Na sveučilištu u Trentu koje je osnovala talijanska demokršćanska stranka kako bi odgajala svoje kadrove, upoznali su se Renato Curcio i Margherita "Mara" Cagol. Curcio je bio izvanbračno dijete Yolande Curcio i uglednog zrakoplovnog časnika Renata Zampa. Njegova majka bila je dadilja u obitelji Renata Zampe i postala je njegova ljubavnica, ali nakon što je Yolanda na svijet donijela novorođenče Zampa je odbio priznati očinstvo. Ogorčena Yolanda sinu daje ime Renato, po ocu, a kako bi preživjela obavlja razne slabo plaćene poslove. No, ti poslovi jedva da su dostatni kako bi njoj i sinu omogućili dostojan život. Mladog Renata Curcija takve životne prilike neće obeshrabriti već će uporno raditi na tome da poboljša životne prilike. Godine 1961. uspijeva dobiti stipendiju za studij sociologije u Trentu. Bilo je to vrijeme kada je Italiju zahvatila gospodarska kriza i zemlja je sve više tonula u recesiju. Posljedično to je dovelo do vala radničkog nezadovoljstva i političke nestabilnosti u zemlji. U to vrijeme u Europi se javlja val studentskih prosvjeda koji se sve više šire. Ujedno to je vrijeme izrazitog antiratnog raspoloženja koje je potaknuto američkom vojnom intervencijom u Vijetnamu. Video snimke američkih zrakoplova koji bacaju napalm bombe na civile izazivaju negodovanje i to posebice među lijevo orijentiranim mladim ljudima. U skladu sa svojom političkom orijentacijom Curcio i Cagol čitaju i proučavaju ljevičarsku literaturu, a jedno od prvih djela koje će Curcio pročitati bit će upravo Komunistički manifest. Lošu gospodarsku i političku situaciju u Italiji pokušavaju iskoristiti i ekstremno desne skupine poput Ordine nuovo (Novi poredak) koje sukladno tzv. strategiji napetosti postavljaju bombe na javna mjesta kako bi se izazvali neredi i kaos koji bi u konačnici doveli do državnog udara. Potporu takvim skupinama pružaju i pojedini pripadnici talijanske vojske i sigurnosnih službi. Koliko je prijetnja bila ozbiljna govori i to da je 1964. godine zapovjednik talijanskih karabinjera general Giovanni De Lorenzo morao dati ostavku kada je otkriveno da pokušava organizirati državni udar u suradnji s pojedinim pripadnicima SIFAR-a, talijanske kontraobavještajne službe. Iz tog kaosa nastat će Crvene brigade (tal. Brigate Rosse), najpoznatija ljevičarska teroristička skupina u Europi.
Godine 1969. Curcio i napuštaju sveučilište i sele se u Milanu gdje se Margherita zapošljava u jednoj socijaldemokratskoj zakladi, a Renato radi u nakladničkoj kući Mondadori. U Milanu će upoznati Alberta Franceschinija, Prospera Galinarija i Giorgija Semeriu, troje članova omladinske organizacije talijanskih komunista. No, za ovu trojku politika komunista nije bila dovoljno radikalna jer je zagovarala oprez i susprezanje od nepromišljenih akcija. To je vodilo do toga da su se oni u svojim političkim stavovima sve više priklanjajli još radikalnijim idejama kineskih komunista. No, osim ideja kineskih komunista na ovu skupinu utjecat će i djela Lin Biaoa, Che Guevare, Abrahama Guillena te Carlosa Marighella. Iz tog rasadnika nastat će jezgro Crvenih brigada i njihova politička promišljanja, a oni će sami sebe nazivati "pravim marksistima". Za svoj cilj oni će postaviti stvaranje države koja će se temeljiti na Lenjinovom socijalizmu i principima Kulturne revolucije Mao Ce Tunga. Promidžbenim aktivnostima u tvornicama pokušavaju za svoje ideje pridobiti radništvo na sjeveru Italije. Ipak većina radnika i dalje je podržavala Komunističku partiju koja u ionako napetoj političkoj situaciji u Italiji nije željela dolijevati ulje na vatru. Kada su uvidjeli kako nenasilnim putem ne mogu pridobiti širi krug ljudi za svoje političke ideje, a primarni cilj bio je rušenje kapitalističke države, odlučuju pokušati doseći cilj nasilnim putem. Zamisao je bila da se izvede niz provokacija koja će bi izazivale profašističke snage da izvedu puč, a nakon čega bi se narod trebao pobuniti te krenuti u rušenje takve vlasti. Talijanski komunisti bili su protiv takvog pristupa jer bi se time kompromitirala njihova pomirljiva politika.
