Nakon napada njemačkog Wehrmachta 6. travnja 1941. godine na Kraljevinu Jugoslaviju ova će država u roku dva tjedna biti izbrisana s karte Europe. Bio je to posljednji od njemačkih munjevitih (blitzkrieg) napada koji će prethoditi agresiji na Sovjetski Savez 22. lipnja iste godine. Njemački planeri rata nakon kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije ne predviđaju na njezinu tlu pojavu značajnog pokreta otpora, a upravo će na tlu izbrisane države buknuti otpor neslućenih razmjera protiv njemačkih okupatora i njihovih saveznika. Partizanski pokret predvođen hrvatskim komunistom Josipom Brozom Titom u izrazito će nepovoljnim uvjetima dići ustanak i na koncu izvojevati pobjedu. U toj borbi Titovim će se partizanima priključiti i njemački domoljubi, a jedan od prvih bit će radnik iz Osijeka i predratni komunist Ferdo Herbstsommer, koji će poginuti već u prvim sukobima. Prema dostupnim podacima preko dvije tisuće Nijemaca borit će se tijekom Drugog svjetskog rata u partizanskim postrojbama. Posebno mjesto među njima zauzet će postrojba Ernst Thälmann.
Rastom partizanskog pokreta stožer Drugog korpusa narodnooslobodilačke vojske Hrvatske sredinom 1943. godine odlučio je da se pored češko- slovačkog bataljuna Jan Žiška i mađarskog bataljuna Sándor Petőfi ustroji i postrojba za pripadnike njemačkog naroda. Početkom kolovoza održan je sastanak načelnika stožera korpusa Mate Jerkovića i sedmorice boraca njemačke narodnosti (Ivan Johan Muker, Rudolf Vaupotich, Adam Steinbrickner - Žan, Johann Kautzmann, Andreas Sommer, Josef Bot, Johann Fletz ) na kojem je dogovorena realizacija ove odluke. Određeno je da pripadnici postrojbe uz zvijezde petokrake na kapama nose i crno-crveno-žute trobojnice koje su predstavljale boje Wiemarske republike. Odlukom stožera zapovijedi u postrojbi davat će na njemačkom jeziku. Sukladno dogovoru 15. kolovoza 1943. godine u selu Slatinski Drenovac (okolica Slatine) utemeljena je četa Ernst Thälmann. Pred postrojenim borcima pročitana je odluka Drugog korpusa NOV Hrvatske o osnivanju ove postrojbe. Nakon osnivanja pripadnici postrojbe dobili su puške marke Mauser te je uz svaku pušku dijeljenja je i jedna ili dvije ručne bombe tzv. kragujevke ili pak njemačke Handgrante (HGr).
Ernst Thälmann
Vođa Komunističke partije Njemačke (KPD) u vrijeme Weimarske republike. Uhitio ga je Gestapo 1933. godine i držao u zatočeništvu do 1944. godine. Ubijen je u logoru Buchenwald po osobnoj zapovijedi Adolfa Hitlera. Tijekom građanskog rata u Španjolskoj nekoliko postrojbi njemačkih republikanskih dobrovoljaca nosilo je njegovo ime.
Zapovjednikom postrojbe imenovan je Rudolf Vaupotich, a za dozapovjednika Josef Kirchner. Prvi komesar čete postao je Ivan Johan Muker (iz Daruvara) koji je do tada bio komesar u 18. slavonskoj brigadi. S njim su u partizane otišla i njegova dva sina Ivan i August. U vrijeme formiranja čete obojica su poginula (Ivan 12. ožujka 1942., a August oko mjesec dana kasnije). Za pomoćnika komesara postavljen je Adam Steinbrickner (zvani Žan). U odluci o osnivanju čete spominju se još Johan Maschah (zapovjednik voda) i Josef Toth (politički delegat). Za sekretara skojevske grupe određena je Betta Stumberger. Sestre Emilija (Ema) i Irma Mayer određene su za bolničarke, a na mjesto kurira postavljen je petnaestogodišnji Karlo iz Alzasa. Ujedno i najmlađi borac u postrojbi. Točno brojno stanje postrojbe na dan osnivanja nije utvrđeno, ali prema dostupnim podacima moguće je zaključiti kako je krajem kolovoza postrojbu činilo tridesetak boraca. U postrojbi su bili najbrojniji tzv. folksdojčeri, ali bilo je tu i prebjega iz postrojbi Wehrmachta. Među njima je bilo Austrijanaca, pruskih Nijemaca, Nijemaca iz Belgije, Nizozemske, Tirola i Alzasa (Francuska).
