Dwight Eisenhower rodio se kao treće dijete u braku Davida i Ide (rođ. Stover) Eisnehower 14. listopada 1890. godine u mjestu Denison u Texasu kao treći od sedmero djece. Majka će sinu dati ime David Dwight, ali kako je otac već nosio to ime obitelj je Dwighta zvala Little Ike (Mali Ike), dok je u obitelji za svu mušku djecu bio uobičajen nadimak Ike. Obitelj 1892. seli u gradić Abilene u saveznoj državi Kansas u kojem će mali Little Ike odrastati. U tom tipično američkom gradiću koji je bio smješten u preriji usred Sjedinjenih Država, odrastat će Dwight koji će referirajući se kasnije na svoje korijene reći: "Dolazim iz samog srca Amerike." Eisenhowerov otac imao je tešku ćud zbog čega se često upuštao u tučnjave, a radio je kao mehaničar u mjesnoj mljekari. Taj posao bio je slabo plaćen i on je jedva zarađivao da prehrani cijelu obitelj. Kako bi se obitelj prehranila djeca su morala obavljati svakodnevne poslove od hranjenja pilića do paljenja vatre u ognjištu. Premda je otac bio strog majka je bila puna ljubavi prema djeci, a oboje roditelja bili su veoma religiozni. U krugu obitelji čitala se Biblija, a svake večeri obitelj je i molila dok su nedjelje bile posvećene molitvama u crkvi. Bračni bar Eisenhower svoju je djecu odgajao da budu posvećeni svojoj dužnosti te da budu odgovorne i časne osobe.
Događaj koji će Eisenhower kasnije smatrati najvažnijim u svom životu odigrao se jednom prilikom kada mu roditelji nisu dopustili da ide u maškare na Noć vještica. Bijesan zbog toga šakama je udarao u drvo jabuke sve dok iz njih nije potekla krv. Kada je majka to primijetila zamotala je sinu ruke zavojima kako bi zaustavila krvarenje i savjetovala ga da nauči kontrolirati vlastitu ćud rekavši kako je onaj tko pokori vlastitu ćud veći od onoga tko je pokorio grad. Premda je majka bila pacifistički raspoložen posjedovala je kolekciju povijesnih knjiga preko kojih se Eisenhower zainteresirao za vojnu povijest, što će kasnije odrediti i njegov životni poziv. Tijekom školovanja bavio se atletikom i američkim nogometom, a sportovi su općenito bili njegova opsesija. Bio je prosječan učenik, osim u svom omiljenom predmetu - povijesti. Sva tri sina u obitelji Eisenhower željela su pohađati fakultet, ali obitelj im to zbog velikih financijskih troškova nije mogla omogućiti. Stoga su se braća dogovorila kako će naizmjence dvojica raditi, a jedan studirati kako bi onom koji studira druga dvojica mogla slati novce. Stoga se 1909. godine Dwight zaposlio u mljekari gdje je radio i njegov otac kako bi bratu Edgaru mogao slati više od 200 dolara mjesečno za potrebe školovanja.
