Sovjetski vojskovođa Georgij Žukov rodio se 1. prosinca 1894. godine u braku postolara Konstantina Andrejeviča i njegove supruge seljanke Justinije Atemijevne u malom selu Strelkovka smještenom jugozapadno od Moskve. Osim Georgija bračni par Žukov imao je još dvoje djece - kćerku Mariju (rođ. 1894.) i sina Alekseja (rođ. 1901.) koji je preminuo u dječjoj dobi. Godine 1903. roditelji su malog Georgija poslali u crkvenu školu u susjednom selu Veličkovu. Tamo je budući vojskovođa dobivao najbolje ocjene, a kada je 1906. godine završio školu ponosni roditelji darovali su ga novom košuljom i parom čizama. Nastavak školovanja bio je luksuz koji njegovi roditelji nisu mogli priuštiti svom sinu pa je tada dvanaestogodišnji dječak pošao na zanat u Moskvu kod imućnog ujaka i krznara Mihaila Pilihina. Tri godine kasnije (1909.) Georgij je postao izučeni krznar, ali događaji koji će uslijediti promijenit će sudbinu skromnog seoskog dječaka i od njega učiniti uglednu vojnu figuru.
Prvi susret s oružjem Žukov je imao u dobi od 20 godina kada je 7. kolovoza 1915. godine unovačen u carsku vojsku kako bi sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Obradovalo ga je što je raspoređen u konjičku pukovniju jer se oduvijek divio tom rodu vojske. Nakon novačenja poslan je na oštru obuku gdje nije prošao nezapaženo te je u proljeće 1916. bio među 30 odabranih konjanika koji su trebali pohađati obuku za dočasnike. Nakon završene dočasničke obuke u kolovozu 1916. raspoređen je u 10. konjaničku diviziju koja je bila smještena na bojišnici u blizini Harkova (Ukrajina). Odmah po dolasku u Harkov na željeznički kolodvor Žukov i suborci doživjeli su vatreno krštenje - neprijateljski izviđački zrakoplov kružio je nad njima i bacio nekoliko bomba. Tom prilikom Žukov je prošao bez ozljeda, ali u listopadu iste godine doživio je težak potres mozga kada ga je eksplozija mine zbacila s konja. Smješten je u bolnicu u Harkovu gdje je boravio sve do prosinca nakon čega je, tjelesno slab i oštećenog sluha, prebačen u postrojbu za obuku. U to je doba narednik Žukov bio najviše odlikovan dočasnik carske vojske - imao je dva Križa svetog Jurja (rus. Sv. Georgije). Za Žukova to je trebao biti vrhunac karijere u carskoj vojsci jer su samo plemići mogli biti časnici bez obzira na svoju stručnost i talent.
Kada je u Rusiji izbila Februarska revolucija koja će dovesti do svrgavanja carske dinastije Romanovih s vlasti Žukov se obraća vojnicima u svojoj postrojbi objašnjavajući im kako radnička klasa više ne priznaje cara za vladara i da ruski narod želi samo mir, zemlju i slobodu. Nakon tog govora postrojba u koju je raspoređen prilazi na stranu pobunjenika i bori se protiv postrojba vjernih carističkoj vlasti. U svibnju 1917. dolazi u postrojbi većinsku utjecaj stječu pristaše esera i menjševika koji se zalažu za opstanak privremene vlade, čemu se suprotstavljaju boljševici koji smatraju kako vlast trebaju preuzeti radnici i siromašni seljaci umjesto da se ona preda u ruke buržoaskim političarima. U razdoru koji je nastao nekoliko postrojba Žukovljeva konjičkog puka pridružuje se ukrajinskom Kozaku Simonu Petljuri. U studenome iste godine puk je raspušten, a Žukov se vraća u roditeljski dom gdje jedno vrijeme boravi, ali se i razbolio od tifusa i groznice.
