Italija, Njemačka i Japan potpisali su 27. rujna 1940. godine Trojni pakt i tako stvorili novi vojni savez. Zemlje potpisnice obvezale su se na suradnju i pomoć u slučaju da neka od zemalja potpisnica bude napadnuta. Pristajanje na ovaj pakt za Italiju značilo je sudjelovanje u ratnim kampanjama koje će pokrenuti nacistička Njemačka. Želeći pokazati kako je talijanska vojska, jednako poput njemačkog Wehrmachta, spremna voditi brze i učinkovite ratove Mussolini je odlučio pokrenuti vlastite ratove. Osim toga nije želio zaostajati za Hitlerovim vojno-političkim uspjesima kako bi se mogao prikazivati ravnopravnim državnikom njemačkom Führeru. S tim ciljem talijanski veleposlanik u Grčkoj Emanuele Grazzi 28. listopada 1940. godine u 4:00 h, nakon zabave u njemačkom veleposlanstvu u Ateni, grčkom premijeru Ioannisu Metaxasu izlaže ultimatum u kojem se zahtijeva da Grčka talijanskim postrojbama dopusti ulazak u Grčku i okupaciju nedefiniranih "strateških mjesta". Ako Grčka odbije ultimatum Italija će to smatrati objavom rata. Premijer Metaxas na to je kratko odgovorio: "Ne!" Istog dana u 5:30 h talijanske trupe smještene u Albaniji prešle su grčku granicu i započele s napadima. Na talijansku invaziju grčka je vojska odgovorila odlučnim kontranapadom koji je prisilio agresora na povlačenje. Do sredine prosinca grčke su snage potisnule talijansku vojsku u Albaniju pri tome zauzevši gotovo četvrtinu susjedne zemlje. No, onda je 6. travnja 1941. godine fašističkoj Italiji u pomoć priskočila nacistička Njemačka i iz pravca Bugarske i Jugoslavije napala Grčku. Združene invazijske snage slomile su otpor branitelja i 23. travnja 1941. Grčka je potpisala primirje kojim je priznala poraz. Do kraja travnja Grčka je podjeljenija između Italije (koja je dobila najveći dio otoka i kopna), Njemačke i Bugarske, a u onome što je ostalo od Grčke uspostavljena je kvislinška vlada.
Nakon okupacije na otocima Krf, Zante i Kefalonija na sjeverozapadu Grčke raspoređena je talijanska 33. planinska pješačka divizija Acqui. Riječ je bila o postrojbi koja je sudjelovala u agresiji na Albaniju, napadu na Francusku i konačno u invaziji na Grčku. Zapovjedništvo divizije smješteno je na Kefaloniji, najvećem otoku u ovom otočju. Situacija na otoku bila je mirna sve do sredine 1943. godine. Nakon toga zbivanja na europskom ratištu sve više idu na ruku savezničkim snagama. Situacija postaje izrazito ozbiljna 10. srpnja 1943. kada se Saveznici iskrcavaju na Siliciju. Shvaćajući kako se razvoj događaja ne odvija u korist Italije blizak Mussolinijev suradnik Dino Grandi sa suradnicima i u suglasju s kraljem Vittoriom Emanueleom II, vrhovnim zapovjednikom vojske i mornarice, svrgava Ducea s vlasti. Nakon toga vlast prelazi u ruke kralja i predsjednika nove vlade maršala Pietra Badoglia. Ni dva mjeseca kasnije, 3. rujna 1943., saveznički vojnici već su na Apeninskom poluotoku. Istog dana Italija potpisuje primirje sa Saveznicima. Talijanski ratni stroj posustao je i čini se kako bi mogao svakog trena stati. Pobjeda Sila Osovine sve više postaje upitna. Nacistička Njemačka ne želi izgubiti saveznika i stoga je pripremila operaciju Achse koja za cilj ima razoružati i neutralizirati talijansku vojsku u slučaju da prijeđe na stranu Saveznika. Osim toga njemačka je strana, u slučaju izlaska Italije iz rata, željela ovladati teritorijem koje je nadzirala Italija.
Kapitulacija Italije
U spletu događaja koji su prethodili smjeni Mussolinija s vlasti zavjernici su pronjemački nastrojenog generala Antonija Gandina, veterana s ruske fronte koji je zbog zasluga na tom bojištu odlikovan njemačkim Željeznim križem, premjestili u Grčku. Tu mu je dodijeljeno zapovjedništvo nad 33. Acqui divizijom. Razlog tome je bio strah zavjerenika, prije svega generala Vittorija Ambrosija, kako će Gandin zbog svog pronjemačkog svjetonazora stati na Mussolinijevu stranu dozna li za zavjeru. Premještaj u Grčku na mirno i gotovo idilično mjesto, na otok Kefaloniju, bio je najbezbolniji način da se general Gandin makne iz središta zbivanja. Do početka srpnja 1943. godine na Kefaloniji su se nalazile samo talijanske snage, ali nakon svrgavanja Mussolinija na otok su stigle i njemačke postrojbe. Riječ je bilo o 2000 vojnika Wehrmachta koji su bili pod zapovjedništvom pukovnika Johannesa Bargea. Na otoku se rasporedio 966. grenadirski puk kojem je pridodana 810. oklopna bojna i nešto teškog naoružanja, uključujući i devet tenkova. Unatoč burnim događajima sve do konca ljeta odnosi između talijanskih i njemačkih snaga bili su korektni i bez incidenata. U početku su čak izvođene i zajedničke vježbe obrane otoka u slučaju savezničkog napada. Sve će se to ubrzo promijeniti kada 8. rujna 1943. godine Italija potpiše kapitulaciju.
