Krajem Prvog svjetskog rata 1918. godine japanska vojska zadužila je bojnika Terunobu Hasebea da izradi studiju o biološkom ratovanju. Njega je na toj dužnosti zamijenio dr Ito koji je stajao na čelu tima od 40 znanstvenika. No, značajnijih pomaka nije bilo sve do pojave mladog bakteriologa Shiro Ishiija koji će uspjeti iskoristiti rastuću plimu japanskog militarizma. Ovaj bakteriolog doktorirao je na uglednom sveučilištu u Kyotu i potom je proveo dvije godine u Europi i Sjevernoj Americi radeći na biološkim istraživanjima u zemljama Zapada. Nakon povratka u Japan posvećuje se promociji istraživanja i proizvodnje biološkog oružja. Ishii podupire ideju kako se moderan rat može dobiti samo s pomoću znanosti i tehnologije te da je proizvodnja biološkog oružja najekonomičnije rješenje za Japan koji je siromašan prirodnim resursima. Za svoje ideje pronalazi važne pristalice u vojsci. Među njima su bili pukovnik Yoriniichi Suzuki (zapovjednik taktičke sekcije u Glavnom stožeru); pukovnik Ryuiji Kajitsuka (zapovjednik Medicinskog ureda vojske), pukovnik Chikahiko Koizumi (liječnik koji je krajem Drugog svjetskog rata počinio samoubojstvo nakon što se suočio s optužbama za ratne zločine, a prije toga bio je ministar zdravstva) te general Tetsuzan Nagata. Među moćnicima koji su ga podržavali bio je i Sadao Araki ministar u više resora, i vođa Imperijalnog puta, militantne frakcije u japanskoj vojsci. S moćnim zaštitnicima iza leđa Ishii se nije libio provoditi svoje ideje u djelo. Na što je sve bio spreman pokazalo se već pri izbijanju epidemije meningitisa u mjestu Shikoku kada je dizajnirao filter za vodu koji je trebao smanjiti mogućnost zaraze. Međutim Ishii je namjerno učinio upravo suprotno - filter koji je osmislio pomagao je u širenju bolesti. Tu su već bile uočljive upitne Ishiijeve moralne vrijednosti, ali njegovim nadređenima to nije predstavljalo problem. Naprotiv, mladi Ishii uskoro će postati glavni organizator japanskog programa biološkog ratovanja koji se svome radu posvetiti gotovo opsesivno te će sudjelovati na svim razinama razvoja ovog programa - od terenskih istraživanja do rada u akademskoj zajednici. Oko sebe je okupljao suradnike i pomagače s pomoću kojih je želio ostvariti svoj plan - osnivanje medicinskog postrojenja u okupiranoj Mandžuriji koje je trebalo biti pod njegovom apsolutnom upravom. Na okupiranom teritoriju, ako se pronađe dovoljno izolirano mjesto, mogle su se realizirati i neke ideje za koje javnost u Japanu vjerojatno ne bi pokazala razumijevanje. Mandžurija se činila gotovo idealnom za ostvarenje Ishiijeva cilja jer je nudila golem broj ljudi nad kojima se moglo izvoditi eksperimente.
"Nije moglo doći do angažiranja vojnih postrojbi u prekomorskim teritorijama ili biokemijskih operacija bez odobrenja cara."
Yoshiaki Yoshimi, profesor povijesti na tokijskom sveučilištu Chuo
Ishii je svoj naum konačno mogao početi masovnije provoditi 1936. godine kada je japanski car Hirohito odobrio osnivanje dvije postrojbe za biološko ratovanja. Prva je nosila naziv Odjel Kwantunške armije za prevenciju epidemija i pročišćavanje vode i na njezinu je čelu stajao Shiro Ishii. Za sjedište postrojbe određen je Harbin u Mandžuriji. Pet godina kasnije postrojba će dobiti novo ime - Jedinica 731. Druga postrojba nazvana je Jedinica Wakamatsu (prema prezimenu svoga zapovjednika Yujiro Wakamatsua), i ona će kasnije promijenila ime u - Jedinica 100. Ove postrojbe činit će japansko medicinsko osoblje koje će sudjelovati u zastrašujućim eksperimentima na okupiranom području. O kakvo ozbiljnoj projektu je bilo riječ govori podatak je da samo u sjedištu Jedinice 731 djelovalo 3000 japanskih znanstvenika. Za razliku od broja znanstvenika broj žrtava ovih eksperimenta nikada nije točno utvrđen. Ono što je se također sa sigurnošću može reći jeste da su prve žrtve medicinskih eksperimenata ovih postrojbi bili kineski komunisti i njihovi simpatizeri te osobe koje su osuđene kao kriminalci. Međutim to će se ubrzo promijeniti i na red će vrlo brzo doći mjesno civilno stanovništvo i ratni zarobljenici. Većinom će biti riječ o Kinezima, ali bit će tu i Rusa koji su živjeli u Kini te zarobljenih savezničkih vojnika i drugih (Koreanci, Mongoli…).