Pobjeda nad japanskom vojskom
Oporavak će trajati mjesecima i tek sredinom ljeta, u kolovozu 1918. godine, uspio se oporaviti i pridružiti boljševičkim postrojbama gdje je dodijeljen 4. moskovskoj konjičkoj diviziji. U sastavu ove postrojbe sudjeluje u žestokim borbama oko Carina (kasnije Staljingrad, a danas Volgograd) protiv carističkih snaga. U rujnu 1919. godine teško je ranjen u borbu prsa u prsa s bjelogardejcima - krhotine ručne granate zarile su mu se u lijevi bok i bedro. Za svoje junaštvo boljševička će ga vlast odlikovati ordenom Crvene zastave. Nakon izlaska iz bolnice dobio je mjesec dana dopusta kako bi se oporavio. U svoju se postrojbu nikada nije vratio jer je u siječnju 1920. godine poslan na tečaj za konjaničke zapovjednike Crvene armije. Po završetku tečaja dobio je časnički čin te je poslan u borbu protiv snaga generala Pjotra Wrangela. Nakon poraza generala Wrangela i njegova povlačenja iz Rusije Žukov je premješten u 1. konjički puk. Tu postaje zapovjednik voda i dobiva zadatak očistiti teren od ostataka postrojba nelojalnih novoj vlasti. Ubrzo je imenovan zapovjednikom eskadrona i upućen na područje Voronježa gdje njegove postrojbe guše pobunu kulaka i bore se protiv zaostalih carskih postrojba. Tijekom jedne od borba konj na kojem je Žukov jahao ubijen je i pri padu Žukov se našao prikliješten pod konjskim truplom. Neprijateljski se vojnik upravo spremao ubiti bespomoćnog Žukova, ali ga je ubio Žukovljev suborac i pomogao mu izvući se ispod trupla. Nakon toga Žukov je uzeo drugog konja, ali je uskoro ubijen i drugi konj te se Žukov opet našao u istovjetnoj situaciji, nakon čega ga je isti vojnik iznova spasio od sigurne smrti.
Kada su neprijateljstva napokon prestala i zavladao mir Žukov je odlučio ostati u vojsci i graditi vojnu karijeru. U miru je počeo veoma brzo napredovati u vojnoj hijerarhiji. Od lipnja 1922. do ožujka 1923. godine bio je zapovjednik eskadrona u 38. konjičkom puku, a potom je promaknut u zamjenika zapovjednika 40. konjaničkog puka 7. samarske konjičke divizije. U travnju 1923. godine postaje zapovjednikom 39. buzulučkog konjičkog puka. U prvih deset godina nakon boljševičke revolucije provođeni su programi obnove vojske te je u sklopu toga Žukov pohađao nekoliko važnih tečajeva. Između ostalih od 1924. do 1925. godine pohađa tečaj za zapovjedni sastav u Lenjingradu, a od 1929. do proljeća 1930. godine završava tečaj za više časnike na vojnoj akademiji Frunze u Moskvi. Nakon što je gotovo sedam godina bio zapovjednik puka u svibnju 1930. godine imenovan je zapovjednikom 2. konjičke brigade u sastavu 7. konjičke divizije kojoj je na čelu bio general Konstantin Rokosovski. U zapovijedi o promaknuću general Rokosovski ga je opisao kao časnika "snažne volje" i "vrlo odlučnog", koji ima "obilje inicijative" i "zna je primijeniti u radu" te se "stalno usavršava". U službenoj zabilješci Rokosovski je kao Žukovljeve značajke istakao da je discipliniran, zahtijevan, "pomalo hladan i nedovoljno taktičan" te da posjeduje "značajnu crtu tvrdoglavosti", ali i da je u "dobro pripremljen" u vojnim pitanjima. U veljači 1931. godine Žukov je imenovan pomoćnikom načelnika konjice generala Semjona Buđonija, a dvije godine kasnije u ožujku 1933. povjereno mu je zapovjedništvo nad 4. konjičkom divizijom. Poslije nekoliko godina mirovanja (1937.) imenovan je zapovjednikom 3. konjaničkog korpusa, a nekoliko mjeseci potom preuzeo je zapovjedništvo nad 6. kozačkim korpusom. Bilo je to doba kada su sovjetsku vojsku snašla teška vremena jer se nakon političke čistke u komunističkoj stranci Staljin obrušio na vojsku. Ipak Žukov je uspio preživjeti čistke unatoč tome što se često nije libio govoriti ono što misli.