Dino Grandi
Kao jedan od vodećih fašističkih lidera Grandi se protivio ulasku Italije u rat. Nakon iskrcavanja Saveznika na Siciliju Grandi 24. srpnja 1943. godine sudjeluje na sastanku fašističkoj Velikog vijeća na kojem Mussolini okupljenima izjavljuje kako Nijemci planiraju evakuaciju juga Italije. Nakon toga Grandi oštro napada Ducea i rasprava se rasplamsava. Sve je okončano glasanjem 25. srpnja u dva sata ujutro kada je s 19:7 i s jednim suzdržanim glasom Veliko vijeće većinom glasova smijenilo Mussolinija. Istoga dana kralj Vittorio Emanuele II dao je uhititi razvlaštenog Mussolinija.
Promjena vojno-političke situacije na europskom ratištu neizbježno je imala svoj odjek i na Kefaloniji. Kada je 8. rujna 1943. godine objavljeno da je Italija pristala na bezuvjetnu kapitulaciju ta vijest je izazvala veliko zaprepaštenje kod talijanskih postrojba. Ipak ubrzo se među talijanskim vojnicima pojavila radost jer su mnogi povjerovali kako to ujedno znači i kraj rata. S druge strane, njemačke su snage u svojim dojučerašnjim saveznicima sada vidjele izdajnike. Kako je taj događaj doživjela njemačka strana govori podataka da je istog dana zabilježen i prvi akt njemačkog neprijateljstva kada je jedna samohotka u gradiću Argostoliju uperila svoj top u talijanski minolovac Patrizia. Uvečer toga dana zapovjednik okupacijskih snaga u Grčkoj general Carlo Vechiarelli naložio je svojim podređenima da ne poduzimaju napadne akcije protiv Wehrmachta. Uz to u zapovijedi je stajalo kako talijanske postrojbe ne smiju surađivati s grčkim partizanima ili se prikloniti savezničkim snagama ako se one pojave. No, važnije je bilo ono što nije pisalo - a to je što treba učiniti ako ih Nijemci, partizani ili Saveznici napadnu. U zapovijedi nije bilo ni slova o tome što treba učiniti ako dođe do sukoba Saveznika i Wehrmachta - treba li sukob samo promatrati ili se u njega uključiti i na kojoj strani? Istog dana nešto iza 22:30 h general Antonio Gandin je iz Brindisija dobio zapovijed generala Vittorija Ambrosija da većinu svog brodovlja pošalje u talijansku luku Brindisi kao što su nalagali uvjeti sporazuma sa Saveznicima. General Gandin postupio je sukladno zapovijedi premda je vjerojatno bio svjestan kako je time izgubio mogućnost žurnog povlačenja s otoka. S obzirom na kaotični razvoj situacije general Gandin je od svojih nadređenih u Brindisiju zatražio upute što treba učiniti ako Wehrmacht, ili netko drugi, napadne njegove trupe.