Prebjezi iz Wehrmachta
Na svoj prvi marš postrojba je krenula 18. kolovoza 1943. godine. Cilj je bilo selo Hum Varoš u okolici Slatine. Već na tom maršu nastaju i prve poteškoće - u selima Kometnik i Hum Varoš morali su se prilično potruditi kako bi uvjerili seljane da su oni doista partizani. Glas o formiranju ove postrojbe još se nije raširio, a seljaci su već ranije imali prilike susresti se s postrojbama preodjevenim u partizane. Tijekom jednog noćnog marša dogodio se i oružani sukob kada ih je greškom napala grupa partizana. Čuvši razgovor na njemačkom jeziku druga partizanska postrojba pomislila je da je riječ o vojnicima njemačkog Reicha. Srećom po obje postrojbe nitko u tom sukobu nije ozlijeđen. U Hum Varoši četa se pridružila bataljunu Sándor Petőfi i uputila u podravska sela sa zadaćom pridobivanja novih boraca. Tom prilikom pristupilo im je pet boraca. U to vrijeme u selima je ostao mali broj muškaraca sposobnih za borbu tako da je svaki novac borac imao veliki značaj. Nekoliko dana kasnije četi će pristupiti još 10 novih boraca koji su pristigli iz drugih partizanskih postrojbi. Među pridošlicama bio je i jedan Nijemac iz Nizozemske kojeg su zbog malog rasta zvali "kleiner Karl" (mali Karl). Mali je Karl bio prebjeg iz Wehrmachta, a iz svoje je postrojbe prebjegao u partizane s minobacačem na ramenu i punom torbom mina na leđima. Njemačkoj četi pridružio se i Wilhelm Jung iz Vukovara. Njemu je uručen poziv za vojsku i raspoređen je u 7. SS dobrovoljačku gorsku diviziju Prinz Eugen (7. SS Freiwilligsten Gebirgsjägerdivision Prinz Eugen). Jung pak nije želio postati vojnikom "dobrovoljačke" SS postrojbe te je odlučio prebjeći u partizane. Kako u Vukovaru nije poznavao nikoga tko bi mu mogao pomoći u njegovu naumu s pozivom za novačenje putuje u Zagreb gdje je potražio svog poznanika Dragu Vidmarića koji će mu pomoći u bijegu. Postrojbi se pridružio i Hans Pichler kojeg je stožer Drugog korpusa postavio na mjesto časnika za vezu. Istoga dana dobili su i pisaći stroj te stroj za umnažanje. To im je omogućilo da izrađuju letke namijenjene Nijemcima, kako civilima tako i pripadnicima Wehrmachta. U tim su lecima pozivali pripadnike Wehrmachta da prebjegnu u partizane kako bi "sprali ljagu koju je Hitler nanio na obraz njemačkog naroda".
Postrojba sudjeluje i u tzv. ekonomskim akcijama - osigurava prikupljanje žita s teritorija koji nije bio pod nadzorom partizanskih snaga te ga transportira u partizanska planinska skladišta. Na taj je način stotine kola žita prikupljeno u selima koja su nadzirale vlasti NDH i prebačeno u Hrvatsko Zagorje, Kordun, Liku i Banovinu partizanskim postrojbama. Sredinom rujna postrojba ima i prvi okršaj s neprijateljem. Iz zasjede na cesti na pravcu Virovitica - Slatina napali su domobransku kolonu i tom prilikom od oružja su zarobili tri puške i oko tisuću metaka. Također su zarobljena tri domobrana od kojih se jedan pridružio partizanima. Krajem rujna 1943. godine četa u sastavu Podravskog odreda na pruzi Virovitica - Slatina sudjeluje u napadu na oklopni vlak. Borba je trajala nekoliko sati, a nakon dolaska dodatnih ustaških snaga iz Virovitice te voda tenkova praćenog pješaštvom iz Slatine naređeno je povlačenje. U tim borbama ginu dvojica pripadnika čete, a jedan je ranjen ali i on će uskoro podleći ranama. Bile su to prve žrtve u postrojbi. Imena ovih boraca nisu zabilježena, zna se samo da su sahranjeni u selu Gornje Kusonje.
U listopadu 1943. godine u postrojbu dolaze još dva prebjega iz Wehrmachta - puškostrojničar Klaus Løve i njegov pomoćnik Adam Köning. Potonji je zbog "sabotaže protiv Velikog Reicha" osuđen na 10 godina teške tamnice. Kao čin " sabotaže" ocijenjeno je to što je Köning zarobljenom poljskom vojniku dao komad kruha. Ipak kasnije je Köningu kazna ublažena i poslan je na bojište. Köning je raspoređen u njemački garnizonu u Kninu gdje upoznaje Klausa Løvea. Između njih rađa se prijateljstvo i povjerenje te nakon nekog vremena odlučuju prebjeći u partizane. Nešto prije, 31. kolovoza 1943., postrojbi je pristupio i Wilhelm Sptizer iz sela Gorjana u okolici Đakova. Spitzer je također bio pripadnik Wehrmachta, ali nakon petnaestomjesečnog služenja dobio je dopust i došao u rodno selu. Nakon što je jedan pripadnik SS-a u pijanom stanju, zlouporabivši gostoprimstvo Spitzerovih, napastovao Spitzerovu sestru Wilhelm odlučuje prebjeći u partizane. Sa sobom je ponio puškostrojnicu i manju količinu streljiva, koje je oteo od seoske straže. U drugoj polovici listopada 1943. godine četa upada u ustašku zasjedu kod sela Mikleuša u okolici Orahovice. Uslijedio je kraći okršaj u kojem gine osam ustaša i pet pripadnika njemačke partizanske čete. Među poginulima je bio i novopridošli Wilhelm Spitzer. To će biti tek početak sve većih gubitaka "telmanovaca", kako su sada kolokvijalno nazivani pripadnici čete Ernst Thälmann.