Neželjeni izbor
Sljedeće 1910. godine Dwight je doznao kako može dobiti besplatno visokoškolsko obrazovanje ako se upiše na prestižnu vojnu akademiju West Point. Iako nije imao želju biti vojnik marljivo je učio kako bi mogao položiti prijamni ispit, što mu je i pošlo za rukom 1911. godine. Tijekom školovanja na vojnoj akademiji Eisenhower je bio sasvim prosječan student koji je aktivno igrao američki nogomet. No, nakon ozljede koljena morao je odustati od bavljenja sportom što ga je čak dovelo na pomisao da napusti vojnu akademiju, ali njegov cimer uspio ga je nagovoriti da nastavi školovanje. Za vrijeme školovanja, ali i kasnije tijekom života Eisenhower je volio kartati. Omiljene kartaške igre bile su mu bridž i poker koji je nazivao "omiljenim sportom u zatvorenom prostoru". Imao je izvrsno pamćenje i veliku moć koncentracije te stoga i ne čudi što je bio vještu kartaškim igrama. Diplomirao je 1915. godine kao 61. na listi od 164. vojnika, a iste je godine zatražio premještaj na Filipine gdje je već bila stacionirana američka vojska. Na Eisenhoweru žalost taj je zahtjev odbijen te je umjesto toga početak njegove vojne karijere obilježila služba u logističkim i pješačkim postrojbama na američkom jugu. U veljači 1918. dobio je premještan u vojarnu Meade u Marylandu gdje je bio pripadnik jedne od inženjerskih postrojba. Kada njegova postrojba dobije zapovijed za odlazak na ratište u Francusku, gdje bjesni Prvi svjetski rat, Eisenhower dobiva premještaj u školu za obuku tenkista. Neće proći dugo i tenkistička postrojba u koju je bio raspoređen dobila je zapovijed za odlazak u Europu, ali prije nego što je postrojba uspjela krenuti potpisano je primirje koje je označilo kraj Prvog svjetskog rata. Upravo taj nedostatak borbenog iskustva mnogi će mu oponenti spočitavati tijekom Drugog svjetskog rata kao glavni nedostatak za visoku vojnu dužnost. Konac prvog velikog svjetskog sukoba donio je Eisenhoweru i promaknuće u čin bojnika, ali i povratak u vojarnu Meade u Marylandu gdje zapovijeda tenkovskim bataljunom.
"To nije preventivni rat; to je rat. (...) Taj je termin smiješan sam po sebi."
na novinskoj konferenciji 11. kolovoza 1954.
Godine 1922. postaje šef osoblja generala Foxa Connera koji zapovijeda 20. pješačkom brigadom koja je smještena u Panami. Njih dvojica razvijaju blizak odnos tijekom kojeg general Conner odlučuje biti Eisenhowerom mentor te nadzire i usavršava Eisenhowerove administrativne i taktičke tehnike ujedno se baveći analizom taktičkih problema na terenu. Mentor je svog učenika upoznao s djelima Platona, Tacita, Nietzschea te Clausewitza smatrajući ih važnim u obrazovanju mladog vojnog časnika. Osim rasprava o pročitanom Conner i Eisenhower razgovarali su i o prirodi rata te ratu koji je prema Connerovu mišljenju bio pred njima. General je ustrajavo u tvrdnji kako će Sporazum iz Versaillesa u najkasnijem roku od 30 godina dovesti do novog svjetskog rata te kako bi u tom ratu, u okviru koalicijskih snaga, trebale sudjelovati i Sjedinjene Države. Tijekom tih rasprava Eisenhower je prihvatio Connerova tri ratna principa: (1) nikada ne ratuj ako nisi prisiljen; (2) nikada ne ratuj sam i (3) nikad ne ratuj predugo. No, prije rata koji je bio vrlo blizu Eisenhower se, kao i cijela američka vojska, zbog velike ekonomske krize koja je uslijedila suočio s problemom smanjenja vojnog proračuna. Kada 1930. godine postane pomoćnik generala Dougalsa MacArthura sudjeluje u pisanju njegovih govora, lobira u Kongresu u korist vojske te pomaže u pripremama sastavljanja godišnjih izvješća za Glavni stožer. Smatrajući Eisenhowera jednim od najboljih vojnih časnika general MacArthur povjeravao mu je izradu brojnih studija koje su se bavile pitanjima mobilizacije, vojne moći, industrijskih kapaciteta, pitanjima mehanizacije, razvoja zračnih snaga itd. Kada je MacArthur 1935. godine postavljen za vojnog savjetnika na Filipinima sa sobom vodi i Eisenhowera. Sljedeće četiri godine Eisenhowerova će zadaća biti pomaganje u stvaranju sustava obrane ove otočne države što je bilo koliko vojna toliko i diplomatska misija. Naime, ovaj je posao uključivao česte koordinacije s američkim Visokim povjerenikom i filipinskom vladom. U domovinu se vraća krajem 1939. godine gdje je postavljen za zapovjednika 15. pješačkog bataljuna. No, već krajem 1940. godine postaje šef osoblja 3. pješačke divizije u Fort Lewisu, a u ožujku 1941. godine postaje šef osoblja novoosnovanog IX korpusa. Na toj dužnosti ne ostaje dugo jer već u lipnju iste godine postaje član stožera Treće armije sa sjedištem u San Antonija. Na toj dužnosti doživljava svoj predratni vrhunac tijekom vojnih manevara koji se 1941. godine odvijali u Louisiani. Bili su to najveći i najrealističniji manevri tijekom kojih je Treća armija uspjela poraziti Drugu armiju Bena Leara, a plan koji je donio pobjedu osmislio je upravo Eisenhower. Između ostalog za to su bile zaslužne i ideje o brzim tenkovskim napadima koje je razvijao s drugim mladim časnicima (Patton, Brett). Kod starijih časnika takve ideje nisu nailazile na razumijevanje jer su ih smatrali suviše radikalnima i držali su se uvriježenog mišljenja kako tenkovi trebaju imati podređenu ulogu u ratnim djelovanjima služeći samo kao potpora pješaštvu, a ne samostalno izvoditi ratna djelovanja.
