Velika gospodarska kriza tridesetih godina 20. stoljeća snažno se odrazila i na Japan. Tržište se slomilo pod teretom krize, a uza sve to uslijedio je i niz zemljotresa koji su pogoršali ionako tešku situaciju u zemlji. Stanovništvo je sve više tonulo u siromaštvo, poglavito ono seosko. Kako to biva u kriznim vremenima tražila su se brza rješenja, a to je plodno tle za ekstremizme. U Japanu je to bio militarizam kojeg je gajila carska vojska. Činilo se kako je rješenje koje nudi vojni vrh izlaz iz krize - treba krenuti u osvajanja kojima bi se osigurala prirodna bogatstva nužna za oporavak i daljnji razvoj. Car Hirohito usuglasio se s tom idejom i dao je vojsci odriješene ruke. Tako je politička moć došla u ruke vojske koja je tvrdila da su Japanci azijska "vladajuća rasa". Osvajački pohodi su mogli započeti.
Nakon osvajanja Mandžurije u samo pet mjeseci Japanci su odlučili napasti Šangaj, najbogatiji i najbrže rastući kineski grad. Za glavnog zapovjednika invazijskih snaga car je imenovao generala Iwanea Matusija koji je za tu priliku reaktiviran u vojnoj službi. Japanski vojni stratezi vjerovali su da će Šangaj pasti u samo osam dana. No, borbe su trajale preko tri mjeseca. Nakon pada Šangaja stotine tisuća izbjeglica uputilo se u pravcu zapada ka tadašnjoj kineskoj prijestolnici Nankingu. S njima su se povlačili i pripadnici poraženih kineskih snaga. Jedan od branitelja Šangaja vojnik Li Gaoshan prisjeća se kakva je bila situacija nakon pada Šangaja: "Časnici su već ranije pobjegli. Nakon pretrpljenog poraza cijela se na naša postrojba povukla. S njom i trupe pristigle iz Guangdonga. Govorili smo različite dijalekte i nismo se mogli razumjeti. Također, nismo znali put pa smo samo slijedili ostale. Bilo je prilično kaotično. Tako smo završili u Nankingu."
Ubijte ih sve!
Poslije pada Šangaja japanskoj je vojsci trebalo čitavih mjesec dana da prijeđe 280 km i dođe do Nankinga. U japanskom napredovanju i kineskom kaotičnom povlačenju mnogi su kineski vojnici pali u zarobljeništvo i bili brutalno ubijeni. Invazijske snage nisu imale ni trunke milosti. U selima kroz koja su prolazili ubijali su svakog koga bi zatekli - muškarce, žene i djecu. U selu Kao Bao u jednu od kuća zatvorili su 37 seljana i žive ih spalili. Prema svjedočenju japanskih vojnika tada je uobičajena praksa bila zarobljene Kineze tjerati da kopaju jame, nakon čega bi bili ubijeni i bačeni u te iste jame. Jedan od čestih načina ubijanja bilo je vezivanje ruku zarobljenicima iza leđa nakon čega bi ih bajunetom uboli u predjelu srca. Ubojstva su bila masovna i brutalna. U selima oko Xuzhoua stanovništvo je likvidirano tako da se okruži cijelo selo i potom se steže u obruč pucajući strojnicama po kućama ne bi li se tako pobilo što je moguće više ljudi. Zapovijed je najčešće bila kratka i jasna: "Ubijte ih sve!"
