Kao i u ostalim europskim zemljama i u Mađarskoj je velika gospodarska kriza znatno utjecala i na politički život zemlje. Za Mađarsku dodatni je uteg bio Trianonski ugovor koji su 4. lipnja 1920. godine u palači Trianon u Versaillesu potpisali predstavnici Saveznika i Kraljevine Mađarske. Prema tom sporazumu značaj dio teritorija koji su Mađari nesporno smatrali svojim podijeljen je između susjednih država. Tako je Austrija dobila Gradišće; Kraljevini SHS pripao je dio Banata, Bačka, južna Baranja, Međimurje i Prekomurje; Slovačka je postala dio novonastale Čehoslovačke dok je Rumunjska dobila Erdelj (Transilvaniju). Osim toga Mađarska je bila dužna plaćati ratne reparacije te drastično smanjiti broj aktivnih vojnika. U pokušaju pronalaska čovjeka koji će popraviti gospodarsku i političku situaciju u zemlji regent Miklós Horthy imenovao je 1932. svog bliskog suradnika i vojnog časnika Gyulu Gömbösa premijerom. Njih dvojica poznavali su se još od 1919. godine kada su oružanim putem suzbijali komunistički ustanak koji je predvodio Béla Kun. Novi je premijer počeo sve tješnje zemlju vezati s Njemačkom u kojoj su nacisti već preuzeli vlast. Upravo je Gömbös bio prvi strani državnik koji je posjetio Hitlera već 1933. tj. već iste godine kada su nacisti došli na vlast u Njemačkoj. Već iduće godine (1934.) Gömbös je potpisao ugovor o gospodarskoj suradnji dvije zemlje. To je vodilo ka gospodarskom rastu, ali je ujedno snažno vezalo Mađarsku za njemačku ekonomiju. No, osim gospodarskih veza Mađarska je ujedno učvrstila i svoje političke i vojne veze s nacističkom Njemačkom te je postala jedan od njezinih prvih saveznika u Europi. Stoga su njemački nacisti bili široke ruke prilikom krojenja novih europskih granica - Mađarska je dobila dio Slovačke, a Rumunjska je bila prisiljena (premda je bila također njemačka saveznica) ustupiti dio Transilvanije Mađarskoj. Nakon sudjelovanja u invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju Mađarska je dobila i dijelove Jugoslavije.
Kada je Njemačka 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez mađarske se vlasti nisu dugo premišljale i stale su uz bok Njemačkoj. Pet dana kasnije (27. lipnja) objavile su rat Sovjetskom Savezu. Nedugo potom - 1. srpnja mađarske trupe već sudjeluju u prvim borbama na sovjetskom tlu. Boreći se rame uz rame s njemačkim saveznikom mađarska Druga armija sudjelovala je i u Staljingradskoj bici gdje je pretrpjela najteže gubitke. Nakon bitke za Voronjež ta je mađarska postrojba praktično prestala postojati. Do kraja rata gubici mađarske vojske u Sovjetskom Savezu brojali su nešto više od 100.000 ljudi. S tako ogromnim gubicima bilo je samo pitanje vremena kada će doći do mađarskog sloma. Kada su se u rujnu 1944. godine sovjetske trupe pojavile na mađarskim granicama mađarska politička vrhuška pokušavala je sklopiti primirje sa Sovjetima kako bi se izbjegli još veći gubici. No, tada je vođa ekstremno desne Stranke streličastog križa Ferenc Szálasi preuzeo vlast u zemlji nasilno svrgnuvši regenta Horthya. Ujedno je njemačka vojska okupirala Mađarsku kako bi učvrstila Szálasijevu vlast i tako je pokušaj sklapanja primirja propao. Borbe su se nastavile i 29. prosinca 1944. godine postrojbe Crvene armije i rumunjske vojske (Rumunjska je u međuvremenu prešla na stranu Saveznika) zatvorile su obruč oko Budimpešte. Borbe su potrajale do 13. veljače 1945. kada su se snage koje su branile grad predale. Uskoro je cijela Mađarska bila u rukama Crvene armije.
Izborni neuspjeh komunista
Već u listopadu 1945. godine u Mađarskoj su održani višestranački izbori na kojima je najveći broj glasova (57 %) osvojila Nezavisna stranka malih posjednika (FKGP). Potom je slijedila Mađarska socijaldemokratska stranka (MSZDP) s 17,4 % osvojenih glasova, a Mađarska komunistička stranka (MKP) dobila je tek nešto manje glasova (17 %). Nacionalna seljačka stranka (NPP) osvojila je 6,9 %; Građanska demokratska stranka (PDP) 1,6 % te Mađarska radikalna stranka (MRP) 0,1 % glasova. Usprkos rezultatima koji su davali većinu Nezavisnoj stranci malih posjednika (FKGP) oformljena je koalicijska vlada u kojoj je premijersku poziciju imao Zoltán Tildy iz FKGP-a. U vladu su ušli i predstavnici komunista koji su dobili mjesto ministra unutarnjih poslova, a pod čijom se nadležnošću nalazila i tajna policija (Államvédelmi Hatóság, skr. ÁVH). Time je prvi cilj komunista ostvaren - uspostavljena je kontrola nad represivnim aparatom. Nakon toga započelo se s pritiscima na sve viđenije političare koji su se protivili prokomunističkom ustroju nove Mađarske. Kako bi se političke protivnike obeshrabrilo u njihovim nastojanjima dio njih je uhićen, a dio je - zaplašen onim što je vidio - napustio zemlju. Zbog takvih pritisaka Zoltán Tildy napustio je premijersku poziciju, a na premijerski stolac zasjeo je njegov stranački kolega Lajos Dinnyés. Nakon ove smjene u vrhu vlasti stvarnu kontrolu nad vladom stječu komunisti koji su, ohrabreni ovim uspjehom, nastavili s pritiscima na političke protivnike. Uspjeli su unutar Nezavisne stranke malih posjednika (FKGP) pronaći osobe koje su bile voljne surađivati s komunistima, a sve s ciljem izbacivanja iz stranke svih onih koji se s tom suradnjom ne slažu.