Cijelu situaciju dodatno je kompliciralo to što je nakon svrgavanja Mussolinija 25. srpnja 1943. maršal Badoglio pristao talijansku vojsku izvan Italije staviti pod njemačko zapovjedništvo. Taj potez nova je vlada povukla kako bi uvjerila Njemačku da Italija ne želi promijeniti stranu u sukobu. Na terenu to je dovelo do toga da je čak i vrhovni zapovjednik talijanskih okupacijskih snaga u Grčkoj general Vecchiarelli bio pod njemačkim zapovjedništvom. Sukladno tome na Kefaloniji je general Antonio Gandin bio pod zapovjedništvom pukovnika Johannesa Bargea . Situacija je postala apsurdna - Italija je izašla iz rata sa Saveznicima, ali su njezine snage izvan Italije bile pod njemačkim zapovjedništvom i trebale izvršavati njemačke zapovijedi tj. strane koja je u otvorenom ratu sa Saveznicima. Takav je dogovor dao formalno-pravnu osnovu njemačkoj strani da svaki talijanski neposluh tretira kao nepoštivanje zapovijedi ili čak izdaju. Time je teška situacija postala još teža. Napetosti rastu 9. rujna 1943. kada se situacija dodatno komplicira. Noć prije general Antonio Gandin je u gradić Argostoli, najveće mjesto na otoku, premjestio tri topničke baterije, a jednu je pješačku satniju poslao da štiti cestovno križanje nedaleko Kardakate. Oko 5 h iz gradića Lixouri na sjeveru otoka nekoliko vodova Wehrmachta krenulo je ka Argostoliju kako bi pojačale njemačke snage u tom mjestu. Njih zaustavljaju talijanski vojnici i prisiljavaju na povlačenje. Oko 7 h kolona njemačkih protutenkovskih topova zaustavljena je u predgrađu Agostolija. No, nakon savjetovanja sa svojom zapovjedništvom talijansku vojnici propuštaju konvoj. U 9 h general Gandin se susreo s njemačkim zapovjednikom na Kefaloniji pukovnikom Bargeom. Susret je protekao u dobrom tonu jer je general Gandin hvalio njemačku kulturu, prije svega Göthea, što je pozitivno utjecalo na atmosferu. Sastanak je završen tako što su se oba zapovjednika usuglasila da će čekati daljnje zapovijedi nadređenih, a do tada je u interesu obje strane da situacija na otoku ostane mirna. Nešto kasnije, u 9:50 h general Gandin primio je zapovijed iz Atene od talijanskog okupacijskog zapovjedništva da oružje preda Nijemcima. Ova zapovijed dovela je do oštre rasprave među talijanskim časnicima. Dok su jedni na čelu s dozapovjednikom divizije i zapovjednikom pješaštva generalom Gherzijem bili za to da se ova zapovijed provede, drugi su pokazivali snažan antinjemački stav i protivili se predaji oružja. Riječ je bila poglavito o mlađim časnicima.
Sljedećeg dana među talijanskim časnicima došlo je do verbalnih okršaja jer se nikako nisu mogli usuglasiti što treba raditi. U cijeloj priči svoj interes vidjeli su i partizani iz gerilskog pokreta ELAS koji su uspjeli talijanskim vojnicima podijeliti letke kojim ih pozivaju da im se pridruže. Grčki gerilci nadali su se da će se tako domoći talijanskog oružja. U letku je pisalo: "Talijanski vojnici! Vrijeme je za borbu protiv Nijemaca! Grčki domoljubi su na vašoj strani, živjela slobodna Italija! Živjela slobodna Grčka!" Tijekom dana do talijanske posade na Kefaloniji došla je informacija da se talijanska posada na otoku Santo Mauro (danas: Lefkada) predala i da je njezin zapovjednik pukovnik Ottalevi, s još dva časnika, ubijen nakon predaje. Prema jednoj verziji priče koja je kružila Nijemci su tražili od Talijana na Santo Mauru da nakon predaje teškog naoružanja predaju i osobno naoružanje, ali su talijanski vojnici to odbili i došlo je do sukoba. I taj je događaj dijelom utjecao na to da među talijanskim vojnicima prevlada mišljenje kako treba pružiti otpor. General Gandin, međutim, procjenjivao je kako ne bi bilo mudro ići u sukob s Nijemcima. Stoga je pokušavao odugovlačiti ne bi li dobio na vremenu nadajući se kako će u pomoć njegovim snagama pristići pojačanja. Na još jednom sastanku s pukovnikom Bargeom obojica su se složila kako situacija treba ostati kakva jeste dok general Gandin ne dobije detaljne upute talijanskog Vrhovnog zapovjedništva što treba činiti. Za to su se vrijeme njemačke snage spremale za okršaj, a Barge je dobio brzojav kako će mu biti upućena i pojačanja. Vrijeme nije "kupovao" samo Gandin već i Barge.
Predaja ili borba?
Jedanaesti rujna donio je nove probleme talijanskoj strani. Pukovnik Barge sastavio je ultimatum u devet točaka kojim se traži predaja cjelokupnog naoružanja. Predaja se trebala obaviti 12. rujna 1943. u 18 h na glavnom gradskom trgu u Argostoliju uz nazočnost lokalnog stanovništva (točke 2. i 3.). U točki 6. prijetilo se oružanom akcijom u slučaju da ne dođe do predaje, a već u točki 7. obećavalo se kako će se prema razoružanim časnicima i vojnicima "ponašati viteški". Na koncu talijansko je zapovjedništvo imalo izabrati između tri opcije: predati oružje i otići u zarobljeništvo, zadržati oružje i boriti se njemačkoj strani ili zadržati oružje što bi ujedno značilo i sukob s postrojbama Wehrmachta. General Gandin našao se u velikoj nedoumici. Ako bi se pridružio Nijemcima bilo bi to kršenje zapovijedi što si on kao visoki časnik nije mogao dopustiti. No, nije se htio niti boriti protiv Nijemaca obrazloživši to riječima - "oni su se borili s nama, i uz nas, rame uz rame". Niti predaja, koja se činila najbezbolnijom, nije mu bila po volji jer su do njega nešto ranije došle informacije kako talijanski vojnici koji su se predali nisu vraćeni u Italiju kako je dogovoreno. Stoga je odlučio dobiti na vremenu nadajući se kako će situacija u međuvremenu okrenuti u njegovu korist. Na ultimatum general Gandin je odgovorio dokumentom koji je naslovio Zahtjev za pojašnjenje u kojem je, između ostalog, naveo kako talijanska strana ne može ispuniti zadane uvjete u predviđenom roku.