Prve žrtve
Jedna od prvih akcija Crvenih brigada dogodila se 5. listopada 1970. kada je zapaljen automobil generalnog direktora Sit-Siemensa Giuseppa Leonija. No, ova akcija će ostati bez većeg odjeka u talijanskoj javnosti i tako će ostati sve do 3. ožujka 1972. godine. Tada će brigadisti u tvornici Sit-Siemens oteti njezina direktora Idalga Macchiarinija. Nakon što je otet Macchiarini je vezan, a oko vrata mu je postavljen karton s ponižavajućim tekstom nakon čega su ga brigadisti fotografirali. Fotografija je umnožena i potom dijeljena po tvornici uz prateći tekst: "Macchiarini je fašist u bijeloj košulji, neprijatelj radničke klase. Proleterski proces Macchiariniju upozorenje je svima drugima u bilo kojoj tvornici i u bilo kojem drugom dijelu zemlje da na rat odgovaramo ratom, na rat na svim frontama ratom na svim frontama, na oružanu represiju gerilom. Nitko od dužnosnika antiradničke kontrarevolucije ne spava mirnim snom." Na koncu Macchiarini je ipak pušten na slobodu.
U to vrijeme Crvene brigade još ne pribjegavaju ljudskim žrtvama i njihove su akcije, premda obilježene nasiljem, još uvijek više propagandnog karaktera. No, pokušaj da ih se kompromitira dogodit će se već te iste 1972. godine. Vlasti će ih osumnjičiti da su u policijski automobil postavili bombu koja je ubila trojicu policajaca međutim kasnije će se ispostaviti da je taj teroristički čin odgovoran ekstremni desničar Vincenzo Vinciguerra. No, to neće biti jedini pokušaj ekstremne desnice da se Crvene brigade optuži za terorizam. Ipak, neće proći dugo vremena i crveni brigadisti počet će se služiti terorističkim metodama i ubojstvima. Prve žrtve Crvenih brigada pale su u lipnju 1974. godine kada su ubijena dva pripadnika neofašističke stranke MSI (Movimento Sociale Italiano). U rujnu iste godine policija je uhitila Renata Curcija i Alberta Franceschini koji su potom izvedeni pred sud i osuđeni na 18 godina zatvora. Ključna osoba u uhićenju Curcija bio je Silvano Girotto, bivši franjevac koji se uspio infiltrirati među pripadnike Crvenih brigada predstavljajući se kao suborac Che Guevare u Boliviji. No, ustvari je bila riječ o agentu talijanske sigurnosne službe. Ipak, Curcio je uz pomoć supruge Margherite Cagol uspio pobjeći iz zatvora. Sada kada je bio ponovno na slobodi valjalo je razmotriti daljnju strategiju. Odlučili su slijediti primjer južnoameričke gerile koja je novčana sredstava pribavljala otmicama.
Za prvu žrtvu otmice odabran je industrijalac Vallarino Gancia koji osim što je bio pripadnik talijanske elite ujedno je i živio u području kojeg su otmičari dobro poznavali. Kako će kasnije Renato Curcia tvrditi jedan od razloga zašto je izbor pao na Gancia je i taj što je on financirao talijanske fašiste. Nakon što je meta odabrana moglo se krenuti u akciju, ali ovaj puta bez Curcia jer je njegova fotografija, nakon bijega iz zatvora, bila u svim talijanskim medijima što je uvećavalo mogućnost da bude prepoznat tijekom otmice. Umjesto njega sudjelovala je Margherita Cagol s još jednim brigadistom. Oni su Gancia smjestili u jednu unajmljenu seosku kuću i na smjenu stražarili. Tijekom noći stražu je držala Margherita, a pred jutro smijenio ju je drugi otmičar koji je zaspao na straži i nije se probudio sve dok karabinjeri nisu pokucali na vrata kuće u kojoj su boravili. Otmičari su se dali u bijeg, ali karabinjeri su prije toga blokirali rutu za bijeg. Otmičari su odlučili boriti se i došlo je do oružane borbe u kojoj su poginula dva karabinjera i Marghareta Cagol. Sljedeći korak vlasti bilo je ponovno uhićenje Curcia. To je policiji pošlo za rukom 1976. godine kada je doznala da se u Milanu u ulici Maderno br. 5 kriju glavešine Crvenih brigada. Zgradu u kojoj su nalazili opkolili su karabinjeri, a na okolnim zgradama raspoređeni su snajperisti. Nakon toga policija je pozvala Curcia na predaju na što je on odgovorio rafalnom paljbom kroz vrata svog stana. Policija je uzvratila i istom mjerom te je u pucnjavi koja je uslijedila Curcio i ranjen. Nakon ranjavanja uzviknuo je: "Dobro! Dosta je, predajem se! Ne pucajte!" Policija je tada zatražila da izađe iz stana s rukama iznad glave, što je i učinio. Na izlazu iz stana nekoliko policajaca zaskočilo je Curcio na što je on uzvratio riječima: "Pazite s rukom, ranjen sam."
Mario Sossi
Mario Sossi bio je okružni tužitelj poznat po istragama ekstremističkih skupina, a među njima su bile i Crvene brigade. Dana 19. travnja 1974. brigadisti su ga oteli u blizini njegova doma u Genovi te u zamjenu za njegovo oslobođenje tražili puštanje na slobodu osam zatočenih terorista iz također lijeve terorističke skupine Grupa XXII listopad (tal. Gruppo XXII Ottobre). Ova je otmica bila prekretnica u taktici Crvenih brigada jer svoje napade nisu više usmjeravali samo na političke protivnike i kapitalistčki sustav već su izravno napali talijansku državu.