U veljači 1942. godine Eisenhower je na položaju šefa Odjela za ratne planove i načelnik Glavnog stožera general Marshall traži da izradi memorandum koji će predstaviti predsjedniku Sjedinjenih Država Franklinu Delano Rooseveltu i savezničkom Združenom stožeru. Eisenhower je potom sastavio dokument kojim je opisao tijek sljedeće tri godine rata. U dokumentu je ustvrdio kako postoje mnogi ciljevi koje bi Saveznici trebali ostvariti, ali kako ne postoji dovoljno resursa da se istovremeno svi i ostvare. Stoga ciljeve treba podijeliti na željene i moguće, a prednost treba imati ostvarenje mogućih ciljeva koji će dovesti do poraza Sila Osovine. Prema Eisenhowerovu viđenju jedino je takva strategija predstavljala nadu da će Saveznici u ovom ratu pobijediti. Zatim je naveo akcije koje je nužno provesti kako bi se spriječio poraz i dobilo vrijeme da se savezničke vojske organiziraju i prijeđu u protuofenzivu. Preduvjet je bio održati Veliku Britaniju i Sovjetski Savez u borbi protiv zajedničkog neprijatelja pružanjem potrebne potpore. Takav pristup dovodio je do isključivanja značajnih operacija na Tihom oceanu koji je Amerikancima bio iznimno emocionalno važan. Kao odgovor na pitanje koje će ofenzivne operacija najprije dovesti do poraza Sila Osovine Eisenhower je zaključio kako je Njemačka najopasniji neprijatelj kojeg sva tri člana koalicije moraju istovremeno napasti. Time je podržao najraniju stratešku koncepciju Saveznika koja je držala kako se prije svega treba usredotočiti na europsko ratište, što je bilo posve u skladu s proklamiranim načelom "prvo Njemačka" koju je zagovarao britanski premijer Winston Churchill. Prema Eisenhowerovoj zamisli protuudar mora kulminirati napadom na Njemačku kroz sjevernu Francusku koristeći pri tome Veliku Britaniju kao bazu. Ističući prednosti ovog plana Eisenhower je istakao kako su Sjedinjene Države već od ranije opskrbljivale Veliku Britaniju te da bi zbog toga pokretanje ofenzivne akcije s britanskog tla zahtijevalo minimalne dodatne resurse. Velika je Britanija ujedno bila najbliža kontinentalnom dijelu Europe i imala je obilje zračnih luka te je bila jedino logično mjesto na kojem bi se mogla okupiti većina britanskih snaga. Koncentracija snaga na britanskom teritoriju ne bi ostala nezamijećena kod neprijatelja te bi ih on taj potez percipirao kao ozbiljnu prijetnju. To bi dovelo do toga da Njemačka u Francuskoj zadrži velik broj svojih vojnika čime bi se posljedično ublažio njemački pritisak na Sovjetski Savez. Sve ono što je Eisenhower naveo u svojoj analizi nije bila velika novost, ali njegova je prezentacija u kojoj je istaknuo važnost zajedništva dovela je do preusmjeravanja ratnih napora na Njemačku. Njegov rad i odnos koji je gajio sa suradnicima uvjerio je načelnika Glavnog stožera generala Marshalla kako je Eisenhower prava osoba za mjesto zapovjednika američkih snaga na europskom ratištu. Osim toga njega su kao iznimno sposobnog časnika percipirali brojni visokorangirani časnici (Pershing, MacArthur, Krueger) čije su preporuke imale veliku težinu. Oni su vjerovali kako će Eisenhower biti dobar zapovjednik, ali do manevara 1941. godine to je bila samo nedokazana tvrdnja jer on nikada nije sudjelovao u borbama na ratištu. Osim toga imao je malo iskustva u radu s vojnicima na terenu te je isto tako bio bez iskustva u radu s velikim brojem ljudi i opreme. Na koncu 25. lipnja 1942. godine postao je zapovjednik američkih snaga na europskom ratištu sa sjedištem u Londonu.
