca, žena i djece. Bili su smješteni na plaži, okruženi bodljikavom žicom. Žene su morale raditi teške fizičke poslove baš kao i muškarci. (...) Žene su radile na utovaru i istovaru (...) Bile su upregnute po osam njih u kola koja su morala vuči poput životinja. Mnoge od njih bile su izgladnjele i slabe te su umirale od iscrpljenosti. Oni koji nisu dobro radili brutalno su bičevani. Vidio sam da su jednu ženu ubili trnokopom. To su uradili njemački vojnici. Osobno sam vidio kako su njemački vojnici ubili šest žena. Rasporili su ih s bajunetima. Vidio sam tijela. Boravio sam tamo šest mjeseci, a Hereri su umirali svakodnevno u velikom broju od od iscrpljenosti i bolesti." Točnost ovog svjedočanstva potvrdio je Heinrich Vedder iz Rajnskog misionarskog društva, dodajući kako su pripadnici Herera "smješteni iza dvostruke bodljikave žice (...) boravili su u jednostavnim građevinama od dasaka i vreća, i to na takav način da je u jednoj takvoj građevini boravilo 30 do 50 ljudi bez obzira na dob ili spol. Od ranog jutra do kasne večeri, vikendima, kao i praznikom, morali su raditi pod čvrstom stegom nadglednika sve dok ne bi klonuli. Uz sve to obroci su bili vrlo rijetki. Riža bez potrebnih dodataka nije bila dostatna za pravilnu ishranu njihovih oslabljenih tijela od rada na polju, na vrućem suncu, noću od hladnoće i iscrpljenost od napora u zatvorskim uvjetima u Swakopmundu. Poput stoke odvoženi su u smrti i poput stoke su sahranjivani. Ovo se može činiti preteškim riječima ili pretjeranim. (...) Ali ovo svjedočanstvo ne može biti tako brutalno i bezosjećajno kao što su to bili vojnici i civili. U potpunosti opisati sve užase gotovo je nemoguće." Obroci koje su dobivali, kao što je rečeno, sastojali su se uglavnom od šake nekuhane riže te nešto soli i vode. Kako zatočenici nisu imali gdje skuhati rižu morali su je jesti prijesnu. To je bio udarac na zdravlje zatočenika jer je nekuhana riža teško probavljiva. U takvim lošim životnim uvjetima s nepostojanjem zdravstvene skrbi, a s velikim brojem ljudi na malom prostoru brzo su se širile razne bolesti (dizenterija, upala pluća, tifus...). Posljedično stopa smrtnosti u logorima je 1908. godine dosezala 45 %, da bi se kasnije popela na 74 %. Procjenjuje se da je samo u logorima u Swakopmundu između 1905. i 1908. godine umrlo oko 2500 Herera.
Swakopmund je bio središte industrije i trgovine te samim tim mjesto gdje se robovski rad mogao odlično iskoristiti. Stoga je dolazilo i do situacija da je vojska zatočenike iznajmljivala privatnim tvrtkama i naplaćivala njihov rad. Cijena je bila 10 maraka mjesečno po osobi. Većim je tvrtkama čak dopuštano da imaju vlastite privatne logore. Zatočenici su uglavnom korišteni kao radna snaga za utovar robe u luci, ali su radili i na izgradnji novih zgrada. Vlasti su brižno bilježile i dokumentirale gotovo sve što se događalo u logorima. Danas u arhivima Windhoeka postoji najmanje 14 knjiga koje su ustvari matice umrlih (Totenregister). U njima se nalazi ime osobe (najčešće nepoznato), godište, spol, broj (svaki je zatočenik po dolasku dobivao metalnu pločicu s brojem) i za koga je osoba radila u vrijeme smrti. U većini slučajeva kao uzrok smrti navedena je iscrpljenost. Jeftina radna snaga bila je u to vrijeme vrlo tražena i korištena za sve teške fizičke poslove kojom su izgrađene broje zgrade u današnjoj Namibiji. Među njima i zgrada današnjeg parlamenta. Najveći pothvat predstavljala je gradnja željezničke pruge. Na jugu zemlje tvrtka Lenz je (između 1906. i lipnja 1907.) za rad potraživala 2014 logoraša. Nakon samo šest mjeseci tvrtka je izvijestila kolonijalne vlasti da su 1359 logoraša preminula ili prema statističkom izračunu same tvrtke njih 67,48 %.
