Gotovo simbolično 20. travnja 1945. godine u 11 h na Hitlerov rođendan topništvo Crvene armije prvi puta otvora vatru na Berlin, a istoga dana zapadni su Saveznici posljednji put bombardirali Berlin. Šest dana kasnije 464.000 Crvenoarmejaca podržanih s 12.700 topovskih i minobacačkih cijevi te 15.000 tenkova i 21.000 višecijevnih raketnih bacača krenuli su u juriš na njemačku prijestolnicu. Sovjetska 16. i 18. armija poslale su stotine zrakoplova na ovaj grad. Borbe koje su uslijedile donosile su strašne gubitke na obje strane. Britanski povjesničar John Erickson u knjizi Put za Berlin (The Road to Berlin) ovako je opisao Berlin tih dana: "Topovi su neumorno orali ulice, trgove i vrtove. Zgrade su se lomile u velikim gromadama. Kako je većina prozora bila zabijena daskama ili zazidana sovjetski topnici rušili su zgradu po zgradu kako bi istjerali njemačke snajperiste i strojničare. Ulice posute mrtvima bile su prepune gorućih olupina tenkova i vozila. Iz njih su visjeli mrtvi, ranjenici koji se nisu uspjeli izvući iz tih gorućih metalnih ljuštura. Žene bi povremeno izlazile iz skloništa i podruma kako bi na ulici nabavile vodu. Granate bi njihova tijela bacale po zidovima i ulazima. Kada više nitko nije mogao izaći mrtvaci su se slagali u ormare i prolaze." Nakon skoro mjesec dana borbi Berlin je pao, a u toj borbi poginulo je oko 200.000 sovjetskih vojnika. Njemačka je imala nove gospodare i oni su je, sukladno ranije postignutim sporazumima, podijelili na četiri okupacijske zone. Prema istom modelu podijeljen je i Berlin. Predratnih 20 gradskih okruga podijeljeno je između Saveznika tako da je 8 istočnih okruga potpalo pod sovjetsku vlast, a od 6 južnih stvorena je američka okupacijska zona. Britancima su pripala četiri okruga - dva središnja i dva zapadna dok su francusku okupacijsku zonu činila dva sjeverna okruga. Tako je nastala čudna tvorevina koju će Staljin nazvati trnom u sovjetskom mesu, a Nikita Hruščov malignim tumorom.
Prvih godina okupacije Berlin ustvari nije bio podijeljen grad osim u administrativnom smislu. Mnogi su ljudi stanovali u dijelu grada koji je bio pod nadzorom jedne savezničke uprave i na posao išli u drugi dio grada koji je bio pod nadzorom druge savezničke uprave. No, kako je vrijeme teklo životni standard u zapadnim gradskim sektorima rastao je i mnogi Berlinčani iz istočnog dijela rado su prihvaćali poslove u zapadnom dijelu grada jer su bili bolje plaćeni. Dobre plaće i brojna radna mjesta privlačili su sve veći broj ljudi tako da je na kraju 16.000 istočnih Berlinčana radilo u zapadnom dijelu grada. Osim toga u dijelu grada pod sovjetskom upravom neki od osnovnih prehrambenih artikala (npr. šećer i brašno) bili su subvencionirani tako je raditi u zapadnom dijelu grada, a živjeti u istočnom, bila za mnoge građane značajna pogodnost. Štoviše, čak su i Berlinčani iz zapadnog dijela grada dolazili u drugi dio grada kako bi povoljnije kupovali subvencionirane proizvode jer ograničenja kretanja nije bilo. Zapadni dio grada i Zapadna Njemačka pružale su ljudima veće slobode i mogućnosti zarade, a kako istočnonjemačke vlasti budu sve više ustrojavale svoj rigidni politički sustav Zapad će privlačiti sve veći broj ljudi. Velikim dijelom riječ je bila o mladim i fakultetski obrazovanim ljudima koje je Zapadna Njemačka kao visokoobrazovnu radnu snagu trebala na putu svog gospodarskog uzleta. Kako nije bilo ograničenja kretanja Berlinčani ili oni Nijemci koji su iz istočnih dijelova Njemačke dolazili u Berlin jednostavno bi sjeli na tramvaj i prevezli se u zapadni dio grada. Nakon prelaska u jednu od zona pod nadzorom zapadnih Saveznika javljali bi se u sabirne centre koji su već imali ustaljenu proceduru za takve slučajeve. Sve to štetilo je Istočnoj Njemačkoj ne samo u propagandom smislu već i u gospodarskom jer je zemlja ostajala bez kvalificiranog kadra. Vođa istočnonjemačkih komunista Walter Ulbricht želio je nešto učiniti i dosjetio se kako bi izgradnja fizičke prepreke na granici sektora moglo biti rješenje. No, za takvo što je trebao sovjetski pristanak, a Sovjeti su to odbijali učiniti. Prije svega jer bi to bilo javno priznanje njihova neuspjeha da uspostave normalan život u sustavu koji se deklarirao boljim od konkurentskog zapadnjačkog sustava.
Zračni most
Odluci da se grad strogo podijeli na istočni i zapadni dio prethodit će niz incidenata. Dana 20. ožujka 1948. godine na sjednici savezničkog Kontrolnog vijeća došlo je do verbalnog sukoba. Predsjednik Kontrolnog vijeća za ožujak sovjetski general Vasilij Sokolovski zatražio je od svojih kolega britanskog generala Briana Robertsona, američkog generala Luciusa Claya i francuskog generala Pierrea Koeniga da mu odgovore što se dogovaralo na konferenciji Saveznika i zemalja Beneluxa u Londonu kojoj sovjetska strana nije nazočila. General Lucius Clay odgovorio je kako neće u Berlinu razgovarati o sastancima u Londonu, na što je sovjetski general Sokolovski odgovorio: "Ne vidim smisla u nastavku ovog sastanka. Proglašavam ga zatvorenim." Nakon toga sovjetska delegacija napustila je sastanak i nije se vratila. Nedugo potom u ljeto 1948. godine Sovjeti su počeli otežavati dostavu potrebnih dobara u Zapadni Berlin. Premda prema ranijim sporazumima nisu imali pravo zaustavljali konvoje zapadnih Saveznika kroz istočnu Njemačku i pregledavali ih Sovjeti su započeli s takvom praksom. To nije odveć pokolebalo zapadne Saveznike Sovjeti su odlučili dodatno otežati stvar priopćivši zapadnim Saveznicima kako jedan od ključnih mostova na komunikacijskoj liniji Zapadna Njemačka - Zapadni Berlin treba popravak i da transport nije moguć dok se most ne popravi. Britanski inženjerci odmah su ponudili pomoć, ali su je Sovjeti odbili. Kako je kopneni put bio blokiran, a slanje konvoja kopnom bez sovjetskog odobrenja moglo je izazvati rat američki predsjednik Harry Truman donio je odluku o pokretanju zračnog mosta. Njegova poruka glasila je: "U Berlinu ćemo ostati i točka!" Kako bi organizirao i nadgledao zračni most u Berlin je došao američki general Lucius Clay i napravio ono što su mnogi smatrali nemogućim. Zahvaljujući protokolima, koji su potpisani u studenome 1945. i u listopadu 1946. godine, zapadne su sile dobile pravo na uspostavu tri zračna koridora koja su povezivala Berlin s Hamburgom, Frankfurtom na Majni i Hannoverom. S takvom pravnom osnovom uspostavljen je zračni most.