Rat u Europi
U Velikoj Britaniji Eisenhower je zatekao malen broj američkih vojnika koji su mogli stupiti u borbu. Osim toga vojska se suočavala s nestašicom oružja i streljiva. Kako bi riješio taj problem pokrenuo je operaciju Bolero koja je osiguravala resurse potrebne za invaziju na europsko kopno. Suočeni s poteškoćama na terenu američki vojni planovi invaziju na europski kontinent planirali su najranije tijekom 1943. godine. U studenome 1942. odlučeno je u sjevernoj Africi pokrenuti operaciju Torch kako bi se Njemačka i njeni europski saveznici okružili. Za uspješnu provedbu operacije zadužen je Eisenhower, što je bila diskutabilna odluka jer riječ je bila o prvoj američkoj ofenzivnoj akciji na jednom od ključnih ratišta kojom treba zapovijedati osoba koja nema borbeno iskustvo. Osim toga trebao je zapovijedati ne samo američkim već svim savezničkim časnicima koji su redom bili ne samo stariji već i iskusniji od njega. Tijekom izvođenja ove operacije Eisenhower je stekao samopouzdanje kao zapovjednik, a istovremeno je naučio lekciju kako diplomacija i politika mogu biti iscrpljujući od zapovijedanja vojskom. Operacije u sjevernoj Africi ujedno su bile svojevrsni test za Saveznike gdje su oni mogli uočiti svoje propuste i bolje se pripremiti za predstojeću invaziju. Nakon što je krajem 1943. godine uspješno zaposjeo Siciliju i izveo iskrcavanje na talijansko kopno te pregovarao o predaji Italije imenovan je vrhovnim zapovjednikom savezničkih invazijskih snaga u Europi. Sve to bila je priprema za najveći ratni napor koji će zapadni Saveznici poduzeti tijekom Drugog svjetskog rata, a odvijat će se pod zapovjedništvom Dwighta Eisenhowera. Operacija Overlord za cilj je imala iskrcavanje Saveznika na sjeveru Francuske tako što će preko La Mancha, koji razdvaja Veliku Britaniju od ostatka Europe, poslati do tada neviđenu vojnu silu. Tako velik pothvat bio je povezan s izrazito velikim rizikom. Nijemci su bili svjesni kako neprijatelj gomila ljudstvo i opremu u Veliku Britaniji i planira izvršiti invaziju na francusku obalu. Stoga sama invazija nije mogla biti iznenađenje, jedino preostalo iznenađenje moglo je biti mjesto i vrijeme iskrcavanja. Dodatni uteg za Eisenhowera bilo je to što Saveznici nisu smjeli ne uspjeti jer su imali dovoljno resursa samo za jedan pokušaj. Sada je morao upotrijebiti sve znanje i sposobnosti koje je imamo kako bi polučio uspjeh. U tome je uspio vjerojatno i zahvaljujući onome što je naučio od svog mentora generala Foya Connera kako je kruto pridržavanje unaprijed stvorenih planova jamstvo za loš i neučinkovit vojni pothvat. Stoga se nije libio tijekom invazije donijeti odluke koje su odstupale od zamišljenih planova, a sve kako bi čim bolje iskoristio situaciju na terenu. Primarni cilj bio je na obali francuske stvoriti lukobrane koji će omogućiti proboj u unutrašnjost Francuske. Nakon toga trebalo je što više štete nanijeti njemačkim postrojbama kako bi se nacistički ratni stroj što više oslabio. Tek tada savezničke bi se snage fokusirale na osvajanje teritorija i prodor u njemačko industrijsko središte Ruhr.