Prije samog pješačkog napada Japanci su Nanking zasipali lecima u kojima su pozivali stanovništvo da se pobuni protiv postrojba kineskog nacionalističkog vođe Čang Kaj Šeka. U proglasima od građana su tražili da "dopuste" japanskoj vojsci da uspostavi "red, moral i pravdu" u gradu. Strah se uvukao među obične građane, ali i među kinesko vodstvo. Pred bitku za Nanking iz grada je pobjegao i sam Čang Kaj Šek sa svojim ministrima i većinom civilne uprave uključujući i gradonačelnika. Njima su se priključili i svi dobrostojeći građani. Potom je zapovjedništvo obrane grada naložilo da se zatvore i zabarikadiraju sva ulazna vrata u grad. Grad je bio opasan s 45 km zidina koje su bile visoke 15 metara. Činilo se kako će to biti dostatno za obranu grada. Ali trupe koje su se povukle nakon teških borbi s Japancima bile su loše opremljene, demoralizirane, iscrpljene i neorganizirane. Ni sami građani nisu vjerovali da će grad uspjeti obraniti. Uza sve to uslijedila su bombardiranja japanskih zrakoplova koja su bila zastrašujuća jer ciljevi nisu birani te su većinu žrtava činili obični građani. Jedan od preživjelih Chang Zhiqiang u svom svjedočanstvu kaže: "Nakon što bi eksplodirale bombe bi se zapalile. Vidio sam izgorena tijela žena i djece. Držali su se za ruke. To je bilo jako tužno."
Kontinentalna zapovijed br. 8
Prvog prosinca 1937. izdana je Kontinentalna zapovijed broj 8 kojom se zapovijeda napad na Nanking i njegovo osvajanje. Do 8. prosinca Nanking se našao u potpunom okruženju sedam japanskih pješačkih divizija, a rijeku Yangtze nadzirala je japanska mornarica. Istog dana grada je izložen teškoj topničkoj vatri. Sutradan, 9. prosinca 1937., braniteljima je uručen ultimatum: ako se ne predaju grad će biti sravnjen sa zemljom. Zapovjednik kineskih obrambenih snaga general Shengzhi Tang stoga je odlučio predati grad iako je prije same bitke obećavao da će boriti do zadnjeg čovjeka. Sazvao je sastanak vojnih zapovjednika i izvršio pritisak na njih da svi potpišu dokument o predaji grada. Navečer 12. prosinca pobjegao je iz grada kroz Yijiang vrata na sjevernoj strani grada. Sutradan 13. prosinca 1937. japanske 6. i 114. armija prve su ušle u grad. Odmah za njima to je učinila i 9. divizija koja je ušla kroz Guanghu vrata, a 16. divizija je umarširala kroz Zhongshan i Taiping vrata. Isto poslijepodne japanska je mornarica zauzela obje obale rijeke Yangtze. Tako je grad gotovo preko noći pao u ruke neprijatelja.
"Bilo bi dobro da smo ih samo silovali - neću reći da je bilo u redu. Ali uvijek smo ih proboli i ubili jer mrtvi ne govore."
japanski vojnik Azuma Shiro, u dokumentarnom filmu In the Name of the Emperor
Nakon ulaska japanskih trupa u grad došlo je do masovne panike. Mnogi su kineski vojnici svoje vojne odore pokušavali zamijeniti civilom odjećom, a dio vojnika dao se u bijeg. Većina od oko 50.000 vojnika uputila se ka sjevernim zidinama grada nadajući se kako će se popeti preko gradskih zidina i domoći rijeke Yangtze. Bijeg je tekao prema planu sve dok kineski vojnici nisu pokušali prijeći rijeku. Tada je japansko brodovlje po njima otvorilo vatru. Bio je to početak masakra koji će trajati tjednima. I među samim kineskim postrojbama dolazilo je do sukoba. Neke od postrojba prestale su izvršavati zapovijedi, a u nekim su slučajevima zapovjednike pukovnija ubijali zapovjednici satnija jer su ih ovi pokušavali zaustaviti. Događalo se čak i da kineski vojnici koji su pobjegli nakon bitke za Šangaj ubijaju i pljačkaju stanovnike Nankinga kako bi došli do civilne odjeće i tako lakše pobjegli. Nastalo je potpuno bezvlađe. Da se stanovnici Nankinga nisu mogli ničem dobrom nadati dao je naslutiti događaj koji se odigrao 12. prosinca 1937. na rijeci Yangtze. Tom prilikom, premda su plovili pod vidno istaknutom američkom zastavom, tri japanska bombardera B4Y tipa 96 i devet lovaca A4N tipa 95 napali su potopili američku topovnjaču USS Panay i još tri tankera. Prilikom napada poginula su tri člana američke posade. Posljedično, došlo je do napetosti između Japana i Sjedinjenih Država, ali japanske su vlasti brzo reagirale i 24. prosinca 1937. japanska se vlada ispričala i platila preko dva milijun američkih dolara Sjedinjenim Državama tvrdeći kako je napad bio nesretan slučaj i rezultat pogrešne identifikacije. U isprici se tvrdilo kako japanski piloti nisu vidjeli američke zastave na brodovima.