Iako su ostale bez ključnog čovjeka Crvene brigade nisu postale ništa manje opasne. Naprotiv, njihove su terorističke akcije unosile nemir i strah diljem Italije. Kolika je njihova snaga bila pokazalo je suđenje Curciju i ostalim uhićenim brigadistima koje je trebalo početi 3. svibnja 1977. godine. Uhićeni brigadisti izjavili su da ne žele branitelje po službenoj dužnosti. No, predsjednik odvjetničke komore Fulvio Croce svejedno je imenovao branitelje optuženima. Nakon toga optuženi su izjavili kako će kolaboracionisti odgovarati pred revolucionarnim sudom. Poslije te izjave neki od odvjetnika imenovanih za branitelje po službenih dužnosti povukli su se iz sudskog procesa. Predsjednik odvjetničke komore Croce nije i krajem travnja iste godine (1977.) Crvene brigade su ga ubile. Na koncu predsjednik suda Guido Barbaro mora je odgoditi suđenje jer nije mogao prikupiti dovoljan broj porotnika za početak suđenja. Od deset porotnika na suđenju su se pojavila samo dvojica dok je preostalih osam sudu priložilo pismene potvrde liječnika da su bolesni. Suđenje je odgođeno za narednu godinu (1978.). Bilo je očigledno da je strah od Crvenih brigada zavladao i talijanskim pravosuđem. Strah nije bio bezrazložan jer su u samo tri godine (1975. - 1978.) Crvene brigade otele oko 300 ljudi. U pravilu to su bili bogataši koji su se javno razmetali svojim velikim bogatstvom. Oni su postali gotovo idealna meta terorista koji su otmice doveli gotovo do savršenstva. Otmice su se događale brzo i uvjeti otkupa bili su jednostavni - ako se ne isporuči tražena svota u zadanom roku oteti će biti smaknut. Iznosi su se kretali od tri do pet milijuna dolara po osobi, a zao glas koji je pratio Crvene brigade pomogao im je u tome da su za sve otete plaćene tražene otkupnine.
Ustroj i logistika
Uspjehu Crvenih brigada pridonosio je i njihov ustroj. Na samom vrhu ustrojne piramide nalazila se Strateška direkcija (tal. Direzione strategica) koja je smatrana mozgom ove terorističke organizacije. Broj njezinih članova varirao je s vremenom od najviše dvadesetak do deset, a nju su uvijek činili visoko obrazovani ljudi. Primjerice, kada je Strateška direkcija brojala 10 članova njih sedam su bili doktori znanosti. Prema ustroju ovo je tijelo bilo zaduženo za političko-organizacijski program Crvenih brigada i objavljivala je rezolucije koji su imale za svrhu biti vodič rada ove terorističke skupine. Ustrojbeno prema dolje komunicirala je isključivo izravno s pukovnicima koji su bili na čelu borbenih formacije zvanih kolone. Jednu kolonu činile su tri brigade, a brigade su se dijelile na ćelije. Kao temeljna formacija ćelija se mogla sastojati od 5 - 10 ljudi. Sukladno potrebama ćelije su se mogle spajati u module. Postojalo je deset kolona koje su svoja sjedišta imale u Milanu, Genovi, Torinu, Rimu, Napulju, Firenzi, Padovi, Veroni, Bologni i pokrajini Veneto. Ovisno o lokaciji kolone su imale posebne uloge i zadaće. One na sjeveru zemlje bile su aktivne u područjima s velikim brojem tvorničkih radnika. Rimska kolona imala je za cilj napadati političke lidere i osobe koje su povezane s demokršćanskom strankom. Područja na kojima nisu utemeljen kolone pokrivali su regionalni revolucionarni komiteti. Oni su trebali biti temelj za stvaranje budućih kolona na područjima gdje su djelovali.
U pravilu Crvene su brigade novačile nezaposlene radnike, studente i sve one koji su imali entuzijazma za revolucionarne promjene. Ipak, prije ulaska u organizaciju potencijalni novaci bili bi podvrgnuti testiranju kako bi se ustanovilo mogu li se odreći uobičajenog načina života. Ključni kriterij za članstvo nije bilo samo ideološko uvjerenje već želja osobe da se bori protiv nepravde te da posjeduje želju za stvaranje novog društva koje bi prema viđenju brigadista trebalo biti pravednije za običnog čovjeka, prije svega radnika. Što se tiče samog broja pripadnika Crvenih brigada, s obzirom na to da je bilo riječ o terorističkoj i samim time velom tajne obavijenoj organizaciji teško je utvrditi točan broj. Prema minimalističkim procjenama njihov broj nije prelazio 400 do 500 pripadnika. No, kada se u obzir uzme ustroj i logistika koja je bila potrebna da bi sve funkcioniralo kako je zamišljeno takve procjene čine se premalim. Vjerojatnijim se čini brojka od 700 do 800 brigadista koji su sudjelovali u oružanoj borbi dok bi se s logističkom potporom i političkim vodstvom taj broj mogao penjati i do dvije tisuće ljudi.