S obzirom na to da su željeli održati što je veću moguću tajnovitost svoga rada Ishii i kolege tražili su što izoliraniju lokaciju za buduće postrojenje gdje će vršiti masovna testiranja biološkog oružja osmišljenog u Harbinu i na japanskim sveučilištima. Tragajući za takvim mjestom japanske došli su do skupine sela koje je lokalno stanovništvo nazivalo zajedničkim imenom Zhong Ma. Stanovnici ovih sela bili su jednostavni i nepismeni ljudi kojima je glavna briga bila kako proizvesti dovoljno hrane da bi preživjeli. Povremene viškove koje bi proizveli prodavali bi kako bi s tako stečenim novcem kupili najnužnije potrepštine. U toj skupini sela nalazilo se i seoce Beiyinhe koje je činilo ne više od 30 obitelji. Naoko ovo se selo ničim nije izdvajalo od drugih sličnih naselja u okolici. No, ipak postojala je jedna razlika - selo je bilo smješteno na rijeci Beiyin i bilo je udaljeno manje od kilometra od željezničke stanice koja se nalazila na željezničkoj pruzi Lafa - Harbin. Vlakom se od Beiyinhea do Harbina (glavnog grada provincije Heilongjiang) dolazilo za nešto više od sat vremena. Stoga je zbog svog zemljopisnog položaja i prometne povezanosti Beiyinhe odabran za lokaciju budućeg postrojenja gdje će se izvoditi eksperimenti nad ljudskim zamorcima. Sljedeći korak bilo je iseljavanje lokalnog stanovništva. Pripadnici japanske vojske predvođeni Shiro Ishiijem pojavili su se u selu i mještanima zapovjedili da spakiraju svoje stvari te da budu spremni napustiti selo u roku tri dana. Oni koji su to odbili učiniti na dan evakuacije ubijeni su, a njihovi su domovi i stvari spaljeni. Poruka je bila brutalno jasna te svi oni koji su se moguće još premišljali odlučili su napustiti selo bez pogovora. Kada je selo ispražnjeno moglo se započeti s izgradnjom postrojenja. Jedna od primarnih zadaća ovog postrojenja bila da njegovo postojanje ostane tajnom. Stoga je osmišljena priča da se ustvari radi o izgradnji pilane. Naime, izgradnju velikog kompleksa koji se u konačnici protezao na oko šest kvadratnih kilometara bilo je teško prikriti i stoga je bilo potrebno osmisliti krinku. Zbog toga što je postrojenje deklarirano kao pilana japanski su znanstvenici svoje žrtve posprdno nazvali "cjepanice" (jap. maruta). Uvjeti prisilnog rada za kineske radnike bili su surovi, a kako bi se smanjila mogućnost da se priča o tome što se ovdje točno gradi kineski su radnici često morali nositi štitnike na očima. U središtu kompleksa koji će ovi radnici izgraditi nalazit će se zgrada u koju će moći stati 500 do 600 zatočenika. Prvi zatočenici ovog logora bit će evidentirani kao "banditi", "kriminalci", "sumnjive osobe" i "komunisti". No, japanske okupacijske vlasti eksperimente će izvoditi ne samo u ovom postrojenju već diljem okupiranih dijelova Kine (Anda, Hailar, Linkow, Sunyu, Dairen, Mukden, Nanking, Changchun itd.), ali u najvećom obimu ti eksperimenti odvijat će se upravo ovdje.
Vivisekcije bez anestezije
Američki novinar Nicholas D. Kristof pronašao je neke od preživjelih pripadnika Jedinice 731 koji su svjedočili eksperimentima i o tome objavio tekst u New York Timesu u broju od 17. ožujka 1995. godine pod naslovom Japan Confronting Gruesome War Atrocity( Japan suočen s grubim ratnim zločinom). Između ostalog u članku je navedeno i svjedočanstvo medicinskog tehničara Takoe Wana koji je izjavio kako je osobno vidio čovjeka vertikalno razrezanog na dva dijela i ukiseljenog u formalinu. No, to nije bio jedini takav slučaj jer je u sjedištu Jedinice 731 bilo mnogo uzoraka u staklenkama u kojima su se nalazili, bilo unutarnji ljudski organi, bilo odrezane ljudske glave, noge ili drugi dijelovi tijela. Eksperimenti koji su izvođeni nad zatočenima često su nadilazili i najstrašnije zamisli. Zatvorenicima, koji su služili kao pokusne životinje, namjerno su bili zaraženi smrtonosnim bolestima, a potom bi ih se zatvaralo zajedno sa zdravim zatvorenicima kako bi se moglo ustanoviti koliko vremena treba proći od trenutka zaraze do smrti. Nad "cjepanicama" je izvođeno oko 50 različitih pokusa koji su uključivali i namjerno izlaganje ekstremno niskim temperaturama nakon čega bi ih se pokušavalo dehidrirati. Jedan od eksperimenata uključivao je i vezivanje kineskih zarobljenika na drvene plohe, a zatim bi se detonirala bomba koja bi ranila zarobljenike nakon čega su kirurzi bez anestezije otvarali rane ljudskih zamoraca kako bi ustanovili stupanj ranjavanja. Eksperimenti su izvođeni nad svima - muškarcima, ženama i djecom, a nakon završetka eksperimenta ako ne bi umrli bili bi ubijeni i spaljeni. Stotine, a moguće i tisuće, eksperimenata izvođeni su u laboratorijima Jedinice 731 kojoj je na čelu stajao Shiro Ishii. Zatočenici su također bili prisiljeni jesti hranu zaraženu antraksom ili kugom. Davani su im i različiti napici (čaj, kava, mlijeko, voda, pivo, rakija itd.), a svaki pojedini napitak sadržavao je određenu dozu klica. Laboratoriji u Ping Fanu imali su velike ploče koje su bile vidno istaknute na zidu. Dežurni medicinski tehničar svakog bi dana na ploči bilježio razne podatke u kojima su navodili brojeve "maruta" koji su toga dana bili podloženi eksperimentima, koliko im je injekcija dano, kolike su dnevne potrebe ljudskih srca, jetre ili drugih organa.
