Njemačka redateljica, fotografkinja i plesačica Leni Riefenstahl (punim imenom: Berta Helene Amalie Riefenstahl) rođena je 22. kolovoza 1902. godine u Berlinu. Njezin otac bio je poslovni čovjek koji kćerku želio uvesti u poslovni svijet kako bi izgradila vlastitu poslovnu karijeru. Međutim, majka je Leninu budućnost vidjela u umjetničkim vodama i 1918. godine upisala je kćerku na plesni i baletni tečaj u berlinskoj plesnoj školi Grimm-Reiter. Tu se Leni vrlo brzo istaknula svojim plesnim vještinama i uskoro je na jednom od javnih nastupa zapaža kazališni redatelj Max Reinhard koji je angažira u kazalištu Deutsches Theater. Mlada Leni Riefenstahl tada započinje karijeru profesionalne plesačice što joj omogućuje da putuje diljem Njemačke i Europe. Ambiciozna mlada plesačica uz ples studira slikarstvo i zanima se za filmsku umjetnost. Nakon jedne ozljede koljena dolazi kraj njezinoj plesnoj karijeri i Leni se nalazi na prekretnici. Tijekom boravka u Pragu nazoči kino projekciji filma Der Berg des Schicksals (1924.) i ostaje fascinirana tada popularnim filmskim žanrom tzv. planinskim filmom. Oduševljena onim što je vidjela odlučuje se okušati u svijetu filma i pokušava stupiti u kontakt s filmskim redateljem Arnoldom Fanckom. Ono što je namjerila to je i ostvarila te uspijeva uvjeriti redatelja da je angažira u svojim planinskim filmovima. Fanck je u njoj vidio prototip glumice kako su se i inače pojavljivale u njegovim filmovima - mlade i atletski građene djevojke. Leni će filmsku slavu steći nakon pojavljivanja u filmovima Der heilige Berg (1926.), Der große Sprung (1927.), Die weiße Hölle vom Piz Palü (1929.), Stürme über dem Mont Blanc (1930.), Der weiße Rausch (1931.) i SOS Eisberg (1933.). Usko surađujući s Fanckom prati ga tijekom Olimpijskih igara u St. Moritzu (1928.) gdje se zanima za sportsku fotografiju i filmsku režiju. Premda sve više pokazuje interes za filmsku režiju ne odustaje od filmskih uloga. No, nakon što 1930. godine umjesto nje glavnu ulogu u filmu Plavi anđeo (Der blaue Engel) dobije Marlene Dietrich Lenin interes za glumu sve više gasne. Dvije godine kasnije (1932.) ima priliku režirati film Plavo svjetlo (Das Blaue Licht). Premda fascinirana Fanckovim radom surađujući sa scenaristima Bélom Balázsem i Carlom Mayer snima film u žanru romantične bajke. Osim režije na ovom filmu radila je i kao suscenaristica i glumica. Iako je film osvojio Srebrnu medalju na venecijanskom Biennalu film kod publike i kritičara nije dočekan blagonaklono. Nešto kasnije za neuspjeh svoga filma Riefenstahl će okriviti - Židove.
Iste godine kada snima Plavo svjetlo (1932.) na jednom političkom skupu sluša govor Adolfa Hitlera i ostaje opčinjena govornikom. To iskustvo kasnije će opisati u svojim memoarima: "Imala sam gotovo apokaliptičnu viziju koju nikad nisam mogla zaboraviti. Činilo mi se kao da se Zemljina površina širi ispred mene, kao hemisfera koja se odjednom dijeli na dva dijela, špricajući van veliki mlaz vode, tako moćan da je dotaknuo nebo i zatresao zemlju." To iskustvo nagnalo je Leni da pročita Hitlerovu knjigu Moja borba (Mein Kampf). O dojmu koji je knjiga ostavila na nju, a prema citatu iz britanskog lista Daily Express od 24. travnja 1934. godine, rekla je: "Knjiga je ostavila dubok dojam na mene. Postala sam gorljiva nacionalsocijalistkinja nakon što sam pročitala prvu stranicu. Osjetila sam da bi čovjek koji je napisao ovu knjigu nedvojbeno mogao voditi Njemačku. Bila sam veoma sretna što se pojavio takav čovjek." Pronašavši svoj politički uzor piše sada već svom političkom idolu Hitleru tražeći sastanak. Uskoro je uslijedio potvrdni odgovor i nakon sastanka s njemačkim Führerom ponuđeno joj je snimanje jednosatnog propagandnog filmskog uratka nazvanog Pobjeda vjere (Sieg des Glabues). Riefenstahl pristaje snimiti film koji je u potpunosti financirala nacistička stranka, a što je i na samoj špici filma jasno i napisano. Film pratio peti godišnji nacistički stranački skup u Nürnbergu 1934. godine. Za taj uspješno odrađeni propagandni film nagrađena je Zlatnom medaljom na filmskom festivalu u Veneciji (1935.) te zlatnom medaljom na Svjetskoj izložbi u Parizu (1937.).