Pokušavajući proširiti izbornu bazu komunista radilo se na spajanju socijaldemokratske i komunističke stranke u jedinstvenu političku opciju. Taj je cilj realiziran 12. lipnja 1948. kada je osnovana Mađarska radnička stranka (MMP). Pred izbore 1949. godine ova je stranka oformila koaliciju nazvanu Narodna nezavisna fronta, a u nju su ušle i neke nekomunističke stranke. Među njima je bila i Nezavisna stranka malih zemljoposjednika (FKGP) koja je će nakon ovih izbora biti raspuštena, a dio njezinih čelnika pristupit će Mađarskoj radničkoj narodnoj stranci. Politika pritisaka dala je rezultate i na izborima 1949. godine Narodna nezavisna fronta osvojila je preko 95 % glasova. Put ka potpunom i otvorenom preuzimanju vlasti sada je bio otvoren.
Uvjerljiva je pobjeda de facto omogućila komunističkoj vladi da Mađarsku privuče u sovjetsku sferu utjecaja te da u zemlju uvede sovjetski politički i gospodarski sustav. U skladu s tim 18. kolovoza 1949. proglašena je Narodna Republika Mađarska koja će do kraja godine sa Sovjetskim Savezom sklopiti sporazum o međusobnoj suradnji nazvan SEV (Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć). Nekoliko godina kasnije Mađarska će pristupiti i vojnom savezu prosovjetskih država nazvanom Varšavski pakt. Nova je vlada ujedno dopustila Sovjetskom Savezu da nastavi svoju vojnu prisutnost u Mađarskoj jer je na taj način osiguravala svoju vlast u zemlji. No, uvođenje sovjetskog gospodarskog modela u Mađarskoj, koja se još oporavljala od ratnih razaranja, dovelo je do ekonomske stagnacije te samim time i do pada životnog standarda građana. Istovremeno vladajuća je stranka započela s političkom čistkama optužujući sve one koji nisu u potpunosti podržavali vladinu politiku da su "titoisti", "zapadni agenti" ili "trockisti". Do kraja 1950. godine najmanje 7000 niže i srednje rangiranih stranačkih dužnosnika zahvaćeno je ovim čistkama. U naredne dvije godine teror koji je provodila vlast samo se pojačavao. Tajna je policija (ÁVH) u tom periodu preselila na tisuće ljudi iz njihovih domova, a sve kako bi visokim stranačkim dužnosnicima osigurala smještan u "buržoaskim" kućama i stanovima. Na tisuće ljudi je uhićeno, utamničeno ili ubijeno uključujući tu i osnivača ÁVH-a Lászla Rajka (László Rajk). U samo godinu dana iz Budimpešte je prisilno iseljeno 26.000 ljudi, a što je za te ljude osim gubitka doma ujedno značilo i gubitak radnog mjesta. Ako ne bi završili u zatvoru ili u radnom logoru u Sovjetskom Savezu deportirane bi osobe bile raspoređene na kolektivnim farmama gdje su tretirani kao robovska radna snaga. Vlada koju je sada vodio Mátyás Rákosi ispolitizirala je i obrazovni sustav. Ruski jezik i komunističke političke instrukcije postale su obvezne u školama i na sveučilištima. Vjerske su škole nacionalizirane, a vjerske vođe koje su pokazivale otpor vladi zamijenjene su lojalnima.
Loša gospodarska situacija
No, politička represija nije mogla prikriti loše ekonomske pokazatelje. Zbog sudjelovanja u ratu na strani nacističke Njemačke Mađarska se obvezala platiti ratnu odštetu Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji u iznosu od 300 milijuna USD. Osim toga, mađarska se vlada usuglasila da Mađarska snosi sav trošak sovjetskih trupa koje su se nalazile na njezinu teritoriju. Bio je to ogroman financijski teret za ratom iscrpljenu zemlju. Došlo je i do deprecijacije nacionalne valute forinte što je zemlju odvelo u hiperinflaciju, a članstvu u SEV-u sprječavalo je Mađarsku da trguje sa Zapadom ili da prihvati pomoć iz Marshallova plan. Rákosijeva vlada na to je 1950. godine odgovorila Petogodišnjim planom koji se bazirao na sovjetskom industrijskom programu koji je predviđao posve nerealnu stopu rasta od 380 %. Umjesto da poboljša životni standard Petogodišnji je plan samo dodatno otežao gospodarsku situaciju - do 1952. plaće u industrijskom sektoru pale su za 18 %, a kolektivizacija seljaštva dovela je do smanjenja poljoprivredne proizvodnje i sve većeg skladištenja zaliha hrane. Loše upravljanje dovelo je i do nestašice osnovnih životnih namirnica kao što su kruh, šećer, brašno i meso. Obvezna pretplata na državne obveznice samo je dodatno smanjila dohodak građana. Na koncu 1952. godine mađarski je radnik stvarno zarađivao samo dvije trećine onoga što je zarađivao 1938., dok je 1949. radnik zarađivao 90 % onoga što je zarađivao prije deset godina. Posve očekivano takav je politika imala negativan učinak i rapidno je poticala nezadovoljstvo građana.
SEV
Ekonomski savez osnovan 1949. godine u Moskvi. Osnivači su bili: Albanija, Bugarska, Čehoslovačka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i SSSR: Kasnije su pristupili Njemačka DR, Mongolija, Kuba i SR Vijetnam.
