Preci Mongola nastanjivali su područja Mandžurije, Mongolije i Xinjianga, živjeli su nomadskim životom i bavili se stočarstvom. Nisu imali središnju vlast, ali su se povremeno različiti klanovi udruživali u plemena, a plemena u plemenske saveze (uluse). Odnosi unutar tih saveza većinom su bili prilično nestabilni. Često su počivali na rodbinskim vezama te su se zbog rodbinskih nesuglasica učestalo i razvrgavali. Osim međusobno ti nomadi su se sukobljavati i sa susjednim kineskim državama. Tako su 311. napali glavni grad dinastije Ch'in, poznatije kao zapadni Ch'in, (naziva se još i Qin ili Jin) i ubili cara. Isto će ponoviti 316. godine - provalit će u novu prijestolnicu dinastije Ch'in i nakon što se car preda smaknuti ga. Koliko su bili opasni po svoje susjede govori podatak da je Kineski zid, najveća građevina na svijetu, podignuta upravo radi zaštite Kine od tih nomada. Već u 7. stoljeću prije Krista Kinezi su počeli graditi utvrde kako bi se obranili od napada ovih nomada. Car Shih Huang Ti u 3. stoljeću prije Krista povezat će niz tih utvrda u jedan zid. Povjesničar dinastije Song, Ouyang Xiu, ovim će riječima opisati opravdanost gradnje zida i načine borbe protiv nomada: "Naši pješaci su najbolji kada zatvaraju strateške prolaze dok su barbarski konjanici najbolji na ravnom tlu. Odlučno stražarimo na strateškim prijevojima i ne odlučujemo se na potjeru i progon. Ako dođu trebamo zatvoriti strateške prolaze kako oni ne bi mogli ući. Ako se povuku trebamo zatvoriti strateške prolaze kako se ne bi mogli vratiti." Na koncu Kinezi se neće uspjeti obraniti od Mongola.
Na vrhuncu svoje moći mongolsko će carstvo obuhvaćati između 33 i 35 milijuna kvadratnih kilometara, a u tom će carstvu živjeti preko 100 milijuna ljudi. Utemeljitelj tog velikog i moćnog carstva bit će Temudžin koji će u povijesti ostati poznat kao Džingis kan. Kako je mongolsko društvo izgledalo prije Džingisa kana opisat će perzijski povjesničar Ata al-Mulk Juvayni u svom djelu Povijest osvajača svijeta (The History of the World-Conqueror): "Prije pojave Džingis kana oni nisu imali glavnog poglavicu ili vladara. Svako je pleme živjelo odvojeno. Nisu bili ujedinjeni jedni s drugima i među njima je dolazilo do stalnih borbi i neprijateljstava. Neki od njih smatrali su pljačku i nasilje, nemoral i preljubništvo za muževna i sjajna djela. Kan od Kine od njih je tražio ili otimao robu. Njihova odjeća bila je od koža pasa i miševa. Njihova hrana bila je meso tih životinja i drugih mrtvih bića. Njihovo vino je kobilje mlijeko."
Temudžinov put ka vrhuncu neće biti niti malo lak. Nakon očeve smrti Temudžina, njegovu majku Hoelun, tri mlađa brata i sestru ostatak klana predvođen obitelji Taichut izolirat će od ostatka plemena. Oni će preživljavati u uvjetima krajnjeg siromaštva i biti ponižavani. Klan Taichut prisiljavat će Temudžina da nosi drveni oglavnik kakav su nosile tegleće životinje i ophoditi se prema njemu kao prema psu. Bila je to velika uvreda u društvu koje je jako držalo do časti. Ponižavani i odvojeni od društva bili su primorani jesti korijenje biljaka i ribu, a to je bila hrana za koju su Mongoli vjerovali da je nedostojna čovjeka. Kako je izgledao taj period njihova života kratko je opisala Hoelun rečenicom: "Osim svojih sjena nemamo drugih prijatelja". Nakon jedne pijanke u taboru Taichuta Temudžin će uspjeti pobjeći i okupiti grupu sljedbenika s kojom će krenuti u osvetničke pohode. Redat će pobjedu za pobjedom i 1206. godine na velikoj skupštini stepskih naroda uzeti će ime Džingis kan i proglasiti se vladarom plemena koji žive u pustenim šatorima. Pretpostavlja se da naziv Džingis kan znači "sveopći vladar". Na tom nomadskom saboru svom će najmlađem bratu povjeriti dijeljenje pravde među Mongolima i pokorenim narodima. I red će biti uveden strogim kaznama. Franjevac Giovanni Di Plan Carpini u svom djelu Priča o Mongolima koje mi nazivamo Tatarima (The Story of the Mongols Whom We Call the Tartars) piše da je među Mongolima preljub rijedak i da "njihove žene po krjeposti nadmašuju žene ostalih naroda". Također svjedoči da nitko ne zaključava svoje vlasništvo jer krađa nema. U islamskim povijesnim izvorima o poštivanju zakona i reda među Mongolima nalazimo i ovu rečenicu: "Džingis kanovo dijeljenje pravde bilo je tako da je u cijelom njegovom taboru bilo nemoguće da neka osoba podigne bič s poda osim ako ta osoba nije bila vlasnik toga biča. U cijeloj vojsci ništa nije ukazivalo na postojanje laži i krađe." Razloge ovakvom ponašanju među Mongolima valja tražiti u strogim kaznama, a one su obično bile surovo tjelesno kažnjavanje ili pak smrt.