Mitomo Kazuo, tehničar u jednom od laboratorija u Ping Fanu, u svojem je svjedočenju ustvrdio kako je zatočenicima u hranu stavljao smrtonosne doze heroina te da je na nekim zatvorenicima eksperimentirao i po pet ili šest puta. Ustvrdio je kako je u tri navrata bio nazočan kada su stražari ubili zatočenike nad kojima su izvođeni opiti. Eksperimenti su pokrivali bilo koji zamisliv pristup bolesti i njenoj prevenciji. Jedan od takvih eksperimenta bio je onaj koji je izvođen tijekom svibnja i lipnja 1940. godine. Tada je 20 zatvorenika (svi u dobi od 20 do 30 godina) odabrano za izvedbu novog testa. Osam zatočenika dobilo je testno cjepivo protiv kolere, a drugih osam zatočenika primilo je cjepivo proizvedeno na tradicionalan način. Četiri preostala zatvorenika nisu primila nikakvo cjepivo. Dvanaest dana kasnije svi zatočenici bili su prisiljeni piti obilne količine mlijeka zaraženog kolerom. Četvorica zatočenika koji nisu primili nikakvo cjepivo zarazila su se kolerom i umrli su. Nekolicina onih koji su primili cjepivo proizvedeno tradicionalnom metodom također su se razboljeli i umrli su. Svih osam koji su primili testno cjepivo nisu pokazivali simptome kolere. Sličan test koji je ponovljen, ali ovaj puta s cjepivom protiv kuge, pokazao je slične rezultate. No, to nisu bili jedini eksperimenti tijekom kojih su ljudi namjerno zaraženi. Eksperimente s tuberkulozom provodio je dr Futagi Hideo i to na mandžurijskoj djeci. Premda tuberkuloza zbog dugog vremena inkubacije nije bila pogodna za biološko ratovanja dr Hideo je nastavio eksperimente ne obazirući se na taj nedostatak kao i na ljudske živote. Slične eksperimente radio je i dr Tabei Kanau koji je u period od 1938. do 1943. godine radio eksperimente s tifusom dajući svojim žrtvama zaraženo mlijeko. Dr Masaji Kitano eksperimentirao je s više vrsta bolesti (songo groznica, encefalitis, tifus). On i njegovi suradnici svojim su žrtvama davali suspenziju mišjeg mozga. U njegovim zapisima koji su ostali sačuvani piše kako je jedan čovjek "pokazivao simptome nakon sedmodnevne inkubacije. Najviša temperatura bila je 39,8° C. Ovaj subjekt je žrtvovan kada je groznica počela pokazivati znakove povlačenja nakon 12 dana." Potom nastavlja opisujući drugog pacijenta koji je "primio sličnu emulziju mišjeg mozga u dozi od 1.0 cc. Nakon inkubacijskog perioda od 10 dana isti simptomi su se pojavili." Manifestacija ove bolesti bila je iznimno teška - prvo se pojavila groznica, a zatim je započela paraliza dijelova tijela. Paraliza je prvo zahvatila vrat, a zatim lice potom kapke i na koncu respiratorne mišiće. Kitano je žrtvu držao u takvom stanju šest mjeseci. Glava cijelog projekta Shiro Ishii, kako će sam priznati nakon završetka rata istražiteljima, izvodio je eksperimente nad ljudima s botulizmom, brucelozom, plinskom gangrenom, sakagijom, gripom, meningitisom, kugom, kozicama, tetanusom i tularemijom. Brojna svoja otkrića potom će detaljno pismeno opisati.
Nad zatočenicima su rađene i vivisekcije. U pravilu zatočenici bi prije ovog zahvata bili ciljano zaraženi nekom zaraznom bolešću (npr. kuga, antraks...) tako što im je pod raznim izgovorima bolest dana intravenozno. Kada bi zatočenici počeli pokazivati prve znakove bolesti (grčevi, visoka temperatura koja je dosezala i do 40° C) odvođeni su na vivisekciju bez anestezije tj. bili bi živi secirani. Uobičajeni je postupak bio da se žive ljude ostavlja, bez anestezije, s otvorenim ranama kako bi se mogao pratiti napredak bolesti te kako medicinsko osoblje ne bi moralo gubiti vrijeme neprestano zatvarajući i otvarajući žrtve. U razgovoru za New York Times 1995. anonimni je japanski medicinski asistent opisao svoju prvu vivisekciju na živom čovjeku kojem nije dana anestezija: "Čovjek je znao da je to jače od njega i stoga se nije opirao kada su ga odveli u sobu i vezali ga. Ali kad sam uzeo skalpel počeo je vrištati. Izrezao sam mu otvor na prsima sve do želuca, a on je strašno vrisnuo, njegovo lice iskrivljavalo se u toj agoniji. On je proizveo taj nezamislivi zvuk, strašno je vrištao. Ali na koncu je prestao vrištati. To je bilo sve što sam uradio taj dan, međutim to je stvarno ostavilo jak dojam na mene, bio je to moj prvi put." Vivisekcije na živim ljudima bili su samo dio nevjerojatnih pokusa. Među brojne okrutne postupke prema zatočenicima mogu se ubrojiti i eksperimenti s ljudskim mozgom. Kako bi došli do tog organa vojnici bi zgrabili odabranog zatočenika i dok bi ga čvrsto držali jedan japanski vojnik rascijepio bi mu lupanju sjekirom. Nakon toga mozak je izvađen iz tijela žrtve i proslijeđen u laboratorij. Japanski znanstvenici također su željeli otkriti granice izdržljivosti ljudskog tijela pa su stoga izvodili zahvate na ekstremitetima svojih žrtava. Tijekom tih istraživanja zatočenici su ciljano izlagani hladnom vremenu na otvorenom prostoru (temperatura je zimi dosezala i do -40° Celzijusa). Stražari bi skinuli žrtvu do gola i vezali je za stup te polijevali vodom žrtvinu podlakticu kako bi se ona što brže smrznula. Nakon što bi smrzavanje bilo dovršeno liječnici bi testirali metode izlječenja, a potom bi amputirali oštećeni dio ruke. Zatim bi stražari ponovili postupak smrzavanja s istom žrtvom, ovaj puta s nadlakticom do ramena. Nakon toga liječnici bi ponovno testirali metode izlječenja i na koncu amputirali smrznuti dio. Kada bi prošli cijeli postupak s obje ruke eksperiment je nastavljen sa žrtvinim nogama. Nakon što bi zatočenik ostao bez ruku i nogu torzo je korišten za eksperimente koji su uključivali zarazu zatočenika raznim zaraznim bolestima. Također je bilo uobičajeno da se zatočenici tuku drvenim štapovima po smrznutim dijelovima tijela dok iz njih ne bi odjekivao šuplji zvuk što je bio pouzdan znak da je proces zamrzavanja završen. Prema svjedočanstvu jednog japanskog časnika "smrznuta ruka, kada je udarena kratkim štapom, emitira zvuk nalik onome koji se dobije kada se štapom udari po ploči".