Zapadnjaci koji su ostali u Nankingu odlučili su pomoći stanovnicima u skladu sa svojim mogućnostima. Ustanovili su Međunarodni odbor s ciljem uspostave "međunarodne sigurne zone" za civile. Za predsjednika odbora izabran je Nijemac, i član nacističke stranke, John Rabe. Ostali članovi odbora mislili su kako će upravo nacist imati najbolje mogućnosti uspostaviti dobre odnose s japanskim okupacijskim vlastima. Zamišljena je zona uključivala nekoliko škola, sveučilište, bolnicu, nekoliko veleposlanstava i privatnu žensku školu gdje je bilo smješteno 4000 žena i djece. Broj osoba koje će utočište potražiti u "međunarodno sigurnoj zoni" u konačnici će narasti na 200.000 ljudi. Među njima je bilo i kineskih vojnika koji su bili odjeveni u civile ne bi li se tako spasili od japanske odmazde. Ipak ništa neće spriječiti japansku carsku vojsku da počini niz ratnih zločina. Ono što će uslijediti - masovna ubojstva i silovanja - nitko nije mogao ni zamisliti. Američki misionar John McCullan koji je ostao u Nankingu u svoj će dnevnik zapisati: "Silovanja, silovanja i još silovanja. Pobrojali smo tisuće silovanja prošle noći i danas." Američka misionarka Minnie Vautrin zabilježila je u svom dnevniku da su silovane čak i dvanaestogodišnje djevojčice.
Na čelu kolone koja je 17. prosinca 1937. službeno ušla u grad bio je general Iwane Matusi koji je jahao konja pri ulasku kroz južna vrata grada. Filmske kamere ovjekovječile su ovaj prizor japanskog ulaska u kinesku prijestolnicu. No, iza tog filmskog spektakla odvijao se zločin neslućenih razmjera. Do večeri tog 17. prosinca Japanci će smaknuti 13.500 zarobljenih vojnika na obalama rijeke Yangtze. Pedeset godina nakon ovog zločina tada mladi japanski časnik Kurihara opisat će što se dogodilo. Prema Kuriharinom svjedočenju njegovi su vojnici do obale rijeke doveli zarobljenike i poredali ih u krug. Potom su polukružno raspoređeni japanski vojnici otvorili vatru iz strojnica. U svojim zabilješkama Kurihara kao opravdanje za ovaj zločin navodi kako "nije bilo moguće nahraniti toliki broj zarobljenika". No, ovdje je ipak bila riječ o ratnoj strategiji japanske carske vojske, a ne o izoliranom zločinu. O tome svjedoči priručnik japanskog pješaštva iz siječnja 1933. godine. U toj se knjižici objašnjavaju metode borbe u Kini te se izričito navodi da je ubijanje zarobljenika dopušten način ratovanja jer u Kini "ne postoje službeni dokumenti kojima se bilježe podaci o rođenim i umrlim". I kao da to sve nije bilo dovoljno Kuriharini vojnici su nakon strojničke vatre zašli među zarobljenike i probadali tijela. Ubijali bi one koji bi se pomakli ili one za koje su mislili da su još živi. Potom su sve zarobljenike zalili benzinom i zapalili. Tijela su gorjela do sljedećeg jutra.