Kada se Crvene brigade promatraju s logističke točke gledišta može se reći kako je bila riječ o odlično ustrojenoj organizaciji. Brigadisti su posjedovali vozni park s velikim brojem raznolikih vozila - od najjeftinijih do najskupljih automobila. Na raspolaganju su im bile i vlastite automehaničarske radionice te laboratorij za izradu lažnih dokumenata. Sukladno potrebama urbane gerile raspolagali su s 5000 do 6000 konspirativnih stanova diljem cijele Italije, i to su gotovo u pravilu bili stanovi u najskupljim dijelovima gradova u kojima su djelovali. Uspjeli su ustrojiti i vlastite krojačke radionice gdje su šivane vojne, žandarmerijske i ostale odore za kojima se ukazivala potreba u njihovim akcijama. U slučaju kad bi brigadisti bili ranjeni nisu mogli poći kod redovnog liječnika kao svaki drugi građanin te su stoga ustrojene posebne mini klinike gdje brigadistima nije pružana ne samo prva pomoć već su izvođene i gotovo sve vrste operacija. Na koncu postojala je i računovodstvena služba koja je funkcionirala na isti način kao i u bilo kakvoj poslovnoj tvrtki.
Ljevičarski terorizam
Crvene brigade nisu bile jedina ljevičarska teroristička organizacija u Italiji. Koncem 1971. u Napulju su se pojavile Naoružane proleterske ćelije (NAP) koje su zagovarale podizanje oružane revolucije.
Tako velika i dobro ustrojena logistika zahtijevala je redovna i izdašna novčana sredstva kako bi mogla uspješno funkcionirati. Dio novaca nabavljan je otmicama bogatih Talijana, a dio je novca dolazio od nepoznatih donatora. Za pretpostaviti je kako je bila riječ o talijanskim salonskim ljevičarima među kojima su Crvene brigade bile iznimno popularne. Jedan dio novčanih sredstava dolazilo je i iz Sovjetskog Saveza kao ideološkog sumišljenika Crvenih brigada. Manji dio novca dolazio je od pljačke banaka i robnih kuća. Primjerice, samo u pljački robne kuće Coin 1972. godine brigadisti su ukrali 20 milijuna lira, a iste godine iz banke Sv. Prospera ukrali su 14 milijuna lira. No, Crvene su brigade rijetko pribjegavale pljački banaka. U slučajevima kada bi se neki brigadist samostalno odlučio na takvu akciju čekala ga je kazna zbog neposluha. Najteža kazna bila je ubojstvo prekršitelja, a ako ona ne bi bila određena tada prekršitelju pucano u koljeno. Kasnije će biti osmišljena surovija verzija kažnjavanja - umjesto pucanja u koljeno prijestupniku je koljeno izbušeno bušilicom.
Prikupljeni novac Crvene brigade nisu koristile samo za izvođenje novih terorističkih akcija već su njime skrbile i o svojim zatočenim članovima. Potplaćivani su zatvorski čuvari pa čak i zatvorski upravitelji kako bi zatočeni brigadisti imali bolji tretman od drugih zatvorenika. U praksi to je značilo da su imali bolju hranu od ostalih zatvorenika, da su smještani u bolje ćelije te su mogli komunicirati s vanjskim svijetom. Podmićeni čuvari služili su i kao doušnici Crvenih brigada u slučajevima kada bi netko zlostavljalo zatočene brigadiste. Tada bi Crvene brigade zlostavljača prvo pretukli za upozorenje, a potom se ne bi libili ubiti svoju žrtvu ako ne bi promijenila svoje ponašanje nakon upozorenja. Čak je i sama Cosa Nostra strahovala od Crvenih brigada i svojim je pripadnicima naložila da izbjegavaju sukobe s pripadnicima Crvenih brigada.
Otmica Alda Mora
Prekretnica u povijesti Crvenih brigada bit će 1978. godina koju će brigadisti započeti serijom napada. U ožujku te godine u Torinu brigadisti će ubiti policajca Rosaria Belardija. Smaknuće nije bilo rezultat slučajnog odabira već osveta za njegovo sudjelovanje u uhićenju brigadista među kojima je bio i Renato Curcia. Među odabranim metama bio je i Marzio Astarti, direktor Chemical banke, koji je napadnut pri odlasku na posao. Dok je gospođa Astrati supruga ispraćala na posao uz pločnik se zaustavila crna limuzina iz koje je zapucano. Tri hica pogodila su njezina supruga u lijevu nogu. Samo dva dana kasnije brigadisti su napali Ricarda Palmu, šefa Osmog ureda Ministarstva uprave, koji je radio na modernizaciji zatvorskog sustava. Kao i Astrati i Palma je napadnut pri odlasku na posao. Dok je ulazio u automobil prišla su mu trojica ljudi, jedan ga je potapšao po ramenu i u glavu mu sasuo 14 hitaca. Odabir mete i krvava egzekucija nisu bili slučajni. Tri tjedna prije ubojstva Ricardo Palma je bio u Torinu gdje je nadgledao postavljanje osiguranja zatvora i sudnice u kojoj je trebao početi sudski proces Renatu Curciju i ostalim uhićenim brigadistima. Palim posjet bio je tajan, ali je policija posumnjala da u vlastitim redovima postoji osoba koja tijesno surađuje s Crvenim brigadama. Pretpostavka je bila posve točna jer tajni suradnik je bio Giovanni Senzani, ugledni vrhunski kriminalist koji je bio zaposlen u Ministarstvu uprave.
