Do kraja 18. stoljeća Kielce, grad na jugoistoku Poljske, potpadao je pod jurisdikciju krakovskih biskupa koji su zabranjivali Židovima da se nastanjuju u ovom mjestu premda su cijelo vrijeme židovski trgovci iz susjednih gradova održavaju kontakte sa stanovnicima Kielcea. No, početkom 1833. Židovi se počinju doseljavati u Kielce i već 1860. u samom gradu živi 31 židovska obitelj. Dvije godine kasnije (1862.) Židovima je i formalno dopušteno naseljavati se na područja na kojima im je to do tada bilo zabranjeno. Posljedično u Kielceu raste broj židovskog stanovništva i 1870. u gradu živi 992 Židova, a 1897. taj se broj penje na 6137 osoba. Većina židovskog stanovništva u Kielceu bavi se trgovinom ili su uspješne zanatlije. Primjerice, 1876. godine od 20 gradskih mesnica njih 5 je u židovskom vlasništvu, a već četiri godine kasnije sve gradske mesnice bile su u vlasništvu Židova. Dvadeset godina kasnije (1896.) četrdeset židovskih dioničara osniva gradsku tvornicu cementa, a naredne godine (1897.) braća Heiman utemeljuju tvornicu stakla. Zbog rasta židovskog stanovništva osniva se i židovsko groblje (1870.), a ubrzo zatim (1871.) i mikveh tj. mjesto za obrednu vjersku kupku. Početkom 20. stoljeća (1903.) izgrađena je i sinagoga. U to vrijeme loklalnom židovskom zajednicom dominiraju ortodoksni hasidi. No, unatoč tome Židovi su aktivni u općinskoj samoupravi te na mjesnim izborima 1916. osvajaju trećinu mandata u gradskom vijeću.
Pred sam kraj Prvog svjetskog rata, u vrijeme poljske borbe za neovisnost, i nedugo nakon što su se austro-ugarske trupe povukle iz Kielcea gradske vlasti dopuštaju lokalnoj židovskoj zajednici održavanje skupa u mjesnom kazalištu. Prema izvješću voditelja američke misije Sjedinjenih Država u Poljskoj Henry Morgenthaua tijekom skupa došlo je do sukoba jer je iznesen zahtjev mjesnih Židova za političkom i kulturnom autonomijom. Među govornicima bilo je i onih koji su istupali s protu poljskih stajališta. Uglednik odvjetnik Frajzyngier, kada je pokušao održati govor na poljskom jeziku, bio je izviždan od strane okupljenih uz povike: "Ovdje nema poljskog jezika!" Zbog toga gradom se proširila glasina kako je u mjesnom kazalištu u tijeku protu poljsku okupljanje što je navelo građane da se okupe o kazališne zgrade. Oko 18:30 h skup je bio pred samim krajem i u zgradi je ostalo oko 300 ljudi. Nedugo potom u kazalište ulazi skupina vojnika koji pretresaju zgradu u potrazi za oružjem. Okupljene Židove prisiljavaju da napuste zgradu ispred koje stoji mnoštvo Poljaka. Kada su ugledali Židove kako izlaze iz zgrade okupljeni su ih građani počeli tuči, a neki od okupljenih imali sa sobom palice i bajunete te ih se nisu ustručavali upotrijebiti. Nasilje je eskalirao i u konačnici vodili do napada na židovske domove i radnje. Tijekom ove provale nasilje ubijena su četiri Židova, a velik broj je ranjen. Prema Morgenthauovom izvješću u incidentu je sudjelovao velik broj ljudi, ali nitko nije izveden pred sud.
No, unatoč ovom incidentu broj Židova u Kielceu između dva svjetska rata nastavio je rasti, a poglavito nakon što je Kielce postao županijsko središte. Već 1921. u Kielceu je živjelo 15.530 Židova tj. 37,6 % od ukupnog broja gradskog stanovništva. S vremenom značaj židovskog stanovništva sve je više rastao kao i njegova gospodarska moć. Primjerice, 1930. godine od 2674 radnje koje su postojale u gradu njih 51,7 % bilo je u židovskom vlasništvu, a osam godina kasnije (1938.) 61,8 % gradskih radnji je u posjedu Židova. U međuratnom periodu cvjeta i židovski kulturni, društveni i politički život - osim sudjelovanja u političkom životu židovska je zajednica tiskala vlastiti časopis te vodila razne društvene udruge, sportske klubove, škole i knjižnice. Do početka Drugog svjetskog rata u gradu će živjeti oko 18.000 Židova.
