Ruska carica Katarina II Velika rođena je 2. svibnja 1729. godine kao njemačka kneginja Sophie Frederike von Anhalt-Zerbst-Dornburg u mjestu Ščečin (njem. Stettin, polj. Szczecin) u današnjoj Poljskoj. Njezin otac Christian August bio je princ od Anhalt-Zerbsta bio je visoko rangirani časnik pruske vojske i guverner Ščečina. Njezina majka Johanna Holstein-Gottorp potjecala je iz ugledne i bogate njemačke plemićke obitelji. Željeći ojačati veze između Pruske i Rusije, a ujedno i smanjiti utjecaj Austrije ruska carica Jelisaveta i pruski kralj Frederick II bili su potrazi za rješenjem koje će zadovoljiti obje strane. Kada je carica Jelisaveta svog nećaka Petera Ulricha od Holstein-Gottropa, koji će kasnije promijeniti ime u Petar Fedorovič i postati ruski car Petar III, proglasila svojim nasljednikom dogovoreno je da se uglavi njegov brak sa Sophie Frederickom koja se neobična svidjela ruskoj carici. Budući vladarski par prvi su se puta upoznali kada je prijestolonasljedniku bilo deset godina. Poslije tog prvog susreta Sophie je zapisala kako joj se budući suprug učinio odvratnim. Nije joj se svidjelo njegovo blijedo lice i sklonost alkoholu u već tako ranoj dobi. Kako su u to doba diplomatske intrige imale veću važnost od osobnih želja Sophie 1744. godine putuje s majkom u Rusiju gdje uči ruski jezik i proučava na pravoslavlje. Naime, jedan od uvjeta da bi netko postao vladar Rusije tada je bio da je pravoslavne vjeroispovijesti te je stoga i Sophie prešla s luteranizma na novu vjeru čemu se njezin otac oštro protivio.
Buduća carica na pravoslavlje je prešla 28. lipnja 1744. godine i tim je činom postala velika vojvotkinja Katarina Aleksejevna. Oko godinu dana kasnije 21. kolovoza 1745. godine par će se vjenčati u Sankt Peterburgu, a mladenkin otac ljutit zbog njezina prelaska na pravoslavlje nije ni došao na vjenčanje. No, što je dulje bila u braku Katarina, kojoj je kada se vjenčala bilo 16 godina, osjećala se sve usamljenijom. U to vrijeme zapisat će kako se često događalo da ona boravi na jednom kraju dvorca, a njezin suprug na drugom kraju. Stoga je zadovoljstvo nalazila u čitanju djela Platona i Voltairea. U onim trenucima kada su supružnici bili zajedno budući da je car nalazio zadovoljstvo u tome da supruzi priča kako se i koliko divi drugim ženama ili se igra sa svojim olovnim vojnicima. Odrastajući bez majke i uz oca koji nije odviše mario za sina Petar je izrastao u psihički i emotivno nezrelu osobu. Pozornost su mu najviše zaokupljale djetinjaste igrice, a zemlju kojom je trebao vladati mrzio je. Uvijek je ostao uvjereni luteran i volio je sve što je prusko, pruski kralj Frederick II bio je njegov junak. Dodatni problem u braku bilo je to što mladi par nije imao djece što je zabrinjavalo caricu Jelisavetu. Stoga je zapovjedila da se Petar podvrgne liječničkim pregledima ne bi li se nekako utvrdilo u čemu je problem. Liječničke pretrage otkrile su kako bi mala kirurška intervencija omogućila Petru da ima normalne seksualne odnose. Na caričinu zapovijed obavljena je operacija i 20. rujna 1754. godine rođen je dječak kojem je carica Jelisaveta dala ime Pavle. Ubrzo nakon rođenja carica Jelisaveta naložila je da se mali Pavle premjesti u njezine odaje gdje će boraviti sve od njezine smrti. Majci djeteta nije bilo dopušteno šest mjeseci vidjeti vlastito dijete što je kod Katarine izazvalo sumnju i oprez. Povukla se u sebe i nije se odveć družila s ljudima iz svoje okoline.
