Nakon što je Indonezija u kolovozu 1945. godine proglasila neovisnost od Nizozemske na čelo novoutemeljene države došao je Sukarno - lider Indonezijske nacionalne stranke (INP), dugogodišnji borac za indonezijsku nezavisnost, gorljivi antikolonijalist koji je želio da njegova zemlja na međunarodnoj pozornici ima važnu ulogu. Ubrzo potom proglašen je i ustav kojim je Indonezija postala parlamentarna demokracija, ali sve to osporili su bivši kolonijalni vladari Nizozemci optuživši Sukarna za suradnju s Japancima tijekom okupacije. U skladu s tim novostvorenu su državu nizozemske vlasti proglasile fašističkom. S tim ciljem zajedničke snage nizozemske, britanske i australske vojske pokrenule su "policijsku akciju" koja je za cilj imala povratak Indonezije u prijašnji status kolonije. Ipak poslije krvavih borbi 27. prosinca 1949. godine nizozemska kraljica Juliana potpisala je dokument kojim se Indoneziji priznaje neovisnost. Nakon toga činilo se kako se Indoneziji smiješi bolja budućnost. No, taj je privid brzo je nestao jer su sada na vidjelo izbile brojne vjerske, političke, etničke i teritorijalne podjele koje su odlaskom kolonizatora postajale sve oštrije. Politička nestabilnost bila je toliko velika da se u vrlo kratkom vremenu na čelu zemlje izmijenilo čak šest vlada. Predsjednik Sukarno tragao je za rješenjem koje bi dovelo do smirivanja napetosti u društvu i učinilo mu se kako je pronašao rješenje u nečem što je nazvao "vođena demokracija" (demokrasi terpimpin). Uvjeren kako zapadnjačka demokracija ne može funkcionirati u indonezijskim uvjetima odlučio se na uvođenje sustava baziranog na tradicionalnom indonezijskom načinu rješavanja sporova u lokalnim zajednicama. Riječ je bila o sustavu koji je preferirao dulje rasprave koje bi predvodili seoski poglavari sve dok se ne bi postigao konsenzus. Proklamirao je i tzv. Pet principa (Pancasila) koji su trebali biti temelj mlade države. U stvarnosti je bila riječ o neprestanom balansiranja između vojske, religijskih skupina, nacionalista i komunista. U vladu su uključeni svi predstavnici vodećih političkih stranaka, uključujući i Komunističku partiju Indonezije (PKI), premda ni jedan njihov član - unatoč brojnom članstvu - nije dobio niti jedno ministarsko mjesto. Sukarnov plan podržale su vojska te komunisti i nacionalisti, a usprotivili su mu se islamistička Mayumi stranka te Socijalistička stranka Indonezije.
Usprkos očekivanjima uspostava "vođene demokracije" nije donijela toliko željeno smirivanje. Umjesto toga napetosti su sve više rasle što je dovelo do pokušaja nekoliko atentata na predsjednika Sukarna, a izbilo je i nekoliko vojnih pobuna koje su podupirale britanske i američke vlasti. U mjestu Bukittinggi na otoku Sumatri (1958.) proglašena je i pobunjenička Revolucionarna vlada. Među pobunjenicima bio je čak i bivši premijer Sutan Sjahrir. Iste godine vojska je slomila oružanu pobunu, ali su se gerilske borbe manjeg obima nastavile u naredne tri godine. Vođe pobunjenika na koncu su uhićene, a nakon okončanja sukoba proglašena je amnestija kako bi se napetosti smirile. Borba se nastavljala na političkom planu, ponajviše oko donošenja novog ustava. Ustavotvorna skupština nije se mogla usuglasiti čak ni oko temeljnih vrijednosti novog ustava. Generalni sukob nastao je oko toga treba li Indonezija biti islamska ili sekularna država. U rujnu iste godine general Nasution predložio je vraćanje na snagu Ustava iz 1945. godine što je predsjednik Sukarno brzo prihvatio jer je prema njegovim odredbama predsjednik države ujedno i premijer što mu je omogućavalo da se učvrsti na vlasti. S druge strane prema odredbama Ustava iz 1950. godine predsjednik je imao uglavnom ceremonijalnu ulogu s čime se Sukarno teško mirio.
Vojska, komunisti i strane sile
Vraćanje na stari Ustav i gušenje svih pobuna samo je odgodilo sve izvjesniji sukob. Na još veće pogoršanje utjecala je i sve lošija gospodarska situacija u zemlji. Vlada je 25. kolovoza 1959. godine pokrenula opsežne mjere kojima je cilj bio suzbiti rastuću inflaciju. Nacionalna valuta rupija devalvirana je za 75 %, ali inflacija nije prestajala rasti. Naredne godine dosegla je stopu od 100 %. Gospodarski problemi počeli su se reflektirati na političkom planu gdje je pronađen dežurni krivac u kineskoj manjini jer je vladina percepcija bila kako glavne trgovinske resurse u zemlji drže etnički Kinezi koji su sada nasilno raseljavani i istjerivani. Tu je bio i problem Zapadnog Iriana (Irian Jaya) u kojem su vlast još uvijek držali Nizozemci, a kojeg je Indonezija smatrala dijelom svoga teritorija. Kako bi i pripojile to područje matici indonezijske su vlasti organizirale akciju kojom su sindikati pod utjecajem nacionalista i komunista počeli preuzimati vlast u tvrtkama u Zapadnom Irianu. Kada je efektivna vlast učvršćena indonezijska je vojska iznenadila sve izjavivši kako ona preuzima upravljanje ovim tvrtkama. Tako je vojska osim oružane stekla i gospodarsku moć.