Slamanje neprijatelja
Prije nego što njegova vojska izraste u veliku i moćnu silu Temudžin će ući u sukob sa svojim prijateljem Jamuqom. Dva prijatelja su se sukobila oko načina napredovanja u mongolskoj hijerarhiji. Jamuqa (negdje i Jamukha) je smatrao kako treba poštivati tradiciju prema kojoj samo plemići mogu dobivati najviše položaje, dok se Džingis kan držao načela da visoke položaje može dobiti svatko tko to zasluži. U prvom sukobu Jamuqa će poraziti Džingis kana, zarobiti njegove zapovjednike i skuhati ih žive u kipućoj vodi. Nakon toga Džingis kan se zakleo da nikada više neće biti poražen, a njegovi vojnici poniženi. U ljeto 1204. doći će do novog sukoba njihove dvije vojske. Pred borbu Džingis kan će svojim borcima poručiti da je "jedno pleme poput jedne strijele - lako se slomi, ali mnogo plemena zajedno je jako i ne može biti slomljeno". Ali veliki se vojskovođa nije oslanjao samo na govore već i na ono što danas znamo kao psihološko ratovanje. Zato je noć prije napada zapovjedio da svaki vojnik umjesto jedne zapali pet vatri kako bi se činilo da je njegova vojska još brojnija. I varka je uspjela - Jamuqini izvidnici izvijestili su svog vođu da je Džingis kanova vojska toliko velika da "ima više vatre nego zvijezda na nebu". Sutradan vojnici Džingis kana u bitku su krenuli u tišini, a kad su se dovoljno približili neprijatelju zapucali su strijelci. Nakon toga u napad je jurnula konjica i razvila se bitka. Tijekom bitke jedna postrojba Džingis kanove konjice započela je povlačenje, Jamuqini vojnici krenuli su u potjeru za njima. I tako su upali u zamku gdje su ih čekali Džingis kanovi strijelci. Vidjevši da je njegova vojska pred porazom Jamuqa bježi iz bitke. U proljeće 1205. izdat će ga njegova dva vojna zapovjednika i zarobljenog dovesti Džinigis kanu. Oni su očekivali nagradu, ali izdajnike je Džingis kan dao smjesta pogubiti. Džingis kan je ponudio Jamuqi da mu se pridruži, ali ovaj je to odbio i zatražio plemenitu smrt. Kako su mongolski običaju zabranjivali proljevanje plemićke krvi Jamuqi je slomljen vrat.
Poslije Jamuqove smrti Džingis kan više nije imao oporbe među Mongolima. Uslijedilo je osvajanje susjednih naroda od kojih će preuzimati razna znanja. Tako će nakon pokoravanja Ujgura preuzeti njihovo pismo. Bit će to početak pisane kulture Mongola. Kada se Džingis kan proglasio sveopćim vladarom pisana kultura omogućila mu je stvoriti prvi mongolski pisani zakonik (Yassa). U tom su aktu propisana prava i obveze svakog podanika. Naravno, pobrojane su i kazne kako bi svatko znao što ga očekuje ako se ne pokori Džingis kanovoj volji. Između ostalog tim se zakonikom ukidalo dobivanje dužnosti sukladno podrijetlu. Umjesto toga uvedeno je ono što danas nazivamo meritokracijom - svatko je mogao obnašati i najviše državničke dužnosti ako bi se pokazao sposobnim za to. Pri tome nije bila važna vjerska, nacionalna ili rasna pripadnost. Vjersku toleranciju koju će Džingis kan uvesti kao važan element njegove vlast provodit će i velika većina njegovih nasljednika. To će s vremenom omogućiti veliki napredak carstva. No, u nekim će slučajevima to biti i otegotna okolnost. Primjerice, nakon što pokori Horezmijsku državu većinsko muslimansko stanovništvo ustat će protiv politike koja promiče vjersku toleranciju. Njima nije odgovaralo da nestorijanski kršćani i budisti imaju jednaka prava s muslimanima jer su tijekom postojanja Horezmijske države muslimani uvijek imali povlašten status. No, Džingis kan će tu bunu ugušiti u krvi.
Uspješno gušenje pobune Džingis kan ima zahvaliti ustroju svoje vojske koja je bila temelj njegova uspjeha. Poglavito se to odnosilo na konjicu. Vještina jahanja smatrana je najvažnijom vještinom. Stoga su Mongoli svoju djecu učili jahati istovremeno kad su ih učili i hodati. Kada bi stasao za rat ratnik bi imao obični između pet do šest konja, ali zabilježeni su slučajevi da su neki ratnici imali i do 18 konja. O konjima je pak vođena posebna skrb. Hranjeni su samo travom i voda im je davana jednom dnevno. Pravilo je bilo da se konji ne potkivaju i da se ne jašu prije navršene treće godine života. Sedla su bila obvezna, a bila su takva da se jahač mogao tijekom borbe okrenuti u sedlu i gađati unatrag iz luka. Njihovi su konji posebice bili poznati po izdržljivosti. Pojedini su konji mogli u devet dana prijeći tisuću kilometara. Europljanin Thomas de Spalato, očevidac mongolskih pohoda, u svojim je zapisima naveo da mongolski konji "skaču po stijenama bez potkova, poput koza".
Znajući da Kinezi neće dugo tolerirati moćnog mongolskog vladara kao svog prvo susjeda Džingis kan je odlučio napasti prvi. Stoga je odlučio krenuti u pohod s 50.000 vojnika, a pohod će trajati šest godina. Uvjeren u vlastitu moć car sjeverne Kine nije se odveć brinuo zbog Mongola. Tu je bio Kineski zid koji je već stoljećima zaustavljao mongolske pohode. Ali ne i ovaj put jer Džingis kan je problem Kineskog zida riješio tako što ga je jednostavno zaobišao. Tako je došao pred prijestolnicu sjeverne Kine, Peking, koji je tada imao oko 350.000 stanovnika. U to doba bio je to jedan od najnaprednijih i najsjajnijih gradova svijeta kojeg je opasavao zid dugačak 60 kilometra i visok 12 metara s 900 stražarskih kula s brojnom vojnom posadom. Stanovnici Pekinga smatrali su svoj grad stoga neosvojivim. To nije pokolebalo Džingis kana koji je suočivši se s ovom preprekom odlučio onemogućiti opskrbu hrane u grad. Time je pretvorio Peking u zatvor u kojem će uskoro na tisuće ljudi gladovati, čak će doći i do pojave kanibalizma. Istovremeno s time kineski inženjeri koji su bili pri Džingis kanovu stožeru obučavali su Mongole kako napraviti opsadne strojeve. Kada su strojevi napravljeni mongolska je vojska napala. Kako je grad branila brojna vojska Džingis kan je znao da će prvi val napadača primiti najjači udarac te je prisilio ranije zarobljene neprijateljske vojnike da oni sudjeluju u prvom valu napada. Tehnički nadmoćnija, ali izgladnjela i iscrpljena, kineska vojska na koncu će popustiti i grad će pasti. Nakon što su mongolske trupe ušle u grad Džingis kan je zapovjedio totalno uništenje grada te su uslijedila paljenja građevina, ubojstva i silovanja. Svjedoci koji su nakon godinu dana nakon pada posjetili Peking posvjedočili su da su u gradu nalazili cijela brda ljudskih kostiju.