Oduševljen Riefenstahlinim radom na Pobjedi vjere Hitler joj nudi snimanje i sljedećeg godišnjeg stranačkog skupa 1935. godine. Novu ponudu isprva je odbila, ali se predomislila kada su joj ponuđeni neograničeni resursi i potpuna umjetnička sloboda. Tako nastaje propagandi uradak nazvan Trijumf volje (Triumph des Willens) kojemu je naslov dao osobno Adolf Hitler. Taj će filmski uradak ostati upamćen u povijesti filma po svom inovativnom pristupu i epskim scenama, ali i kao ogledni primjerak nacističkog propagandnog filma. Filmski kritičar New York Timesa Hal Erickson, pišući o ovom uratku napisao je kako u filmu tzv. židovsko pitanje ostaje "uglavnom nespomenuto" te da se "redateljica Leni Riefenstahl radije usredotočuje na glasanje gomile, strojeve korake, vojne bendove i kao vrhunac dolazi Hitlerov govor, sve orkestrirano, koreografirano i osvijetljeno tako da Griffith i DeMille čine lošim redateljima." Kao zaključak o filmu kaže: "Vjerojatno je to najmoćniji propagandni film ikad snimljen, ali Trijumf volje je istovremeno, gledano retrospektivno, jedan od najstrašnijih filmova." Kao i prvi puta i sada su Hitler i nacistička vrhuška oduševljeni Riefenstahlinim radom što vodi k tome da ona pridobiva njihovo veliko povjerenje. Kakav je ugled mlada redateljica uživala u nacističkom režimu govori i podatak da su joj vlasti u Berlinu dodijelile veliku privatnu vilu. Sukladno onome što je bilo poželjno u nacističkoj ideologiji Riefenstahl je vilu dala urediti u njemačkom seoskom stilu te u nju smjestiti i privatnu kino dvoranu. Osim vile na raspolaganje joj je stavljen i automobil BMW kabriolet. O njezinoj važnosti za nacistički režim govori i to kako se glavni arhitekt Albert Speer osobno brinuo za izgradnju njezina filmskog grada cijelo vrijeme radeći izvan bilo kakve kontrole državnog aparata. Takvu slobodu u Trećem Reichu uživale su još samo dvije osobe - Albert Speer i Winifred Wagner (voditeljica festivala u Bayreuthu). U razgovoru za dokumentarni film o njezinu životu i djelu Divni, užasni život Leni Riefenstahl (The Wonderful, Horrible Life of Leni Riefenstahl) Riefenstahl će osporiti kako je namjerno snimala propagandne filmove za naciste izjavljujući da je bila zgrožena načinom na koji su nacisti koristili njezin film. No, to je nije spriječilo da (1935.) snimi kratki, 18 minuta dug, film o njemačkoj vojsci nazvan Dan Slobode: Oružane snage. Cijelo to vrijeme ne krije svoju naklonost nacističkom režimu i ideologiji te 1937. godine u razgovoru za američki list Detroit News 1937. godine izjavljuje: "Za mene je Hitler najveći čovjek koji je ikada živio. On je doista bez mane, toliko je jednostavan, a u isto vrijeme posjeduje veliku snagu."