Klaus Løve
Klaus Løve svoje sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu započeo je kao vojnik Wehrmachta. U listopadu 1941. godine raspoređen je u Kragujevac (Srbija) i boravi tamo u vrijeme masovnog smaknuća civila. Sudjeluje u uhićenjima civila i o tome svjedoči: "Određen sam u skupinu za uhićenja. Zapovjeđeno nam je da uhitimo odrasle muškarce jer su to sve banditi. Ušao sam u jednu kuću i zatekao starijeg gospodina s lijepo njegovanom bradom. Zaključio sam, u sebi, da taj čovjek po izgledu i ponašanju ne može biti bandit i ostavio sam ga u kući. U drugoj zgradi zatekao sam preplašenog mladića. Zar je to bandit? - pitao sam se. Kakve to bandite ja trebam goniti i što je to uopće bandit u ovoj zemlji? Ostavio sam i njega u kući..." Poslije kapitulacije Italije premješten je u Dalmaciju gdje je prebjegao u partizane. Nakon rasformiranja čete Ernst Thälmann pridodan je stožeru 6. korpusa i promaknut u čin potporučnika. Koncem rata je u Koruškoj gdje je prevoditelj u Povjerenstvu za razgraničenje. Klaus se toliko saživio s Titovim partizanima da je na jednom sastanku, zaboravivši se, ljutito uzviknuo: "Što vi hoćete? Pa to je naše!" Potom boravi u Beogradu gdje radi na osnivanju antifašističkih vijeća među njemačkim ratnim zarobljenicima. Sredinom 1946. godine vraća se u rodni Berlin i svojoj majci. U Berlinu ga odmah uhićuje NKVD i osuđuje na smrt. Kazna će biti preinačena u doživotnu robiju, a Løve će je izdržavati u logorima Brjansk i Arahangelsk. Nakon odrobijanih pet godina kazna mu se smanjuje na 15 godina. U vrijeme vladavine Nikite Hruščova dolazi do rehabilitacije i Klaus Løve je oslobođen nakon 10 godina provedenih u Staljinovim logorima. Poslije puštanja iz logora težio je svega 40 kilograma. Po dolasku na slobodu vraća se u Berlin i saznaje da je njegova majka umrla. Razočaran i potišten preselio se u SR Njemačku.
Dok se četa 31. listopada 1943. vraća iz Podravine u selu Hum Varoš cijelo vrijeme pada jaka kiša. S obzirom na velike oborine kretanje izvan cesta bilo je iznimno teško i zato se četa držala puta koji je vodio preko željezničke pruge Slatina - Našice. Kako je i taj put bio veoma blatnjav i raskvašen marš je trajao dulje od predviđenog vremena. Kad je postrojba izbila na prugu već je bila zora 1. studenog 1943. godine i posve se razdanilo. I tada su se iznenada susreli s prethodnicom ustaške 15. bojne iz Slatine. Došlo je do sukoba s prethodnicom, a ubrzo i s glavninom ustaških snaga. Iako je ustaška prethodnica prva uočila partizane i otvorila vatru nitko od partizana nije pogođen. Nakon prvih pucnjeva zapovjednik prvog voda Kirchner zapovjedio je svojim vojnicima zauzimanje zaklona na lijevoj strani puta dok je vodnik Maschah svoj vod odveo na desnu stranu. Poslije zauzimanja položaja "telmanovci" su uzvratili vatru, a zatim su sukobljene strane počele bacati i ručne bombe. Jedna od bombi pala je na dva koraka od zapovjednika Pichlera. Od udara Pichler je ošamućen, ali je nastavio zapovijedati. Poveo je skupinu partizana ivicom puta prema željezničkom nasipu. To su primijetili ustaški puškostrojničari i zapucali u njihovu pravcu. Ipak Pichler i njegovi vojnici nisu posustali već su se počeli prebacivati preko pruge u manjim skupinama. U to vrijeme oglasili su se i ustaški minobacači što dovodi do prvih ranjavanja u partizanskim redovima. Kretanje partizana tako je zaustavljeno. Potom u pomoć priskaču mitraljesci Gerd i Rudolf zauzimajući novi položaj s kojeg pokušavaju omogućiti svojim suborcima daljnje kretanje naprijed. Partizani predvođeni Pichlerom zatim ponovo pokušavaju krenuti dalje, ali neprijatelj odgovara još žešćom vatrom. Uvidjevši kako je napredovanje zaustavljeno Gerd ustaje, ispaljuje kratke rafale i dolazi na oko 60 metara do ustaških položaja. Za njim kreću i drugi "telmanovci", razbijaju borbeni raspored neprijateljske postrojbe i kreću ka najbližim brdima. Iako su se uspješno snašli u posve neočekivanoj borbi "telmanovci" broje nove gubitke. U ovom je okršaju ranjen pomoćnik mitraljezac Müller kojem je metak raznio koljeno. Jedan rafal slomio je i njegovu pušku. U pomoć mu je pritrčala bolničarka Ema Mayer. Vezala mu je kundak slomljene puške uz nogu te je on šepajući i oslanjajući se na Emu prešao više od kilometra. Potom se onesvijestio. Do sela Hum Varoš suborci su ga donijeli umotanog u deku. Dva dana kasnije Müller je preminuo zbog velikog gubitka krvi.