Mongolska vojska - učinkovita i okrutna
Velika osvajanja nisu mogla biti izvediva bez dobro opremljenih i pripremljenih ratnika. Kako u ono vrijeme nije bila razvijena logistika u suvremenom smislu te riječi svaki je ratnik morao biti spreman prijeći stotine kilometara bez logističke potpore. Stoga je mongolski ratnik imao dva ili tri luka te tobolac pun strijela. Postojale su dvije vrste strijela - teške strijele za male udaljenosti te lake strijele za velike udaljenosti. Te lake strijele mogle su pogoditi cilj na udaljenosti od skoro 300 metara. Obveznu vojnu opremu činila je i borbena sjekira, mač i bodež privezan za ruku. Uz to mongolski su ratnici sa sobom imali i užad za vuču borbenih strojeva. Bogatiji ratnici su posjedovali mačeve koji su bili naoštreni na jednoj strani i zakrivljeni. Također su imali i oklop za noge, kacigu i prsni oklop te oklop za konja. Taj je oklop bio napravljen od tri ili četiri sloja životinjske kože. Uza sve to svaki bi ratnik sa sobom nosio iglu, konac, posudu za kuhanje, posudu za vodu od kože te brus za brušenje noževa i strijela. Mongolski su ratnici najčešće bili odjeveni u dugi kaput presvučen vučjim ili lisičjim krznom. Oko pasa bi imali kožni remen na kojem je visila sjekira, nož, a ponekad i mač. Nakon osvajanja Kine bogatiji vojnici imali su dijelove odora od svile. Čizme su bile od pusta i kože, ali bez pete i s debelim potplatama. Nosili su i čarape, također obično načinjene od pusta. Kacige su bile od kože ili metala. Od hrane najčešće bi sa sobom nosili sušeno meso i sir. U svojim bi pohodima najčešće lovili divlje svinje, antilope, divlje magarce, divljač i lavove. Lov im je ujedno služio kao i vojna vježba. Način na koji su se obrušavali na lovinu često bi primjenjivali i u borbi s neprijateljem.
Kao što je ranije rečeno vojska je bila temelj uspjeha širenja mongolskoga carstva. Njezin ustroj i način ratovanja bio je unaprijed strogo definiran. I samo kretanje mongolske vojske ka neprijatelju bilo je dobro osmišljeno - kretali su se u više kolona koje su bile prilično udaljene jedna od druge. Između kolona neprestano su se kretali glasnici koji su uvijek na raspolaganju imali svježe konje. Kada bi bila potrebna još brža komunikacija između odvojenih kolona služili bi se dimnim signalima. Ta vrsta komunikacije omogućavala je učinkovito izvođenje jednog od najomiljenijih manevara mongolske vojske - lažnog povlačenja. Pri tom manevru jedan kolona, ona koja bi došla u kontakt s neprijateljem, glumila bi povlačenje. Istovremeno druge kolone bi se spojile u jedinstvenu formaciju i napale neprijatelja s leđa. O mongolskom načinu ratovanja George Lane u knjizi Svakodnevni život u mongolskom carstvu (Daily Life in the Mongol Empire) piše: "Nitko nikada nije iznenadio Mongole. Oni su visoko cijenili obavještajne podatke i vrlo su rano počeli cijeniti prednosti koje se dobivaju poznavanjem neprijateljskog terena, uma i suparništva te podjela u neprijateljskim redovima. Posebno onih koje su se mogle iskoristiti. Psihološko ratovanje bilo je ključan sastojak njihovog širećeg repertoara. Kada je došlo do kontakta s neprijateljem - obično kroz izvidnike koji su poslani i stotinu kilometara ispred glavnine vojske - glavnina vojske bi počela sa širenjem svog čela kako bi mogli okružiti neprijateljske snage. Počele bi čarke kako bi se stavila na kušnju protivnikova volja za borbu, ali glavni okršaj izbjegavao se sve dok vojska ne bi bila spremna. Ako bi neprijatelj bio malen i slab s njim bi se obračunala prethodnica."
Borbenu formaciju mongolske vojske činilo je pet jagnusa ili postrojbi od 100 ljudi. Dva čelna jagunsa bila su sastavljena od teške konjice naoružane batovima, mačevima, kopljima i oklopljenim konjima. Iza njih su išla tri jagnusa sastavljena od lake konjice, lako oklopljenje i naoružane lukovima i kopljima. Pri jurišu jagnusi su jurišali razmaknuti jedan od drugoga. Prvo bi napadala laka konjica koja bi na neprijatelja ispalila kišu strjelica i kopalja te pokušala okružiti neprijateljsku vojsku. Ako bi prvi napad bio odbijen slijedio bi novi val svježe lake konjice. Pri povlačenju zadržavana je početna formacija kao i u napadu s time da bi i postrojbe koje se povlače na neprijatelja odapinjale strijele. Tako su Mongoli u izmjeničnim valovima napadali neprijatelja lakom konjicom sve dok ne bi procijenili da je potrebno zadati završni udarac. Tada bi u boj stupila teška konjica. Tijekom svih ovih manevara i borbi mongolske vojske vladala je tišina, a zapovijedi su davane crno-bijelim zastavicama. Kada se bitka vodila noću zapovijedi su davane svjetiljkama. Tišina je prekidana tek kada bi se dala zapovijed za napad teške konjice. Tad bi odjeknuo bojni poklič praćen udarcima bubnjeva koje su nosile deve.
Uza sve to mongolska je vojska bila na glasu kao izuzetno okrutna. Takva reputacija jamčila je psihološku prednost nad neprijateljem. Zbog straha neki su se gradovi predavali bez borbe kako bi zadobili mongolsku milost. Perzijski povjesničar Ata al-Mulk Juvayni, koji je svjedočio osvajanju Bagdada, o mongolskoj vojsci piše: "U vrijeme akcije kada napadaju i jurišaju oni su poput uvježbanih divljih zvijeri koje jure za lovinom. U danima mira i sigurnosti oni su poput ovaca koje daju mlijeko, vunu i mnoge druge korisne stvari." Procjenjuje se da su nakon osvajanja Bagdada Mongoli ubili oko 200.000 stanovnika. Ubijen je i sam bagdadski kalif, a o tome piše Christopher Beckwith u knjizi Carstva ceste svile: Povijest Središnje Euroazije od Brončanog doba do danas (Empires of the Silk Road: A History of Central Euroasia from the Brozne Age to the Present): "Postoji nekoliko verzija kalifove smrti. Sve su interesantne. Najzanimljivija je ona koju je ispričao Marco Polo prema kojoj su Mongoli zaključali kalifa u njegovu riznicu i rekli da može jesti svoje blago. Ipak najvjerojatnija je ona verzija koja je sukladna tradicionalnoj mongolskoj praksi: kalifa su omotali u tepih i ugušili ga kako bi izbjegli kršenje mongolskog tabua po kojemu je zabranjeno proliti vladarevu krv po zemlji." Neki povjesničari procjenuju da je samo tijekom vladavine Džingis kana i njegovih neposrednih nasljednika ubijeno više ljudi nego u dva svjetska rata. Primjeri gradova Nišapura i Buhare pokazuju da taj zaključak nije daleko od istine. Džingis kanova je vojska osvojivši Buharu ubijala sve što je veće od kotača kola, a nakon pada Nišapura ubijeno je više od milijun ljudi. Glasovi o njihovim zločinima i okrutnostima bili su brži od njihove konjice i znali im osiguravati određenu prednost u borbi. Stoga i ne čudi što engleski kroničar iz 13. stoljeća Matthew Paris Mongole naziva "odvratnom sotonskom nacijom" koja je provalila u Europu "poput vragova".