Novi izazovi došli su 1963. godine kada je obznanjeno da će sjeverni Borneo, koji je bio pod britanskom kolonijalnom vlašću, postati dio Malezije premda je Indonezija smatrala kako taj teritorij pripada njoj. Sve brojnija Komunistička partije Indonezije (PKI) koja je brojila 2 milijuna članova pokušala je iskoristiti situaciju i organizirala je prosvjede u Jakarti tijekom kojih je spaljeno britansko veleposlanstvo. Posljedično to je vodilo ka prekidu diplomatskih odnosa između Malezije i Indonezije, a uskoro nakon toga na granici ove dvije zemlje sve češće počinje dolaziti do oružanih konfrontacija. Na lokalnoj razini to je bio sukob oko teritorija, ali na globalnoj razini to je bio sukob proameričke Malezije s nesvrstanom Indonezijom za koju su Sjedinjene Države neprestano strahovale da će u nekom trenutku u budućnosti prijeći u sovjetski tabor. Pokušavajući Indoneziju pridobiti na svoju stranu Sjedinjene su Države 1963. godine Sukarnovoj vladi ponudile gospodarsku pomoć ako se okončaju sukobi s Malezijom, ali on je to odbio. Dvije godine kasnije u tekstu od 12. veljače 1965. u New York Timesu poslana je jasna poruka kako američke vlasti gledaju na Sukarna: "Kada je predsjednik Sukarno zaprijetio Malezijskoj federaciji, on se čvrsto suprotstavio američkim i britanskim naporima da obuzdaju komunističku Kinu. Washington je napustio aktivnu obranu u Maleziji u korist nacija Britanskog Commonwealtha i zatražio je održavanje dijela utjecaja u Indoneziji prvenstveno s nadom da pomaže vojsku protiv očekivane komunističke želje za preuzimanje vlasti." Bila je to jasna poruka na koga američke vlasti računaju u Indoneziji.
Pancasila
Službena filozofija indonezijske države. Riječ čine dvije stare javanske riječi "panca" (pet) i "sila" (principi). Riječ opisuje pet principa na kojima se temelji Indonezija:
1. vjera u jednog i jedinog Boga,
2. pravda,
3. jedinstvo Indonezije,
4. demokracija i
5. socijalna pravda za sve.
To i nije bilo ništa začudno jer najveći dio zapovjednog kadra indonezijske vojske školovan upravo u Sjedinjenim Državama. Osim toga, jedan dio vojnih časnika gajio je animozitet prema komunistima još iz perioda borbe protiv Nizozemaca (1945. - 1949.) kada je ministar obrane Amir Syarifuddin pokušao uvesti političke komesare u vojne postrojbe (1946.). Na sve to naslanjala se i tzv. Madiun afera kada su, usred borbe za neovisnost, komunističke vojne postrojbe (1948.) proglasile sovjetsku republiku na istočnom dijelu otoka Jave u gradu Madiunu. Časnički kadar koji je s podozrenjem gledao na komuniste smatrao je da sada komunisti pokušavaju zemlju uvući u rat s Malezijom, a sve s ciljem da na koncu preuzmu vlast. To uvjerenje produbilo se kada je predsjednik PKI-ja Aidit predložio Sukarnu stvaranje "Petog odjela" tj. da se pored vojske, mornarice, zračnih snaga i policije stvori još jedna oružana sila koja bi se sastojala od naoružanih radnika i seljaka. Na sve to došao je i Aiditov prijedlog da se u svim oružanim snagama imenuju politički savjetnici tj. komesari, što je podsjećalo na epizodu iz s Amirom Syarifuddinom iz 1946. godine. Sve te prijedloge vojska je smatrala izravnom prijetnjom njezinu monopolu. Ulje na vatru dolio je i sam predsjednik Sukarno kada je objavio da posjeduje dokument (tzv. Gilchrist dokument) koji dokazuje da vojska kuje zavjeru protiv vlade. Sukarno, koji je od početka borbe za nezavisnost želio svoju zemlju učiniti posve neovisnom od bilo koje strane sile smatrao je kako zapadne zemlje - prije svega Velika Britanija i Sjedinjene Države - žele podčiniti Indoneziju zarad svojih interesa i nije se libio javno ih optužiti za neokolonijalizam. Sukob s onim što je Sukarno smatrao imperijalističkom politikom zaoštrio se toliko da se početkom 1965. godine Indonezija povukla iz UN-a, a nešto kasnije izbačena je iz Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.