Nakon napada nacističke Njemačke na Poljsku u rujnu 1939. i dokidanja poljske države Kielce postaje dijelom onoga što su nacističke vlasti nazvale Generalgouvernement für die besetzten polnischen Gebiete (Općom upravom za okupirane poljske teritorije). U travnju 1941. u gradu se formira geto koji je od vanjskog svijeta ograđen ogradama, bodljikavom žicom i čuvarima. Nedugo potom u geto pristižu i Židovi iz poljskih gradova Poznańa i Łódźa te austrijskog Beča. Do kolovoza 1942. u getu, na vrlo malom prostoru, nalazit će se 27.000 osoba koje će biti prisiljene raditi u obližnjoj tvornici streljiva. Zbog velike prenapučenosti, gladi i loših životnih uvjeta u getu izbija epidemija tifusa koja će do sredine kolovoza 1942. odnijeti oko 4000 života. Kada je donesena odluka o zatvaranju geta, a koja se počela sprovoditi 20. kolovoza 1942., preko 20.000 stanovnika geta vlakovima je prebačeno u koncentracijski logor Treblinka gdje su ugušeni u plinskim komorama. Oni koji se nisu mogli samostalno kretati (bolesni, stari i invalidi) ubijeni su na licu mjesta tj. u samom getu. U svibnju 1943. većina preostalih stanovnika geta, njih oko 2000, prebačena je u radne logore u Starachowice, Skarżysko-Kamienna, Pionki i Bliżyn. Također u svibnju (23. svibnja 1943.) njemačka je policija na mjesnom groblju smaknula 45 djece iz geta Kielce.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata oko 200 Židova vratilo se u Kielce. Većina Židova koji su se vratili u grad živjela je u zgradi na kućnom broju 7 u Ulici Planty tj. njih oko 180. Većina stanovnika ove zgrade bile su izbjeglice koje su preživjele logore smrti. Osim kao stambeni objekt ova je zgrada služila i kao sjedište za razne židovske ustanove. Napokon se činilo kako se život nakon višegodišnje tragedije vraća u uobičajeno građansku kolotečinu i mirnoću. No, to je bio samo privid, a 1. srpnja 1946. godine taj će se privid rasplinuti. Toga dana devetogodišnji poljski dječak Henryk Blaszczyk napustio je svoj dom u Kielceu, a da o tome nije obavijestio svoje roditelje. Istog dana negdje oko 23 h njegov otac Walenty Błaszczyk prijavio je sinovljev nestanak. Dva dana nitko nije znao što se dogodilo s Henrykom, a onda se u jutarnjim satima 4. srpnja dječak pojavio u roditeljskom domu. Ne želeći da ga roditelji kazne zbog neposluha i nepromišljenosti Henryk je roditeljima rekao kako je bio otet i zatočen u podrumu mjesnog Židovskog komiteta. Nakon toga, vidno pod utjecajem alkohola, dječakov je otišao u lokalnu policijsku postaju i izjavio kako su njegovog sina zatočenog u podrumu držali Židovi, a odakle je njegov sin uspio pobjeći tog 4. srpnja ujutro. Na putu ka policijskoj postaji Henryk je pokazao na zgradu na kućnom broju 7 u Ulici Platny identificirajući tu zgradu kao mjesto gdje je bio zaključan. Identificirao je i čovjeka koji ga je navodno oteo. Sama zgrada nalazila se 200 metara od policijske postaje i bilo je gotovo nevjerojatno da bi se takvo što moglo dogodit u neposrednoj blizini policije.