Rat s Horezmijskom državom
Horezmijska je država obuhvaćala područje današnje srednje Azije, Irana i Afganistana. I za današnje pojmove bila je to velika država. Važila je za moćnu i snažnu državu te Džingis kan nije želio ulaziti u sukob s njom. Više je puta slao izaslanike kako bi uspostavili međusobni savez, ali horezmijski šah nije odgovarao na pozive i ponude. Ipak Džingis kan nije posustajao u namjeri da Horezmijsku državu pretvori u saveznika. Godine 1218. karavani od oko 450 ljudi i 500 deva, koja se uputila u grad Otrat, pridružio se i Džingis kanov izaslanik. Njegova je zadaća bila pokušati stupiti u kontakt sa šahom Muhamedom, poglavarom Horezmijske države. Upravitelju Otrata Inochuku za oko je zapeo bogat teret karavane koji je poželio oteti, ali trebao mu je povod. Kada mu se jedan od članova karavane obratio ne oslovivši ga titulom Inochuk je uhitio sve trgovce i zaplijenio njihov teret. Potom je poslao izvješće šahu Muhamedu u kojem je ustvrdio da su trgovci mongolski špijuni i zatražio dopuštenje da ih sve pogubi. Šah je odobrio njegov zahtjev te je tako pogubljen i Džingis kanov izaslanik. Ipak jedan gonič deva uspio je pobjeći i dojaviti Džingis kanu što se zbilo. Leo de Hartog u knjizi Džingis kan: Osvajač svijeta (Genghis Khan: Conqueror of the World) piše kako je na to reagirao Džingis kan: "Jedan od vodiča deva uspio je izbjeći pokolju. Pobjegao je Džingis kanu. Mongol je bio bijesan. Otišao je na vrh planine kao što je to bio običaj kod šamana i ostao tamo tri dana i tri noći. Tijekom toga boravka rekao je Tengriju: 'Ja nisam vinovnik ove nevolje. Daj mi snage kako bi se osvetio.'" Tengri je bio mongolsko božanstvo. Ipak Džingis kan je odlučio opet pokušati s diplomacijom - uputio je je novo izaslanstvo u kojem su bili jedan musliman i dva Mongola. Ali šah ih je odbio primiti i zapovjedio je da se musliman pogubi, a Mongolima obriju brade. U to vrijeme bila je to uvreda preko koje se nije olako prelazilo. Ujedno to je bio i gotovo otvoren poziv na rat. Naredne godine (1219.) pokrenut će se mongolska vojska od 200.000 vojnika. Među njima će biti i 10.000 opkopara koji su vladali znanjem opsade gradova.
Pred važno trgovačko središte Buharu Džingis kan stiže 1220. i poručuje stanovnicima: "Ja sam božja kazna. Da niste počinili velike grijehe Bog ne bi na vas poslao kaznu poput mene." Za Buharu nije moglo biti milosti jer je upravo to bio grad u kojem je prodana roba koja je oteta članovima karavane iz Otrata. O sudbini Buhare nakon pada Leo de Hartog u knjizi Džingis kan: Osvajač svijeta (Genghis Khan: Conqueror of the World) piše: "Trgovci koji su kupili robu iz mongolske karavane koja je napadnuta i čiji su putnici i trgovci pobijeni u Otraru morali su tu robu vratiti Džingis kanu. Svim je stanovnicima naređeno da napuste grad i sa sobom su mogli ponijeti samo onoliko odjeće koliko su mogli nositi na sebi. Svatko tko se sakrio u gradu bio je ubijen bez milosti. Ljudi su podijeljeni u razne skupine. Obrtnici su poslani kao robovi u Mongoliju, jaki i mladi ljudi morali su slijediti vojsku kako bi u naletu na novi grad mogli poslužiti kao prethodnica napada. Obitelji su zauvijek razdvojene. Ženama također nije pružena milost. Mongoli su silovali žene pred očima njihovih supatnika koji su samo mogli plakati od nemoći. Mnogi su odabrali smrt kako bi izbjegli takve strašne stvari. Na kraju je u gradu izbio veliki požar. Većina građevina bila je napravljena od drveta i grad je skoro u cijelosti uništen." Horezmijska je država poražena za dvije godine, a mongolske su se trupe nastavile napredovanje ka jugu Rusije. Uskoro će Mongoli vladati središnjom Azijom, Afganistanom, Pakistanom, Kašmirom, Iranom, Kavkazom, Ukrajinom, Krimom, južnom Rusijom i Sibirom. Nakon niza pohoda i osvajanja Džingis kan se 1223. vraća u Mongoliju. Dvije godine kasnije (1225.) narod Tanguta koji je nastanjivao sjever Kine i koji se u početku priklonio Mongolima odbio je plaćati porez. Džingis kan je odlučio krenuti u vojni pohod ne bi li porazio Tangute. Bit će to posljednji Džingis kanov pohod. U različitim izvorima pronalazimo različite opise onoga što se dogodilo. Prema jednim izvorima ozlijeđen je pri padu s konja, dok drugi spominju da je obolio od malarije. Verzija koja se najčešće može naći u literaturi je da se ozlijedio pri padu s konja i da je ozljeda bila takva da je od nje preminuo u ljeto 1227. godine. Nije poznato gdje je sahranjen jer je poslije ukopa posmrtna povorka pobijena kako se nikada bi saznalo za posljednje počivalište ovog mongolskog vladara.
Zlatna horda
Srednjovjekovna mongolska država koja je postojala od 13. do 15. stoljeća. Prostirala se na području rijeke Volge, poluotoka Krima, sjevernog Kavkaza i rijeke Sir Darje u Aziji. Glavni grad države bio je Saraj.