Početkom studenog 15. ustaška bojna iz Slatine ponovo će se sukobiti s četom Ernst Thälmann, ovaj puta kod sela Ćeralije u široj okolici Slatine. Došlo je do žestokog sukoba u kojem su partizani imali 28 mrtvih i ranjenih boraca. Među poginulima je bilo i troje pripadnika čete Ernst Thälmann. Jedan od njih bio je i Rudolf Kaufman, radnik iz Osijeka. Unovačen je u njemačku vojsku 1941. godine i poslan u Stockerau (Austrija) na obuku. Nakon što je prvi puta dobio odsustvo prebjegao je partizanima. U prvim danima studenog ginu još dva borca njemačke partizanske čete na cesti Sladojevci - Slatina. U noći sa 6. na 7. studenog dva borca su držala zasjedu u plitko iskopanom rovu i zaspala. Dok su spavali naišla je grupa ustaša i obojicu ih usmrtila hladnim oružjem. Istog dana na istoj dionici došlo je do sukoba u kojem je ranjen mitraljezac Gerd. Vidjevši da je ranjen pritrčao mu je osamnaestogodišnji Rudolf (prezime nepoznato), ali ih je potom obojicu usmrtio neprijateljski rafal. U svega nekoliko dana četa je izgubila devet boraca. No, najveći gubici tek su dolazili. Prije kobnog 28. studenog 1943. prvom komesaru čete Ivanu Johanu Mukuer zapovjeđeno je da sa skupinom zrakoplovaca i mehaničara krene u Glavni stožer NOV Hrvatske u Otočcu. Na njegovo mjesto dolazi Otto Kautzmann iz Slavonskog Broda. Do prve polovice 1943. godine partizanima će pristupiti i Ottov brat Ervin, sestra Helena (raspoređena u partizansku bolnicu na Psunju) te otac Johan (zvan Ivan) koji će biti raspoređen u vojno-tehničku radionicu na Papuku.
Kobni 28. studeni 1943.
Najteži dan za ovu postrojbu bit će 28. studenoga 1943. godine kada se četa približavala cesti Našice - Slatina ne sluteći da su im u susret iz pravca Našica krenula dva bataljuna njemačke 201. motorizirane pukovnije i jedan bataljun 2. ustaške pukovnije. U Našicama tih dana nije bilo mehaniziranih postrojba i partizanske snage nisu očekivale da će neprijatelj biti izrazito premoćan. No, tog jutra iz Osijeka je u Našice stigla njemačka oklopna pukovnija (bez jednog bataljuna) koja je u 6 h s dvije grupe krenula u pravcu pokreta partizanske kolone. Krećući se punom brzinom, motorizirana je kolona sustigla partizane na otvorenoj ravnici između sela Novi Miljevci i Petrovac. Kada su bili nadomak partizana motorizirana kolona se zaustavila, a iz kamiona su iskočile ustaše i započele borbu. Među prvima gine dvadesetogodišnji Branko Getlinger koji je u njemačkoj partizanskoj četi bio tek oko mjesec dana. Suočeni s nadmoćnijim neprijateljem veći dio partizanskih boraca potražio je zakone u kanalima punim vode. Uvidjevši kako im je jedini spas u povlačenju komesar Otto Kautzmann zapovijeda povlačenje kroz ravnicu prema sjeveru. Put prema brdima Papuka bio je blokiran i ovo je bio jedini slobodan put. Uprljan krvlju Kautzmann kreće ka rječici Vojlovici, a za njim kreće i njegov prijatelj iz djetinjstva Hinko Schmidt, metalostrugar iz Slavonskog Broda. No, zahvaćen rafalom Hinko pada na samoj obali rječice. Ipak ohrabreni Kautzmannovim držanjem partizani pretrčavaju cestu i prebacuju se preko Vojlovice. Nakon prelaska rječice bacaju se na tlo i vatrom štite suborce koji se još uvijek povlače. U nastalom kaosu Otto Kautzmann ostaje posljednji štiteći odstupnici i svom zadnjem vojniku. Kad je ispalio posljednji metak odbacio je oružje u vodu i aktivirao bombu. U tom trenutku pogodio ga je rafal iz strojnice. U konačnici u ovom okršaju poginulo je 17 boraca čete. Sveukupno tom prilikom četa je izgubila trećinu ljudstva. Između ostalih poginula je i bolničarka Emilija (Ema) Mayer. Osim nje poginuli su i borac Stjepan Tüller, puškostrojničar Reinhard, bombaš Rudolf, minobacačar Karl i sedamnaestogodišnji borac Đuro Kopp. Mrtve partizane pokupili su seljaci iz obližnjih sela i dan poslije sahranili ih u dvije zajedničke grobnice u groblju u okolici Donje Motičine (kod Našica).
Nakon ovih teških gubitaka upućeno je pismo u partizanske postrojbe sa zahtjevom da se u četu Ernst Thälmann upute svi borci njemačke narodnosti. Iako je čekala popunu postrojba nije mirovala već je krenula u dvodnevni marš u pravcu Đakova. Predvečer drugog dana marša četa je stigla u Levanjsku varoš (okolica Đakova) gdje je i prenoćila. Tom prilikom zapovjednik Pichler predložio je da poginulog komesara Otta Kautzmanna zamijeni njegov brat Ervin, što je i prihvaćeno. Također je utvrđeno da dio boraca nije položio partizansku prisegu pa su svi koji to nisu učinili pozvani da to sada učine. Sam tekst prisege bio je identičan onom koje su polagali i ostali partizanski borci u Slavoniji, s time da je prisegi dodana još jedna rečenica koja je glasila: "Borit ću se do posljednje kapi krvi protiv fašizma, da bih sa sebe i svojih najbližih sprao sramotu kojom nas je okaljalo najveći zlikovac njemačkog naroda Hitler."