Zapadnim vladama situacija u Indoneziji činila se sve manje optimističnom. Nizozemski veleposlanik u Jakarti Schiff u brzojavu svom ministru vanjskih poslova naveo je kako će predsjednik Sukarno ostati do kraja života na vlasti, ali da nakon njegove smrti "više neće biti moguće spriječiti Indoneziju da skrene u lijevo". Američki dužnosnici smatrali su pak kako se skretanje u lijevo ne smije dopustiti i u kolovozu 1964. godine odlučeno je da se pokuša Sukarna srušiti s vlasti. To se poklapalo s planovima Velike Britanije da izazove građanski rat ili barem kolaps aktualne vlade. Organiziran je sastanak dijela indonezijskih visoki časnika, a među njima je bio i general Ahmad Yani, s nizozemskim veleposlanikom Schiffom na kojem je Yani potvrdio da se vojska sprema na sukob s PKI-jem nakon smrti predsjednika Sukarna. Britanski novinar Nathaniel Mehr u knjizi Constructive Bloodbath in Indonesia: The United States, Britain and the Mass Killings of 1965-66 iznosi tvrdnju kako je britanski obavještajac Edward Peck ustvrdio kako se "mnogo može uraditi kako bi se potakao raniji udar na PKI tijekom Sukarnova života". I bio je u pravu.
Vijeće generala & Pokret 30. rujna
U utorak 21. rujna 1965. godine u Jakarti veći dio visokih časnika indonezijske vojske, među kojima su bili generali Nasution i Suharto, potajice su oformili tzv. Vijeće generala. Ovo je tijelo izradilo plan prema kojem je 5. listopada iste godine vojska trebala srušiti vladu i preuzeti vlast u zemlji. Datum nije slučajno odabran jer je to bio Dan oružanih snaga. Na taj dan sve glavne vojne postrojbe okupljaju se u glavnom gradu, što je idealna prilika za brz i učinkovit državni udar. Preuzimanje vlasti trebalo se opravdati navodnom bolešću predsjednika Sukarna i njegovom nemogućnošću da upravlja državom, a sve pod izgovorom kako bi komunisti mogli pokušati preuzeti vlast. Urotnički časnici nisu znali da su praćeni i da se njihov razgovor snima. Agent Ministarstva vanjskih poslova Subandrio svoje je nadređene izvijestio o tome što je doznao toga dana i informacija je na koncu došla do predsjednika Sukarna koji sada nije imao izbora. Morao je djelovati kako bi spriječio gubitak vlasti. S tim ciljem žurno je formiran Pokret 30. rujna koji je trebao djelovati čim prije. Već narednog dana 1. listopada oko 3:15 h zapovjednik Predsjedničke straže potpukovnik Untung Syamsuri s vojnicima potrpanim u sedam kamiona i autobusa napušta zrakoplovu bazu Halim Perdanakusumah i kreće ka Jakarti. Zadaća je bila zarobiti sedam generala koji su svi redom bili članovi Glavnog stožera i pripadnici urotničkog Vijeća generala. Većina je uspješno zarobljena, ali glavna meta akcije ministar obrane i sigurnosti te ujedno načelnik Glavnog stožera general Abdul Haris Nasution uspio je pobjeći prilikom pokušaja zarobljavanja. Spasio se skokom preko zida iračkog veleposlanstva. Sretna okolnost za njega bila je ta što su vojnici pomislili da je generalov osobni pomoćnik Pierre Tendan ustvari general. To je Nasutionu dalo više vremena za bijeg. U kaosu koji je nastao teško je ranjena Nasutionova petogodišnja kćerka Ade Irma Suryani koja će 6. listopada umrijeti od posljedica ranjavanja. Osim nje u pokušaju zarobljavanja stradao je i policajac Karel Satsuit Tubun koji je to rano jutro bio u ophodnji u blizini generalova doma.
Prilikom zarobljavanja brigadnog generala Panjaitana ubijen je njegov nećak Albert Naiborhu. Na koncu zarobljeno je šest generala: glavni vojni zapovjednik general-pukovnik Ahmad Yani te njegovi zamjenici i pomoćnici: general-bojnik Suprapto, general-bojnik Haryono, general-bojnik Parman i brigadni general Panjaitan. Među zarobljenicima je bio i vojni tužitelj brigadni general Sutojo. Svi zarobljenici prebačeni su u predgrađe Jakarte Lubang Buaya gdje su ubijeni, a tijela su zatim bačena u bunar u blizini zrakoplovne baze Halim Perdanakusumah. Tijekom jutra oko 2000 vojnika (pripadnici 454. bojne Diponegoro divizije i 530. bojne Brawijaya divizije) zauzele su park Lapangan Meredeka u središtu grada te zaposjele tri zgrade na samom trgu. U jednoj od zaposjednutih zgrada bilo je sjedište državnog radija RRI (Radio Republik Indonesia). Ali tada je učinjen propust jer pod kontrolu pobunjenika nije stavljena niti jedna zgrada na istočnoj strani trga gdje se nalazio stožer postrojba Strateške rezerve (Kostrad) kojima je zapovijedao general Suharto. U 7 h prilikom emitiranja jutarnjih vijesti na radijskoj postaji RRI pročitan je proglas potpukovnika Untunga Syamsurija da je Pokret 30. rujna preuzeo kontrolu nad strateškim mjestima u Jakarti. U proglasu je navedeno kako je to učinjeno s ciljem da se spriječi vojni udar koji je spremalo Vijeće generala koje potpomaže CIA s ciljem uklanjanja Sukarna s vlasti 5. listopada na Dan oružanih snaga. Rečeno je kako je predsjednik Sukarno stavljen pod zaštitu Pokreta te da je otputovao u zračnu luku Halim Perdanakusumah. Uvjereni su svoju pobjedu istog dana u kasnijim radijskim objavama pučisti su objavili imena 45 pripadnika Pokreta 30. rujna te su potom donijeli neshvatljivu odluku - proglasili su kako su u vojsci ukinuti svi činovi iznad čina pukovnika. Time su, svjesno ili ne, protiv sebe dobili gotovo cjelokupni zapovjedni kadar vojske.