Poslije njegove smrti mongolsko je carstvo podijeljeno na ranije određenih pet dijelova, a vrhovni je kan trebao postati Ogotaj. Privremeno je na prijestolje zasjeo najstariji Džingis kanov sin, ali je vrhovnu vlast 1229. ipak preuzeo Ogotaj. On će si za cilj postaviti da dovrši ono što njegov otac za života nije uspio. Završit će gradnju Karakoruma, mongolske prijestolnice, sagradivši oko grada ogromne zidine. I nastavi će rat s Tangutima koji će na koncu biti poraženi. Ali uskoro će doći do nesuglasica s Batu kanom jer je on želio svoju vlast proširiti i na Europu. Ne nužno vojnim putem jer je prvo pregovorima pokušavao osigurati da Kijevska Rusija i Poljska izraze svoju podložnost njegovoj Zlatnoj hordi. Međutim, niti Rusi a ni Poljaci nisu htjeli pristati na takvo što. Potom je Batu kan odlučio napasti. Kako su se kršćanske vojske sastojale uglavnom od oklopljenih vojnika (teutonski vitezovi, hospitalci, templari) oni nisu imali izgleda za pobjedu protiv brzih i lako pokretljivih Mongola. Naspram europskih vojski mongolske su postrojbe bile savršen ratni stroj. Europske su vojske običavale ratovati na unaprijed dogovorenim mjestima i praktično bez ikakvih izvidnica koje bi im dale korisne informacije u borbi protiv neprijatelja. Štoviše, izvidnice europskih vojski znale bi se i izgubiti na nepoznatim terenima. Mongoli su bili čista suprotnost. Njihovi su izvidnici proučavali sve što su mogli - od prohodnosti terena, brojnosti neprijatelja i stanja utvrda do količina raspoložive hrane. I uz to sve vojne pokrete izvodili su u najvećem redu, od iznenadnih napada, zasjeda, prikradanja do fingiranih napada i hinjenih povlačenja kao njihove najdraže ratne varke. U svojim pohodima na Europu postrojbe Zlatna horda doći će do Poljske, Ugarske i Hrvatske te dobrim dijelom opustošiti sve na što naiđe. Povjesničar Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana ovako je opisao Mongole koji su prodrli u Ugarsku i Transilvaniju 1241.: "Ti su ljudi maleni, ali prsa su im široka. Spodoba njihova je grozna: golobrado lice i plosnato, nos tup, a male oči udaljene jedno od drugoga. Odijelo im je neprobojno, a sastavljeno je od složene kože te nalikuje ljuskama. Kacige su im od kože ili od željeza. Oružje im je zavinuta sablja, tuljac, luk i strjelica s oštricom od željeza ili kosti koja je za četiri prsta duža od naše. Na svoje crno-bijele zastave stavljaju na vrh vunenu kitu. Njihovi konji koje jašu bez sedla, maleni su ali jaki, navikli na napor i glad; premda nisu potkovani, penju se i veru po pećinama kao divokoze, a i poslije trodnevnoga napornog trka zadovoljavaju se s malo odmora i hrane. A ni ljudi se ne brinu mnogo za svoju hranu, kao da žive od same okrutnosti; ne jedu kruha, hrana im je meso, a piće konjsko mlijeko i krv. Sa sobom vuku velik broj zarobljenika, osobito naoružanih Kumana. Silom ih gone u bitku i ubijaju ih čim vide da slijepo ne srljaju u boj. Mongoli sami ne idu rado u boj. Ako pak koji od njih pogine, odmah ga pokopaju na onom mjestu, tako da mu se grob ne pozna izvana. Gotovo nema rijeke preko koje ne bi sa svojim konjima preplivali. Preko velikih rijeka ipak se prevoze na svojim mjehovima ili čamcima. Šatori su im od kostrijeti ili od kože. Premda ih ima golema množina, ipak nema u njihovu taboru štropota niti halabuke, već mukom mučeći hodaju i mukom muče kada se bore."
Nakon smrti Ogotaja, koji je preminuo je od posljedica alkoholizma, postrojbe Batu kana preko Bugarske povlačit će se ka Aziji. Tako je Ogotajeva smrt spriječila daljnje pustošenje europskih krajeva.
Kublaj kan
Iako su uglavnom pili fermentirano mlijeko Mongoli su voljeli piti i kumis. Riječ je o alkoholnom piću koje se spravljalo od mlijeka krave, ovce, kobile, koze i jaka. Francuski franjevac William od Rubrucka, koji je putovao po mongolskom carstvu, kušao je kumis i odmah se počeo znojiti od jačine pića. U svom je dnevniku posvetio cijelo jedno poglavlje tom piću tvrdeći kako je ugodno nepcu. Zbog neumjerenosti u uživanju kumisa to će piće doći glave i još nekim mongolskim vladarima poput Ogotaja. Kumis je volio piti i Džingis kan, ali je on sebi postavio ograničenje - odlučio se opijati kumisom samo tri puta mjesečno. Ogotajev nasljednik Güyük nije pak imao granica u uživanju kumisa te će i on preminuti od posljedica alkoholizma. Najčešće bi se opijao u društvu vojnih zapovjednika s kojma bi boravio u svom šatoru raspravljajući sve do podneva. Potom bi počinjala pijanka. Güyükove pijanke opisuje i franjevac Giovanni di Plan Carpini u svom djelu Priča o Mongolima koje mi nazivamo Tatarima (The Story of the Mongols Whom We Call the Tartars): "Tada su počeli piti kobilje mlijeko i pili su ga do večeri, što je bilo zadivljujuće za gledati. Pozvali su nas unutra i dali su nam pivo jer nismo voljeli kobilje mlijeko. Tako su nam učinili veliku čast. Ali prisilili su nas da pijemo tako puno da nismo svi mogli ostati trijezni pa smo se tužili da nam to smeta. Oni su nas usprkos tome i dalje prisiljavali da pijemo." Güyükove pijanke spomenut će i arapski pisac Rashid Al Din kazujući kako je on većinu svojih sati provodio ispijajući čase vina i uživajući u društvu "djeva slatkih udova".
