Poslije poraza francuskih kolonijalnih snaga u bici kod Dien Bien Phua, koji su označili konačni francuski krah u Indokini, u Ženevi će sredinom 1954. godine započeti pregovori zaraćenih strana. Tijekom pregovora sukobljene strane postići će sporazum kojim će Francuska priznati nezavisnost Vijetnama i povući svoje postrojbe s vijetnamskog teritorija. Taj će sporazum označiti kraj Prvog indokineskog rata. Prema sporazumu Vijetnam je trebao biti podijeljen na dva djela, a granica je trebala biti 17 paralela. Sjeverni je dio bila Demokratska Republika Vijetnam u kojoj je svu vlast imala prokomunistička Radnička stranka Vijetnama. Drugi dio činila je Država Vijetnam na jugu gdje je formalno na čelo države kao postavljen bivši car Bao Dai koji je sada nosio titulu "šef države" dok je premijersku dužnost obnašao Ngo Dinh Diem, carev mandarin. rema odredbama sporazuma nakon dvije godine trebali su se održati izbori na kojima se imalo odlučiti o sudbini Vijetnama. Podjeli zemlje oštro su se suprotstavljali predstavnici Južnog Vijetnama shvaćaju kako DR Vijetnam neće olako odustati od ujedinjenja zemlje. No, kako su na sporazum o podjeli zemlje pristale i druge velike sile poput Velike Britanije, Sovjetskog Saveza pa i Sjedinjenih Država protivnicima podjele nije ostajalo drugo nego prihvatiti realnost. Situacija će se pogoršati kada je 1955. premijer Ngo Dinh Diem odlučio organizirati referendum koji je trebao dokinuti Državu Vijetnam i uspostaviti Republiku Vijetnam u kojoj je on trebao preuzeti svu vlast. Kako bi se stvorio dojam demokratičnosti pokrenuta je kampanja prije održavanja referenduma tijekom koje je Dime oštro napadao bivšeg cara. Istovremeno pristašama Bao Daija nije dopušteno voditi svoju kampanju. Na koncu, na referendumu koji je općenito smatram nedemokratskim, 98 % birača svog je glas dalo za uspostavu Republike Vijetnam i Diema kao predsjednika te republike.
Režim koji je tako uspostavio Diem trebao je stranu pomoć kako bi se održao. U ovom slučaju to je značilo američku pomoć. Naime, Vijetnamci su na Republiku Vijetnam gledali kao na ostavštinu francuskog kolonijalizma koji sada samo podupire druga strana sila - Sjedinjene Države. U ideologiji vijetnamskog komunizma koji je usko isprepleten s nacionalizmom režim kojeg vojno podržava neka strana sila, nakon iskustva s francuskom kolonizacijom, nije bio odveć prihvatljiv. Naravno, vijetnamski komunisti nisu željeli olako odustati od toga da ujedine zemlju pa makar i silom. Stoga u siječnju 1959. godine Radnička stranka Vijetnama donosi odluku da se sjevernovijetnamska vojska angažira u Republici Vijetnam. U dokumentu nazvanom Rezolucija 15, između ostalog, stoji: "Temeljni put razvoja revolucije u Južnom Vijetnamu put je nasilne borbe. Ostale su neke nejasnoće oko strategije. Politička borba bit će glavni oblik borbe, ali zbog toga što je neprijatelj odlučan da se uguši u revolucionarnoj krvi bit će nužno do određene mjere usvojiti metode samoobrane i naoružane propagande kako bi se pomoglo političkoj borbi." Ta je odluka izravno vodila ka sukobu s južnokorejskim snagama i njihovim saveznikom Sjedinjenim Američkim Državama. I sukob će uskoro eskalirati u otvoreni rat Demokratske Republike Vijetnam i Republike Vijetnam potpomognute američkih postrojbama.