Onima koji nisu bili uključeni u puč ispočetka nije bilo jasno što se događa. Oko 5:30 h general Suharto je obaviješten da je u domovima nekih generala došlo do pucnjave i da im se nakon toga gubi svaki trag. Suharto se uputio u sjedište Kostrada i pokušavao stupiti u kontakt s ostalim višim časnicima kako bi doznao što se događa. Uspio je stupiti u kontakt sa zapovjednicima mornarice i policije, ali ne i sa zapovjednikom zrakoplovstva vice-maršalom Omarom Dhanijem. Sada je Sukarno počeo slagati sliku događaj i zaključio kako je u tijeku pokušaj državnog udara te je naredio svim postrojbama da se okupe u svojim vojarnama. Na taj način želio je utvrditi koje su mu postrojbe lojalne i s kakvim snagama raspolaže. Na ruku će mu ići i prilično loša organizacija državnog udara. Naime, trupe koje su zauzele park Lapangan Merdeka nisu predvidjele da mogu biti opkoljene te su ostale bez zaliha hrane i vode, a dan je postajao sve topliji. General Suharto to je iskoristio da uvjeri 454. bojnu Diponegoro da pristupi snagama Kostrada, a kada su pripadnici 530. bojne Brawijaya divizije tu istu ponudu odbili njima je omogućeno da se mirno povuku u zračnu luku Halim Perdanakusumah. Nakon što je uklonjen glavni dio pučističkih snaga dan je ultimatum vojnicima koji su se nalazili u zgradi državnog radija (RRI) da se povuku što su oni i učinili. Oko 9 h Suhartu je pridružio i general Nasution koji je nakon izlaska iz iračkog veleposlanstva objavio putem radija kako će sada preuzeti zapovjedništvo nad vojskom te je obećao da će "uništiti kontrarevolucionarne snage" i "spasiti" predsjednika Sukarna. Zatim je dao ultimatum pučistima da napuste zrakoplovnu luku, nakon čega se većina vojnika razbježala. Tijekom večeri i predsjednik Sukarno koji se sklonio u Halim Perdanakusumah napustio je zrakoplovnu bazu te otišao u mjesto Bogor gdje se nalazila predsjednička palača. Iz baze je pobjegao i predsjednik komunističke partije Aidit koji se sklonio u grad Yoyakarta u središnjem dijelu otoka Jave, a zrakoplovni vicemaršal Dani (koji je također bio ovdje) pobjegao je u grad Madiun na istoku otoka Jave. U ranim satima 2. listopada došlo je do manje bitke s preostalim vojnicima u zračnoj luci nakon čega su trupe pod zapovjedništvom generala Nasution preuzele kontrolu nad Halim Perdanakusumahom.
Osim u Jakarti do pobune je došlo i u središnjem dijelu otoka Jave gdje je 5 od 7 aktivnih divizija nakon radijske objave pučista preuzelo vlast u
ime Pokreta 30. rujna. Bojnik Solo, glavni zapovjednik na tom području i pripadnik PKI-ja, objavio je kako on podržava puč. Nakon
emitiranja pučističkih vijesti u gradu Yogyakarti pobunjenici su preuzeli vlast, a u manjim oružanim sukobima do kojih je došlo pučističke snage
predvođene bojnikom Muljonoom ubile su pukovnika Katamsoa i potpukovnika Sugijonoa. Ali kada su vijesti o propasti puča došle do središnje Jave
većina pučista povukla se i odustala od pobune. Nakon slamanja puča vojska je odmah okrivila Komunističku partiju Indonezije (PKI) da stoji iza
Pokreta 30. rujna. Vojni list Angkatan Bersendjata 5. listopada objavljuje tekst u kojem se navodi kako su ubijeni generali
prije ubojstva bili izloženi "barbarskim djelima mučenja izvan granica ljudskog osjećaja", a ove navode prenio je visokonakladni list
Motivi ubojica uvelike će varirati, ali uspostavljen je obrazac prema kojem se ubijanje odvijalo. U pravilu nakon vijesti o pokušaju puča uslijedio je period mira u kojem su svi pokušavali procijeniti što se događa i što bi se moglo dogoditi. Do masovnih ubojstava, izuzev nekoliko iznimaka, neće doći prije nego se pojave antikomunističke vojne postrojbe. One će koordinirati događanja i pružati potporu dajući krvnicima liste s imenima osoba koje treba ubiti, ali i oružje te transportna sredstva. Samo u manjem broju slučaja vojska je aktivno sudjelovala u pokoljima. Žrtve bi bile prvo uhićene i potom transportirane na vanjsku lokaciju gdje bi bile ubijene. Ubijanja su se odvijala najčešće noću. Neke su žrtve ubijene vrlo brzo nakon uhićenje, a neke su u provodile nekoliko tjedana ili mjeseci u zatvorima ili logorima prije nego što bi bile smaknute. U nekim slučajevima tijela žrtava su masakrirana, a razlozi su bili različiti. Neki su to činili da bi se osvetili za sakaćenja generala, kako bi prikrili identitet žrtve ili je u pitanju bio vjerski motiv. Prema lokalnim vjerskim vjerovanjima u slučaju nasilne smrti duša ubijenog mogla bi se osvetiti svome ubojici, a da bi se to spriječilo bilo je potrebno nanijeti ozljede i duši ubijenog kako bi joj se ograničila mogućnost vraćanja na ovaj svijet.