Zrakoplovi zapadnih Saveznika (američki i britanski) slijetali su na tri aerodroma - Tempelhof u američkom, Gatow u britanskom i Tegel u francuskom sektoru. Zapadnom Berlinu trebalo je osigurati velike količine potrepština - samo na dnevnoj bazi grad je trebao 4,5 tone hrane. Ali trebalo je osigurati i sve druge potrepštine. Američki pilot Gail Halvorsen, poznat i pod nadimkom Čokoladni pilot - tako su ga zvala djeca jer im je bacao malene padobrane sa slatkišima - prisjećajući se tih dana kaže: "Prilaz Tempelhofu bio je sulud. Hitler je sagradio prekratku pistu i uvijek smo morali letjeti nisko nad tim bombardiranim zgradama, naglo se obrušiti na pistu i brzo se zaustaviti. S teretom koji smo nosili to je bilo izuzetno teško. Loše vrijeme samo je pogoršavalo stvari. Najgori teret koji sam prevozio u Berlin bile su bačve benzina od 50 galona. Mislili smo ako ikad sletimo s piste samo da to ne bude s tim benzinom. Znate, bačve pune benzina su skliske i jako ih je teško vezati. Zato smo ih pritezali gumenim vrpcama, lancima, užadima, samo da se ne kotrljaju za vrijeme leta. Posebno je bilo gadno za vrijeme oluja. Najbolji teret koji sam ikada vozio bile su boce mlijeka za berlinsku djecu. Gadan je bio i ugljen. Naravno, prevozili smo ga u velikim vrećama ali je svejedno zrakoplov bio pun ugljene prašine. Ona je padala po podu, kablovima, kontrolnoj ploči. Isto je bilo i s vrećama brašna. Kad smo vozili takav teret imali smo otvorene prozore i izlaze za nuždu kako bi barem malo provjetrili zrakoplov. Svašta su nam tovarili u zrakoplov, ali što god bi utovarili mi bismo prevezli do Berlina." Zrakoplovi za opskrbu Zapadnog Berlina sakupljeni su diljem svijeta jer opskrbiti 2,3 milijuna ljudi bio je velik pothvat. Dvadeseta eskadrila transportnih zrakoplova došla je iz zone Panamskog kanala, 54. eskadrila doletjela je s Aljaske, 19. eskadrila premještena je s Havaja, a 17. eskadrila iz Montane. Transportne zračne snage činili su uglavnom zrakoplovi tipa C-47 i C-54. Dok su prvi imali nosivost od 2,5 tone drugi su imali puno veću nosivost od 10 tona. Osim njih tu je bilo i tek 12 zrakoplova tipa C-74 koji su imali nosivost od 25 tona. Kako bi dodatno otežali stvar zapadnim Saveznicima sovjetski su zrakoplovci simulirali napade na teretne zrakoplove. Mihail Semirjaga, koji je u to vrijeme bio član sovjetske vojne uprave u gradu, zadivljen ovako je opisao angloamerički zračni most: "Koristeći te zračne koridore 250 zrakoplova - 150 američkih i 100 britanskih - slijetali su svaki dan u Zapadni Berlin. Svake minute je slijetao jedan zrakoplov. Ja sam živio u kući iznad koje su u visini od 20-ak metara prelijetali ti zrakoplovi na putu prema Tempelhofu. Nismo mogli spavati od tih zrakoplova. Avioni su dopremili sve u Berlin - ne samo kruh, meso ili mlijeko već i ugljen i drvo. Oni su spasili Zapadni Berlin." No, unatoč svemu Berlin još uvijek nije bio podijeljen grad, granica između dva dijela grada i dalje je bila otvorena. Grad je i dalje funkcionirao kao cjelina, uostalom dijelio je jedinstvenu infrastrukturu: poštu, podzemnu željeznicu, kanalizaciju itd. Konačno shvativši kako Zapad neće odustati od Zapadnog Berlina sovjetska je strana 11. svibnja 1949. godine okončala blokadu grada.
Operacija Kineski zid
Na kratko se činilo kako neće biti daljnjih eskalacija, ali nakon što je 23. svibnja 1949. godine proglašena Savezna Republika Njemačka (Bundesrepublik Deutschland) koju su činile britanska, američka i francuska okupacijska zona nije dugo trebalo čekati na odgovor druge strane. Iste godine 7. listopada na području sovjetske okupacijske zone proglašena je Njemačka Demokratska Republika (Deutsche Demokratische Republik). Ispostavilo se kako je Staljin bio u pravu kada je, prema svjedočanstvu Milovana Đilasa navedenom u njegovoj knjizi Razgovori sa Staljinom rekao: "Ovaj rat nije kao ratovi u prošlosti. Svatko tko okupira teritorij također mu nameće svoj društveni sustav. Svatko nameće sustav gdje dopre njegova vojska. Drukčije ne može biti." Sada je tako i bilo. Međutim, nakon Staljinove smrti 5. ožujka 1953. neke će se stvari promijeniti. Njemačka DR sa Zapadnim Berlinom usred svog teritorija postajat će sve veći problem. Tijekom partijske konferencije vladajuće Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (Sozialistischen Einheitspartei Deutschlands - SED) vođa stranke i države Walter Ulbricht najavio je "sustavnu primjenu socijalizma" kao i pojačanu sovjetizaciju zemlje. U sklopu toga izdavanja za vojni aparat trebala su s postojećih 11 % u proračunu narasti na 20 %. Ovakav rast trebao je ići na uštrb drugih stavki u proračunu, a kako su netom prije smanjenje plaće radnika došlo je do reakcije. Tijekom prijepodneva 17. lipnja 1953. na ulice Istočnog Berlina izašlo je 40.000 prosvjednika tražeći veće plaće. U skoro svim većim istočnonjemačkim gradovima također je došlo do prosvjeda. Uplašene istočnonjemačke vlasti zatražile su pomoć Sovjetskog Saveza koji je zajedno s represivnim snagama Njemačke DR ugušio val prosvjeda. U Berlinu na bulevaru Unter der Linden i Potsdamer Platzu vladine su snage otvorile vatru na prosvjednike i ubile neke od njih. Točan broj poginulih nikada nije utvrđen, a različiti izvori spominju različite brojke i procjene se kreću od 55 do 125 ljudi. No, u nekim izvorima, prvenstveno zapadnonjemačkim, mogu se naći podaci i o 513 stradalih. Tijekom slamanja prosvjeda uhićeno je 5100 ljudi, a od tog broja njih 1200 osuđeno je na prosječne kazne od pet godina zatvora. Uhićeno je i osuđeno 18 sovjetskih vojnika koji su odbili pucati na prosvjednike. Drugog dana, 18. lipnja 1953., kada je prosvjed ugušen stranačke novine Jedinstvene socijalističke partije (SED) Neues Deutschland objavile su članak pod naslovom Što se dogodilo u Berlinu? (Was ist in Berlin geschehen?) u kojem su objašnjavale kako je štrajk rezultat rada "zapadnih agenata" koji su za cilj imali rušenje "nacionalne stabilnosti" zemlje. Kasnije su se pojavili i drugi članci ove tematike u istom listu koji su za prosvjede optuživali američku pop kulturu i njezin utjecaj na istočnonjemačku mladež. Filmovi The Wild One i Rebel Without a Case posebno su isticani jer se u njima navodno romantizira buntovništvo. S vremenom Njemačka DR postajala je sve veći teret za Sovjete i u sovjetskom vodstvu pojavile su se neke druge ideje što učiniti s ovom zemljom. Ministar unutarnjih poslova Lavrentij Berija predložio je da Istočna Njemačka proglasi neutralnost te da se potom sovjetske trupe povuku iz nje. Međutim, partijski vrh predbacio mu je kako olako želi odustati od nečega za što je ginulo preko 20 milijuna sovjetskih građana. Sovjetski vođa Nikita Hruščov je tu bio osobito glasan tvrdeći kako je Sovjetski Savez teško krvario zbog Njemačke te da se zbog tako velikog broja žrtava Sovjeti ne mogu odreći Njemačke DR. No, i sam je uvidio kako se pitanje Berlina mora nekako riješiti.