Nekoć braća
Uočivši da se sami teško mogu boriti protiv nadmoćnijeg neprijatelja vijetnamski komunisti traže pomoć od "bratskih drugova" iz komunističke Kine. Uostalom, ta je pomoć stizala u Sjeverni Vijetnam i ranije dok se Viet Minh borio protiv francuskih kolonijalnih snaga. No, ovaj puta u Demokratsku Republiku Vijetnam osim tehničke pomoći 1. kolovoza 1965. godine dolaze i kineske vojne postrojbe. Kako bi se prikrila umiješanost Kine u ratni sukob vojnici kineske Narodne oslobodilačke vojske odjeveni su u sjevernovijetnamske svjetlozelene odore bez oznaka i sa sivim kapa na glavama. Riječ je bila o vojnicima 61. i 63. protuzrakoplovne divizije poznate pod nazivom Polarni medvjedi. No, to neće biti jedina pomoć u ljudstvu koju će pristići. Ubrzo će u pomoć prijateljskom i ideološki bliskom Sjevernom Vijetnamu doći još 14 kineskih protuoklopnih divizija, sveukupno oko 150.000 vojnika. Do kraja Drugog indokineskog rata, kako se naziva sukob s američkim i južnovijetnamskim snagama, kineski će vojnici srušiti 1707 neprijateljskih zrakoplova i oštetiti njih 1608. Osim protuzrakoplovnih postrojba iz Kine će doći i desetak tisuća inženjeraca koji će obnavljati sve ono što neprijateljski zrakoplovi budu uništili - ceste, pruge, mostove i tvornice. Osim toga kineske će postrojbe aktivno pomagati u prijevozu opreme, namirnica i oružja. Do 1963. godine Kina će Viet Minhu isporučiti 270.000 pušaka, 200 milijuna metaka, 10.000 topova, dva milijuna granata, 20.000 radio aparata te više od milijun vojnih odora.
No, onda će 1962. godine doći do ideološkog razilaženja Kine i Sovjetskog Saveza. Ustvari bila je riječ o tome koja će od ove dvije države imati politički primat u komunističkom svijetu. Posljedice ove svađe dvije velike komunističke zemlje snosit će i maleni Sjeverni Vijetnam koji je u to vrijeme pokušavao iznaći način da ujedini podijeljenu zemlju. U samim počecima sukoba vijetnamski se komunisti pridružuju kineskim u kritici sovjetskog "revizionizma" optužujući Sovjete da se udaljavaju od komunističke doktrine. No, do promjene će doći 1965. godine kada započinje američka vojna operacija Kotrljajuća grmljavina. Kako bi se obranio Sjeverni je Vijetnam trebao sve veću vojnu pomoć koju Kina, koja tada nije bila dovoljno vojno i gospodarski jaka, nije mogla pružiti svom susjedu. Pragmatični vijetnamski komunisti stoga se odlučuju obratiti Sovjetskom Savezu za pomoć. Sovjeti su vrlo brzo pristali pružiti pomoć ali pod jednim uvjetom - da vijetnamski komunisti prestanu kritizirati Sovjete. Nemajući drugog izbora Vijetnamci su pristali na postavljeni uvjet i ubrzo pomoć je počela pristizati u Vijetnam. U novcu ta će pomoć iznositi nekoliko stotina milijuna američkih dolara, ali pomoć će stići i u ljudstvu jer će do kraja sukoba s Amerikancima i snagama Južnog Vijetnama u Sjeverni će Vijetnam doći 10.900 sovjetskih vojnika te 6214 civilnih inženjera i tehničara. Najveći dio njih borit će se u postrojbama protuzrakoplovne obrane gdje će raketama zemlja-zrak sovjetske proizvodnje predstavljati veliku prijetnju neprijatelju. Za vijetnamske komuniste predvođene Ho Chi Minhom pozitivan rezultat neće izostati jer 16 godina nakon donošenja Rezolucije 15 Sjeverni Vijetnam porazit će Amerikance i Južni Vijetnam te ujediniti zemlju. Time će završiti Drugi indokineski rat. Tako će biti ostvareno ono što je sjevernovijetnamski premijer Pham Van Dong rekao jednom zapadnom diplomatu na početku sukoba s Amerikancima: "Bacit ćemo Amerikance u more!"