Proslava agresije
Godinu dana ranije (1936.) Führer joj nudi snimanje filma o Olimpijskim igrama u Berlinu. Film je nazvan Olympia i premijerno je prikazan na Hitlerov rođendan 20. travnja 1938. godine. Ovaj film koji se sastoji od dva dijela - Festival nacija (Fest der Völker) i Festival ljepote (Fest der Schönheit) postao je čuven po svojim tehničkim i estetskim dostignućima. Upravo će u ovom filmu Riefenstahl, prva u filmskom svijetu, postaviti kameru na tračnice kako bi pratila kretanje sportaša u pokretu i koristiti usporene snimke. Njezin rad na Olympiji snažno će utjecati na modernu sportsku fotografiju. Na filmskom festivalu u Veneciji (1938.) Olympia će biti proglašena najboljim filmom, a godinu dana kasnije (1939.) dobiti će olimpijsku nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora. Slava koju joj je donio ovaj film omogućit će joj da u studenome 1938. godine posjeti Sjedinjenje Države gdje će se susresti s Henry Fordom. Do tog vremena imena Židova koji su surađivali s njom na prijašnjim filmskim projektima (npr. na filmu Plava svjetlost) Béle Balázsa i Harry Sokala netragom će iščeznuti s odjavne špice filma. Koliko je povjerenje nacističkog aparata uživala svjedoči i podataka da je samo njoj bilo dopušteno snimati Adolf Hitlera iz najveće blizine. Sukladno tome njezini su kamermani imali naputak da Führera uvijek prikažu u najboljem svjetlu. Režimski časopis Der deutsche Film (Njemački film) slavio ju je kao paradigmu nacionalsocijalističkog filma i ličnost-vodilju filmskog stvaralaštva u Trećem Reichu. Kao provjeren kadar dobila je zadaću predvoditi filmsku ekipu (tzv. Filmtrupp Riefenstahl) tijekom invazije na Poljsku 1939. godine. Za razliku od uobičajenog odijevanja ratnih dopisnika Riefenstahl je tom prilikom bila odjevena kao pripadnik borbenih odreda o čemu svjedoči i fotografija na kojoj se nalazi sa SS-Hauptsturmführerom Stolzeom odjevena u njemačku vojnu odoru s pištoljem zataknutim oko struka. Kako odjeća s fotografije nije bila nešto uobičajeno za Riefenstahl tijekom invazije na Poljsku posvjedočio je i njemački general Erich von Manstein: "Nosila je neku vrstu tunike i visoke meke čizme. Za kožnim opasačem oko bokova, imala je revolver. Opremu za borbu zaokruživao je nož zataknut za čizmu." Fotografija je nastala 12. rujna 1939. godine u gradu Końskie kada je ubijeno 30 civila u znak odmazde za navodni napad na njemačke vojnike. Opisujući ovaj događaj u svojim memoarima ustvrdila je kako je pokušala intervenirati ne bi li spriječila ovaj zločin, ali da ju je bijesni njemački vojnik držao na ciljniku prijeteći kako će je ubiti na licu mjesta. Poslije njemačke okupacije Poljske 5. listopada 1939. godine u Varšavi snima njemačku vojnu paradu kojom se slavi uspješan završetak njemačke agresije na istočnog susjeda. Kasnije će u svojim memoarima ustvrditi da je nakon okupacije Poljske splasnuo njezin zanos za nacizmom. No, demantira je brzojav koji je uputila Hitleru nakon okupacije Pariza u lipnju 1940. godine u kojem piše: "S neopisivom radošću, duboko ganuti i ispunjeni gorućom zahvalnošću, mi dijelimo s Vama, moj Führeru Vašu i njemačku najveću pobjedu, ulazak njemačkih snaga u Pariz. Vi prelazite sve što ljudska mašta može zamisliti, Vaša dostignuća nemaju premca u povijesti čovječanstva. Kako Vam možemo zahvaliti?" Pokušavajući nakon rata objasniti ovaj svoj potez pravdala se: "Svi su mislili da je rat završen i u tom smislu poslala sam brzojav Hitleru."