Sredinom prosinca 1943. postrojba je pridodana 18. brigadi i sudjeluje u napadu na Đakovo. Napad je započeo u sumrak. Pri samom početku napada ulične svjetiljke predstavljale su problem partizanima jer su im onemogućavale neprimjetno kretanje. Stoga je kao odličan strijelac određen Đuro Lasinger iz čete Ernst Thälmann da gađa žarulje. Zadatak je uspješno izvršen i partizani su se mogli slobodnije kretati đakovačkim ulicama. Borbe su trajale cijelu noć i nastavile se sutradan, ali partizani nisu uspjeli slomiti otpor branitelja i morali su ustuknuti. Njemačka partizanska četa imala je dva poginula i jednog ranjenog. Među poginulima je bio i jedan od najboljih strijelaca u četi Johann Schlarb. U napadu je ranjen politički delegat voda Wilhelm Jung te je nakon bitke upućen u partizansku bolnicu na Papuku. Poslije borbi u Đakovu čitav bataljun, u čijem je sastavu i njemačka partizanska četa, prelazi u sastav Brodske brigade. Prvi akcija u novoj brigadi uslijedila je 18. prosinca 1943. godine kada brigada napada selo Gorjani u okolici Đakova. Već u prvom naletu gine Tirolac Adolf, a dvojica boraca su ranjena. Unatoč početnim gubicima partizanski napad ne posustaje. Pretrčavajući brisani prostor partizanski borci usmjeravaju napad na mitraljeska gnijezda. Ka rovovima kreću i bombaši koji na tridesetak metara od prvih rovova aktiviraju svoje ručne bombe. Nakon bombaškog napada ostatak partizanskih snaga prodire u rovove. No, otpor još nije slomljen - veliki problem napadačima predstavlja bunker opasan gusto isprepletenom bodljikavom žicom. U napad opet kreću bombaši i na koncu je bunker zauzet. Među ranjenima tijekom akcije bio je i Josef Markosch. Nakon ranjavanja odbija ići u pozadinu, sam si previja ranu i ostaje u borbi sve dok bunker nije osvojen.
Tijekom prosinca četa i dalje aktivno sudjeluje u akcijama, kao što su rušenje telefonsko-telegrafskih veza, napadi na manje objekte i postavljanje zasjeda (na relacijama Osijek - Virovitica, Daruvar - Banova Jaruga i Osijek - Vinkovci). Sudjeluju i u napadima na Našice kojima je cilj navesti ustaške postrojbe na izlazak iz utvrđenih uporišta i upuštanje u borbe izvan grada gdje su im postavljenje zasjede. Ni na Silvestrovo 1943. godine četa nema predaha - kreće u svoj prvi borbeni zadatak u 1944. godini. U noći s 1. na 2. siječnja 1944. uz pomoć seljaka iz okolnih sela "telmanovci" prekopavaju cestu i ruše prugu na pravcu Novska - Okučani. Nakon izvršenog zadatka povlače se u selo Gornje Rogolje. Naredne noći na željezničkoj postaji u selu Rajiću uništavaju skretnice i postrojena za signalizaciju te napadaju žandarmerijsku posadu u istom selu.
Novi gubici
S obzirom na to da je pismo koje je upućeno u druge postrojbe sa zahtjevom da se u četu Ernst Thälmann nije imalo odjeka krajem prosinca 1943. godine u čestu stižu Hrvati Marko i Miško (prezimena nepoznata) iz sela Levinovca (okolica Suhopolja). Obojica su u četi imali prijatelje iz djetinjstva. Postrojbi se priključio još jedan Hrvat - Marijan Augustičić iz sela Kortina (okolica Osijeka), a pristupio joj je i Pavle Delipura (Talijan iz Tirola). Krajem siječnja 1944. godine dolazi do novih promjena u ustroju - Brodska brigada ulazi u sastav 28. udarne divizije, a zapovjednik Hans Pichler raspoređen je na novu dužnost. Njegovo mjesto zauzima dotadašnji zapovjednik čete u 18. brigadi Stevo Petković. S novopridošlim borcima četa i dalje napada neprijateljska uporišta, vrši prepade i ruši komunikacije. Naredni značajniji okršaj desit će se početkom veljače 1944. kada će nakon 30 sati pješačenja četa doći do sela Vrhovci Gradski i Vrhovci Crkveni (okolica Požege). Zbog velike hladnoće 14 boraca brigade imalo je ozebline, uglavnom na nogama. Umori i promrzli nakon što su se smjestili u kuće svi su zaspali. Nitko nije čekao večeru. Jedan od vodova organizirao je osiguranje na rubu obližnje šume u pravcu Požege. U svitanje borci iz tog voda učinili su kobnu grešku - naložili su vatru kako bi se ugrijali. Ustaškoj posadi u Požegi to nije promaklo i ubrzo su topničkom vatrom zasuli partizanske položaje. Jedna od granata prebacila je položaje voda i pogodila kuću u kojoj je bilo zapovjedništvo njemačke partizanske čete s većom skupinom boraca. Od samo jednog jedinog pogotka smrtno su stradali: komesar čete Ervin Kautzmann, politički delegat Herman Schtock, Ervin Kantazan iz sela Bukovice, borci Tavrih i Shultz iz sela Ugljevika (prezimena nisu poznata), Stjepan Toth (Mađar iz sela Dobrovića u okolici Slatine) te dva borca od kojih se jedan zvao Svetozar Đurišić dok ime drugog nije poznato. Od udara granate poginula je i kućanica i njezin mlađi sin dok je stariji lakše ranjen. Rane su zadobila i dva partizana čija imena nisu ostala upamćena, a jedan od njih je preminuo na putu do bolnice. Teže je ranjen zamjenik zapovjednika čete Rudolf Vaupotich dok su lakše ozljede zadobili zapovjednik čete Stevo Petković te borac Mile Jovanović iz sela Donje Bukovice (šire područje Slatine). Od zapovjednog kadra čete neozlijeđen je ostao samo zamjenik komesara čete Ante Magić. Poginuli borci sahranjeni su na seoskom groblju, a od poginulih boraca oprostio se Johann Andelfinger, prvoborac i jedan od organizatora ustanka u Orahovici.