Nakon Staljinove smrti unutar sovjetske Komunističke partije dolazi do reformskih strujanja, a što se posljedično odrazilo i na druge komunističke stranke pod sovjetskom sferom utjecaja. Tako je umjerena liberalizacija zahvatila i Mađarsku. Komunistički čelnik Mátyás Rákosi, koji je sam sebe volio nazivati "Staljinovim najboljim mađarskim učenikom" odlazi s mjesta premijera, ali ostaje generalni sekretar stranke. Na mjesto premijera dolazi reformist Imre Nagy kojeg Rákosi neprestano pokušava diskreditirati jer se novi premijer ne misli slijepo držati uz sovjetske skute. Kada je 1955. postignut Austrijski državni sporazum kojim je predviđeno stvaranje Republike Austrije kao demilitarizirane i nezavisne države Nagy i njegovi reformisti razmatraju "mogućnost da Mađarska proglasi neutralnost po uzoru na austrijski model". Nadu da bi njihovi reformistički ciljevi mogli biti ostvareni budi im i to što su nakon ustanka poljskih radnika u Poznańu (lipanj 1956.) Sovjeti pristali učiniti određene ustupke. U srpnju iste godine reformisti uspijevaju smijeniti Rákosija s mjesta generalnog sekretara stranke. Rákosijeva ostavka ohrabrila je novinare, pisce i studente da aktivnije i otvorenije pišu o društvenim problemima. U organizaciji studenata i novinara dolazi do serije foruma na kojima se propituju problemi s kojima se Mađarska suočava. Ti se forumi nazivaju Petőfijevim kružocima i ubrzo su ta događanja počela privlačiti na tisuće sudionika.
Studenti na sveučilištu u Szegedu 16. listopada 1956. odlučuju ignorirati službenu komunističku studentsku organizaciju Studentski zbor i ponovno uspostavljaju MEFESZ (Unija mađarskih sveučilišta i akademskih studenata) koja je bila zabranjena tijekom Rákosijeve vlasti. Narednih dana studenti u Pečuhu, Miškolcu i Sopronu slijede primjer segedskih studenata. Šesta dana kasnije (22. listopada) studenti Tehničkog sveučilišta sastavljaju listu od 16 točaka u kojima postavljaju svoje zahtjeve. Želeći se solidarizirati s reformskim pokretima u Poljskoj Mađarska udruga pisaca je za 23. listopada 1956. predvidjela ceremoniju polaganja vijenca ispred spomenika generalu Józsefu Bemu, rođenom Poljaku i junaku Mađarske revolucije iz 1948. godine. Studenti su vrlo brzo doznali za taj događaj i odlučili su se pridružiti ceremoniji te održati prosvjedni skup. U popodnevnim satima tog 23. listopada ispred spomenika generalu Bemu okupilo se oko 20.000 prosvjednika. Predsjednik Mađarske udruge pisaca Péter Veres nazočnima je pročitao manifest u kojem je, između ostalog, traženo da Mađarske bude "nezavisna od svih stranih sila", da politički sustav bude temeljen na "demokratskom socijalizmu" koji bi uključivao zemljišne reforme i reformu javnih poduzeća te da "građani Mađarske imaju prava kao slobodni ljudi". Nakon Veresa studenti su pročitali svoje zahtjeve i potom su okupljeni počeli pjevati cenzuriranu domoljubnu pjesmu naslova Nacionalna pjesma (Nemzeti dal) koja je uključivala refren Zakleti ćemo se da više nećemo biti robovi. Potom je netko u gomili izrezao komunistički grb na mađarskoj zastavi tako da je sada na zastavi bila velika rupa, a zatim su i drugi prosvjednici slijedili ovaj primjer. Nakon toga mnoštvo je prešlo na drugu stranu Dunava kako bi se pridružilo prosvjednicima ispred parlamenta. Do 18 h ovo je okupljanje naraslo na više od 200.000 ljudi. Premda je već dio vremena prosvjed bio obilježen vatrenim govorima i parolama i dalje je bio miroljubiv.
Rušenje Staljinova spomenika
Generalni sekretar Mađarske narodne radničke stranke Ernő Gerő u 20 h održao je govor na radiju u kojem je negativno odgovorio na zahtjeve pisaca i studenata, a prosvjednike je nazvao "reakcionarnom ruljom". Ljuti zbog odbijanja njihovih zahtjeva dio prosvjednika odlučio je srušiti brončani Staljinov spomenik visok deset metara. Spomenik je podignut 1951. na mjestu gdje je bila crkva, a koja je srušena kako bi se napravilo mjesta za ovaj spomenik. Do 21:30 h spomenik je srušen, a prosvjednici su to proslavili stavljajući mađarsku zastavu u Staljinove čizme koje su bile jedini preostali dio srušenog spomenika. U otprilike isto vrijeme mnoštvo se okupilo ispred zgrade Radio Budimpešte koju su čuvali teško naoružani pripadnici ÁVH. Okupljeno mnoštvo uputilo je svoje izaslanstvo u zgradu sa željom da njihovi zahtjevi budu emitirani na nacionalnoj radijskoj frekvenciji kako bi ih čula cijela Mađarska. Međutim izaslanstvo je uhićeno, a kako nije bilo vijesti što se događa s uhićenima među prosvjednicima su se širile glasine da su članovi izaslanstva ubijeni. To je dovelo do komešanja među prosvjednicima, a onda je u jednom trentuku s gornjih prozora zgrade na okupljene bačen suzavac. Nedugo potom pripadnici ÁVH, koji su se i dalje nalazili u zgradi, otvorili su vatru na prosvjednike pri tome ubivši neke od njih. Upotreba oružane sile nije odvratila okupljene od prosvjeda već naprotiv - situacija je postala još gora. Razljućeni zbog napada, a bez mogućnosti da uđu u zgradu, okupljeni su reagirali nasilno i počeli paliti policijske automobile. Val nasilja proširio se gradom pa se provaljivalo i u vojna skladišta te se tako oduzeto oružje počelo dijeliti prosvjednicima. Pripadnici tajne policije koji su čuvali zgradu radija nisu uspjeli odblokirati zgradu u kojoj su se nalazili već su se našli u još čvršćem okruženju. Postalo je jasno, ako prosvjednici odluče provaliti u zgradu Radio Budimpešte, tajna policija neće moći jako dugo zadržavati taj prodor. Kako bi se pomoglo opkoljenim ÁVH-ovcima u vozila hitne pomoći skriveno je oružje. No, prosvjednici su prije propuštanja vozila hitne pomoći pregledali vozila i pronašli oružje što je još više diglo tenzije.