Nakon niz propagandističkih filmova Riefenstahl snima film Tiefland snimanje kojeg će potrajati četiri godine. Taj filmu je pokušavala snimiti i ranije ali nije uspijevala. No, sada za potrebe snimanja ovog filma, po izravnoj Hitlerovoj zapovijedi, dobiva na raspolaganje proračun od sedam milijuna Reichsmaraka. Od kraja rujna do početka studenog 1940. godine snima prve kadrove novog filma u bavarskom mjestu Krün. Kako se radnja filma odvija u španjolskim Pirinejima netko je trebao glumiti španjolske seljake za što su kao statisti poslužili Romi iz obližnjeg koncentracijskog logora Salzburg-Maxglan. U travnju 1942. godine snimanje filma nastavljeno je nedaleko Berlina u filmskom studiju Babelsberg i iznova se pokazala potreba za statistima. I ovaj puta statisti su dovedeni iz koncentracijskog logora, a riječ je bila o Romima i Sintima iz logora Marzahn. Sačuvani dokumenti iz koncentracijskog logora Marzahn sadrže imena 65 zatočenika koji su bili prisiljeni surađivati na snimanju filma. Nedugo nakon snimanja statisti su deportirani u logor smrti Auschwitz-Birkenau. U listopadu 1944. godine snimanje Tieflanda seli se u praški filmski sudio Barrandov gdje su snimane scene u zatvorenom prostoru. Raskošni set na snimanju učinio je ovaj film jednom od najskupljih filmova svoga vremena. Usprkos obilatoj financijskoj i logističkoj potpori ovaj film neće biti dovršen do kraja rata i svjetlo dana ugledat će tek deset godina nakon što bude snimljena zadnja klapa. Kada već bude gotovo zaboravila na ovaj film i rat okončan u javnosti će se pojavljivati dokazi kako su zatočeni Romi i Sinti bili prisiljeni sudjelovati na snimanju Tieflanda. Razumljivo, Riefenstahl će te tvrdnje uporno odbijati skidajući sa sebe bilo kakvu krivicu. Međutim, njezina će prošlost i dalje progoniti. Nakon što je njemačka redateljica Nina Gladitz optuži kako je povrh svega za potrebe svog filma osobno birala statiste u koncentracijskim logorima Riefenstahl će na to uzvratiti sudskom tužbom. Na sudu Gladitz će kao svjedoka pozvati jednog preživjelog Roma koji je ujedno bio i statist u Leninu filmu. Logoraš je potvrdio navode Nine je Gladitz koja je u konačnici dobila sudski spor. Ovaj problem ponovno je privukao pozornos javnosti 2002. godine kada se Riefenstahl našla na sudu kada ju je tužila skupina Roma zbog negiranja tvrdnje da su nacisti željeli istrijebiti Rome. Na sudu se Riefenstahl ispričala ovim riječima: "Žalim što su Sinti i Romi patili tijekom perioda nacionalsocijalizma. Danas je poznato da su mnogi od njih ubijeni u koncentracijskim logorima."
Mitläufer
Nakon sloma Trećeg Reicha u svibnju 1945. godine Riefenstahl se pokušava skriti u svojoj planinskoj kući u Kitzbühelu (Austrija). No, savezničke vlasti tragaju za njom i konačno ju uhićuju. Američki pisac Budd Schulberg koji je bio u sastavu dokumentarističke postrojbe Johna Forda izvršio je uhićenje. Prema Schulbergovu svjedočenju nakon uhićenja branila se riječima: "Mene su pogrešno razumjeli. Ja se nisam bavila politikom." Tijekom procesa denacifikacije ustvrdit će kako nije bila svjesna prirode koncentracijskih logora. No, taj će iskaz kasnije promijeniti govoreći kako je bila prisiljena slijediti Göbbelsove naloge jer bi u suprotnom bila poslana u koncentracijski logor. Schulberg je potom ustvrdio kako njezina obrana pobija samu sebe - ako nije bila svjesna prirode koncentracijskih logora nije se mogla bojati da će biti poslana u te iste logore. Tada ponovno mijenja iskaz tvrdeći kako je bila fascinirana nacistima (premda će i to kasnije poreći), ali da je bila politički naivna i nije imala saznanja o ratnim zločinima. Dok su savezničke vlasti pokušavale utvrditi njezinu krivicu boravila je u američkim i francuskim logorima, kao i u kućnom pritvoru sve do 1948. godine. Tijekom tog perioda prošla je četiri denacifikacijska postupka i na koncu je proglašena simpatizerom nacizma. No, doduše s oznakom - Mitläufer. Unatoč tome ostalo je nekoliko otvorenih pitanja o njezinu odnosu prema nacionalsocijalizmu i nacistima i teško je kasnije prevladala svoju povezanost s propagandnim filmovima koje je snimila tijekom nacističke vladavine.