Širenje zaraznih bolesti
Također se događalo da udovi nakon smrzavanja budu odsječeni i ušiveni na drugoj strani tijela, a ponekad i na potpuno neprirodan način. U nekoliko eksperimenata, nakon što su udovi odsječeni, istraživači su promatrali kako gubitak krvi utječe na žrtve. U dokumentima Jedinice 731 koji su ostali sačuvani može se naći i svjedočanstvo o eksperimentiraju na bebi staroj tri dana. Japanski su joj znanstvenici pokušavali izmjeriti temperaturu, a to su činili tako što bi joj zabili iglu u srednji prst: "Obično je ruka tri dana starog djeteta stisnuta u šaku, ali kada u srednji prst zabode igla on se može ispraviti kako bi se eksperiment lakše izveo." U okviru drugih opita uobičajena je praksa bila ubrizgavanje konjskog urina u bubrege zatvorenika i hranjene zatvornika hranom koja je zaražena kolerom, u kojoj je bilo heroina ili raznih patogena. Nisku stravičnih eksperimenata nadopunjuje ubrizgavanje zraka u zatvorenike kako bi se mogla izvršiti testiranja na početak embolije. Bivši pripadnika Jedinice 731 Tsuneji Shimada koji je bio pripadnika postrojbe od 1939. godine pa sve do završetka Drugog svjetskog rata bio je raspoređen u skupinu Minato koja se bavila istraživanjem dizenterije. U svjedočenju o svom djelovanju tijekom rata rekao je: "Eksperimente nismo izvodili na vojnicima, ali provodili smo seciranja. Obično smo im dali zaraženi materijal kako bi ga popili i potom provodili obdukcije da bi utvrdili simptome. Promatrali smo napredak bolesti i morali smo utvrditi učinkovitost različitih virusa." U okviru tog procesa iz tijela ratnih zarobljenika redovito su uzimani uzorci krvi zbog "potreba istraživanja", a dizenteriju je prema Shimadinim riječima japanska vojska proučavala "kao vrstu oružja". Viši časnik britanske vojske Robert Peaty bio je zatočen u logoru u Mukdenu. Prema njegovu sjećanju ovaj logor podsjećao ga je na Danteov pakao. U dnevniku kojeg je tajno vodio bilježio je ono što je svakodnevno doživljavao. U svom upisu od 30. siječnja 1943. zapisao je: "Svatko je dobio 5 ccm tifus-paratifua A inokulacije." Oko mjesec dana kasnije (23. veljače 1943.) zapisao je: "Pogrebna služba za 142 preminulih. 186 ljudi je umrlo u 5 dana, svi su bili Amerikanci." Prema njegovim zapisima 6. kolovoza 1943. godine broj umrlih u logoru dosegao je brojku od 208 osoba. Strašnu sudbinu doživjelo je i osam američkih zrakoplovaca koji su 5. svibnja 1945. srušeni iznad Japan dok su letjeli u bombarderu B-29. Nakon što su zarobljeni odvedeni su na carsko sveučilište Kyushu u grad Fukuoka (koji se nalazi na pola puta između Hiroshime i Nagasakija) gdje su podvrgnuti medicinskim eksperimentima. Svi su doživjeli istu sudbinu - naživo su im odsječeni organi, jedan po jedan.
"Oni su jednostavno ubijali ljude bez vidljivog razloga, osim da bi utvrdili kako će reagirati kada budu ubijeni."
Sheldon H. Harris, profesor povijesti na California State University
Osim namjernog trovanja i uzimanja uzoraka zatvorenici su tijekom tretmana u Jedinici 731 bili vješani naglavačke kako bi se ustanovilo koliko je vremena potrebno proći od trenutka vješanja do trenutka smrti. Izlaganje ljudi udarima električne energije od 20.000 volti i kontinuirano izlaganje električnom naponu dok ne bi preminuli također su bili dio eksperimenata. Rađeni su i opiti u visokotlačnim komorama, a žrtve su sustavno izlagane otrovnim kemikalijama, centrifugama, spaljivane su žive ili su žive sahranjivane, dobivale su infuziju ali im je umjesto ljudske davana životinjska krv, a zabilježeni su i slučajevi kada su žrtve izlagane zračenju X-zraka. Svrha ovih opita bila je utvrditi koliko ljudsko tijelo može izdržati dok žrtva ne umre. Točan broj ljudi koji su podvrgnuti ovim testiranjima nije poznat, ali prema procjenama broja smrtnih slučajeva samo u Ping Fangu taj broj kreće se od 3000 do 12.000 osoba. U okviru programa razvoja biološkog oružja Jedinica 731 razvijala je bombe koje bi pri eksploziji širile antraks i bubonsku kugu. Ovi testovi izvođeni su diljem Kine tako što su bombe s ovim bolestima izbacivane iznad kineskih gradova (Changde, Ningbo). Pilot Shoichi Matsumoto dodijeljen je Jedinici 731 i imao je zadatak bombardirati kineska sela zarzanim bolestima. Kako je to izgledalo on opisuje u svome svjedočenju: "Ispod krila bio je prostor koji je bio predviđen za postavljanje bombi. Umjesto bombi zakačena je košara ili takvo što. Bila je skoro metar dugačka i mogla se otvoriti sa svake strane. I bila je ispunjena smrtonosnim muhama." Pri odabiru sela koja će biti bombardirana smrtonosnim zaraznim bolestima jedini kriterij je bio da budu u dosegu zrakoplova.