Zločini
Val nasilja u kojem će deseci tisuća Indonežana izgubiti živote trajat će mjescima i preplavit će cijelu državu. Najgori zločini bit će počinjeni na područjima gdje je PKI imao najviše pristaša - u središnjoj i istočnoj Javi, sjevernoj Sumatri i na Baliju. Njoto, visoki dužnosnik PKI-ja i ministar bez lisnice u vladi predsjednika Suharta ubijen je 6. studenog 1965. godine. Predsjednik PKI-ja Dipa Nusantara Aidit ubijen je 22. studenog iste godine, a njegov prvi zamjenik Muhammad Hatta Lukman ubrzo nakon njega. Početkom prosinca 1965. na otoku Baliju dolazi do ubojstava većih razmjera i to upravo nakon dolaska vojnih komandosa koji su prije toga sudjelovali u pokoljima na otoku Javi. Svjedočanstvo o tome kako je izgledao progon na Baliju opisao je John Hughes u knjizi The End of Sukarno. Zapisao je što je vidio gledajući okolicu iz Beach hotela u Sanuru gdje je bio smješten: "Iz noći u noć crvenilo se nebo iznad Balija dok su sela gorjela u plamenu i tisuće komunista, ili ljudi za koje se tvrdilo da su komunisti, proganjani su i ubijani." O svemu je izvještavao i časopis Time koji je 17. prosinca 1965. objavio članak novinara Jamesa Restona u kojem se govori o zločinima koji su se događali u Indoneziji nakon što je vojska preuzela vlast: "Na tisuće komunista, simpatizera crvenih i njihovih obitelji, masakrirano je. Vojne postrojbe u unutrašnjosti zemlje pogubile su na tisuće komunista nakon ispitivanjima u zatvorima. Naoružani noževima sa širokim oštricama, zvanim 'parangs', muslimanske bande noću se uvlače u domove komunista kako bi ubile cijele obitelji i potom zakopale tijela u plitke grobove. Kampanja ubojstava postala je toliko bezočna da u istočnim dijelovima ruralne Jave muslimanske bande stavljaju glave svojih žrtava na štapove i tako paradiraju kroz sela. Ubojstva su dosegla takve razmjere da je odlaganje leševa stvorilo ozbiljan sanitarni problem na istočnoj Javi i sjevernoj Sumatri gdje vlažan zrak raznosi smrad raspadajućih tijela. Putnici iz tih područja svjedoče kako su rijeke i potoci doslovno začepljeni tijelima. Rječni transport na nekim je mjestima ozbiljno ometen." Slično izvješće donosi i novinar Nicholas Tuner u svom članku za britanski The Guardian u broju od 7. travnja 1966. konstatirajući kako su "velika većina ubijenih žrtve političke histerije". I časopis Sunday Magazine 8. svibnja 1966. objavljuje članak Seth S. Kinga koji citira učitelja iz sela u blizini grada Yogyakarte: "Moje učenike odvela je vojska. Bili su prokazani kao članovi PKI-ja. Vojska ih je ubila na licu mjesta s njihovim obiteljima: ženama, djecom. Bilo je strašno."