Represija državnog aparata samo je poticala građane na bijeg iz zemlje, primjerice samo tijekom 1960. godine iz Njemačke DR pobjeglo je 200.000 ljudi. Do lipnja 1961. godine pobjeći će još njih 160.000. Tako je ionako slabo istočnonjemačko gospodarstvo gubilo prijeko potrebnu radnu snagu. Vlasti su morale nešto poduzeti kako bi spriječile ovakav odljev stanovništva jer u suprotnom moglo je doći do gospodarskog kolapsa. Tijekom 1960. i početkom 1961. godine Walter Ulbricht vrlo često putuje u Moskvi tražeći rješenje koje bi okončalo bježanje građana u zapadni dio grada. S tim ciljem član Centralnog komiteta SED-a Erich Honecker osmislio je operaciju koja je nosila kodni naziv Kineski zid. No, za njezino izvođenje bilo je potrebno sovjetsko odobrenje. Međutim, ne čekajući to odobrenje istočnonjemačke su vlasti u grad potajno dopremile 40 km bodljikave žice iz Poljske i Čehoslovačke, a na tisuće betonskih stupova već je proizvedeno u samoj Njemačkoj DR. Konačni prijelomni događaj zbit će u kolovozu 1961. godine. Nešto ranije, u lipnju te godine 19.000 ljudi prešlo je u Zapadni Berlin i nije bilo nikakvih naznaka da se će odljev građana zaustaviti ili smanjiti. Bio je to, kako se službeno nazivao u Istočnoj Njemačkoj - Republikflucht. U prvih jedanaest dana kolovoza još 16.000 Nijemaca slilo se u Zapadni Berlin, a 12. kolovoza njih 2400 potražilo je također bolju budućnost u zapadnom dijelu grada. Bio je to najveći broj prebjega koji su u jednom danu ušli u Zapadni Berlin. Toga dana oko 16 h započela je operacija Kineski zid. U najviši stupanj uzbune stavljeni su pripadnici istočnonjemačke vojske (Nationale Volksarmee - NVA), policije i radničke milicije. U ponoć 25.000 vojnika ušlo je u Istočni Berlin da bi u nedjelju ujutro 13. kolovoza na crti razdvajanja sovjetskog sektora od ostalih savezničkih sektora na svaka tri metra stajao naoružani pripadnik neke od ovih formacija. Dovedeni su i radnici koji su počeli graditi zid striktno pazeći da ne prelaze u zapadne dijelove grada.
Zapadni Saveznici bili su zatečeni, bio je to događaj na koji nitko nije ni pomišljao da se može dogoditi. Na vijest o ovome događaju američki predsjednik Kennedy brigadnom generalu Chesteru Cliftonu rekao je: "Kako, k vragu, nismo znali da će se ovako nešto dogoditi?" Američki stručnjaci osmisli su 40 mogućih scenarija berlinske krize, ali niti jedan nije predviđao ovakav razvoj događaja. Tih dana vlasti Njemačke DR zatvorile su Zapadni Berlin sa svih strana podigavši zid dug 156 km i tako su od vanjskog svijeta odsjekle više od 2 milijuna ljudi. U narednim tjednima nicala je sve razrađenija barijera koju su činili stražarski tornjevi, dvometarski zid s bodljikavom žicom na vrhu i razne druge prepreke koje su za cilj imale onemogućiti bijeg stanovnicima Istočnog Berlina. Tisuće ljudi ostalo je razdvojeno. Novosagrađena barijera prolazila je kroz parkove, preko mostova, kroz kuće, kanalizaciju pa i podzemnu željeznicu. Presječen je tramvajski i željeznički promet. Stvorene su tzv. stanice duhova kojima su prolazili vlakovi, ali nisu stajali. Umjesto putnika na tim su stanicama stajali stražari. Prije izgradnje Berlinskog zida ljudi su se mogli slobodno kretati gradom, a sada je prijeći iz jednog dijela grada u drugi bilo moguće samo na tri kontrolne točke: Helmstedt (u američkom vojnom žargonu: Alfa), Dreilinden (Bravo), a u središtu Berlina bila je to Friedrichstrasse (Charlie). Kasnije će biti izgrađeno još 12 kontrolnih točaka na trasi zida. S time da su građani Njemačke Demokratske Republike trebali posebno odobrenje za prelazak u Zapadni Berlin koje je bilo gotovo nemoguće dobiti.
U tim počecima podjele Berlinčani su se okupljali s obje strane zida kako bi ostvarili makar vizualni kontakt s prijateljima i rodbinom. Bilo je tu veoma potresnih scena. Primjerice, par koji se vjenčao u Zapadnom Berlinu (a roditelji su ostali u Istočnom Berlinu) došao bi do zida - ona u vjenčanici, a on u svečanom odijelu - kako bih ih roditelji mogli vidjeti. S vremenom čak su i takvi susreti zabranjeni. Visina zida podignuta je na tri metra, a prozori na zgradama bili su zazidani. Bježao je svatko tko je mogao, a među njima bilo je i onih koji su trebali paziti da netko ne pobjegne. Vojnik NVA Wolfgang Engels prisjeća se kako je to izgledalo u vrijeme izgradnje zida: "Časnici i vojnici spuštali su se u kanalizaciju kako bi postavili barijere. A prvi vod koje se spustio dolje jednostavno je nestao." Na filmskoj vrpci ostao je zabilježen bijeg istočnonjemačkog vojnika Conrada Schumanna koji je 15. kolovoza 1961. godine iskoristio svoju priliku i tijekom stražarske dužnosti u trku preskočio bodljikavu žicu odbacujući pušku s ramena. Filmski snimak njegova bijega obišao je cijeli svijet. U prvim danima izgradnje zida Bernauer Strasse, ulica sredinom koje je tekla crta razdvajanja sovjetskog i francuskog sektora, predstavljala je jedno od rijetkih mjesta gdje se moglo pobjeći s jedne strane grada u drugi. Pastor Manfred Fischer slikovito je opisao tu situaciju: "Ljudi koji su živjeli u ovim zgradama kada bi provirili glavom kroz prozor svoga stana bili bi glavom u zapadnom sektoru, a noge bi im i dalje bile u istočnom sektoru." To je dovodilo do toga da su ljudi s prozora zgrade skakali u mreže zapadnoberlinskih vatrogasaca koji su ih ohrabrivali u nastojanju da pobjegnu. Dio ljudi uspješno je prebjegao, ali barem su dvije starije osobe poginule prilikom skoka jer su promašile vatrogasnu mrežu. Prva žrtva Berlinskog zida poginula je upravo u ovoj ulici. Dogodilo se to 22. kolovoza 1961. godine kada je Ida Siekmann skočila s trećeg kata svoga stana na kućnom broju 48. U Bernauer Strasse odigrao se i incident snimka kojeg je obišla cijeli svijet i postala znakovitim simbolom patnji Berlinčana. Umirovljenica Frida Schultz pokušavala je kroz prozor pobjeći u zapadni dio grada. Istočnonjemački vojnici nastojali su je povući u stan dok je visjela niz prozor, a stanovnici zapadnog dijela grada povlačili su 77-godišnju ženu na drugu stranu. Problem prebjega u Bernauer Strasse istočnonjemačke vlasti riješile su tako što su 20. rujna 1961. godine zatvorile pristup u Bernauer Strasse i iz 87 zgrada iselile 2000 ljudi te zazidale 1253 prozora i vrata. Na koncu 1963. godine zgrade su srušene, a ovo područje postalo je dio kompleksa Berlinskog zida.