Stvari će se početi mijenjati nakon što ruska vojska u bici kod Zorndorfa zarobi ađutanta pruskog kralja grofa Schwerina. Ugledni zarobljenik dopraćen je u Rusiji u smješten u kuću nedaleko carske palače. U pratnji zarobljenog grofa i Sankt Peterburg došao je i mladi ruski poručnik Gregorij Orlov koji je vojničku slavu stekao upravo u toj bitci. Proslavljeni časnik došao je na primanje kod cara, a iz carskih prostorija, nakon što se žestoko posvađa sa suprugom, sva u suzama istrčala je Katarina i slučajno susrela Orlova. Premda je bila potresena svađom opazila je mladog i zgodnog časnika nakon čega je prva iskra buduće ljubavi zapaljena. Ljubavna veza s ovim časnikom potrajat će 13 godina, a tijekom te veze rodit će se Katarinin drugi sin Aleksej. Veza će okončati kada se Katarina odbije udati za Orlova, ali prije toga on će joj pomoći da prigrabi vlast. Nakon smrti carice Jelisavete 25. prosinca 1761. godine Petar postaje car Petar III nakon čega par seli u Zimsku palaču u Sankt Peterburgu. Jedan od njegovih prvih poteza na mjestu vladara Rusije bilo je prekid ratnih sukoba s Pruskom. Mladi je car potpisao mirovni sporazum kojim je Rusija sve okupirane teritorije trebala vratiti Pruskoj. Istovremeno šalje pismo pruskom kralju u kojem ga uvjerava u svoje prijateljstvo. Potpuno fasciniran Pruskom pokušava u rusku vojsku uvesti stegu nalik onoj u pruskoj vojsci, a čak dao izraditi i vojne odore nalik pruskima. Takvi potezi izazivaju nezadovoljstvo u vojsci i plemstvu, a nakon što obznani akt kojim izjednačuje pravoslavlje i protestantizam zamjera se i Ruskoj pravoslavnoj crkvi. U isto vrijeme šire se glasine kako se Petar, sada kad više nema carice Jelisavete, namjerava riješiti Katarine i učiniti svoju ljubavnicu životnom družicom. Ove su glasine došle do Katarine i ona je uz pomoć braće Orlov, njihovih prijatelje i princeze Daškove (sestre careve ljubavnice) skovala zavjeru i odlučila preuzeti vlast. Svrgavanje cara bio je smion i opasan čin i zavjernici se nisu mogli olako odlučiti na taj čin. No, kada 25. lipnja 1762. godine jedan od zavjerenika kapetan Pasek bude uhićen jer je u pijanom stanju izrekao nekoliko uvredljivih opaski na račun cara zavjernici će morati brzo djelovati. Uplašeni kako će Pasek, ako bude mučen, sve priznati i odati zavjerenika odlučeno je da se brzo stupi u akciju.