Nakon što na granici Mongolije i Mandžurije dolazi do sukoba Sovjeta i Japanaca 1938. (godinu dana ranije Sovjeti su potpisali ugovor o uzajamnoj pomoći s Mongolijom) Georgij Žukov je početkom lipnja upućen preuzeti zapovjedništvo nad vojnim operacijama. Japanske snage početkom srpnja spremaju se za napad, ali Žukov prozire njihove namjere i iznenađuje ih protunapadom te im nanosi poraz. Potom varkama pokušava stvoriti dojam kako sovjetsko-mongolske snage samo utvrđuju svoju obranu i ne namjeravaju organizirati napad. Pobrinuo se čak i da se hinjeni priručnik, u kojem su se spominjale samo obrambene mjere, s uputama vojnicima za borbu u obrani padne u ruke neprijatelju te da ga Japanci mogu lako dešifrirati. Varka je uspjela i japansko je zapovjedništvo, uvjereno kako sovjetske i mongolske postrojbe neće napasti, dalo svojim generalima i višim časnicima 20. kolovoza 1938. godine slobodan dan. No, upravo toga dana u 5:45 h 150 ruskih bombardera iznenada napada japanske položaje, a topništvo istovremeno tuče neprijateljsku protuzračnu obranu. Nakon toga uslijedio je juriš duž cijele širine bojišta. Tri dana poslije oko neprijatelja je stegnut obruč i počelo se sa sustavnim uništavanjem neprijateljskih snaga. Teritorij Mongolije očišćen je od japanskih snaga 31. kolovoza, nepuna dva tjedna nakon početka napada. Poslije te pobjede Georgij Žukov u Moskvu se vraća ovjenčan slavom. Na sjajnoj pobjedu čestitao mu je osobno Staljin i dodijelio mu naziv Junaka Sovjetskog Saveza te ga postavio za zamjenika zapovjednika Ukrajinskog vojnog područja.
Slavljen i proganjan
U narednom vojnom pohodu, Zimskom ratu protiv Finske 1939. godine, Žukov nije aktivno sudjelovao. Štoviše, nije odobravao način na koji je cijeli pothvat zamišljen smatrajući ga potpuno neučinkovitim. Poslije svršetka ovog sukoba pokazalo se kako je Žukov bio u pravu te da su Staljinove čistke u vojsci dovele Crvenu armiju na rub poraza protiv malene Finske. Posljedično došlo je do preustroja vojske nakon čega je uvedeni činovi generala i admirala te je Žukov dobio čin generala. Ovo promaknuće ohrabrilo je Žukova u njegovim istupima tijekom kojih javno napada dotadašnji sustav političkih komesara u vojnim postrojbama. Iako pobornik komunističke vlasti Žukov se suprotstavljao tome da komesari, predstavnici komunističke stranke u vojsci, neprestano nadziru vojne zapovjednike, preinačuju njihove zapovijedi ili ulažu veto na njih. Razumijevao je kako takav ustroj koči vojnu učinkovitost i razvoj sovjetske vojske. Osim toga nije se susprezao optužiti visoke časnike da loše obučavaju niže časnike te se zalagao za pomnije proučavanje vojne povijesti. Upozoravao je i kako se treba pripremiti na moguće trikove koje bi mogla donijeti tada složena svjetska politička situacija, prvenstveno naglašavajući kako Sovjetskom Savezu najveća opasnost prijeti od nacističke Njemačke. No, njegovi savjeti i kritike nisu naišli na plodno tlo niti u sovjetskoj vojsci niti među političarima. Prije njemačke invazije na Sovjetski Savez Žukovljeve trupe u lipnju 1940. godine dobivaju zadaću zaposjesti Besarabiju i Sjevernu Bukovinu koje su do tada bile u sastavu Rumunjsku. Za tu je vojnu akciju nagrađen mjestom zastupnika u Vrhovnom sovjetu Sovjetskog Saveza, a nekoliko mjeseci prije pokretanja operacije Barbarossa u veljači 1941. postaje načelnik Glavnog stožera (rus. Stavka). No, na tom mjestu neće ostati dugo jer će nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez doći u sukob sa Staljinom oko načina obrane države nakon čega je promptno smijenjen.