Na rubu rata
Najdramatičniji dan u hladnoratovskoj povijesti Berlina dogodio se 27. listopada 1961. godine kada su se sučelice našli američki i sovjetski tenkovi u punoj borbenoj spremi. Uvertira tom događaju odigrala se 22. listopada 1961. godine kada je američki diplomat Allan Lightner Junior zaustavljen u sovjetskom sektoru nakon prelaska kontrolne točke Charlie kada je namjeravao otići na kazališnu predstavu. Njegovo vozilo zaustavili su istočnonjemački policajci i zatražili putovnicu na uvid. Lightner je odbio dati putovnicu ustvrdivši kako samo sovjetske vlasti imaju pravo provjeravati identitet savezničkih vojnika i diplomata. Istočni Nijemci bili su uporni i Lightner je bio prisiljen vratiti se u Zapadni Berlin. Pet dana kasnije (27. kolovoza 1061.) ulje na vatru dolio je američki general Lucius Clay, sada na dužnosti savjetnika za Zapadni Berlin američkog predsjednika Kennedya. On je naložio američkom diplomatu Albertu Hemsingu da pokuša prijeći u Istočni Berlin. I njega su istočnonjemačke vlasti pokušale legitimirati, ali nakon tog pokušaja intervenirala je američka vojna policija koja se pojavila na istočnoj strani kontrolne točke Charlie i omogućila Hemsingu ulazak u taj dio grada. Svjestan kako ovaj potez kojim se demonstrirala odlučnost može biti protumačen i drukčije general Clay zapovjedio je američkim tenkovima da se rasporede uokolo kontrolne točke Charlie. Ubrzo se na kontrolnoj točki našlo 10 američkih tenkova tipa M-48A1 Patton i tri M-59 oklopna transportera na svega 75 metara od granične crte. Sovjeti su vrlo brzo doznali za pokrete američkih tenkova i uskoro su se sovjetski tenkovi tipa T-54 našli nasuprot američkim. Napetost je potrajala šesnaest sati. Harold Smith, jedan od američkih tenkista koji su toga dana bili na kontrolnoj točki Charlie prisjećajući se ovog događaja kazuje: "Nismo imali zapovijed pucati. Oni se nisu micali naprijed. Ne znam kakve bi zapovijedi bile da su se počeli kretati prema Zidu. Ali shvaćao sam kako su imali zapovijed da pucaju ako mi pokušam probiti Zid. Bilo je veoma, veoma napeto. Tko će slučajno zapucati? To je bio moj najveći strah da će netko slučajno zapucati. Bojao sam se kako bi to bio početak Trećeg svjetskog rata."
I doista svijet je toga dana bio na rubu rata. Kako bi se spriječio sukob trebalo je obuzdati napetosti. General Clay želio je da američki tenkovi i buldožeri krenu rušiti Zid kako bi time okončali krizu. Bio je uvjeren da taj potez neće izazvati sovjetski vojni odgovor. No, predsjednik Kennedy nije se s time slagao i stoga je američki državni tajnik kontaktirao generala Claya rekavši mu kako Berlin ne predstavlja američki vitalni interes zbog kojeg bi se Sjedinjene Države upustile u rat. Tako je Clay morao odustati od svoje namjere rušenja Zida. Sada je trebalo naći izlaz iz nastale situacije koji neće nanijeti preveliku štetu niti jednoj strani. Preko KGB-ova špijuna Georgija Bolšakova uspostavljen je komunikacijski kanal između Nikite Hruščova i John F. Kennedya koji su se složili kako treba smanjiti napetosti povlačenjem tenkova. Kennedy je predložio Hruščovu da Sovjeti prvi povuku tenkove, a potom će isto učiniti i Amerikanci. Sovjetski lider pristao je na prijedlog i uskoro su se sovjetski tenkovi povukli pet metara unazad. Potom su se američki tenkovi počeli povlačiti jedan po jedan. Tako je okončana kriza koja je ostala upamćena pod nazivom Sastanak tenkova. U konačnici jedina žrtva krize bio je general Clay. Zapovjednik američkih snaga u Europi general Bruce Clarke izrazio je nadređenim zabrinutost zbog Clayove naprasne reakcije i on je u svibnju 1962. godine vraćen u Sjedinjene Države. Nakon svega što su proživjeli građani Zapadnog Berlina, koji su bili enklava u Istočnom bloku, grad je 26. lipnja 1963. godine posjetio američki predsjednik Kennedy. Okupljenima se obratio, između ostalog, i ovim riječima: "Prije dvije tisuće godine najponosnija izjava bila je "civis romanus sum" ["Ja sam građanin Rima."]. Danas, u slobodnom svijetu, najponosnija izjava je "Ich bin eine Berliner!"... Svi slobodni ljudi, gdje god živjeli, građani su Berlina i zato kao slobodan čovjek s ponosom izgovaram riječi "Ich bin eine Berliner!"." Sada već slavni govor bio je ustvari derivat njegova govora od 4. svibnja 1962. godine u New Orleansu kada je održao govor u kojem je tada umjesto fraze Ich bin eine Berliner izgovorio drugu frazu - I am a citizen of the United States.