No, ujedinjenje zemlje neće značiti i kraj ratnih sukoba. Kako bi se, što je više moguće, oslobodili kineskog utjecaja u listopadu 1977. godine počinje čistka prokineskih kadrova u Komunističkoj partiji Vijetnama, kako se nakon ujedinjenja zemlje prozvala Radnička stranka. Iste godine počinju i represalije nad kineskom nacionalnom manjinom, a u okviru toga vlada zabranjuje privatno poduzetništvo i uvodi izmjene zakona o valuti i tečaju. Tako kineska manjina gubi svoj gospodarski utjecaj što posljedično dovodi do vala iseljavanja Kineza. Samo do svibnja 1978. godine 105.000 Kineza iselit će se iz Vijetnama. Međutim, vijetnamske vlasti žele spriječiti iseljavanje i zatvaraju granicu s Kinom. No, zatvaranje kopnene granice ne obeshrabruje one koji su čvrsto odlučili otići u Kinu te sada umjesto kopnom u susjednu zemlju odlaze morskim putem. Zbog takvog odnosa prema kineskoj manjini moćni susjed Kina obustavlja svu pomoć Vijetnamu. Na vijetnamski odgovor nije se dugo čekalo jer 3. studenog 1978. Vijetnam potpisuje 25-godišnji sporazum o prijateljstvu i suradnji sa Sovjetskim Savezom. U to vrijeme Vijetnam pristupa Savjetu za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV), organizaciji za gospodarsku suradnju, kojom dominira Sovjetski Savez, a čiji član Kina nikada nije bila. Osim toga u prosincu 1978. godine vijetnamske postrojbe upadaju u Kambodžu i ruše vlast ekstremno lijevih Crvenih Kmera koji su održavali bliske odnose s Kinom. Vojnu akciju Vijetnama isprovocirali su Crveni Kmeri sustavnim i brojnim oružanim incidentima na međusobnoj granici tijekom kojih je u periodu od 1975. do 1977. godine poginulo više od 30.000 vijetnamskih civila. Na koncu ova vojna akcija,u kombinaciji sa zbližavanjem sa Sovjetskim Savezom navela je kineskog lidera Deng Xiaopinga da zaključi kako Vijetnam ugrožava kineske interese u Indokini.
SAD i SSSR
Nakon izbijanja rata Sjedinjene su Države proglasile neutralnost, ali su pozvale na "što skorije povlačenje vijetnamskih trupa iz Kampućije i kineskih trupa iz Vijetnama". Sovjetska je vlada izdala priopćenje u kojem je citirala svoje obveze iz sporazuma s Vijetnamom apelirajući na inu da "prestane prije nego bude kasno" te je zahtijevala "neodložno povlačenje kineskih trupa" iz Vijetnama.
U okviru politike otvaranja prema svijetu Deng Xiaoping je 1. siječnja 1979. godine u posjeti Sjedinjenim Državama gdje govori američkom predsjedniku Jimmy Carteru: "Djecu koja ne slušaju treba nalupati po stražnjici." Pri tome je mislio na vijetnamske komuniste koje je smatrao "neposlušnom djecom" još od pedesetih godina kada se protivio pomaganju komunističkog ustanka u Južnom Vijetnamu. I zbog svega toga odlučio je kazniti Vijetnamce i, kako je rekao, "udariti brzo i snažno". Napad je trebao biti iznenadan i silovit jer to je bilo jamstvo uspjeha. Stoga se kineska vojska silno trudila prikriti kretanja svojih postrojba. Ipak vijetnamske su prislušne postaje otkrile da se kineska vojska koncentrira uz granici. No, i bez toga moglo se zaključiti da Kina nešto sprema. O tome piše Edward C. O'Dowd u knjizi Kineska vojna strategija u Trećem indokineskom ratu (Chinese Military Strategy in the Third Indochina War): "Kinezi su poduzeli sve kako bi prikrili pokrete trupa. Željeznički i cestovni promet odvijao se noću kada su civilni vlakovi bili maknuti s pruga kako bi se otvorio put vojsci. U gradovima i selima smještenim pored puta kojim je trebala proći vojska uveden je policijski sat. Tijekom dana vojska se odmarala u područjima koja su bila zaklonjena od pogleda civila. Većina Kine je 1978. i 1979. bila zatvorena za strance. Ali neki su gradovi bili otvoreni za njih. Oni od njih koji su se nalazili uzduž komunikacija kojima se kretala vojska ponoono su bili zatvoreni. Mnogi su se putnici vratili u Hong Kong s pričama o pokvarenim planovima za putovanje i čudnim zbivanjima na putovima koji su vodili prema granici s Vijetnamom." Konačnu su potvrdu Vijetnamci dobili od svog saveznika Sovjetskog Saveza koji im je ustupio satelitske snimke na kojima se vidjelo kako se kineske trupe gomilaju na vijetnamsko-kineskoj granici. Sve to bilo je dovoljno da se Vijetnam pripremi za obranu.