Vlasovci
Pripadnici Ruske oslobodilačke armije (ROA) pod vodstvom generala Andreja Vlasova. Iako je nosila naslov "ruska" časnici u postrojbama ROA-e bili su isključivo Nijemci dok su Rusi bili tek obični vojnici. Vojnici ROA-e bili su uglavnom sovjetski ratni zarobljenici. General Vlasov se 1919. godine pridružio Crvenoj armiji, a član komunističke stranke postao je 1930. U vrijeme njemačke agresije na Sovjetski Savez Vlasov je zapovjednik 4. mehaniziranog korpusa. U ljeto 1942. godine pada u njemačko zarobljeništvo da bi potom pristao na suradnju s nacistima u borbi protiv Saveznika.
I nakon što je u vrlo kratkom roku izgubila više od 30 boraca (što poginulih, što ranjenih) četa nastavlja svoj ratni put. U ponoć s 5. na 6. ožujka 1944. godine sudjeluje u napadu na selo Pčelić (15 km istočno od Virovitice) koje brani 200 ustaša. Prema borbenom planu "telmanovci" su trebali ući u selo i od seljaka doznati raspored ustaških vojnika te potom organizirati napad. Ali nešto prije napada u selo je došlo oko tisuću vlasovaca koji su se razmjestili po kućama. Umotani u bijelu plahtu (pao je gust snijeg) strojničar Sepp i njegov pomoćnik krenuli su u selo kao prethodnica ništa ne sluteći. Po ulasku u selo Sepp i njegov pomoćnik ušli su u jednu od kuća gdje su ugledali desetak usnulih vojnika na podu. Među njima je bio i stražar koji je sjedeći spavao. Jedan od vlasovaca, misleći da je Sepp njihov suborac, nešto ga je priupitao. Kako ne bi izazvao sumnju Sepp ga je opomenuo da ušuti, ostao još koji trenutak i potom pozvao vojnike da izađu. Dok su se vlasovci spremali izaći na dvorište Sepp je zauzeo položaj i kada su vlasovci iskoračili na dvorište otvorio je vatru. Među vlasovcima je nastala panika, a glavnina partizanskih snaga čuvši pucnjavu odustaje od ulaska u selo. Nakon neuspjeha u Pčeliću cijela brigada svoje djelovanje premješta na područje Slatine. Za bazu je određeno selo Lukavac (nekoliko kilometara udaljeno od ceste Slatina - Virovitica). Kao prethodnica određeni su borci Pavle Delipura, Marijan Augustinčić i šesnaestogodišnji Nijemac iz Alzasa Karl (prezime nepoznato). Vođa izvidnice bio je Pavle Delipura. Nekoliko stotina metara prije okuke iza koje se mogao vidjeti Lukavac pojavile su se sanjke s konjskom zapregom natovarene drvima. Zapregom je upravljao stariji seljak koji je izvidnici rekao da u selu nema vojske. To je bilo dovoljno da se izvidnici opuste i prihvate prijedlog seljaka da se popnu na sanjke. Karl je sjeo uz kočijaša, a Pavel i Marijan su zauzeli mjesta na stražnjem dijelu sanjki. Desetak metara pred narednom okukom začuo se usamljeni pucanj, a odmah zatim otvorena je jaka vatra s više strana. Zaprega je upala u neprijateljsku zasjedu, a oba konja su odmah ubijena. Pavle se potom bacio na tlo, a za njim i suborci. Uskoro je pristigla i glavnina čete i mitraljesci su zauzeli položaje kako bi omogućili povlačenje svojim suborcima. No, nisu mogli pucati jer je postojala opasnost da će pogoditi svoje suborce. Prevladala je panika među partizanskim izvidnicima i oni umjesto da skrenu s ceste i potraže zaklon u šumi dali su se u bijeg. Bila je to kobna greška jer su sva trojca smrtno stradala.
Nijemci i Rusi zajedno protiv ustaša
Krajem ožujka i početkom travnja 1944. godine postrojbe Brodske brigade borave u selu Bastaji (okolica Daruvara) i pripremaju se za napad na Slatinu. U oslobađanju Slatine sudjeluje i četa Ernst Thälmann. Prvi zadatak čete bilo je postavljanje zasjede na pravcu iz kojeg se očekivalo da može doći pomoć braniteljima Slatine. Potom četa sudjeluje u napadu na vanjsku obranu grada na točkama uporišta gdje su najbolje branjeni bunkeri, ustaše su ih nazvale Moskva i Staljingrad. Svojim simboličnim nazivima trebali su dočarati svoju neosvojivost. Nakon što su oba bunkera osvojena, četa dobiva zadaću držati položaje oko gradske uljare. Na tom pravcu jedna jača grupa ustaša pokušala se probiti iz grada te je došlo do borbe. Nakon završetka borbi drugi vod "telmanovaca" dobio je zadatak sprovesti zarobljene ustaše u Slatinski Drenovac. U kasnijem izvješću zapovjednik brigade Đuro Prilika nabrojit će imena najhrabrijih boraca tijekom bitke, a među njima će naći i ime Klausa Løvea. U borbama za oslobođenje Slatine, također u sastavu Brodske brigade, sudjelovala i tzv. ruska četa. Tu su postrojbu činili bivši crvenoarmejci koji su pobjegli iz njemačkog zarobljeništva. Bio je to prvi zabilježen slučaj, vjerojatno i jedini da su na savezničkoj strani zajedno ratovale jedna njemačka i jedna ruska postrojba. I nakon oslobađanja Slatine (5. travnja 1944.) borbe u njezinoj okolici su nastavljene. Združene njemačko-endehazijske snage pokrenule su ofenzivu Ungeviter (Oluja) i dopremile velik broj vojnika, tenkova, topova i zrakoplova kako bi povratile izgubljene teritorije.