Izgradnja zida i podjela grada otežala je ali nije i onemogućila bijeg na Zapad. Mnogi Berlinčani i istočni Nijemci željeli su prebjeći na Zapad premda je pokušaj bijega ujedno značio i riskiranje života. Samo u prvih godinu dana postojanja zida ubijeno je 20 ljudi pri pokušaju bijega. Pogranične postrojbe imale su jasnu zapovijed pucati na bjegunce. Član Centralnog komiteta zadužen za sigurnosna pitanja Erich Honecker bio je jasan: "Zid, granica, mora biti tako napravljen da postoji jasno područje na kojem se može pucati tako da možemo uništiti one koji narušavaju naše granice." Takva situacija tražila je od bjegunaca da maksimalno iskažu svoju maštovitost i hrabrost. Braća Horst i Karl Müller odlučili su pridružiti se starijem bratu Rudolfu u Zapadnom Berlinu. Sa svojim suprugama i djecom, ukupno njih jedanaest, odlučili su pobjeći podzemnom željeznicom. Tijekom jedne noći u ožujku 1962. godine kroz ventilacijski sustav podzemne željeznice spustili su se u jedan od podzemnih tunela. Kada se i posljednji od njih spustio počeli su hodati tunelom nadajući se kako će naići na vlak. Kada su začuli vlak koji se približava Horst Müller je stao posred tračnica i počeo mahati baterijskom svjetiljkom u pravcu vlaka. Strojovođa je uočio svjetlost i zaustavio vlak. Putnici u vlaku brzo su shvatili što se događa i ukrcali su bjegunce u vlak. Prisjećajući se tih trenutaka Karl Müller kazuje: "To su bile najgore minute u mom životu. Nismo znali što će se dogoditi. Bilo je još pet stanica koje je trebalo prijeći prije nego što stignemo na Zapad. Vlak je vozio tako sporo kroz stanice. Vidjeli smo policajce na peronima. Bilo je strašno. Nadali smo se kako neće ništa opaziti, da neće zaustaviti vlak. (…) I onda smo prošli, bili smo na drugoj strani i nestalo je pakla." Kada je vlak stigao na teritorij Zapadnog Berlina strojovođa je izašao iz kabine i povikao: "Ljudi, uspjeli smo!" Nisu bježali samo civili već i vojnici. Istočnonjemački vojnik Wolfgang Engels 17. travnja 1963. godine odlučio je ukrasti vojni transporter i prebjeći u Zapadni Berlin. Bijeg je bio sulud i činio se kao potez očajnika. Tijekom večeri u vojarni Engels je ušao u transporter, koji je tada prvi puta u životu vozio, silom se probio kroz ulaz u vojarnu i krenuo voziti kroz grad ka Zidu od kojeg ga je dijelilo oko 20 kilometara. Uspio je neometano doći do Zida te se transporterom zaletio u njega i dijelom ga srušio. No, vrata vozila još uvijek su bila u Istočnom Berlinu. Engels je izašao iz vozila i našao se usred mnoštva bodljikave žice, ali je odlučio nastaviti bijeg. Istočnonjemački stražari zapucali su i jedan od metaka pogodio ga je u leđa, ali Engels nije posustao i uspio je prijeći na zapadnu stranu grada. Nakon ovakvih pokušaja bijega istočnonjemačke vlasti reagirale bi sve jačim utvrđivanjem Berlinskog zida. U konačnici Zid će činiti ploče od betona i čelika izlivene u obliku slova L. Svaka će biti visoka tri metra i težiti tri tone. Takve prepreke vozilo nije moglo probiti jer i u slučaju narušavanje statike ove konstrukcije težina samih ploča držala ih je uspravno.
Svi pokušaji bijega nisu bili uspješni. Mnogi od njih tragično su završavali. Vjerojatno jedan od najtragičnijih zbio se 17. kolovoza 1962. godine kada je ubijen 18-godišnji Peter Fechter nadomak kontrolne točke Charlie. Mladi Fechter bio je zidar koji je sa svojim prijateljem Helmutom Kulbeikom planirao bijeg. Planirali su sakriti se u stolarskoj radionici nedaleko Zida u Zimmer Strasse i promatrati kretanje stražara. U trenutku koji im se učini povoljan trebali su iskočiti kroz prozor radionice i u trku popeti se na preko dva metra visok zid opasan bodljikavom žicom. Sve je išlo po planu dok nisu došli do samoga zida. Kulbeik je uspio prijeći zid, ali je Fechter pogođen u zdjelicu ostao visjeti na bodljikavoj žici zida te ga je sila teže prebacila nazad na istočnu stranu zida gdje je ostao visjeti u vidokrugu promatrača s obje strane. Umirao je oko sat vremena moleći za pomoć i uzvikujući "Pomozite mi!", ali pomoć nije stizala niti s jedne strane. Pripadnici zapadnonjemačke policije bacili su mu zavoje kojih se nije mogao domoći. Pušten je da iskrvari do smrti. Njegova smrt prouzročila je prosvjede u Zapadnom Berlinu gdje su prosvjednici istočnonjemačkim stražarima uzvikivali: "Ubojice!" Ni do danas nije ostalo posve jasno zašto nitko nije pokušao spasiti jedan mladi život. Kao odgovor najčešće se spominje međusobna klima straha. No, časopis Time u jednom od svojih tekstova iznio je tvrdnje američkog poručnika koji se nalazio na licu mjesta i zapovijedao američkim snagama kako je dobio jasne zapovijedi od zapovjednika američkih snaga u Zapadnom Berlinu da mirno stoji i ne čini ništa. Predsjednik Njemačke DR Walter Ulbricht, kao posebno priznanje za sprječavanje ovog bijega, pripadnicima postrojbe koja je pucala na Fechtera uručio je posebnu zastavu s vlastitim likom s natpisom "Mi ćemo pobijediti!" Ujedno je ovu pograničnu postrojbu proglasio najboljom u 1962. godini. Ovaj slučaj istočnonjemačke su vlasti iskoristile kao jasan signal svima koji su pomišljali prijeći Zid da to ne čine.
Zid postaje neprobojniji
Od samog početka postojanja Berlinskog zida svaki uspješan bijeg za graničare je bio veliko poniženje. Vlasti su svaki takav slučaj pomno istraživale i neprestano radile na unaprjeđenju sustava prepreka. Prva generacija zida građena je od materijala koji su prvotno bili na raspolaganju - kamena, opeke, bodljikave žice i betonskih stupova proizvedenih upravo za tu namjenu. S vremenom Zid je ojačan elektrificiranom ogradom, psima i alarmima. Osmišljena je i zamka za stražare - brušeni pijesak. Njegova svrha je bila ukazati na budnost i revnost stražara. Ako bi stražar na tornju vidio da netko pokušava prijeći granicu i potom odlučio ne gledati u tu stranu s nadom kako će bjegunac uspjeti pobjeći bjegunca bi odale stope koje bi ostajale u takvom pijesku. A to je bilo nešto što stražar nije mogao ne primijetiti. Izgradnja druge generacije Antifašističkom zaštitnog bedema, kako je glasio službeni naziv Berlinskog zida, započela je 1963. godine. Zid je ojačavan kako bi bolje izdržao udare automobila i kamiona. Nakon toga Zid je bilo lakše prijeći ukoliko bi kopali tunel ispod njega, ali istočnonjemačke vlasti i za to su bile spremne - opskrbile su se opremom koja im je pomagala da osluškuju aktivnosti ispod zemlje. Gotovo sve građevine u blizini Zida srušene su kako bi bijeg bio što više otežan. Godine 1968. maknute su sve stare, prvobitne, prepreke. Zamijenjene su tzv. trećom generacijom zida nazvanom Moderna granica. U ovoj generaciji Zida ključni naglasak stavljan je na stražare. Njih 8000 pomno je izabrano za provedbu ove dužnosti. Njihova ideološka "ispravnost" pomno je utvrđivana, a prilikom odabira stanovnici Berlina bili su unaprijed isključeni. Naime, vlasti su smatrale kako građani Berlina neće pucati na svoje sugrađane. Osobe koje su imali rodbinu na Zapadu također su bile isključene iz kruga osoba koje su mogle obnašati ovu dužnost. Unatoč svim tim mjerama većina stražara dvojila je oko pucanja u nenaoružane ljude. Jedan od bivših stražara duž Antifašističkog zaštitnog bedema Rudi Thurow, koji će kasnije i sam prebjeći, prisjeća se: "U postrojbi gdje sam bio dodijeljen moral je bio izrazito loš. Mnogi vojnici imali su smjene po 12 sati i disciplina je bila užasna. Pili su mnogo alkohola jer se mnogi drugovi nisu slagali s upotrebom oružjem tj. sa zapovijedima da se puca." Atmosfera među stražarima bila je napeta jer se nisu poznavali i nisu vjerovali jedni drugima i uvijek je postojala mogućnost da jedan stražar drugog kolegu stražara prijavi tajnoj službi. Povrh svega u stražarskim tornjevima nije bilo grijanja, zahoda ni kuhinje. Samo obavljanje stražarske dužnosti bilo je opasno jer je tijekom postojanja Zida ubijeno 16 istočnonjemačkih stražara. Pretpostavlja se kako su jedan dio stražara ubile njihove kolege pri pokušaju bijega. U prilog tome govori i podatak da je samo u prve dvije godine postojanja Zida oko 13.000 uniformiranih osoba prebjeglo s Istoka na Zapad.