Preuzimanje vlasti
Sutradan u zoru Grigorijev brat Aleksej Orlov pomaže carici Katarini išuljati se iz carskog ljetnikovca. Oko osam sati ujutro stigli su u stožer Ismailovske regimente. Katarina je izašla iz kočije, stupila pred vojnike i obratila im se: "Došla sam tražiti vašu zaštitu. Car je naredio da me uhite. Bojim se kako me želi ubiti. Vojnici su krenuli ljubiti Katarininu ruku nazivajući je svojom spasiteljicom i netom poslije položili su joj prisegu vjernosti. Potom su se svi uputili ka vojarni u Semenovsku gdje su vojnici s veseljem dočekali Katarinu i počeli je slijediti. Povorka se uputila ka kazanskoj katedrali gdje su već čekali crkveni velikodostojnici. Katarina je pristupila crkvenom oltaru i dala prisegu kao nova carica Rusije. Kada su zvona zazvonila narod je burno pozdravio novog državnog poglavara. Katarina se potom uputila u Zimsku palaču gdje su članovi Senata i Sinoda čekali kako bi joj prisegnuli na odanost. Tijekom noći tiskan je proglas koji je podijeljen ljudima i u kojem, sada Katarina II, objašnjava razloge za preuzimanje vlasti. U proglasu je Katarina optužila svog supruga za nepravedan mir s pruskim kraljem, ponižavanje ruske vojske te pokušaj zatiranja pravoslavne vjere u Rusiji. Čuvši da se Katarina proglasila caricom Petar III se, s manjim djelom vojske koja mu je ostala vjerna, povukao na utvrđeni otok Kronstadt. Katarina se potom s vojskom uputila ka Kronstadtu. Kada se njezina vojska približila utvrdi Petar i njemu vjerni vojnici odlučili su se predati nakon čega je car primoran potpisati dokument kojim se odriče prijestolja u korist svoje supruge. Zatim je po caričinom naređenju bivši car odveden na obližnje imanje u selu Ropša gdje će boraviti pod nadzorom. Nekoliko dana poslije Katarina je trijumfalno umarširala u St. Peterburg popraćena zvonjavom zvona s gradskih crkvi, topovskim salvama i klicanjem naroda. Osam dana nakon prevrata Aleksej Orlov ubio je Petra III, do ubojstva je došlo kada se car navodno posvađao sa stražarima. Ostaje nejasno je li Katarina možda naredila suprugovo ubojstvo, ali do sada nikakav dokaz o nalogodavcu ubojstva nije otkriven.
Ceremonija Katarinine krunidbe održana je 22. rujna 1762. godine u katedrali Uznesenja Djevice Marije. Tim povodom francuski draguljar Jérémie Pauzié osmislio je novu krunu koja će kasnije postati simbol dinastije Romanov. Nadahnut tradicijom bizantskog carstva francuski je draguljar izradio krunu koja se sastoji od dvije zlatne i srebrne polusfere, a optočena je sa 75 bisera i 4936 indijskih dijamanata koji tvore lovorovo i hrastovo lišće kao simbole moći i snage. Osim toga krunu krasi dragi kamen koji je pripadao carici Jelisaveti te dijamantni križ. Kruna je izrađena u samo dva mjeseca i težila je svega 2,3 kg. Tu će krunu koristiti svi budući ruski carevi sve do zbacivanja dinastije Romanov s vlasti 1918. godine i postat će jedno od glavnih blaga ove dinastije. Danas je kruna izložena u kremaljskom muzeju. Nakon što je okončana borba za vlast te Katarina i formalno okrunjena carica se posvetila problemima koji su duboko izjedali rusko carstvo. Na prvom zasjedanju Senata na kojem je nazočila bila je nemalo iznenađena zatečenim. Veći dio vojske bio je daleko od svojih domova i vojska nije primila plaću osam mjeseci. Tim povodom zapisala je: "Flota je bila u rasulu, vojska u neredu, utvrde su se urušavale... Državni proračun imao je deficit od 17 milijuna rubalja. Istovremeno nitko nije točno znao koliki su državni prihodi. Ljudi su se žalili na korupciju i nepravdu." Od nekud se moralo početi i Katarina je postavila pitanje: "Koliko gradova ima Rusija?". Nitko u Senatu nije znao odgovor. Predložila je da pogledaju zemljovid Rusije, ali nije bilo zemljovida. Potom je Katarina izvadila pet rubalja iz svoje torbice i poslala činovnika kupiti zemljovid Rusije. Kada se činovnik vratio pobrojani su gradovi. Prionula je na posao i radila od ranog jutra do kasne večeri. Kako je Rusija bila primarno poljoprivredna zemlja odlučila je prvo unaprijediti tehnike poljoprivrednog uzgoja. Poslala je stručnjake da prouče tlo i predlože odgovarajuće usjeve za sjetvu na određenim poljoprivredno obradivim površinama. Zemljoposjednicima je omogućila da nauče moderne poljoprivredne tehnike i kupe potrebne strojeve koji su se već koristili u Engleskoj. Ohrabrivala je uvođenje novih proizvodih metoda uzgoja ovaca i goveda te se zalagala za veći uzgoj konja. Uskoro je uočila kako je broj postojećih radnika premalen te je u stranim novinama, prvenstveno Njemačkim, dala tiskati oglase kojima se pozivaju naseljenici u Rusiji. Odaziv je bio odličan, tisuće Nijemaca krenulo je put Rusije.