Mitläufer
Tijekom denacifikacijskog postupka u američkom okupacijskoj zoni postojalo je pet kategorija prema kojima su se razvrstavali nacistički simpatizeri i aktivisti. Entlastete je bila najniža i označavala je osobe oslobođene krivnje. Nakon ove dolazila je kategorija Mitläufer u koju su svrstani sljedbenici nacističkog režima koji nisu bili umiješani u zločine i nacističku politiku. Nakon njih slijedi kategorija Minderbelastete, zatim Belastete te kategorija Hauptschuldige u koju se svrstavaju zločinci najvišeg stupnja.
Većina filmskog materijala koji je snimala izgubljen je u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. No, nešto je ipak ostalo sačuvano. Francuska je vlada konfiscirala svu njezinu opremu uključujući role filma Tiefland. Nakon nekoliko godina borbe da joj se vrati taj filmski materijal uspjela je u svojoj nakani, ali je francuska vlada navodno oštetila dio tog filmskog materijala. Navodno je čak nestalo i nekoliko ključnih scena iz tog filma. No, osim filma Tiefland u filmskom materijalu koji joj je vraćen bio je i izvorni negativ filma Olympia. Na koncu Riefenstahl je uredila ono što je preostalo od Tieflanda i premijerno prikazala film 11. veljače 1954. godine u Stuttgartu. Premda ga je željela prikazati i na filmskom festivalu u Cannesu to joj nije dopušteno. Bila je to samo jedna od prepreka na koje će nailaziti u godinama nakon svršetka rata. Prema njezinu svjedočenju petnaest godina nakon kraja Drugog svjetskog rata pokušavala je snimati filmove ali je uvijek nailazila na otpore, javne prosvjede i oštre kritike. Iako su neki filmski profesionalci i investitori bili spremni poduprijeti njezin rad svi započeti projekti prekidani su zbog negativnog publiciteta. Nadahnuta novelom Ernesta Hemingwaya Green Hills of Africa i fotografijama afričkih sportaša koje je snimio fotograf George Rodger 1956. godine započinje snimanje filmskog projekta u Africi. No, dok je tražila lokacije za snimanje doživjela je prometnu nesreću i umalo preminula od zadobivenih ozljeda. Nakon oporavka pokušavala je stupiti u kontakt s lokalnim mještanima, ali oni nisu bili spremni za suradnju. Premda mu je nudila honorar od 500 funti kako bi je upoznao sa svojim modelima odbio ju je i George Rodger riječima: "Draga gospođo kad se uzme u obzir kakva je vaša prošlost, a kakva moja, ne želim imati nikakve veze s vama". Naime, Rodger je bio pripadnik britanskih postrojbi tijekom Drugog svjetskog rata i osoba koja je prva snimila fotografije zatočenika koncentracijskog logora Bergen-Belsen.