Do konca njegova postojanja Zid više nije bio jedinstvena građevina već su ga ustvari činila četiri različita zida - dvije žičane ograde i dva betonska zida. Posljednji od tih betonskih zidova Grenzmauer 75 upravo je onaj koji je na koncu bio medijski najeksponiraniji i koji je sa zapadne strane bio išaran raznim grafitima. No, taj je zid iz strateških razloga namjerno bio oslabljen na nekoliko mjesta za slučaj da Sovjeti odluče tenkovima krenuti na Zapad. Zid je činila i tzv. staza smrti koja se nalazila na istočnoj strani. Protezala se širinom od 30 do 150 metara i riječ je bila o čistini na kojoj su stražari imali pravo pucati bez upozorenja. Osim toga duž zida su postavljeni i tzv. ježevi te je iskopan i jarak za slučaj šireg sukoba Istoka i Zapada. Godine 1975. započeta je gradnja četvrte generacije Zida. Cilj je bio barijeri dati čistiji, bolji izgled te učiniti ga još teže prohodnim. S tom svrhom 45.000 komada betonskih zapreka zamijenilo je stare zapreke. Time je pokušaj proboja Zida automobilom ili kamionom trebao postati znatno teži. Na vrh Zida, umjesto bodljikave žice, postavljena je obla betonska cijev koja je priječila bijeg. Uklonjene su vizualno uznemirujuće prepreke poput tzv. ježeva. Pred sam kraj postojanja Zida 1989.godine njegov opseg je bio 155 km, a električna ili signalna ograda protezala se na 127,5 km. Postojala su i ukupno 302 promatračka tornja, a izgrađeno je i 20 bunkera. Zid je čuvalo više od 11.000 vojnika i 259 pasa.
U toj hladnoratovskoj podjeli nije Berlin bio jedini podijeljeni grad u Njemačkoj. Njegovu sudbinu doživio i grad Mödlareuth koji je također podijeljen zidom i kojeg je mjesno stanovništvo nazivalo malim Berlinom. U pokušaju sprječavanja prebjega istočnonjemačke vlasti služile su se dakako i propagandom. U letku naslovljenom Tko napusti Njemačku Demokratsku Republiku pridružuje se ratnim huškačima (Wer die Deutsche Demokratische Republik verläßt, stellt sich auf die Seite der Kriegstreiber) grmjelo se protiv prebjega: "Oni koji odlaze unovačeni su u ciljeve zapadnonjemačke reakcije i militarizma, bili oni toga svjesni ili ne. Nije li odvratno kada netko zbog ponude primamljivog posla i drugih lažnih obećanja o 'zajamčenoj budućnosti' ostavlja zemlju u kojoj klija sjeme novog i ljepšeg života i već pokazuje prve plodove, pogodujući tako novom ratu i uništenju? (...) Nije li čin političke izopačenosti kada mladi ljudi, radnici, odnosno pripadnici inteligencije, ostave i izdaju ono što su naši ljudi stvarali kroz zajednički rad u našoj republici nudeći sebe američkim i britanskim tajnim službama, vlasnicima zapadnonjemačkih tvornica, junkerima ili militaristima? Zar napuštate zemlju napretka u korist močvare povijesno zastarjelog društvenog uređenja pokazujući tako političku zaostalost i slijepilo? (...) Radnici diljem Njemačke zahtijevat će kaznu za one koji danas napuste Njemačku DR, čvrsti bastion borbe za mir, kako bi služili smrtnom neprijatelju njemačkog naroda, imperijalistima i militaristima."
Sustav se urušava
Unatoč svemu navedenome ljudi su i dalje bježali na Zapad i to ne samo preko Berlinskog zida. Karsten Klünder i Dick Deckert odlučili su to učiniti morskim putem. Kako se u to vrijeme u Istočnoj Njemačkoj nisu mogle kupiti jedrilice odlučili su ih sami izraditi. Njih dvojica su u četiri sata ujutro 25. studenog 1986. godine zaplovili vodama Baltičkog mora. Karsten Klünder uspio se istoga dana domoći obale, ali Dick Deckert nije bio te sreće - njegovo odijelo se poderalo i odlučio se vratiti strahujući da će se smrznuti u hladnoj vodi. Međutim, Deckert nije posustao već je naredno jutro ponovno pokušao bijeg i ovaj puta uspio. Nakon pristajanja na kopno Klünder je uspio objasniti kako se s njim u bijeg dao i njegov prijatelj. Potom je mnoštvo civilnih ribarskih brodica krenulo na otvoreno more i jedna od njih, nakon napetih 48 sati, uspjela je pronaći Deckerta. Peter Strelzyk iz Thüringena pobjegao je s obitelji balonom izrađenim u kućnoj radinosti. Prvi pokušaj završio je neuspjehom, ali ih vlasti nisu uspjele pronaći. Stoga su 16. rujna 1979. godine odlučili ponovno pokušati i nakon 28 minuta leta balonom uspjeli su se domoći cilja. Razlog svoga bijega Strelzyk je ovako opisao: "Nisam mogao putovati gdje sam želio. Nisam mogao reći što sam želio. Ako bi ispričali političku šalu mogli ste očekivati da ćete završiti u zatvoru." Bježalo se i preko pogranične rijeke Elbe. Graničar Ingo Bethke bio je jedan od onih koji su pobjegli plivajući preko rijeke. S kolegom graničarom uspio je 26. svibnja 1975. godine proći preko minskog polja neozlijeđen i preplivati rijeku. Klaus Köppen bio je među onima u Zapadnom Berlinu koji su pokušali prokopati tunel kako bi nekome od rodbine s Istoka omogućili bijeg na Zapad. U njegovu slučaju riječ je bila o supruzi i njihovoj bebi. Supruga Roswitha odupirala se toj ideji jer su istočnonjemačke vlasti bjeguncima oduzimale djecu. Za pokušaj kopanja tunela doznala je istočnonjemačka tajna služba Stasi i obavijestila zapadnonjemačke vlasti. Kako bi spriječila loš ishod događaja zapadnoberlinska policija pokucala je na vrata Klausa Köppena i zapovjedila mu obustavu radova na tunelu. Klaus Köppen bio je shrvan, pitao se što će biti s njegovom suprugom i djetetom - ako je Stasi doznao za pokušaj bijega. Srećom, istočnonjemačke vlasti odlučile su Roswithu i dijete prognati na Zapad i obitelj je opet bila zajedno.