"U politici sposoban vladar mora biti vođen okolnostima, pretpostavkama i vezama."
Katarina II Velika
Poslije poljoprivrede okrenula se rudarstvu i poslala geologe kako bi obavili geološka ispitivanja. U tu svrhu utemeljila je i prvu rudarsku školu u Rusiji. Početkom 1762. godine donijela je odluku prema kojoj je svatko mogao osnovati tvornicu bilo gdje u Rusiji. Nije prošlo dugo i Rusija je razvila široku paletu industrije. Vodila je računa i o policentričnom razvoju zemlje pa je tako utemeljila tvornice tekstila u okolici Moskve, tvornice lana smjestila je u području Jaroslova, a tvornice kože i svijeća u predjelu središnje Volge. Ukupan broj tvornica za njezine vladavine povećao se s 984 na 3161. No, nije se zaustavila na tome već je ponovno pozvala strane stručnjake i to uglavnom iz Engleske. Dovela je admirala Charlesa Knowlesa kako bi izgradio brodogradilišta i ratne brodove te tako ojačala Rusiju kao pomorsku silu. Radnike iz čeličane u Tuli poslala je u Englesku kako bi proučavali izradu barometara, termometara i matematičkih instrumenata i bi potom stečeno znanje kasnije primijenili u Rusiji. Dovela je obrtnike iz Njemačke, Austrije i Francuske ne bi li tako unaprijedila carsku proizvodnju porculana. Ukinula je izvozne carine te povećala izvoz drveta, konoplje, lana, sirove kože, krzna i željeza. Nakon potpisivanja sporazuma iz Kyakhte 1768. godine trgovački karavani putovali su kroz Rusiju u pravcu i iz pravca Mandžurije. Rusija je izvozila krzno, kožu i lan u Kinu, a uvozila vunu, svilu, duha, srebro i čaj. Početkom 1765. tri četvrtine državnog duga je podmireno, a deficit državnog proračuna prešao je u suficit. Prema dekretu iz 1764. godine zapovjedila je svim guvernerima da odrede točan cenzus, svoje provincije ucrtaju u mape i izvijeste o razvoju poljoprivrede i trgovine. Naređeno im je da grade i popravljaju ceste i mostove, nadziru požare i osiguraju da sirotišta i zatvoru budu odgovarajuće upravljani.