Pred kraj rata britanski general Bernard Law Montgomery zatražio je od Eisenhowera da mu sa svojim trupama pomogne osvojiti Berlin prije nego što to učine Sovjeti. Međutim Eisenhower je to odbio učiniti jer je bio uvjeren kako će njemački otpor u Berlinu biti najžešći što se pokazalo točnim. Ujedno nije želio izgubiti živote brojnih američkih vojnika za čisto politički cilj već je radije pustio Sovjete da osvoje Berlin. Ispostavilo se kako je Eisenhower bio u pravu jer je osvajanje Berlina Sovjete koštalo 100.000 ljudskih života. Eisenhower je bio među onima koji su se protivili bacanju atomske bombe na Japan smatrajući kako će se Japanci svakako predati u ljeto 1945. godine. No, predsjednik Harry Truman odlučio je drukčije. Nakon završetka rata ostao je u Europi do kraja 1945. godine kao zapovjednik američkog okupacijskog sektora u zapadnom dijelu Njemačke. Za vrijeme obnašanja te dužnosti podupirao je demokratsku praksu u Njemačkoj. Primjerice, pozivao je novinare da ga kritiziraju i poticao učitelje da podučavaju s različitih točaka gledišta. U studenome 1945. godine vratio se u domovinu kako bi zamijenio generala George Marshalla na mjestu zapovjednika američke vojske. No, dok je general Marshall zapovijedao najvećom vojskom u povijesti Sjedinjenih Država Eisenhower je imao posve drukčiju zadaću - trebao je raditi na demobilizaciji što većeg broja vojnika. Kao i pred Drugi svjetski rat opet se našao u situaciji da se pred Kongresom izbori za što manje rezanje troškova za vojne potrebe. Iz vojske će se povući 1948. godine kada će objaviti i knjigu "Crusade in Europe" (Ratovanje u Europi). Njegova popularnost u Sjedinjenim Državama bila je tolika da su ga obje najveće američke stranke željele nominirati kao svog kandidata za predsjednika države u predizbornoj kampanji iste te godine. Međutim on je to odbio tvrdeći kako se profesionalni vojnici ne bi trebali baviti politikom. Umjesto toga postao je predsjednik sveučilišta Columbia u New Yorku. Na tom je položaju je ostao do prosinca 1950. godine kada ga je predsjednik Harry S. Truman imenovao zapovjednikom NATO snaga u Europi. Njegov je zadatak bio izgraditi NATO-vu vojsku koja će zaustaviti komuniste ako napadnu Zapadnu Europu. Svoje zapovjedništvo nad združenim snagama zapadnih Saveznika Eisenhower je smatrao jedinstvenom što je kasnije prokomentirao riječima kako je to bilo prvi put da je stvorena multinacionalna vojska "kako bi se sačuvao mir, a ne ratovalo".