Nakon Güyüka vrhovni kan postaje Möngke koji nije bio pijanac niti je podilazio niskim strastima. Stavljao je naglasak na poštivanje vjerske tolerancije koja je tijekom Güyükove vladavine zanemarivana kao i strože poštivanje zakona. U vrijeme njegove vlasti carstvo se nije značajno širilo i to stoga što je Möngke pokušavao stabilizirati carstvo iznutra. On je dijelom u tome i uspio, poglavito jer je imao jaku potporu svoje braće Hulegua i Kublaja (koji će kasnije postati Kublaj kan). Oni su ujedno bili njegove glavne vojskovođe. Hulegu je ratovao protiv abasidskog kalifata nakon što se on pobunio i nije više htio priznavati mongolsko vrhovništvo. S druge strane Kublaj je ratovao na jugoistoku carstva krećući se ka Indiji. U tim pohodima 1257. godine Mongoli će zauzeti Alamut, glavnu utvrdu asasina i time označiti njihov kraj. Bila je to ismailitska vjerska sekta koja je stoljećima terorizirala islamski svijet koji joj se nije uspijevao suprotstaviti. Mongoli će tu sektu zauvijek uništiti u roku dvije godine. Nakon Möngkeove smrti (1259.) doći će do sukoba Kublaja, Hulegua i najmlađeg brata Ariqa Borkea koji će potrajati sve do 1264. godine. Hulegu neće biti voljan prihvatiti Kublaja za vrhovnog kana smatrajući da to mjesto pripada upravo njemu. S druge strane na dvoru se poslije Möngkeove smrti zatekao Ariq Borke i tako bio u središtu moći. A tu se našao i kan Zlatne horde Berke koji također nije blagonaklono gledao na Kublaja. U borbe oko prijestolja upleo se i Alegu kan koji je vladao u Čagatajevu kaganatu. Došlo je do međusobnih vojnih sukoba u kojima nitko nije odnio značajniju pobjedu. I onda 1264. sretnim spletom okolnosti za Kublaja, umiru njegovi protivnici - Hulegu, Borke i Alegu kan. Tako je iznenada stvorena politička praznina koju je Kublaj vješto iskoristio postavivši brzo na ta mjesta sebi odane ljude. Tako je zavladao većim dijelom mongolskog carstva da bi 1271. godine osnovao i vlastitu dinastiju nazvavši je Yuan. Za vrijeme njegove vladavine mongolsko će carstvo doći do svog vrhunca.
Čagatajev kaganat
Mongolska država koja se prostirala na području današnjeg Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana. Ime je dobila po drugom Džingis kanovom sinu Čagataju (u nekim izvorima: Džagataj).
Kublaj kan je baš poput svog pretka Džingis kana bio voljan saslušati savjete drugih i učiti od njih ne bi li tako unaprijedio vlastito carstvo. I to će donijeti pozitivne rezultate. Usavršit će porezni sustav koji je uveo Džingis kan, a vjerska snošljivost doseći će najviše razine. Prema nekim izvorima imao je čak namjeru prijeći na kršćanstvo ako dođe 100 svećenika i uvjeri ga u prednosti kršćanske vjere. Tu je navodno Marco Polo imao posredničku ulogu, ali na koncu to nije uspješno završilo. Radio je i na unaprjeđenju sustava pošte koji je utemeljio Džingis kan. Taj je sustav bio tako postavljen i razvijen da je jedan jahač mogao prijeći i do 400 kilometara pri jednom jahanju. Tako su vijesti po carstvu putovale vrlo brzo. Tu je bila i obnova puteva kao i njihova sigurnost. Okrutne kazne sprječavale su iole razumnog lopova da pokuša pokrasti nekog putnika. Posebno se to odnosilo na ljude i karavane kojima bi kan dodijelio svoju zaštitu. Meritokracija koju je uveo Džingis kan i dalje je bila važna. O tome govori i podatak da je Marco Polo 17 godina bio upravitelj jedne od Kublajevih pokrajina. Sam Marco Polo bio je iznenađen uporabom papirnatog novca u mongolskom carstvu koji je bio jedino legalno sredstvo plaćanja. No, to nije bio mongolski izum jer papirnati su novac Kinezi koristili od vremena dinastije Sung (utemeljena 960. godine). Zatečen je i upotrebom ugljena za grijanje o kojem piše: "Činjenica je da po cijeloj zemlji Kitaji u naslagama u planinama postoji neka vrsta crnog kamenja koje oni iskopavaju i pale za ogrjev. Ako preko noći to kamenje stavite u vatru i pobrinete se da je ono dobro ugrijano ujutro ćete ga naći upaljenog i ono čini tako dobro gorivo da se niti jedno drugo ne koristi u toj zemlji. Istina je da imaju puno drveta, ali ga ne pale zbog toga što ovo kamenje bolje gori i manje košta." Ono što Marco Polo nije znao je da se ugljen počeo u Kini koristiti otprilike oko 1000. godine prije Krista.
Posljednjih godina svog života Kublaj kan je pokušavao prošiti svoje carstvo i na Japan. S tim ciljem je 1268. poslao u Japan izaslanike s pismom naslovljenim na "kralja Japana". U tom pismu poziva vladara Japana da se podčini mongolskoj vlasti. Pismo je došlo do japanskoga cara koji je odbio pokoriti se, ali je ipak ostavio prostora za pregovore kako bi se izbjegao vojni sukob i postigla neka vrsta kompromisa. Međutim, mongolski su izaslanici otišli bez odgovora jer je Šogunat, vrhovno vojno tijelo, odgovor smatralo nepotrebnim. U to vrijeme pravu vlast u Japanu držao je vojni vrh tako da je car morao ustuknuti. To je značilo da će Mongoli napasti Japan. Pitanje je bilo samo kada i s koliko jakom vojnom silom. Napad je uslijedio 1274. godine iz pravca Koreje. Osam tisuća korejskih i 15.000 mongolskih ratnika napali su prvo otoke Tsushima i Iki. Poslije njihova pada mongolska se flota usidrila u zaljevu Hakozaki da bi se narednog dana Kublaj kanova vojska iskrcala kod Hakate i započela bitku. U djelu Hachmian Gudoku nalazi se opis te bitke: "Mongoli su se iskrcali sa svojih brodova, uzjahali konje, podigli zastave i počeli napad. Unuk japanskog glavnog zapovjednika Shoni Nyudo Sukeyoshi, koji je jedva imao 12 ili 13 godina, odapeo je signalnu strijelu kako bi označio početak bitke ali Mongoli su samo prasnuli u smijeh. Oni su udarali u velike bubnjeve i lupali u gongove i ponekad ispaljivali bombe napravljene od papira i željeza. Japanski konji su bili tako prestrašeni ovim silnim zvukovima da se nisu mogli kontrolirati. Kratke mongolske strijele imale su vrh premazan otrovom. Neki od naših ljudi podlegli su učinku otrova. Deset tisuća ljudi bilo je spremno sa svojim strijelama i ispalilo ih tako da su one padale poput kiše. Helebarde i ostalo dugo oružje nošeno je bez praznog mjesta među njima." Japansku su vojsku predvodili samuraji koji su bili naučeni na individualnu borbu dok su Mongoli ratovali zbijeni u borbenom poretku. Kada se spustila noć činilo se da je japanska vojska pred porazom - imali su puno mrtvih i ranjenih, a preživjeli su vojnici bili veoma iscrpljeni. I onda se desio posve neočekivan preokret - korejski su kormilari uvjerili mongolske zapovjednike kako bi bilo mudro povući se preko noći na brodovlje. Bojali su se da ih japanski samuraji ne napadnu noću, u snu, nespremne. Mongolski su zapovjednici povukli vojsku na brodovlje, a onda se u noći podigao tajfun i uništio više od 200 brodova. Kad nije mogla japanska vojska tajfun je porazio mongolske postrojbe. Zbog tog i takvog poraza Kublaj kan je bio iznimno bijesan. Odlučio je pokušati još jednom diplomatskim putem vjerujući kako su se Japanci uplašili snage njegove vojske. Poslao je izaslanstvo u Japan kako bi zatražili od japanskog cara da dođe u Peking i tu prizna supremaciju Kublaj kana. Ali japanski car i Šogunat nisu ni pomišljali odgovoriti na takvu uvredu već su se spremali za novi rat.