Nakon što su do vojnika i nižih časnika Acqui divizije došle informacije o uvjetima predaje većina se usprotivila takvim uvjetima i odbila predaju. Dio časnika koji nisu pristajali na ultimatum počeo je s razradom plana za pružanje otpora, a uporedo s time tražili su vezu s lokalnim partizanima kako bi se dogovorile moguće zajedničke akcije. Istovremeno kao reakciju na Gandinijev odgovor Barge je uputio novi ultimatum. U odnosu na prethodni ovaj je imao samo jednu izmjenu - da se predaja oružja umjesto u središtu Argostolija ima obaviti "u blizini Argostolija" kako bi se izbjeglo sramoćenje u javnosti. Generalu Gandiniju nije promakao jedan detalj u ultimatumu - niti jedna točka ultimatuma nije govorila o tome što će biti s talijanskim vojnicima i časnicima nakon predaje. Točnije, nije bilo jasno hoće li će nakon predaje biti vraćeni u Italiju. U tako uzavreloj situaciji tog 11. rujna 1943. godine dolazi poruka zamjenika načelnika Glavnog stožera generala Carla Rossija u kojoj se kratko kaže: "Smatrajte njemačke snage neprijateljskima." U krajnje napetoj situaciji general Antonio Gandin u 17 h održava sastanak s vojnim kapelanima kojima objašnjava situaciju i pita ih za mišljenje. Svi kapelani, izuzev jednog, savjetuju predaju. No, Gandin je i dalje u dvojbi. Pola sata kasnije general Gandin ponovo se susreće s pukovnikom Bargeom i traži od njega odgodu predaje do zore. Pukovnik Barge pristaje na odgodu sporazuma uz dogovor da njemačka strana do daljnjeg neće na otok dovlačiti pojačanja. U zamjenu za taj ustupak talijanske snage smještene na brdu Kardakate, koje dominira otokom, povući će se sa svog uporišta. To je trebalo uvjeriti pukovnika Bargea da talijanska vojska nema ofenzivne namjere.
Kako je i dogovoreno general Gandin je donio odluku i obavijestio pukovnika Bargea da su njegove postrojbe spremne predati se. O tome je pukovnik Barge odmah obavijestio svoje nadređene. Činilo se kako će sve proći mirno, ali zatim se situacija iznenada počela mijenjati. Kada je skupina mlađih talijanskih časnika doznala za predaju zaprijetila je pobunom ako do nje dođe. Sada je prijetila opasnost da dođe do sukoba između talijanskih vojnika. Ulje na vatru dolila je poruka koja je radio vezom stigla od talijanskih postrojba smještenih na otoku Krfu. Vojnici i časnici s tog otoka poručili su svom zapovjedništvu kako se ne namjeravaju predati. Suočen s novonastalim okolnostima general Gandin tijekom noći saziva novi sastanak i nudi svojim podređenima da izaberu između tri opcije: predaja, pružanje otpora ili pridruživanje Nijemcima. Većina okupljenih časnika odlučuje se za pružanje otpora. Trinaestog rujna konvoj od pet njemačkih brodova prilazi otoku kod Argostolija i premda nisu pokazivali napadačke namjere talijanski topnički časnici zapovijedaju svojim vojnicima da pucaju na brodove. Dolazi do sukoba tijekom kojega su potopljena dva njemačka broda i ubijeno pet njemačkih mornara. Bio je to početak talijansko-njemačkog sukoba na Kefaloniji. Sutradan, 14. rujna, general Gandin u odgovoru na njemački ultimatum traži od njemačkih snaga da napuste otok i zahtjeva odgovor do 9:00 h narednog dana. Njemački odgovor je došao 15. rujna 1943. kada je Luftwaffe započela s bombardiranjem talijanskih položaja.
Operacija Achse (njem. Fall Achse)
Kodno ime za plan koji je osmislilo vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta (Oberkommando der Wehrmacht) kako bi u slučaju povlačenja Italije iz rata neutraliziralo njezine vojne snage. Poglavito se to odnosilo na talijanske snage na Sredozemlju. Operaciju su od svibnja 1943. planirali njemačko Vrhovnog zapovjedništvo i Hitler. Uz raznolike izgovore (npr. moguća saveznička iskrcavanja na pojedinim područjima) Njemačka je jačala svoju vojnu prisutnost na teritorijama pod talijanskim nadzorom kako bi se pripremila za provedbu ovoga plana. Kada je Italija 8. rujna 1943. kapitulirala plan je aktiviran.