Vođe Republikanske stranke koje su podupirale stvaranje NATO saveza zamolile su Eisenhowera da se kandidira kao njihov kandidat. Republikanska je stranka izgubila posljednjih pet predsjedničkih izbora i stranka je konačno željela ostvariti pobjedu. Strankom je dominirao Robert A. Taft, senator iz Ohija koji se protivio stvaranju NATO saveza tako da se tu radilo i o unutarstranačkom sukobu oko pitanja NATO saveza. Ako bi Taft pobijedio na izborima od Sjeveroatlanskog saveza ne bi bilo ništa. Konačno, u travnju 1952. Eisenhower je objavio da će se kandidirati u predsjedničkoj utrci kao kandidat Republikanske stranke. Na konvenciji Republikanske stranke gdje se odlučivalo tko će biti predsjednički kandidat stranke činilo se kako će pobijediti Taft i to zahvaljujući 35, od ukupno 70 glasova koje je imala Kalifornija. Međutim mladi senator Richard M. Nixon spriječio je delegate da glasaju za Tafta i time osigurao Eisenhoweru pobjedu. Taj Nixonov potez pobjednička struja nije zaboravila te je on izabran za potpredsjedničkog kandidata Republikanske stranke. Kada je Eisenhower postao službeni predsjednički kandidat aktualni predsjednik Truman odlučio je ne kandidirati se ponovo. Umjesto njega demokrati su kandidirali guvernera Illinoisa Adlai E. Stevensona. Tijekom predizborne kampanje Eisenhower je optuživao demokrate za korupciju i infiltraciju komunista u vladu. Obećao je kako će počistiti nered u Washingtonu te izjavio: "Ići ću u Koreju!" - premda, kako su to neki američki mediji prokomentirali, nije rekao što će raditi kada tamo dođe. Ova izjava je svojom dvosmislenošću kod zagovornika rata protumačena kao najave ofenzive na komunističku Kinu (sjevernokorejskog saveznika), a zagovornici mira protumačili su je kao poruku mira tj. da će otići u Koreju i pronaći rješenje sukoba mirnim putem. Tako da je na dan izbora dobio glasove i jednih i drugih. Na koncu dobio je 34 milijuna glasova, a njegov protivnik Stevenson 27 milijuna (55 % prema 44 %) i pobijedio u 39 od 48 saveznih država. Republikanci su osvojili većinu oba doma Kongresa što je bila velika pobjeda. Veoma brzo nakon inauguracije postalo je jasno da će Eisenhower provoditi politiku koja će voditi ka okončanju Korejskoga rata. Upozorio je komunističku Kinu da ako ne potpiše primirje on neće birati oružje s kojim će im se suprotstaviti, a to je uključivalo i mogućnost uporabe nuklearnog oružja. Prijetnja je rezultirala uspjehom i u srpnju 1953. godine Kina je potpisala primirje. Time je očuvana je Južna Koreja kao nezavisna država, a vojske dvije zaraćene Koreje vratile su se na prijašnju crtu razgraničenja. Sljedeće godine državnik tajnik John Foster Dulles potpredsjednik Nixon nagovaraju Eisenhower da vojno intervenira u Vijetnamu jer su francuske kolonijalne snage bile na izmaku snaga, posebice nakon što su im komunističke snage nanijele težak poraz u bici kod Dien Bien Phua. Predsjednik Eisenhower to je odbio s objašnjenjem da će džungle Indokine progutati diviziju za divizijom, a osim toga je tvrdio kako će prisustvo još većeg broja bijelaca u uniformi samo povećati otpor Vijetnamaca. Nakon što Vijetnam bude podijeljen na dvije države: komunistički sjever i antikomunistički jug u rujnu 1954. godine Eisenhower će Južni Vijetnam uzeti pod američku zaštitu i pružiti mu vojnu i ekonomsku pomoć.
Predsjednik
U prosincu 1953. godine predložio je program Atomi za mir (Atoms for Peace) koji je za cilj imao sjediniti saznanja o atomskog energiji u miroljubive svrhe. Na koncu ta je inicijativa dovela do stvaranje Međunarodne agencije za atomsku energiju (Atomic Energy Agency) 1957. godine. Tijekom svog prvog mandata uspio se usuglasiti s Kanadom oko izgradnje pomorskog puta Sv. Lawrencea. Pokušavajući smanjiti napetosti sa Sovjetskim Savezom 1955. godine predložio je plan Otvoreno nebo koji je trebao dopustiti dvojici rivala da vrše međusobnu inspekciju vojnih baza. Pokušavajući održati svjetski mir suzdržao se od vojne intervencije u Mađarskoj 1956. godine kada je Nikita Hruščov poslao sovjetske tenkove u Mađarsku kako bi skršile ustanak koji je tamo izbio. Odbio je intervenirati jer je bio uvjeren kako ne smije