Tijekom priprema za napad kineska je vojska do veljače 1979. godine na granici rasporedila oko 30 divizija. Postrojbe iz vojnih sektora Kunming i Guangzhou prve su zauzele položaje na granici. Ove su postrojbe putovale željeznicom do svojih položaja od studenog 1978. do veljače 1979. godine. Neke od njih prešle su velike udaljenosti. Primjerice, 20. armija je putovala 1200 km iz svojih baza iz vojnog sektora Wuhan. Jedna od posljednjih postrojba koja je zauzela svoje položaje bila je 13. armija iz vojnog sektora Chengdu. Ona se rasporedila na graničnoj crti nasuprot Lao Caiju u veljači 1979. godine. Istovremeno s ovim postrojbama svoje pregrupiranje započele su i zračne snage. Oko 1. siječnja 1979. godine u Guangxiju i Yunnanu započela je reorganizacija zapovjedne strukture. Pojačan je i politički rad među pripadnicima ratnog zrakoplovstva. Najmanje 700 zrakoplova smješteno je u ta područja dižući time broj vojnih zrakoplova na broj između 800 i 1000. A više od 20.000 pripadnika zrakoplovnih snaga također je premješteno u ovo područje. Kako bi podržali ovoliki broj ljudstva logističari kineskih zračnih snaga izgradili su više od 43.000 četvornih metara hangara od bambusa i popravili 23.000 kvadratnih metara stambenih prostorija. Dopremili su 10.000 mobilnih kreveta i položili 200 km električnih kablova, više od 32 km vodovodnih cijevi i 5 km cijevi za dovod goriva. U Južnom kineskom moru kineska Južnomorska flota, koja je imala svoj stožer u Zhanjiangu (pokrajina Guangdong) pripremala se za borbu ustrojavajući se u borbene grupe koje su činili najbolji borci. Ali njihova su naobrazba i utreniranost za borbu bili na niskoj razini. To je bilo očito iz vježbi koje su izvođene u okviru priprema za napad - manje od 20 % ispaljenih granata pogodilo je svoj cilj. Uz to i zajednički rad formacija bio je izrazito loš - u barem jednom slučaju vezist je dao krivi signal što je dovelo do potpune zbrke među kineskim brodovljem. Sve to nije bio dobar predznak za predstojeći rat.
Samoobrambeni protunapad
Kineski su vlastodršci pred početak rata bili uvjereni kako će pobjeda biti brza i laka. Zamjenik kineskog ministra obrane Su Yu rekao je kako će njihovoj vojsci trebati tjedan dana da zauzme Hanoj. Vođa države i partije Deng Xiaoping bio je uvjeren kako je došlo pravo vrijeme za napad na Vijetnam jer je većina vijetnamske vojske bila angažirana u Kambodži i time je znatno smanjena obrambena moć Vijetnama. Pri tome je zanemario da su Vijetnamci desetljećima, gotovo neprestano, ratovali za svoju neovisnost te su imali ogromno borbeno iskustvo što je rat s malim susjedom činilo iznimno teškim. Agresija je započela 17. veljače 1979. godine u 5:00 h snažnom topničkom vatrom nakon koje je na teritorij Vijetnama krenuli tenkovi koje je slijedilo oko 100.000 kineskih vojnika podijeljenih u dva osnovna krila napada. Glavni cilj istočnog krila, kojim je zapovijedao general Xu Shiyou, bio je vijetnamski grad Lang Son. S time da se dio snaga istočnog krila kretao prema gradu Cao Bangu. Zapadno krilo napada, kojim je zapovijedao general Yang Dezhi, za konači cilj imalo je grad Lao Cai. Ovo se krilo račvalo u tri smjera - prvi smjer kretanja bio je izravno ka Lao Caiju. Drugi smjer kretao se ka gradu Ha Giangu koji se nalazi istočno od glavnog cilj Lao Caija dok je treći smjer bio ga gradu Lai Chau koji se nalazi zapadno od Lao Caija.
U prvom udarnom valu napadači su uspješno potisnuli vijetnamsku obranu i otvorili si put ka gradu Dong Dangu. Preko Dong Danga kineska je vojska trebala napredovati do grada Lang Sona, ali umjesto toga napredovat će teško i sporo. Kineski vojnici nisu imali suvremenu logističku opremu i bili su bez mogućnosti korištenja zračne potpore, a zbog konfiguracije terena često su bili prisiljeni osloniti se na konje, magarce i ljudsku radnu snagu. Stoga i ne čudi da je Više od tjedan dana trebalo 55. armiji da se sjeverno od Lang Sona pomjeri svega tri kilometra u dubinu neprijateljskog teritorija. Vrlo je brzo postalo jasno kako se invazija neće odvijati prema kineskim vojnim planovima. Svjedočanstvo jednog kineskog poručnika donosi Xiaobing Li u knjizi Povijest moderne kineske vojske (A History of the Modern Chinese Army) slikovito opisuje spremnost kineske vojske za ratni sukob: "Naš radio uopće nije radio. Od šuma nismo mogli čuti satnikove zapovijedi. Morali smo izaći iz tenkova kako bi vidjeli što nam signaliziraju." Kada je tenkistima zapovjeđeno da krenu u napad stvari su postajale još gore jer su neiskusni kineski tenkisti otvarali nasumičnu vatru bez ciljanja. Kako nije bilo učinkovite komunikacije između tenkovskih postrojba i pješaštva to je dovodilo do dodatnih gubitaka. Osim toga tenkovi tipa 59 pokazali su se iznimno lošim jer su imali nedovoljno jak oklop, slabu pokretljivost i kako je već rečeno - neispravne komunikacijske uređaje.