Kada je središte grada Tvera izgorjelo ustanovila je posebno povjerenstvo za ponovnu izgradnju spaljenog gradskog središta. Plan koji je tada donesen služio je kao model za izgradnju svih budućih ruskih gradova. Model je glasio: glavna ulica podijeljena je u dva velika četverokuta. U jednom su četverokutu smještene administrativne zgrade, a drugi je namijenjen za trgovine. Kako bi se smanjio rizik od vatre, sve sporedne ulice morale su biti dugačke 75 stopa, a grad je sam po sebi imao promjer od 2.6 milje. Na red je došlo i obrazovanje te je 1786. godine objavila Školski statut prema kojem je svaki grad koji je bio provincijsko središte morao imati veću školu sa šest učitelja, a svi manji gradovi morali su imati manju školu s dva učitelja. Kako bi povećala broj visokoobrazovanih kadrova odobrila je veći broj studija u inozemstvu. Nije zapostavila ni zdravstvo koje je također bilo u lošem stanju. Dala je utemeljiti i medicinsku školu u kojoj su se obučavali liječnici, kirurzi i apotekari koji su poslije radili u ruskim provincijama. Kada je 1775. godine napravila reorganizaciju provincija zapovjedila je da svaki glavni grad provincije mora imati bolnicu, a da svaki okrug koji broji između 20.000 i 30.000 stanovnika morao je imati liječnika, kirurga, pomoćnik kirurga i pomoćnog liječnika. U Rusiju je dovela i škotskog liječnika Thomasa Dimsdalea koji je objavio rad na temu cijepljenja protiv malih boginja. Kako bi potakla i druge da se cijepe sama se dobrovoljno dala cijepiti tako da su njezin primjer slijedili i drugi. Kupila je kuće u Moskvi i St. Peterburgu koje su služile kao bolnice u kojima je Dimsdale cijepio stanovništvo.
Ratovi, ljubavni život i relgijska pitanja
Tijekom svoje vladavine Katarina je uspjela proširiti granice Ruskog carstva ka jugu i zapadu pripajajući svojoj zemlji Novu Rusiju Krim, Sjeverni Kavkaz, desnu obalu Ukrajine, Bjelorusiju, Litvu i Kurlan. Ove teritorijalne dobitke ostvarila je uglavnom na štetu Osmanskog carstva i Poljsko-litvanske unije. Njezini ratni podvizi omogućile su Rusiji izlazak na Crno more, a na području današnje južne Ukrajine osnovani su broji novi gradovi koji postoje i danas - Odessa, Nikolajev, Jekaternoslav (doslovno: "Slava Katarini") tj. današnji Dnjepropetrovsk i Herson. Nakon prvog vojnog sraza s osmanlijskom vojnom silom 10. srpnja 1774. godine u Küçük Kaynarcu potpisan je mirovni sporazum kojim je Rusiji pripalo područje Azova, Kerča, Jenikale, Kinburna i mali dio obale između rijeka Dnjepar i Bug. Ovim teritorijalnih dobitaka ovim je sporazumom Rusija izborila prava neometanog pomorskog prometa u Azovskom moru. Vodeći borbe protiv Osmanlija Katarina je stekla status zaštitnika kršćana što joj je omogućilo da s Gruzijcima sklopi sporazum o vojnoj zaštiti u slučaju da njihovi perzijski susjedi odluče napasti Gruziju. U skladu s tim sporazumom na područja Kavkaza uspostavljen je ruski garnizon koji je trebao jamčiti sigurnost Gruziji. Kada je 1795. godine Perzija napala Gruziju sljedeće je godine Katarina pokrenula protuudar kojim je oslobodila najveći dio teritorija koji je Perzija zaposjela i došla do područja današnjeg Azerbajdžana. Do studenog iste godine došli su do granica modernog Irana. Nešto manje bila je uspješna u istočnoj Europi gdje je 1764. na poljsko prijestolje Katarina postavila svog bivšeg ljubavnika Stanisława Augusta Poniatowskog. No, kako je u Poljskoj dolazilo do buna protiv vladara kojeg je nametnula Rusija Katarina je prihvatila ideju pruskog kralja o podjeli Poljske i uspostavila sustav vladavine kojoj je omogućavao da Poljsku drži pod neprestanim nadzorom. Nakon poraza poljskih lojalističkih snaga u Poljsko-ruskom ratu (1792.) i Kościuszkovog ustanka (1794.) dovršila je podjelu Poljske razdijelivši preostali teritorij s Pruskom i Austrijom (1795.). Sveukupno povećala je teritorij Rusije za oko 520.000 km kvadratnih.