U policijskoj postaji Henryk je ponovio svoju priču rekavši kako mu je nepoznati muškarac na ulici dao paket i zamolio ga da taj paket odnese u Ulicu Platny na kućni broj 7. Zauzvrat mu je ponudio 20 zlota. Nakon što je prihvatio ponudu dječak je odnio paket na navedenu adresu gdje je drugi nepoznati muškarac preuzeo paket, oteo ga te zaključao u podrum gdje je, prema dječakovim riječima, već bilo male djece. Nakon što je ispitao oca i sina Błaszczyka zapovjednik policijske postaje narednik Edmund Zagórski poslao je ophodnju koju je činilo šestero policajaca koji su započeli pretres zgrade na kućnom broju 7. S ophodnjom su krenuli Walenty i Henryk. Gotovo odmah po dolasku policija je uhitila čovjeka koji je identificiran kao Kalman Singer, a za kojeg je Henryk tvrdio da on bila osoba koja ga je otela. Tijekom pretrage pokazalo se kako priča koju su otac i sin Błaszczyk ispričali policiji ima "rupu" jer zgrada na kućnom broju 7 u Ulici Planty nije imala podrum u kojem je Henryk navodno bio zatočen.
Ubrzo nakon uhićenja Kalmana Singera u policijsku je postaju došao čelnik Židovskog komiteta dr Seweryn Kahane i zatražio oslobađanje uhićenika upravo zbog toga što svjedočanstvo koje su Błaszczykovi iznijeli nije imalo uporišta u materijalnim dokazima. No, policija je umjesto puštanja uhićenika uputila novu ophodnju na kućni broj 7, a pod izgovorom kako policajci idu u potragu za tijelima djece koje su navodno nestala prošlih tjedana. Oko 10 h snage Službe unutarnje sigurnosti (SUS) i policije došle su pred zgradu kako bi izvršile pretres. Odmah po ulasku u zgradu zapovjedili su Židovima da predaju svoje oružje. Naime, pojedini Židovi imali su dozvole za nošenje pištolja. Nakon što su Židovi predali oružje započeo je pretres zgrade, ali pljačkanje onoga što su policajci i SUS-ovci pronašli u zgradi. Pojedinci su pokušali pružiti otpor takvom ponašanju policije nakon čega je došlo prvo do fizičkog obračuna u kojem su dvije Židovke bačene kroz prozor s drugog kata zgrade. Civili koji su se počeli okupljati oko zgrade potom su napali ove dvije Židovke i ubili ih. U to vrijeme došlo je i do pucnjave u samoj zgradi, a uplašeni stanari pokušali su napustiti zgradu. No, na ulici i dvorištu zgrade dočekali su ih policajci kojima su se u međuvremenu pridružili i civili koji su Židove gađali kamenjem i udarali letvama. U pucnjavi je smrtno ranjen i predsjednik lokalnog Židovskog komiteta dr Seweryn Kahane dok je telefonirao Službi unutarnje sigurnosti (SUS) tražeći pomoć.
Toga dana Židovi su kamenovani, pljačkani, udarani puškama i probadani bajunetima te bacani u obližnju rijeku. Satima nitko nije ni pokušao zaustaviti nasilje. Tek oko podneva poslana je jedna skupina vojnika kako bi pokušala zaustaviti erupcija nasilja te evakuirala mrtve i ranjene. No, poslijepodne skupina metalskih radnika iz obližnje tvornice Ludwików oboružana željenim šipkama i drugim sličnim ubojitim oruđem krenula je ka zgradi u kojoj su se nalazili Židovi. Kada su ih ugledali ljudi u zgradi osjetili su olakšanje misleći kako im dolazi pomoći. No, umjesto toga metalski su radnici brutalno napali Židove i ubijali ih. Miriam Guterman, jedna od onih koji su preživjeli napad metalskih radnika, u dokumentarnom filmu Bogdan's Journey o tome je rekla: "Nisam mogla vjerovati da su oni ljudi." Vojnici i časnici koji su se nalazili na mjestu događaja nisu ni pokušali spriječiti nasilje. Postrojba kadeta policije koja je u međuvremenu također stigla na mjesto događaja nije intervenirala, a neki od kadeta pridružili su se pljački i nasilju. Toga dana u Kielceu i okolici ubijena su 42 Židova uključujući jedno novorođenče i dvije trudnice. Dvoje Židova koji nisu živjeli u zgradu u Ulici Platny također su ubijeni istoga dana u odvojenim incidentima. Regina Fisz, njezino dijete staro tri tjedna i muškarac koji je živio s njima oteti su iz njihova doma u Ulici Leonarda na kućnom broju 15. Grupu koja ih je otela predvodio je policijski vodnik Stefan Mazur. Imovina žrtava je opljačkana, a žrtve su protjerane iz grada da bi na koncu Regina i njezino tri tjedna staro dijete bili ubijeni dok su navodno pokušavali pobjeći. Tri Poljaka također su nađena mrtva. Dva uniformirana državna službenika ubijena su u razmjeni vatre, a uzrok smrti trećeg čovjeka ostao je nerazjašnjen.