Iznenadni njemački napad i brzi prodor na sovjetski teritorij šokirali su Sovjete, čini se kako nitko i ništa ne može zaustaviti njemački prodor. Postrojbe pod zapovjedništvom generala Heinza Guderiana nezaustavljivo napreduju prema Moskvi. Zadaću da zaustavi njemački prodor sovjetski Glavni stožer dodjeljuje zapovjedniku Rezervne fronte generalu Georgiju Žukovu. Krajem kolovoza i početkom rujna 1941. Žukovu, unatoč tome što su njegovi vojnici bili loše obučeni i loše opremljeni, polazi za rukom zaustaviti njemački napad kod mjesta Jeljnje nedaleko Smolenska, a zatim i prisiliti neprijatelja na povlačenje. Sovjetsko oduševljenje bilo je veliko jer je to bila prva veća sovjetska pobjeda u ovom ratu koja je pokazala kako neprijatelj nije nepobjediv. Nakon ovog uspjeha Žukov je dobio zadaću organizirati obranu Lenjingrada, koji je bio simbol Oktobarske revolucije i sovjetska vlast nipošto nije željela dopustiti da ovaj grad padne pod njemačku okupaciju. No, Žukov se tu nije dugo zadržao jer su Nijemci ponovno počeli prijetiti Moskvi i on je vraćen u sovjetsku prijestolnicu. I po drugi puta Žukov uspijeva obraniti Moskvu i neprijatelja prisiliti na povlačenje.
U kolovozu 1942. godine imenovan je zamjenikom ministra obrane i prvim zamjenikom vrhovnog zapovjednika sovjetskih oružanih snaga. Time je postao jedna od ključnih osoba u planiranju i izvršavanju svih važnih vojnih operacijama tijekom rata. Jedna od ključnih zadaća bila je organiziranje obrane Staljingrada gdje uspješno okružuje njemačku Šestu armiju u siječnju 1943. koja je potom prisiljena predati se Sovjetima što je bio jedan od odlučujućih udaraca njemačkom ratnom stroju tijekom invazije na Sovjetski Savez. U srpnju 1943. godine Žukov sudjeluje i u velikoj tenkovskoj bici kod Kurska koja je također bila jedna od važnih trenutaka u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ovoj bitci sudjeluje u borbama za oslobođenje Ukrajine i Bjelorusije što dovodi do potpunog kolapsa njemačke Grupe armija Centar te do oslobađanja Poljske i Čehoslovačke. U travnju 1945. godine osobno zapovijeda napadom na Berlin, a 8. svibnja 1945. zastupa Sovjetski Savez pri formalnoj predaji njemačkih snaga. Nakon njemačke kapitulacije postavljen je za vrhovnog zapovjednika sovjetskih okupacijskih snaga u Njemačkoj te imenovan sovjetskim članom Savezničkog kontrolnog vijeća. Na tim dužnostima ostaje do 10. travnja 1946. godine kada napušta Berlin kako bi preuzeo dužnost zapovjednika sovjetskih kopnenih snaga. Tijekom rata ustrajavao je disciplini i čvrstoći te je dao strijeljati na desetke tisuća sovjetskih vojnika zbog prekršaja vojne discipline pa makar ona bila i minornija. Ni kada je konačna pobjeda bila gotovo pa pitanje dana nije popustio u svom stavu. Primjerice, kada su vojnici Crvene armije tijekom ožujka 1945. počinili brojna silovanja Berlinčanki naredio je da se ti vojnici strijeljaju. Odlučan i čvrst ratni zapovjednik, kada je informiran da su u Hitlerovu bunkeru nađena tijela šestero Goebbelsove djece, koje su otrovali njihovi roditelji, nije imao snage osobno posvjedočiti tom strašnom prizoru.
Postratni period
Zbog svojih vojnih pobjeda general Žukov u domovini postaje iznimno popularan što će Josif Staljin doživjeti kao potencijalu prijetnju koja bi mogla ugroziti njegovu vlast. To će dovesti do još jedne iznenadne smjene uspješnog generala u srpnju 1946. godine. Partijski list Pravda tada je objavio kako je general Žukov premješten u vojni okrug Odese, što je bio prilično nevažan položaj u Crvenoj armiji posve neprimjeren vojskovođi njegova ranga. Nešto kasnije premješten je na još manje važno mjesto - zapovjednika Uralskog vojnog okruga. U javnosti se Žukov ponovno javlja tek u ljeto 1952. godine kada je postavljen za zamjenika ministra obrane i glavnog vojnog inspektora. Nakon Staljinove smrti u ožujku 1953. godine dolazi do sukoba prostaljinističkog i protustaljinističkog krila stranke u kojem general Žukov staje na stranu antistaljinista i pokazavši veliku hrabrost osobno uhićuje Staljinovu desnu ruku šefa tajna policije Lavrentija Beriju koji je percipiran kao vrlo moćna osoba režima i jedna od glavnih prijetnji destaljinizaciji društva. Umjesto mirnijih političkih vremena uskoro dolazi do novih lomova.