Tada je postalo jasno da njemačke postrojbe ne namjeravaju odustati od svojih prvotnih namjera, a nakon borbi na tlu očevidno je bilo kako će sve završiti oružanim sukobom. U borbama koje su uslijedile Talijani su zarobili oko 400 njemačkih vojnika. Borbena inicijativa bila je u talijanskim rukama i Nijemci su morali nešto učiniti kako bi uzvratili. S tim ciljem, a u okviru operacije Achse, na Kefaloniju 17. rujna 1943. slijeće borbena grupa Hirschfeld koju čine pripadnici elitne Prve planinske divizije, pripadnici 104. lovačke divizije i dio snaga 98. planinskog pješačkog puka koji je prije nekoliko mjeseci počinio ratne zločine protiv civilnog stanovništva na Epiru. Ovim združenim snagama zapovijedao je bojnik Harald von Hirschfeld po kojem je grupa i nosila ime. Njemačka se strana tijekom sukoba pokušala poslužiti i propagandom bacajući letke iz zrakoplova u kojima talijanske vojnike pozivaju na predaju: "Drugovi Talijani, časnici i vojnici, zašto se borite protiv Nijemaca? Vaše su vas vođe izdale! (...) Položite svoje oružje! Njemački drugovi otvorit će vam put ka domovini."
Svjestan kako je situacija sve složenija general Gandin zatražio je pomoć talijanskog Ministarstva rata, ali odgovora nije bilo. Pokušao je pomoć dobiti i preko predstavnika Crvenog križa koji se uputio u Brindisi sa zahtjevom da se talijanskim snagama pošalje streljivo. Predstavnik je stigao u Brindisi i izvijestio talijanski Ratni ured o situaciji. No, prema uglavljenom sporazumu sa Saveznicima Talijani su za svaki vojni pokret morali tražiti odobrenje. Međutim, unatoč talijanskim zamolbama odobrenje nije stizalo. Istovremeno dok su talijanske postrojbe na Kefaloniji pružale otpor s druge strane mora u Lecceu je bilo smješteno 300 talijanskih zrakoplova. Posade tih zrakoplova tražile su gorivo i streljivo kako bi krenuli u pomoć svojim sunarodnjacima. Ali Saveznici nisu željeli dopustiti polijetanje ovim pilotima iz straha da ne prebjegnu na njemačku stranu. U pomoć svojim suborcima na Kefaloniji uspjela su isploviti dva torpedna čamca, ali bez ikakvog odobrenja. Kada su Saveznici primijetili da su ovi čamci napustili sidrište zapovjeđen im je povratak. Tako je onemogućena bilo kakva pomoć Acqui diviziji. Uzalud je talijanski admiral Mario Bonetti molio Saveznike da dopuste talijanskim snagama da pomognu svojim suborcima. Jedinu pomoć talijanskim vojnicima na Kefaloniji pružili su odredi grčkih partizana uključivši se u borbu na njihovoj strani. Borbe su potrajale sve do 21. rujna 1943. kada su se talijanske snage predale jer su ostale bez streljiva i nakon što je poginulo više od tisuću talijanskih vojnika. U tom trenutku poražena strana nije znala za kobnu zapovijed njemačkog Vrhovnog zapovjedništva od 18. rujna, donesenu na Hitlerov zahtjev, da se "zbog perfidnog i izdajničkog ponašanja na Kefaloniji, ne treba uzimati zarobljenike". Nakon te zapovijedi njemačke postrojbe smatrale su kako imaju odriješene ruke poubijati sve zarobljenike. Izvršenje ove zapovijedi započelo je odmah nakon predaje kada su vojnici Wehrmachta hladnokrvno ubijali talijanske vojnike koji su se predavali uzdignutih ruku. Prema zapovijedi zapovjednika 23. planinskog korpusa generala Huberta Lanza trebalo je ubiti sve časnike Acqui divizije.
Ubijanje uz operne arije
Organizirana smaknuća započela su odmah nakon predaje 21. rujna kada je ubijen general Antonio Gandin i 137 viših časnika. Prije smaknuća svaki je časnik obaviješten kako će biti pogubljen zbog izdaje. Prvi je ubijen general Gandin. Prije samog pogubljenja general je prezrivo bacio njemački Željezni križ kojim je odlikovan na Istočnoj fronti. Prema zapovijedi zarobljenike su ubijale osmočlane skupine njemačkih vojnika, a svakom je zapovijedao jedan časnik. Vojnici su ubijani u većim ili manjim skupinama dok su časnici ubijani pojedinačno ili u grupama od dva ili tri časnika. Vojni su kapelani davali posljednju pomast zarobljenicima. Jedan od kapelana Romuland Formato zapisao je svjedočanstvo o tri talijanska časnika koji su, nakon primanja posljednje pomasti, izašli pred streljački stroj govoreći: "Bili smo prijatelji za života, krenimo zajedno u raj." Prema njegovom svjedočenju talijanski su vojnici pred streljanje plakali, molili i pjevali. Mnogi su prije smrti izvikivali imena svojih majki, supruga i djece. U panici i strahu koji su zavladali neki od vojnika su kopali travu pokušavajući pobjeći od smrti. Prisjećajući se tragičnog događaja Formato je opisao kako su nakon što je streljačka postrojba obavila svoj dio zadatka pripadnici Wehrmachta ubijali ranjene: "Nijemci su išli okolo glasno nudeći medicinsku pomoć ranjenima. Kada je oko 20 ljudi dopuzalo ka njima, strojnička paljba ih je dokrajčila."