Pogrom u Kielceu završio je oko 15:00 h s dolaskom novih sigurnosni postrojba iz obližnje Akademije javne sigurnosti kojima je zapovijedao pukovnik Stanisław Kupsza. Ove su snage brzo uspostavile red uputivši nekoliko hitaca upozorenja. Oko mjesta događaja postavljene su straže, a svi smrtno stradali uklonjeni su iz zgrade i njezine okolice. Preživjeli su premješteni u nekoliko obližnjih bolnica kako bi im se pružila liječnička skrb. To ipak nije u potpunosti dovelo do smirivanja situacije jer se događalo da su pojedini vojnici tukli i pljačkali Židove u bolnici, a osim toga i sami pacijenti nežidovi napadali su Židove. Pred jednom od bolnica pojavila se masa civila koja je tražila da im se predaju ozlijeđeni Židovi, ali bolničko je osoblje to odbilo učiniti. Eskalacija nasilja dovela je do toga da su željezničari pregledavali vlakove koji su prolazili kroz Kielce tražeći u njima Židove. Toga dana to je dovelo do smrti najmanje dvoje putnika. Navodno je čak 30 ljudi ubijeno na ovaj način jer su ovakve "provjere" trajale još nekoliko mjeseci nakon okončanja pogroma. Na koncu nasilje koje je toga dana eskaliralo u Kielceu okončano je nekih devet sati nakon što je započelo. Na suđenju koje je ubrzo održano utvrđeno je kako su žrtvene ubijene vatrenim oružjem, izbodene bajunetima ili su bajunetima ili pretučene na smrt čeličnim štapovima, palicama, kamenjem i sličnim predmetima. Radi vlastite sigurnosti dio žrtava smješten je u grad Łódź.
Pogreb stradalih održan je 8. srpnja 1945. na lokalnom židovskom groblju, a pogreb se pretvorio u javnu manifestaciju kojoj su nazočili predstavnici državnih vlasti te delegati svih Židovskih komiteta s područja Poljske. Svečani ton ceremoniji davala je i Druga pješačka divizija poljske vojske koja je držala počasnu stražu stradalima. Kao znak poštovanja državne su vlasti naložila da lokalno stanovništvo nazoči pogrebu. Tijekom ceremonije ministar javne sigurnosti Stanisław Radkiewicz izjavio je kako je pogrom "djelo koje su počinili izaslanici poljske vlade na zapadu i general Anders, uz odobrenje vojnika Domovinske vojske". Nakon okončanja pogroma uhićeno je nekoliko desetaka osoba, uključujući tu i policajce te pripadnike Službe unutarnje sigurnosti, predstavnike lokalnih vlasti i nekoliko civila. Dvanaest osoba žurno je osuđeno već 9. srpnja 1946. godine, a od tog broja njih devet je osuđeno na smrt strijeljanjem. Preostala trojica dobila su dugotrajne zatvorske kazne u rasponu od sedam godina do doživotnog zatvora. Početkom 1947. godine još 26 osoba izvedeno je pred sud i u osam odvojenih sudskih postupaka svi su dobili kraće zatvorske kazne. Među optuženima za sudjelovanje u pogromu bili su zapovjednik Ureda za sigurnost u Kielceu bojnik Wladyslaw Sobczynski, načelnik policije pukovnik Wiktor Kuznicki te njegov zamjenik bojnik Kazimierz Gwiazdowicz. No, samo je Kuznicki proglašen krivim i određena mu je zatvorska kazna u trajanju od godinu dana jer "nije poduzeo ništa kako bi zaustavio gomilu u počinjenju zločina". Druga dvojica oslobođena su optužbi i puštena na slobodu.