Tijekom rata s Osmanlijama u Rusiji je izbila epidemija kuge koja je, uz teškoće koje donosi rat, stvorila klimu nezadovoljstva vladavinom carice Katarine. Donski Kozak Jemeljan Ivanovič Pugačov u tome je vidio svoju priliku i nezadovoljnim seljacima sebe je predstavljao kao cara Petra III kojeg je Katarina svrgnula s vlasti. Oko sebe je uspio okupiti skupinu nezadovoljnika koji su se 27. rujna 1773. godine digli na ustanak koji se brzo s Urala proširio na područja Povolžja i Sibira. Uz seljake pristali su rudari i radnici u manufakturama te se Pugačovljev ustanak pretvorio u do tada najveći ustanak u ruskoj povijesti koji je zaprijetio rušenjem Katarine s vlasti, ali ne i jedini koji je podignut za njezine vladavine. U lipnju 1774. godine ustanici su bili pred vratima Moskve, spremni učiniti posljednji korak - ući u grad i svrgnuti Katarinu. Sretnim spletom okolnosti u to je vrijeme ruskom pobjedom okončao rat s Osmanlijama i Katarina je iskoristila te trupe kako bi ugušila pobunu. Na koncu Pugačov je poražen i zarobljen, a 1775. godine u Moskvi mu je odrubljena glava kao upozorenje što će se može dogoditi svim budućim ustanicima. Ustanak je naišao na plodno tlo kod dobrog dijela stanovništva jer seljaštvo, koje je činilo gotovo 95 % stanovništva, nije imalo izravne koristi od Katarininih gospodarskih, vojnih i kulturnih projekata. Štoviše, upravo je njihovim radom ona financirala sve veće izdatke za svoje vladarske pothvate. Seljaci koji su svoj opstanak bazirali na poljoprivredi bili su kmetovi i vlasništvo svojih gospodara koji svoje bogatstvo nisu mjerili površinom zemlje koje posjeduju već brojem kmetova. Ako je ikada i imala namjeru ukinuti kmetstvo to nije bio političko oportuno jer plemstvo na taj potez zasigurno ne bi gledalo blagonaklono. Kako se njezina ostanak na vlasti temeljio na podršci plemstva Katarina bi tim činom dovela u pitanje svoju vlast. Stoga je jačala feudalni sustav jer joj je on osiguravao vlast. S tim ciljem dijelila je tzv. krunsku zemlju, na kojoj su kmetovi ipak uživali nešto povoljniji položaj, svojim miljenicima i ministrima. Nakon što bi ta zemlja prešla u ruke plemića položaj kmetova bi se pogoršavao, ali Katarina bi na taj način zadobivala vjernost plemstva i osiguravala svoj opstanak na vlasti.
Premda je isprva dobrohotno prihvaćala sve što rusko, uključujući i pravoslavlje, Katarina je s vremenom promijenila svoja stajališta. Ruskoj je pravoslavnoj crkvi nacionalizirala svu crkvenu zemlju čime si je dijelom omogućila financiranje svojih ratnih pothvata. Također je 569 od 954 pravoslavna samostana, tako da je samo njih 385 ostalo u svojoj funkciji. Od tog broja samo 161 samostan dobivao je financijske dotacije od države, ali i u tom slučaju bilo je riječ o ne pretjerano velikim novčanim iznosima. Kako pristojbe od krštenja i drugih vjerskih službi nisu mogle pokriti troškove egzistencije svećenstva svećenici su bili primorani baviti se poljoprivredom kako bi ostvarili dodatne prihode. Strog odnos imala je i prema rimokatolicima, uglavnom je riječ bila o Poljacima, pokušavajući što više staviti ih pod svoj utjecaj. Unatoč tomu pružila je utočište isusovcima i mogućnost da mirno žive nakon što je njihov rad suzbijan u većem dijelu Europe. Odnos prema muslimanima bio je polivalentan. U periodu između 1762. i 1773. godine muslimanima