Radost koja je preplavila službeni Washington zbog slamanja PKI-ja opisao je novinar Max Frankel u članku od 12. ožujka 1966. u časopisu Time jasno naslovivši svoj tekst Elated U.S. Officials Looking to New Aid to Jakarta's Economy gdje jasno sugerira američku upletenost u vojni udar: "Johnsonova administracija teško je skrivala oduševljenje vijestima iz Indonezije koje su ukazivale na političku smrt predsjednika Sukarna i komunista. Nakon dugog razdoblja strpljive diplomacije osmišljeno je kako pomoći vojsci u pobjedi nad komunistima, službenici su bili oduševljeni jer su se njihova očekivanja ostvarila." Kasnije će u jednom od izvješća i sama CIA, koje će ugledni australski novinar Mark Aarons citirati u svojoj knjizi Justice Betrayed: Post-1945 Responses to Genocide, konstatirati kako je riječ o "jednom od najgorih masovnih ubojstava u 20. stoljeću koje stoji u ravni sa sovjetskim čistkama 1930-ih i nacističkim masovnim ubojstvima tijekom Drugog svjetskog rata te maoističkim krvoprolićima ranih 1950-ih". Metode kojima se služila vojska i paravojne skupine kako bi eliminirali nepoćudne bile su surove i izrazito nasilne. U većini slučajeva žrtve su mučene prije ubojstva, kidani su im dijelovi tijela, a zabilježeni su i primjeri smaknuća kada bi uhićenima glave bile odsijecane samurajskim mačevima. U Kediri na području južnog dijela otoka Jave mladež stranke Nahdlatul Ulama postrojila je komuniste i prerezala im grkljane nakon čega su tijela žrtava bacana u rijeku. Događalo se i da ubojice uz rijeku ostavljaju redove odsječenih penisa kako bi poslužili kao upozorenje prolaznicima što im se može dogoditi ako se pokušaju usprotiviti teroru. Ubojstva su dosegla toliku skalu da se događalo da čitava sela ostanu prazna nakon čega bi kuće žrtva bile opljačkane.
Početkom studenog 1965. Muslimanska skupina Muhammadiyah na otoku Javi proglasila je sveti rat protiv komunista. Time je ubijanje komunista postalo vjerska dužnost. U tim ubijanjima, bez obzira na istovjetnu vjersku pripadnost, došlo je i do sukoba između samih muslimana. Oko polovice muslimanskog stanovništva na Javi bili su pripadnici ortodoksnog islama koji su podržavali islamističku stranku Nahdlatul Ulama. Drugu polovicu činili su pripadnici kejawena. Riječ je o islamu koji je bio pomiješan s predislamskim vjerovanjima i više je bio okrenut okultizmu. Dok su ortodoksni muslimani bili uvjereni kako će komunisti, ako osvoje vlast, uspostaviti ateističku državu i zabraniti islam drugi dio muslimanske populacije nije komunizam smatrao osobitom opasnošću. No, nisu samo islamisti smatrali komuniste svojim neprijateljima. Na otoku Baliju, jedinom otoku na kojem su hindusi bili dominantna religija, vođa hindusa Ida Bagus poručio je vjernicima: "Nema nikakve sumnje da su neprijatelji naše revolucije također najokrutniji neprijatelji religije i oni moraju biti eliminirani i uništeni u korijenu." Fitilj koji će zapaliti otok time je upaljen, a vojni komandosi predvođeni pukovnikom Sarwo Edhie Wibowom, nakon što su došli na Bali pružili su logističku potporu paravojnim skupinama koje su krenule pljačkati, paliti kuće i ubijati sve tzv. komuniste i Kineze. U gradovima Singaraja i Denpasara sve kineske trgovine su uništene, a njihovi vlasnici ubijeni. Samo u kratkom periodu od prosinca 1965. do početka 1966. na otoku Baliju ubijeno je, bez obzira na spol ili uzrast, oko 80.000 ljudi, ili 5 % tadašnje populacije otoka. Razina krvoprolića prerasla je sva očekivanja pa je vojska morala intervenirati kako bi smirila situaciju. Na drugim otocima pokolji su bili tek nešto manjih razmjera. Na sjevernom dijelu otoka Sumatre (Aceh) ubijeno je prema najkonzervativnijim procjenama 40.000 ljudi. Ovdje krvoproliće nije bilo ograničeno samo na pripadnike PKI-ja već imalo i svoje etnički element - ubijani su radnici s otoka Jave koji su radili na plantažama na ovom djelu Sumatre. U zapadnom dijelu Kalimantana (dio otoka Bornea koji pripada Indoneziji) pripadnici autohtonog naroda Dayak protjerali su 45.000 Kineza koji su živjeli u ruralnim područjima, a njih 5000 je ubijeno. Na jugoistočnom otočju (Nusa Tenggara) pripadnici muslimanske mladeži progonili su lokalne kršćane bez obzira na političku orijentaciju.