Drugi bataljun Brodske brigade, u sastavu kojeg je bila i četa Ernst Thälmann, zauzeo je položaje iznad ceste Voćin - Požega. Dan kasnije zbog pregrupiranja neprijatelja četa Ernst Thälmann izvučena je u predio Krševina. Trećeg svibnja u 4 h došlo je do prvog oružanog sukoba kad su vlasovci napali partizanske položaje. Iza postrojbi vlasovaca napadale su ustaške snage. U srijedu 4. svibnja oko 9 h započeo je topnički napad na partizanske položaje. Topnički je napad potrajao oko 15 minuta, a potom su se oglasili minobacači. Poslije završetka minobacačke vatre u napad je krenulo pješaštvo. Oko podneva partizanima je počelo ponestajati streljiva te su se partizanski strijelci oglašavali sa sve kraćim rafalima. Neprijateljski časnici su to uočili i stvaraju dodatan pritisak na partizanske položaje te na nekoliko mjesta potiskuju partizansku obranu. Zbog novonastale situacije u borbu je uvedena četa Ernst Thälmann koja je do tada bila u pričuvi. Nakon prvotnog partizanskog uspjeha vlasovci uvode svježe snage u borbu, a jače počinju djelovati i snajperisti koji ubijaju partizanske kurire kako bi onemogućili komunikaciju među partizanskim postrojbama. Pogubno djelovanje snajperske vatre odlučuje prekinuti komesar čete Johan Andelfinger koji izdvaja najbolje strijelce (među njima i mitraljesca Klausa) sa zadaćom da eliminiraju neprijateljske snajperiste. Ipak u poslijepodnevnim satima partizanske snage počinju povlačenje jer više ne mogu odolijevati napadima. Cilj im je preko ceste Pakrac - selo Kamensko prebaciti se na Psunj. Pri povlačenju "telmanovci" slučajno nailaze na skupinu vlasovaca i razbijaju je. U prvih mah kreću u potjeru za razbježalim vlasovcima, ali odustaju shvativši kako je to nepotrebno rasipanje vlastitih snaga. I tada zapovjedništvo čete donosi neočekivanu odluku: umjesto da se četa vrati i sustigne ostale partizanske postrojbe odlučuje se krenuti pravcem za koji je ocijenjeno da će predstavljati kraću rutu. Krećući se tom rutom na jednom proplanku susreću se sa skupinom vlasovaca i započinje borba prsa u prsa. "Telmanovci" uspijevaju odnijeti pobjedu, ali tom prilikom gine šest pripadnika čete. Među njima i bolničarka Irma. Pronašli su je zgrčenu nad ranjenim suborcem. Ubijena je u trenutku dok je pomagala ranjeniku.
Poslije nepunih godinu dana postojanja brojno stanje čete osjetno se smanjilo. O tome najbolje govori podatak da je četa krajem lipnja 1944. godine imala 28 boraca. Uzimajući u obzir i popune, utvrđeno je da je 2/3 "telmanovaca" palo na bojištima Slavonije. Zbog toga zapovjedništvo čete šalje pisma stožeru 6. korpusa sa zahtjevom da se četa popuni novim borcima njemačke narodnosti koji se nalaze u slavonskim postrojbama. U tim nastojanjima zapovjednik Johan Maschah i politički komesar Fritz Jung bili su uporni. U pismu upućenom 26. lipnja oni poimenično nabrajaju Nijemce za koje znaju da su u partizanskim postrojbama. Tako su u tom pismu navedeni: Đuro Lasinger iz topničkog diviziona 6. korpusa; Jakob Schtok iz Glavnog ureda ratne dopisne službe za Slavoniju; Antun Atzinger, upravnik partizanske pilane u selu Kamensko; Franz Handiah iz partizanske pošte u selu Zvečevu i Steininger, precizni mehaničar, radnik u Vojno-tehničkoj radionici za područje Nove Gradiške, kome nisu znali ni ime. Oni mole da se, uz te nabrojene partizane, pronađu i pošalju i drugi za koje nema podataka, pa čak i oni kojma je samo jedan od roditelja njemačke narodnosti. Naravno, u Slavoniji je bilo još boraca njemačke narodnosti. Međutim odziv je i dalje bio slab, a najčešći razlog je bio da su neki od njih bili na rukovodećim položajima u svojim postrojbama. Stoga im u matičnim postrojbama nisu htjeli dati odobrenje za premještaj. Najčešće zbog toga što se radilo o dobrom borcu i njegovim bi odlaskom postrojba izgubila na kvaliteti. Kako se poštovao princip dobrovoljnosti nikome nije zapovjeđeno da protiv svoje volje i odobrenja postrojbe bude premješten.