U okviru programa planskog širenja zaraza japanski su vojnici diljem Kine namjerno zarazili izvore vode tifusom, kolerom i dizenterijom. Testiranja koja su Japanci provodili bila su vješto skrivana. Tijekom 1939. i 1940. godine oko 1000 bunara u Harbinu i okolici kontaminirano je bacilima tifusa. Stanovnica Harbina gđa Ada Pivo u knjizi Sheldona H. Harrisa Factories of Death: Japanese Biological Warfare, 1932-45 and the American Cover-Up (Tvornice smrti: Japansko biološko oružje, 1932.-1945. i američko prikrivanje) iznosi sjećanje na svoju najstariju sestru koja je dobila tifusnu groznicu zarazivši se vodom iz jednog od tih bunara. Njezina sestra bila je članica Harbinske židovske cionističke mladeži koja je organizirala izlet u prirodu početkom ljeta 1940. godine. Dan je bio izuzetno vruć i neki od sudionika izleta, riječ je bila o djeci od 13 do 15 godina, sa sobom su ponijele boce u kojima je bila limunada. Limunada se proizvodila u Harbinu i za njezinu se proizvodnu koristila voda iz okolnih bunara. Djeca koja su pila limunadu razboljela su se i umrla. Kada je trebalo osmisliti način širenja zaraznih bolesti među lokalnim stanovništvom Ishii je pokazao veliku maštovitost. Tako je primjerice 1940. godine izazvao pojavu kolere u gradu Changchunu tako što je obavijestio lokalne vlasti kako se epidemija kolere kreće prema Changchunu te da se stoga mora organizirati cijepljenje stanovništva. No, cjepivo je ustvari bila otopina koja je sadržavale klice kolere kojima su cijepljene osobe bile zaražene. Nedugo nakon cijepljenja kolera se brzo proširila ovim gradom. U srpnju 1942. godine Ishii je u suradnji s lokalnim japanskim snagama zatrovao bunare i izvore pitke vode. Tako je velik broj stanovnika zarazio paratifusom A, antraksom i tifusom. Kako bi pospješili širenje zaraznih bolesti japanski su vojnici od Ishijevih suradnika dobili 300 do 400 čokolada zaraženih bakterijama antraksa. Vojnicima je zapovjeđeno da čokolade namjerno ostavljaju u blizini ograda i drveća. Naime, trebalo je stvoriti dojam kako su ih japanski vojnici u žurbi zaboravili ponijeti. No, to nije bilo sve. Tijekom puta u Nanking Ishii je sa suradnicima posjetio dva obližnja zarobljenička logora u kojima je bilo zatočeno 3000 kineskih vojnika. Svi su na dar dobili knedle u kojima je bio ubrizgan tifus ili paratifus. Potom su svi pušteni kućama gdje su, nakon što su bili zaraženi, djelovali kao širitelji bolesti.
Japanski stručnjak za biološko ratovanje Keiichi Tsuneishi u svojoj knjizi The Germ Warfare Unit That Disappeared: The Kwantung Army's 731st Unit (Postrojba za biološko ratovanje koja je nestala: Jedinica 731 Kwantunške armije) opisuje još neke od načina na koje su japanski vojnici širili zarazne bolesti u okupiranoj Kini: "Kod drugih testova saboteri iz Jedinice 731 puštali su u gusto naseljena područja pacove zaražene kugom. Japanski su znanstvenici predviđali da će se ova populacija pacova križati s lokalnom populacijom pacova što će dovesti do masovne epidemije kuge. Pripadnici Jedinice 731 u modificirana naliv pera i štapove za hodanje ubacili su klice kako bi učinili učinkovitijom ovu metodu biološkog ratovanja. Potom su tako zaražene stvari namjerno ostavljane kako duž cesta i puteva, tako i na stazama gdje bi ih putnici mogli pronaći i ponijeti sa sobom. Nakon razvoja epidemije (prvenstveno kuge) japanski bi vojnici nahrupili u zaraćena područja kako bi evakuirali sve mještane. Zatim bi spalili sela kako bi spriječili da netko izvana otkrije što se doista dogodilo." Točan broj Kineza koji su umrli od posljedica ovih bolesti ni danas nije poznat ali procjene se kreću čak do 300.000 ljudi. Rezultate koji bi se dobili ovim eksperimentima Ishii je predstavljao u svojim znanstvenim radovima koji su rado čitani u japanskoj znanstvenoj zajednici. Na osnovu tih radova Ishii je uspio patentirati preko 2000 otkrića. Međutim, u tim radovima nije pisalo kako su eksperimenti izvođeni nad ljudskim zamorcima već na "majmunima" ili "mandžurijskim majmunima". No, ponekad su korištene i poddefinicije kao što su "dugorepi majmuni", "tajvanski majmuni" ili "formožanski majmuni". Unatoč tom prikrivanju japanska znanstvena javnost znala je kako je ustvari riječ o ljudskim bićima. O svemu je bio informiran i mlađi brat japanskog cara princ Mikasa koji je posjetio stožer Jedinice 731 i u svojim memoarima ostavio zapis u kome navodi kako su mu pokazali kineske zatvorenike koji su natjerali da "marširaju ravnicama Mandžurije kako bi bili podvrgnuti eksperimentima s plinom". Zbog njegovih postignuća i predsjednik japanske vlade Hideki Tojo osobno je dodijelio nagradu Ishiiju zbog njegova doprinosa u razvoju biološkog oružja.