Oružje
Glavno oružje Crvenih brigada bila je čehoslovačka strojnica Škorpion. Zbog svojih malih dimenzija i praktičnosti (imala je ugrađen prigušivač zvuka) bilo je gotovo idealno oružje za urbane terorističke akcije. Tako maleno oružje moglo se staviti u džep, torbu ili čak žensku torbicu.
Događaj koji će posebice šokirati talijansku javnost dogodit će se u Rimu 16. ožujka u 9:04 h. Bivši predsjednik vlade i vođa demokršćana Aldo Moro nakon jutarnje mise zaputio se prema gradu na sjednicu talijanskog parlamenta u plavom Fiatu 130. Njegovo vozilo slijedio je automobil marke Alfa Romeo u kojem su bili tajni agenti zaduženi za Morovu sigurnost. Za upravljačem plavog Fiata kojim se vozio Aldo Moro bio je tajni agent Domenico Ricci i još jedanm agent. U ulici Mario Fani ispred njega se našao bijeli Fiat 120 koji je naglo zakočio. Alfa Romeo, u kojem su se vozili tajni agenti iz pratnje, pri tiznenadnom je kočenju udarilo je u plavi Fiat u kojemu se vozio Aldo Moro. Nakon toga iz bijelog Fiata izašla su dva čovjeka hineći kako žele ustanoviti tko je kriv za sudar. Kada su se približili vozilu Alda Mora ubili su oba agenta u njegovu vozilu. Gotovo istvoremeno s terase obližnjeg bara, do tog trenutka skriveni iza cvijeća, devet brigadista odjevenih u pilotske odore zrakoplovne tvrtke Alitalia zapucali su na agente koji su se vozili u Alfa Romeu. Svih pet agenata je ubijeno, a Aldo Moro otet.
Dva dana kasnije, 18. ožujka 1978., dnevni list Il Messaggero objavio je tzv. Komunike broj 1 Crvenih brigada. Simbolično, novinarima je on uručen na mjestu gdje su Brut, Kasije i ostali urotnici ubili Cezara. Uz komunike objavljena je i fotografija koju su crveni brigadisti priložili - na njoj se Aldo Moro nalazi ispod velike crvene zastave na kojoj je napisano ime Crvenih brigada i petokraka zvijezda. U tekstu koji je upućen javnosti brigadisti su Mora nazivali "političkim gazdom" Italije i provoditeljem "direktiva imperijalističkih centrala". Međutim, javnost nije pozitivno reagirala na ovaj teroristički čin, a to se vidjelo već na sahrani petorice Morovih tjelesnih čuvara kada se okupilo stotinjak tisuća ljudi. Posljednjem ispraćaju nazočili su kako predstavnici demokršćana tako i komunista. I u samim ljevičarskim listovima, komunističkom glasilu Unita te socijalističkom Avanti zaredale su se oštre osude ovog terorističkog akta.
Krajem ožujka Crvene će brigade u javnost pustiti prvo Morovo pismo iz tzv. narodnog zatvora. Moro će pismo nasloviti na ministra unutarnjih poslova Francesca Cossigu i u njemu, između ostalog, napisati: "S punom mi je jasnoćom rečeno da sam smatram političkim zarobljenikom i podvrgnut sam, kao predsjednik demokršćana, procesu koji se vodi da bi se utvrdile moje tridesetogodišnje odgovornosti. U tim okolnostima ti pišem rezerviranim načinom kako biste ti i prijatelji, na čelu s predsjednikom vlade, mogli korisno razmisliti što je raditi kako bi se izbjegle nevolje." U pismu će zatražiti od Cossige započinjanje pregovora s Crvenim brigadama o njegovu puštanju na slobodu. U zamjenu za to vlasti su trebale pustiti na slobodu neke od zatočenih brigadista. Zahtjev nije bilo neuobičajen jer ne bi bilo prvi puta da se radi ovakva razmjena jer slične aranžmane vlasti su već prakticirale s Crvenim brigadama. Primjerice, tako je oslobođen oteti demokršćanski političar Ciro Cirillo. Slične zamjene vlasti su prakticirale izvoditi i s mafijom. Međutim, ovaj puta talijanska će vlada odbiti pregovarati s brigadistima, a osim Socijalističke stranke sve ostale talijanske parlamentarne stranke poduprijet će tu odluku. Unatoč ovakvom neočekivanom razvoju događaja Moro nije gubio nadu i slao je apele talijanskoj vladi. U jednom od svojih kasnijih pisama, sluteći da je možda ostavljen na cjedilu napisao je: "Ja sam politički zarobljenik kojeg vaša nagla odluka protiv bilo kakvog razgovora koji bi se odnosio na druge osobe, isto tako zatvorene na drugoj strani, stavlja u nepodnošljivu situaciju. Vrijeme brzo teče i nije ga mnogo ostalo. Ovdje je riječ ne o apstraktnom planu već o planu ljudske i političke oportunosti kako to ne bi bilo moguće mojem pitanju dati jedinu moguću političku soluciju predviđajući oslobođenje zarobljenika s obiju strana. Držati se čvrsto može izgledati više prikladno ali pokoja koncesija nije samo pravedna već i politički korisna."