Uza sve to zatočenici su svakodnevno bili izloženi raznim zlostavljanjima. Vješanja, strijeljanja i premlaćivanja bile su svakodnevne pojave. U nekim slučajevima misionarima je dopušteno dati posljednju pomast osuđenicima. Misionar Meier opisao je posljednje trenutke Zachariasa Kukurija, jednog od Herero poglavica. Unatoč tome što je bio zaražen malim boginjama izveden je pred sud i osuđen na vješanje. Kad su ga izveli na stratište, omča mu je navučena oko vrata: "I tada - nikada neću zaboraviti taj trenutak - dogodilo se nešto nečuveno, omča je skliznula s njegova vrata i on je pao na zemlju. (...) Dotrčala su dva vojnika, podigla ga i odvukla sa strane, a prema zapovijedi bojnika koji je nadzirao smaknuće, pucali su u njega." Nadzornici su rado koristili sjambok (vrsta biča) kako bi zatočenike tjerali na rad. Takva zlostavljanja nisu mogla dugo ostati neprimijećena te je tako 28. rujna 1905. godine u južnoafričkom listu Cape Argus objavljen interview s Percivalom Griffithom, koji je radio u gradu Lüderitzu, i u kojem opisuje što je tamo vidio: "Na stotine je njih, uglavnom žena i djece i nekolicina staraca (...) kada bi pali vojnici bi ih bičevali punom snagom dok se ne bi ustali (...) Jednom prilikom vidio sam ženu da nosi dijete staro oko godinu dana na leđima s teškom vrećom žita na glavi (...) pala je. Desetnik ju je tukao bičem zasigurno više od četiri minute, a bičem je tukao i dijete (...) žena se borila i polako je uspjela ustati te nastavila nositi svoj teret. Cijelo vrijeme nije ispustila ni najmanji zvuk, ali dijete je plakao veoma glasno."
Percival Griffith nije bio jedini svjedok ovih brutalnosti. U to vrijeme mnogi su stanovnici današnjeg Cape Towna radili u namibijskim gradovima. Po povratku u Cape Town neki od njih ispričali su što su vidjeli. Jedan od njih je bio i Fred Cornell, pripravnik na poslovima s dijamantima u Lüderitzu. On je o logoru na Shark Islandu posvjedočio: "Hladno - tijekom noći često je tamo bilo izrazito hladno - glad, žeđ, bolesti i ludilo uzimali su svoje žrtve svaki dan. Kola puna tijela svaki su dan prevožena na plažu s druge strane i sahranjivana u nekoliko centimetara pijeska u vrijeme oseke. A kada bi došla plima tijela bi nestala jer bi postala hrana za morske pse." Upravo je logor na Shark Islandu bio najgori. Grad Lüderitz nalazi se na jugu Namibije i smješten je na rubu pustinje i obali oceana. U njegovoj se luci nalazi Shark Island (Otok morskih pasa) koji je malom uskom prevlakom vezan s kopnom. Na kraju otoka bio je smješten logor gdje su zatočenici bili izloženim jakim vjetrovima. Za potrebe izgradnje nove pruge u logor je dovedeno 487 Herera. Prema svjedočenju misionara Kuhlmana bili su to prvi zatočenici u ovom logoru. Tijekom 1906. godine broj zatočenika se povećava, a 9. rujna 1906. godine u logor stiže 1790 pripadnika naroda Nama. Četiri mjeseca nakon toga umrijet će 291 pripadnik ovog naroda (u prosjeku 9 ljudi po danu). Zapovjednik logora Estroff napisat će u svom izvješću da je od travnja 1907. godine umrlo oko 1700 zatočenika, a od toga broja 1203 bili su pripadnici Nama naroda. Kršćanski misionari će pak u svojim izvješćima pisati da je stopa smrtnosti u logoru na Shark Islandu bila od 12 do 18 ljudi na dan. Od ukupnog broja zatočenih 80 % njih neće živi dočekati zatvaranje logora. Poslije zatvaranja logora Herero žene će optuživati njemačke vojnike da su ih prisiljavali na seksualne odnose s njima kako bi imale blaži tretman. Bila to istina ili ne ostaje činjenica da je tijekom boravka u logoru rođen velik broj djece koji su bili mulati. Čuvari na Shark Islandu bavili su se i trgovinom lubanjama mrtvih logoraša. Prodavali su ih znanstvenicima, muzejima i sveučilištima u Njemačkoj. Ta je praksa bila toliko široko raširena da su postojale i razglednice na kojima su se vidjeli vojnici kako pakiraju lubanje za transport u Njemačku.
Znanstvenici u službi genocida
Njemački znanstvenik Eugen Fischer u koloniju dolazi 1904. godine s ciljem izvođenja medicinskih eksperimenata nad logorašima. U suradnji s drugim njemačkim znanstvenikom Theodorom Mollisonom provodio je eksperimente nad zatočenicima koji su uključivali sterilizaciju, davanje injekcija tifusa, tuberkuloze i kozica. Fischer je provodio eksperimente nad 310 djece iz rasno mješovitih brakova. U svojim ih je radovima nazivao "kopilad" i okarakterizirao ih kao "rasno manje vrijedne". Njegove metode uključivale su mjerenje veličine glave i tijela te ispitivanje očiju i kose. Mjerenjem lubanja, karakteristika lica i boje očiju želio je dokazati kako su crnci ne samo inferiorni bijelcima već i da su, kako je sam ustvrdio, "životinje". U konačnici Fischer će zaključiti kako treba zabraniti rasno mješovite brakove. Da se do njegovih riječi držalo govori i podatak da su 1912. godine takvi brakovi doista bili zabranjeni u njemačkim kolonijama. U svojoj studiji Fischer će zaključiti da djeca iz rasno mješovitih brakova mogu biti korisna za Njemačku, ali da se nakon što korisnost prestane ta djeca trebaju "iskorijeniti". No, nije samo Fischer svojim teorijama omalovažavao domoroce. Bilo je slučaja da su neki njemački antropolozi krali dijelove ili cijela ljudska tijela s groblja kako bi ih otpremili u Europu zbog proučavanja ili prodaje.