Svijet fotografije
Tako je i ovaj projekt neslavno završio. Nekoliko godina kasnije (1960.) redatelj Erwin Leiser, unatoč Riefenstahlovom pokušaju da to spriječi, u svom filmu Mein Kampf prikazuje scene iz njezina filma Trijumf volje kombinirajući ih sa snimkama iz koncentracijskih logora. U to vrijeme propada snimanje još nekoliko njezinih filmskih projekata. Nakon niz neuspjelih filmskih projekata sve se više posvećuje fotografiji i često putuje u Sudan gdje se pokušava zbližiti s plemenom Nuba dovijajući se na različite načine. U zamjenu za perlice, viski i novac Nube su Leni dopuštale da fotografira njihove obredne plesove, hrvačke dvoboje i razne plemenske rituale. U slučajevima kada joj nisu dopuštali pristup nekom obredu dovitljiva Leni fotografirala bi ih izdaleka teleobjektivom. Tako nastale fotografije objavljene su potom u brojnim uglednim svjetskim časopisima kao što su njemački Stern, britanski The Sunday Times Magazine i Sun, francuski Paris Match i L'Europe te američki Newsweek. Izložbe njezinih fotografija organizirane su u Tokiju, Milanu, Rimu, Münchenu, Potsadamu, Berlinu i još nekim manjim mjestima. U to vrijeme počela je ljubavnu vezu s Horstom Kettnerom koji je bio 40 godina mlađi od nje (ona je imala 60, a on 20 godina). Knjige s fotografijama iz Sudana objavljene su 1974. i 1976. godine pod naslovima The Last of the Nuba i The People of Kau i obje su postale veoma popularne diljem svijeta. Premda su mnogi hvalili njezine fotografije nailazila je i na broje kritike. Na njezinim fotografijama vide se tijela polugolih Nuba ali svi su redom mladi i bez ikakvih tjelesnih mana. Upitana kako to da na njezinim fotografijama nema niti jednog starog ili nesavršenog tijela Leni uzvraća kako su se stari, ružni i kljakasti Nube skrivali od kamere "zbog stida". Među njezinim najžešćim kritičarima bila je Susan Sontag koja je ustvrdila kako su upravo te fotografije još jedan dokaz njene "fašističke estetike". U Sudanu pak nisu dvojili oko kvalitete fotografija - u znak zahvale za promicanje Sudana dobila je sudansko državljanstvo postavši tako prva strankinja koja je dobila sudansku putovnicu.
"Trijumf volje je potpuno jedinstvena i neusporediva proslava snage i ljepote našeg pokreta."
Adolf Hitler
Kada joj je bilo 70 godina lažno se predstavljajući da ima 50 godina uspješno je položila ispit za ronioca. S tako stečenim ronilačkim certifikatom počela je snimati podvodne fotografije što će rezultati objavom knjige s fotografijama podmorja Korallengärten (Koraljni vrtovi) 1978. godine. Novu knjigu s fotografijama podvodnog svijeta objavljuje 1990. godine pod naslovom Wunder unter Wasser (Čudo pod vodom) za što osvaja brojna priznanja i nagrade. Dvije godine kasnije (1992.) u dokumentarnom filmu Moć slike (Die Macht der Bilder), koji je sama producirala iznijela je svoje mišljenje o njezinu životu i umjetničkom radu. Za ovaj film osvojila je i filmsku nagradu Emmy. Na svoj stoti rođendan (22. kolovoza 2002.) objavila je dokumentarni film Impressionen unter Wasser (Podvodne impresije) koji govori o životu u oceanima. Premda je navršila 100 godina i dalje je nastavila fotografirati podmorje stekavši tako titulu najstarijeg ronioca na svijetu. Bolujući od raka preminula je u večernjim satima 8. rujna 2003. godine u svom domu u mjestu Pöcking (Njemačka). Sahranjena je u Münchenu na groblju Waldfriedhof. Nekrolozi na stranicama vodećih svjetskih novina bila su različiti premda je većina priznavala njezin doprinos za tehnički napredak u snimanju filmova. Britanski The Independent je napisao: "Mišljena će biti podijeljena između onih koji ju vide kao mladu, nadarenu i ambicioznu ženu uhvaćenu u plimi događaja koje ne razumije u potpunosti i onih koji vjeruju da je bila hladan oportunistički propagandist koji se udružio s nacistima. (...) Na kraju svog dugog života ona je još uvijek kontroverzna femme fatale njemačkog filma. (...) Bila je zainteresirana za ljepotu, avanturu i filmove, ali je bila i poznata po tome što je žena koju volimo mrziti." U knjizi The Story of Film (Priča o filmu) Mark Cousins će ustvrditi: "Uz Orsona Wellesa i Alfreda Hitchcocka, Leni Riefenstahl je tehnički najtalentiranija redateljica zapadnog filma njezina doba." Kritičar Gary Morris nazvao ju je "umjetnicom neusporedivih darova, ženu u industriji kojom dominiraju muškarci, jednu od velikih formalista filma u rangu s Eisensteinom ili Wellesom", dok je Pauline Kael njezine filmove Trijumf volje i Olympia nazvala "dvama najvećim filmovima koje je ikad režirala žena".
Objavljeno: 20. 4. 2014.