Talijanski časnici svoje su osobne stvari davali kapelanima kako bi ih vratili njihovim obiteljima. Međutim, nakon streljanja nacisti su kapelanima oduzimali te stvari. O surovosti njemačkih vojnika rječito govori i podatak da su ubijani čak i pripadnici medicinskog osoblja. A o krvavom piru Wehrmachta svjedočio je i jedan od sudionika ovih događaja desetnik Alfred Richter, koji je u svom dnevniku opisao ono što je vidio tijekom kefalonijske tragedije. U dnevniku opisuje kako su njemački vojnici prisilili jednog talijanskog vojnika da pjeva operne arije dok su onih ubijali njegove drugove. Richter u svom svjedočanstvu tvrdi kako su on i njegovi suborci bili u "deliriju svemoći" tijekom ovih događaja. Prema njegovoj tvrdnji tijela ubijenih Talijana bacana su na hrpe i potom su im svima pucali u glave, a pripadnici 98. puka skidali su čizme s ubijenih Talijana. Richter je potvrdio kako je dio zarobljenika u kamionima prebačen u kamenolom u okolici sela Frangata gdje su ubijeni strojničkom vatrom. Ubijanje je trajalo dva sata, a cijelo to vrijeme zvuk strojnica i pušaka, uz vrisku žrtava mogao se čuti u domovina seljana. Richter spominje i skupinu vojnika iz Bavarske koji su se usprotivili ubijanju ratnih zarobljenika, ali njih je "odmah ušutkao časnik zaprijetivši im kako će i njih staviti pred zid također." Prema Richteru vojnicima je rečeno kako zapovijed dolazi od samog Fühera, ali on nije vjerovao u to: "Vjerovao sam kako su zapovjednici bili opijeni taštinom, za njih je život pojedinca nije bio ništa više od statistike."
Selo Troianata bilo je jedno od pet mjesta na otoku gdje je Wehrmacht masovno ubijao talijanske vojnike. Spiros Vangelatos tada je imao 16 godina i svjedočio je zločinu. Prema njegovim riječima talijanski vojnici, zatočeni u seoskoj školi, očekivali su kako će biti vraćeni u Italiju. Ne sluteći što će dogoditi noć prije nego što će biti ubijeni pjevali su sentimentalne pjesme o ljubavi prema rodnom kraju. Kada je svanuo novi dan njemački vojnici izveli su ih iz škole na polje u okolici sela i pokosili ih strojnicama. Stvaros Niforatos također je bio svjedok užasnih događanja tih dana. U sjećanju mu je posebice ostao jedan prizor: "Oni su noževima prerezali Talijanima grkljane. Bilo je to kao da su zaklali stado ovaca." U interviewu njemačkom listu Tagesspiegel Spiros Vangelatos se prisjetio tih događaja: "Komadići tijela, odjeće i grude zemlje bačeni su u zrak dok su strojnice poskakivale na svojim postoljima. To nije trajalo više od tri do četiri minute. (...) Umiruću vojnici padali su jedni preko drugih uz rub polja." Nakon masakra njemački su vojnici prisilili lokalne seljake da tijela ubijenih bace u bunar. Pripadnik 1. divizije planinskih lovaca desetnik Alfred Stork pred njemačkim je istražiteljima 2013. godine opisao kako su oni i njegovi suborci pljačkali tijela ubijenih: "Nagomilali smo tijela jedno na drugo. Onda smo ih pretraživali kako bi našli njihove satove. U džepovima smo nalazili fotografije njihovih obitelji, žena i djece."