Novi je rat započeo 1281. kada je Kublaj kan na Japan poslao 140.000 vojnika. Mongolska se vojska iznova iskrcala kod Hakate, ali sada su na tom mjestu Japanci izgradili obrambeni zid kako bi uvećali svoje izglede za pobjedu. Na sam obrambeni zid postavljeni su samuraji kao najelitnije postrojbe japanske vojske. Bitka se vodila od 23. lipnja do 14. kolovoza, mongolska je vojska pokušavala probiti zid, ali kad bi im to i uspjelo samuraji bi ih vrlo brzo odbili. Takvo je ratovanje veoma iscrpljivalo obje strane, a poglavito japansku. Na koncu japanska bi vojska prije posustala, ali opet ih je poslužila sreća. Na moru je zapuhao vjetar kamikaze (na japanskom "božanski vjetar") koji je gotovo posve uništio mongolsko brodovlje. Gotovo sigurna pobjeda opet se pretvorila u poraz. Jedan od preživjelih invazijskih vojnika opisao je ono što se nakon toga dogodilo, svjedočanstvo nalazimo u knjizi Stephena Turnbulla Mongolske invazije na Japan 1274. i 1281. (The Mongol Invasion of Japan 1274 and 1281) : "Prvi dan: tajfun je uništio naše brodove. Peti dan: general Phan Wen Hoo i ostali odabrali su najbolje brodove i otplovili ostavljajući za sobom više od 100 tisuća časnika i vojnika. Sedmi dan: Japanci su napali i skoro nas uništili. Ostale desetine tisuća uhvaćene su i odvedene. Deveti dan: stigavši u Hakatu Japanci su ubili sve Mongole, Korejce i narode Hana. Poštedjeli su živote samo onima koji su nedavno pokoreni govoreći da su oni ljudi Tanga i od njih su napravili robove. Ja Chang jedan sam od njih." Bijesan i poslije ovoga poraza Kublaj kan je želio i po treći puta pokušati napasti Japan, ali njegovi ratnici nisu više htjeli ratovati protiv Japana. Bio je to kraj mongolskih pokušaja osvajanja Japana jer Kublaj kan umire 1294., a s njime i želja za pokoravanjem Japana.
Unatoč neuspjehu u Japanu Kublaj kan će stvoriti carstvo koje će protezati na preko 35 milijuna kvadratnih kilometara i bit će četiri puta veće od carstva koje je stvorio slavni Aleksandar Makedonski. U tom će carstvu živjeti preko 100 milijuna stanovnika što je u to vrijeme bilo oko polovina svjetskog stanovništva. Nakon njegove smrti mongolsko carstvo će utonuti u bezvlađe. Proći će deset godina da se jedan od njegovih nasljednika ustoliči kao vrhovni kan. Bio je to Timur, ali on će umrijeti 1307. pa carstvo opet zapada u novi val anarhije. U kaosu koji će nastati mnogi vazali će se odvojiti od mongolskoga carstva. Ipak to neće biti konačan kraj nekoć moćnog carstva.
Posljednji veliki mongolski vojskovođa
Posljednji veliki mongolski vođa rodit će se 8. travnja 1336. godine u mjestu Kesh (danas: Shahrisabz) u današnjem Uzbekistanu. Rodom će biti iz plemena Barlas, mongolske podskupine koja se naselila u Transoksijaniji nakon što su Džingis kanove postrojbe osvojile to područje. Budući veliki vojskovođa, u povijesti upamćen kao Lenk ili Tamerlan, odrasti će u kaganatu Čagaj. Ime je navodno dobio po čagatajskoj riječi za željezo. Nakon što 1357. umre dotadašnji vladar Transokijanije Amir, Tamerlan dolazi na vlast. Uskoro iskazuje podložnost vladaru susjednog Kašgara. Nakon što je kašgardski vladar osvojio grad Samarkand postavio je svog sina Tughlugha Timura za vladara, a Tamerlana za prvog ministra. Bilo je to veliko razočarenje za Tamerlana jer je očekivao mjesto vladara. Nakon smrti Tughlugha Timura Tamerlan će se upustiti u borbu za prijestolje i pobijediti. Na tronu će ostati sve do svoje smrti 1405. godine. Timura Lenka ili Tamerlana će Grigorij Ostrogonski u svom djelu Povijest bizantske države (History of the Byzant state) ovako opisati: "Timur je bio najveći mongolski vladar od vremena Džingis kana i jedan od najvećih osvajača u povijesti. Bio je potomak jednog sporednog ogranka jedne manje turske plemićke obitelji u Turkestanu. Kao cilj postavio si je ponovnu uspostavu ogromnog Džingis kanovog carstva. I taj je cilj nakon dugog krvavog ratovanja u velikoj mjeri i ostvario. Nakon što je svojoj vlasti podložio srednju Aziju i Zlatnu hordu te južnu Rusiji 1398. godine započeo je veliki pohod na Indiju. Potom je osvojio Perziju, Mezopotamiju i Siriju. I naposljetku je napao Osmanlijsko carstvo u Maloj Aziji. Mjesta koja bi napustile njegove horde nalikovala bi beživotnoj pustinji. Nije se čuo ni lavež pasa ni glas ptice, a ni dječji plač."