U konačnici oko 10.000 ljudi pokušalo je prebjeći preko Berlinskog zida, a oko 5000 njih u tome je i uspjelo. Njih 3200 uhićeno je prilikom pokušaja bijega, a najmanje 200 osoba je ranjeno. Priče o smjelim pothvatima bijega punile su novinske naslovnice na Zapadu. Jedan od najsmjelijih bio je onaj istočnonjemačkog akrobata Horsta Kleina koji je početkom 1963. godine uspješno prebjegao u Zapadni Berlin. Na visini od 60 metara, dok su ispod njega mirno šetali istočnonjemački graničari, Klein se spustio niz strujni kabel koji je povezivao dvije kuće s obje strane Zida. Spektakularan bijeg osmislio je i Heinz Meixner koji je 5. svibnja 1963. godine svom kabrioletu Austin Healey Spriteu maknu vjetrobransko staklo, a u prtljažnik automobila smjestio majku i krenuo ka kontrolnoj točki. Kada je stražar pokušao zaustaviti vozilo Meixner je dodao gas i sagnuo se. Maleni automobil skliznuo je ispod rampe i prešao na Zapad. No, osim onih spektakularnih i medijski atraktivnih bjegova bilo je i onih koji su zbog bijega krivotvorili dokumente ili plaćali mito kako bi prebjegli.
U svibnju 1971. godine na vlast u Njemačkoj DR dolazi Erich Honecker. Njegova retorika bila je ponešto drukčija od njegovih prethodnika, govorio je: "Svatko ima svoje mjesto u Njemačkoj Demokratskoj Republici, bez obzira na svoja politička stajališta i njegovu religiju." U skladu s tim riječima Istočna je Njemačka potpisala niz međunarodnih sporazuma koji su jamčili brojne slobode i prava. Ali to je bilo samo mrtvo slovo na papiru jer sloboda kretanja i izražavanja nisu postojale za građane njegove zemlje. Čak su i radna prava bila minorna u usporedbi s drugim državama, primjerice godišnji odmor trajao je svega tjedan dana. Honecker je bio odlučan u namjeri da učini Berlinski zid neprobojnim i spriječi svaki mogući bijeg. Svjesne toga da ne uživaju potporu naroda vlasti su odlučile 1975. godine izgraditi još veći, širi i opasniji zid. Time si je istočna Njemačka samo stavljala još veći financijski teret na leđa, zanemarujući kako se i s postojećim teretom teško nosi. Održavanje Berlinskog zida koštalo je Istočnu Njemačku oko milijardu maraka godišnje. Takav trošak nisu si mogle priuštiti ni gospodarski razvijenije zemlje, a da to ne ugrozi njihovu financijsku stabilnost. Trebalo je stoga iznaći rješenje kojim će se financirati funkcioniranje Berlinskog zida i aparata koji ga opslužuje. Rješenje je ubrzo nađeno u trgovini ljudima. Zapadna Njemačka plaćala je istočnom susjedu i do 50.000 američkih dolara po osobi kojoj bi istočnonjemačke vlasti dopustile odlazak iz zemlje. Na taj način oko 35.000 ljudi napustilo je Njemačku DR. U zamjenu za micanje 54.000 automatskih samookidajućih strojnica koje su bile raspoređene duž Berlinskog zida SR Njemačka dala je 1983. godine istočnom susjedu zajam od 2 milijarde maraka. Novac je Honeckeru i ostalim vlastodršcima bio potreban i za novu generaciju Zida nazvanu Zid 2000 kojeg su trebale činiti infracrvene zrake, laseri, vibracijski detektori, alarmi osjetljivi na pokret i automatske kamere. Osim toga oko Zida su trebali biti posađeni zeleni grmovi koji su Zidu trebali davati ugodniji izgled. Ne po prvi puta tijek povijesti posve neočekivano promijenit će svoj smjer premda će Honecker na proslavi 40 godina postojanja Njemačke DR samouvjereno tvrditi: "Mi uvjeravamo sve naše prijatelje diljem svijeta da socijalizam na njemačkom tlu, u zemlji Marxa i Engelsa, leži na neuništivim temeljima."
| Berlinski zid u brojkama | |||
|---|---|---|---|
| Duljina granice sa Zapadnim Berlinom | 155 km | ||
| Duljina granice unutar grada | 43 km | ||
| Broj stražarskih tornjeva | 302 | ||
| Broj bunkera | 20 | ||
| Broj pasa čuvara | 259 | ||
| Duljina protuoklopnih rovova | 105,5 km | ||
| Duljina električnih i signalnih ograda | 127,5 km | ||
| Duljina ophodnih puteva | 124,3 km | ||
| Broj angažiranih vojnika | 11.000 | ||
Ipak temelji su popuštali. Mađarska i Čehoslovačka u međuvremenu otvorile su svoje granice prema Austriji te su građani Istočne Njemačke dobili novu priliku za bijeg. Dio istočnonjemačkih građana potražio je utočište u veleposlanstvima Zapadne Njemačke u Pragu i Varšavi. Samo od svibnja do studenog 1989. godine preko 220.000 građana Njemačke DR prebjeglo je na Zapad. Istovremeno u Istočnoj Njemačkoj jačale su oporbene skupine (Novi forum, Demokracija sad, Demokratska obnova) uglavnom pod okriljem crkvenih institucija. Prosvjedi i javni molitveni skupovi bili su sve češći i brojniji. Na proslavi 40 godina postojanja Njemačke Demokratske Republike 7. listopada 198. godine u Berlinu ispred Palače Republike okupilo se mnoštvo koje je uzvikivalo "Gorby, pomozi nam!" Naime, na svečanom skupu u Palači republike počasni gost bio je sovjetski lider Mihail Gorbačov. Čuvši uzvike sovjetski je vođa vodstvu Istočne Njemačke poručio: "Tko zadnji stiže plaća životom." Devet dana kasnije (16. listopada 1989.) u Leipzigu se okupilo oko tisuću prosvjednika koji su uzvikivali: "Slobodni izbori!", "Ostajemo ovdje!" i "Mi smo narod!". Istočnonjemačko vodstvo konačno je shvatilo poruku i dva dana kasnije (18. listopada 1989.) Erich Honecker smijenjen je s mjesta predsjednika države i stranke, a na njegovo je mjesto došao Egon Krenz. Kako bi smirila nezadovoljstvo nova garnitura vlastodržaca odlučila je dati određene ustupke građanima. Jedna od njih bila je odluka da će građanima Istočnog Berlina biti odobrene vize kako bi mogli putovati u Zapadni Berlin. Odluku je trebao objaviti glasnogovornik Politbiroa vladajuće stranke Günther Schabowski na konferenciji za novinare 9. studenog 1989. godine. Pripremajući se za konferenciju Schabowski nije pročitao upute koje je dobio i došlo je do zabune koja će odrediti sudbinu Berlinskog zida. Tijekom konferencije Schabowski je u jednom trenutku spomenuo promjenu uvjeta putovanja na Zapad. Nakon toga novinari su nesmiljeno krenuli s pitanjima - tko može ići, postoje li uvjeti i sl. Schabowski je nakratko počeo prevrtati papire s uputama i kako nije mogao naći željene podatke, a ne želeći ispasti nespreman izjavio je kako svi mogu ići na Zapad. Ali to nije bilo točno. Potom je jedna od novinara pitao od kada vrijedi ta izmjena. Sada već posve smušeni Schabowski kratko je odgovorio: "Odmah!" Ni to nije bilo točno jer odredba je važila tek od sljedećeg dana i za put na Zapad trebalo je proći propisanu proceduru. Međutim, kako se novinska konferencija uživo prenosila na tisuće istočnih Nijemaca istog je trena doznalo za novost i iste večeri velik broj njih krenuo je ka Zapadnom Berlinu. S obzirom na to da nisu dobili nikakve upute istočnonjemački graničari na Zidu ostali su zatečeni i puštali su građane da slobodno prelaze u Zapadni Berlin.