Kada je ovaj plan propao vlasti su odlučile poslati vojsku kako bi se ona silom probila do zgrade Radija i deblokirala opkoljene. Vojnicima je izdana zapovijed za pokret, ali oni su oklijevali izvršiti zapovijed. Na koncu vojnici su skinuli crvene zvijezde sa svojih kapa i stali na stranu prosvjednika. Osnaženi ovim uspjehom prosvjednici su se raštrkali gradom i počeli se nasilno ponašati - uslijedila su paljenja imovine, a iz vojnih skladišta sada su ukradeni čak i topovi. Masa je započela i s uništavanjem režimskih simbola. Jordan Rogers, dužnosnik u američkom veleposlanstvu u Budimpešti, ovako je opisao taj događaj: "Kada sam došao doma supruga mi je rekla kako je upravo telefonski razgovarala s prijateljicom i pričala joj o onome što se događa ispred radio stanice. (...) Otišli smo do radio stanice i vidjeli smo ono što smatram jednim od prvih kritičnih trenutaka revolucije. Radio stanica bila je smještena u uskoj ulici koja je bila puna ljudi koji su vikali na radio stanicu, uzvikivali su svoje zahtjeve kada je grupa od 4 ili 5 kamiona, punih pješaštva, ušla u ulicu. (...) Rusi nisu imali udjela u ovome, za sada. Pojava kamiona unijela je nervozu među Mađare. Vikali su i galamili pokušavajući vratiti kamione. Kamioni su se kretali naprijed, ali onda su svi odjednom stali i nisu se kretali naprijed. Nakon nekoliko minuta počeli su se povlačiti. Zbilja napeta gomila počela je skakati u kamione i mahati zastavama i atmosfera se odmah promijenila. Mislim kako je to bila prva prilika kada je mađarska vojska pokušala primijeniti silu te se suočila s time da su njezini vlastiti vojnici nevoljni pucati na svoj narod. I onda smo otišli. Mislili smo da je gotovo. Stoga smo otišli na večeru, ali nije bilo prošlo dugo kada smo primili poziv iz našeg veleposlanstva. Čuli smo da je netko ubijen ispred radio stanice. I da je pobuna počela već te noći... Srušili su... velik, najveći Staljinov kip."
Shvativši kako stvari počinju izmicati kontroli tijekom noći 23. listopada generalni sekretar Mađarske narodne radničke stranke Ernő Gerő zatražio je sovjetsku vojnu intervenciju s ciljem "suzbijanja prosvjeda koji postaju sve brojniji i dosežu neviđene razmjere". Nakon toga sovjetski ministar obrane Georgij Žukov izdaje zapovijed za pokretanje sovjetskog vojnog stroja i do 2:00 h 24. listopada sovjetski su tenkovi izašli na ulice Budimpešte. Istog dana do 12:00 h sovjetski su tenkovi zauzeli sve ključne mostove i raskrižja te se rasporedili ispred zgrade parlamenta. No, ni prosvjednici koji sve više postaju ustanici ne miruju već se u međuvremenu naoružavaju i postavljaju barikade na ulicama mađarske prijestolnice spremajući se za oružanu borbu. Pokušavajući smiriti sve napetiju situaciju Imre Nagy preko radija poziva na okončavanje nasilja i smirivanje situacije obećavajući kako će pokrenuti političke reforme koje su predmet rasprave. Apel je ostao bez odjeka jer se naoružavanje prosvjednika nastavilo. Sovjetska nazočnost na gradskim ulicama samo je povećavala napetost premda Sovjeti još nisu upotrijebili oružanu silu. Čak su zabilježeni i slučajevi da su sovjetski vojnici pokazivali simpatije za prosvjednike. U međuvremenu naoružani prosvjednici zaposjedaju zgradu Radio Budimpešte. Nenaoružani prosvjednici pokušavaju ući u zgradu novina Szabad Nép, ali straža koju čine pripadnici ÁVH uspjela je to spriječiti. No, nakon što su se pojavili naoružani prosvjednici stražari se povlače.
Situacija se zakomplicirala 25. listopada kada se masa prosvjednika okupila ispred zgrade parlamenta, a ispred koje su se sada nalazili i sovjetski vojnici koji do tada još nisu upotrijebili vatrenu moć u suzbijanju prosvjeda. No, u jednom trenutku pripadnici tajne policije, smješteni na krovove susjednih zgrada, otvaraju vatru na prosvjednike. Kako bi spriječili krvoproliće sovjetski vojnici uzvraćaju vatru pucajući na pripadnike ÁVH. Nedugo potom iz gomile, koja se do tada činila nenaoružana, dio prosvjednika otvara vatru na ÁVH, ali i na mađarske i sovjetske vojnike koji do tada nisu primjenjivali silu na prosvjednike niti pokazivali agresivne namjere. Pokušavajući se obraniti od iznenadnog napada vojnici uzvraćaju vatru. Eskalacija sukoba tada je postala toliko ozbiljna da su generalni sekretar Mađarske narodne radničke stranke Ernő Gerő i bivši premijer András Hegedüs pobjegli u Sovjetski Savez. Nakon bijega čelnih ljudi mađarskog komunističkog režima dužnost generalnog sekretara stranke preuzima János Kádár, a premijer postaje Imre Nagy kojeg su i mađarska javnosti i Sovjeti doživljavali kao jedinog preostalog mađarskog političara s kredibilitetom. On je pak činio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi smirio situaciju. Javno je obznanio kako se u Mađarskog "odvija narodna pobuna, a ne kontrarevolucija". Ujedno formirao je vladu u kojoj su sada bili i nekomunistički ministri, a što je vodilo ka odluci ove vlade da ukine jednopartijski sustav. Političke stranke koje su donedavno bile zabranjene sada su opet mogle legalno djelovati, a većina njih dala je potporu novoj vladi. Na slobodu su pušteni i brojni politički zatvorenici, a među njima je bio i oštar vladajućeg kritičar režima kardinal József Mindszenty. Na trenutak učinilo se kako je ipak moguće da je najgore prošlo.