Kako bi, što je više moguće, napadačima otežali napredovanje Vijetnamci su sustavno uništavali ključne cestovne pravce. Primjerice, plavili bi ceste stvarajući mješavinu blata i vode kroz koje su se kineski tenkovi teško i sporo kretali. U konvencionalno zamišljenoj vojnoj operaciji gdje su glavne prometnice ujedno predviđene kao glavni pravci napada blokiranje tih prometnica na strateški važnim mjestima predstavljalo je veliku prepreku za napadače. Vijetnam je maksimalno angažirao snage koje su mu na lokalnoj razini bile na raspolaganju kako bi što više u pograničnim borbama iscrpio invazijske snage. Zamisao je bila oslabiti i usporiti kineske snage u pograničnim borbama te tako dobiti na vremenu kako bi se pripremili za glavnu bitku s neprijateljem. Nepoznavanje terena i nedostatak borbenog iskustva mlađih kineskih vojnika također su bili faktori koji su značajno utjecali na smanjenje borbene učinkovitosti. S obzirom na to da je zbog konfiguracije terena pješaštvo lakše moglo napredovati u odnosu na topništvo kineske su pješačke postrojbe dolazile u situaciju da kad dublje prodru u vijetnamski teritorij ostanu bez topničke potpore i tako se dodatno izlože neprijateljskim napadima.
S kakvim su se poteškoćama suočavale kineske snage opisao je Xiaobing Li u knjizi Povijesti moderne kineske vojske (A History of the Modern Chinese Army): "Tenkovska satnija napredovala je po planinskoj cesti kako bi u suradnji s pješačkom satnijom napala jedno selo. Više od 120 vojnika vozilo se na tenkovima, kao što su to Rusi radili u Drugom svjetskom ratu. Kako bi se osigurali od pada vojnici su se za tenkove privezali remenjem od naprtnjača. Na putu do sela dva su puta pali u vijetnamsku zasjedu. Više od 40 vojnika poginulo je prije nego što su se uspjeli odvezati i skočiti s tenkova." Koliko je vijetnamska obrana bila dobro pripremljena govori i podatak da je vijetnamska vojska samo za potrebu obrane grada Lang Sona, 150 km udaljenog od vijetnamske prijestolnice Hanoja s kojim je bio povezan modernom autocestom, na sjeveru zemlje sagradila oko 20.000 utvrda i iskopala 60 km rovova. Osim toga postavljen je cijel niz zamki, prepreka i minskim polja. Samo u okviru priprema za obranu ovog grada vijetnamski su vojnici premjestili 113.500 kubnih metara zemlje. Grad je branila samo jedna divizija, a napadalo ga je devet pješačkih divizija. Kineske će snage na koncu osvojiti ovaj grad 5. ožujka 1979. godine, ali cijena koju će platiti za to bit će visoka.
Kao ključan faktor pokazalo se i iskustvo koje je vijetnamska vojska stekla ratujući godinama protiv francuskih i američkih postrojba. Pored toga Sovjeti su Vijetnamce opremili suvremenijim i kvalitetnijim topovima s pomoću kojih su vješti vijetnamski vojnici učinkovito napadali koncentrirane i spore kolone kineske vojske. U okršajima dvije strane kineska je vojska izgubila najmanje 100 tenkova koje su Vijetnamci uspjeli uništiti zahvaljujući naprednim protuoklopnim raketama tipa Maljutka koje su dobili od svojih sovjetskih saveznika. Otegotna okolnost za napadače osim zastarjele opreme s kojom su raspolagali bila je i ostavština maoističke ratne doktrine koja nije imala jasno određenu zapovjednu strukturu što je u bio neprestani izvor problema. Napadi u ljudskim valovima, kojima su se Kinezi rado služili, u ovom su se ratnom sukobu pokazali posve neučinkovitim. Samo u nekoliko prvih dana sukoba kineska je vojska zbog takvog načina ratovanja izgubila 3000 ljudi. Zbrku i paniku među kineskim postrojbama izazivali su i vijetnamski snajperisti koji bi ostajali na području koje su zaposjedale kineske snage i potom započeli svoje djelovanje pomno birajući mete. U jednom od takvih slučajeva vijetnamska je snajperistica sama ubila osam časnika neprijateljske vojske. Kada su je Kinezi uhvatili privezali su je za zemlju i tenkom prešli preko njezina tijela.