je izrijekom bilo zabranjeno posjedovati pravoslavne kmetove, a prelazak na pravoslavlje potican je novčanim davanjima. Za razliku od svih ostalih vjeroispovijesti osuđenicima islamske vjeroispovijesti nuđena je amnestija ako prijeđu na pravoslavlje. Ipak 1767. godine donesen je zakonodavni akt kojim se položaj muslimana ponešto popravio i čak im je omogućeno imati svoje predstavnike u vlasti. Umjesto da ukloni islam iz Rusije Katarina je shvatila kako je politički puno oportunije uklopiti muslimane u državni ustroj i asimilirati ih. Skoro desetljeće kasnije, 1773. godine, dopuštena je izgradnja džamija i javno prakticiranje muslimanskih vjerskih običaja kao što je odlazak na hodočašće u Meku. Premda su carica Katarina i vladajući krugovi znali kako postoji judaizam on je do 1772. godine bio gotovo pa nepostojeća religija u Rusiji. Tek nakon apsorpcije Poljske na teritoriju Rusije pojavio se značajniji broj židovskog stanovništva. U skladu s tretmanom koji su imali u Poljskoj Katarina je dopustila Židovima da žive odvojeno od pravoslavnog dijela društva uz određenu cijenu. Naime, sljedbenici judaizma plaćali su dvostruko veći poraz od ostatka stanovništva. U slučajevima kada bi obitelj prešla na pravoslavlje porez bi se ukidao. Također Židovi nisu mogli biti članovi ceha trgovaca ili postati slobodni seljaci ako ne bi prešli na pravoslavlje.
U rujnu 1773. godine carica prekida ljubavnu vezu s Orlovim, šalje ga na pregovore s Osmanlijama te započinje ljubavnu vezu s mladim 28-godišnjim časnikom Aleksandrom Vasilčikovim. Ova je veza trajala oko godinu dana da bi se Katarina potom bacila u zagrljaj novom ljubavniku, također časniku ruske vojske Gregoriju Potemkinu. Veza je pukla jer je Potemkin Katarini sve češće nametao svoj politički svjetonazor, a carica nije dopuštala da njezin ljubavni život utječe na vladanje zemljom. Stoga je poslala Potemkina na ratište u Poljsku, a potom na crnomorske obale. Potemkin je ubrzo shvatio kako je izgubio caričinu naklonost, ali je odlučio da od sada on Katarini 'namješta' ljubavnike. Prvi u nizu tih ljubavnika bio je Petar Zavadovski, ali ta je romansa trajala tek nekoliko mjeseci. Poslije njega slijedio je Simon Zorić, časnik u husarskim postrojbama, ali ni ta veza nije bila duga vijeka, svega 11 mjeseci. Okončana je kada je izazvao na dvoboj Potemkina i bio ranjen te je time izgubio caričinu naklonost. Nakon njega slijedio je Ivan Rimski-Korsakov kojeg je carica zatekla u strasnom zagrljaju s jednom groficom što je označilo kraj i ove veze. Naredni ljubavnik Aleksandar Lanskoj bio je najmlađi Katarinin ljubavnik i za njega je ona gajila gotovo pa majčinske osjećaje, što je i otvoreno pokazivala u svojim pismima barunu von Grimmu. Veza je trajala oko pet godina i prekinuta je 1784. godine kada je Lanskoj pao s konja i od posljedica toga pada nešto kasnije preminuo. Na njegovu je grobu dala sagraditi crkvu. Tek osam mjeseci nakon njegove smrti Potemkin je smio Katarini predložiti novog ljubavnika - Aleksandra Ermolova. Poslije Ermolova novi ljubavnik bio je Aleksandar Dimitrijev-Mamanov koji je nakon četiri godine veze s Katarinom zatražio caričino dopuštenje da se oženi Darijom Šerbatovom. Carica je to odobrila i darovala bračnom paru posjed. Posljednji Katarinin ljubavnik bio je Plato Zubov koji je s njom ostao sve do njezine smrti.