Tvrdnju da su japanski vojni i političkih vrh te znanstvena zajednica znali što se događa u Mandžuriji potvrđuje i dr Ken Yuasa koji je u to vrijeme pohađao medicinsku školu u Japanu. On tvrdi kako se već onda među učenicima pričalo da japanski liječnici odlaze u okupiranu Kinu kako bi izvodili vivisekcije na pacijentima jer je to tamo dopušteno. Kada je nešto kasnije dr Yuasa stigao u kinesku provinciju Shanxi mogao je osobno svjedočiti ovim zbivanjima. Živo se prisjeća kako su pred njega dovedena dva Kineza i svučena do gola te im je dana opća anestezija. Potom su drugi liječnici počeli na žrtvama uvježbavati razne vrste operacija, od operacije slijepog crijeva, amputacije ruku do traheotomije. Nakon 90 minuta, koliko je trajalo ovo uvježbavanje, žrtve su ubijene injekcijom. Dr Yuasa također tvrdi kako bi mu japanska policija uvijek, kada bi on to zatražio, poslala zarobljenog komunistu na kojem bi on mogao vježbati vivisekciju. Takva praksa je, prema riječima dr Yuasa, bila uobičajena među japanskim liječnicima u Kini. Osim toga dr Yuasa tvrdi kako je uzgajao klice tifusa koje bi, kada bi mu bilo naređeno, proslijedio u drugu postrojbu koja bi potom njima zarazila sela pod komunističkim nadzorom.
Trešnja cvate noću
Kako se rat bližio kraju bilo je sve očiglednije da će Japan i njegovi saveznici taj rat izgubiti. Japanski vojni planeri smislili su suludi plan - željeli su napasti Sjedinjenje Američke Države balonima s biološkim oružjem (antraksom, kugom i sl.). Povoljni vjetrovi trebali su balone donijeti do obala Sjedinjenih Država. Tadašnji japanski premijer Hideki Tojo (kojeg će kasnije Saveznici dati objesiti) oštro se usprotivio ideji slanja balona s biološkim oružjem argumentirajući to riječima kako je u tom slučaju moguća istovjetna američka osveta. Uspio je odgovoriti vojni vrh od te ideje, a umjesto toga baloni su napunjeni eksplozivom. Prema Sjedinjenim Državama pušteno je 9000 balona, ali do cilja ih je uspjelo stići tek oko 200. Svaki je balon nosio četiri zapaljive i jednu protupješačku bombu. Cilj je bio da baloni, pokretani na mlazni pogon, izazovu šumske požare i paniku na zapadu Sjedinjenih Država. Bombe koje su baloni nosili uspjele su ubiti jednu osobu u Montani i šest osoba u Oregonu. No, to nije spriječilo japansko zapovjedništvo da pokuša primijeniti biološko oružje na pacifičkom ratištu. Kada su sredinom 1944. godine američke snage napale otok Saipan japanskim braniteljima u pomoć je poslana podmornica s biološkim oružjem (nikad se nije doznalo o točno kakvom je oružju riječ). Međutim, na putu do otoka Saipana podmornica je potonula i japanske su se snage morale boriti samo konvencionalnim oružjem.
"Vrat moje sestre tako se smanjio da je izgledalo kako joj glava stoji na štapu. Nije željela da itko od rodbine i dragih ljudi bude u njezinoj blizini kako se ne bi zarazio. Otišla je u polje u umrla je sama."
Jing Fuhe, rođak jedne od žrtava
Pred sam kraj rata Japan je pokrenuo operaciju Trešnja cvate noću. Riječ je bila o planu koji je za cilj imao napad kamikaza na Kaliforniju s ciljem da prošire kugu u ovoj američkoj saveznoj državi. Toshimi Mizobuchi, koji je bio instruktor novaka u Jedinici 731, rekao je kako je ideja bila iskoristiti najmanje 20, a najviše 500 novih vojnika koji su došli u Haribin 1945. godine. Posebna podmornica trebala je odabrane vojnike odvesti do mora južne Kalifornije odakle su trebali poletjeti i zaraziti San Diego muhama koje su prenosile kugu. Još jedan pripadnik ove postrojbe Isho Obata potvrđuje postojanje ovoga plana, ali odbija razgovarati o tome govoreći: "To je tako strašno sjećanje da se ne želim ni podsjećati." I drugi pripadnik ove postrojbe, koji je trebao biti među onim pilotima koji su se spremali napasti Sjedinjene Države, govori: "Ne želim razmišljati o Jedinici 731. Pedeset godina je prošlo od rata. Molim vas, pustite me na miru." Na koncu ostaje nejasno je li operacija Trešnja cvate noću uopće imala priliku biti provedena, ali prema onome što je poznato planirani datum prvog napada bio je 22. rujna 1945. godine. No, kako je Japan prije ovog datuma (u kolovozu 1945.) potpisao kapitulaciju do napada nikada nije došlo. Zasigurno se zna kako je Japan imao najmanje pet podmornica koje su mogle ponijeti dva do tri zrakoplova kojima su se krila mogla presaviti kao kod ptica. Pitanje je da li bi japanska mornarica dopustila da najbolja japanska ratna oprema bude iskorištena u ovom napadu jer je glavni cilj japanske obrane bila zaštita japanskih otoka. Kada je slom Japana bio već očigledan Jedinica 731 dobila je u noći s 10. na 11. kolovoza 1945. godine zapovijed da postupi "prema vlastitom nahođenju" kako bi se spriječilo da javnost dozna za djelatnost ove postrojbe. Ishii je zapovjedio povlačenje postrojbe u Japan, ali prije toga trebalo je uništiti što je više moguće inkriminirajućih dokaza. Preostali zatočenici otrovani su ili strijeljani, a njihova tijela su spaljena dok su objekti u kojima su se izvodili eksperimenti rušeni eksplozivom. Nakon svega pripadnici postrojbe morali su prisegnuti kako neće odavati informacije o eksperimentima. Unatoč velikom trudu nešto je informacija ipak preostalo - rodbina žrtava, počinitelji zločina i njihove zabilješke o izvođenim eksperimentima te ponešto informacija o djelatnosti postrojbe koje su savezničke obavještajne službe uspjele prikupiti. Osim toga, neki od pripadnike japanskih postrojba za biolško ratovanje na koncu su ipak odlučili progovoriti.