Poraz ili pobjeda
Unatoč svim poteškoćama kineska se vojska do početka ožujka 1979. uspjela približiti Hanoju na 120 km, ali dalje nije mogla. Završna bitka rata bila je ona za grad Lang Son kada je kineska vojska 27. veljače angažirala dvije dodatne divizije upravo pristigle iz Kine. S ciljem opkoljavanja grada napadači su napali branitelje koji su imali položaje na brdima 417, 473, 556, 568, 608 i 800. Tijekom tih napada dio vijetnamskih snaga uspio se izvući, prijeći kinesko-vijetnamsku granicu te ući u provinciju Guangxi gdje su napali dva pogranična grada - Malipo i Ningming. Vijetnamski napadači nisu tom prilikom uspjeli napraviti značajniju štetu, ali su jasno pokazali ranjivost neprijatelja. Unatoč tome kineske su snage uspjele do 2. ožujka 1979. okružiti Lang Son i preuzeti kontrolu nad većinom brda oko grada, osim strateški važne planine Khua Ma Son. Renmin Ribao, glasilo kineske komunističke stranke u svom će broju od 4. ožujka 1979. godine ovu planinu opisati kao "ključnu poziciju za pokretanje napada i obranu Lang Sona".
Završni napad uslijedio je 3. ožujka napadom na brdo 303, a njega su predvodili tenkovi iza kojih su išle pješačke postrojbe. U desetominutnom jurišu vijetnamski položaji pregaženi su i brdo 303 je osvojeno. Poslije pada brda 303 vijetnamsko topništvo s planine Khua Ma Son granatiralo je kineske postrojbe. Nije trebalo dugo čekati na odgovor kineskih snaga koje su planinu zasule žestokom vatrom i potom krenule u juriš. Nakon što su napadači uspjeli uništiti šest borbenih položaja branitelja vijetnamska je linija obrane popustila i kineski su vojnici zauzeli planinu. Dva dana kasnije pao je i Lang Son u kojem su invazijske snage uspjele pronaći brojne tunele od kojih su poneki bili toliko široki da su se u njima vozila mogla pretjecati, a pronađena je i velika dvorana za političke susrete i zabavu. Sam dan nakon okupacije Lang Sona, 6. ožujka 1979. godine, kinesko će Ministarstvo vanjskih poslova objaviti kako se Kina namjerava povući iz Vijetnama. Premda je kineska propaganda "samoobrambeni protunapad" prikazivala kao uspješnu vojnu operaciju i pobjedu Narodnooslobodilačke vojske bilo je jasno da je Kina izgubila rat. S obzirom na to da je proglašena pobjeda nitko s kineske strane nije mogao biti označen kao krivac. Stoga se gorčina poraza "prala" temeljitim uništavanjem zaposjednutih gradova. Pojedine postrojbe dobile su zadaću uništiti što je više moguće materijalnih sredstava prije ili prilikom povlačenja. Francuski novinar Jean Thoraval, koji je na terenu pratio borbe, u razgovoru za New York Times 27. ožujka 1979. ispričao je što je vidio nakon povlačenja kineskih postrojba: "Svuda su srušeni mostovi, a ceste minirane i uništene. Bolnice u Lao Caiju, Lang Sonu i Cao Bangu su srušene. U sva tri grada... sve je u ruševinama i vlada tišina. Oko 80 % zgrada je uništeno. Stajati nije ostao niti jedan jedini električni stup u okolici ova tri grada... Nema vode niti struje. Okolna sela također se nalaze u ruševinama..."