dopustiti izbijanje nuklearnog rata te da će komunizam, kao loše društveno uređenje, jednom ipak doživjeti svoj kraj. Eisenhower je bio i prvi američki predsjednik koji se izravno umiješao u političke trzavice Srednjeg Istoka. Kada su Francuzi, Izraelci i Britanci napali Egipat 1956. godine s ciljem zauzimanja Sueskog kanala nakon što ga je egipatski lider Gamal Abdel Nasser nacionalizirao. Napadači su očekivali američku pomoć, ali je Eisenhower stao na stranu Nassera i naredio trgovinski embargo kako bi natjerao invazijske vojske na povlačenje. Taj svoj potez objasnio je ovim riječima: "Ne možemo imati jedan zakon za slabe, a drugi za jake, jedan za one koji nam se suprotstavljaju, a jedan za one koji su nam saveznici. Može biti samo jedan zakon - ili neće biti mira." Poslao je američke trupe u Beirut 1958. godine slijedeći svoju doktrinu prema kojoj će poslati američke trupe u svaku zemlju u kojoj postoji opasnost da komunisti preuzmu vlast. Iste godine nakon što se Tajvan sukobio s komunističkom Kinom oko otoka Quemoy i Matsu poslao je američke pomorske snage u pomoć ovoj otočnoj državi. U svibnju 1960. godine kada je sovjetska protuzračna obrana oborila američki špijunski zrakoplov U-2 nad Sovjetskim Savezom ionako loši odnosi dvije države još su se više pogoršali. Eisenhower se opirao onome što je vidio kao komunističku prijetnju, ali je istovremeno snažno podupirao afričke i azijske zemlje u njihovoj borbi za nezavisnost. Na primjedbe kako Alžirci nisu spremni za nezavisnost odgovorio je: "Sjedinjene Države ne mogu prihvatiti stajalište kako su sloboda i nezavisnost nama potrebni, ali ne i drugima." Na unutarpolitičkom planu nastavio je, unatoč protivljenju konzervativnog dijela Republikanske stranke, s programom reformi nazvanim New Deal, a koji je započeo još predsjednik Roosevelt. Proveo je socijalne reforme zahvaljujući kojima je veći broj građana dobio pravo na socijalno osiguranje, a 1956. godine dovršen je i sustav međudržavnih autocesta (Interstate Highway System) - najveći američki građevinski projekt u povijesti. Ohrabrivao je i izgradnju nuklearnih elektrana i sponzorirao istraživanja koja su pronalazila miroljubivu primjenu nuklearne energije.
Na unutarpolitičkom planu tijekom Eisenhowerova prvog mandata pokazala se najvažnija odluka Vrhovnog suda iz 1954. godine kada je rasna segregacija u školama proglašena neustavnom. To je dalo vjetar u leđa pokretima za građanska prava i dovelo do vala prosvjeda koji su tražili rasnu ravnopravnost. U svakodnevnom životu to je značilo da crnci mogu pohađati iste škole kao i bijelci, da se mogu voziti u istim vozilima javnog prijevoza, da mogu imati pravo glasa na izborima i sl. Shvaćajući kako je ovo pitanje izuzetno osjetljivo Eisenhower je bio iznimno oprezan u provedbi ove odluke Vrhovnog suda. Događaj koji je bio prekretnica zbio se 1957. godine kada je guverner Arkansasa Orval Faubus odlučio nedvosmisleno opstruirati odluku najvišeg sudbenog tijela u Sjedinjenim Državama. Kako bi spriječio da crnci i bijelci pohađaju istu školu u mjestu Little Rock naredio je da Nacionalna garda crncima fizički zapriječi ulazak u školu. Napetu situaciju Eisenhower je prvo pokušao riješiti bez uporabe nasilja, ali kako guverner Faubus nije popuštao predsjednik je poslao saveznu vojsku u Little Rock kako bi osigurao provedbu zakona. Tijekom svog drugog mandata otišao je i korak dalje te je 1960. godine potpisao zakon koji opiranje desegregaciji postaje savezni prekršaj. U vrijeme dok je bio predsjednik sveučilišta Columbia počeo je hobistički slikati nakon što je vidio kako umjetnik Thomas Stephes izrađuje portret njegove supruge Mamie. Tijekom boravka u Bijeloj kući na drugom katu zgrade imao je maleni studio gdje je povremeno odlazio slikati. U tehnici ulja na platnu naslikao je oko 260 slika, a uglavnom je riječ o krajolicima, ali radio je i portrete svoje supruge, unučadi, Georgea Washingtona, Abrahama Lincolna i generala Montgomeryja. Njegovi su radovi prikazni na izložbi 1967. godine u jednom njujorškom muzeju. Tim povodom rekao je novinaru: "Odavno bih ih spalili [slike] da nisam predsjednik Sjedinjenih Država."