Najbolja vijest
Unatoč svemu ovome reakcije zapadnih vlada i većeg dijela medija bile su pune hvale za događaje u Indoneziji. Kako navodi britanski profesor moderne povijesti Gerard DeGroot u svojoj knjizi The Sixties Unplugged: A Kaleidoscopic History of a Disorderly Decade (str. 390) britanski veleposlanik u Jakarti Andrew Gilchrist povodom ovih događaja pisao je svojoj vladi u London: "Nikada nisam skrivao svoje uvjerenje da će malo pucnjave u Indoneziji dovesti do učinkovitih promjena." DeGroot navodi kako je Zapad znao što se događa i kao potkrjepu toj tvrdnji citira dopis britanskog veleposlanstva u Jakarti koji je poslan obavještajnom stožeru u Singapuru u kojem se daju upute kako se treba izvješćivati o ovim događajima: "Odgovarajuće propagandne teme mogu biti: PKI-jeva brutalnost u ubojstvima generala, (...) PKI je izložila Indoneziju agentima stranih komunista, (...) britansko sudjelovanje treba biti pažljivo skriveno." U Century of Genocide: Eyewitness Accounts and Critical Views (str. 245) Samuel Totten, William Parsons i Israel Charny navode kako je časopis Time komentirao uništenje PKI-a kao "najbolju vijest za Zapad u Aziji" te je hvalio novouspostavljeni režim generala Suharta kao "dosljedno konstitutivan". Premijer Australije Harold Holt za New York Times povodom krvoprolića izjavio je: "S 500.000 do milijun komunističkih simpatizera koji su provaljeni mislim da možemo pouzdano pretpostaviti da se dogodila promjena smjera." Kako navode Oliver Stone i Peter Kuznick u svojoj knjizi The Untold History of the United States prozvanim da komentira ove događaje osjetio se čak i teksaški naftni magnat Haroldson Lafayette Hunt koji ih je nazvao "najvećom pobjedom slobode od Drugog svjetskog rata". Brojni zapadni mediji stali su u obranu indonezijskog krvoprolića pokušavajući umanjiti odgovornost vojske za počinjena zlodjela te paušalno konstatirati kako su Azijati i inače primitivni i nasilni. Brad Simpson u knjizi The Act of Killing and the Dilemmas of History donosi svjedočanstvo američkog obavještajca Howarda Federspiela koji će o tim događajima reći: "Sve dok je bila riječ o komunistima nitko nije mario što su ih klali."
Strana vojna pomoć
Prema svjedočanstvu koje donosi Christain Gerlach u knjizi Extremly Violent Societes: Mass Violence in the 20th Century World indonezijski izbjeglica u Japanu Osman Jusuf Helmi početkom prosinca 1965. general Suharto ili general Nasution potpisali su ugovor sa Švedskom "za hitnu kupnju oružja i streljiva u vrijednosti od 10 milijuna američkih dolara". Počekom prosinca 1966. general Nasution zatražit će još jednu isporuku streljiva iz Švedske za potrebe indonezijske vojske. Pomoć je pružila i Zapadne Njemačka koja je isporučila komunikacijsku opremu i oružje u protuvrijednosti od 300.000 njemačkih maraka.
Bilo je i kritičkih glasova, ali oni su bili uglavnom rijetki i ne odveć glasni. Sovjeti su pokolj nazvali "tragičnim događajem", kineska vlada nazvala ih je "gnusnim i groznim zločinima" i to je uglavnom bilo to. U Ujedinjenim narodima nitko osim komunističke Albanije nije prosvjedovao. Najistaknutiji pojedinac koji je digao svoj glas bio je Robert F. Kennedy koji je u siječnju 1966. godine ustvrdio: "Mi smo govorili protiv nehumanih pokolja koje su počinili nacisti i komunisti. Ali hoćemo li govoriti i protiv nehumanog klanja u Indoneziji, gdje više od 100.000 navodnih komunista nisu bili počinitelji već žrtve?" Na koncu izvjestitelj BBC-a iz jugoistočne Azije Robert Charlis reći će: "Bio je to trijumf zapadne propagande." Ali ne samo propagande jer zapadne sile bile su uvelike umiješane u indonezijske događaje. Politički časnik u američkom veleposlanstvu u Jakarti Robert J. Martens posvjedočit će američkoj novinarki Kathy Kadane kako je upravo on, uz odobrenje američkog veleposlanika Marshalla Greena, dostavio indonezijskoj vojsci listu od 5000 ljudi koji su trebali biti likvidirani. Svoj čin komentirao je ovim riječima: "To je stvarno bila velika pomoć vojsci. Vjerojatno su ubili puno ljudi, i ja vjerojatno imam puno krvi na svojim rukama ali nije sve tako loše. Postoji vrijeme kada morate oštro reagirati u ključnom trenutku." U dokumentima američkog Ministarstva vanjskih poslova koji su javnosti postali dostupni 2001. našao se i dopis u kojem je veleposlanik Marshall Green ustvrdio kako je dostavljena lista "očito koristila indonezijskim vlastima koje, čini se, nemaju ni najosnovnije informacije o vodstvu PKI-ja". Australski novinar Mark Aarons ustvrdio je kako je lista služila tome da "oni koji su poimence navedeni budu ubijeni u masovnim operacijama ubijanja". On također optužuje veleposlanika Greena kako je bio "jedan od glavnih dužnosnika uključenih u poticanje ubojstava".
Zabranjena istina
Ravnatelj Indonesia/East Timor Documentation Project at the National Security Archive gostujući 7. rujna 2008. godine na australskoj TV postaji ABC jasno optužuje zapadne vlade: "Ovi dokumenti omogućuju da se stekne jasnija slika o točnoj ulozi SAD, Velike Britanije, Australije i drugih zapadnih vlada u pokušaju izazivanja oružane prijetnje u Indoneziji 1965., a isto tako i o podržavanju masovnih ubojstava koje su počinile civilne skupine i vojska, a koja su uslijedila nakon sloma Pokreta 30. rujna. Prije nekoliko godina povjesničari su u velikoj mjeri špekulirali o ulozi CIA-e i drugih zapadnih obavještajnih službi u izazivanju konflikta između indonezijske vojske i indonezijske komunističke partije. Ali ovi deklasificirani dokumenti pokazuju sliku koja govori o aktivnoj ulozi u jednom od najvećih zločina 20. stoljeća i čine SAD i druge zapadne zemlje de facto sudionicima u ovoj kampanji masovnih ubojstava koji se protežu od kraja 1965. i na 1966."