Jedan od preživjelih talijanskih vojnika Battista Alborghetti prisjećajući se tih događaja kazuje: "Bila je to noćna mora. To me još prati, ta Kefalonija. Ja sam preživio. (...) Grozan masakr koji mi još uvijek dolazi pred oči i u misli. Toliko je mnogo slika tih groznih dana terora: priče o ratu i smrti, napisane krvlju tolikih mladih ljudi koji su sanjali san o boljoj Italiji. (...) Nijemci su tražili da se predamo, ali nisu ponudili dovoljna jamstva o repatrijacija talijanskih zarobljenika. Talijanski časnici pozvali su na konzultacije vojnike: bio je to neviđen događaj u suvremenoj vojnoj povijesti. Odlučili smo odbiti predaju i nismo željeli dati oružje Nijemcima. I nakon toga, apokalipsa. (…) U prva tri sata bitke vidio sam moja dva prijatelja kako umiru. Pali su pored mene. Nekoliko minuta kasnije geler granate pogodio je moju lijevu nogu. (...) Oko 300 časnika zarobljeno je i oni su prebačeni u Crvenu kuću u San Teodoru. Protivno svakom načelu međunarodnih konvencija, ubili su ih u roku od 36 sati, po četvero odjednom. (...) Leševi su omotani bodljikavom žicom i bačeni u more, poliveni su benzinom i zapaljeni, vatra je osvjetljavala noć ostavljajući za sobom neugodan miris u zraku. Moji su suborci utovareni u kamione i nekamo su ih odveli. Nikad ih više nisam vidio. Moj prijatelj, natporučnik Giampietro Matteri - iz Donga (Como), imao je 22 godine - ubijen je 24. rujna. Ista sudbina sustigla je i mog drugog prijatelja natporučnika Pillepicha iz Trsta. Još uvijek se sjećam užasa u njegovim očima, kada je zajedno s još 11 drugova izdvojen iz skupine zarobljenika. Nekoliko minuta kasnije čuli smo pucnjavu iz strojnica nakon čega se čuo plač, povici, vika i zazivanje. I nakon toga uslijedio je drugi rafal. Završavali su smaknuća."
Tijela oko 5000 ubijenih Talijana skrivana su na različite načine. Dio tijela je spaljen, a dok su gorila otokom se širio smrad gorućeg mesa. Drugi dio tijela bačen je u more ili mjesne bunare. Prema svjedočanstvu jednog od preživjelih talijanskih časnika Amosa Pampalonija dio talijanskih vojnika pogubljen je pred očima mjesnog stanovništva u luci u mjestu Argostoli 23. rujna 1943., a njihova su tijela ostavljena trunuti tamo gdje su ubijeni. U manjim ulicama smrad leševa bio je toliko nepodnošljiv da se nije moglo ostati ni toliko kratko da se pokolj fotografira. Kasnije ta su tijela bačena u more vezana za kamenje. Oni vojnici koji nisu odmah ubijeni (njih oko 4000) zatočeni su u vojarnu na otoku gdje su dobivali oskudne obroke i živjeli u teškim uvjetima. U listopadu 1943. godine ukrcani su na brodove koje su ih trebali odvesti u njemačke radne logore, ali svi su brodovi ubrzo nakon isplovljavanja naletjeli na mine i potonuli. Kako bi se spasili nekolicina zarobljenih vojnika pokušala je iskočiti s brodova, ali su ih njemačke strojnice spriječile u bijegu. Tako je i more postalo masovna grobnica."
Rijetki su kažnjeni
Unatoč svemu oko tisuću talijanskih vojnika uspjelo je umaći smrti i pridružiti se grčkim partizanima u borbi protiv Nijemaca. Prebjegle vojnike predvodio je satnik Apollonio. Kada su u studenome 1944. godine Britanci oslobodili otok talijanski vojnici vraćeni su u Bari britanskim i talijanskim brodovima. Nakon dolaska u Bari svi do jednoga dragovoljno su se javili za borbu protiv nacističke Njemačke. One koji su preživjeli, ali nisu uspjeli pobjeći iz zarobljeništva već su završili u logorima čekali su teški trenuci. Prisjećajući se tih dana Battista Alborghetti kazuje: "Ujutro su dolazili časnici Wehrmachta i nudili nam - kako su govorili - priliku za povratak u Italiju. No, uvijek sam si govorio: ako me žele ubiti, radije neka to urade ovdje. Sada znamo - tko je prihvatio taj prijedlog bio je ubijen. Ukrcali su ih na parobrode i oni su potom postali laka meta za Štuke ili plutajuće mine. To je ono što se dogodilo mom sunarodnjaku Fernandu Mangili. On se popeo na palubu jednog od tih brodova koji su bili puni vojnika koji su imali poglede uprte ka domu. Ali brod je potonuo i valovi su vratili leševe. Nijemci su me prisilili da sahranjujem mrtve, svuda oko otoka. Kapelan Luigi Ghilardini i ja preslagivali smo leševe ili ono što je ostalo od tijela unakaženih mecima koje su potom razvlačili gavrani i lešinari. Jednog dana nacisti su nas iznenada okupili i odveli na trgu u Lixouriju gdje je bilo 13 Grka koji su bili optuženi da su partizani. Ti jadni ljudi bili su obješeni pred našim očima. Tada se dogodilo i to da je jedan od njih - zbog istrošenog užeta - pao na tlo. Još je bio živ. Nijemci su ga podigli i ponovno objesili."