Šest mjeseci prije opisanog pogroma u Kielceu je tijekom proslave jednog od najvećih židovskih blagdana Hanuke u sjedište mjesne židovske zajednice bačena ručna bomba. Vijeće židovske zajednice za pomoć se obratilo Czesławu Kaczmareku, biskupu u Kielceu, zatraživši da uputi javni poziv Poljacima da se suzdrže od napada na Židove. No, biskup Kaczmarek je to odbio učiniti rekavši: "Sve dok su se Židovi posvećivali svom privatnom poslu Poljska je bila zainteresirana za njih, ali u trenutku kada su se Židovi počeli miješati u poljsku politiku i javni život uvrijedili su poljski nacionalni osjećaj." (Natalia Aleksiun, The Polish Catholic Chruch and the Jewis Question in Poland, 1944-1938; fusnota 24) Židovska delegacija potporu je pokušala dobiti od lublinskog biskupa Stefana Wyszyńskog, ali nije je uspjela dobiti. Biskup Wyszyński ustvrdio je kako je široko rasprostranjeno neprijateljstvo prema Židovima izazvano židovskom potporom komunizmu, a što je prema njemu uostalom i bio razlog zašto su "Nijemci ubijali židovsku naciju". Ovakav stav Rimokatoličke crkve u Poljskoj kritizirali su američki, britanski i talijanski veleposlanici, ali to nije imalo utjecaja na promjenu stava crkvene vrhuške u Poljskoj. Nakon pogroma u Kielceu američki veleposlanik u Poljskoj izvršio je pritisak na kardinala Augusta Hlonda da održi tiskovnu konferenciju i odredi se u ime Rimokatoličke crkve prema pogromu. Kardinal je pristao održati konferenciju 11. srpnja 1946. tijekom koje je osudio nasilje, ali je i naglasio kako je do njega došlo zbog toga što su Židovi ubijali poljsku djecu. Također nije propustio spomenuti kako krivnja za pogoršanje odnosa između Poljaka i Židova leži u tome što potonji podržavaju komunističke okupatore Poljske te rekao kako su Židovi "zauzeli vodeće položaje u Poljskoj i životu države".
Valja reći kako pogrom u Kielceu nije bio izolirani incident. U Poljskoj su se nakon Drugog svjetskog rata događali brojni antisemitski incidenti i prije pogroma u Kielceu. Židovi su ubijani u vlakovima, na cestama pa i u samim domovima (npr. pucanje na Fiszka Nejmana u Łódźu pod nepoznatim okolnostima). Događali su se i drugi incidenti koji su uključivali i veće skupine ljudi kao što je bio pogrom Židova u Krakowu u srpnju 1945. godine. Nakon pogroma u Kielceu val nasilja proširio se i na druge poljske gradove. Odjeci pogroma i glasine o ritualnim ubojstvima poljske djece najvjerojatnije su se proširile telefonskim putem jer je u kratkom roku došlo do nasilja u pokrajini Kieleckie kao i u nekoliko gradova u Mazoviji (Siedlce, Grochów, Ciechanów, Ostrów Mazowiecka, Świder). Vijesti o pogromu šokirale su kako poljsku tako i stranu javnost te su se pokušavali pronaći razlozi za ova događanja. Kao jednog od uzroka navodio se već od ranije postojeći poljski antisemitizam koji je njemačka okupacija učinila samo još snažnijim, ali i strah od povratka Židova koji bi mogli tražiti povrat ukradene imovine ili kažnjavanje ubojica njihovih srodnika. Bez rasprostranjenih predrasuda prema Židovima teško je pretpostaviti kako bi došlo do toga da mnogi obični građani Kielcea dragovoljno sudjeluju u ubijanju Židova, uključujući tu žene i djecu. Tadašnja komunistička vlast označila je protukomunističku Domovinsku vojsku kao krivca za pogrom. No, tijekom suđenja nitko nije pokušao dokazati da su barem neki od optuženih bili pripadnici ili simpatizeri Domovinske vojske ili pak neke druge nekomunističke skupine. Antikomunisti su tvrdili kako su pogrom izazvali policajci koji su krenuli uhititi Židove. Pojavila se i teza da su sami Židovi krivi za pogrom jer su na taj način pokušavali dobiti pravo na iseljavanje u Palestinu te na svoju stranu pridobiti svjetsku javnost.