Čavao u glavi
Ispostavilo se kako je to bilo zatišje pred buru jer došlo je i do prvih sukoba među samim građanima. Naime, nisu svi Mađari stali na stranu pobunjenika koji su sada, ohrabreni početnim uspjehom, postajali sve nasilniji te ujedno pokušavaju uspostaviti paralelne organe vlasti gdje god je to moguće. U budimpeštanskoj radničkoj četvrti Csepel oko 250 radnika brani čeličanu i željezaru od pokušaja pobunjenika da preuzmu ta postrojenja. Preko 250 naoružanih radnika i 380 vojnika u budimpeštanskoj četvrti Angyalföld također je branilo tvornicu Lang od napada pobunjenika. U sukobe se uključuju i antifašistički veterani iz Drugog svjetskog rata koji se bore na strani vladinih snaga te sudjeluju u ponovnom zauzimanju zgrade lista Szabad Nép. Situacija se dodatno zaoštrava 30. listopada kada postrojbe pod zapovjedništvom generala Béla Királya, koji je stao na stranu pobunjenika, napadaju zgradu Centralnog komiteta Mađarske narodne radničke stranke i zarobljavaju tamo zatečene članove stranke, pripadnike državne sigurnosti te vojne časnike nakon čega ih prvo muče, a zatim i ubijaju. Slične situacije u kojima će pobunjenici uhićivati, mučiti i ubijati zarobljenike događat će se i idućih dana. Tijekom tog perioda linčovano je ili ubijeno preko 200 pripadnika vladajuće Mađarske radničke narodne stranke. Osim toga prosvjednici su tijekom pobune uništavali komunističke simbole - spaljivali komunističke knjige, skidali crvene zvijezde ali i rušili spomenike poginulim sovjetskim vojnicima koji su živote izgubili boreći se protiv njemačkih nacista i mađarskih kolaboracionista. Sveukupno zabilježeno je preko tisuću slučajeva oštećivanja sovjetskih simbola i ratnih spomenika te 122 slučaja paljenja knjiga. Pobunjenici diljem zemlje formiraju i tzv. Revolucionarna vijeća koja nisu bila u izravnoj vezi s vladom kojoj je na čelu bio Imre Nagy, ali je unatoč tome njegova vlada zatražila njihovu podršku kao "samostalnih demokratskih organa vlasti nastalih tijekom revolucije". Usporedo s tim novonastalim organima vlasti formiraju se i Radnička vijeća koja preuzimaju kontrolu nad industrijskim postrojenjima i rudnicima koja ukidaju propisane proizvodne norme koje su do tada važile. Preuzimanje vlasti često je bilo nasilno (Debrecen, Györ, Sopron, Mosonmagyaróvár i dr.) i dovodilo je do oružanih sukoba u kojima su ginuli ljudi na obje strane. Sveukupno formirano je oko 2100 lokalnih Revolucionarnih i Radničkih vijeća s preko 28.000 članova.
Okrutnosti koje su činile provladine snage, prije svega pripadnici tajne policije, samo su dodatno jačale gnjev naroda. Britanski novinar Peter Fryer u to je vrijeme bio izvjestitelj lista Daily Worker u Mađarskoj, a nakon tragičnih događaja objavio je knjigu Hungarian Tragedy (Mađarska tragedija) u kojoj je opisao i ono što je 27. listopada vidio u gradu Magyaróváru: "Tijela su ležala u redovima: osušena krv još uvijek im je bila na odjeći. Neki su imali grozdove cvijeća na svojim grudima. Među njima je bila i djevojka koja nije mogla imati više od 16 godina. Tu je bio i dječak koji je imao oko 6 godina. Već u lijesu, lagano umotana, ležala je beba stara 18 mjeseci. Nakon 11 godina 'narodna demokracija' je došla na ovo: kako je sigurnosna policija bila tako daleko od ljudi, tako strana, tako pokvarena i brutalna da je okrenula svoje oružje na bespomoćnu masu i ubila ljude koji su trebali biti gospodari svoje zemlje." Sve to nije moglo proći neopaženo ni kod sovjetskih vlasti. Tih je dana Prezidij Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza raspravljao o nemirima u Mađarskoj. Vjačeslav Molotov, koji je predvodio tvrdolinijaše, zalagao se za vojnu intervenciju, ali Nikita Hruščov i maršal Žukov protivili su se vojnoj intervenciji. Hruščov prosvjede nije vidio kao ideološku borbu već kao narodno nezadovoljstvo do kojeg je došlo zbog neriješenih ekonomskih i socijalnih pitanja. Njegov stajalište podupire i izvješće sovjetskog izaslanstva koje se nalazi u Budimpešti i prati razvoj situacije. Na koncu je odlučeno da se ne uklanja nova mađarska vlada koju vodi Imre Nagy. Maršal Žukov čak je ustvrdio: "Trebamo povući vojnike iz Budimpešte, a prema potrebi i iz cijele Mađarske." U međuvremenu sovjetski su tenkovi uspjeli slomiti otpor na budimpeštanskim ulicama, a vlada Imre Nagya - koju je sada podržao i pobunjeni general Béla Király - uspijeva uspostaviti red. Dana 28. listopada dogovoreno je primirje, a istog dana Imre Nagy u radijskom obraćanju poziva na prekid neprijateljstava rekavši kako vlada neće ustanak smatrati kontrarevolucijom već "velikim nacionalnim i demokratskim događajem" te da će svi koji su sudjelovali u pobuni dobiti amnestiju. Osim toga, ustvrdio je kako će ÁVH biti raspušten te da će se sovjetske trupe povući iz Budimpešte, a nakon čega će započeti pregovori o povlačenju sovjetskih snaga iz Moskve. Štoviše, sovjetska vlada 30. listopada usvaja deklaraciju u kojoj kaže: "Sovjetska je vlada spremna ući u odgovarajuće pregovore s vladom Mađarske Narodne Republike i ostalim članicama Varšavskog ugovora po pitanju prisutnosti sovjetskih trupa na teritoriju Mađarske." Usporedo s time započelo je povlačenje sovjetskih tenkova iz Budimpešte u garnizone u okolici glavnog grada. Činilo se kako će kriza biti mirno okončana te da će iznaći rješenje koje će koliko-toliko zadovoljiti obje strane.