U šest tjedana 300.000 mrtvih
Nakon okupacije Nankinga masovna pogubljenja kineskih vojnika bila su svakodnevna pojava. Jednog od tih pogubljenja sjeća se i zarobljeni vojnik Li Gaoshan: "Nakon što smo se predali vezali su nas. Onda su nam rekli da sjednemo. I sjeli smo. Uopće nismo očekivali da će biti tako okrutni i bezobzirni. Japanski đavoli uperili su strojnice u nas. Pucali su ravno u naše glave. Sve je bilo planirano. Oni koje su pogodili u glavu odmah bi umrli. Ako bi pogodili nekog ispod glave, u prsa, on ne bih odmah umro. Ljudske bi se glave rasprsnule u komadiće. Bilo sam za glavu niži od drugih vojnika tako da su me meci promašivali." O zvjerstvima japanskih postrojba svjedoči i jedan od japanskih vojnika u svom dnevniku od 29. siječnja 1937. godine: "Moja je desetina sprovela kineske vojnike s broda do obale rijeke Yangtze. Bilo ih je 300. U brodu su bili poredani kao sardine. Patili su. Onda su bili pokošeni strojnicama. Krvi je bilo posvuda. Voda u rijeci postala je posve crvena. Svi su bili ubijeni. Mornari s brodova gledali su što se događa. Iako su bili neprijatelji nisam si mogao pomoći i sažalijevao sam ih. U gradu smo vidjeli napola izgorena tijela. Mrtvih je bilo na sve strane. Vidjeli smo mnoštvo odbačenih vojnih odora i oružja. Počeli smo čistiti grad." Japanski mornar Sho Mitani tvrdi kako je vojska imala poseban zvuk trube koji je značio: "Ubijte sve Kineze koji trče." Tisuće je Kineza odvedeno na masovna smaknuća i pokopano u jami zvanoj "Jama 10.000 leševa". Riječ je bila o rovu dugačkom 300 metara i širokom 5 metara u koji su japanske snage bacale svoje žrtve. Procjenjuje se da je u jami pokopano oko 12.000 žrtava.
Zapadnjaci koji su ostali u gradu bilježili su zločine kojima su svjedočili. Svakodnevno su pisali i prosvjedna pisma japanskom veleposlanstvu kojima su pridodavli svjedočanstva zločina. U pismu od 16. prosinca 1937. napisali su: "Danas popodne žena je silovana na Mocka aveniji na kućnom broju 11. Sedam je vojnika ušlo u knjižnici na sveučilištu u Nankingu. Sa sobom su poveli sedam žena. Tri su silovali prije nego su otišli. Danas je zabilježeno više od 11 silovanja." Dva dana kasnije bilježe nova silovanja i ubojstva. Bilježe da su 20. prosinca u 15 h tri japanska časnika ušla u urede osnovne škole na aveniji Han-kao i silovali dvije žene u uredu. Četiri dana kasnije, 24. prosinca, zabilježili su da su dva japanska vojnika ušla u rezidenciju talijanskog veleposlanika te sa sobom odveli dvije žene i ukrali 100 američkih dolara. Jednu su ženu kasnije pustili, a druga se nikada nije vratila. Američki novinari F. Tillman Durdin i Archiblad Stele, svjedočili su da su vidjeli preko tri metra visok nasip kod Yijiang vrata koji su činili ubijeni kineski vojnici. Prema svjedočenju američkog misionara Ralpha L. Philipsa pred američkim Saveznim odborom za istrage bio je "prisiljen gledati kako su Japanci izvadili utrobu kineskom vojniku" te je "ispekli na žaru njegovo srce i jetru i pojeli ih". Preživjeli svjedok Tang Junshan prisjeća se užasnih zločina japanske vojske: "Sedma i posljednja osoba u prvom redu bile su trudnice. Vojnik je pomislio kako bi je mogao silovati prije nego je ubije te ju je povukao izvan grupe na mjesto udaljeno desetak metara od nas. Dok ju je pokušao silovati žena se žestoko opirala. (...) Vojnik ju je ubo bajunetom u trbuh. Ona je vrisnula od boli, a njezine iznutrice su ispale van. Tada je vojnik bajunetom probo fetus, pupčana vrpca je bila posve jasno vidljiva." Takvih je primjera bilo bezbroj.