Razloga za neuspjeh "samoobrambenog protunapada" bilo je više, a od onih koje valja posebno istaknuti je da unatoč velikom kineskom vojnom i obavještajnom aparatu kineska vojska praktično nije imala nikakvih obavještajnih podataka. Većina kineskih obavještajaca i vojnika nije znala vijetnamski jezik što je bila glavna, gotovo nevjerojatna, prepreka u obavještajnom radu. Istovremeno vijetnamski su obavještajci odlično vladali kineskim jezikom, čak toliko dobro da su mogli razlikovali pojedina kineska narječja. To im je umnogome olakšalo posao kod prisluškivanja neprijateljskih komunikacija. Kineske su postrojbe činili dijelom mladi vojnici kojima je nedostajalo borbenog iskustva i koji su obučavani za borbe u velikim formacijama, a ne u malim postrojbama kakve su jedino mogle učinkovito operirati u planinskim područjima Vijetnama. Osim toga značaj dio vojnika činili su i razočarani Crveni gardisti koji su smatrali kako zbog svojih akcija "čišćenja kontrarevolucionara" zaslužuju kakve-takve privilegije. No, međutim ništa od onoga što su očekivali nisu uspjeli dobiti.Dio vojnika činili su i seljaci koji su bili neutrenirani za borbu, polugladni i samim time nisu bili odveć voljni boriti se, pogotovo u stranoj zemlji. Na sve to dolazila je i loše organizirana logistička potpora jer se već trećeg dana rata među kineskim vojnicima pojavila glad i žeđ. Zabilježeni su slučajevi da su kineski vojnici lizali rosu kako bi utažili žeđ. Bilo je slučajeva da je na 150 vojnika dijeljeno osam obroka. S tako loše organiziranom logistikom teško se mogao dobiti rat protiv Vijetnama.
Na papiru kineska je vojska bila uvjerljivo nadmoćnija kineskoj i ako ništa drugo samo zbog toga činilo se kako Vijetnam nema šanse obraniti se. Prema vojnim propisima jednu diviziju čini do 15.000 vojnika, ali u stvarnosti taj broj često ne bi prelazio 10.000 vojnika. U nekim slučajevima divizija je jedva brojala 8000 vojnika. Tehnička sredstva kojim je raspolagala kineska vojska bila je posve neprimjerena terenu preko kojeg su trebali rapidno napredovati. Iako je kišno vrijeme stvorilo od sjevera Vijetnama veliku blatnu kaljužu Kinezi su uporno ustrajavali u tome da u borbu uvode sve više tenkova i oklopnjaka. To je bila pogubna odluka jer su se vozila zaglavljivala u blatu. Dodatnu otegotnu okolnost predstavljala je činjenica da su Crveni gardisti tijekom Kulturne revolucije uništili gotovo sve sovjetske radio stanice kojima se služila kineska vojska. Stoga su bili osuđeni ili komunicirati zastavicama ili poljskim telefonima. U oba slučaja to je bilo loše po Kineze jer su Vijetnamci poljskim telefonima sjekli žice, a telegrafiste koji su mahali zastavicama ubijali su snajperisti. Tako je komunikacija između neprijateljskih postrojba svedena je na minimum. I kao da sve navedeno nije bilo dovoljno da kinesku vojsku dovede u težak položaj kineski je Glavni stožer, uz suglasnost Politbiroa, donio odluku da se rat vodi samo na kopnu. Tako je oko 5000 zrakoplova, koliko je kineska vojska imala na granici s Vijetnamom, ostalo u zračnim bazama. Na donošenje takve odluke utjecao je strah od vijetnamskih pilota. je zadržao stotinjak američkih zrakoplova naoružanih raketama zrak-zrak i uredno ih održavao. Uz to rehabilitirao je iskusne južnovijetnamske pilote koji su vještine zračnog rata učili od Amerikanca. Već samo to davalo je prednost vijetnamskim braniteljima. S druge strane Kinezi svoje su MIG-ove (MIG-15, MIG-17, MIG-19, MIG-21) sklapali po sovjetskoj licenci, ali dobar dio elektronike za te zrakoplove Sovjeti nikad nisu isporučili. Sve to činilo je kineske avione lošijim od sovjetskim i inferiornijim u srazu sa zrakoplovima američke proizvodnje kojima su upravljali iskusni piloti. S obzirom na to da kinesko zrakoplovstvo nije imalo šanse za pobjedu zrakoplovi uopće nisu korišteni u borbenim akcijama.
Novinar američkoj New York Timesa Howard French u svom članku Je li rat bio besmislen? iz 2005. godine osvrnuo se na kineske gubitke u ovom ratu, zaključivši: "Iako rat nije donio izravan poraz Kini, bila je to skupa pogreška u borbi za sumnjive ciljeve, a među njima je bilo i kažnjavanje Vijetnama zbog svrgavanja s vlasti vođe kambodžanskih Crvenih Kmera Pol Pota, kineskog saveznika koji je bio jedan od najkrvavijih tirana 20. stoljeća." Sve u svemu ono što je trebalo biti "pokazivanje lekcije" Vijetnamu pokazalo se kao skupa avantura iz koje je bolnu lekciju izvukla jedino Kina.