Svoj uspjeh Timur Lenk gradit će na priči da je on izravan potomak Džingis kana. Teško je danas utvrditi je li to istina, ali svakako je vrlo malo vjerojatno. Njegovu uspjehu će pomoći i to što će prijeći na islam koji je u to vrijeme bio rastuća religija. Prelazak na islam neće mu smetati da povede rat protiv Bajazita I, sultana Osmanlijskog carstva. Sukob je započeo nakon što je Bajazit poželio pripojiti dijelove turkmenskog teritorija i dijelove Anatolije. Tamerlan je smatrao kako on polaže pravo na turkmenski teritorij i došlo je do sukoba 1399. godine. U tom će ratu Bajazitove trupe redovito gubiti bitke, a sam će Bajazit završiti kao Tamerlanov zarobljenik 20. srpnja 1402. u bici kod Ankare i umrijeti u zarobljeništvu. Nakon pada Ankare pokoreno muslimansko stanovništvo žalit će da se Tamerlanov vojska ponaša kao "horda divljaka", a ne kao civilizirani osvajači. To nije bilo ništa novo jer godinu dana ranije (lipanj 1401.) Tamerlanova je vojska osvojila Bagdad i masakrirala 20.000 građana. Među njima i brojne muslimane. Kako bi bio siguran da će pokolj biti masovan zapovjedio je da se svaki vojnik iz Bagdada ima vratiti s najmanje dvije odsječene ljudske glave koje mu mora pokazati. Mnogi njegovi vojnici bili su toliko zaplašeni ovom zapovijedi da su ubijali zarobljenike iz ranijih pohoda kako bi svome vojskovođi mogli pokazati dovoljan broj odsječenih glava. Zbog toga o njemu će se pronijeti glas da je neprijatelju islama. Ne bi li povratio ugled među muslimanskim stanovništvom napao je grad Smyrnu koji su držali kršćanski vitezovi hospitalci i tako si pribavio titulu gazi (ratnik islama). Godine 1394. izaslanstvo kineskog cara iz dinastije Ming posjećuje Tamerlana i uručuje mu pismo u kojem kineski car od njega traži da mu iskaže svoju podložnost. Takav je zahtjev za Tamerlana bio neoprostiva uvreda i odmah daje smaknuti cijelo kinesko izaslanstvo. Ni naredno kinesko izaslanstvo koje je došlo s istim zahtjevom (1397.) ne prolazi ništa bolje. Na koncu Tamerlan odlučuje napasti Kinu te sklapa vojni savez s Mongolima iz dinastije Yuan. Iako je običavao pohode započinjati u proljeće ovaj pohod započinje u prosincu 1404. godine. Bila je to vrlo oštra zima tijekom koje je led znao biti debeo do metar i pol. Za vrijeme tog pohoda Tamerlan će dobiti vrućicu, razboljeti se i umrijeti sredinom veljače 1405. u Atratu. Poslije njegove smrti posljednje veliko mongolsko carstvo polako će gubiti svoju moć da bi se u konačnici urušilo i nestalo.
Nakon smrti Tamerlan je iza sebe ostavio carstvo koje se protezalo od jugozapadne Turske preko Sirije, Iraka i Irana te koje je obuhvaćalo dijelove ili u cijelosti teritorije Kazahstana, Armenije, Azerbajdžana, Gruzije, Turkmenistana, Uzbekistana, Afganistana, Pakistana, sjeverozapadnu Indiju i dijelove Kašgara u današnjoj Kini. Procjenjuje se da je tijekom njegovih osvajanja ubijeno oko 17 milijuna ljudi. Tako velik broj smrti uzrokovao je i brojne demografske promjene od kojih su neke vidljive i dan danas. Primjerice, u sjevernom su Iraku potpuno uništeni kršćani. Nakon osvajanja tog teritorija sve kršćanske crkve su srušene, a mali broj preživjelih silom je prešao na islam. Ništa bolje nisu prošli i nekršćani, tako je nekada gusto naseljeni Afganistan dobrim dijelom depopuliziran. Iako okrutan vojskovođa Tamerlan je bio ljubitelj umjetnosti. U skladu s tim nakon što bi pokorio neku zemlju ne bi ubijao najdarovitije umjetnike već bi ih slao u svoju prijestolnicu Samarkand. Tu su oni stvarali za njega i sukladno njegovim željama. Legenda kaže da je Tamerlanov kaligraf Omar Aqta cijeli sadržaj Kur'ana prepisao na jedan jedini pečatni prsten. Zapovjedio je i da se osmisli nova inačica šaha, zvana Tamerlan šah, koji je imao nešto veći broj figura i drukčija, kompliciranija, pravila igre. Danas je u Uzbekistanu slavljen kao narodni junak. U uzbečkoj prijestolnici Taškentu njegov spomenik zauzima mjesto na kojem je nekada stajao spomenik Karlu Marxu. Tamerlanovo je tijelo 1941. godine ekshumirao sovjetski antropolog Mihail Gerasimov. Pri pronalasku grobnice navodno su na njoj bile ispisane riječi "Kad ustanem iz mrtvih svijet će drhtati!" A pri otvaranju grobnice navodno je nađen i natpis "Onaj tko otvori moju grobnicu oslobodit će osvajača strašnijeg od mene!" Dva dana kasnije nacistička je Njemačka napala Sovjetski Savez. Jesu li ti natpisi uistinu postojali teško je reći, ali ono što je Gerasimov zasigurno ustvrdio pri pronalasku Tamerlanovih posmrtnih ostataka jeste da je riječ o čovjeku koji je imao izražene jagodice lica te da je bio visok 1,73 cm. U Tamerlanovo doba to je bila znatna visina. Antropološkim je istraživanjima utvrđeno i da je Tamerlan bio hrom uslijed ozljede. Nakon ispitivanja Tamerlanovi posmrtni ostaci ponovo su sahranjeni u studenome 1942. sukladno islamskom vjerskom obredu.
Kao posljedica mongolskih osvajanja nestat će cijeli narodi, a rasprostranjenost svjetskih religija u Aziji znatno će se promijeniti u korist islama. Etnički gledano mongolska će osvajanja dovesti do širenja brojnih naroda turskog podrijetla koji su i činili dobar dio mongolske vojske. Posljedice će se osjećati i u Europi. Prema najblažim procjenama ondašnja je Ugarska izgubila barem 15 % stanovništva. Stradat će i hrvatsko stanovništvo što će dovesti do toga da će se na područja Hrvatske i Ugarske doseljavati Nijemci kako bi se popunila nastala populacijska praznina. Danas su Mongoli jedan od najmiroljubivijih naroda na svijetu. I to prije svega jer su primili lamaistički budizam koji je izrazito miroljubiva religija. Suvremeni promatrač teško bi mogao povjerovati da su njihovi preci, prema nekim procjenama, tijekom svojih osvajanja prouzročili više smrti nego dva svjetska rata zajedno. A jednog od najvećih osvajača u svjetskog povijesti Džingis kana Mongoli danas poštuju kao Bodhisattvu, božansko utjelovljene samilosti i sućuti.
Objavljeno: 16. 11. 2011.