Međutim istog dana kada su Sovjeti pristali pregovarati o povlačenju iz Mađarske dolazi do preokreta koji će dovesti do krvavog raspleta. Kobnog 30. listopada među prosvjednicima se šire glasine da se u sjedištu Mađarske radničke stranke na Trgu Republike (Köztársaság tér), koje čuva odred ÁVH, nalaze zatočeni prosvjednici iz grada Mosonmagyaróvára. Prosvjednici napadaju zgradu i tom prilikom je ubijeno preko 20 pripadnika ÁVH, od kojih su neki i linčovani. Želeći smiriti situaciju vlasti na ulice šalju tenkove mađarske vojske koja u nastaloj zbrci puca na sjedište vladajuće stranke. Tijekom tog tenkovskog napada teško je ranjen čelnik stranke Imre Mező koji će nekoliko dana poslije preminuti od zadobivenih rana. Nakon ovakvih scena, dan kasnije (31. listopada), sovjetska su vođe promijenile svoju odluku i odlučile intervenirati, ali odluka još nije javno objavljena. Već idući dan Imre Nagy je obaviješten da sovjetske postrojbe ulaze u Mađarsku i kreću se prema Budimpešti. Iznenađeni Nagy kontaktira sovjetskog veleposlanika u Mađarskoj Jurija Andropova koji ga uvjerava kako Sovjeti neće izvršiti invaziju. No, pokazat će se da je Andropov lagao. Pokušavajući spriječiti moguću invaziju Imre Nagy istog dana u radijskom obraćanju u ime vlade proglašava mađarsku neutralnost te ujedno traži pomoć od diplomatskog zbora u Budimpešti i glavnog tajnika UN-a u obrani mađarske neutralnosti. Nakon ove objave mađarske su vlasti zatražile od veleposlanika Andropova da obavijesti svoju vladu kako je Mađarska spremna odmah započeti pregovore o povlačenju sovjetskih snaga.
Vihor
Nakon toga Sovjeti su pozvali mađarsku delegaciju da 3. studenog u sovjetskom vojnom zapovjedništvu u mjestu Tököl, u okolici Budimpešte, započne pregovore o sovjetskom povlačenju. Mađarska delegacija, koju je predvodio ministar obrane Pál Maléter, odazvala se pozivu. No, oko ponoći načelnik sovjetske sigurnosne policije (KGB) Ivan Serov naredio je uhićenje mađarske delegacije. Time je mogla početi sovjetska vojna operacija kodnog naziva Vihor koju će predvoditi maršal Ivan Konjev. U Mađarskoj je prije početka pobune bilo stacionirano pet sovjetskih divizija, a nešto prije 23. listopada sovjetska vojna prisutnost u Mađarskoj je ojačana tako da je u Mađarskoj sada bilo smješteno 17 sovjetskih divizija. Četvrtog studenog u 3:00 h sovjetski su tenkovi počeli ulaziti u Budimpeštu iz pravca juga i sjevera. Brzom akcijom Sovjeti su grad podijelili na dva dijela te pod svoju kontrolu stavili sve gradske mostove. Nakon što su osigurali svoje uporište u Pešti sovjetske oklopne snage prešle su u Budim i u 4:25 h ispalile prve hice na vojarnu mađarske vojske na Budaörsi cesti. Uskoro potom sovjetsko topništvo i tenkovi otvarali su vatru u svim budimpeštanskim okruzima, a u borbena djelovanja uključilo se sovjetsko zrakoplovstvo i pješaštvo. Svoje posljednje javno obraćanje Mađarima i svijetu Imre Nagy je imao tog 4. studenog u 5:20 h kada je objavio da sovjetske snage napadaju Budimpeštu, ali da je mađarska vlada još uvijek na svome mjestu. Tri sata kasnije vlada više nije kontrolirala državnu radijsku postaju. Sazvan je hitni sastanak vlade u zgradi parlamenta, ali njemu su nazočila samo tri ministra. Ubrzo su pred parlament stigli sovjetski vojnici koji su zaposjeli zgradu i time okončali vladavinu Imre Nagya. Ni sat vremena nakon obraćanja Imre Nagya javnosti, u 6:00 h, u gradu Szolnoku János Kádár, do tada ministar u vladi Imre Nagya, obznanio je stvaranje "mađarske revolucionarne radničko-seljačke vlade". U izjavi koju je tom prilikom pročitao rekao je i ovo: "Moramo stati na kraj ekscesima protu revolucionarnih elemenata. Došao je trenutak akcije. Branit ćemo interese radnika i seljaka te postignuća narodne demokracije". Kasnije te večeri Kádár je pozvao "vjerne borce za istinski socijalizam" da izađu iz skrovišta i uzmu oružje u svoje ruke. Međutim, mađarski narod nije podržao novu vladu niti su borbe poprimile karakter građanskog rata. Umjesto toga bila je to borba jednog naroda protiv okupacije njihove zemlje ili kako će to kasnije biti opisano u izvješću Ujedinjenih naroda: "dobro opremljena strana vojska zdrobila je snažan nacionalni pokret i uklonila vladu".