Za tragediju na Kefaloniji doznao je i Mussolini 14. siječnja 1944. godine kada ga je o ovim događajima izvijestio njegov suradnik Aurelio Garobbio. Premda je zbog ovog zločina Mussolini bio razjaren i ljut nikada zbog toga nije prosvjedovao kod svojih njemačkih saveznika. Slični tragični scenarij dogodio se i u drugim dijelovima Grčke. Talijanski garnizon na otoku Krfu, koji je brojao oko 8000 vojnika, zadesila je slična sudbina. Na Krf su se 24. rujna spustile njemačke postrojbe i sljedećeg dana prisilile Talijane na kapitulaciju. Nakon predaje u naredna dva dana svih 280 talijanskih časnika je ubijeno prema naredbi zapovjednika planinskih postrojbi generala Huberta Lanza, a u skladu s Hitlerovim direktivama. Cijelo vrijeme dok su se odvijali ovi tragični događaji Lanz je boravio na Kefaloniji i skrbio da se Führerove zapovijedi dosljedno izvršavaju. Tijela ubijenih stavljena su na brod koji je potom potopljen na otvorenom moru. Slične egzekucije dogodile su i nakon bitke za Kos gdje je poslije zarobljavanja ubijen talijanski zapovjednik i 90 časnika. Tijekom pedesetih godina 20. stoljeća oko 3000 posmrtnih ostataka ubijenih talijanskih vojnika premješteni su s Kefalonije u Italiju gdje su pokopani na Nacionalnom ratnom groblju u Bariju uz sve vojne počasti. Posmrtni ostaci generala Anotnia Gandina nikada nisu identificirani. Prema talijanskim izvorima oko 9500 talijanskih vojnika i časnika ubijeno je na Kefaloniji u rujnu 1943. godine.
Za pokolj ratnih zarobljenika odgovarali su rijetki. Bojnik Harald von Hirschfeld koji je predvodio postrojbe koje su većim dijelom počinile zlodjela poginuo je 18. siječnja 1945. u mjestu Tarnów (Poljska) u borbama sa sovjetskim snagama. Posthumno je promaknut u čin generala-pukovnika postavši tako najmlađi general Wehrmachta. Ipak, neki od sudionika masakra izvedeni su pred sud i proglašeni krivima. Rimski vojni sud osudio je u odsutnosti, tada 90 godina starog desetnika Alfreda Storka, pripadnika postrojbe planinskih lovaca (Gebirsgjager) na doživotnu kaznu zatvora zbog "sudjelovanja u ubijanju najmanje 117 talijanskih vojnika". Sam Stork je pred njemačkim istražiteljima priznao da je ubio 73 talijanska časnika, ali se odbio pojaviti pred talijanskim sudom. U obrazloženju svog djela rekao je: "Talijani su smatrani izdajnicima, zato smo pucali." Generalu Hubertu Lanzu na Nürnberškom procesu suđeno je, s još nekolicinom generala Wehrmachta, u tzv. Jugoistočnom slučaju koji se bavio zločinima nad civilima i ratnim zarobljenicima na jugoistoku Europe. Na suđenju Lanz se branio time kako on ustvari opirao Hitlerovoj zapovijedi o ubijanju ratnih zarobljenika i da se zato ovaj događaj ustvari nikada i nije dogodio. Tvrdio je kako je izvješće Grupe armija E o smaknuću 5000 talijanskih vojnika bila varka koja je smišljena ne bi li se prevarilo nadređeno zapovjedništvo i prikrila činjenica da nije izvršena Führerova zapovijed. Ustvrdio je kako je ubijeno tek desetak talijanskih vojnika, a da je ostatak Acqui divizije prevezen na grčki poluotok Pirej. Po okončanju procesa Lanz je osuđen na 12 godina zatvora, ali je već nakon 3 godine pušten. Poslije puštanja na slobodu postao je aktivni član Liberalne stranke (FDP) gdje je bio savjetnik za vojna i sigurnosna pitanja.
Sve do 1980. godine kefalonijska je tragedija u Italiji bila zanemarena. Tada je bivši talijanski partizan i član Socijalističke stranke, tada na dužnosti predsjednika Italije Sandro Pertini otkrio spomenik poginulim talijanskim vojnicima i časnicima na Kefaloniji. Unatoč tome što je Pertini ukazivao na ovaj događaj sve do 2001. godine niti jedan predsjednik Italije nije posjetio Kefaloniju. Tada je to učinio predsjednik Carlo Azeglio Ciampi, a i on vjerojatno pod utjecajem publiciteta koji je stvorio film Mandolina kapetana Corellija, a koji je bio nadahnut kefalonijskom tragedijom. Tijekom svečanosti odavanja počasti ubijenih talijanskim vojnicima Campi je izjavio kako su se talijanski vojnici "borili i umrli za svoju domovinu".
Objavljeno: 11. 11. 2014.