Kraj jednog svijeta
Svoju ulogu u mirnom padu Berlinskog zida imao je i jedan danas malo poznati akter. Riječ je o potpukovniku istočnonjemačke vojske Haraldu Jaegeru koje je te večeri bio dežurni zapovjednik na graničnom prijelazu u Bornholmer Strasse. Kao i tisuće drugih istočnih Nijemaca i Jaeger je pratio TV prijenos novinske konferencije Günthera Schabowskog. Prisjećajući se tog trenutka Jaeger je rekao: "Kad sam na televiziji čuo što govorio pomislio sam - kakvo potpuno sranje!" Ni danas Jaegeru nije jasno kako Schabowski nije pomislio da će nakon objave ove vijesti građani masovno krenuti ka Zidu. Vijest je objavljena i Jaeger je shvatio da nema zapovijedi kako djelovati u takvoj situaciji. Prema njegovom svjedočenju kontaktirao je nadređene sedam ili osam puta, ali oni mu nisu znali reći što da čini. Ostavljen na cjedilu od nadređenih Jaeger je morao donijeti odluku - otvoriti prolaz na Zapad ili zaustaviti masu. Odlučio se na ovo prvo smatrajući kako će time izbjeći krvoproliće. U 23:30 h zapovjedio je otvaranje graničnog prijelaza. Podređeni su ga gledali s nevjericom i morao je ponoviti zapovijed kako bi bila izvršena. Prisjećajući se te prijelomne noći Jaeger u interviewu za Reuters kaže: "Moj svijet se urušavao i osjećao sam se kao da su me moja partija i moji zapovjednici ostavili samog. Bio sam s jedne strane silno razočaran, a s druge sam osjećao veliko olakšanje što se sve mirno završilo. A moglo je biti potpuno drukčije." Tako je okončana svrhovitost zida koji je trebao trajati sve dok se Njemačka ne ujedini pod komunističkom vlašću. Uskoro će Berlinski zid biti i doslovno srušen, a upravo će graničari koji su ga čuvali dobiti zadaću srušiti ga. Nakon rušenja najveći dio Zida recikliran je i iskorišten za izgradnju novih zgrada. Oko 250 crteža pažljivo je uklonjeno sa Zida i država ih je prodala na aukciji u Monte Carlu te tako zaradila oko milijun dolara. Neki dijelovi Zida završili su na posve neočekivanim mjestima kao što je kafiću u 53 ulici (53rd Street) u New Yorku ili u muškom zahodu Main Street Station Hotel and Casino u Las Vegasu. Nisu prodavani samo dijelovi Zida već i psi koji su ga čuvali. Na stotine njih je prodano, ljudi su ih kupovali iz čiste zabave ili stoga što su bili odlična zaštita protiv provalnika. Duž trase kojom se protezao Berlinski zid danas postoje kamene linije koje podsjećaju na njegovo postojanje.
Za podizanje zida i patnji velikog broja ljudi odgovarala je tek nekolicina istočnonjemačkih dužnosnika. Bivši predsjednik države Erich Honecker u listopadu 1992. godine izveden je pred njemački sud pod optužbom za "kolektivno ubojstvo". Također ga se teretilo da je kao predsjednik Nacionalnog obrambenog vijeća izdao zapovijed za izgradnju Berlinskog zida. U svojoj 70 minuta dugoj obrani Honecker je ustvrdio kako je izgradnju Berlinskog zida uzrokovao Hladni rat te da su odluku o njegovom podizanju donijele sve članice Varšavskog ugovora nakon što je zaključeno kako napetosti u Berlinu vode ka Trećem svjetskom ratu u kojem bi milijuni ljudi poginulo. Uzgred je citirao i nekoliko zapadnonjemačkih političara koji su tvrdili kako je izgradnja Zida smirila političke napetosti između dva bloka. Na koncu zanijekao je pravo bilo kojem zapadnonjemačkom sudu da mu sudi ustvrdivši kako je proces koji se protiv njega vodi politički motiviran. Kako je tijekom suđenja utvrđeno da Honecker boluje od neizlječivog oblika raka pušten na slobodu, a sudski proces protiv njega obustavljen. Sudski proces koji je pokrenut protiv bivšeg ministara državne sigurnosti (Stasi) Ericha Mielkea također je okončan prije donošenja presude jer je sudac ustvrdio kako Mielke nije psihički sposoban pratiti suđenje.
No, neki od dužnosnika su ipak osuđeni. Ministar obrane Heinz Kessler osuđen je na sedam i pol godina zatvora zbog ubojstva. Günter Schabowski, koji je od 1984. do 1989. godine bio član Politbiroa, osuđen je na tri godine zatvora zbog ubojstva troje ljudi koji su u tom periodu pokušali prebjeći na Zapad. Ujedno on je jedini od optuženih priznao svoju odgovornost: "Bio sam pripadnik najviše vlasti i ignorirao sam činjenice da su ljudi ubijani ako bi poželjeli, bez ikakvih kriminalnih namjera, napustiti zemlju. Ja sam također odgovoran za te smrti." Među osuđenima se našao i Egon Krenz, kratkotrajni predsjednik istočnonjemačke komunističke stranke (SED), koji je osuđen na šest i pol godina zatvora zbog ubojstva četiri osobe prilikom pokušaja prelaska Zida. Nakon odslužene nepune četiri godine zatvora pušten je na uvjetnu slobodu. Potpredsjednik istočnonjemačke vlade Günter Kleiber također se našao na optuženičkoj klupi pod optužbom da je zapovijedao graničarima da pucaju na prebjege. Osuđen je na tri godine zatvora, a nakon odslužene polovice kazne zatražio je puštanje na uvjetnu slobodu izrazivši svoje kajanje za počinjenja djela. Njegovoj zamolbi je udovoljeno i nepuna dva mjeseca nakon podnošenja zahtjeva pušten je na slobodu. Između 1990. i 1998. godine njemačke su vlasti pokrenule 22.500 istraga zbog kršenja ljudskih prava, sudskih prekršaja i raznih kriminalnih akta. Istrage su dovele do podizanja 877 optužnica od kojih je 211 završilo pravomoćnim presudama. Najveći broj presuda, njih 78, odnosio se na istočnonjemačke policajce i graničare. Preko 100 presuda podignuto je protiv sudaca, a samo njih 16 završilo je pravomoćnim presudama. Jedna od njih bila je i presuda predsjedniku Vrhovnog suda na četiri godine zatvora zbog nepravedne osude dvije osobe na smrtnu kaznu. Optužnice su podignute i protiv 60 dužnosnika Stasija od kojih je samo 12 okončano pravomoćnim presudama. Na koncu osam dužnosnika Njemačke DR proglašeno je krivim i za gospodarski kriminal.
Objavljeno: 6. 5. 2015.