"Kada sam bio dječak u Kansasu jednog ljetnog popodneva prijatelj i ja otišli smo na pecanje i pričali smo što ćemo biti kad odrastemo. Rekao sam mu da želim biti veliki igrač bejzbola kao što je Honus Wagner. Moj prijatelj je rekao kako on želi biti predsjednik Sjedinjenih Država. Niti jednom od nas želja se nije ostvarila."
Baseball's Greatest Qutoes
Tijekom godišnjeg odmora u rujnu 1955. godine u Coloradu doživio je srčani udar nakon čega je prebačen u denversku bolnicu. U bolnici je proveo sedam tjedana. Premda su ga nakon oporavka liječnici uvjeravali kako mu je preostalo još barem deset godina života te kako će psihički biti sposoban odraditi i drugi mandat Eisenhower se želio povući. Stranački čelnici, uplašeni kako će bez popularnog Ikea izgubiti izbore uspjeli su ga nagovoriti da se kandidira po drugi put (1956.). Ovaj put nije imao oponenta unutar stranke, a demokrati su mu opet suprotstavili Adlai Stevensona kojeg je ponovno pobijedio i to s još većom razlikom nego prilikom prethodnih izbora. U siječnju 1959. pobunjenici s vlasti svrgavaju kubanskog diktatora Fulgencia Batistu koji je bio vjeran američki saveznik. Vlast preuzima bivši Fidel Castro koji, svjestan kako će Sjedinjene Države biti sumnjičave prema novim vlastima, tvrdi kako on nije komunist te da ne predstavlja opasnost. Uskoro Eisenhower zaključuje kako Castro ipak jeste komunist i uvodi blokadu ove otočne nacije. Kako nije mogao dopustiti da u američkom susjedstvu opstane država s komunističkim režimom radi na stvaranju kubanskih kontrarevolucionarnih snaga i naređuje CIA-i da izradi plan invazije na Kubu. Tu invaziju Eisenhower nije dočekao na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država jer se zbog 22. amandmana američkog ustava koji propisuje kako jedna osoba može biti najviše dva puta predsjednik nije mogao kandidirati na izborima 1960. godine. Svoju je potporu dao Richardu Nixonu koji je do tada obnašao dužnost potpredsjednika. S druge strane Demokratska je stranka nominirala mladog senatora iz Massachusettsa Johna F. Kennedyja koji je na koncu i pobijedio. Eisenhower je izbor Kennedyja doživio vrlo osobno, smatrajući kako je biračko tijelo izborom Kennedyja odbilo njega osobno. Nakon okončanja izbornog procesa povukao se na malu farmu izvan mjesta Gettysburg (Pennsylvania) gdje je uzgajao stoku. Zimske je mjesece provodio u Palm Desertu u Kaliforniji gdje je igrao golf. Unatoč povlačenju iz aktivne politike ipak je još imao političkog utjecaja. Pomagao je Kennedyju prilikom invazije u Zaljevu svinja te Lydonu Johnsonu tijekom Vijetnamskog rata. Na predsjedničkim izborima 1964. godine podržao je republikanskog kandidata Barryja Goldwatera koji je izgubio izbore, a tijekom izborne kampanje 1968. godine ponovno je podržao svog bivšeg potpredsjednika Richarda Nixona koji je odnio pobjedu. Iste godine njegov unuk David Eisenhower oženio se Nixonovom kćerkom Julie. Početkom 1965. godine doživio je još tri srčana udara, a posljednje mjeseca života proveo je u vojnoj bolnici Walter Reed. Već na umoru 1969., rekao je: "Uvijek sam volio moju suprugu, uvijek sam volio svoju djecu, uvijek sam volio moju unučad i uvijek sam volio moju zemlju." Posljednje riječi koje je izgovorio bile su: "Želim ići. Bože, uzmi me!"
Objavljeno: 2. 1. 2020.