Tog 4. studenog do 8:00 h prestala je postojati organizirana obrana Budimpešte i veći dio grada sada su kontrolirale okupacijske snage. Najtvrđi i najdulji otpor pružen je u budimpeštanskim radničkim četvrtima Csepel i Újpest koja su prije Drugog svjetskog rata bila najtvrđa uporišta komunističke partije. U cijeloj Budimpešti otpor napadačima je pružalo 10.000 - 15.000 građana. Osim toga mađarske su snage pružali značajni otpor u gradu Pečuhu i okolici (brdo Mecsek) te industrijskom gradu Dunaújváros (tada se grad zvao Sztálinváros tj. Stajingrad) koji je otpor pružao sve do 11. studenog. Radnici uposleni u gradskoj čeličani poručili su kako će od sovjetske invazije "braniti svoj socijalistički grad, polja i kuće koje su izgradili vlastitim rukama". Generalno, mađarska je vojska pružila uglavnom sporadičan i neorganiziran otpor koji Sovjetima nije zadavao veće poteškoće. O tome slikovito govori i podatak da su do 9. studenog Sovjeti razoružali 12 mađarskih divizija i cjelokupno ratno zrakoplovstvo. Nakon što su borbe okončane mađarsku su gubici iznosili oko 2500 mrtvih i 20.000 ranjenih. Najveći teret krvoprolića podnijela je Budimpešta gdje je poginulo 1569 građana. Od toga broja oko 53 % njih bili su radnici, a oko polovice svih žrtava bili su ljudi mlađi od 30 godina. Na sovjetskoj strani poginulo je 699 vojnika, a njih 1450 je ranjeno dok se 51 vojnik vodi kao nestao u akciji. Procjene su da je oko 80 % svih žrtava stradalo u borbi s pobunjenicima u osmom i devetom budimpeštanskom gradskom okrugu.
Radio Slobodna Europa
Radio Slobodna Europa, koju je kontrolirala CIA, poticala je Mađare na oružanu borbu, davala savjete kako se boriti protiv tenkova i odjavljivala svoje emisije sloganom "Sloboda ili smrt".
Imre Nagy, kao politički lider mađarske revolucije, s najbližim je suradnicima našao utočište u veleposlanstvu Jugoslavije koje se nalazilo u samom središtu Budimpešte. Nakon što su nove mađarske vlasti pismeno zajamčile slobodan prolaz Nagyu i suradnicima - dokument je potpisao osobno novi premijer János Kádár - oni su 22. studenog napustili zgradu jugoslavenskog veleposlanstva. No, nakon izlaska iz zgrade uhitile su ih sovjetske snage i on je sa suradnicima promptno prebačen u mjesto Snagov u Rumunjskoj. Potom je vraćen u Mađarsku gdje je održano tajno suđenje na kojem je optužen za organizirano rušenje mađarske narodne demokracije te za izdaju. Na tom je suđenju zajedno sa suradnicima proglašen krivim te osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Istog dana kada je osuđen (16. lipnja 1958.) izvršene je i smrtna kazna. Nagy je zajedno sa svojim suradnicima sahranjen u zatvorskom dvorištu gdje je i smaknut. Obavijest o suđenju i kazni obznanjeni su javno tek nakon što je kazna izvršena, a lokacija njegova groba držana je tajnom. Nekoliko godina kasnije posmrtni ostaci ubijenih premješteni su na budimpeštansko Novo javno groblje u jedan udaljeni kut (odjeljak 301). Prema riječima Fedora Burlatskog, jednog od kremljinskih dužnosnika, Hruščov je naredio Nagyovo smaknuće "kao lekciju svim drugim liderima u socijalističkim zemljama".
Događaji u Mađarskoj odrazili su se i na Olimpijske igre u Melbourneu 1956. godine. Sovjetska intervencija u Mađarskoj dovela je do bojkota Igara Španjolske, Nizozemske i Švicarske. Mađarska delegacija u olimpijskom selu umjesto službene mađarske zastave podignula je zastavu bez državnog grba tj. zastavu koju su nazivali zastavom Slobodne Mađarske. Osim toga, mađarsko je izaslanstvo inzistiralo da se umjesto službene mađarske himne pri dodjeli medalja izvodi himna "Bože, blagoslovi Mađare". U polufinalnoj vaterpolo utakmici susreli su se timovi Mađarske i Sovjetskog Saveza, a zbog situacije u Mađarskoj i sama je utakmica bila vrlo napeta i nasilna. O toj je utakmici 2005. snimljen i dokumentarni film pod nazivom Freedom Fury. Na koncu mađarska je reprezentacija pobijedila Sovjetsku te došla do finala gdje je osvojila prvo mjesto. Nekoliko članova mađarske olimpijske delegacije nakon utakmice pobjeglo je iz mađarskog olimpijskog tima.
Međunarodna scena
Slamanje narodnog bunta sovjetskim tenkovima dovelo je do previranja unutar komunističkih stranaka, prvenstveno u Zapadnoj Europi. Velika i moćna Komunistička partija Italije (PCI) oštro se podijelila po pitanju sovjetske intervencije. Partijski vrh na čelu s Palmiro Togliattijem i Girogio Napolitanom podržavao je sovjetsku intervenciju, dok su Antonio Giolitti i Loris Fortuna bili oštro protiv. Nasilnom gušenju pobune i sovjetskom upletanju javno se suprotstavljao i vođa komunističkog sindikata CGIL Giuseppe Di Vittorio. Pietro Nenni iz Socijalističke stranke, koja je bila bliska s komunistima, također se javno usprotivio sovjetskoj intervenciji. Mnogo godina kasnije (2005.) jedan od čelnika talijanskih komunista Giorgio Napolitano objavio je svoju političku biografiju u kojoj je izrazio žaljenje što je podržao sovjetsku intervenciju u Mađarskoj. Svoju potporu intervenciji opravdao je tadašnjem uvjerenju da je partijsko jedinstvo i bliskog sa Sovjetskim Savezom bilo ono najvažnije što je u tom trenutku trebalo očuvati. Komunistička partija Velike Britanije (CPGB) nakon sovjetske intervencije izgubila je na tisuće članova koji su bili razočarani sovjetskim postupcima. Slično je bilo i u Francuskoj gdje su brojni komunisti napuštali stranku. Neki od njih poput povjesničara Emmanuela Le Roy Laduriea javno su preispitivali politiku Komunističke partije Francuske (PCF) prema sovjetskoj intervenciji. Čak je i tvrdokorni komunist Jean-Paul Sartre kritizirao Sovjete u tekstu Le Fantome de Staline (Staljinov fantom), a filozof i pisac Albert Camus napisao je otvoreno pismo Krv Mađara u kojem je kritizirao Zapad zbog nepomaganja ustanicima. Nakon sloma ustanka u Mađarskoj ministar vanjskih poslova SR Njemačke Heinrich von Brentano poručio je narodima Istočne Europe da se suzdrže "poduzimanja dramatičnih akcija koje bi mogle imati katastrofalne posljedice za njih same". Tadašnji glavni tajnik NATO saveza Paul-Henri Spaak nazvao je mađarski revolt "kolektivnim samoubojstvom cijelog naroda".