Kontroverze
Nakon osam tjedana zatočeništva Crvene su brigade odlučite likvidirati Mora kojem je pucano u glavi i grudi. Morovo je tijelo potom ostavljeno u prtljažniku Renaulta 4 ispred glavne rimske policijske postaje u Ulici Caetani. Ujedno, vozilo je parkirano na stotinjak metara zračne linije od sjedišta demokršćana i na otprilike istoj udaljenosti od sjedišta komunističke stranke. Poslije pronalaska Morova tijela osnovano je parlamentarno povjerenstvo koje je trebalo istražiti ovu otmicu. Jedan od članova tog povjerenstva Sergio Flamigni, član demokršćanske stranke, tvrdi kako je povjerenstvo što je više istraživalo otmicu nailazilo na sve više kontradikcija. Primjerice, u oružanom prepadu koje su izveli teroristi ispucana su 92 okvira za strojnice, a od kojih su 49 ispucani iz istog oružja. To daje naslutiti da je jedna jedina osoba obavila najveći dio posla. No, samo je jedan od petorice Morovih tjelohranitelja uspio izvaditi pištolj ali ne i zapucati, dok je Moro prošao bez ozljede. Istovremeno prepad je trajao manje od minute, što dovodi do zaključka da je u prepadu morao sudjelovati elitni ubojica.
Sumnje u službenu verziju otmice pobuđuje i podatak da je na dan Morove otmice na rimskoj radio postaji vijest o otmici emitirana u 8:30 h, a on je otet tek 34 minute kasnije. Iznenađuje i podatak da je dva dana nakon otmice policija na tragu otmičarima. Prateći trag istražitelji dolaze u zgradu u Ulici Gradioli i pretresaju sve stanove osim jednoga. Kasnije će se ispostaviti da je upravo u tom stanu boravio Mario Moretti, čovjek koji je sudjelovao u otmici Alda Mora i svakodnevno ga ispitivao tijekom zatočeništva. Jedan od otmičara, Alberto Franceschini, govoreći o Morovoj otmici kasnije će izjaviti: "Tijekom Morove otmice shvatili smo da postoji niz čudnovatih događaja koje smo u početku pripisivali nevjerojatnoj neučinkovitosti. Rekli smo - ako nam netko hoće pomoći to je u redu, ako nam netko pomaže onda ćemo pobijediti uz pomoć naših nepoznatih simpatizera."
U potrazi za Morom talijanska je država mobilizirala 35.000 vojnika i policajaca, ali potraga nije dala nikakvih rezultata. U otmicu se potom umiješala i kalabrijska mafija čiji su predstavnici stupili u kontakt s demokršćanskim zastupnikom u talijanskom parlamentu Benitom Cazzolom. Kalabreški mafijaši povjerili su Cazzolu kako znaju gdje je zatočen Aldo Moro i potom su mu dali adresu zgrade u Ulici Gradioli koju je policija već ranije pretresala. Dobivenu informaciju zastupnik Cazzolo je proslijedio policiji, ali reakcije redarstvenih snaga nije bilo. I budući predsjednik Italije Romano Prodi došao je do informacije gdje je zatočen Moro (i on je tvrdio da je riječ o Ulici Gradioli) te je o tome je obavijestio ministra unutarnjih poslova Cossigu. Na to mu je Cossiga uzvratio kako u Rimu ne postoji Ulica Gradoli! No, zato je izvedena predstava za javnost u selu Gradoli udaljenom stotinjak kilometara od Rima gdje je gotovo cijeli dan 50 policajaca opsjedalo selo.
Nešto kasnije u javnosti je objavljena navodna izjava Crvenih brigada - Komunike broj 7 - u kojoj se tvrdi da je Moro ubijen te da njegovo tijelo leži na dnu jezera Duchessa. Organizirana je potraga na jezeru, ali ronioci nisu uspjeli ništa pronaći. Poslije će se ispostaviti kako je bila riječ o lažnoj vijesti koju je u javnost pustila talijanska obavještajna služba. Zašto je to učinjeno nikada nije razjašnjeno. Unatoč lažnoj vijesti potraga nije stala - prema uputama ministra unutarnjih poslova Cossige i dalje e tragalo za Morovi tijelom. No, sada je potraga prebačena u planine gdje se u dubokom snijegu i ledu tragalo za tijelom Alda Mora. Takvo što bilo je posve neobično jer Crvene brigade su bile isključivo urbana gerila te nikada nisu svoje žrtve napadale ili ubijale izvan naseljenih mjesta. Na koncu i ova je pretraga završila bezuspješno. Da situacija bude čudnija cijelo to vrijeme dok je trajala potraga za Morovim tijelom on je još uvijek bio živ.