"Volim glasno hvaliti i nagrađivati, a kuditi tiho."
Katarina II Velika
Pratio ju je glas žene koja je često mijenjala muškarce, ali samo su dva muškarca imala ključan značaj u njezinu životu - Gregorij Orlov koji joj je pomagao doći na vlast i Gregorij Potemkin koji joj je osigurao značajne vojne pobjede i nove ljubavnike. Zahvaljujući Potemkinu Rusija je Osmanlijama preotela Ukrajinu i Krim te se time Katarinino carstvo protezalo od Baltičkog do Crnog mora. Nešto kasnije slabljenje Osmanlijskog carstva omogućiti će joj da Rusiji priključi i Gruziju. Na drugoj strani s Austrijom i Prusijom razdijelila je Poljsku. Prije konačne podijele Poljske na poljsko prijestolje dovela je svog bivšeg ljubavnika Stanisława Poniatowskog, s kojim je imala petogodišnju ljubavnu vezu i rodila drugo dijete, kćerku Anu. Osim ljubavnih veza s muškarcima je održavala i živu korespondenciju, naročito s pruskim vladarom Fridrikom II, Voltaireom, Diderotom, d'Alembertom i barunom von Grimmom. Gajila je i veliko divljenje prema Petru Velikom te je angažirala francuskog umjetnika Etiennea Falconeta da izradi njegov spomenik koji se i danas može vidjeti u St. Peterburgu. Voljela je svoje ime povezivati s njegovim rečenicom: Petro Primo - Catherina Secunda. Katarina nije bila samo strastvena u ljubavi već je bila i strastvena kolekcionarka umjetnina. Povećala je Carsku umjetničku kolekciju s nekoliko desetaka radova na zbirku od 3926 predmeta, a osnovala je u St. Peterburgu i čuveni muzej Hermitage (1765.). Nakon smrti Voltairea i Diderota otkupit će njihove knjige te će tako (uz ostale knjige) broj knjiga u Carskoj knjižnici u končanici povećati s nekoliko stotina na 38.000. I sama je bila umjetnička duša pa je napisala i nekoliko opera, a pod stare dane pisala je priče za unučad. Šesnaestog studenog 1786. godine, dok je boravila u Carskom selu, ustala je rano ujutro i popila jutarnju kavu. Dok je ispijala kavu sluškinja je caricu upitala kako je spavala na što je ona odgovorila kako već dugo nije tako dobro spavala. Negdje iza 9 h carica se povukla u svoje odaje gdje se dobila iznenadni moždani udar. Zabrinut zbog toga što je carica dugo odsutna njezin pomoćnik Zahar Zotov otvorio je vrata i ugledao Katarinu kako leži na podu. Lice joj je bila crvenkasto, puls joj je bio slab, a disanje plitko i naporno. Pozvan je liječnik, a sluge su Katarinu premjestile u njezinu spavaću sobu. Dvorski liječnik dr John Rogerson pojavio se nakon 45 minuta i utvrdio kako je carica pretrpjela moždani udar. Ubrzo je Katarina pala u komu, a niti jedan pokušaj buđenja iz kome nije uspio. Pozvan je svećenik koji je carici dao posljednju pomast. Sljedećeg dana 27. studenog oko 21:45 h, nakon 34 godine provedene na ruskom prijestolju, carica Katarina je preminula. Drugog dana izvršena je obdukcija i potvrđeno je kako je umrla od moždanog udara. Sahranjena je u katedrali Sv. Petra i Pavla u St. Petersburgu. Povijest ju je zapamtila kao Katarinu Veliku, titula koja joj je nuđena za života, ali ju je ona odbila riječima: "Ostavljam naraštajima koji dolaze da nepristrano sude o onome što sam učinila."
Objavljeno: 2. 1. 2020.