Bezočnost ubojstava raspršila je nade mnogih Židova kako će se moći vratiti u Poljsku nakon što završi njemačka nacistička okupacija. Povjesničarka na sveučilištu u Wrocławu Bożena Szaynok procijenila je kako je od srpnja 1945. do lipnja 1945. oko 50.000 Židova ilegalno prešlo granicu bježeći iz Poljske. Samo u srpnju 1946. gotovo 20.000 Židova odlučilo je započeti novi život u inozemstvu. Poljski ministar Marian Spychalski, motiviran političkim i humanitarnim razlozima, potpisao je dekret kojim se Židovima omogućuje napuštanje Poljske bez viza ili dozvole za izlazak iz zemlje, što je dovelo do drastičnog povećanja broja Židova koji su napuštali Poljsku. Samo u kolovozu 1946. broj iseljenika porastao je na 30.000, a u rujnu iste godine Poljsku je napustilo 12.000 Židova. Zbog velikog broja imigranata Velika je Britanija tražila da Poljska zaustavi egzodus Židova iz ove zemlje, ali taj pritisak nije polučio značajan uspjeh. Nakon niza nasilnih događanja Židovi su iz Poljske odlazili zbog nemogućnosti normalnog života tj. zbog straha za vlastite živote. Istovremeno tu je bio i snažan lobi koji je preko Židovske agencije nastojao što veći broj Židova naseliti u Izrael. Ravnatelj Odjela za migraciju Yitzhak Raphael lobirao je u ime poljskih izbjeglica tražeći za poljske izbjeglice zaseban tretmanu u Izraelu.
Tema pogroma u Kielceu bila je predmet raznih akademskih studija, novinskih rasprava i filmskim djela. Na filmskoj vrpci ovaj je pogrom prvi puta tematiziran u Poljskoj filmskoj kronici od 15. srpnja 1946. i tada je naslovljena kao Sahrana židovskih žrtava pogroma u Kieleceu (Pogrzeb pomordowanych Żydów, ofiar pogromu kieleckiego w Kielcach). Ubrzo nakon toga ova je tema postala svojevrstan tabu u poljskom društvu. O njoj se nije pričalo i raspravljano u javnosti niti je javno obilježavana, a ni stradali nisu dobili spomen obilježje. Poljski novinar Konstanty Gebert ustvrdio je: "Generacije su odgajanje u (legitimnom) uvjerenju da su oni nacija žrtava, mnogi Poljaci teško prihvaćaju da im njihova uloga žrtve nije automatski davala moralno pravo da se ponašaju prema Židovima tijekom holokausta onako kako su se ponašali." Nakon 1946. godine svaki pokušaj otvaranja ove teme i pokretanje rasprave bio je onemogućen i nepoželjan. Tako je bilo sve do prosinca 1981. godine kada je časopis Tygodnik Solidarność (hrv. Tjednik Solidarnost), glasilo proturežimskog sindikata Solidarnost, objavilo članak na ovu temu. Nekoliko godina kasnije (1986.) redatelj Marcel Łoziński snimio film Svjedoci (Świadkowie) u kojem su događanja prikazana kroz sjećanja svjedoka. Dokumentima koji bi možda mogli baciti svjetlo na ove događaje nije se moglo pristupiti sve do 1989. i smjene vlasti. Kada je konačno bilo moguće pristupiti dokumentaciji otkriveno je kako mnogi dokumenti nedostaju, a navodno su bili uništeni u požaru. Istovremeno, brojni očevici s kojima se sada moglo otvoreno razgovarati u međuvremenu su preminuli. Zbog nedovoljno dokumentarnog dokaznog materijala rasprava o podrijetlu pogroma izaziva kontroverze. Prema jednoj teoriji bila je to namjerna komunistička provokacija kako bi se diskreditirala oporba dok je prema drugoj to bio spontani antisemitski incident koji je poslije Vlada iskoristila za svoje potrebe.