S obzirom na to da je upravo Moro bio najvatreniji pristaša postizanja tzv. povijesnog kompromisa kojim bi se komunistima konačno dao djelić vlasti moglo bi se pretpostaviti kako se ta ideja nekim ljudima na desnom političkom spektru uopće nije svidjela. Lako je moguće da su upravo iz tog razloga neki od njih kočili istragu i tako pomagali teroristima. Ako bi Aldo Moro bio ubijen s njegovom smrću propala bi i zamisao o uključivanju komunista u najviše vrhove državne vlasti.Neki analitičari smatraju kako je drugi jaki čovjek demokršćana Giulio Andreotti jednostavno iskoristio priliku i riješio se unutarstranačkog suparnika. Da ovo posljednja pretpostavka možda nije bez osnova potvrdile su i Morove bilješke koje su nađene u jednom od skrovišta Crvenih brigada u kojima je Moro Gulia Andreottija nazvao zmijom, Francesca Cossigu zločinačkom šeprtljom, a tajnika stranke Benigna Zaccagninija nesposobnom izdajicom.
Otmica generala Doziera
Kada je Aldo Moro počeo vjerovati da je prepušten sudbini odlučio je brigadistima iznijeti svoja saznanja koja bi ih mogla zanimati. Svojim otmičarima ispričao je sve što je znao o dužnosnicima NATO pakta u Italiji - tko su oni, gdje borave i na kojim su položajima. Pri tome je spomenuo i ime američkog brigadnog generala Jamesa Lee Doziera. Riječ je bila o zamjeniku zapovjednika logistike i administracije pri južnom krilu NATO saveza i najviše rangiranom američkom časniku u tom zapovjedništvu. Zvučna funkcija koja je, pokazat će vrijeme, bila dovoljno zanimljiva Crvenim brigadama. Tri godine nakon Morove otmice, 27. travnja 1981., brigadisti su oteli generala Doziera. U njegov stan ušli su prerušeni u vodoinstalatere, što je bio neobično drzak i smion pothvat ako se uzme u obzir da je Dozier običavao koristiti javni prijevoz na putu od stana do posla i samim time predstavljao je laku metu. U stanu je boravila i Dozierova supruga koju su zavezali, stavili joj povez na oči i zapušili usta. Upadom u stan tako važne osobe brigadisti su željeli poslati poruku do kuda seže njihova moć tj. da nitko i nigdje nije siguran. U stanu su sačekali da se general vrati s posla i udarili ga drškom pištolja u glavu kako bi ga onesvijestili. Zatim su žrtvu stavili u prtljažnik svog vozila i odvezli se u tzv. narodni zatvor. Zapravo je bila riječ o konspirativnom stanu Crvenih brigada u predgrađu Padove. Tu su američkog generala smjestili u veliki šator podignut unutar stana, a unutar tog velikog šatora podigli su još jedan manji.
Nakon ove otmice cijeli sjever Italije preplavili su karabinjeri tragajući za Dozierom i njegovim otmičarima. Na cestama karabinjeri su učestalo radili provjere vozila i putnika. Provjeravan je svaki mogući trag, a kao pomoć istražiteljima iz Sjedinjenih Država došlo je šest antiterorističkih stručnjaka. Pomaka u istrazi i novih tragova nije bilo i talijanska vojna obavještajna služba SISMI (Servizio per le Informazioni e la Sicurezza Militare) odlučila je potajice zatražiti pomoć mafije. Magazin Time u broju od 28. veljače 1983. godine objavio je članak u kojem je opisano kako je tekla da neobična suradnja: "Trebalo je samo dva dana da čelnici SISMI-ja, talijanske obavještajne službe, odluče da bi možda moglo biti od koristi obratiti se mafiji kako bi pomogla u pronalasku generala Doziera. SISMI je znao da bi došlo do skandala kad bi se saznalo da je talijanska vladina agencija izravno kontaktirala s mafijom. Zato je razrađen suptilan plan. Pristupit će se mafijašima u Sjedinjenim Državama od kojih će se zatražiti da stupe u vezu sa svojim kolegama u Italiji. Marcello Campione, tada vojni ataše u talijanskoj misiji pri Ujedinjenim narodima stupio je u kontakt s njujorškom mafijom. Radeći pod kodnim imenom Krojač, Campione je doveden do utjecajnog mafijaškog savjetnika u Brooklynu koji živi, između ostalog, i od pomaganja Talijanima da uđu u Sjedinjene Države. Debeljko, pod tim je imenom savjetnik poznat u svijetu podzemlja, pristao je Campionea upoznati s jednim talijanskim mafijašem koji je pobjegao u Sjedinjene Države." Na koncu doznalo se za tri moguće lokacije na kojima je mogao biti Dozier i odlučeno je da snage sigurnosti izvrše prepad istovremeno na sva tri mjesta i pokušaju osloboditi generala Doziera.
Nakon šest tjedana provedenih u zatočeništvu Dozier je konačno oslobođen. Iste godine rimski tjednik L'Espresso objavio je tekst svog novinara koji je tvrdio kako su podaci o mjestu Dozierova utamničenja dobiveni torturom. Ministar unutarnjih poslova Virginio Rognoni zanijekao je tu informaciju, ali novinar je ipak nekim čudom potom završio u zatvoru. Tri desetljeća kasnije u javnost će dospjeti izvješće koje je podnio policajacSalvatore Genova, koji je bio sudionik istrage, i u kojem je službeno nadređenima prijavio da su tijekom ispitivanja uhićenici mučeni. U svom izvješću Genova tvrdi da je brigadist Nazareno Mantovani mučen metodom waterboardinga - u usta mu je gurana sol, a slana voda sipana kroz cijev zabodena mu je izravno u želudac. Kako Mantovani nije popuštao ni pri najgorem mučenju ista je metoda primijenjena na drugom uhićenom brigadistu Ruggeru Voliniju, ali ni on se nije slomio tijekom mučenja. Na koncu istražitelji su pred Volinija doveli njegovu djevojku Elisabettu Arcangeli i mučili je tako što su joj kliještima čupali bradavice na dojkama i silovali je pendrekom dok je ona urlala od užasnih bolova. Volini je nakon toga odlučio progovoriti samo kako bi spasio djevojku. Njegov iskaz potvrdio je i treći uhićeni brigadist Antonio Savasta koji je, nakon što je vidio što se dogodilo, odlučio progovoriti bez mučenja.