Samo tjedan dana nakon japanske predaje u Japan dolazi američki pukovnik Derrick Sanders sa zadaćom da što prije dozna što više o japanskom biološkom ratovanju i locira Shiro Ishiija. Tijekom prva tri mjeseca boravka u Japanu Sanders će ispitivati mnoge japanske vojne lidere i znanstvenike koji su bili pripadnici Jedinice 731. Među njima su bili načelnik Glavnog stožera Yoshijiro Umezu; zapovjednik Kwantunške armije i Ishijev zamjenik Tomos Masuda te stručnjak za bombe-kliconoše bojnik Junichi Kaneko. Unatoč svemu nije uspijevao doći do Ishiija sve dok nije obznanio kako oni japanski stručnjaci koji su bili uključeni u razvoj biološkog oružja neće biti procesuirani kao ratni zločinci. O tome i svojim saznanjima o japanskim eksperimentima nad ljudima obavijestio je američkog generala MacArthura koji ga je savjetovao: "Trebamo više dokaza. Ne možemo djelovati samo na osnovu toga. Nastavite. Pitajte više pitanja. I šutite o svemu tome." Ubrzo potom Sanders je dobio zapovijed da se vrati u Sjedinjene Države, a njegov je posao preuzeo potpukovnik Arvo T. Thompson. U vrijeme kada je potpukovnik Thompson stigao u Japan Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok upravo je započeo suđenje najpoznatijim japanskim ratnim zločincima. Oni manje poznati ne samo da nisu izvedeni pred sud već su vješto skrivani od javnosti. Tako je, nakon što je pristao na suradnju, Shiro Ishii u novinama proglašen mrtvim, a održan je i lažni pogreb u njegovu rodnom mjestu. Za to vrijeme, gotovo dva mjeseca, Ishii je bio na raspolaganju američkim istražiteljima kojima je nastojao govoriti što manje i pokušavao minimizirati obim istraživanja biološkog oružja. Odbijao je priznati da su izvođeni eksperimenti nad ljudima kao i da je car Hirohito bio umiješan u ove zločine. Umjesto toga svu je odgovornost preuzeo na sebe. Ipak, nije odolio povremeno se pohvaliti svojim znanjem o biološkom ratovanju. Sve u svemu Thompson nije uspio puno toga doznati od Ishiija.
Za japansko provođenje eksperimentima nad ljudima nisu znali samo Amerikanci. Ponešto o tome doznali su i Sovjeti i zahtijevali su da se na suđenju u Tokiju sudi Japancima koji su se bavili razvojem biološkog oružja. Joseph B. Keenana, političar iz redova Demokratske stranke, koji je bio glavni tužitelj na suđenju na MacArthurov savjet odbio je taj zahtjev. Uplašen kako bi Sovjeti mogli doći do informacija o razvoju biološkog oružja general MacArthur zadužio je general-pukovnika Charlesa Willoughbya da skrbi o članovima Jedinice 731 kako ne bi došli u bilo kakav nepoželjan kontakt. Zašto su Amerikanci odlučili skrivati zločince iz Jedinice 731? Hladni rat je bio na pomolu i američka je strana u strahu da bi Sovjeti mogli steći prednost odlučila japanskim ratnim zločincima ponuditi nagodbu - ako im otkriju rezultate svojih istraživanja dobiti će imunitet od sudskog progona. Prema tvrdnjama Sheldona H. Harrisa dogovor je postignut u proljeće 1948. godine kada su japanski znanstvenici predali neke, ali ne sve, podatke američkih znanstvenicima. U toj tvrdnji podupire ga i novinar The Asahsi Eveining Newsa Peter McGill koji kaže: "Jedan od najzanimljivijih dokumenata na koje sam naišao bio je memorandum koji je 1946. napisao ravnatelj biološko-kemijske službe SAD u kome se protivi procesiranju Japanca za ratne zločine na ovom polju jer bi to moglo oslabiti mogućnost SAD da u budućnosti same koriste biokemijsko oružje."
Zločin bez kazne
Unatoč tome što je strašna istina skrivana neugodne činjenice potresaju suvremeni Japan i nakon 70 godina od ovih strašnih događaja. Neki od bivših pripadnika Jedinice 731 osjetili su potrebu javno priznati zločine i opisati ih. Među njima je i bivša medicinska sestra Toyo Ishii koja je odlučila je pokazati mjesta gdje su zakopane neke od žrtava stradalih tijekom eksperimenata. Prema njezinu svjedočanstvu tjednima nakon kapitulacije Japana djelatnicima vojne bolnice (među kojima je bila i ona) u okrugu Shinjuku zapovjeđeno je da zakapaju mrtvace nad kojima su izvođeni opiti kao i kosti te dijelovi tijela. Gospođa Ishii ne zna koji je točan broj nastradalih, ali ono što zna je činjenica da je vojna bolnica u koju je bila raspoređena imala tri mrtvačnice koje su bile pune tijela s brojevima oko vrata. Tijela koja su tu čuvana bila su secirana, a organi i dijelovi tijela žrtava čuvana su u posebnim staklenkama. Iskapanja su pokazala kako je riječ o osobama koje su nejapanskog podrijetla i koja su vjerojatno bila dio medicinskih eksperimenata. Nakon toga neki od potomaka kineskih žrtava u više su zatražili da se naprave DNA testiranja, ali japansko Ministarstvo zdravstva to je svaki puta odbilo.