Posljedice rata
Broj žrtava u ovom ratnom sukobu nikad službeno nije objavila niti jedna od zaraćenih strana. Zapadni analitičari procjenjuju kako se broj poginulih kineskih vojnika kreće između 21.000 i 63.000. S druge stranke smatra se kako je na vijetnamskoj strani bilo desetak tisuća poginulih i ranjenih, kako vojnika tako i civila. S obzirom na to da se rat vodio na vijetnamskom tlu procjena je da je stradao i velik broj civila. Radio Hanoj pred kraj rata ustvrdio je kako su vijetnamske snage ubile ili ranile 42.000 kineskih vojnika. S druge strane kineski general Wu Xiuguan, zamjenik načelnika Glavnog stožera izjavio je da su kineske postrojbe ubile ili ranile 50.000 Vijetnamca dok je na strani napadača bilo 20.000 stradalih. Kao referentni okvir mogu se uzeti podaci koje King C. Chen iznosi u svojoj knjizi China's War Against Vietnam, 1979 (tablica niže).
Objavljeno: 25. 11. 2011.
| Gubici zaraćenih strana | |||
|---|---|---|---|
| Kinezi | Vijetnamci | ||
| Mrtvi | 26.000 | 30.000 | |
| Ranjeni | 37.000 | 32.000 | |
| Zarobljeni | 260 | 1638 | |
| Tenkovi i oklopna vozila | 420 | 185 | |
Kolike god bile brojke poginulih i ranjenih posljedice rata za obje su strane bile teške. Prema stranim procjenama Kinu je invazija koštala oko 3500 milijuna juana što se neminovno moralo odraziti na kinesko gospodarstvo i njegov rast. Kolika je gospodarska šteta na strani Vijetnama također nije poznato, ali kako su kineske trupe primjenjivale taktiku "spaljene zemlje" pri povlačenju zasigurno nije riječ o malim gubicima. Sustavno uništavanje sela, gradova, cesta, željeznica i tvornica moralo je biti težak gospodarski udarac za Vijetnam koji je prije toga desetljećima vodio ratove za svoje oslobođenje. Ovaj kratak, ali žestok rat najavio je desetljeća neprijateljstava između ideoloških sumišljenika. Situacija će biti najnapetija na graničnoj crti gdje će kineska vojska neprestano provocirati svog južnog susjeda. Najteži incident dogodio se 1988. godine kada su poginula 64 vijetnamska mornara, a kineska je vojska okupirala nekoliko otočića na otočju Spratly za koje se pretpostavlja da je bogato naftom i plinom.
Odnosi između Kine i Vijetnama krenuti će uzlaznom putanjom tek početkom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća kada će raspad Sovjetskog Saveza i komunističkih režima u Europi nagnati ove dvije azijske komunističke zemlje da se približe jedna drugoj. S tim ciljem 1990. godine u gradu Chendgu na jugozapadu Kine održan je tajni sastanak dviju strana na kojem je dogovorena ponovna uspostava diplomatskih odnosa koja se dogodila sljedeće godine. Tek 1999. godine obje će zemlje potpisati ugovor koji će ih obvezati na prekid sukoba te utvrditi novu graničnu crtu. U kolovozu 2001. godine vijetnamska državna novinska agencija javno objavljuje kojim se područjem proteže nova granična crta te da je pomaknuta dijelom u kinesku korist. U siječnju 2009. godine zamjenik vijetnamskog ministra vanjskih poslova Vu Dung sa svojim kineskim kolegom Wu Daweijem potpisujem sporazum koji je nova granična linija službeno određena. Nakon toga u državnim glasilima obje zemlje uporno će se prešućivati ovaj ratni sukob. To je dovodilo do apsurdni situacija, kao prilikom pokušaja građana Hanoja i Ho Chi Minh Citya da obilježe 38. obljetnicu pobjede nad kineskom vojskom vijetnamska. Tada je policija silom rastjerala građane koji su se okupili kako bi obilježili tu pobjedu. Čelnici obje zemlje odlučili su potpuno zatomiti povijest i stara neprijateljstva te se okrenuti međusobnoj političkoj i gospodarskoj suradnji.
Objavljeno: 1. 2. 2012.