Posljednje borbe
O borbama vođenim u ljeto 1944. godine nema mnogo pisanih podataka. Zna se samo da četa je djelovala na području Podravine i Posavine. U tim je borbama u okolici sela Grabarja (oko 20 km istočno od Požege) poginula dvadesetogodišnja Hilda Mayer. Dodatni udarac četi dolazi sredinom kolovoza 1944. godine kada komesar Jung obolijeva te je upućen na liječenje. Na njegovo je mjesto potom postavljen njegov dotadašnji pomoćnik Adam Steinbrickner, a na Steinbricknerovo mjesto dolazi Klaus Løve. Tako oslabljeni u studenome 1944. "telmanovci" vode jednu od svojih posljednjih borbi u selu Tijesni Bogaz (oko 20 km od Požege). Tom prilikom teško je ranjen desetnik Franz. Rane su bile takve da su njegovi suborci pomislili da je poginuo te su se povukli ostavljajući ga na poprištu sukoba. Teško ranjenog, ali ipak živog pronalaze ga ustaše i nakon što su ustanovili da je riječ o Nijemcu smještaju ga u požešku bolnicu među ranjene domobrane i ustaše. O ranjenom Nijemcu iz partizanske postrojbe odmah je obaviještena i njemačka vojska. Nakon nešto više od tjedan dana u posjet Franzu dolazi jedan njemački časnik sa zadaćom da od njega dobije što više informacija o njemačkoj partizanskoj četi. Kako Franz još nije bio sposoban govoriti njemački časnik odlazi neobavljenog posla i vraća se tri dana kasnije kada se Franzovo zdravstveno stanje popravilo. Uslijedilo je dugotrajno ispitivanje koje liječnici uspijevaju prekinuti ustrajavajući na tome da zdravstveno stanje pacijenta ne dopušta takva naprezanja. Njemački je časnik potom popustio i otišao, ali se opet u više navrata vraćao. No, svaki puta bez ikakvog uspjeha. Nakon nešto više od mjesec dana od Franzova ranjavanja partizanske snage napadaju Požegu i uspijevaju osvojiti grad. Kada je postalo jasno da će Požega pasti ustaški i domobranski ranjenici evakuirani su iz bolnice, ali Franz (kako su Nijemci imali poseban status unutar NDH) nije diran te on ostaje ležati u bolnici. Nakon što su partizani ušli u bolnicu i otkrili da je u njoj Franz otpremljen je u savezničku bolnicu u Italiju.
Kako je priljev novih boraca njemačke narodnosti u četu bio malen glavni stožer partizanskih snaga za Hrvatsku odlučuje 4. studenog 1944. godine da prestaje postojati četa Ernst Thälmann pod tim imenom te dobiva numeraciju kao i ostale partizanske čete. Na dan ukidanja čete kao zasebne njemačke partizanske postrojbe u njezinu je sastavu bilo svega 5-6 boraca koji su nazočili njezinu prvom postrojavanju u Slatinskom Drenovcu. Unatoč velikom broju poginulih i ranjenih boraca ove čete nitko od njenih pripadnika nije nikada dezertirao, nestao, predao se neprijatelju ili izdao svoje suborce. Osim desetnika Franza nitko nikada nije zarobljen. Nažalost o ovoj četi, jedinstvenoj u Drugom svjetskom ratu, malo je pouzdanih podataka i preživjelih svjedoka. Mnogo je boraca o kojima se ne zna ništa. Nekima se zna tek ime ili nadimak.
Ostaje otvoreno pitanje tko su Wilhelm Müller, Heinrich Schmidth, Andreas Sommer, Georg Volk, Supek, Franz i Seltshofer? Za njih se ne zna ni tko su ni odakle su. Za Gertrudu i Franza Hartmanna zna se jesu li bili bračni par ili brat i sestra. Postoji samo podatak da su se odselili u Austriju. Ostaje nepoznanica i kako su našli u Hrvatskoj Alzašanin Karlo, Prus König i Austrijanac Kurt. Kurta su suborci zapamtili po tome što je često pričao o svojoj domovini, Beču, motociklu i naročito djevojkama iz tvornice u kojoj je radio. Ne zna se ni tko je bio njegov zemljak, kojeg su zvali Tirolac i koji je poginuo u zoru 18. prosinca 1943. Bila mu je to prva borba u četi Ernst Thälmann. Prema nejasnim sjećanjima nekih "telmanovaca" u četi su bila i dva borca iz Kutjeva kojima se znaju samo prezimena - Schweiger i Tiller. Zna se da su preživjeli rat, ali se ne zna gdje su živjeli. O izvjesnom Robertu, koji se spominje u jednom zapisu Johana Mukera ("Četa je zanoćila u selu Goveđe Polje. Na straži je Robert.), zna se samo da je bio prebjeg iz neke njemačke postrojbe.
Sudbina studentice filozofije iz Slavonskog Broda Bete Stumberger također ostaje nepoznata. Njoj se svaki pisani trag gubi 1943. godine. I sve što je poznato o njoj je da u četu došla sa sestrama Mayer. Zagonetan ostaje i brijač Cunika. Prema onome što se zna bio je tuberkulozni bolesnik kojem su liječnici dali svega nekoliko mjeseci života. Nakon tog saznanja odlazi u partizane "umrijeti slobodno u slavonskim šumama". Došavši u partizane pridružuje se njemačkoj partizanskoj četi kao borac, a u slobodno vrijeme brije i šiša suborce. Nakon boravka postrojbe na Ravnoj gori gubi mu se svaki trag. Ne zna se mu se pravo ime ni je li preživio rat. Sveukupno kroz četu je prošlo više od stotinu boraca, a tek je svaki deseti preživio rat.
Objavljeno: 16. 11. 2011.