Masovna uhićenja
Tri mjeseca nakon Dozierova oslobađanja talijanska je vlada pokrenula veliku akciju uhićenja brigadista. Samo u periodu između prosinca 1981. i ožujka 1982. uhićeno je preko 200 pripadnika Crvenih brigada. Uhićenicima su uskraćena i neka od prava koje inače uhićene osobe imaju - nisu im dopušteni telefonski pozivi i nisu smjeli primati pakete. Bio je to početak kraja moći Crvenih brigada premda one nikad nisu do kraja uništene, ali je njihova moć i brojnost svedena na gotovo zanemariv obim. Prekretnica u povijesti Crvenih brigada i pad njihova utjecaja zapravo je dogodila nakon otmice i ubojstva Alda Mora. Pokazalo se kako je on bio posve kriva meta jer je zbog svoje politike postizanja kompromisa s komunistima uživao i velik ugled među talijanskim ljevičarima. To je bila ključna, ali ne i jedina greška brigadista. Nakon Morove otmice Crvene su brigade sve više griješile u odabiru meta. Primjerice, 24. siječnja 1979. godine ubile su sindikalistu i pripadnika Komunističke stranke Guida Rossu. Odluka za njegovo smaknuće donesena je nakon što je vlastima prijavio jednog brigadistu koji je dijelio letke u tvornici te je nakon uhićenja i svjedočio protiv njega na sudu. Na talijanskoj ljevici takvo ubojstvo nije imalo niti malo pozitivan odjek. To se zorno vidjelo na sprovodu Guida Rosse gdje se pojavilo više stotina tisuća ljudi, a većinom su to bili radnici. Generalni tajnik Komunističke partije Italije Enrico Berlignuer poslao je brzojav u kojemu je, osvrćući se na teroristički čin izjavio: "To je izraz njihove izolacije i političke impotencije." Nakon takve izjave čelnika talijanskih komunista i među samim brigadistima došlo je do sukoba.
U organizaciji, čak u samoj Strateškoj direkciji, pojavila se struja koja je izravno napala začetnika Crvenih brigada Renata Curcia i optuživši ga kako je sve što je radio bilo krivo. Ta je struja tvrdila kako su unatoč brojnim terorističkim akcijama izostali rezultati jer kapitalistička država i njezin ustroj nisu srušeni. Štoviše, nije bilo čak ni znakova koji bi upućivali na promjenu trenutačnog stanja. Iz toga se izvlačio zaključak kako je postojeći oblik borbe besmislen, a zbog svega što su učinili narod brigadiste više ne doživljava kao borce za slobodu već ih smatra teroristima. Sve je kulminiralo time da je Curcio optužen da je tiranin koji bi bio gori od Robespierrea ako bi došao na vlast. Njegovi protivnici unutar organizacije nazivali su ga fachinello (tal. mali fašist). Nakon unutarnjeg sukoba terorističke akcije nisu prestale, ali njihov obim i značaj sve se više smanjivao. S druge strane bilo je sve više uhićenih brigadista koji su se nagodili s vlastima te zauzvrat odlučili ispričati sve što znaju o svojim donedavnim sudrugovima. Posljedično, to je dovodilo do novih uhićenja te se tako smanjivao broj aktivnih brigadista koji bi mogli izvoditi terorističke akcije.
U fokus talijanske javnosti Crvene su brigade ponovno su na kratko došle 1999. godine kada su ubile Massima D'Antonu, savjetnika tadašnjeg talijanskog premijera Massima D'Aleme. Tri godine kasnije (2002.) iz istog je pištolja ubijen ekonomski savjetnik premijera Silvija Berlusconija Marco Biaggi. No, ti napadi bili su samo blijeda sjena terorističke organizacije koja je sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća sijala strah diljem Italije. Crvene brigade više nemaju niti snagu, a još manje značaj kakav su imali zadnjih desetljeća prošlog stoljeća kada su se ubrajale među najozbiljnije prijetnje talijanskoj državi u njezinoj suvremenoj povijesti. Unatoč intenzivnom policijskom progonu te nadzoru obavještajnih agencija Crvene su brigade više od 15 godina uspijevale držati Italiju u strahu. To najviše mogu zahvaliti tzv. "mekoj potpori" koja je bila iznimno široka. Potporu su uspjeli dobivati jer su građani gotovo svakodnevno uviđali nepravde, nejednakosti u talijanskom društvu te shvaćali nužnost promjena u društvu u kojem žive.
Objavljeno: 14. 6. 2012.