Uslijedio je raskol u kojem su na jednoj strani bili Nikita Hruščov i Nikolaj Bulganjin, a na drugoj Georgij Maljenkov. U tom sukobu Žukov se svrstava na stranu Hruščova i Bulganjina jer su oni podupirali veće izdatke za tešku industriju i obranu dok je Georgij Maljenkov bio za veću proizvodnju potrošnih dobara. U ožujku 1956. godine nova garnitura vlastodržaca imenovala ga je ministrom obrane, ali zbog upornog nastojanja da što više smanji utjecaj politike u vojsci (što je uključivalo smanjivanje uloge političkih komesara) dolazi u sukob s Nikitom Hruščovom. Zbog toga je optužen za "narušavanje lenjinskih principa, pokušaja ograničavanja rada partijskih organizacija u oružanim snagama i nastojanjem da ukloni rukovodeću ulogu i kontrolu komunističke stranke nad vojskom" i 26. listopada 1957. godine smijenjen s mjesta ministra obrane i razriješen svih stranačkih dužnosti. Ostao je samo običan član stranke i povukao se u mirovinu. Kada je potkraj ljeta 1961. godine berlinska kriza bila na vrhuncu Nikita Hruščov sjetio se Žukova i zatražio da se vrati u aktivnu službu, ali je ovaj to odbio. Razlog odbijanja nije bio samo političke prirode jer je Žukov bio slabog zdravlja, djelomično paraliziran.
Pet godina kasnije (1966.) Žukov je odlikovan ordenom Red Lenjina, a 1969. godine dopušteno mu je objaviti autobiografiju. Posljednje godine života Žukov je živio u ladanjskoj kući nedaleko Moskve, a o njemu je skrbila njegova druga supruga, liječnica, Galina koja je od supruga bila mlađa 25 godina. S njom je imala kćerku Mašu, a iz prvog braka je imao još dvije kćeri (Ela i Era). Prema svjedočenju bližnjih bio je brižan otac i suprug koji je zahtijevao red te nije volio lijenost i prekršena obećanja. Također nije tolerirao licemjerje i nepoštenje u obitelji. Glavne crte njegova karaktera bile su snaga volje, disciplina, odlučnost i samopouzdanje u odlučujućim trenucima. Sve ove osobine nadopunjavale su važne intelektualne odluke: jasnoća vizije i svrhe u kombinaciji voljnosti da se uči iz iskustva. Preminuo je 18. lipnja 1974. godine od srčanog udara. Njegovo tijelo je kremirano, a posmrtni ostaci su sahranjeni u zidovima Kremaljske nekropole. Kao i za njegova života i danas Georgij Žukov smatra se jednim od najvećih vojskovođa Drugog svjetskog rata kojem je i američki general Dwight Eisenhower izrazio svoje divljenje ustvrdivši kako je Žukov taj koji je donio pobjedu Saveznicima u Europi. Američki povjesničar Geoffrey Roberts u svom djelu Stalin's General: The Life of Geogry Zhukov ustvrdio je kako je upravo general Žukov spasio Sovjetskih Savez od katastrofalnog poraza koji mu je prijetio nakon njemačke invazije. Može se reći kako je Žukov od gubitka vlasti spasio i Staljina i Hruščova, ali niti jedan od njih dvojice nije mu izrazio zahvalnost zbog toga. Postavlja se stoga pitanje zašto je Žukov bio lojalan takvome režimu? Odgovor na to pitanje vjerojatno leži u činjenici da je taj režim, u usporedbi s carističkim režimom, ljudima iz nižih društvenih slojeva davao do tada nezamislive mogućnosti da napreduju na društvenoj ljestvici. Unatoč skromnu podrijetlu koje nije davalo nikakvih izgleda za društveni napredak uspio je postati veliki vojskovođa ne samo u ruskom narodu već u cijelom svijetu.
Objavljeno: 2. 1. 2020.