"Većina ljudi ne vjeruje da se to uopće dogodilo, ostali samo žele sve zataškati i zaboraviti ono što je Japan učinio tijekom rata. Mladi ne znaju o tome ništa i ne žele znati."
Tsuyoshi Amemiy, japanski povjesničar
Drugi ratni pobjednik Sovjetski Savez održao je koncem prosinca 1949. godine javno suđenje zarobljenim japanskim vojnicima i časnicima. Suđenje je održano u mjestu Habarovsk (eng. Khabarovsk) i trajalo je svega tjedan dana. Među onima koji su izvedeni pred sud bilo je 12 osoba povezanih s Jedinicom 731. Od visokih časnika iz redova Kwantunške armije pred sud su izvedeni generali Yamada Otozo (zapovjednik Kwantunške armije), Ryuiji Kajitsuka (načelnik Medicinske uprave), Takaatsu Takahashi (načelnik Veterinarske uprave), Kiyoshi Kawashima (zapovjednik proizvodnog odjela Jedinice 731) te Shunji Sato (zapovjednik Jedinice 731 u Kantonu). Među osumnjičenima bili su tu i potpukovnik Toshihide Nishi, bojnici Tomio Karasawa i Maso Onoue, poručnik Zensaku Hirazakura, stožerni narednik Kazuo Mitomo, desetnik Normitsu Kikuchi te vojnik Yuji Kurushima. Svi pobrojani bili su pripadnici Jedinice 731. Tijek cjelokupnog postupka suđenja javno je objavljen 1950. godine u Moskvi pod naslovom Suđenje bivšim vojnicima japanske vojske optuženim za proizvodnju i razvoj bakteriološkog oružja (eng. The Trial of Former Servicemen of the Japanese Army Charged with Manfacturing and Employing Bacteriological Weapons). Suđenje je započeto iznošenjem niza optužbi za strašne zločine. Tužitelj je u uvodnoj riječi optužio osumnjičene da su svoje žrtve namjerno zarazili tifusom, kolerom, antraksom i kugom te da su namjerno te bolesti širili u kineskim selima. Između ostalog iznio je i optužbe da je tri dana stara beba izbodena iglama i uronjena u ledeno vodu da bi zatim bila živa secirana bez anestezije te da su ženama na živo i bez anestezije sjekli reproduktivne organe. Prema sjećanju Georgija Perimakova koji je nazočio suđenju: "Prvi dan sve je u gradu bilo tiho. Bila su dva ispitivanja u jednom danu, ujutro i uvečer, a kada bi publika napustila jutarnje saslušanje počeli su razgovarati jedni s drugima. I nakon večernjeg saslušavanja cijeli grad je pričao o tome." Drugog dana zločini za koje su građani čuli zgrozili su ih i pred zgradom improviziranog suda tiskala se poveća gomila ljudi. Kako bi se omogućilo da što veći broj ljudi bude upoznat s ovim stravičnim zločinima na zgradu su postavljeni zvučnici. Okupljena gomila tada je mogla čuti kako tužitelj optužuje osumnjičene da su svojim žrtvama injekcijama ubrizgavali životinjsku krv, vješali ih naglavačke sve dok ne bi preminuli, kirurški odstranjivali trbuh svojih žrtava s jednjakom koje bi zatim spajali na crijeva, kako su vršili amputacije ruku i potom ih šivali na suprotnim stranama.
Tijekom suđenja japanski optuženici ustrajavali su u tome da su radili na stvaranju cjepiva i drugih medicinskih preparata. No, sovjetski su eksperti uspjeli dokazati da je Jedinica 731 proizvela 300 kg bakterija kuge, 800 do 900 kg tifusa i oko tonu kolere. Osim toga sovjetski su stručnjaci dokazali kako je samo u jednoj ispostavi ove postrojbe u gradu Hailaru u ljeto 1945. godine pronađeno 13.000 pacova. U toj ispostavi postojalo je i mrjestilište buha (podignuto na tijelima štakora zaraženih kugom). U samo jednom takvom inkubatoru u jednom kvartalu moglo se proizvesti do 45 kg zaraženih buha. Unatoč svemu, za razliku od sudova za ratne zločine u Nürnbergu i Tokiju na ovom suđenju okrivljeni nisu dobili drakonske kazne. Većina je dobila uvjetne kazne od 20 do 25 godina, jedan je osuđenik dobio kaznu od dvije, a drugi kaznu od tri godine zatvora. Osuđeni na uvjetne kazne vratili su se u Japan nakon što su oslobođeni 1956. godine. Ostaje nejasno zašto su Sovjeti, unatoč brojnim dokazima i priznanjima, optuženima dosudili blage kazne i potom ih koju godinu kasnije pustili na slobodu. Nameće se samo jedan zaključak, koji iznosi Sheldon H. Harris, da su se i Sovjeti nagodili s optuženicima. U zamjenu za informacije o biološkom oružju dosuđene su im blage kazne i pušteni su nazad u Japan. Tu sumnju potkrepljuje i činjenica kako izvješća s ispitivanja japanskih zarobljenika (18 svezaka) nikada nisu ugledala svjetlo dana i nejasno je što su u njima iznijeli optuženi. Gotovo je nevjerojatno kako je većina visokorangiranih pripadnika Jedinice 731 ostvarila zavidne karijere u poslijeratnom Japanu. Brojni znanstvenici koji su izvodili najstravičnije eksperimente nad ljudima postali su profesori, dekani i akademici. Poneki od njih ostvarili su i poslovne karijere, a poneki i političke. Čovjek iz najužeg kruga suradnika Shiro Ishiija utemeljio je Japansku banku krvi, preteču današnjeg Zelenog križa u Japanu. Mozak cijelog projekta Shiro Ishii mirno je živio u Japanu sve do svoje smrti 1959. godine kada je preminuo od raka grla.
Objavljeno: 11. 10. 2017.