Kada se 1996. godine obilježavalo 50 godina pogroma poljska javna televizija naručila je dokumentarni serijal (dvije epizode po 60 minuta) nazvan Pogrom. Kielce, 4. srpnja 1946. koji je režirao Andrzej Miłosz. Tri godine kasnije (1999.) snimljen je i treći dio ovog dokumentarnog serijala naziva Henio, a režirali su ga ga Andrzej Miłosz i Piotr Weychert. Ova epizoda sadrži razgovor vođen 1996. s Henrykom Błaszczykom, koji je 1946. bio dječak čiji je nestanak bio povod za pokretanje pogroma. U razgovoru Henryk kazuje kako mu je otac naredio da kaže kako je bio na "židovskom mjestu" od 1. do 3. srpnja 1946. godine. To je bio posljednji dokaz o toj temi koji se mogao dobiti od Błaszczyka jer je on preminuo u ožujku 1998. godine. Razlozi zbog kojih je došlo do nasilja ponovno su istraživani 1989. godine. Tri godine kasnije (1992.) sudac Andrzej Jankowski, ravnatelj Okružnog povjerenstva za istrage kaznenih djela protiv poljskog naroda u Kielceu, pokrenuo je istragu o pogromu u ovom gradu. Istražni je postupak trajao pet godina i na koncu nije podržao tezu da je pogrom potaknuo Služba unutarnje sigurnosti (SUS). Prikupljeni dokazi pružili su osnovu za podizanje optužbi protiv nekih ljudi koji su još bili živi, ali sudski postupak nikada nije pokrenut. Godine 2001. ponovno je pokrenuta istraga u ime Instituta za nacionalno sjećanje, ali je tri godine kasnije (2004.) obustavljena i opet nije ustanovljeno tko je stvarni krivac za pogrom.
Nakon što je prošlo i više od 70 godina od ovog tragičnog događaja poljske vlasti i javnost teško se suočavaju s ovim turobnim dijelom svoje povijesti. Primjerice, u televizijskom interviewu 2016. poljska ministrica obrazovanja Anna Zalewska zanijekala je poljsku odgovornost za bilo kakvu uključenost u ove tragične događaje. Kada je izravno upitana: "Tko je ubio Židove u Kieleceu tijekom pogroma?" nije mogla odgovoriti na to pitanje. Opravdavala se prije nego što je konačno odgovorila: "Antisemiti." Nije smogla snage priznati da su ti antisemiti bili Poljaci. Njezin istup doveo je do polemike u javnosti, a u njezinu obranu stao je ministar vanjskih poslova Witold Wszczykowsky koji je rekao kako su njezini komentari "pogrešno shvaćeni". U suvremeno doba odnos prema ovom događaju počeo se mijenjati jer se sam pogrom više ne opovrgava, ali se još uvijek raspravlja o tome tko je odgovoran za ovaj zločin. Nakon pada komunizma u samom Kielceu otkriveno je nekoliko spomen ploča u znak sjećanja na ovaj tragični događaj. Prva ploča je otkrivena 1990., a samom događaju nazočio je i tadašnji predsjednik Poljske Lech Wałęsa. Povodom 60-godišnjice pogroma 4. srpnja 2006. otkriven je još jedan spomenik, a u samoj ceremoniji sudjelovao je i predsjednik Poljske Lech Kaczyński koji je osudio ove događaje kao "zločin i veliku sramotu za Poljake i tragediju za poljske Židove". Tijekom govora Kaczyński je naglasio kako u suvremenoj demokratskoj Poljskoj "nema prostora za antisemitizam". Još jedan spomenik žrtvama otkriven je 2010. na mjesnom groblju gdje su pokopane žrtve.
Objavljeno: 9. 1. 2020.