Za vrijeme vlade generala Suharta, ali i nakon njegova silaska s vlasti 1998. godine o krvoprolićima iz 1965./66. govorilo se malo ili se svjesno iskrivljavala istina. Indonezijski udžbenici povijesti maskare još uvijek opisuju kao "patriotske reakcije" koje su dovele do smrti 80.000 ljudi. No, neslužbene procjene, poput Amnesty Internationala, govore o broju stradalih ne manjim od milijun ljudi. Tijekom 2004. godine u udžbenicima povijesti izmijenjen je dio neistinitih podataka, ali nakon prosvjeda vojske i islamističkih skupina 2006. prema nalogu državnog odvjetnika svi ti udžbenici su ne samo zabranjeni već i spaljeni. Pojava publicističkih ili znanstvenih knjiga koje bi se bavile takvom temom, poput one Johna Roosa Pretext for Mass Murder (2006.) imale su uvijek istu sudbinu - državni odvjetnik bi ih zabranio. Takvu sudbinu doživjeli su i filmovi koji bi se bavili tom temom poput The Year of Living Dangerously australskog redatelja Petera Weira i The Act of Killing Joshua Oppenheimera. Ni pokušaj indonezijskog parlamenta da utemelji Povjerenstvo za istinu i pomirenje nije uspio jer je vrlo brzo nakon formiranja Vrhovni sud zabranio rad ovom tijelu. No, istovremeno na državnoj televiziji TVRI nekim od počinitelja zločina posvećene su TV emisije. Tijekom emisije počinitelji otvoreno pričaju kako nakon ispitivanja uhićenika "toj osobi više nije bilo spasa" jer "tada smo je morali ubiti".
Koji je konačni broj stradalih u krvoprolićima danas je teško utvrditi jer su se tragovi zločina prilično dobro prikrivali. Procjene se kreću od 78.000 do dva milijuna ubijenih. No, jedan od glavnih sudionika tragičnih događaja zapovjednik komandosa pukovnik Sarwo Edhie Wibowo u svojim je svjedočenjima iznosio tvrdnju da je ubijeno 3 milijuna osoba. Još uvijek nitko nije odgovarao za stotine tisuća ubijenih, a niti jedna od pronađenih masovnih grobnica nije u potpunosti istražena niti je žrtvama osiguran dostojan pokop. Neki od počinitelja najtežih zločina, poput Sarwo Edhie Wibowoa, službeno se smatraju herojima zbog onoga što su činili koncem 1956. i početkom 1966. godine. Iskorak ka priznanju da je ono što je činjeno bilo krivio učinio je samo Abdurrahman Wahid, čelnik Nahdlatul Ulame, tijekom svog kratkog predsjedničkog mandata (listopad 1999. - srpanj 2001.) kada je javno zatražio oprost od preživjelih komunista. Nakon toga događa se da mladež ove stranke (Ansor) koju sada čine mladi ljudi rođeni nakon 1965. godine sustavno počinje pomagati preživjelim komunistima. S tim ciljem održan je i sastanak pomirenja između pripadnika Nadhdlatul Ulame i bivših komunistkinja. Na sastanku je starija komunistkinja detaljno opisivala kako su je mučili i silovali pripadnici Ansora. Tijekom njezina govora jedna od nazočnih mladih muslimanki onesvijestila se kada je među opisanim silovateljima prepoznala svoga oca.
Na koncu postavlja se pitanje zašto je skala ubojstava bila tako velika? Točan odgovor je teško dati, ali on vjerojatno leži u tome da je kod jednog dijela počinitelja proizveden strah kojim se moglo lako manipulirati. Također dio počinitelja bio je iz kriminalnog miljea, a to su osobe nasilnog ponašanja koje su u takvoj situaciji bez straha mogle činiti što god su htjele sve dok je to bilo upereno protiv komunista ili onih koji su smatrani komunistima. Dio je vjerojatno činio zločine kako i sam ne bi bio optužen da spada u one koji su bili potencijalno sumnjivi, a masovnoj histeriji koja je zavladala i uvjerenju kako će "oni nas ubiti ako mi prvi ne ubijemo njih" zasigurno se teško bilo oduprijeti. Krvoproliće je zahvatilo velik broj ljudi vjerojatno i stoga što vojska nije bila sigurna koliko je PKI infiltriran u indonezijsko društvo te je bilo učinkovitije, sada kada je to bilo moguće, eliminirati svaku moguću, pa i najmanju, oporbu. Sve je moralo biti izvedeno brzo kako bi bilo učinkovito, a to je i razlog zašto je u zločine trebalo uključiti što veći broj ljudi. Na taj način vojska je mogla biti sigurna u učvršćivanje svoje vlasti.
Objavljeno: 8. 12. 2016.