Nezamislivi zločini
Procjenjuje se da je tijekom šest tjedana terora u Nankingu silovano 20.000 žena. Prilikom silovanja nije se pravila razlika - silovane su djevojčice koje su imale manje od 10 godina, ali i starice koje su imale preko 70 godina života. Zabilježeni su i slučajevi silovanja trudnica i časnih sestara. Mnoge od stradalih žena pretrpjele su višestruka silovanja, često nasred ulice pa čak i u vjerskim objektima. Većina njih ubijena je nakon silovanja. Nasilje je dosezalo toliko tragične razmjere da su zabilježeni slučajevi kad su očevi tjerani da siluju vlastite kćeri, a sinovi vlastite majke. Zabilježeni su i slučajevi kada su sodomizirani muškarci. Oni koji bi se opirali tim činima ubijani su na licu mjesta. Američki episkopski svećenik John Magee koji je bio na misionarskoj dužnosti u Nankingu ustvrdio je kako japanski vojnici nisu ubijali samo ratne zarobljenike već i obične građane svih uzrasta. "Mnogi od njih ubijeni su poput zečeva u lovu", rekao je. Minnie Vautrin, američka misionarka koja je također boravila u Nankingu u to vrijeme radeći u jezičnoj školi vodila je dnevnik tijekom svog boravka u Kini. Između ostalog, 16. prosinca 1937. godine zapisala je: "Vjerojatno ne postoji zločin koji danas nije počinjen u ovom gradu. Trideset djevojaka odvedeno je iz jezične škole, a danas sam čula tužne priče o djevojkama koje su odvedene iz svojih domova - jedna je imala samo 12 godina." Kasnije će također zapisati: "Koliko je tisuća bilo ubijeno pištoljima ili bajunetama vjerojatno nikada nećemo znati. U mnogim slučajevima njihova su tijela zalivena naftom i spaljena." Zbog svega što je doživjela u Nankingu u vrijeme japanske okupacije Vautrin je doživjela živčani slom 1940. godine i vratila se u Sjedinjene Države gdje je iduće godine počinila samoubojstvo.
"Vjerojatno ne postoji zločin koji danas nije počinjen u ovom gradu."
Minnie Vautrin, američka misionarka u Nankingu, 16. prosinca 1937.
Brutalnosti su bile nezamislive civiliziranom svijetu. Osim ubijanja vatrenim oružjem i bajunetima ljudima su vađena srca, dekapitirani su, utapani i spaljivani. Užasna mučenja uključivala su kastracije muškaraca, probadanje očiju šilom kao i probadanje vagine bajunetima. Organizirano je i sustavno paljenje zgrada u gradu. Nakon što bi zapalili neku zgradu japanski bi se vojnici sakrili i potom ubijali građane koji bi dolazili gasiti vatru. Poput silovanja i pljačkanje je imalo neviđene razmjere. Opljačkana su sva gradska skladišta, a potom je na red došla imovina građana. Carska je vojska krala nakit, novac, odjeću, hranu pa čak i domaće životinje. Nekima ni to nije bilo dosta pa su krali i trivijalne stvari poput cigareta, jaja i gumba za odjeću. Japanski vojnik Azuma Shiro koji je bio u sastavu postrojba koje su okupirale Nanking jedan je od rijetkih počinitelja koji je javno istupio i svjedočio o zločinima japanske vojske: "Bilo je oko 37 staraca i djece. Zarobili smo ih i okupili ih na trgu. [...] Tamo je bila žena koja je držala dijete u svojoj desnoj ruci... i drugo dijete u lijevoj ruci. Izboli smo ih i ubili, sve troje smo ih nabili kao ražnjić. [...] Ubijao sam ljude bez kajanja." Njegova svjedočenja u Japanu rezultirala su prijetnjama da je na koncu morao zatražiti policijsku zaštitu. To i ne treba čuditi kada se uzme u obzir da Japan nikada nije priznao odgovornost za ova zlodjela koja predstavnici japanske vlasti, poput bivšeg ministra pravosuđa Shigeto nagana masakr u Nankingu nazivaju kineskom izmišljotinom.