U pomoć Zapada uzdali su se brojni ustanici, a povod za to davale su im radijske emisije Radija Slobodna Europa koje su pozivale mađarski narod da ustraje u svojoj borbi. Nakon slamanja pobune mnogi će kritizirati ovu radio stanicu da je davala lažnu nadu mađarskom narodu kako će NATO ili Ujedinjeni narodi intervenirati ako Mađari nastave s pružanjem otpora. Kritike su bile toliko snažne da je predsjednik Sjedinjenih Država Dwight Eisenhower od ravnatelja CIA-e Allena Dullesa tražio potvrdu da Radio Slobodna Europa nije obećala američku pomoć ustanicima. Dulles je američkom predsjedniku potvrdio kako takvo obećanje nije dano, ali su nakon toga - suprotno uobičajenoj praksi - transkripti emisija Radio Slobodne Europe na mađarskom jeziku arhivirani su i na njih je stavljena oznaka tajnosti. Richard Nixon kasnije će objasniti zašto Sjedinjene Države nisu poduzele ništa konkretno protiv sovjetske intervencije u Mađarskoj: "Nismo se mogli žaliti na sovjetsku intervenciju u Mađarskoj na jednoj strani dok na drugoj odobravamo britansku i francusku intervenciju protiv Nassera." Nakon sloma mađarskog ustanka u jednom novinskom intervjuu 1957. sovjetski vođa Nikita Hruščov komentirao je potporu koju su Sjedinjene Države pružile Mađarima kao potporu koju "užad daje obješenom čovjeku".
Dokumenti s kojih je kasnije skinuta oznaka tajnosti ukazuju na to da je glavni razlog što Sjedinjene Države nisu vojno intervenirale u Mađarskoj bio strah od toga da bi takva akcija dovela do nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom. Pasivnost zapadnih zemalja vjerojatno ima i svoje korijene u tome što zapadne obavještajne agencije nisu imale povjerljive ljude u Mađarskoj koji bi ih pravovremeno i pravovaljano izvještavali o situaciji na terenu. Zapadne obavještajne agencije informacije su prvenstveno dobivale preko novinskih izvješća novinara koji su kao strani izvjestitelji boravili u Mađarskoj. Američka obavještajna služba imala je jednog jedinog obavještajca na terenu u Budimpešti. Posljedično, informacije koje su dobivali nisu uvijek valjano reflektirale stvarno stanje. Ravnatelj CIA-e Allen Dulles zastupao je stajalište kako bi trebalo raditi na tome da kardinal Mindszenty stane na čelu vlade, a protiveći se Imri Nagyu zbog njegove komunističke prošlosti ujedno ga nazivajući izdajicom koji je pozvao sovjetske trupe na intervenciju. Dulles nije razumio širinu potpore koju je Nagy zadobio među prosvjednicima, a osim toga ustrajavanje na tome da rimokatolički kardinal stane na čelo vlade koja se suprotstavlja Sovjetima samo bi izazvalo dodatne tenzije.
Djelujući u skladu s rezolucijama Opće skupštine glavni tajnik UN-a Dag Hammarskjöld zatražio je istragu o događajima u Mađarskoj. S tim ciljem osnovano je posebno međunarodno povjerenstvo koje je u pet mjeseci razgovaralo sa 111 izbjeglica od kojih su neki bili ministri, vojni zapovjednici, državni dužnosnici, radnici, članovi Revolucionarnih vijeća, komunisti i nekomunisti, studenti, pisci, učitelji, zdravstveni djelatnici i vojnici. Pregledani su brojni dokumenti, novine, radijski zapisi, fotografije, filmske snimke i drugi zapisi u kojima je opisano svjedočenje dvjesto drugih Mađara. Vlade Mađarske i Rumunjske nisu imenovale svoje predstavnike u ovo povjerenstvo, a vlada Sovjetskog Saveza uskratila je odgovore na zahtjeve za informacijama. Na koncu je u lipnju 1957. na zasjedanju Opće skupštine predstavljeno izvješće na 268 stranica koje je dokumentiralo ustanak i sovjetsku intervenciju. U zaključku izvješća izneseno je mišljenje kako su prosovjetska mađarska vlada kao i sami Sovjeti prekršili ljudska prava mađarskog naroda. Usvojena je i rezolucija kojom se osudila represija nad mađarskim narodom i sovjetska okupacija, ali to je bilo sve i nikakva druga akcija nije poduzet nakon toga.
U prosincu 1991. u preambuli ugovora sa Sovjetskim Savezom koji je tada predvodio Mihail Gorbačov Sovjeti su se službeno ispričali za sovjetske akcije u Mađarskoj 1956. godine. Ovu je ispriku ponovio predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin 1992. u svom obraćanju u mađarskom parlamentu. Nakon pada komunističkog režima, 33 godine nakon izbijanja ustanka, 23. listopada 1989. proglašena je Republika Mađarska (do tada je službeni naziv glasio Narodna Republika Mađarska). Tijelo Imre Nagya, simbola te pobune protiv rigidnog komunističkog režima, pokopano je sa svim državnim počastima. Nakon uspostave Republike Mađarske 23. listopada proglašen je za mađarski nacionalni praznik.
Objavljeno: 19. 5. 2019.