Nakon povratka u Njemačkoj Fischer će biti postavljen za dekana na berlinskom sveučilištu, a karijeru uglednog znanstvenika ostvarit će i Theodor Mollison. Jedan istaknutih studenata Eugena Fishera bit će Josef Mengele - liječnik koji će raditi genetičke eksperimente nad židovskom djecom u Auschwitzu. Fischerova će djela čitati i Adolf Hitler koji u svom djelu Mein Kampf daje izravne reference na njegova djela tvrdeći kako mu je Fischerovo djelo bilo nadahnuće. Dolaskom nacista na vlast Eugen Fischer postat će jedan od najmoćnijih ljudi u njemačkoj znanosti. To i ne čudi jer će njegove ideje i "znanstvena" proučavanja biti temelj na kojem će nacisti graditi svoju ideologiju. Hendrik Verwoerd bio je još jedan Fischerov student koji je zamisli svoga profesora želio provesti u djelo. On će postati premijer Južnoafričke republike i ustrajno provoditi politiku apartheida. U Južnoafričkoj republici nazivan je "arhitektom apartheida".
Genocid
Prema UN-ovoj konvenciji iz 1948. godine genocid je bilo koje djelo počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Pod tim se podrazumijeva: ubijanje; nanošenje teških ozljeda ili duševnih boli; namjerno podvrgavanje životnim uvjetima koji mogu dovesti do potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja, nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja te prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.
Logori su službeno zatvoreni 1908. godine, a preživjeli su domoroci raseljeni kao radnici po naseljima u koloniji bez prava posjedovanja stoke ili zemljišta. Uz to svi domoroci stariji od sedam godina prisiljeni su nositi metalni disk s pripadajućom oznakom. Prema kolonijalnom popisu iz 1911. godine od ukupnog broja Herera (80.000) prije ustanka preostalo je svega njih 15.130, a broj Nama je s 20.000 pao na svega 9781. Međutim, ne može se s apsolutnom sigurnošću reći da su ovi podaci posve točni jer potpuna evidencija umrlih Herera i Nama ne postoji. Razni povjesničari navode različite brojke stradalih i preživjelih. Najtočnijim podacima smatraju se oni navedeni u izvješću Ujedinjenih naroda iz 1985. (tzv. Whitakerovo izvješće) gdje se navodi da je populacija od 80.000 Herera svedena je na 15.000 ljudi u periodu između 1904. i 1907. godine. Jeremy Sarkin Huges u djelu Colonial Genocide and Reparations Claims in the 21st Century: The Socio-Legal Context of Claims under International Law by Herero against Germany for Genocide in Namibia procjenjuje broj domorodačkih žrtava na čak 100.000. S druge strane njemački autor Walter Nuh tvrdi da je 1904. samo 40.000 Herera živjelo u Njemačkoj jugozapadnoj Africi i da stoga broj žrtava može biti "samo 24 tisuće".
U sukobu je s njemačke strane bilo angažirano 19.000 vojnika od kojih je samo 3000 sudjelovalo u oružanim sukobima. Od tog broja 676 Nijemaca poginulo je u borbi, 76 vojnika se vodi kao nestale, a njih 689 umrlo je od raznih bolesti. Sam sukob s domorocima kolonijalne je vlasti koštao 600 milijuna maraka. Već spomenuto Whitakerovo izvješće označit će ovaj sukob kao "najraniji pokušaj genocida u 20. stoljeću". Posljedice tog sukoba osjećat će se do današnjih dana. Godine 1998. njemačkih predsjednik Roman Herzog posjetio je Namibiji i javno se ispričao za zlodjela njemačke vojske. Nezadovoljni samo isprikom vođe Herera su 2001. godine u Sjedinjenim Državama podigle tužbu protiv Njemačke zahtijevajući reparacije od njemačke vlade. Na stotu godišnjicu početka sukoba (16. kolovoza 2004.) njemačka ministrica gospodarskog razvoja Heidemarie Wieczorek-Zeul službeno se ispričala Hererima naglašavajući u svom govoru: "Mi Nijemci prihvaćamo našu povijesnu i moralnu odgovornost i krivnju za djela koja su počinili Nijemci u to vrijeme." No, tom je prilikom odbacila mogućnost plaćanja posebne odštete, ali je obećala gospodarsku pomoć Namibiji.
Objavljeno: 20. 11. 2011.