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata osnovan je Međunarodni vojni sud za Daleki Istok sa sjedištem u Tokiju. Među svjedocima je bio i Robert Wilson, američki protestantski misionar i kirurg koji je boravio u Nankingu tijekom japanske okupacije. O onome što je vidio i čuo pisao je dnevnik, ali i pisma obitelji. U jednom od pisama obitelji, između ostalog, napisao je i ovo: "Oni [japanski vojnici] su izboli bajunetima malog dječaka, kako bi ga ubili, proveo sam jutros sat i pol vremena pokušavajući zaustaviti krvarenja kod još jednog osmogodišnjeg dječaka koji je ima pet rana zadobivenih bajunetom, uključujući i one koje je zadobio u predjelu trbuha, dio trbušne maramice bio je izvan trbuha." Među 25 optuženih japanskih visoko rangiranih dužnosnika bio je i general Iwane Matsui koji je zapovijedao japanskim postrojbama u Nankingu zbog čega mu je prvenstveno i suđeno. Tijekom suđenje ustanovljeno je kako je u Nankingu u samo dva mjeseca 1937. godine ubijeno 90.000 civila i vojnih zatvorenika. Na koncu general Matsui proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem. Na nankinškom Sudu za ratne zločine 1947. godine zapovjednik japanske šeste divizije poručnik Hisao Tani proglašen je krivim za smrt više od 300.000 ljudi. Taj broj nalazi se i na spomeniku stradalima u Nankingu (danas: Nanjing).
Nakon što su 1972. godine Kina i Japan uspostavili diplomatske odnose kineski lider Mao Zedong naredio je potiskivanje pokolja u Nankingu iz medija i javnog života ne želeći stvarati nove napetosti s Japanom. Taj je potez doveo do toga se rasprava o onome što se dogodilo u Nankingu u cijelosti vodila u Japanu. Jedan od vodećih japanskih listova Asahi Shimbun u Kinu je poslao svog novinara Katsuichi Hondu koji je napisao seriju članaka pod naslovom Putovanja u Kinu. Honda je u člancima detaljno opisao zlodjela japanske vojske, uključujući i pokolj u Nankingu. U jednom od članaka spomenuo je i epizodu u kojoj se dva japanska časnika natječu tko će ubiti više ljudi mačem. Kritičari u Japanu odmah su osporili ovu epizodu da bi na koncu optužili Hondu da su njegovi članci najvećim dijelom krivotvorine. Polemika o ulozi japanske vojske u Kini ponovno se rasplamsala 1982. kada je japansko Ministarstvo vanjskih poslova cenzuriralo dio udžbenika iz povijesti za srednje škole koji govori o pokolju u Nankingu. Autor udžbenika profesor Saburo Ienaga zbog toga je tužio Ministarstvo prosvjete i 1997. godine dobio pravnu bitku.
Japanska javnost teško se nosi s teretom povijesti kad se govori o ulozi japanske vojske u Kini. Brojni ministri i visokorangirani političari javno su zanijekali da je japanska vojska u Drugom svjetskom ratu počinila ratne zločine. Takve su pak izjave vodile do prosvjeda kineske i južnokorejske strane što je opet za posljedicu imalo da su nekih od japanskih političara zbog takvih svojih izjava morali dati ostavke. Tvrdolinijaška struja u Japanu smatra kako zločina u Nankingu ili nije uopće bilo ili je riječ o prenapuhanim događajima koji trebaju poslužiti kao izgovor za rast kineskog nacionalizma. Kao odgovor na ovakve i slične incidente niz japanskih novinara i povjesničara formirao je Istraživačku grupu za nankinški incident koja je imala zadaću prikupiti što više arhivskih materijala i svjedočanstava kako iz japanskih tako i kineskih izvora.
Objavljeno: 5. 12. 2011.
